Henry Charles Bukowski
(August 16, 1920 - March 09, 1994)
Dakle, ako ste pomislili da sam pogrešno izabrala pod-forum... :evil:
KAKO DA POSTANEŠ VELIKI PISAC
moraš pojebati vrlo mnogo žena
lijepih žena
i napisati nekoliko pristojnih ljubavnih pjesama.
nemoj se brinuti o godinama
i novo-nailazećim talentima.
samo pij više piva
više i više piva
i idi na konjske trke najmanje jednom
nedjeljno
i pobijedi
ako je ikako moguće.
naučiti pobijediti je teško -
svaki balavac može biti dobar gubitnik.
i ne zaboravi svog Bramsa
i svog Baha i svoje
pivo.
nemoj previše vježbati.
spavaj do podne.
Izbjegavaj kreditne kartice
i plaćanje bilo čega na
vrijeme.
i upamti da nema nijedne guzice
na ovom svijetu vrijedne preko 50 dolara
(ove 1977).
ako si sposoban da voliš
najprije voli sebe samog
ali uvijek budi svjestan mogućnosti
totalnog poraza
bez obzira da li razlog za taj poraz
izgleda dobar ili loš -
jedan rani ukus smrti nije tako
loša stvar.
kloni se crkava i barova i muzeja,
i nalik pauku budi
strpljiv -
vrijeme je svačiji krst,
i osim toga
odagnaj
poraz izdaje
sav taj izmet.
ostani uz pivo.
pivo je neprestana krv.
neprestalan ljubavnik.
nabavi veliku pisaću mašinu
i dok se noge mimoilaze
ispred tvog suterenskog prozora
udaraj tu stvar
udaraj je jako
učini od toga teškašku borbu
učini od toga bika koji navaljuje
i sjećaj se starih pasa
koji su se borili tako dobro:
Hemingveja, Selina, Dostojevskog, Hamsuna.
ako misliš da nisu otkačinjali
u malim sobičcims
baš kao što ti sada otkačinješ
bez žena
bez hrane
bez nade
onda još nisi spreman.
pij još više piva.
ima vremena.
a ako ga i nema
i to je u redu
takođe.
Razlog za otvaranje topika upravo ovim biserom je dvojak; osim što nudi precizan Henkov portret, ujedno će biti od istinske koristi svoj ovoj tušti i tmi pupajućeg forumskog talenta koji bi, eto, hteo da piše, pod uslovom da mu neko objasni kako se to zapravo radi.
trenutno je u opticaju više od dvadeset biografskih delca o Henku; needles to say, pročitala sam zilč od svega toga a tako će ostati i ubuduće. Za intimno poznavanje Bukovskog, dovoljno je pročitati Ham on Rye; za intimno poznavanje Henka, treba pročitati bar glavninu bibliografije, sa akcentom na poeziju.
Bukovski se okrenuo poeziji 1955. na više načina, ta godina je bila prelomna u njegovom privatnom i stvaralačkom životu. poznatiji podatak obznanjuje da je '55-te Bukovski završio u bolnici sa čirem koji je umalo bio fatalan po život; malko manje poznat (auto) biografski podatak pominje smrt Džejn, prve i jedine istinske žene/supruge Bukovskog.
daklem žene pisci trebaju biti lezbače :evil:
:?
Ej ti bre! Uozbilji se!
(Ako i jeste od Bosanca al' mnogo je brate!)
Ja bih isto da postanem pisac, ali mi smeta onaj deo o zenama. Na pivo bih se jos i navikla, nadam se (ne pijem alkohol, ali ako se mora... :wink: ), ali mi se ne da da se sad u ovim godinama preorjentisem po pitanju seksualnih sklonosti.
Jel' to znaci da nikad nece biti pisca od mene ili da samo muskarci mogu da budu veliki pisci?
Daklem, Biljče, mislim da je ovaj đavolak u suštini a ne detaljima. Drugim rečima, pivo i žene su tu nekako više sinonimi za kompletno ljudsko iskustvo. Recimo da je suštinska poruka svedena na koncept potpunosti; ako je čovek trivijalan i površan, ako je iskustveno neobrazovan i ako nije spoznao ljudskost kao takvu, (u svim njenim usponima a pogotovo padovima) ako nije u posedu ličnog standarda s kojim može da tumači i individualno filtrira informaciju sveta oko sebe – onda teško da će biti u stanju da koherentno uobliči ideju a kamoli ma kakvu preciznu misao. Drugim rečima, trabunjaće o stvarima o kojima očigledno ništa ne zna i biće nadobudno škrabalo a ne pisac.
(Pazi da je ovo što nam Bukovski nudi najdirektnija moguća interpretacija jedne precizne misli; pa ću ja stoga pretpostaviti kako se ti u svom postu malko zezaš sa Libeat.)
Covek lepo nabraja pravila kako da ljudi postanu pisci.
Nije uopste mislio na zene jer smatra da one ne mogu postati pisci.
Tako je. Žene su piskinje.
Piškinje?
Piške?
Quote from: "Izitpajn"Tako je. Žene su piskinje.
Piškinje?
Piške?
pišulje is da word!
:shock: :roll:
Opet mu je neka studentkinja rekla da će radije obnoviti godinu :evil: :evil: :evil:
@Mixitron &. Stuff
Dank u!
:lol:
vermeld het niet :?:
:shock: Nekoliko vas gospode bi trebalo varjačom. Po goloj.
Elem, ne znam kako svako od vas pojedinačno doživljava Henkovu poruku ali u svakom slučaju mislim da vas je ipak navela da reagujete. A to je dobro. Valjda.
Što se tiče Bobanovog šovinizma, pa, i to je valjda jedan deo onog iskustvenog mozaika koji svako treba lično okusiti. Da bi znao o čemu se zapravo tu radi. I da bi znao kako izaći na kraj sa takvim ljudima. :evil:
Žene pišu i objavljuju. U Srbiji su jedno vreme, a možda još uvek, dominirale po broju objavljenih i PRODATIH knjiga. Džabe ako si popularan, a ne kupuju ono što objaviš.
Naravno, ne bih da mnogo komentarišem kvalitet ni "muškog" ni "ženskog" pisanja.
Biljo, Biljčice, dobro je dobro pročitati šta je pisac hteo da kaže. Libeat ume da postavi takvu nagaznu, a nekad i podvodnu, da je to čudo.
Muškarci su, inače, zajedljivi kad je u pitanju žensko pismo ili neko drugo delo pisano ženskom rukom, pa čak i ako nije napisano u ženskom maniru.
Ma salila sam se, naravno :)
Dobro je to napisao Bukovski...
Inače, drage moje dame, ja dopuštam da ima nekoliko domena u kojem muškarci briljiraju i bogami 'ladno dominiraju nad sirotim ženskim rodom. Recimo, cepanje drva. Ili kopanje rovova.
Ali alas, pisanje definitivno nije jedan od takvih domena, zar ne? :evil:
Quote from: "libeat"Inače, drage moje dame, ja dopuštam da ima nekoliko domena u kojem muškarci briljiraju i bogami 'ladno dominiraju nad sirotim ženskim rodom. Recimo, cepanje drva. Ili kopanje rovova.
Ali alas, pisanje definitivno nije jedan od takvih domena, zar ne? :evil:
U to sam sigurna :twisted:
Ali oni baš ne misle tako....
Ima jedan tekst o tome, malo je podugačak ali ako može... postovaću ga :wink:
Mene si zainteresovala, Greymalk. :lol:
Ne znam ime autora...
Ko vlada pričom
Sudeći prema čitanosti i popularnosti, sasvim suprotno od tradicionalnog i akademskog rasporeda snaga, žene su preuzele savremenu srpsku književnost. I to podjednako kao pisci i kao čitaoci
Mora da je veoma zanimljivo biti ženski pripovedač u ovdašnjem tipu kulture. Najpre zato što se u srpskoj kulturi, po neupitnom običaju, politika, vođenje rata, rad u rudniku i pričanje priča smatraju čisto muškim poslovima. (Videti, na primer, pod: Vlada ili pod: Akademija.) Razlog je, i u politici i u književnosti, isti i vrlo jednostavan: ko vlada pričom - ideološkom koliko i fikcionalnom - taj vlada svetom, naravno, pod uslovom da priču prati odgovarajući kvantum sile. Priča, svejedno kakva, nalazi opravdanje za postajanje i upotrebu sile, ona daje alibi sili, dok sila štiti i promoviše priču. Ko to razume, lako shvata želju srpskih pisaca da budu političari, i obratno. A ne može se i jedno i drugo, naprosto nije u samoj prirodi stvari.
Žene, naizgled, stoje po strani, i pišu, svakojako, ali pišu. I da cela stvar bude još zanimljivija, knjige koje pišu i potpisuju ženski autori danas su i najčitanije i najpopularnije u srpskoj književnosti. Dakako, čitanost i popularnost nisu sinonimi, mada se uzajamno ispomažu. Sasvim je moguće biti popularan a nečitan pisac (setimo se knjiga koje mnogi kupuju ali ih malo ko čita), dok je nešto teže zamisliva situacija u kojoj čitan pisac nije popularan, mada i to biva.
SERVIS TEKSTUALNOSTI: Sudeći prema čitanosti i popularnosti, sasvim suprotno od tradicionalnog i akademskog rasporeda snaga, žene su preuzele savremenu srpsku književnost. I to podjednako kao pisci i kao čitaoci. Drugim rečima: pisac koga prihvati ženska publika ima puno opravdanje za negovanje sopstvenog psihoterapeutskog privida kako je to što piše nekome ipak potrebno - a takav pisac je, sasvim očekivano, u ovdašnjim prilikama najčešće spisateljica. (Uzgred, ne morate biti žena da biste bili ženski pisac, i obratno.) Ostavimo po strani iznalaženje odgovora na pitanje da li ženska publika - sigurno najbrojnija i najkompaktnija publika danas i ovde - čita ženske pisce zbog solidarnosti, zbog traženja saglasnosti iskustva, zbog podudarnog, polom i karakterom uslovljenog viđenja sveta ili, možda, iz najdublje potrebe za razmenom emotivne i mentalne energije u brojnijoj a socijalno potisnutoj polovini populacije. Verovatno je sve to u igri, s tim da se odnosi i zapremine pobrojanih uzroka stalno menjaju u laboratoriji žive svakodnevice. Neko žensko delo postane bestseler možda samo zato što je spisateljica imala težak život pa se o tome dirljivo ispoveda svojim družbenicama osetljivim na patnju, a neko opet izađe na glas sa svojih istinskih umetničkih vrednosti. O tome zašto žene čitaju ženske pisce pišu se knjige, vode se rasprave koje često završavaju u ekstremnoj ideologizaciji teorijskih stanovišta i upražnjavaju se vrlo ozbiljne studije, motivisane potrebom da se sistematizuje, protumači i preispita priroda ženskog sveta u muškom svetu, a odgovori su, kao i u svakoj duhovnoj disciplini, ukoliko su pravi, uvek relativni. U srpskoj varijanti ta "težnja za uvidom" mogla bi se opisati na sledeći, anegdotski način. Kad god se naljuti na svoju ženu, jedan moj prijatelj je upita: "Pa dobre, bre, ženo, kakav si ti to čovek?" Na to mu ona obično odgovori: "Ženski."
Bilo kako bilo, ako neko danas u srpskoj kulturi uopšte čita sa žarom i gotovo fanatičnim interesom, onda to čine žene. Ako na nekog književnost istinski deluje snagom i sugestivnošću izgovorene reči, onda je takva ciljna grupa gotovo isključivo sastavljena od žena. Među današnjim studentima književnosti devet desetina su žene. Pa zašto onda i proizvodnja književnosti, servis tekstualnosti i izvođenje kritičko-interpretativnih književnih radova, aplikacija i adaptacija ne bi sasvim prešli u ženske ruke. U stvari, nema potrebe za ovakvom vrstom retoričke relativizacije, sve to je već realnost, izuzmemo li po pravilu konzervativne institucije koje spolja izgledaju kao muške tvrđave, a iznutra su, zapravo, poslednje enklave iluzija o navodnoj muškoj superiornosti ove ili one vrste.
ASTROLOŠKA KARTA: Raspored zvezda na astrološkoj karti današnje srpske književnosti vrlo je ženski. Moglo bi se reći kako u poslednjoj deceniji veka, pod vrlo snažnim uplivom katastrofičnih društvenih promena ali i usled enormnog rasta ženske kreativne produkcije, srpska književnost intenzivno menja svoj poetički lik i radikalno, sobom i u sebi, preispituje dojučerašnje sisteme vrednosti. Ako su Isidora Sekulić i Desanka Maksimović bile tek dva relaksativna, i to više mitsko-rajska nego produktivno delujuća ogranka na muškom rodoslovnom stablu istorije moderne srpske književnosti (nisam čuo nijednog pesnika kako govori da je na njega presudno uticala neka pesnikinja iz tradicije), današnje književne prilike potpuno su u znaku ženske subverzije i inverzije. Raspon ženskog pisanja naprosto fascinira: od čistog "trasha", koji se nikako ne može reciklirati - a u koji ulaze prozni inventari muških skalpova, biografije slavnih srpskih sifražetkinja, fašistoidna pseudoteorija, pornografija na ženski način i ženskom rukom, te nezaobilazni lirsko-politički dnevnici, a koje, bez minimuma kritičnosti, kao da štepuju na šivaćoj mašini, proizvode "spisateljice" čija bi imena unakazila ovaj tekst pun ljubavi i naklonosti za ženske stvari - do istinski nadahnutih, umnih, zavodljivih, erotičnih, duhovitih, lucidnih i, na prvom mestu, blistavo napisanih stranica sve brojnijih priča i romana. To je danas žensko pisanje na srpskom jeziku, prema kojem, ako ćemo pravo, celomudrenost i nacionalno-istorijsko-političko-etička "odgovornost" pisaca "sa mudima" deluje kao brljavi š(vr)akopis umišljenih arbitara i hroničara, dobar samo kao vrlo efikasan lek protiv nesanice.
Žene su preuzele književnost, i to je fakat. Njih nema u pričama oko raspodele književne i političke moći, a i šta će im to kad imaju publiku i kad znaju zašto pišu i za koga pišu. Ovdašnje spisateljice uopšte nisu nervozne što ne dobijaju mnogo nagrada; nema potrebe za nagradama kad u bibliotekama na njihove knjige morate čekati po nekoliko nedelja. O izveštajima knjižarske mreže ne treba ni govoriti: uglavnom lažni ili barem vešto isfrizirani, ti izveštaji su pouzdano tačni jedino u podatku da se najviše kupuju knjige ženskih pisaca. Pri tom, poetička različitost među ženskim piscima ne indukuje uzajamnu netrpeljivost, kakav je slučaj u muškom delu srpske prozne filharmonije u kojoj, u isti čas, basovi drmaju kolo, udaraljke valjaju rockandroll, a violine nerviraju sluh kejdžovskom atonalnošću. Kod spisateljica je sve drukčije: ženski svet doista čita, a tek kad čitate, i samo tada, uviđate da u književnosti niste na hipodromu i da u toj umetnosti ima mesta za sve načine pisanja, prosto zato što postoji bezbroj različitih čitalačkih afinititeta i ništa manje različitih načina čitanja. I ničija volja i ničija prisila ne mogu uticati na imanentnost te raznolikosti. Ona ljubiteljka knjiga koja voli sledbenice Mir-Jam teško će prihvatiti depresivnu i radikalnu kritičnost pokojne Biljane Jovanović, ali će sasvim lepo pročitati njen roman "Pada Avala". A pobornici (etimologija sve govori: pobornici) Dobrice Ćosića, s jedne, i Svetislava Basare, s druge strane, već su odavno u aljkavo iskopanim rovovima i gledaju se jedino preko nišana.
MAINSTREAM: Najčitaniji srpski pisci danas su žene. Bez obzira na to što zbog predvidljive fabulacije, to jest zbog dramaturgije manje ili više vešto doziranog kičerskog rastvora, otprilike kao u aktuelnim TV sapunicama, kao i zbog mehaničkih odnosa između loše ocrtanih likova, a najpre zbog neinventivno upotrebljenog jezika, ti bestseleri nikada neće ući u red dobrih knjiga - treba respektovati činjenicu da su upravo takve (ženske) knjige najviše čitane. Bolje čitati bilo šta, nego ništa. Na kraju krajeva, od tih knjiga se, možda, kreće prema nekom boljem i zahtevnijem štivu, a poneki pisac-početnik može se, pretpostavimo, na njima naučiti kako (ne)treba pisati. Jer, ako želite bestseler danas i ovde, morate ispuniti sve pobrojane "negativne uslove". Tome nisu krivi pisci već opšte stanje duha vremena, a bogme i priroda i nivo masovne čitalačke kulture, ukoliko ona postoji. Ako postoji, onda je i ta, masovna čitalačka kultura uglavnom ženske prirode.
Međutim, i vrlo cenjeni savremeni srpski pisci, pisci "mainstreama", takođe su žene. Knjige Svetlane Velmar-Janković i Vide Ognjenović, na primer, imaju i publiku i umetnički kvalitet. S druge strane, neke od najsubverzivnijih knjiga ove kulture poslednjih godina potpisale su žene, recimo Ljiljana Đurđić. U pripovednoj eksperimentalnosti, koja je vrlo čitljiva, što je gotovo presedan, odavno prednjači i ne posustaje Mirjana Pavlović. Snežana Jakovljević, Marija Ivanić i Tanja Bulatović pisanjem iritiraju umrtvljenost, rutinu i sivilo odnosa koji vladaju u našim tužnim životima, a Jasmina Tešanović, Jelena Lengold i Sonja Batinić-Besford u svojim prozama provokativno osvetljavaju erotsku stranu opasnih muško-ženskih veza.
Prosto ne mogu da poverujem, i zato pišem ovaj tekst, da u brojnim drn-zvrc "rekapitulacijama" i veselim komemoracijama minule književne sezone niko nije uočio i imenovao njenu najočigledniju činjenicu: žene su definitivno preuzele književnost, i to ne u formi puča, niti nekom programskom proklamacijom već samo brojnošću i kvalitetom napisanih knjiga. Prosto mi je neprijatno što to moram da kažem baš ja, a ne kritičarke koje od toga jedu 'leba. Da književnost postoji zbog žena i za žene, a ponekad i kao prečica do žena, to smo oduvek znali: sada neko treba da nam javi kako su taj svet, iznutra, odbijajući da budu njegovim objektom, definitivno zauzele žene, i to izgleda na duže staze. Čini mi se da razlog takvog novog stanja počiva u pertifikovanoj muškoj osobini isključivog diktiranja i formulisanja (čitaj: pisanja) sveta, odnosno u odbijanju da se on razume (čitaj: pročita) iz samorelativizujuće perspektive. Ukratko, muškarci su, nekoć, bili pisci, a žene čitaoci: sada su žene i pisci i čitaoci, a muškarci uglavnom drndaju vunu, izdaju saopštenja za javnost i ubijaju se.
MALO LI JE?: Sledi kratka i nepotpuna lista novih, prošlogodišnjih argumenata za sve što sam do sada rekao. Knjigu jezički prosejane, ispovedne poetske proze "Olimpski soj", u duhu dobre tradicije toga žanra, sa izvanredno probranim citatima, napisala je Aleksandra Grubor, menjajući literaturu za egzistenciju. Uspešan književni debi dosadašnje prevoditeljice. Divna Vuksanović, pesnikinja koja se već oprobala kao pisac kratkih priča, u knjizi "Život sa trolovima" sakupila je bajke koje nastaju prepletom toposa te drevne književne vrste sa elementima urbane mitologije. Svetlana Arsić je u zbirci priča "Misleći na Ozrine oči" iskušavala folklornu, demonsku i psihoanalitičku dimenziju ljudske, a naročito ženske prirode. Na tragu svojih ranijih knjiga, Ljiljana Jokić-Kaspar napisala je roman "Ćelavi psi" iz novosadskog života. Milica Mićić-Dimovska, svakako reprezentativni predstavnik srednjeg poetičkog toka u savremenoj srpskoj ženskoj prozi, već je naslovom pripovedačke knjige "U procepu" pokazala u kakvoj se životnoj situaciji nalaze junakinje njenih priča. Ivana Dimić u zbirci vrlo kratkih priča "Mahorka, mastilo i muž" duhovito, ponekad ironično, ponekad komično ali svejedno neposredno svedoči o neadaptiranosti ja-pripovedačice u svetu koji gleda i u kojem živi. Ljubica Arsić je knjigom tematski i oblikovno raznolikih priča potvrdila da u njoj srpska književnost ima možda najsuptilnijeg, duboko uživljenog tumača ženskog erosa, ali i običnih i fiktivno-grotesknih prizora iz svakidašnjeg života. Ivana Hadži Popović okušala se sa "Sezonom trešanja" u žanru ljubavnog romana, a Jasmina Marić je u "Kiparskoj abecedi" u formi leksikona sa subjektivnim odrednicama romansirala iskustva emigracije iz poslednje balkanske pometnje. Danica Vukićević uposlila je svoju pesničku imaginaciju u lirskim i oniričkim fragmentima prozne knjige "Na plažama". Debitovala je i Jelena Rvović kratkim romanom "Ispovest Hasanaginice". Takođe, kako bi ženska priča bila cela lepa, nije bez težine podatak da su nagradu "Politikinog Zabavnika", koja se dodeljuje piscima iz oblasti književnosti za decu, dobile Vesna Aleksić ("Ja se zovem Jelena Šuman") i Svetlana Velmar-Janković ("Knjiga za Marka"). To bi, uglavnom, što reče Danil Ivanovič, bilo sve. Malo li je?
Konačno, mogu da odahnem. Napisao sam tekst o ženskom preuzimanju književnosti, a nijednom nisam upotrebio reč feminizam.
Ali nekada je žena koje pišu bilo znatno manje nego danas i bile smo rekla bih, daleko osjetljivije na takvu očitu mušku zajedljivost. I daleko nesigurnije.
Quote from: "libeat"Recimo, cepanje drva.
Nemaš pojma :evil:
Ma nemoj! :roll:
Nego ovako; izgleda da su svi nekako svesni bog zna kakvih razlika između 'ženskog' i 'muškog' pisanja ali istina je kako je mnogim ženama pošlo od ruke (ili pera) da pišu pod muškim pseudonimima a da ih niko nije provalio.
Recimo, jedna od sestara Bronte, čini mi se.
I moja omiljena Rakuna Šeldon.
I sigurno ih je bilo više.
Dakle?
Mislim da je to velika zabluda, muško i žensko pisanje.
Šije mi ga Djura.
Quote from: "libeat"Inače, drage moje dame, ja dopuštam da ima nekoliko domena u kojem muškarci briljiraju i bogami 'ladno dominiraju nad sirotim ženskim rodom. Recimo, cepanje drva. Ili kopanje rovova.
Ahh, izvinjavam se... zaboravih na komentar: napretkom tehnologije i tu su izgubili dominaciju :twisted:
Svako bre ovde vuče na svoju stranu.
Majke mi mi je dosta rasprava između prozvanih cepača drva i nabeđenih kuhinjskih robova ... ili još bolje, između žrtava vojnog roka i mučenica drugog stanja. Aj, aj, zavrćite rukave, perte ruke, pa u kuću! Ako ne umete da se sigrate ne treba ni da se sastavljate. Neka svako cepa svoja drva i kuva svoj ručak i rađa svoj... hm ovo ne ide. Sve mi liči da ovo društvo i ide u tom pravcu, a kad sve ode dođavola počinjaćemo od samih socijalnih prapočetaka.
I nem' niš' drugo da kažem do:
Odavno vec nestali su nasi ulicni heroji
Svako gleda svoje, svako tjera svoje, svak se boji
I zato me ne gledaj tako i ne zijevaj
Znam da ti je dosadna, al' ipak sa mnom pjevaj.
Obicnu ljubavnu pjesmu...
PS: I ovo je verovatno pisano uz pivo :wink:
Quote from: "libeat"Ma nemoj! :roll:
Ma... da.
Nisi imala prilike da vidiš neke babe i tetke kako mlate drva, samo što na drugu stranu ne padaju poređana.
Samo da se razumemo, neki od mojih omiljenih pisaca su žene.
Quote from: "Mixitron M. Storm"Quote from: "libeat"Ma nemoj! :roll:
Samo da se razumemo, neki od mojih omiljenih pisaca su žene.
Takodje :wink:
Quote from: "Loengrin"... ili još bolje, između žrtava vojnog roka i mučenica drugog stanja.
Ma šta, vojni rok je livada u odnosu na onu tenziju koju
neke žene umeju da izazovu u svojim partnerima svojim očekivanjima, prebacivanjima, ubeđivanjima... E to je muka, a ne cepanje drva.
EDIT: ajd da ne bude da sam totalno skrenuo od teme samo da napomenem da top liste, novci od prihoda, i mišljenja čitalaca, pa i kritičara, ne pokazuju uvek šta je kvalitetno a šta nije. Test vremena je jedini merodavan.
Quote from: "mac"top liste, novci od prihoda, i mišljenja čitalaca, pa i kritičara, ne pokazuju uvek šta je kvalitetno a šta nije. Test vremena je jedini merodavan.
Vazda bilo. 8)
Quote from: "Loengrin".... Sve mi liči da ovo društvo i ide u tom pravcu, a kad sve ode dođavola počinjaćemo od samih socijalnih prapočetaka....
E, bre, nestaneš na godinu dana i onda se vratiš tako nadrkana kao da su te boli slomljenim bagremovim trnom sve vreme.
xtwak Je l' ovako?
Zdravo i tebi g. Bobane! :lol: