Otvaram topik da oglasim da sam od Milivoja Anđelkovića dobio njegov najnoviji roman. Pročitao sam tek prva dva poglavlja tako da će prikaz biti kada knjigu dočitam, ali da se, evo raširi svest o njoj i da kažem da je tema goruće aktelna. Podnaslov je "Pripovest o iluzografima" a koliko se iz ta prva dva poglavlja da videti, jedan (verovatno ne i jedini) iluzograf je anđeo koji hoće da siđe na Zemlju i izradi neku vrstu mape ljudskh iluzija. Stay tuned.
Kako je već i tradicija, najstariji aktivni domaći pisac literarne fantastike, Milivoj Anđelković mi je ljubazno na čitanje poslao svoj najnoviji roman, Loša karma - pripovest o iluzografima a koji samo što je izašao iz štampe. Sa mnogo interesovanja sam projurio kroz njegovih dvestotinak strana anarhičnog, ambicioznog metafizičkog (i metaistorijskog) teksta, cut-up intruzija aktuelne srpske stvarnosti i signalističkog imaginarijuma i na drugu stranu stigao, a kako je to već običaj za Anđelkovića, sa više pitanja nego odgovora i obnovljenim poštovanjem za autorovu jedinstvenu kreativnu viziju, ali, sada i sumnjom u to da će drugo čitanje ovog romana zaista dopustiti da stvari ,,legnu" gde treba i ponuditi ne uredniji tekst – razbarušenost ovog teksta je naprosto ugrađena u ono kako Anđelković obrađuje motive koji ga interesuju – ali makar uredniji katalog tema.
(https://i.imgur.com/1JYq76A.jpeg)
O Anđelkovićeva dva poslednja romana sam već pisao, o Vrtovima Vavilona ovde (https://cvecezla.wordpress.com/2016/09/20/knjiga-vrtovi-vavilona/), a onda o Orfejevom prstenu ovde (https://cvecezla.wordpress.com/2023/07/03/knjiga-orfejev-prsten/) i u ovim tekstovima smo već ponudili širi kontekst u kome treba posmatrati Anđelkovićevo stvaralaštvo, njegov obimni literarni i generalno kreativni opus koji ide znatno šire od naučnofantastične proze, ali je toj naučnofantastičnoj prozi i veran bez ostatka još od sedamdesetih godina kada su mu publikovane prve priče u almanahu Andromeda. Anđelković je dete književnika, fakultetski obrazovan u oblasti jugoslovenske i svetske književnosti i neko ko se književnošću profesionalno bavi duže nego što je 99% svih koji čitaju ovaj tekst uopšte živo. Anđelković je, da stavimo stvari u perspektivu, stariji nekoliko godina i od mog oca i to da i dalje aktivno piše je naprosto dragoceno, pogotovo u slučaju ovog romana koji se vrlo eksplicitno i smelo bavi nekim od najaktuelnijih pitanja u srpskom društvu ali odbija da ih posmatra u samorazumljivim ideološkim okvirima. Autor i njegov izdavač, mladenovački Presing, koji ima katalog interesantnih izdanja, od žanrovskog hardkora pa do savremene poezije, naglašavaju da Loša karma nije politički već metafizički roman a što je donekle sugerisano već i njegovim naslovom, mada možda još snažnije podnaslovom koji referira na one koji zapisuju, opisuju i katalogiziraju ljudske iluzije.
Podvlačim Anđelkovićevo veliko životno iskustvo i proživljavanje mnogih decenija sa smenama vrednosnih (političkih, ideoloških) sistema kao važan kontekst u kome treba posmatrati njegovo promišljanje i sažimanje dinamične srpske sadašnjosti ali i da bih podsetio da je ovo čovek koji je za života posmatrao kako se svet menja i evoluira pod uticajem visoke tehnologije onako kako malo ko od nas može da se pohvali. Anđelkovićevo detinjstvo odvijalo se u pred-televizijsko vreme, zamomčio se u vreme pre telekomunikacionih satelita, bio je zreo čovek kada je planeta gledala prenos spuštanja ljudske posade na Mesec, nagurao već preko pedeset godina kada je internet počeo stidljivo da se probija u Srbiju preko akademske mreže, bio već penzioner kada su Steve Jobs i Apple učinili pametni telefon univerzalnom mašinom informacije, komunikacije, iluzije i dezinformacije koju će svako od nas u nekom momentu početi da doživljava kao nešto podrazumevano. U devetoj deceniji svog života dočekao je da vidi uspon tehnologije veštačke inteligencije plasirane na tržište kao potrošački produkt i uslugu.
Drugačije rečeno, za nekoga čiji je život u velikoj meri obeležilo čitanje i pisanje naučne fantastike, jedinstveno iskustvo posmatranja kako se mnogi spekulativni prozni koncepti ovaploćuju u stvarnom životu (i možda i prebrzo postaju uobičajeni pa onda i banalni) je nešto što ne može a da se ne reflektuje u pisanju. Anđelkovićev tekst i u ovom romanu tretira internet, pametne telefone, instant komunikacije i kreiranje osobene ,,onlajn kulture" kao nešto začudno samo po sebi a cinizam koji će se prepoznati u odnosu na mnoge od ovih motiva je podsećanje da začudnost po sebi nikada ne treba da bude dovoljna.
Loša karma je interesantan pa i važan tekst jer na literarno vrlo snažno, u realnom vremenu hvata polaroid srpske stvarnosti u jednom od prelomnih trenutaka njene istorije i, mada živimo u vremenu koje je, u tehničkom smislu, najdokumentovaniji trenutak u ljudskoj istoriji UOPŠTE – sa nezamislivo velikom količinom video i audio zapisa, svedočenja, pa onda i analiza refleksija itd. na gotovo sve što se događa – književnost je, sa svojom sposobnošću da trenutak sažme, pretvori ga u niz reprezentativnih slika i simbola i sačuva na jedan mnogo nepropadljiviji način od onog što mu garantuje sirovi dokumentaristički materijal, pa, DRAGOCENA.
Uostalom, svedoci smo da se i neki momenti iz srazmerno recentne prošlosti našeg društva snažno – i sasvim smišljeno – falsifikuju. Petooktobarski prevrat, star jedva četvrt veka u ovom trenutku je odavno premešten u prostor mitološkog i onda podleže sasvim drugačijim pravilima interpretacije (ili samo puke faktografske rekonstrukcije) nego što bi bilo normalno za jedan istorijski događaj, UPRKOS preobilju dostupnog dokumentarističkog materijala koji ne samo da nije zaključan u nedostupnim arhivama već je na dohvat ruke bukvalno svakome ko ima pristup internetu.
Utoliko, Anđelković u Lošoj karmi radi beskrajno važan posao jer ne samo da prikazuje tenzije i protivrečnosti aktuelne srpske pobune protiv kriminalnog režima, uznemirenja javnosti, buđenja aktivističkog pa i revolucionarnog duha, već prikazuje i kako se sve ovo u realnom vremenu korumpira teorijama zavere, sukobljenim ideološkim ideacijama, izdizanjem elemenata normalne raznolikosti populacije na nivo nepomirljivih generacijskih ili ideoloških razlika. Za svega desetak godina biće gotovo nemoguće napraviti tačnu rekonstrukciju kretanja građanske pobune protiv režima od spontanog bunta, preko horizontalno organizovanih fakultetskih blokada i primene ,,direktne demokratije", rađanja lokalnog građanskog aktivizma i uličnih sukoba sa sistemom, pa do ulaska u institucionalnu trku za vlast, ideološke korupcije i paranoje vezane za sveprisustvo režimskih agenata; materijala će biti u izobilju ali niko sem najsrećnijih doktoranada sa neočekivano darežljivim grantovima neće imati vremena i prostora da kroz njega prolazi i od njega napravi nešto smisleno. Zato je Anđelkovićev roman kao neka vrsta literarnog DNK važan jer u kompaktnom formatu hvata mnoge od ovih elemenata.
Naravno, on je i problematičan jer niko ni danas, a kamoli za deset godina neće biti u stanju da kaže šta Anđelković zapravo misli o svemu ovome, koja je njegova ideološka pozicija ili makar za koga navija kada piše o tenziji u današnjem srpskom društvu. Mnogo više nego u prethodnim romanima, protagonist Loše karme se može posmatrati kao literarni dvojnik samog pisca, sa mnogo autentičnih autobiografskih crtica – na primer legendarni koncert koji su The Rolling Stones održali u Pragu 18. Avgusta 1990. godine, ugrađujući još jednu ciglu u monolitni Fukuyamin argument o kraju istorije i trijumfu jedne vizije liberalne demokratije za ceo svet – ali i sa opipljivim jedom koji se tiče tendencija da se starije osobe u srpskom društvu od strane dobrog dela pobunjenog naroda doživljavaju kao prirodni neprijatelj, kao deo stanovništva koji je u najboljem slučaju kognitivno nesposoban za progres, u najgorem slučaju lojalan kriminalnom režimu preko svake granice racionalnog.
Anđelković ovde, kada prikazuje diskusije na društvenim mrežama o pobuni i borbi za oslobođenje države i institucija, kao i refleksije glavnog junaka na njih, koristi diskurs koji bi mnogi pohitali da nazovu možda i toksičnim. U najavama izdavača se naglašava satirična dimenzija obrade aktuelnog srpskog istorijskog trenutka, ali stoji i to da se u tekstu iznova ponavljaju podsmešljive reference na kursiste koji postaju lideri ljudskih prava, da se pominju velike finansijske isplate za volontiranje u nevladinom sektoru i slične floskule koje smo navikli da slušamo od autoritarnog režima – ali u poslednje vreme, nažalost, i sve više od strane onih glasova za koje se smatra da predstavljaju Studentski pokret – a depersonalizovani pristup naraciji otežava čitaocu prepoznavanja intencije ovakvih delova teksta: je li satirični podsmeh usmeren na malograđanski mentalitet koji ovakvim konfabulacijama veruje, ili ovakva uverenja delimično deli i glavni junak, pa onda preko njega i autor?
Loša karma je i inače roman koji čitaocu nimalo ne olakšava posao time što se vrlo snažno otima ikakvoj ideji jedinstva vremena mesta i radnje. Ono što počinje kao samo blago ,,nadrealizovan" prikaz tipičnog dana u pobunjenoj Srbiji, gde se najžešće ratuje na Fejsbuku i Tviteru a na ulici se oseća napetost i ogoljava se nasilje koje buja kada se institucije pokažu kao iznutra pojedene korozijom veoma brzo eksplodira u nekoliko strana. Glavni junak dobija od pobunjene omladine spravu (pojačivač) za koju do kraja romana neće biti jasno je li ona katalizator radnje ili puka ,,crvena haringa", ali njegova potraga za smislom haotičnog istorijskog trenutka, koja kreće pred ekranom kompjutera koji je, naravno, portal za ulazak na Internet – a koji kod Anđelkovića i dalje zadržava praktično magična svojstva – brzo i efikasno ruši kauzalnost radnje, time i vremensku konzistenciju pripovedanja, a onda i nekakvu geografsku ili makar prostornu doslednost.
Ni malo ne pomaže što se paralelno sa odisejom protagoniste odvija i misija rezigniranog anđela koji silazi sa neba na zemlju da bi se bavio iluzografijom, odnosno da bi, kako rekosmo, popisao ljudske iluzije i upisao ih u katalog pripisujući svakoj od njih određeni tip oblaka.
Na ovom mestu je veoma važno da kažemo da je Anđelkovićeva proza često teška i neprozirna naprosto zato što on koristi simbolički rečnik koji je, na kraju krajeva, jasan samo njemu. U Lošoj karmi nema direktnog prepisivanja od Junga ili iz nekog već poznatog i kroz opštu kulturu manje-više univerzalizovanog sistema slika i onoga što one predstavljaju. Anđeo o kome pričamo ima tri krila. O bogu se govori kao o ,,starom". Kada anđeli svojim delanjem na Zemlji naprave suviše metafizičke buke, na nju se šalje ,,senka" da pobriše sećanja umešanih. Senka i svetlo u kasnijem delu romana postaju ne samo svojstva slike već personalizovani likovi koji imaju direktne delatne uloge u radnji. Glavni junak se, između vrlo detaljnih reminiscencija na (za autora očigledno) važne epizode iz svog života – uključujući jedno letnje veče u Rimu – putem interneta i anđeoske konverzacije zatiče u prostoru koji je (možda?) između realnosti, predstavljenom kao pustinja u kojoj, pak, tri vesela i brbljiva kaktusa imaju ulogu negde između antičkog hora i korisnih sajdkikova što će mu pomoći da stigne na sledeću etapu njegove odiseje.
Ova će pustinja onda, biti zaboravljena sve do samog kraja romana u kome će se ponovo pojaviti, više kao spretno upotrebljena metafora za uspon digitalne tehnologije i, unutar njene silicijumske infrastrukture – a šta je pesak do silicijum dioksid – rađanje i evoluciju veštačke inteligencije.
Loša karma je, kao i prethodni Anđelkovićevi romani, jedna razobručena vožnja kroz prostore ideja, prostore sećanja i prostore literarnih eksperimenata. Njegov uvek literarno kvalitetan tekst – ovde dopunjen sa MNOGO slika – čini da čitanje bude brzo i bez napora, ali njegov vrlo labav odnos ka kauzalnosti, protoku vremena i povezanosti prostora čini i da ono često bude konfuzno. Ovde se mora imati na umu ta naglašeno metafizička dimenzija teksta, pa kada protagonist prelazi sa lokacije na lokaciju kao da se teleportuje, ima dijaloge sa senkom ili se upoznaje sa ženom koja će ga učiniti članom tajnog društva što se do kraja romana ni jednom ponovo neće pomenuti, kada u jednoj jedinoj rečenici objavi da je prošlo nekoliko godina i radnju nastavi kao da je prošlo nekoliko sekundi, ovo ume da dezorijentiše i da čitaoca tera da se pita šta je propustio, ŠTA ne shvata, koja značenja simbola i slika mu izmiču.
Slično tome, veliki deo teksta je dat kroz upravni govor – a ovde ne računamo direktno prepisivanje objava sa društvenih mreža – odnosno monologe glavnog junaka ili njegove dijaloge sa drugim likovima i oni su jednako, pa možda i više dezorijentišući sa često eliptičnim formama gde se glavni delovi konverzacija prećutkuju, govornici usred rečenice menjaju temu o kojoj govore i podrazumevaju da će onaj drugi shvatiti itd.
Ovo može da bude frustrirajuće, pogotovo što do kraja romana neće biti sasvim jasno koliko toga je ZAPRAVO bitno za njegov zaključak. U prethodnom Anđelkovićevom romanu o kome sam pisao, dakle, Orfejevom prstenu je ova često vrlo očigledna nepodudarnost različitih delova teksta u motivima, interesovanjima i temama mogla da se pripiše činjenici da je on nastajao iz fragmenata tekstova koje je autor pisao (i objavljivao) tokom dužeg niza godina, a koji su na kraju spojeni u jednu celinu čiji, originalno, nisu bili delovi. Iako za Lošu karmu nemam materijalne dokaze da je primenjivan isti postupak, slutim da je i ona nastajala sličnim pristupom, da su ,,metafizički" delovi romana vezani za iluzografiju, anđele, nebo, svetlo i senke, pa i Teslu koji se uredno (i neizbežno) pojavljuje pri kraju bili deo jedne (labave) celine, da je nekoliko autobiografskih crtica bilo deo druge, da je pisanje o pobunjenoj Srbiji i njenoj korupciji i paranoji došlo pri kraju a da je onda između svega toga uglavljen literarni opit vezan za veštačku inteligenciju i njeno ostvarivanje samosvesti kroz prepoznavanje kako bi mogla da opstaje i ,,živi" i bez ljudi na planeti Zemlji.
Spojeno u jedan tekst ovo jeste štivo koje angažuje maštu i radoznalost čitaoca ali istovremeno je i primer literarnog dela za koje je vrlo teško reći šta je u njemu zapravo važno i koliko iz njega teksta možete da izbacite pre nego što prestane da govori ono što press release – čiji je deo sadržan i u samom romanu, ,,umesto pogovora" – tvrdi da ovaj roman govori.
Što, u nekom metaestetskom smislu ima svoju vrednost: tekst čiji je press release vitalni deo, kako bi ga ,,objasnio", jeste prefinjeni bodrijarovski simulakrum, dvesta strana označitelja ali kome je označeno izmešteno u DRUGI tekst. No u nekakvom tradicionalnom literarnom smislu, Loša karma je haotična, visokooktanska vožnja kroz slike, spekulacije, satirične opservacije i sakralne vizije čiji je finalni gest povezivanja tačkica i govora o veštačkoj inteligenciji sa začudnim strahopoštovanjem možda i isuviše ,,old school" i ne hvata ni delić protivrečnosti koje ova tehnologija opipljivo proizvodi u sadašnjem trenutku društvenog razvoja. Ali opet, autor JESTE neko čiji je život u mnogo smislova bio mapiranje čovekovog puta iz banalnosti svakodnevnog u mističko iskustvo sakralnog, a posredstvom razvoja visoke tehnologije i finale Loše karme je konzistentno sa Anđelkovićevom traganjima za prosvetljenjem. I to se mora poštovati.
https://amika.rs/LOSA%20KARMA%20-%20sadrzaj.htm
https://www.presing.org/milivoj-andjelkovic-losa-karma-pripovest-o-iluzografima/