Period kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina iznjedrio je novi tip filma zaokupljenog političkom tematikom - poznatog pod nazivom politički film. A u tome žanru su se osobito isticala dva imena. Ako je jedan od njih Constantin Costa - Gavras, koji će 1969. godine odnjeti oscara upravo za jedan takav film - Z, drugi je svakako Gillo Pontecorvo, čovijek koji nas je zauvijek napustio pred 2 dana. Prerano? Naravno da je uvijek prerano i da uvijek ostane neispunjena praznina kada nas napusti osoba takvog kalibra. Ovaj redatelj i scenarista rodio se 19.11.1919 u Pisi. Bio je izrazito ljevičarskih uvjerenja (brat mu je bio nuklearni fizičar u ondašnjem Sovjetskom savezu, što može ukazivati da je sklonost ljevici bila i obiteljska crta) pa dijelom i to može biti razlog što je njegov filmski opus nevelik. Kao režiser debitira epizodom iz omnibusa Ruža Vjetrova, posvečenom borbi za prava žena, a nastalim u produkciji ondašnjeg DDR-a. Vrhunac njegova rada predstavlja ipak film "Bitka za Alžir" kojim osvaja Zlatnog Lava na festivalu u Veneciji i nagradu kritičara Nastri D' Argento. Iako niskobuđetan film (sam Pontecorvo je pripovijedao kako je masovne scene snimao una što užim lokacijama da manji broj ljudi izgleda kao gomila) i sniman uglavnom sa natrušcima, čini mi se da su jedino 3 profesionalna glumca bila, film je iznimna poludokumentaristička kronika (tome pridonosi i nešto zrnatija snimka namjerno rabljena da se još više pojača ugođaj) borbe alžirskoga naroda za nezavisnost protiv francuskog kolonijalnog osvajača i predstavlja pravi trijumf autora, kako Pontecorva tako i scenarista Franca Solinasa (još jednog uvjerenog ljevičara i česta Pontecorvova suradnika, koji je potpisao scenarij i fenomenalnog "Spaghetti westerna Quien Sabe?", ali i Opsadno Stanje Coste Gavrasa).Taj film predstavlja začetak i Alžirske nacionalne kinematografije. Nedavno smo u ciklusu Marlona Branda mogli svjedočiti još jednom Pontecorvovu ostvarenju - "Queimada - otok u Plamenu". Zadnji mu je film "Operacija Ogro" iz 1979 sa temom političkog terorizma koji nije polučio veći uspjeh jer je interes za takve filmove, političke, polako počeo jenjavati. Adio, Signore Gilberto, počivajte u miru.
p.s. ovo mi fakat zgodno dodje ionako me neki prozivaju "drugom" :lol: