Srđan Dragojević je davnih osamdesetih imao priču u Siriusu i samim tim trebalo bi da nas raduje njegov povratak žanrovskoj literaturi u romanu LAJK. Osamdesetih je Dragojević imao i jednu uspešnu zbirku poezije, a potom je dvehiljadedesetih krenuo prvo da piše knjige za decu.
Sada je ušao u jednu jaku hiperprodukciju za Lagunu.
LAJK je prvi roman koji je napisao namenjen odraslima i reč je o nečemu što bi se moglo definisati kao satirični horor.
Čitao sam verziju romana koja je pod naslovom SMRT INFLUENSERKE objavljivana na Velikim pričama i u principu Laguna inače ima tu tradiciju glupih naslova za svoje srpske krimiće gde odmah po nazivu knjige znamo da je reč o smrti, ubistvu, zločinu i sl. U tom pogledu LAJK je sofisticiraniji naslov.
Da li je LAJK i sofisticiraniji tekst od SMRTI INFLUENSERKE, to već ne znam, ali bolje bi mu bilo.
Naime, SMRT INFLUENSERKE je jedan veoma trapav spoj Enter proze Vlade Kecmanovića i pogrešno shvaćenog Fredericka Beigbedera, dakle roman nakucan pukom silom razdvajanja kratkih pasusa dugih rečenicu ili dve čime se uvećava broj strana do željenog obima.
Ima pisaca koji koriste grafičke trikove u svom pisanju, uostalom sam Kecmanović je imao neka vredna dela u tom Enter formatu ali ovog puta nažalost, vidno je reč o prevari i pokušaju da se nekako ni od čega napravi roman.
Roman se bavi kritikom savremenog sveta, savremene kulture, socijalnih mreža, krize kulture i morala, ali zaboravlja da su jedine okolnosti u kojima bi ovako nešto mogao objaviti ugledan izdavač jedino i isključivo okolnosti potpunog sunovrata svakog standarda.
Ovo je jako daleko od nekog modernog transžanrovskog izraza u kom ga Laguna nudi čitaocima a blurbovi koji prate knjigu deluju kao prazne i besmislene fraze.
I sam Beigbeder se u međuvremenu ofucao, i nema šta da kaže ni idejno ni stilski. Pa je pribegao snimanju filmova kao reditelj, od kojih je jedan moram reći bio odličan. Kad je o Kecmanoviću reč, on se odavno više ne bavi književnošću onako aktivno kao ranije i u njoj sada više gostuje više nego što je domaći a njegova Enter-proza je izgubila relevantnost.
U tom smislu, Dragojević dolazi u trenutku sumraka svojih uzora, i nažalost nudi nešto što je ispod njihovog nivoa, kako obično i biva sa epigonima.
SMRT INFLUENSERKE je roman koji se brzo čita, ali njegov problem je u tome što deluje kao da se brzo i pisao i tu negde kreće njegova osnovna nevolja. Ovo je jedan zbrzan rukopis u kom se gomilaju neke poluideje, citiraju se bajati vicevi koje znamo iz Dragojevićevih uspelijih ostvarenja.
Ceo taj satirični aspekt romana je promašen, pre svega zato što ovo nije umetnički vredna mizantropija, ovde su svi kreteni usled manjka ideja, nema pokušaja da se društvena devijacija koja se osuđuje razume, ali istovremeno retorika i mentalitet dela koji to osuđuje nimalo ne prevazilaze svet nad kojim se zgražavaju. Ovakvo zgražavanje bez pokušaja razumevanja je legitimno ali onda se to radi tako što se fenomen prema kom nema razumevanja naprosto ignoriše. Međutim, on se ovde eksploatiše po tehnici engleskog tabloida gde se iz negativnog ugla zapravo kroz ironiju i srozavanje glorifikuje estradni talog.
Ova vrsta diskursa je prisutna kod svih iole samosvesnijih učesnika influensersko-estradnog pakla koji se ovde kao kritikuje, jer i oni se neprekidno zgražavaju - uostalom zar nije Kristijan Golubović davnih dana izjavio da je "nekakva kriza nekakvog morala".
Ovo je otprilike na tom nivou, samo nije gotivan citat koji se može koristiti nadalje.
SMRT INFLUENSERKE je pored te satire istovremeno i horor, i u tom segmentu ovo je dosta loše jer ne uspeva da prozno predstavi stravu kojom želi da se bavi. Kao i ceo rukopis koji deluje kao da je prenet iz neke dramske forme, ne nužno scenarija ali recimo iz nekog outlinea koji je krenuo da se razvija u scenario pa se odustalo, tako je i horor, opisan u vizuelnoj manifestaciji i samo u njoj.
Inače, spadam među čitaoce koji izuzetno cene kada pisci umeju da napišu stravu, bilo na filmu ili u prozi, međutim, ovde bi da je filmska bila passe, kao neka čudna bajata mešavina POLTERGEISTa i azijskih horora s početka dvehiljaditih (koje je Dragojević pratio sa interesovanjem i čak je želeo da radi rimejk RINGUa) koja je književno nerazvijena, nedorasla, ali postoji i definitivno je prepoznatljiva u nameri.
Likovi su svi od reda klišetizirani, površno postavljeni, uglavnom antipatični i nezanimljivi, tako da se pripovest o njima i da je veštije napisana teško može čitati.
Sve u svemu, SMRT INFLUENSERKE je nedorastao rukopis za bilo šta i iskreno se nadam da je ono što se zove LAJK bolje. Međutim, ako je ovo osnov, teško da LAJK može biti knjiga vredna štampanja a nekmoli pažnje.