Evo tekstica sto sam drage volje bio namijenio Emitoru koji je oduvijek kuburio sa knjizevnim recenzijama (premda je jednom i moja recenzija o izvjesnoj polupismenoj studiji o Zemekisu bestragom nestala). Svakako da me niko nije prinudio da ga napisem, medjutim, knjiga koju sam tada citao nacinila me je ushicenim u tolikoj mjeri da sam nesto o njoj najposlije morao isfabrikovati, u ovom ili onom formatu i na bilo kojem mjestu; da budem iskren, jedina mi je zelja bila da se nesto (bilo sta) cuje o njoj. A kako i da ne pomislim da se radi o Knjizi godine kada u njoj procitate podatak da su u Klivlednu neki zajebantori par dana protestovali ispred bioskopa u kome su gledali najnoviji Star Wars - ne bi li im se vratio novac od kupljenih karata zbog ogavnog filma.
Sustinski, tekst o toj knjizi UOPSTE nije bitan, ali dobro dodje kao propratni materijal uz one djelice i komadice i paramparcad sto sam preveo iz nje. Iskren da budem, misljenja sam da je tekst sranje, posto je obicno nemoguce pisati dobre recenzije o knjigama koje vas, metaforicki receno, obore s nogu.
U pitanju je autobiografija Dzoa Esterhaza, Hollywood Animal, tipa koji je, izmedju ostalog, napisao 'Basic Instinct', jedan od dvadeset najboljih trilera na planeti.
Tekst, svakako, nije i niti ce ocigledno biti objavljen u Emitoru, posto se radi o covjeku koji nema veze sa takozvanim hororom, fentazijem i SF-om, a to je nesto po cemu ljudi koji su najblizi Emitoru zasigurno cijene i vrijednuju vlastiti casopis. Izrecenim daleko bilo da kritikujem Emitor, no priznacu da kritikujem njegove donekle uske svjetonazore, isto kao sto je kristalno jasno da mnogi prekaljeni 'zanrovci' iz zirija Znaka Sagite manje vrijednuju neke price na Konkursima iz najprostijeg razloga sto se u njima mogu locirati cistokrvni tragovi DETEKTIVSKOG ZANRA!! Kakav grijeh! Ma sram da ih bude. Ili bolje da kazem Ma sram da ga bude, tu bezvrijednu jebenu gnjidu koja se povodi za piscima krimica! Bas iz toga znamenito nesuvislog razloga pojedini participanti (ili, u najmanju ruku, jedan od njih), ocigledno najbolji u tom poslu, nikako i ne mogu da se domognu prvog mjesta na Konkursima... prevashodno zarad 'zanrovaca' koji u svome jalovom citalackom opusu nikada nisu otisli dalje od vilenjaka, vanzemaljaca, vampira i dnevnih novina. Hocu reci, da sam napisao nesto o dosadnim romanima Gordona R. Diksona i njegovom Dorsai serijalu, vjerujem da bi se to eventualno objavilo u Emitoru i da bi to bilo zanimljivo mnogim 'zanrovcima' bez obzira sto dobra vecina njih ne bi znali o cemu to jebiga blebecem. No, hej, SF je SF, znate. 500 bucks is 500 bucks, Mike.
Kako god bilo, TEHNICKI, 'Basic Instinct' ulazi pod horor stavke u svim bitnijim referencijalnim publikacijama vezanim za zanrovski film: od Dzona Stenlija preko Dzona MekKartija pa do Fila Hardija, a njegova pocetna slasher scena prevazilazi bezmalo sva nabadanja ikada snimljena u svekolikom hororu, sorry to say, sto Esterhaza ipak cini horor autorom, ma koliko ovo zvucalo pateticno. Ajde da onda navedem pojedinost da je isti pisac oduvijek htio da adaptira za veliki ekran i dvije od nekoliko utopijskih/distopijskih knjiga En Rejnd... Premda ni zbog toga nikada nisam mislio da ce ova recenzija uci u Emitor.
Opet naglasavam: daleko bilo da kritikujem velelepni Emitor, medjutim, u dobu kada se granice izmedju zanrova primjetno brisu - i u nedostatku drugih zanrovskih publikacija -, u mogucnosti smo da prosirimo horizonte slicnih publikacija. Naprosto je glupo tragati za otiscima takozvanog horora, fentazija i SF-a u necemu da bi se o tome pisalo, u sluzbi jednoumnog tipiziranja. Ako je tako, onda i 'Ja, porota' Mikija Spilejna ima horor-svrsetak: Majk Hamer upuca ribu u stomak i ona krklja i nekako uspije da ga upita -Kako si to mogao da ucinis?- a Majk odgovara -Bilo je lako.- Ajme, eto horora iako bez vampira! Na kraju njegovog drugog romana, recimo, Majk Hamer spaljuje dobru ribu i ona oteze papke na nacin koji se moze opisati kao parodicni pogled na gromoglasni orgazam. Da li, stoga, vrijedi pisati o Majku Hameru u Emitoru? Cisto sumnjam da bi se veliki broj ljudi (takozvanih 'zanrovaca') slozili sa mnom, ali moja malenkost je za to da se uvijek pise o bilo kakvom komadu iole zanimljive ili iole nezanimljive literature, zavisno od necijeg gledista.... U tom pogledu ne tragam sada za bilo kakvim pojasnjenjima bilo kakve vrste. Samo razmisljam naglas.
Isto tako, sumnjam da se u americkim krimi-publikacijama NECE pisati o najnovijem romanu Skota Filipsa, 'Cottonwood', samo zato jer je VESTERN! Vestern?!, koji jebeni MORON uopste moze da cita taj drek? Pa, do djavola, jesam li ono bas u nekom broju casopisa Fantasy & Science Fiction citao o krimicu 'The Ax' Donalda Vestlejka iz pera Daglasa Vintera, ili recimo o trileru Dzonatana Kerola, 'Kissing the Beehive' (o njemu je pisao fentazist, Carls De Lint), ili o 'Double Edge' by Denis Ecison?! Ili o hardboiledu Filipa Hoze Farmera, 'Nothing Burns in Hell'? A sve te simpaticne stvari intrigantno su mnogo udaljene od bilo kakve podvrste vilenjaka, vampira i vanzemaljaca, toliko je makar sigurno. Ah, da, umalo da zaboravim, Vinter je Vinter, i on moze sve da radi, o svemu da pise u publikaciji kakva je F&SF, a ja sam niko i nista i koga onda briga, zar ne? Da priznam, meni je samo zao sto ne umijem naveliko bolje da piskaram o tim stvarima, jer kad su ljudi navodno mogli slusati dvolicnog Isusa na Gori (iako licno vjerujem da se sve odigralo kao u 'Zitiju Brajanovom', ako se ikada i odigralo) ne vidim zbog cega ne bi mene slusali, makar kada su u pitanju besmisleni vesterni, krimici, vanzemaljci i horori.
Ili zasto se recimo u Top 100 Horror Books, izmedju ostalih, konzistentno ubraja noir Dzima Tompsona, 'The Killer Inside Me'? Ko zna? Ionako cisto sumnjam da bi taj roman na Konkursu uopste dobro prosao. Vjerovatno bi ga ziri skrajnuo sa strane trazeci da velica nesto u diiiivnom stilu Vilijema Gibsona i jadni Big Dzim bi skoncao bez jednog poena.
Ipak, bio ja ovoliki ili onoliki cokoladozderni moron, to i dalje ne pruza odgovor o kakvoj literaturi treba da se pise u zanrovskim publikacijama i daleko bilo da na ovom mjestu zahtijevam odgovor, koliko ga zahtjevam kroz svojevrsnu evoluciju istih casopisa, znaci vremenom; ovo ipak zelim da bude topik posvecen Esterhazovoj autobiografiji. U svakom slucaju, misljenja sam da treba objavljivati sve krstene recenzije (cak i u nastavcima ako su preduge), jer toga uopste skoro nema, narocito u Emitoru.
Svi smo, naime, ophrvani filmskim kritikama - ostvarenjima koja vecinom mozemo zateci na svakom uglu nasih gradova, u raznim formatima - iz svake perspektive, i zablje i pticije, i s lijeva i s desna, ali ono cega nema jesu recenzije knjiga. Cita li ih ko uopste? Neka se narocito pise o starim knjigama (zbog cega samo o novim?), neka BILO KO pise one capsule-sized, vinterovske recenzije u kojima se navede radnja i samo ono 'valja' ili 'ne valja' uz simplifikovani opis stila knjige u pitanju - posto bi to, po mome misljenju, bilo daleko dragocjenije od citave te poplave filmskih kritika. Jer ako se moze o filmu izdvojiti pet strana u Emitoru, isto toliko mjesta mogu da dobiju, valjda, i knjige.
Da konacno zavrsim: MOJ PRIKAZ o Esterhazu nije bitan; JA nisam bitan, niti je ovo proseravanje bitno. Bitna je Esterhazova knjiga sto se guta poput nasih omiljenih autora i nadam se da ce se nekome dopasti ovi odlomci sto sam djuture izvukao iz nje; one kojima se nista ne dopadne, ne brinite, necu vas proklinjati poput licemjernog Pavica sto je dobru reklamu za svoju knjigu metnuo na drugoj strani 'Hazarskog recnika'.
Dakle, ko je u mogucnosti i bez obzira na vlastiti stepen interesovanja za film uopste - preporucljivo je da se domogne knjige 'Hollywood Animal' posto se radi o fascinantnom memoaru jednog izuzetno interesantnog covjeka.
Isto tako vrijedi napomenuti da ce izvuceni i s koca i konopca lose prevedeni odlomci, krcati triviom, pretezno biti interesantni ljudima koji prate film, scenario i literaturu uopste, pa mi je drago ako sam nekome uspio da uljepsam koji minut-dva-tri. Istovremeno bih se izvinio sto nisam mogao da inkorporiram "ch", "sh" i ostala nasa slova (i ako prelom ispadne nikakav), ali ne umijem sa Internetom i slabo kapiram te stvari, osim ako se ne radi o sajtu nekog modela iz Plejboja.
------------------------------------
"Holivudska zivotinja: Memoar"
Joe Eszterhas, "Hollywood Animal: A Memoir", Knopf, 2004, 740 str.
"Autobiografija je najistinitija od svih knjiga; jer dok se neosporno sastoji pretezno od zamrlih istina, upranih istina, tek parcijalnih otkrica istine, sa jedva jednim malim komadom one ciste, prave istine, ona nemilostiva istina stvarno postoji negdje izme|u svih tih redova."
- Mark Tvejn
"She has that magna cum laude pussy on her that had friend up your brain!"
- Basic Instinct
Holivudske autobiografije i biografije oduvijek ce imati dobru prodju zbog socnih novosti koje mogu da nam pruze vezanih pretezno za unutrasnji, licniji, pogled na Tinseltaun. Primjer: u knjizi pod imenom "Americka rapsodija" (2000) dobili smo, recimo, uzgrednu informaciju o tome kako se na jednoj zurci Fara Fosit pokenjala nasred travnjaka. Iako knjiga ne predstavlja uobicajenu anti-holivudsku tracaru, vec govori o potpuno drugim stvarima, ono sto je vecini citalaca zapalo za oko jeste upravo gorenavedeni podatak i gdjegod bi neko zatekao autora te knjige obasuo bi ga pitanjima o gospodji Foset. Njen autor je, inace, ozloglaseni Dzo Esterhaz, popularni scenarista, a izmedju ostalog, potpisnik mozda jednog od petnaestak najboljih trilera na planeti, "Osnovnog Instinkta" Pola Verhovena, kao i jos par odlicnih ostvarenja kao sto su "Music Box", "Betrayed", "Telling Lies in America", "Alan Smithee Film: Burn Hollywood Burn", "Jagged Edge", pa cak i "Showgirls" (po nimalo skromnom uvjerenju potpisnika ovih redova).
Istovremeno, problem sa dobrim brojem "holivudskih" naslova jeste {to ih prete`no ne pisu pisci. S druge strane, Vilijem Goldman, koji jeste autor, kolumnista, pozorisni pisac i scenarista (dvostruki Oskarovac, vrijedi napomenuti), u svoje dvije mozda ponajbolje knjige u opusu, "Adventures in the Screen Trade" (1983) i "Which Lie Did I Tell?" (2000), nasiroko pojasnjava vlastite volje i nevolje u Holivudu, iznimno vezane za problematicnost dramaturskog posla kojim se bavi i ono sto razlikuje njegove autobiografske radne "vodice" (kao, recimo, i Kingov spisateljski memoar "O pisanju", ili Memetove savjete glumcima i re`iserima, ili mnogobrojna uputstva Lorensa Bloka u vezi pocetka pisanja nekog djela), od drugih iz slicne branse jeste sto je to, u nedostatku bolje rijeci, milina citati. Imate osjecaj kao da vas nimalo maligni a uzburkani talasi nose pocev od prve strane pa sve do zadnje u tren oka, i dok se trudite da mnogo ne prekidate citanje, jasno vam je da je na nekim mjestima to more manje valovito nego na drugima, da ono nije sasvim mirno i celicno plave boje, vec da rijeci koje vam se urezuju mozak nedvosmisleno prijaju vasem individuumu prevashodno zbog komplikovane zivopisnosti okruzenja. Mozda zvuci blesavo, no obicno se u covjeku tako ocitavaju dobro napisane stvari od onih koje jesu dobro napisane ali ispod njih niste u stanju da uocite bespogovornu intelektualnu dusu autora - ili: nedostatak dugogodisnjeg druzenja sa pisanjem. I sâm sam misljenja da skoro svako na planeti moze napisati veoma citljiv memoar.
Producent Art Linson (poznat po filmovima "Fight Club", "The Untouchables", "Heat", "The Edge", "Pushing Tin", "Heist", "Spartan"...) takodje ima dvije nimalo suvoparne, izvrsne knjige memoara, "A Pound of Flesh" (1993) i "What Just Happened?" (2002), medjutim iako jeste jasno da iza njegovog proznog magnum opusa stoji nedvosmisleno prizemni intelektualac - kao uostalom i iza autobiografije Majka Medavoja, "You're As Only Good As Your Next One" (2002) - cinjenica je da te interesantne knjige krcate fantasticnim podacima i nevjerovatnim anegdotama proisteklim kao iz urnebesnih noir romana Kinkija Fridmena, Dejva Berija i Karla Hijasena, izmedju ostalog - nisu pisali osvjedoceni pisci.
S druge strane, knjiga od 500+ strana "You'll Never Eat Lunch in This Town Again" (1991) Dzulije Filips, navodno najkontroverznija stvar o Holivudu napisana od strane naocitog prvog zenskog dobitnika Oskara za "The Sting" (1973) Dzordza Roja Hila, predstavlja veoma dosadan i repetitivan memoar, pisan u svojevrsnom hard-boiled maniru valjda zarad autora koji je citav svoj zivot protracio na drogu i alkohol i konzistentno se odupirao silama muskog svijeta, te tako ispada da se jedino moze i citati slicna stvar - samo ako ste u tripu i nekako umislite da imate strpljenja na pretek. Dzulijini flesbekovi iz djetinjstva su preobimni, dok su reportaze o najpoznatijim filmovima sto je producirala ("The Sting", "Close Encounters of the III Kind" i "Taxi Driver"), makar po mome misljenju, prili~no sture i bezmalo sasvim zanemarljive, a ako jos uzmemo u obzir da nije cak ni prisustvovala snimanju "Taksiste", donekle su cak i nepostojece. Ono na sta se Dzulija Filips najvise pokusala usredsrediti u autobiografiji jeste vrcavo vrijedjanje izvjesnih ljudi koje nije mnogo gotivila i plasticna deskripcija svih nacina pomocu kojih je moguce otrovati organizam.
Dzulijin stil prihvatio je, sedam godina kasnije, Piter Biskajnd dok je pisao nemilosrdnu biografsku studiju o zacecima Novog Holivuda, "Easy Riders, Raging Bulls...", samo sto je on, za razliku od Filipsove, prokreirao mozda najbolju anti-holivudsku tracaru ikada napisanu: konciznu, personalnu, kancerogenu, bolnu i urnebesnu - prakticno nezaboravnu (zavisno od stepena vaseg vjerovanja u sve sto ste procitali, bas kao i u slucaju "The Mothman Prophecies"). Jos jedna anti-holivudska knjiga vrijedna pomena jeste "Hit & Run" (1996) Kim Masters i Nensi Grifin, o tome kakvi sve pohlepni i nimalo ostroumni likovi mogu stajati iza jedne od najvecih fabrika novca na planeti, neko poput Dzona Pitersa i Pitera Gubera, nama mozda (u trivijalnom smislu) najpoznatijih po tome sto su upropastili MekTirnanovog "Posljednjeg akcionog heroja", odlucivsi da ga stave u trku sa Spilbergovim "Jurskim parkom" i to samo mjesec dana nakon zapocete post-produkcije. Mesjutim, potonje dvije knjige, iako potkrijepljene dobro istrazenim podacima, nisu autobiografije koliko tek adolescentno upiranje prstom koje cisto sumnjam da ikome mo`e biti dosadno citati; to je, uostalom, i njihova najveca vrijednost.
Ono sto je pruzio Esterhaz u svome memoaru jeste zamamno emotivna eksplozija bajkovito napisana u tolikoj mjeri da se odmah moze popeti i posloziti pokraj najvecih, Tvejna, Grejvsa, Vonegata i ostalih sto su iza sebe ostavili velicanstvene autobiografije. Esterhaz je rodjeni i fascinantan pripovjedac, i samo cudi zbog cega vise vremena u svome zivotu nije posvetio prozi. Nekome pogled na krupnu autobiografsku knjigu moze samo predstavljati pomisao na neciji tezak zivot (pretezno nekog jadnog citaoca), a oni sto zbog takvog negativnog pristupa propuste ovakvo stivo neka znaju da su dozivotno osteceni. Tacno je da veliki postotak biografija i autobiografija na trzistu, pa cak i zapisi izuzetnih umnih ljudi, ne obiluju materijalom koji naprosto vapi za citanjem, medjutim ova se vari poput prirodnog vitamina i nista zanimljivije nego kao Nusiceva autobiografija.
Esterhazov obimni, a sustinski, prelaki memoar sastoji se od etidâ, minijaturnih prica nikada duzih od jedne strane u kojima pise o sjecanjima na djetinjstvo i burne godine u Holivudu. Iako je njegov cilj bio da napise tipicnu "holivudsku knjigu", ono sto je covjek stvorio stravicno je uzvisenije od toga. Njegov stil je unikatan, poetski i nimalo monoton; recenica mu je neoprostiva i nadasve inteligentna, a on najposlije otkriva da je kao covjek grandiozan nista manje kao njegovi najbolji scenariji i tezak zivot kroz koji je morao proci. Ni ne cudi onda sto mu je etos citavog djela komad pjesme njegovog manipulativnog no dobrocudnog oca, Istvana: "Ako je sloboda istina i ljubav, onda je ljubav istina i sloboda."
Kako radije ne bih tracio vrijeme o Esterhazovom djetinjstvu i zivotu - ro|en je 1944. u nekom madjarskom selu; nakon desetak godina i zivota u izbjeglickom kampu u Austriji uspio je emigrirati sa roditeljima u Ameriku gdje je odrastao medju ostalim siromasnim madjarskim emigrantima... radio je u casopisu Roling Stoun... sve dok nije objavio svoju prvu knjigu nominovanu za Nacionalnu Knjizevnu Nagradu i zavrsio u Holivudu... - prije bih napisao da sve ono sto smo mislili o njemu, kao o seksistickom monstrumu (u novinama je konstantno nazivan Sataninim segrtom) i covjeku koji je pisao odurne scenarije za koje je iz nekog cudnog razloga dobijao najvise novca u istoriji Holivuda, bezmalo nema nikakvu lucidnu pozadinu. Oni njegovi scenariji koji nam se najmanje dopadaju ("Jade", "Nowhere to Run", "One Night Stand", "Sliver", "F.I.S.T.") prekrajani su uzduz i poprijeko, te smo najposlije darivani onim verzijama njegovog skripta koje su polupismeni reditelji odlucili da im se najvise dopada zato jer su i sebe posto-poto htjeli da ukljuce u njegovo stvaranje.
Zatim, Esterhazova najveca hrabrost i unikatnost kao scenariste u Holivudu sastoji se u tome da taj covjek nikada nije htio "doktorisati" (ispravljati) neciji vec napisani scenario, niti adaptirati knjige po necijem nalogu ("Sliver" je bio usluga za njegovog velikog prijatelja, producenta, Roberta Evansa). Drugim rijecima, osamdeset procenata Esterhazovih scenarija napisani su on spec, dakle, bez ikakvog dogovora sa studijom, i to samo zato jer on voli pisati nista manje nego koliko i citati. Njegova moc da jos od pocetka 80-ih postane i sve do sredine 90-ih ostane najplaceniji scenarista u Holivudu minuciozno je pojasnjenja u gomili interesantnih anegdota; za jedan je cak sinopsis na cetiri strane - napisan za tri sata - dobio $4 miliona i taj film zatim nikada nije ni stavljen pred kamere. Naime, Esterhaz posjeduje daleko vise napisanih scenarija nego sto ih je do sada snimljeno, medjutim, kako je svaki odmah nakon pisanja prodat za veliku sumu novca (kao i jedan po izuzetnoj true crime knjizi Hauarda Bluma "Gangland" o hvatanju mafijasa Dzona Gotija), jedini je problem bio sto do sada nijedan od njih nije realizovan, zbog ovakvih ili onakvih nesporazuma sa studijom ili rediteljima. Esterhaz stoga postaje svojevrstan revolucionar u Holivudu, jer se kroz njegovu personu na posao scenariste vise ne gleda sa prezirom, kao tek na lagani stepenik koji izvjesni producent ili vlasnik studija bez teskoce moze da preskoci.
Prvi se u to uvjerio zloglasni Majkl Ovic, agent bezmalo svih najvecih holivudskih zvijezda. On je kazao Dzou da ce mu njegovi vojnici "prosuti mozak" ako ga napusti kao klijent. I Dzo je odlucio da se odupre. Bolje reci, bio je motivisan svojim starim agentom i velikim prijateljem koga niposto nije zelio da ostavi na cjedilu, obzirom da se ovaj sada nalazio u ozbiljnom materijalnom skripcu. Sukob Ovica i Esterhaza sada je vise stvar holivudske mitologije sto losandjeloske mame i tate prepricavaju buducim generacijama scenarista i krvolocnih agenata prije spavanja.
S druge strane, Esterhaz, kao sto se pretpostavljalo, u svome memoaru ne zabrazdjuje u tvorbu uvrijedljivih glasina o Holivudu, poput jednoumne Dzulije Filips, u nekakvoj poslovicnoj osveti zbog toga sto trenutno ne zaradjuje novca kao nekada. Njegovo pisanje cak i o bezocnim ljudima sa kojima se sretao u karijeri nimalo nije maliciozno, koliko te rijeci u stvari oslikavaju autorovu zabezeknutost zbog njihovog nedolcnog ponasanja prema pisanom materijalu i, sveopste govoreci, scenaristima. Rad na izuzetnoj drami "Muzicka kutija" (1989) Koste-Gavrasa, zbog koje su ga zamrzjeli svi Madjari, podstaknut je njegovim prezirom prema svemu {to se odigravalo u nacistickoj Madjarskoj, gdje je i rodjen; svoj pak drugi prezir prema americkim nacionalistima izuzetno je iskoristio u filmu "Betrayed" (1988), takodje reziran od strane Koste-Gavrasa.
Mada ono sto je slijedilo nakon toga - da njegovog oca isti sud o kome je pisao u "Muzickoj kutiji" optuzi za ratne zlocine - mnoge ljude je uvjerilo da Dzo Esterhaz doista nista nije znao o mracnoj Istvanovoj proslosti nekada zaposlenog kao pisca u Ministarstvu za Propagandu u vrijeme Drugog rata, dok je Madjarska bila njemacki saveznik. Njegovog oca je zato na sudu branio Jevrej, da ironija bude veca, te ono najpersonalnije u zivotu o cemu duboko potreseni autor pise rijetko je uopste ko i znao u javnosti. To je donekle i dokaz da se Esterhazov memoar cita kao Mejlerova spijunska saga, "Harlotov duh", znaci kao nimalo benigni i kompleksni pseudo-triler, jer dokle god autor sumnjicavo biljezi ono sto je ucio od roditelja u svojim sjecanjima na djetinjstvo isto tako, odmah ispod toga, italikom dopisuje da je, kao odrasli Amerikanac, otkrio da vecina onoga sto su mu roditelji govorili i nije bila neopoziva istina (uzgred navodeci ono sto je sâm pritom saznao), zapravo nas time podsvjesno savjetujuci da nikada zdravo za gotovo ne uzimamo misljenje drugih sve dok se sami ne uvjerimo u njihovu istinitost.
Dok citate "Holivudsku zivotinju" i vremenom steknete utisak da sav taj italik u svezi sa Esterhazovim djetinjstvom ocito igra veliku ulogu zbog necega sto se docnije desilo sa njim i njegovom familijom, pa najposlije ostanete nagradjeni zbog vlastite dedukcije, da bi se potom prenuli iz sanjarenja shvativsi da to ne citate komercijalne pustolovine Stiva Altena o praistorijskim ajkulama u danasnjem dobu, nego neciji razgoliceni zivot, impozantan u svakom slucaju, na mahove depresivan i bezdusan, ali nikada patetican, velikim dijelom sulud i urnebesan, ali najvecma krcat nadom jednog covjeka koji se nedavno uspio izboriti sa tri nesvakidasnje posesivna neprijatelja: Holivudom, cigaretama & alkoholom i rakom u grlu. Holivud je uspio pobijediti zato jer se sa drugom svojom suprugom i cetiri njihova sina odselio u "rodni" Ohajo; cigarete & alkohol je pobijedio uz pomoc nadljudske volje (svoj primjer pokusao je cak i da proda Holivudu, ali mu nije poslo za rukom); rak nadvisio pomocu dobrog doktora i, kao sto kaze Dzo, molitvi.
P.S.
Recenzija (ili kritika, panegirik??) Esterhazove knjige trebala je biti osjetno kraca i manje sumornija, posto mi je prvobitna zelja bila prevesti nekoliko najkracih pasusa iz spomenute autobiografije - mozda narocito interesantnih za nas sto volimo njegove flikove i planiramo da do kraja zivota istjeramo barem scenario-dva iz sebe - u namjeri da ona sama potvrdi sopstvene vrijednosti (a i moje misljenje da jedan Skorseze danas postoji samo zbog nekolicine scenarija Pola Sredera, a ne da je obratno; sto se mene tice, Skorseze je zajedno sa 98% holivudskih reditelja, bez Sredera, samo jedna neorganizovana budala). Moje, pa i svacije, rijeci u tome slucaju su i vise nego impotentne ----
Da su u filmu "Showgirls" igrali Madona i Dru Barimur (prim.prev.kao sto je isprva trebalo da se dogodi), umjesto Djine Gerson i Elizabet Berkli...
Scenario bi izgledao potpuno drugacije, zahvaljujuci Madoni.
Gluma bi izgledala zamamno drugacija, zahvaljujuci Dru.
Tako da je moguce da bi i "Showgirls" eventualno ispao hit film!
Jer da je moje replike izgovarala Madona, ja onda ne bih sebi rekao da on sadrzi "duboko religioznu poruku."
A da ga sebi nisam predstavio kao "duboko religioznu poruku" onda vjerovatno ne bih dao izjavu za stampu u kojoj porucujem tinejdzerima da falsifikuju svoje licne karte i da ga odmah idu pogledati.
I da tinejdzerima nisam rekao da falsifikuju svoje licne karte, onda bih sigurno izbjegao da napravim kolosalnog seronju od sebe.
Nakon bjelosvjetskog uspjeha filma "Basic Instinct", jedna duvanska kompanija izbacila je na trziste Basic cigarete, bespogovorno inspirisani seksom/pusenjem u filmu.
Zahvaljujuci meni, jos ce vise ljudi na ovoj planeti pusiti.
Zahvaljujuci meni, jos ce vise ljudi pomrijeti.
Napisao sam film u kome su dva glavna junaka dvoje djece. Nazvao sam ih Stiv i Suzi, dakle imenima moje prvo dvoje djece.
Stiv i Suzi su bili srecni sto ce njihova imena osvanuti na velikom ekranu. I otisli smo zajedno na premijeru filma i svi smo, ushiceni, sjedili cekajuci veliki pocetak.
A kada je film krenuo, "Stiva" i "Suzi" nije bilo u filmu.
Ali su bili "Dejvid" i "Dzesika".
Stivu i Suzi slomilo se srce, a moram priznati i meni.
U holu, nakon premijere, reditelj (prim.prev. Robert Mendel) je upoznao Stiva i Suzi sa njegovo dvoje bozanstvene djece... Dejvidom i Dzesikom.
Svi smo se rukovali i potom je reditelj kazao da bi morali Stiva i Suzi, obzirom da su vrsnjaci, posto-poto spojiti sa Dejvidom i Dzesikom.
Mi smo svi rekli da bi to bila sjajna ideja!
Ali nekako se i zbog necega Stiv i Suzi i Dejvid i Dzesika i reditelj i ja vise nikada nismo vidjeli.
Rekavsi sve te grozne i nepodnosljive stvari o rediteljima, moram takodje priznati da sam jedan od rijetkih scenarista koji su sa jednim rediteljem radili dva puta.
I ne samo to, nego sam dvaput radio sa troje razlicitih rezisera: Kostom-Gavrasom, Polom Verhovenom i Ricardom Markandom (prim.prev.Jagged Edge, Hearts of Fire).
Sto znaci da nisu bas svi reditelji lazave, samozive, pretenciozne, pohlepne filmadzije.
Sto isto znaci da ja nisam kompletno nepodnosljiv.
Naucio sam da ne bih trebao da ocekujem hvalospjeve od ljudi koji bi pozelenjeli ili pomodrili cim bi culi moje ime.
Na diplomskom seminaru na jednoj filmskoj skoli, Kostu-Gavrasa su pitali zasto se jedan od likova u "Muzickoj kutiji" ponasao na taj-i-taj nacin.
"Pitajte Dzoa", odgovorio je Kosta-Gavras. "On ga je tako napisao."
Potom ga je slicnu stvar priupitao jos jedan student... pa jos jedan... pa jos jedan.
"Shvatio sam da me ne razumiju", rekao mi je Kosta-Gavras. "Bez obzira koliko im puta objasnio da sam ja samo slikao tvoj scenario i podmetnuo tvoje likove i tvoju pricu na veliko platno, oni ljudi sto su, nakon svega, i dalje mene smatrali auteur-om mora da ih je ta filmska skola nacinila robotima."
Sedamnaest godina koliko sam tamo radio drzao sam se podalje od Holivuda - sedamnaest godina sam iz Okruga Marin dolazio na sastancenja sa studijskim glavesinama i njihovim producentima, sedamnaest godina veceranja u Mortonsu i odsijedanja u starom Beverli Vilsajru i Vestvud Markiju.
Iako sam odvajkada osjecao duboko u sebi... (veoma, veoma duboko, i to u onom dijelu sebe sto je ponikao u izbjeglickom logoru, u najcrnjim predjelima svojega srca) da se nemam cega strasiti, da me studiji nikada ne mogu prejebati, niti mi polomiti srce. Nego da cu ja prejebavati i poturati jaja u procjep, blagodarim vam. Da sam badza iz Klivlenda, na~injen ne od Ficdzerald porculana niti od Fokner skoljkica, nego od nekog zardjalog bastardskog metala - poput... Mejlera.
Da, tako je, Norman Vrazji Mejler!
Mejler, koji je otisao u Holivud, gdje mu je citav grad izljubio dupe, koji je povalio Sili Vinters, i koji je onda otisao, sa jedinim ocitim zaljenjem sto nije uspio kresnuti Merilin (dok ce ga najvise opsijedati fakat sto je to najposlije ucinila ona dugacka intelektualna spagetica, Miler).
Oh, pa, nije bitno, ako kresnuti Merilin jeste vasa jedina muka, meni je to sasvim dovoljno - Mejler, muskarcina iz Bruklina, bice moj uzor.
Nisam znao da sam sâm stvorio moju sopstvenu Merilin i da sam je potom i povalio. Medjutim, njeno povaljivanje bice samo blijeda sjenka u poredjenju sa osvetom koju je njeno prisustvo prizvalo u mome zivotu.
U svakom slucaju, drago mi je sto sam je povalio. Ali ne zato sto sam kresnuo moju (kao sto je Pedi Cajefski takodje klepio svoju), a Mejler nije kresnuo svoju. Ne zato sto je njeno povaljivanje bilo bozanstveno (bilo je okej). nego zato jer sam kao rezultat prisustva Seron Stoun u mojemu zivotu, upoznao i ozenio Naomi, moju jedinu istinsku ljubav.
Poslao sam scenario koji sam upravo zavrsio reditelju Brajanu De Palmi, cijem sam se radu nekada divio.
On me je nazvao vec narednog dana i rekao, "Napisao si savrsen scenario. Obozavam ga. Spreman je za snimanje."
Bio sam odusevljen. "Znaci, ti ces da ga reziras?" upitao sam.
On je rekao, "Ne."
Ja sam kazao, "Al' zbog cega neces?"
On je rekao, "Zato jer je on vec spreman za snimanje. Ja tu nemam vise sta da trazim."
Ja sam kazao, "Mozes da ga kastingujes, snimis, montiras."
On je odgovorio, "Da, ali u njemu nemam ama bas nista da dopisem."
Ja sam kazao, "Ali ti nisi pisac."
On je rekao, "Ja sam reziser. I to mora da bude moja bebica. Jer ja sâm moram da osjetim da je to moje cedo. A ne mogu ga naciniti svojim ako je on savrsen."
Ja sam kazao, "Onda mozda nisam trebao napisati savrseni skript."
On je odgovorio, "Vjerovatno nisi trebao."
Potom sam ga upitao, "A {ta ako bi ti proletio kroz njega, nacinio ga manje savrsenim i onda ga snimio?"
On je kazao, "Uvijek bih se sje}ao kako je ispalo. Inace, prilicno je sada kasno za to. Njegova savrsenost ostala bi mi u glavi."
Kazao sam, "Mozda sam ti ga trebao poslati dok je bio u gruboj verziji."
On je odgovorio, "Da, prije nego sto je ispao ovako dobar."
Ja sam rekao, "Prije nego sto je bio ovako dobar da bi ga ti mogao rezirati."
On je odgovorio, "Sigurno, drugi put mi posalji grubu verziju."
Shvatam da postoji usaljena mogucnost da }e najfamozniji momenat iz svih mojih filmova ostati onaj dvosekundni pogled na malecne pubicne dlake Seron Stoun u "Basic Instinct".
Vise od cetvrt vijeka i najmanje patnaest filmova je proslo... sve je to manje-vise zanemareno zato sto se isto svelo samo na nekolicinu potkresanih pubicnih dlaka!
Jos je zabavnije cuti da se taj momenat - najveci momenat iz svih mojih filmova - cak nije ni nalazio u scenariju.
Pol Verhoven je odlucio da ce biti zanimljivije ako toga dana Seron uopste ne bude nosila donji ves. (prim.prev. Scena sa pubicnim dlakama je fantazija koju je Verhoven zbilja dozivio u Holandiji, u mladjim godinama.)
Drugim rijecima, najfamozniji i najveci momenat iz svih mojih filmova... bio je Pol Verhovenov.
Ja sam militant... i militantno nepodnosljivi scenarista... koji insistira na tome da je scenarista nista manje bitniji od reditelja... koji insistira da reditelj samo sluzi kao katoda scenaristickoj viziji... i cija je najfamoznija i najveca sineasticka scena... kreirana od strane reditelja, Pola Verhovena.
Pedi Cajefski je poceo raditi u Holivudu pedesetih godina, u dobu kada je dekan americkih scenarista, Ben Heht, citiran da je izjavio: "Scenarista je mjesavina izmedju mrmota i otiraca... I sve sto vi trebate da uradite kako bi istrenirali scenaristu da se valjano ponasa jeste da ga zatrpate novcanicama od hiljadu dolara."
Pedi se nalazio na veceri u kuci jednog studijskog glavesine kada je primijetio da ga hostesa patronizuje. Dok je odlazio, uprazno ga je izljubila u oba obraza i rekla mu prijatno i do vi|enja.
Pedi je uprazno poljubio oba njena obraza i kazao, "Laku noc, hvala na svemu i jebite se."
Pedi je nazvao kriticara NBC-a, Dzina Selita, "profesionalnim klovnom".
Pedi je insistirao da mu odivijek bude placeno koliko i reditelju filma koji pise, tako da mu je najposlije placano i daleko vise.
"Reditelj je ubica po pitanju price", kazao je Pedi Cajefski. "Morate odrzavati neprekidnu strazu protiv rediteljskih zasjeda."
Takodje je rekao:
- "Kolaboracija u filmu je prihvatljiva, sve dokle je uperena prema realizaciji filma koji sam ja napisao."
- "Kada pisac postane reditelj to umanjuje svrhu autora u njemu - mozda mu moze dozvoliti vecu slobodu i moc, ali on tada obicno gubi dramatursku perspektivu."
- "Citavog svoga zivota strijemite vremenu kada radite ono sto radite iz nijednog drugog razloga osim ljubavi prema tome, a ja obozavam da pisem."
- "Istresete vlastitu utrobicu u kucacu masinu i upravo zbog toga ne smijete dozvoliti da vidite kako ono sto ste napisali bude degradirano i pretvoreno u hrpu nebuloze."
- "Pisac ne mora da kompromituje svoj talenat u Holivudu. Dobri filmovi mogu tamo biti snimljeni isto kao i na svakom drugom mjestu."
- "Najgora vrsta cenzorstva jeste ona vrsta koja se dogodi u vasem rodjenom umu prije nego sto sjednete za masinu."
- "Mozete li da povjerujete? Ovi prljavi nepismenjaci zele da im napisem drugi draft."
Pedi Cajefski je ukapirao san svakog scenariste - da mu se nijedna rijec u scenariju ne smije izmijeniti. A ta se klauzula nalazila u svakom njegovom ugovoru.
Studio je onda unajmio engleskog reditelja Kena Rasela da rezira jedan od Pedijevih scenarija, "Altered States" (prim.prev. To je jedini Pedijev SF roman, napisan 1978, objavljen i kod nas, u hrvatskom Cesarecu sredinom 80-ih). Rasel je bio poznat kao klasicni auteur reditelj.
I ne gubeci ni trena, Rasel je poceo mijenjati stvari u Pedijevom skriptu u toku snimanja filma. Padi je ljubazno podsjetio studio da, po ugovoru, nista ne smije biti izmijenjeno. Studio je na to podsjetio Rasela.
Rasel samo sto nije iskocio iz sopstvene koze. "Poceo je da udara i mlati po scenariju", rekao je producent toga filma. "Sprdao se na racun Pedijevog pisanja, sve je radio samo da bi nervirao Pedija. Naprosto je radio sve da Pedija izbaci iz bilo kakve autoritativne uloge. Htio je da ga obezvrijedi."
Ken Rasel je rekao Pediju: "Pokupi svoje curece sendvice i tvoj skript i tvoju Sanku i stvari i nabij ih sve u prkno i uskoci na prvi sljedeci avion za Njujork i ostavi me da nastavim sa ovim jebenim filmom."
I dalje, i pored toga sto je primjetno flipnuo, Ken Rasel, auteur reditelj, nije smio promijeniti nijednu Pedijevu rijec u skriptu. Nijednu rijec. Po ugovoru.
Te i nije.
Medjutim, ono sto je Ken uradio umjesto toga jeste da je sabotirao sopstveni - u stvari, Pedijev - film. Davao je glumcima da jedu dok bi pricali tako da niko nije mogao razumjeti rijeci koje bi mumlali. Tjerao ih je da brzaju u izgovaranju teksta, prakticno ih dovevsi na prag mucanja. Govorio im je da, pod djejstvom alkohola, izgovaraju Padijeve dijaloge.
Tada je i Pedi izgubio razum, kada je primijetio sta Rasel radi. "Kurvin sine! Pizdurino jedna!" urlikao je na njega. No, on nista vise od toga nije ni mogao uciniti. Jer su sve njegove rijeci bile tu, netaknute, cak i pored toga sto su jadno zvucale.
Film je najposlije ispala kriticka i komercijalna tropa. Kriticari nisu krivili Raselov tretman glumaca nego - kako je napisao jedan od njih - "oratorski stil" Pedijevog dijaloga.
Pediju se slomilo srce. Uspio je postici nesto sto nije poslo za rukom nijednom scenaristi do sada. Ugovorom je zastitio cistocu sopstvenih rijeci - koje su mu nekada bespravno oduzimali i kasapili.
"Stari, umoran sam od svih borbi", napisao je prijatelju. "Zbilja jesam."
Godinu dana docnije, umro je.
Posljednje rijeci njegovoj supruzi bile su, "Trudio sam se, stvarno sam se trudio."
Kao scenarista sam otkriven kada je jedan studijski covjek, Marsija Nasatir, procitala knjigu koju sam napisao i pomislila kako imam idealan potencijal za taj posao.
Ta zena je bila poznata u gradu zato {to je napisala ovakav svoj utisak o jednom scenariju: "Bez nade... bez glavnog junaka... samo ludilo i posrana filosofija. Skript je previse rjecit. Sve se ponavlja po dva i tri puta."
Marsija je to pisala o scenariju Network Pedija Cajefskog za koga je Pedi dobio Oskara.
Laskalo mi je sto me je Marsija voljela vise nego moga heroja, Pedija Cajefskog.
Kada je Vilijem Fokner, "onaj tipus koji pise knjige", tek bio stigao u Holivud da bude scenarista, otisao je do filmskog studija, dobro je pogledao oko sebe i pobjegao... do Doline Smrti, gdje je lutao pustinjom citavu nedjelju dana, ne prestajuci da pije.
Vratio se u studio, radio je u kancelariji deset sati dnevno, dok bi po noci svracao u Hofbrau ne bi li slusao njemacku muziku i pio pivo. Takodje je igrao minijaturni golf i odvozio se do Santa Monike da gleda u nadiruce talase.
Ozenjen curom koja je zivjela u Misisipiju, spavao je sa svojom sekretaricom iz studija kojoj je diktirao svoje scenarije. O njoj je pisao pjesme.
Napisao je da je "njeno dugacko djevojacko tijelo slatko za jebati."
Nazvao ju je "mojim srcem, mojom basticom jasmina, mojom aprilskom i majskom pickom, mojom slatkoguznom zenskom."
Vilijem Goldman koji je popizdio zbog toga sto sam ga nazvao "kurvom iz Konektiketa" (prim.prev. dok je on zakleti Njujorcanin) u londonskom Tajmsu, ovakav je savjet dao scenaristima:
- "Bez obzira koliko cete sranja cuti ili procitati, filmovi su ipak samo jedna stvar: PRVI SLJEDECI POSAO."
- "Dosta njih, mozda dobra vecina u holivudsoj zajednici, gaje odredjeni prezir prema scenaristima. Sto ne mora da znaci da su sasvim u krivu."
A ovo je Goldman uradio na sastanku u studiju dok je slusao budalastine i preklapanja nekog producenta za koja je znao da su u potpunosti apsurdna: "Htio sam poceti da vristim od muke: htio sam zadaviti toga seronju... Ali ostao sam presladak i pribran. Samo sam nesto promrmljao i klimnuo glavom. Nasmijesio bih se kada bi mi se god mogucnost pruzila."
Da li scenaristi ikada mogu da... trijumfuju?
Pa, da, mogu, imamo i mi nase male zlobne nacine.
Ben Heht, najuspjesniji scenarista u istoriji Holivuda, zahtijevao je $5,000 nedjeljno od Semjuela Goldvina. To se, vrijedi znati, zbivalo u vremenu kada su kuce na Beverli Hilsu stajale $25,000. Takodje je zahtijevao da se polovina od njegove sedmicne zarade isplacuje svakog ponedjeljka, a druga polovina, drugih $2,500, svake srijede.
Goldvin, jedan od najmocnijih studijskih sefova u Holivudu, bespogovorno je pristao na Hehtove zahtjeve.
Zatim je Ben Heht zahtijevao da ce, ako mu Goldvin prozbori samo i jednu rijec, citav njihov najnoviji ugovor biti ponisten i anuliran, dok }e Heht moci da zadrzi sav novac koji mu je do tada isplacen. A Semjuel Goldvin je i na to pristao.
Nedjelje su protekle. Ben Heht nije predao nijednu stranu dogovorenog scenarija ali je nedjeljno i dalje uzimao svojih $5,000. Semjuel Goldvin ga je nazvao i kazao mu, "Bene, samo te zovem da te pitam kako si."
Ben Heht je odgovorio, "Ovim otkazujem nas ugovor", potom je pokupio svojih $30,000 koliko mu je do tada bilo isplaceno i otisao.
Kao sto je i obecao, Pol nije promijenio nijednu rijec iz mojeg scenarija. Sve su rijeci na filmu bile moje.
Showgirls je usao u filmsku istoriju.
Odmah pored filmova Ishtar, Waterworld i Heaven's Gate.
Moj jedini savjet svim scenaristima pocetnicima je ovaj:
Stavite svaku uncu svoga srca i duse i drobova i strasti koju posjedujete u svaku recenicu svakoga scenarija.
I smijte se.
Narednih nekoliko mjeseci sto sam vise mogao drzao sam se dalje od Holivuda, dirinceci na svojim skriptima kako bih ispunio ugovor sa kompanijom United Artists. Tri mjeseca nakon sto sam Ovicu poslao moje pismo, ugledao sam naslov u Los Andjeles Tajmsu koji mi je privukao paznju.
Prica na prvoj strani naglasavala je da je jedan scenarista postavio novu rekordnu cijenu za scenario u Holivudu. Njegovo ime je bilo Sejn Blek. Naziv scenarija bio je The Last Boy Scout. Za njega je dobio $1,75 miliona.
Ta me prica nije usrecila. Sâm sam drzao rekord za cijenu scenarija u Holivudu jos od 1980. godine, kada sam prodao "City Hall" za $500,000 (prim.prev. film koji se nikada nije snimio). Taj rekord sam razvukao na $1,25 miliona 1986. godine za Big Shots.
Nisam imao problema ni sa kojim piscem koji je zara|ivao brdo i brdo novca za ono sto napise. Zelio sam da svi pisci namicu brda i brda novca i navijao sam da zbilja bude tako. Ali jesam bio kompetitivan. Veoma kompetitivan.
Razmisljao sam o film noir-u. Nikada nisam napisao noir ali sam volio taj zanr i oduvijek mislio da su pisci poput Dzima Tompsona, Kornela Vurlicha i Dejvida Gudisa bili uvrnuti, opsijednuti genijalci.
U naporu da ne budem tipiziran u Holivudu... a i da bih sebe stavio pred nove izazove.... volio sam da se suocavam sa mnogo zanrova. Flashdance je bio mjuzikl, Big Shots film za djecu, Checking Out mracna komedija, F.I.S.T. istorijska drama, Jagged Edge staromodni krimic, a Music Box politicki triler.
Te sam poceo razmisljati o jednom noir-u sa jakom seksualnom sadrzinom. Tako|e sam inace bio napisao tri filma u kome su muskarci manipulisali voljenim zenama - Jagged Edge, Betrayed i Music Box.
Pomislio sam da bi bilo pametno izvrnuti tu dinamiku: naciniti film o muskarcu kojim manipulise genijalna, biseksualna i nadasve zla zena. Istovremeno sam studiozno htio doseci poriv za ubistvom i ubistveni impuls, koncepte koje sam posebno smatrao zastrasujucim.
Scenario se pisao sâm od sebe. Improvizovao sam cjelokupni tekst. Nisam pravio biljeske, kao ni bilo kakvu vrstu tritmenta. Jednostavno sam gomilao stvari pomocu kojih su mi se likovi sami otkrivali.
Zagnjurio sam sebe u Roling Stounse. Iz nekog razloga koji nisam mogao razumjeti, njihova muzika bila je srz citavog komada.
Tri nedjelje od dana kada mi je ta premisa pala na pamet, okoncao sam skript. I nazvao ga Love Hurts. (prim.prev. tako se zove knjiga Ketrin Tremel u filmu.)
Jutra kada sam ga poslao Gaju, agentu, naziv sam promijenio u Basic Instinct. (Prvoga dana kada je izbacen na "trziste", skript je otkupljen za $3 miliona.)
Skript koji je napisao dosao je direktno iz srca. I ne samo sto je studio odlucio da ga otkupi, nego ga je cak pitao i da ga on sâm rezira. Sve se odvijalo kao u snu. Milioni dolara i plus jos prva njegova rediteljska tezga. Uspjesna karijera bila mu je zagarantovana.
A zatim, povrh svega ostalog, Brus Vilis pristaje da igra glavnu ulogu. Milioni dolara... sveopsta kontrola... i najplacenija zvijezda na svijetu (odmah iza Toma Kruza)!
U prvoj nedjelji snimanja, on je Vilisu dao glumacki savjet i Brus je rekao, "Jesi li ti glumac?" On je stidljivo odgovorio, "Pa, nisam, medjutim---" I Brus je kazao, "E onda je sve sredjeno."
On je nastavio Vilisu davati glumacke direktive. Kada je vidio grubi montazni rez filma i osjetio da je Brus Vilis preglumljivao na nekim mjestima, zakljucio je da film svejedno moze funkcionisati. Medjutim, Brus nije dijelio njegovo misljenje. Brus je mislio da je njegova citava rola upropastena.
Studio naravno da nije krivio Brusa; studio je okrivio njega. On je bio reditelj, nije li?
Onda je Brus zahtijevao da se film drugacije izmontira.
Reditelj je otisao glavnome covjeku u studiju da se pozali i ovaj je odgovorio, "Salis li se to sa mnom? To je Brus Vilis! On moze da radi sve sto mu se prohtje!"
Brus je izmontirao film na svoj nacin i kada mu se ni najposlije nije dopala vlastita rola, rekao je da ga nece propagirati i pojavljivati se u intervjuima. Studio je potom odlucio da skrati marketinski budzet tacno za pola.
Film je onda pusten u bioskope i nemilosrdno je krahirao. Vecina kriticara okrivljavali su reditelja zbog toga sto Brus Vilis nije umio da glumi. A studio ne samo {to je krivio reditelja nego je negativno po~eo gledati na njegov skript, govoreci da iako se "dobro citao" ocigledno se nije radilo o "filmskom materijalu". Glasina se prosirila i po ostalim studijima da taj reditelj "ne umije sa glumcima".
Brus je na narednom svome filmu inkasirao $20 miliona. A reditelj je napisao novi scenario koji niko nije kupio. Mnogi koji su ga samo propustili kroz ruke rekli su mu da mu scenario nema "komercijalni touch".
Posljednje sto sam cuo o njemu, taj reditelj vise uopste nije pisao nego je rezirao - televizijske serije.
Procitao sam knjigu On Writing Stivena Kinga, u kojoj je on iskreno pisao o svojim adikcijama: pusio je cigaretu za cigaretom i pio gajbu piva dnevno i zaglibio je u kokain da bi, kad bi god spustio glavu, krv pocela da mu toci iz nosa. I covjek je pobijedio sve tri zavisnosti.
Knjigu sam procitao tri puta. Hvala ti, Stivene.
Pol je skicirao svaku scenu filma Showgirls na svojoj kopiji scenarija. Ja sam pogledao u jednu stranicu i primijetio skicu necega skoro bezoblicnog na prvi pogled, ali donekle ipak nalik na hobotnicu.
"Sta je to?" upitao sam Pola.
"Picka", odgovorio je on.
što se tiče žanrovskih fah-idiota, don't get me started – nemam vremena za toliki dijatrib, moram da završavam esej o Đavolu na filmu...
što se tiče navedenih delova – hvala, super su i... daj još!
inače, zapažam da je de palma stvarno patološki opsednut kopiranjem hičkoka, u toj meri da je čak doslovce ponovio komentare koje je hitch navodno dao mlađahnom (tada) lari koenu koji mu je isporučio 'savršen' scenario (zaboravih koji je bio u pitanju – sećaš li se ti, trippe?)
takođe, koristim priliku da još jednom podsetim na činjenicu koja kao takva uopšte nije negotiable, naime da je paul verhoeven jedan od 10 najvećih režisera svih vremena te mu se stoga divim do imbecilnosti. car careva!
Tako kruzi prica za Koenov Daddy's Gone A-Hunting.
Inace, bolje da vise ne prevodim Esterhaza, jer bih na njega ostavio pola dana. Ovako zvuci najmanje pola knjige. Gdje god otvoris mozes da citas i opustas se. Nevjerovatna stvar, casna rijec; nevjerovatan pristup takvoj jednoj temi kroz te bezmalo perfektne mikro-minijature; to nije poslo ni Vonegatu za rukom u Hocus Pocusu, no opet, ovo je autobiografija. Kazu za Bibliju da je mozes citati gdjegod je otvoris. U to sam vjerovao dok je i sam nisam poceo tako otvarati i citati tu i tamo i bio zbunjeniji od Lebovskog kada mu Volter spomene Artura Digbija Selersa; nije istina. Ali Esterhaza skoro da mo'sh.
fcuk.
tripp, lets make a HARDBOILED noir phanzeen! ti SVE pišeš, ja SVE ilustrujem. i nikad se ne sretnemo, samo se gađamo mejlovima. a?
Dogovoreno, JB. Sve moze imati svoju svrhu dok je mejla i Interneta. Zbog cega bi se gledali ako posao ide OK?