u čast premijere filma 1408 reših da uzmem i najzad pročitam tu priču.
pa, moram reći da je ovo jedna od najboljih kingovih ever.
stvarno majstorska stvar, sa odličnim balansom između klasičnog deža vija i inovativnih dodira.
naravno, ja sam sucker za sve vrste haunted house plotova, a lavkraftovski momenti sigurno ne odmažu hororu ove priče, ali nedvojbeno ovo je priča majstora i tu nema diskusije.
istina, kao i u svim sličnim pričama, priprema (hintovi) je daleko najbolji deo, a pravo 'meso' (the horror! the horror!) je blago razočaravajuće, ne samo zbog principijelnih razloga (neviđeni, nekonkretni, indirektni horor je uvek (?) strašniji od direktnog, explicitnog), nego i vrlo konkretnih, kingovskih: naime, ovaj pisac i u najboljim svojim momentima ima sklonost da sklizne u pulp-trash b-movie pop-culture drek, u jeftine i predvidive na-prvu-loptu efekte, pa tako, mestimično, i u ovoj priči.
ipak, i uprkos njima, ovo je prva liga i svakako antologijska priča.
prvi rivjuz su ok, deluju obećavajuće... :!:
...mada, on 2nd thought, rivjui impliciraju vrlo zabrinjavajuću i REALNU opasnost:
kako izgleda, nisu umeli ništa pametnije da urade kako bi razvukli trajanje na dugometražni film, nego su smesta bacili kroz prozor lavkraftovski bezlični neljudski horor, i umesto njega kingoljupskoj rulji (mislim, rulji koja voli ono najprizemnije i naj-crowdpleasing vezano za kinga, što originalna priča ipak nije) ponudili... šta?
još jednu rutinsku PSIHOLOGIZOVANU bljuzgu o duhovima prošlosti i pokušajima izmučenog lika da se kroz horor-čistilište raznih trauma nekako dogega do rajskog iskupljenja i –čak? - nalaženja Boga...
:x :x :x :cry:
Jipi! Nadam se da je u pitanju hrišćanskofanatički film nalik na 666: The Mark Unleashed :!:
Quote from: "Harvester"Jipi! Nadam se da je u pitanju hrišćanskofanatički film nalik na 666: The Mark Unleashed :!:
Ja sam skeptican po tom pitanju.
teza: ponekad ni autor ne razume svoje delo najbolje i spreman je da opravda najimbecilnije kompromise i izdaje poente svoga dela (naročito ako se zove stiven king).
dokaz:
They added a deceased daughter to the Cusack character's past, which helps explain his skepticism about the afterlife and further provokes the entity inside 1408.
"I'm not exactly nuts about that part of it, but the nice thing is the little girl who plays the daughter (Jasmine Jessica Anthony, 10) is terrific. That sold it for me," King says. "She's got a terrific sad look to her eyes."
:x :x :x
King voli male djevojčice. What's the problem? :twisted:
A i ne sećam se kada je poslednji put gurao malu djecu u centar opasnosti svojih priča i romana. Doduše, ponavlja se, al' na taj koncept se ljudi, izgleda, pecaju k'o mutavi. Salem's Lot, The Shining, The Dead Zone, Cujo, Pet Sematary, It... podosta priča iz zbirki Night Shift, Skeleton Crew, Different Seasons... Dodajte šta sam zaboravio. Odavno ga ne pratim pomno kao nekada.
Pa, kad nemaš ideju kako da uvučeš čitaoce, klinci u opasnosti izvuku stvar, jer će skoro svi reagovati na to.
Quote from: "angel011"Pa, kad nemaš ideju kako da uvučeš čitaoce, klinci u opasnosti izvuku stvar, jer će skoro svi reagovati na to.
a ako ne znaš kako da liku daš karakterizaciju, uvek pali
'dead child in the past'!!! :x :x :cry: :cry: :cry:
Ili to ili seksualno zlostavljanje.
Pa svi veliki zlocinci - diktatori (Hitler, Staljin, Pinoce, Stresner) su uzimali decu kao primer stanja drzave. Videti sve te male, slatke, plave decake koje miluje Hitler po glavicama i govori im da buducnost drzave zavisi od njih, mozda je navelo Kinga da ih stalno uvlaci u destruktivni vorteks koji okupira stranice svih njegovih romana.
20 milja za 1. vikend... nešto tu smrdi. mora da ne valja film... :idea:
Quote from: "taurus-jor"A i ne sećam se kada je poslednji put gurao malu djecu u centar opasnosti svojih priča i romana. Doduše, ponavlja se, al' na taj koncept se ljudi, izgleda, pecaju k'o mutavi. Salem's Lot, The Shining, The Dead Zone, Cujo, Pet Sematary, It... podosta priča iz zbirki Night Shift, Skeleton Crew, Different Seasons... Dodajte šta sam zaboravio. Odavno ga ne pratim pomno kao nekada.
Um... šta si ti poslednje čitao od njega? :twisted: Imaš Džejka u Kuli (koju je završio 2004, jelte), imaš u Cell devojčicu od 15 godina (jeste, nije baš kao mala iz Pet Sematary, ali je dete), imaš onog malog u Desperation, mada je to pre 11 godina bilo... i evo sad u Blaze je oteta beba (mada, Blaze je pisao PRE Keri...)... tako da, nikad njemu ne nedostaje dece u knjigama. :twisted: (Crnu Kuću sam skroz zaboravio, da ne govorim o Girl Who loved Tom Gordon.... itd itd...)
Vreća kostiju, takođe, slatka mala devojčica u opasnosti.
Hvala anđele... bilo mi je mrsko da tačno proveravam bibliografiju :lol:
Nisam ni ja proveravala, nego sam čitala tu knjigu prošle ili pretprošle godine.
Uh... ja sam pre... sedam godina.
Ali hajde, čisto zabave radi, da pogledamo bibliografiju od 1995 do danas:
Rose Madder - nema dece
The green mile - nisam još čitao, ali nema dece pretpostavljam (ipak se odigrava u zatvoru), osim one devojčice ili devojčica koje se pominju da su ubijene/je ubijena
Desperation - centralni lik dečak od nekih devet godina ili nešto malo više, Dejvid Karver
DT IV - Ima Džejk, i Roland i družina kao klinci od 14 godina
Bag of Bones smo već pomenuli
The girl who loved Tom Gordon isto
U Dreamcatcher dobar deo priče se odvija u dečačkom dobu protagonista - isto kao IT.
u Black House su deca glavne žrtve, a ima onaj mali sa posebno jakim moćima
From a Buick 8 opet nema posebno nešto dece
DT5, DT6 i DT7 imaju Džejka, malog Benija Slajtmena i opet gomilu dece-žrtava
Colorado Kid nema nešto posebno dece ako se ne varam
u Cell imamo malu Elis i sina glavnog protagoniste
Lisey's story još čitam ali mislim da nema nešto posebno dece i
Blaze - deo glavnog zapleta je oteta beba.
Tako da... mislim da je imao više knjiga u kojima deca igraju veliku ulogu nego onih drugih. :lol:
EDIT: Zaboravio sam Hearts in Atlantis - tu ima mali Bobby i Everything's eventual ne znam da li ima neka priča sa detetom.
Quote from: "Hiro Nakamura"
The green mile - nisam još čitao, ali nema dece pretpostavljam (ipak se odigrava u zatvoru), osim one devojčice ili devojčica koje se pominju da su ubijene/je ubijena
Dve devojčice, sestre, slatke fine plavušice, brutalno silovane i ubijene. Doduše, to ne spada u "deca u opasnosti" obrazac, pošto su one od starta mrtve.
O, ma je li moguce, je li moguce? Ja li grmi, jal se zemlja trijese? I kingoljupci i kingomrsci se okupise, a niko od njih ne uspe da se seti KINGOVOG NAJVECEG CHILDODROMEA, koji nosi naslov Children of the Corn, i ima jedno 7 delova, ako se ne varam.
Posto je 1408 kratka prica - odavno sam je citao - voleo bih da primetim da bar 40% njegovih pripovetki govori o maloj deci, s vrhuncem u Man In The Black Suit, koja je osvojila O. Henry Ben short story competition '96. a pripada istoj zbirci kao i 1408.
Meni se od Kingovih kratkih prica narocito svidjaju :
The Wedding Gig, prica o uzrocno-posledicnim vezama Mafije i nasilja.
Quitters, Inc, predstavljena kao jedna od tri price u filmu Cat`s Eye, svidja mi se otelotvorenje coveka koji zeli da ostavi cigarete, ali je suocen sa mnogo radikalnijim i ekstremnijim nacinima kako da se odrekne ovog poroka (u filmu vidimo ga kao Jamesa Woodsa)
Vec gore spomenuta Deca Kuruza, ciji je prvi deo jedini vredan hvale, a ostalih 6 delova ne zasluzuju dalji elaborat. Deca su uradjena u spooky fazonu (kao i u vecini Kingovih knjiga i filmova), spominju se krvavi pseudo ubilacki `riscanski kult koji je spreman na sve nacine da dodje do cilja, pa makar i skinuo nedodirljivo ratobornu Lindu Hamilton (Terminator serijal).
Ali prica koja zasluzuje da se spomene, i koja me je bukvalno vezala za fotelju je Art Pupil, blood chilling pripovetka o odnosu uzornog deteta i prekaljanog nazijevca. Od filma sam ocekivao mnogo vise, ali je na kraju svega reditelj Bryan Singer odradio solidan posao.
upravo sam odlozio na policu frisko procitano novo nam delo S. Kinga ,kod nas prevedeno kao:"Mobilni telefon". Samo mogu reci da nas King jos jednom nije razocarao i jos jednom je dokazao da je uz Barkera i dalje Master of Horror."The Cell"(kako je knjiga u originalu nazvana),bih u svakom slucaju preporucio svakom.Tu nam je i drugi tom "Mracne kule 5-Vukovi Kale",koja je po meni sasvim nepotrebno podeljena u dva toma kao i cetvrti nastavak voljene nam Mracne kule,ali avaj moraju i gospoda iz "Editora" da zarade nesto.Bas me zanima u kom obliku ce biti izdata poslednja dva dela. :o
RIPPER
U jest i friško godinu i po...
Ja, kad smo kod Kinga, čitam Bahmanov "BLAZE" (hvala liliti što mi ga donese)... napisaću ponešto o knjizi kad je pročitam, ali izgleda da nije horor.
@riper: Budi srećan što su podelili knjige na dva dela, jer bi ti se raspadale da su ih štampali u celosti. Naš način vezivanja knjiga i papir koji se koristi ne dopušta da se knjige štampaju sa više od 500 strana, a da se ne raspadnu posle pola čitanja. A PLUS - isto bi te koštalo, tako da, iako ispada da branim Editor, ne, oni ne bi ništa dodatno zaradili.
Meni je "MObilni telefon" bio smrtno dosadan bez traga originalnosti i stila (zeeeeeev!). Ali valjda je to stvar ukusa.
Quote from: "Bilja"Meni je "MObilni telefon" bio smrtno dosadan bez traga originalnosti i stila (zeeeeeev!). Ali valjda je to stvar ukusa.
Ja sam ga čitao kad je izašao (jer je trebalo da ga prevodim)... ubio me na sto i nekoj strani... knjiga ima fler kao da je napisala Tabita a on samo potpisao.
...meni licno je O.K.Daleko od toga da je to njegovo bolje delo,ali ipak mislim da je ta kataklizmicka tema u redu.Slazem se sa Biljom da je sve stvar ukusa,ali mislim da je ne realno ocekivati od bilo kojeg autora da citav radni vek redja pogotke,tako i King nikada nece ponoviti uspeh knjiga sa pocetka karijere.Zvuci mi zanimljivo hipoteza da je knjigu napisala Tabita,a on samo potpisao(mora covek da se odmori malo).
Gledao sam 1408 Mikaela Hafstroma.
Sticajem okolnosti spadam među one koji dosta očekuju od ovog švedskog reditelja koji je u svojim švedskim danima pokazivao izuzetnu zanatsku kompetenciju. Sa prelaskom u Ameriku, nastavlja da pokazuje tu egzekutorsku ekspertizu u striktnim žanrovskim uslovima, i naslovima koji pomalo odstupaju od žanrovske matrice kao što su DERAILED i 1408.
1408 je ekranizacija Kingove priče koju nisam čitao i ne mogu da imam odnos koliko je Hafstrom ispunio potencijale priče.
Međutim, ono što mogu da prepoznam to je da Hafstrom radi na tragu jedne druge Kingove ekranizacije, i to Kubrickovog SHININGa. 1408 deluje kao apdejt SHININGa, u filmskom smislu, i ne znam da li ta analogija stoji i i na literarnom planu, pa u to ne bih ulazio.
Međutim, 1408 izgleda kao SHINING za decu sa preekspresivnim i preeksplicitnim potonućem u onostrano, negde na razmeđi dečjeg filma i neke racionalizovane lynchovštine.
Sve je dodatno pojeftinjeno na planu scenarija pošto junak ima žešću traumu iz prošlosti koja se naravno najeksplictnije moguće pojavljuje u njegovim delirijumima i malo deluje kao lobovanje u odnosu na njegovu već komplikovanu situaciju u susretu sa ukletom sobom.
Doduše, imajte na umu, meni je daleko najneomiljieniji rukavac horora onaj koji govori o prostorima kojibude čovekove strahove. To mi naročito ide na nerve.
Cusack se trudi da ne preglumljuje, mada povremeno ulazi u stanja overplaya smeštajući svoju klasičnu ciničnu nerdy slacker personu u novu priču. Međutim, 1408 jeste veliki glumački zalogaj, maltene CAT AWAYovskih razmera s tim štio je ovo ipak kraći film i proporcionalno Cusack ima više screentimea sa drugim glumcima nego Mr. Hanky tamo.
Uz sve nedostatke, ipak mi je drago što je ovakav film uspeo da postane hit pošto po mnogo čemu odstupa od formule, i barem pokušava da podseća na autorske projekte stvoene u žanru horora, iako to zapravo nije. 1408 je pokušaj da se SHINING kroji kao konfekcija. Iako nisam Kubrickov idolopoklonik, Hafstrom tome ipak nije dorastao, kao što ni Cusack nije dorastao Nicholsonu, no ako im je za utehu, pitanje je da li savremeni Holivud može da do toga pet dobaci.
Ako je pokojno dete dodato za potrebe filma, i nije postojalo u priči, onda je to dokaz ozbiljne imbecilnosti autora filma. Inače, koliko ja znam, baš su scenaristi ovog filma bili najveći pimpovi tog projekta i to je njima godinama pet project, što daje posebnu dubinu gluposti dodavanja motiva mrtvog deteta.
Quote from: "crippled_avenger"Ako je pokojno dete dodato za potrebe filma
nema tu 'ako', vidi početne postove na ovom topiku: čito sam priču, i tamo nema ničeg sličnog toj bljuzgi.
Video sam pa sam zato ovo i dodao. Otkud bih inače znao da je dete dodato?
Hm... film sam gledao pre otprilike desetak dana, možda malo jače... prvi utisak nije bio loš. Kako priču nisam ranije pročitao i budući da sam bio lenj da pogledam šta se o filmu ovde govorilo, nisam ni znao da je lik pokojne ćerke glavnog junaka naknadno ubačen. E sad, sama ta činjenica menja stvari jer je kao jedan od glavnih motiva filma upravo to i iskorišćeno. Sad, da li je to dokaz Hafstromove imbecilnosti, kako to avenger kaže, ili je nešto drugo u pitanju za mene više nije toliko bitno. Ja sam svoje mišljenje definitivno promenio.
Samo da skrenem pažnju na dve verzije available out there. Skidati dužu (directors cut- axxo rip) sa alternativnim (svakako boljim) krajem.
1408
M. Hafstrom
**
2
ovo je tačno onakva bljuzga kakva sam se i bojao da će biti.
bravo! uspeli ste da zabljuzgate priču kralja bljuzge! sticajem okolnosti, uzeli ste mu jednu od boljih, i redukovali je na nivo dovoljno imbecilan da od toga nastane box office hit.
sve mi je bilo jasno čim sam video koje je pare ovo sranje namlatilo da od toga ne može da bude dobar film.
i nije.
toliko infantilno, jadno, neubedljivo, banalno... ma, nevredno pomena a kamo li dublje analize.
ČITAJTE PRIČU, ODLIČNA JE!
videćete da su scenaristi uspeli da vrlo dosledno, stavku po stavku, uzmu SVAKI njen kvalitet i travestiraju ga, oskrnave, vulgarizuju.
SPOJLER/PITANJE:
PS: ovo moje se završava tako što pisac na sačuvanom diktafonu pred ženom čuje glas mrtve ćere. šta biva u 'boljem' kraju? ili ima i neki gori od ovoga?
Quote from: "Ghoul"
SPOJLER/PITANJE:
PS: ovo moje se završava tako što pisac na sačuvanom diktafonu pred ženom čuje glas mrtve ćere. šta biva u 'boljem' kraju? ili ima i neki gori od ovoga?
SPOJLER/ODGOVOR:
"moja" verzija traje 112min.
Pisac umire u zapaljenoj sobi. Upravnik hotela dolazi na sahranu da bi udovici predao recovered personal belongings, ali ona ih ne uzima te ovaj zadrzava kutiju, otvara je i uključuje diktafon na kojem čuje glas mrtve ćere.
CUT TO
Scenografija izgorele sobe. Pisac stoji na prozoru i značajno puši cigaru.
Ćera
(iz offa, umilnim glasićem)
Daddy, Daddy!
Pisac
Yes, of course.
Okreće se od prozora i ulazeći u sobu postaje prozirniji i naposletku nestaje.
...Kingovu pripovest nisam čitao, ali ovakav kav jeste 1408 me ( istina,umereno) zadovoljio...zbog hotela i opšteg tona neizbežno se nameće poređenje sa THE SHINING, ali ovde je kanda pripovetka/noveleta...whatever pružila premalo materijala za celovečernji film od gotovo 11o minuta...nije čudo što u Hollywoodu velike nade polažu u Halfstroma jer je unutar pojedinačnih scena, pa čak i čitavih delova filma ( pri tom mislim na maštovitost i filmičnost scena poniranja Cusackovog lika u ludilo) pokazao nemalu režisersku kompetentnost, and that stands for something...nažalost, taj utisak ne funkcioniše na planu čitavog ostvarenja, a to je jedina prava mera, i to ovoj mladi sreću kvari....
Quote from: "Ghoul"teza: ponekad ni autor ne razume svoje delo najbolje i spreman je da opravda najimbecilnije kompromise i izdaje poente svoga dela (naročito ako se zove stiven king).
dokaz:
They added a deceased daughter to the Cusack character's past, which helps explain his skepticism about the afterlife and further provokes the entity inside 1408.
"I'm not exactly nuts about that part of it, but the nice thing is the little girl who plays the daughter (Jasmine Jessica Anthony, 10) is terrific. That sold it for me," King says. "She's got a terrific sad look to her eyes."
:x :x :x
ovo je jako dobra fora jer ponekad ni autor teze "autor ne razumije svoje djelo najbolje" ne razumije svoje djelo najbolje te baš time podupire svoju tezu
hoću reći, slažem se sa prvim dijelom teze (naime, da ponekad ni autor ne razumije svoje djelo najbolje), no ostatak je promašaj - niti je kompromis imbecilan niti izdaje poantu (u slučaju 1408)
pod "ne razumije svoje djelo najbolje" podrazumijevam da je otvorena mogućnost da King ne shvaća vlastitu priču razgovijetno, u refleksivnom odnosu te apstrahiranu u pojmove, već samo intuitivno. Stoga i može reći: "She's got a terrific sad look to her eyes" i afirimirati "They added", jer - kćerka ne igra ono bitno poante. Ipak, ona je upravo dodana kao "pojačalo" i da se ponudi
Quotekingoljupskoj rulji (mislim, rulji koja voli ono najprizemnije i naj-crowdpleasing vezano za kinga
, uz opasku da ovo važi za bilokakvu rulju (kingoljupsku i nekingoljupsku),
ali istovremeno da se "malo jačim igračima" ponudi kakti "prokuživanje", upravo analiza (iako "ma, nevredno pomena a kamo li dublje analize") artikulirana u ovo
Quotejoš jednu rutinsku PSIHOLOGIZOVANU bljuzgu o duhovima prošlosti i pokušajima izmučenog lika da se kroz horor-čistilište raznih trauma nekako dogega do rajskog iskupljenja i –čak? - nalaženja Boga
za što ću ja pokušati pokazati da još uvijek nije to to, te da je to samo površno razumijevanje ali-istovremeno-najprijemčljivije, tj. ono koje odmah dopire do onih koji "traže nešto više".
U tom smislu, svi koji su prihvatili diskurs "imbecilnost motiva dodane kćerke", zapravo potvrđuju njegovu funkcionalnost, jer upravo kroz njega kakti naziru poantu (ili samo hine da naziru, a u stvarnosti samo slijede Ghoulovu analizu u lišenosti vlastite), a bez "dodane kćerke" otvara se sumnja: bi li u tom slučaju uopće dogegali do ovakvog psihološkog objašnjenja?
inače, film je prilično dobar, zapravo skroz zadovoljavajući, dajem mu 7.5-8/10
...
znači, slijedi esej:
1408 - dokidanje fetiškog karaktera iluzijejoš danas 1.dio - prepoznavanje strukture i iluzija kao fetiš
1. dio – prepoznavanje strukture i iluzija kao fetiš
Je li King spekulativnog uma ili ne, zapravo nije ni važno. Njegovo je da piše priče, bilo da je do njih došao razgovijetnim razumijevanjem, što će reći, apstraktnim saznanjem ili pak nejasnim, intuitivnim saznanjem. On je pisac, očito dobar pisac, te kao takav barem intuitivni poznavatelj svijeta. To je dovoljno, kao što to priča 1408 pokazuje. Naime, radi se o jednom prilično uspjelom djelu, što proizlazi iz (mnogima nejasno) činjenice da "djelo ispravno opisuje svijet", govori nešto o svijetu na valjan način.
O čemu se tu radi? Da postići to, "ispravno opisati svijet" nije baš tako jednostavno, svjedoči činjenica da većina nije u stanju ni prepoznati kada im se pred nos turi već "ispravno opisan svijet". A tek objasniti stvar, dovesti "ispravno opisan svijet" refleksijom u um, apstrahirati sadržaj i pretočiti ga u pojmove kako bi ga tako prerađenog mogli shvatiti i drugi, dar je onih koje uistinu, i s pravom, zovemo – rijetki. Ovdje ja skromno tvrdim, da upravo poduzimam jedan takav napor duha.
Većina nije u stanju ni prepoznati? Smjela tvrdnja, ali nju, in abstracto, pokazuje svakodnevno iskustvo – ljudi su uglavnom pogubljeni u svijetu. No, da ne ostanem samo na ispraznim frazama, pokazat ću ovdje na primjeru in concreto. Odmah je primijećena sličnost između 1408 i Isijavanja. Pa da, hotel, ukleta soba, potonuće glavnog junaka u delirij i sl. Ali ta su dva filma samo naoko slična, dok su zapravo skroz različiti. Ili ispravnije, oni su slični samo po manifestnom sadržaju, no njihove su biti dijametralno suprotne. Dakako, do biti se stiže skupljom ulaznicom, jer ona (bit) je latentna. Tako ni ne čudi to ne-razlikovanje manifestnog i latentnog, te naravno, povezivanje manifestnog na prvu.
Što je bit 1408? Ne, to nije ni bauljanje košmarnim ludilom u svrhu strave, niti je "još jedno pronalaženje Boga" svrha po sebi, nego unutrašnje čovjekovo spoznavanje, nužno dijalektičko kretanje u cilju prevladavanja imanentne kontradikcije, ili jasnije rečeno, radi pomirenja sa samim sobom. Čovjek je kontradikcija sam po sebi, i to je Kingu intuitivno jasno (a i svakome, pogledavši najbanalniji primjer "čim bude rođen, čovjek počinje živjeti...ali i istovremeno umirati" ili pak složeniji primjer "kapitalizam kojeg upravo održava ta unutrašnja kontradikcija između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, te što više truli to se više razvija" itd). Tu intuitivnu spoznaju pakira Steven u 1408, te time nastaje manifestni sadržaj kojeg, uglavnom svi, ekspresno vežu sa Isijavanjem, propuštajući njegovu latentnu bit.
Ovdje neću postupiti nepošteno, te ostaviti nejasnu konstrukciju "bit filma je čovjekovo unutrašnje dijalektičko kretanje". Naprotiv, i o tome ću se izraziti jasno te konkretno. Spomenuta bit se, dakle, ne nalazi u izvanjskom sadržaju, već u strukturi – ovdje je ta struktura kretanje od pozicije "znam iako ne vjerujem" do pozicije "vjerujem iako ne znam". To jest, glavni junak, Mike, samouvjeren je frajer, inteligentan, praktičan, prodavač šarenih laža – on zna da ne postoje duhovi, prikaze, nadnaravni entiteti, ali to može dobro podvaliti tupavoj rulji ("zna iako ne vjeruje"). Međutim, biva suočen sa suludim košmarom, metafizičkim zlom, neobjašnjivim pojavama te ih je prinuđen prihvatiti iako nema pojma što se i kako događa ("vjeruje iako ne zna"). Baš je to njegovo "unutrašnje kretanje", zamjena pozicija, pravi sadržaj 1408. U tom smislu, film je praktički gotov "čim Mike odluči, pritisnut okolnostima, napustiti sobu". Dalje je samo čista egzekucija, daljnje pojašnjavanje njegove inverzije, a što se, naravno, i ne može drugačije uraditi nego kroz opća mjesta, tj. stavljanje glavnog junaka u nebulozne situacije iz kojih on pokušava izaći primjenom načela razloga premda ovo više ne funkcionira, jer se događaji redaju neovisno o bilo čemu. Ove su situacije klasika u horror-filmovima, naročito u košmarnim, primjerice Strava u ulici brijestova. Glavni junak uporno inzistira na načelu razloga iako su stvari otišle "u tri lijepe", jer on ni ne može razmišljati drugačije, tj. nebulozno. U finišu, junak ipak pronađe jedan "razlog" koji onda profunkcionira i bude ključ za nemoguću situaciju, usprkos nedostatka logičkog slijeda.
Kakogod, ovo produživanje filma može se tumačiti (a nije ni loše izvedeno). Ono se fino uklapa u trend, lijepo živi u svom trenutku, tj. našem vremenu kada se sve još treba dodatno pojasniti, kada nije dovoljno da stvar bude očevidno jasna nego da se učini još očevidnijom (pri čemu se, u pravilu, uvid zamuti). Ili žižekovskom terminologijom, radi se prelaženje iz ideološke pozicije u postideološku – iz "vjerujem iako ne znam" u "vjerujem iako znam".
Tu se opet vraćam na početak filma. Naime, već od samog početka se implicira nemogućnost održanja početne pozicije "znam iako ne vjerujem". Jer, Mike, iako "zna" da duhovi ne postoje i da je to sve promidžbeni trik vlasnika malih zabitih motela, svejedno ustrajava u svom praznovjernom ritualu: uvijek stavlja cigaretu u pepeljaru kada stigne na mjesto koje treba razotkriti. Zašto ovaj temeljni paradoks? Pa upravo zato jer je njegova pozicija "ja znam" nemoguća – ona je iluzija. Naravno, on to još ne zna jasno; ili on to zna nesvjesno, ne zna da zna. Dakako, o tome se i radi, o tom njegovom unutrašnjem dijalektičkom kretanju i ukazivanju nemogućnosti pozicije "ja znam". Međutim, ta njegova pozicija, ta iluzija, funkcionira kao fetiš. On se upravo pomoću nje održava, time se hrani i tako se nosi sa životom. Ovo nije tako lako vidljivo, budući Mike nije neki potpuno sluđen, pogrbljen, impotentan tip, nego naoko poželjan, solidno uspješan, ugodne vanjštine – ali: naznake u sitnim detaljima, nema puno fanova na predavanju, sklonost piću, problemi sa ženom, te naravno famozna "dodana kćerka". Drugim riječima, još samo jedna jadna kreatura koje se ne može suočiti sa "pravim" životom. Zato je tu iluzija "znam iako ne vjerujem" koja pomaže nositi teret života na plećima. To je njegov fetiš. "Cigareta u pepeljaru" je neka vrsta fetiša unutar fetiša, mali fetiš koji podupire veliki fetiš. Time je njegov život, na neki način, san. Iluzija kao fetiš je tu, jer Mike ne može izdržati, prema Lacanu, "realno-njegove-želje". Najkraće rečeno, naš je Mike, fetišista u punom smislu te riječi (usput, kao očitiji primjer fetišista, fetišisti par exellence, preporučam izvrsni Švankamjerov film – Spiklenci strasti (1996).
...
više o ovom intrigantnom preokretu u sljedećem nastavku:
2. dio – objašnjenje košmara primjenom lakanovskog tumačenja frojdovskog sna «dijete koje gori»
Nema dobrog provoda bez starih lakanovaca...
Bring it on!
2. dio – objašnjenje košmara primjenom lakanovskog tumačenja frojdovskog sna «dijete koje gori»
Preko strukture, unutrašnjeg dijalektičkog kretanja, utvrdili smo dvije pozicije: "znam iako ne vjerujem" (pozicija A) i "vjerujem iako ne znam" (pozicija B). Upravo je prelazak iz A u B, ono bitno filma – poanta. Opravdanost te transformacije pronašli smo u iluzornosti pozicije A. Međutim, A može biti konstanta, ima sposobnost ustrajavanja, jer je ta pozicija ustvari fetiš koji podupire kročiti kroz život.
U čemu je stvar? Pogledajmo lakanovsko tumačenje sna "dijete koje gori": otac se budi jer ne može izdržati izravnu optužbu djeteta, koja je realno-njegove-želje, te da bi tu mučnu situaciju zaobišao, on nastavlja na neki način "spavati" u budnom stanju, realnom životu (ovdje ja ne donosim san u cijelosti; koga zanima sadržaj sna može potražiti u Freudovoj knjizi, Tumačenje snova – Odabrana djela Sigmunda Freuda).Prenesimo ovo na našeg Mikea – on postupa na isti način; kako bi izbjegao suočavanje sa "stvarnim" životom, on se povlači u učmali drijemež. Tu je uporište njegove pozicije "znam iako ne vjerujem": izbjegavanje malih i velikih ožiljaka "temeljno besmislenog" života. Lakše je plutati kao polupijani cinični šarlatan. Realno-njegove-želje biva time potisnuto, te tako, posredno prevladano. Ali naravno, priroda toga potisnutoga, je da je to balast kojeg se ne možeš tek tako otresti. Fetiš samo ublažuje i omogućuje "da guram dalje". Ono je unutra, u čovjeku, i svako malo izbija = ljudi pucaju po svim šavovima (ponekad, a često i tumaraju snovito dobar dio života). Zašto izbija? Upravo zato jer to jest ono realno, čvrsto jezgro od kovanog željeza.
Ovo ću jasnije objasniti kroz Mikeov košmar: naravno da Mike želi da postoji dobri Bog, koji bi podržao njegovu želju (da on živi jedan ugodan život; ovdje je u tu svrhu upotrijebljen klasični motiv mrtvog djeteta, kako bi ta želja bila eksplicitnija, te stoga "dodana kćerka" nije imbecilnost niti promašaj poante, nego upravo njeno naglašavanje), no, realnost je drugačija – Mikeu se čini bešćutna; te zbog ovoga on odbacuje Boga ("kako bi dobri Bog mogao pustiti da moje dijete umre???") i prepušta se plutanju: sve je to bezveze, dobri Bog je laž, iskoristimo dan, ne vjerujem jer znam – počinje fetiška iluzija.
Ovime Mike potvrđuje Lacanovu definiciju: Bog je nesvijestan. Mike je svjesno u poziciji A, ali ipak: "održavam bedasti praznovjerni ritual, neka vrsta mini-fetiša cigareta-u-pepeljaru jer..." - nesvijesno ipak vjerujem!
Tako je izlaz iz tog fetiškog karaktera iluzije izgubljen, obmanuti se nalazi u čarobnom krugu: život pritišće, ali fetiš (pozicija A) omogućuje da se gura dalje. Tu je potrebna velika snaga, da se taj začarani krug prekine – potrebno je izvršiti unutrašnje dijalektičko kretanje, preći iz A u B. To je dovoljno teško i u spekulativnom umu, a u zbilji gotovo nemoguće. Razlog su tome razne objektivne falinge čovjeka, od fizičkih nedostataka koji se onda prenose u zapriječene odnose sa suprotnim spolom, do svakojakih psihičkih poremećaja. Znači, što je netko bliži idealu čovjeka, to će se lakše osloboditi fetiške iluzije i početi živjeti "punim plućima".
Pretpostavka filma je da Mike jest taj. Nije ćelav, pogrbljen, šugav, impotentan = to je već nešto. On započinje svoje unutrašnje kretanje. U tu svrhu dobro može poslužiti delirij. Jasno je da će tu biti snova u snovima, a kako bi se pokazalo dovršenje kretanja, nužno je da se obmanuti (Mike) probudi najmanje dvaput! Usput, iz ovog je razloga tako često ponavljanje "deliričkog principa" (da se junak budi iz sna, pa onda shvaća da je to još uvijek san, pa to može opet biti san i tako ad nauseam), posebno u horror-štivu (i Dylan Dog vrvi ovakvim twistovima), jer se time implicira teška probojnost fetiškog karaktera iluzije, i već prema tome, koliko je autor upućen u metafizičko razumijevanje svijeta, junak biva vječni zarobljenik iluzije ili pak oslobođen. Zašto najmanje dvaput? Prvo buđenje samo pokazuje početak kretanja, te spasonosni privid fetiške iluzije (Unaprijed se veselim ako sam pomogao štovanim autorima da konačno shvate upotrebu iznova i iznova tog "deliričkog principa", i zadovoljavam se objašnjenjem samim, jer nije mi poznato da je netko obasjao predmet prije mene.)
Pogledajmo kako se stvar odvija u 1408. Hop, evo ga – imamo dvostruko buđenje, očekivani twist. Mike se budi prvi puta, nakon suludih iskušavanja zlih sila i svijet je opet divan; međutim, (tek je započeo unutrašnju dijalektiku), ubrzo shvaća da je kćerka mrtva, da nje nema, ne može podnijeti stvarnost (realno-njegove-želje) i slijedi – povratak u košmar. Tj, kakti zbiljski svijet u kojem može nastaviti "spavati" i izbjeći neminovnost kćerkine ne-egzistencije Prvo je buđenje bilo iluzija, te ujedno fetiš da bi se moglo nastaviti živjeti, jer stvarnost je sada košmar. I opet se ovdje ističe imanentna kontradikcija čovjeka: Mike se zbog nemogućnosti suočavanja sa zbiljskim životom vratio u košmar, ali ipak se dere na sav glas: "oh ne opet, pa bio sam budan!".
Onda naravno slijedi dovršetak dijalektike, shvaćanje, oslobađanje fetiša, oslobađanje iluzije "izlazim iz sobe ali ne na vaš način" i time, uvjetno rečeno, happy end: Mike prihvaća neminovnost života ("kćerka je umrla"), "miri se sa Bogom" - ovo je naravno stavljeno radi bolje prođe u fundamentalističkoj Americi, ali i svekolike obične rulje, jednako kao i lakše izvođenje te katarze kroz opći motiv mrtvog djeteta = trauma par exellence! - te samim time i samim sobom i : počinje živjeti "pravi" život, punim plućima!
(Samo bih još napomenuo klasično brkanje redova – prenašanje načela razloga u polje nadnaravnog. Od ovoga pate svi, jer –na prste se jedne ruke mogu izbrojati oni koji kuže Kanta i Schopenhauera – te tako ne razlikuju transcendentalnu rascijepljenost pojave od stvari-po-sebi. Naime, načelo razloga funkcionira samo u svijetu pojava, ili jasnije, baš u ovom empirijskom svijetu kojeg živimo, te se ne da prenijeti na nadnaravno! Ovime bih dopunio, te zapravo ispravio Lacana (nek mi ne zamjeri): Bog je bezrazložan. Otud Mike radi klasičnu grešku kad pita: «kako dobri Bog može dopustiti itd». Za takvo što se ne može dati razlog uopće, razlog svih razloga... no, to je sasvim druga tema)
...
ponukan pomalo začudnim antagonizmom prema "kćerci", te i pogrešnim razumijevanjem toga klasičnoga motiva, odlučio sam baciti malo svjetla na tu temu (premda se objašnjenje filma drži i bez toga) i stvar razložiti u finalnom djelu:
3. dio - simbolička funkcija kćerke: od Marxa do Isusa
ma sve je to lepo i zabavno, ali šta znači reč 'kakti'? je li to množina od 'kaktus'? i kakve veze imaju kaktusi sa lakanom?
siguran sam da imaju NEKAKVE veze, budući da si već vrlo zabavno pokazao (ionako truizam) da se sa malo veštog verbalnog hokus-pokusa SVE može povezati sa SVIME, tj. sa bilo čime.
u svakom slučaju, lepo ti ovo ide, pa daj da vidimo gde su u svemu ovome marx, isus, jung i kastaneda, a bio bih zahvalan (ako smem da iznesem i ličnu želju) da se nekako u ovaj gulaš ubace i krouli i lavkraft, naročito u svetlu toga da je potonji VRLO prisutan između redova originalne kingove priče!
batice, davaj taj treći deo što pre! :!: :!: :!:
ljudi,
drago mi je da vam se ova moja skromna-a-epohalna analiza dotičnog filma, sviđa
finalni dio će uslijediti u razumnom roku, koji je - vrlo brzo
no,
ghoule, osim što je ovo (priznajem) "zabavno i lijepo", ono je istovremeno i "ozbiljno i duboko" - naime, baš precizno prepoznaje i razlaže poantu filma; kakogod, i ja dajem prednost "zabavnom" (za H.P-a ćemo vidjeti kako se on tu uklapa i može li izdržati ozbiljnu kritiku)
a kakti možeš razumijeti kao "kao", "tobože"
npr. ja kakti objašnjavam o čemu se tu radi = ja kao/tobože objašnjavam o čemu se tu radi ... a ti kakti to nisi znao
Quote from: "PingvinPatuljak"a kakti možeš razumijeti kao "kao", "tobože"
npr. ja kakti objašnjavam o čemu se tu radi = ja kao/tobože objašnjavam o čemu se tu radi ... a ti kakti to nisi znao
eh, do vraga!
a ja se već ponadao da su 'kakti' neki lakanovski kaktusi, onako falični, tj falusni, dakle: muški ekvivalent vagine dentate (penis s bodljama)!
a ono...
:roll:
me like like this flick. do cajones. ne mogu da Vam opisem koliko me obradovalo sto nije teenage-slasher i sto King nije objasnio sta je u sobi.
btw. jel reziser u srodstvu sa Lasse-om Halström-om?
Quotebtw. jel reziser u srodstvu sa Lasse-om Halström-om?
Vjerovatno koliko i sa Ratomirkom Dudom Ćeramilac.
3. dio – simbolička funkcija kćerke: od Marxa do Isusa
Vratimo se upravo prožvakanoj tezi: poanta filma je Mikeovo unutrašnje kretanje. Pustimo, za sada, po strani Lacana, iluzije, fetiše i dijalektiku. Ako se obratim pojednostavljenim, forumaškim rječnikom, prva dva dijela ovog eseja zapravo govore: Mike je uspješan horror pisac, koji živi sasvim normalnim životom, čak štoviše – četiri šestine čovječanstva bi se rado s njime zamijenilo. Tu je solidna lovica, društveni status, kakva-takva popularnost, vjerojatno i žene... Ali! Sve je to uzalud. Fasada. Mike je temeljno nezadovoljan i on to osjeća. A ne zna. On razotkriva i prezire šarlatane, dok je istovremeno i sam šarlatan (naime, upravo zarađuje prodajući maglu), čak i više – održava neke blesave iracionalne rituale! = Mike je zreo za promjenu, ili drugačije – unutrašnje kretanje.
Natrag u diskurs. Potvrda iluzornosti Mikeovog fetišizma je – njegova prva knjiga! Naime, on prvo piše Long Way Home, koji se onda retroaktivno ispunjava – predestiniranje vlastite unutrašnje dijalektike. Tako se ponovo radi zapetljana situacija, unutrašnja kontradikcija: Mike je već zapravo znao da je pravi život ("povratak doma") u poziciji B, no da bi to i zaista znao, bilo je potrebno da prvo bude u poziciji A, da bude zarobljenik fetiške iluzije. Tek je iz te pozicije, vlastite pogreške, mogao otpočeti kretanje i posložiti stvari da sjednu na mjesto – doseći poziciju B. Prevedeno na forumaški – to je ofucana stvar: čovjek zna da je najbolje biti zdrav, ali da bi to zaista i potpuno kužio, prvo treba biti bolestan kako bi uvidio da je bolje biti zdrav.
Primimo se sada "kćerke". Nije li, u svjetlu rečenoga, jasno da je dodavanje-kćerke logičan slijed; jasno izrečen zaključak silogizma kako bi bio vidljiviji, puniji, prijemčljiviji – on i nije nužan, jer je ionako već implicite sadržan u premisama, no, dobro dođe kao naglasak, kao ono-što-će-rulju-aficirati; kao što je to uvijek, snaga neke istine nije u zaključku, nego u pretpostavkama (otuda je svima bolje samo po-stavljanje priče nego, iz toga slijedeći nužan i predvidljiv završetak; te je otuda Ghoul u pravu kada hvali prvi dio priče nauštrb drugog djela, premda mu do sada nije bilo razgovijetno jasno zašto je to tako).
Zar bi bez "kćerke" ikome (osim autoru eseja i još nekolicini) bilo jasno o čemu se tu radi i bi li dosegli psihološko objašnjenje o "pokušajima nalaženja Boga"? Pravo rečeno, teško. Gledateljima ni sada nije jasno zašto bi Mike uopće trebao nešto mijenjati ("pa zaboga, život mu je skoro bajka"), a kritičarima je njegovo "imanentno nezadovoljstvo" previše apstraktno; zato je tu fakt na potenciju: preminulo dijete! (da je preminulo dijete The Trauma, trauma nad traumama, nije potrebno da razlažem; ovo je jasno samo po sebi)
Dakle, !kćerka!. Idem odmah u glavu – uloga kćerke je samo simbolička. Naime, ne radi se o kćerci, ni o ženi, ni o mačku, nego je glavni i jedini bitan lik – Mike. Mike ima stvaran sadržaj, kćer nema sadržaja uopće. Ona je fantazmatska. Njezin je sadržaj skroz na skroz relativan, tj. jedino u odnosu na Mikea. Sva njena stvarnost se nalazi u "intermajkovskom" odnosu, u transformaciji iz Mikea 1 (pozicija A) u Mikea 2 (pozicija B). Možda je zgodno upotrijebiti sinonime: iz "starog Mikea" u "novog Mikea" - uskoro ću pokazati zašto.
Na ovome mjestu uskače naš drug Marx! Simboličku funkciju kćerke, možda će štovani čitatelji lakše shvatiti kroz analogiju simboličke funkcije novca. Valjda je svakome jasno da novac (sam po sebi) nema nikakvu vrijednost; sva se njegova snaga nalazi u društvenom odnosu i transformaciji robe u robu. Laički rečeno, novac nam je potreban, ne zato da ga slažemo u novčanik, nego da, putem njega, promijenimo npr. jogurt od jagode (roba A) u jogurt od marelice (roba B). Novac je tu ništa, prazan skup, ali njegova je funkcija prijekopotrebna, olakšavanje mučkog tegljenja jednog jogurta u direktnoj razmjeni za drugi jogurt (koji onda isto tako mučki moramo tegliti doma). Dakle, novac potvrđuje svoj (simbolički) sadržaj jedino u kretanju: roba-novac-roba (R-N-R). Isto tako, kćerka potvrđuje svoj sadržaj upravo u kretanju Mike-kćerka-Mike (M-K-M).
Kad bismo se htjeli dalje igrati, ovo trojako kretanje možemo iskazati i hegelovski (te tako afirmirati njegovu dijalektiku): afirmacija-negacija-negacija negacije. To hegelovsko dijalektičko kretanje postulira nužan povijesni razvoj (koji su tako zdušno prigrlili marksisti nakon što ga je Marx sublimirao u dijalektički materijalizam), a primijenjeno na 1408 kazuje: Mikeova promjena (M-K-M) je nužno povijesno uvjetovana! Da bi se Mike razvio, prešao na višu razinu, on mora proći dijalektiku M-K-M; Mike koji živi kao pisac-šarlatan bježeći od stvarnosti (dijete je preminulo) je afirmacija-kćerka kao označitelj te stvarnosti, realno koje je uvijek tu, balast je negacija-Mike koji napokon prihvaća to realno, gleda istini u oči je negacija negacije. Ali, pustimo to...
Vratimo se tamo gdje smo stali. M1 u M2, rečeno je da bolje paše "stari Mike" u "novog Mikea". Pa naravno! Kao što je Novi Zavjet zamijenio Stari Zavjet, tako je i Novi Bog istisnuo Starog. Pogledajmo što se tu događa. Stari Bog je okrutan, ruši tamo zidove Jerihona, tamani... osjeća potrebu da treba preći u Novoga, moralnijega Boga. I dakako, On to i čini! Ali, ne tek tako, ne besplatno – potrebna je žrtva. I to ne bilo kakva, nego najveća. Apsolutno nevina, jaganjac, žrtveno janje. Isus spašava. Otkupljuje u oba smjera: i ljude, ali i Staroga Boga (ljudi su naravno po definiciji griješni).
Povratak u 1408. I Mike polako kuži da treba preći u Novoga Mikea. A to ne ide lagano. Treba žrtva, nevina žrtva. Da, kćerka. Kćerka je otjelešeno pribijanje na križ, otkupljeni materijalizirani Mikeovi grijesi. Mike je temeljno kriv, i paradoksalno, razrješuje ga upravo kćerka, za čiju je smrt zapravo a priori krivac. Tek kao Novi Mike, može se nositi sa ovim paradoksom, tj. prihvaća da je kćerka umrla i da život ide dalje; da je vjerovao in-the-first-place, da je prihvaćao da kćerka uistinu može i po-prirodi-stvari treba umrijeti, ona bi možda bila i živa – njezina simbolička funkcija ne bi ni bila potrebna.
Na kraju krajeva, Mike je ostao i bez kćerke i bez fetiša, ali barem je život i dalje divan: nebo je plavo, a sunce žuto.
u čitanju g. lakog pingvina previđa se nekoliko bitnih stvari, ali apostrofiraću samo jednu: naime, ovo čitanje zasnovano je na premisama jednog-i-jedinog mogućeg ('ispravnog') tumačenja, te nekakvih 'istorijskih' i dr. NUŽNOSTI. rekao bih čak da je implicirana i nekakva čvrsta autorska intencionalnost (da bi ovakva konstrukcija mogla biti dosledno izgrađena).
sad, zanima me kako u svetlu ovako fundamentalistički postavljenih premisa g. pingvin vidi činjenicu da film ima DVA kraja, bioskopski i DVD, koji su drastično različiti.
u jednome pisac doživi to nekakvo jadno iskupljenje/pročišćenje kroz horor, ali finalna scena – u kojoj se iz diktafona začuje glas njegove kćeri – kao da potire pingvinovo čitanje, prema kome je ćerka sve vreme bila simbolična, prema-majku-orijentisana vrednost, jer u toj sceni nije toliki twist u tome što MAJK čuje njen glas, nego što ga čuje, i očigledno se šokira, i NJEGOVA ŽENA, čime se priznaje OBJEKTIVNOST čitave natprirodne skalamerije, odnosno ona iz simboličnog prelazi u realni plan, postaje deo ne samo subjektivne majkove stvarnosti, nego i ženine, pa time implicitno i gledaočeve, tako da se cela stvar okončava jednom apologijom supernaturalizma, odnosno jeftinim žanrovskim BU! koje umnogome potire ovu lakanovko-frojdovsko-marxističku skalameriju izgrađenu u odbranu jednog žanrovski inferiornog flicka.
takođe, zanima me kako se g. pingvin odnosi prema KRAJU BR. 2, koji je kastor gore opisao:
"Pisac umire u zapaljenoj sobi. Upravnik hotela dolazi na sahranu da bi udovici predao recovered personal belongings, ali ona ih ne uzima te ovaj zadrzava kutiju, otvara je i uključuje diktafon na kojem čuje glas mrtve ćere.
CUT TO
Scenografija izgorele sobe. Pisac stoji na prozoru i značajno puši cigaru.
Ćera
(iz offa, umilnim glasićem)
Daddy, Daddy!
Pisac
Yes, of course.
Okreće se od prozora i ulazeći u sobu postaje prozirniji i naposletku nestaje."
gde je sada ovde istorijska nužnost a gde hegel i njegove teze i antiteze, ako je ova priča podjednako 'nužno' mogla da okonča i piščevom smrću + onostranom zarobljenošću u svetu fantazama koje NIJE uspeo da prevlada?
napominjem da je oba kraja, koliko mi je poznato, snimio ISTI REDITELJ, da se ne radi o producentsko-studijskoj intruziji sa dosnimavanjima drugih režisera, kao što je bio slučaj u INVAZIJI sa n. kidmen, dakle isti je 'autor' snimio dva kraja.
šta kažete na to, g. pingvine?
Hell, nisi ti valjda ovog pingvina ozbiljno shvatio???
ni manje ni više no obično.
ok, možda MALO manje.
Quote from: "Ghoul"šta kažete na to, g. pingvine?
kažem sljedeće,
Quotečitanje zasnovano je na premisama jednog-i-jedinog mogućeg ('ispravnog') tumačenja, te nekakvih 'istorijskih' i dr. NUŽNOSTI
izvjesnost ne postoji - to je baš fina odlika svijeta. iz tog se razloga mogu uvijek konstruirati različite teorije, pa čak i one proturječne, te se obje daju "dokazati" i valjano logički postaviti.
esej dakako uvažava ovu zanimljivost svijeta, a istovremeno sasvim dobro prepoznaje bit filma te ju razlaže
Quotelakanovko-frojdovsko-marxističku
...
Quoteistorijska nužnost a gde hegel
ti ovdje pogrešno razumijevaš; naime da lakanovsko, marksističko itd.
dokazuje "čitanje" filma, da su te teorije kakti razlozi iz kojih se onda izvodi konkluzija, da je to sve skupa neki veliki silogizam... međutim ne! stvar je daleko složenija, a i fascinantnija od
grubog silogizma: upravo je prvo postavljena konkluzija (tj. prepoznata poanta), koja je onda retroaktivno potvrđena marskističkim, lakanovskim itd. o čemu se tu radi, kažeš? suludo i naopako? Jednostavno, inicijalno, poanta uopće ni ne treba biti točna. Da bi ona zapravo mogla biti točna, prvo treba biti postavljena (to ti je neka vrsta zenonovog paradoksa: kretanje ne može ni otpočeti /nego tek kretanjem postaje kretanje/). Primjerice, uzmimo da poanta isprva nije točna, tj. da bit filma nije Mikeovo pomirenje sa samim sobom. No, sam film ipak podržava mogućnost točnosti poante, koja onda dodatano biva potvrđena marksističkim, lakanovskim itd - iz prvo-netočne poante ona se u našim očima transformira u točnu. Naposljetku je ona točna (iako ne i izvjesna).
tek u tom kontekstu, trebaš promatrati povijesnu nužnost
naime,
hegelovski je ta Miekova promjena podržana: "povijesno uvjetovana nužnost samorazvoja apsolutne ideje bla bla..."
marksistički: "na izvjesnom stupnju svoga razvitka dolaze proizvodne snage društva u proturječje s postojećim proizvodnim odnosima... to se prevladava revolucijom... sukob klasa bla bla..."
nietzscheovski: "treba prevladati čovjeka u sebi... stremiti nadčovjeku bla bla"
lakanovski: "unutrašnje kretanje je "prošivni bod"... to je ono zajedničko što "prošiva" hegelovsko, marksističko, nietzscheovsko, što čini točku fiksacije različitih sadržaja bla bla..."
itd.
Quoteu jednome pisac doživi to nekakvo jadno iskupljenje/pročišćenje kroz horor, ali finalna scena – u kojoj se iz diktafona začuje glas njegove kćeri – kao da potire pingvinovo čitanje, prema kome je ćerka sve vreme bila simbolična, prema-majku-orijentisana vrednost, jer u toj sceni nije toliki twist u tome što MAJK čuje njen glas, nego što ga čuje, i očigledno se šokira, i NJEGOVA ŽENA, čime se priznaje OBJEKTIVNOST čitave natprirodne skalamerije, odnosno ona iz simboličnog prelazi u realni plan, postaje deo ne samo subjektivne majkove stvarnosti, nego i ženine, pa time implicitno i gledaočeve, tako da se cela stvar okončava jednom apologijom supernaturalizma, odnosno jeftinim žanrovskim BU! koje umnogome potire ovu lakanovko-frojdovsko-marxističku skalameriju izgrađenu u odbranu jednog žanrovski inferiornog flicka.
takođe, zanima me kako se g. pingvin odnosi prema KRAJU BR. 2, koji je kastor gore opisao:
"Pisac umire u zapaljenoj sobi. Upravnik hotela dolazi na sahranu da bi udovici predao recovered personal belongings, ali ona ih ne uzima te ovaj zadrzava kutiju, otvara je i uključuje diktafon na kojem čuje glas mrtve ćere...
upravo o tome se i radi - blatantno se pokazuje kakti priznanje objektivnosti nadprirodnog; no, to ne teba gledati tako doslovno, nego kao metaforu, kao izraz "čudan je ovo svijet", kao parafraziranje Shakespeara "ima više stvari na nebu i na zemlji..."
upravo zbog te "istine" Mike i započinje promjenu, polako shvaćajući iluzornost "ja znam"...
oba kraja se "uklapaju" u postavljenu poantu, Mikeovo unutrašnje kretanje, i u tom smislu, oba su happy end: Mike je izašao kao Novi; a postavljena su za različitu publiku - u kraju br.1, Mike je prihvatio neminovnost života, pogledao istini u oči, "čudne se stvari događaju iako Bog nije tu da udovoljava svakom pojedinačnom hiru" i nastavio dalje oslobođeniji = kraj za cinike; te kraj br. 2, Mike je umro, ali sretan, sreo se sa kćerkom na Nebeskim Pašnjacima = kraj za romantičare
itd.
Quote from: "Harvester"Hell, nisi ti valjda ...
tko sam sebe shvaća (pre)ozbiljno, taj je najkraće rečeno - lud
no, svejedno,
čini se da ti imaš uvid u pogrešnost postavljene teorije
to je ok, ali ja, kao onaj koji je postavio teoriju, ne mogu znati u čemu je grešku sve dok mi se na nju ne ukaže (kao što je to, primjerice, učinio ghoul / a ja sam ga onda (možebitno) oborio : - ))
dakle, ne okolišaj nego reci što je pogrešno... a ja ću odgovoriti čekićem
Pingvinčiću, jesi li ti siguran da nisi neki pomahnitali student filozofije koji je odlučio da svojim spisima otjera u ludilo što je moguće veći broj posjetilaca ZS foruma prije nego što i sam kolabira pod težinom svih suludih i besmislenih povezanosti među potpuno nepovezivim elementima koje su se iz ko zna kojeg razloga pojavile u njegovom umu?
Btw, prazan skup nije "ništa", VRLO je daleko od toga.
moj dobri harvi,
kakav student filozofije? nisu li, tim opisom obuhvaćene jedinke, anemične, bljedunjave, nejake spodobe, koje nipošto ne mogu "grmiti ovako glasno kao što to čini Pingvin u meni" - ta ja tu bubnjam, baš kao Naši Stari
vidiš li ti išta sramežljivo u eseju? dvoji li se u nešto? a jesi li ikad razgovarao sa studentima filozofije - ne dvoje li ti ens dijalektikusi n e p r e s t a n o? Ja sam Ens Vulgaris i grmim jer u sebi sadržavam Kičmu Naroda!
tako da, pomahnitali - može proći
brw, već sam napomenuo da se ne služim silogizmima previše, draže su mi metafore, te prazan skup promatraj kao metaforu "ništa"
i, pređi ad rem - jer, sve su mi taktike poznate, ili barem većina: naime, tvoj posljednji post i nema neku izravnu vezu sa mojim upitom, nego se klimavo drži oko ad hominem; dakle, gukni: u čemu je greška?
Pingvine, slutim da je u našoj konverzaciji došlo do blagog nesporazuma, te da smatraš da je moj posljednji post bio na neki način usmjeren protiv tvog eseja.
Istina je sljedeća: Dotični (esej) nisam pročitao (osim nekoliko izolovanih parčića) zbog toga što film nisam pogledao i nastojim da izbjegavam spojlere*. Čim pogledam film, pročitaću esej u cijelosti, jer izgleda kao suludo interesantno i zabavno štivo. Moja reakcija je bila na generalnu bizarnost članka (Hegel, Marks, Isus i sl. u rivjuu osrednjeg** horor filma?), ne na logički tok misli u njemu, a ovo "pomahnitali" je definitivno bio kompliment. Eto.
* Ovde ćeš se vjerovatno (s pravom) zapitati "Otkud ovoj somini pravo da sudi o kompletnom djelu samo na osnovu nekoliko izolovanih dijelova?" Odgovor - to nije ništa neobično, statističari to stalno rade.
** Vidi pod *. Ovde sam kao referencu uzeo Ghoulov izvještaj, za koga mi moj hanč govori da je tačan.
sve je u redu
nšta ti nisam uzeo za zlo ni "na samom početku"
isto tako, nemam problema ni sa "suđenjem" o napisanome; čim je stvar puštena u javnost (stavljena na forum), podliježe kritikama, obaranjima, neslaganju, oponiranju, suđenju, pa bilo to osnovano ili neosnovano, jednom rječju: iz ma kog razloga sud uslijedio (npr. ne bi me fatalistički začudilo ni kad bi netko napisao kritiku eseja a da pri tome nije pogledao ni film ni pročitao esej = svijet je dovoljno čudan a ja sam spreman na njega)
jedini minimum zahtjeva je, naime, - da sud (kritika, neslaganje, obaranje) bude iznešen; te sam ti na ovu činjenicu skrenuo pozornost
inače, sviđa mi se tvoja pozornost na "generalnu bizarnost članka", kao i sama "generalna bizarnost"
eto, pogledaj film i demantiraj se; može biti da ti se film svidi.
recimo, i ja sam sebe samog demantirao; naime, uopće ne vjerujem u nove filmove, komercijalne itd, te sam i 1408 krenuo gledati s tim preduvjerenjem: da je bezveze, dosadno, ajde da odradim kad već imam i sl. no, gledajući mi je sinulo da mi zapravo nije ni najmanje dosadno te da film sasvim pitko klizi, te još povrh toga da ima i određenu dubinu, metafizičku valjanost - kontemplativan je, što mi se svidjelo (usput, ja ga ne povezujem sa Isijavanjem, nego sa The Fountain, Aronofsky - iako potpuno različiti, ti su filmovi isti po unutarnjoj strukturi; Fountain je ipak jači)
Ma, pusti ti Harvija, nego DAVAJ TREĆI DEO! :lol:
Quote from: "taurus-jor"Ma, pusti ti Harvija, nego DAVAJ TREĆI DEO! :lol:
Quote from: "PingvinPatuljak"3. dio – simbolička funkcija kćerke: od Marxa do Isusa
Vratimo se upravo prožvakanoj tezi: poanta filma je Mikeovo unutrašnje kretanje....
itd.
DOBRO BRE JORE, DOKLE ĆE DA SPAVAŠ NA ČASU I DA NE PRATIŠ IZLAGANJE G. PINGVINA?
3. ČAS JE ODAVNO ODRŽAN!
IMAŠ NEOPRAVDANI!
:evil:
xdrinka xrotaeye xfoht
xukliam xjump xtwinkle
Onda DAVAJ ČETVRTI, SVETOG MU JARCA! :!:
Višak slobodnog vremena na poslu stvara (dosadna) čuda.
PingvinPatuljakQuoteti ovdje pogrešno razumijevaš; naime da lakanovsko, marksističko itd. dokazuje "čitanje" filma, da su te teorije kakti razlozi iz kojih se onda izvodi konkluzija, da je to sve skupa neki veliki silogizam... međutim ne! stvar je daleko složenija, a i fascinantnija od grubog silogizma: upravo je prvo postavljena konkluzija (tj. prepoznata poanta), koja je onda retroaktivno potvrđena marskističkim, lakanovskim itd. o čemu se tu radi, kažeš? suludo i naopako? Jednostavno, inicijalno, poanta uopće ni ne treba biti točna. Da bi ona zapravo mogla biti točna, prvo treba biti postavljena (to ti je neka vrsta zenonovog paradoksa: kretanje ne može ni otpočeti /nego tek kretanjem postaje kretanje/). Primjerice, uzmimo da poanta isprva nije točna, tj. da bit filma nije Mikeovo pomirenje sa samim sobom. No, sam film ipak podržava mogućnost točnosti poante, koja onda dodatano biva potvrđena marksističkim, lakanovskim itd - iz prvo-netočne poante ona se u našim očima transformira u točnu. Naposljetku je ona točna (iako ne i izvjesna).
Kako ne volim kad se neko gađa Aristotelom i formalnom logikom, a to uradi velikim riječima koje su nesretno spojene u suludim rečenicama. Ovu netačninu koju si napisao gore negira tabela implikacije koju ćeš negdje naći na Internetu. Da skratim: ako kreneš od pogrešno izvedene konkluzije, ona ti neće dati nijednu informaciju o početnoj premisi, niti će ti reći da li je ona tačna ili pogrešna. Utvrdio Bul. Dakle ovo što si napisao 'naposljetku je ona točna (iako ne i izvjesna)', je nešto što zvuči pametno, iako nije nego je, čak štaviše, pogrešno. Matematički, ona niti je točna, niti je izvjesna. Filozofski (uz metafore, nepreciznosti i zamagljivanje) ona je PRIJE izvjesna, nego točna (izvjesna u datom referentnom sistemu, globalno NEtočna).
Može i drugačije: ako kreneš od poente (konkluzije) za koju ne znaš da li je tačna ili pogrešna, pa onda ideš 'unazad' i vidiš da postoji sud koji datu poentu čini tačnom u njegovom referentnom sistemu, to ti opet ne govori ništa, jer u konkretnom slučaju ti već imaš predefinisan skup sudova (i.e. filozofskih škola), koji su međusobno suprostavljeni i o čijoj TAČNOSTI ti nisi u stanju da sudiš. Time što si otišao korak unazad, ti si u stvari zatapkao u mjestu, jer si jednu neizvjesnost zamijenio drugom. Ovaj povratak unazad se zove beskonačna regresija i poznat je problem formalne logike, koji može da se riješi samo tako što će se presjeći u jednom trenutku (geometrizacijom matematike i Euklidovim aksiomama u Staroj Grčkoj, odnosno Dedekindovim u analizi hiljadu i po godina kasnije). Uzgred, ovo da iz filozofskog svega slijedi filozofsko sve, što naš narod popularno zove presipanjem iz šupljeg u prazno, prvi su provalili skeptici, pa i sofisti, koji bi na predavanjima sa zapanjujućom lakoćom branili potpuno suprostavljene stavove bez da obrva zatreperi.
Ovo sa Zenonom 'da kretanje tek kretanjem postaje kretanje' nisam shvatio, iako Zenonov paradoks jesam shvatio. Zenonov paradoks je mogao da bude mističan samo Grcima koji nisu znali da vrijeme i prostor nisu beskonačno djeljivi, a nisu znali ni da famozni Zenonov red konvergira. Mistična terminologija o kretanju koje kretanjem postaje kretanje više priliči nečemu što bi rekao indijanac iz očajnog filma 'Legende o jeseni' nego razložnom razmišljanju. Pojasni šta si ovim htio da kažeš, ali ne komplikuj - I am simple man (of constant sorrow). Pozdrav.
P.S. Skoro pa sam siguran da je matematičar Harvi htio da ti pojmom o praznom skupu koga si pogrešno definisao skrene pažnju na rupe u definisanju pojmova koje koristiš. Elegantno si se izvukao time što si rekao da je prazan skup metafora za ništa, mada isto tako prazan skup može književno da bude metafora i za autobus. Zašto je Matematički Harvi (ravnolinijski Diksi) odustao od zicera? Nedostatak vremena, volje ili oboje? Ulazite u Zonu Sumraka... Kakav je film 1408? Dobar, sa par vanserijskih scena. Sapienti sat.
P.P.S. Pročitao vic na Internetu, odličan:
Sede Mrsomud i Mudroser u kafani, ispred njih dete pada sa bicikla. Dobacuju detetu:
Mudroser: Da si podmazao pedale i zategao sajle ne bi pao s bicikla.
Mrsomud: Nek mu neko pomogne da ustane, pa nisam ja lekar!
QuoteZašto je Matematički Harvi (ravnolinijski Diksi) odustao od zicera? Nedostatak vremena, volje ili oboje?
Nisam želio da ulazim u dodatnu raspravu o tekstu koji nisam pročitao u cijelosti (a nisam ga pročitao jer još nisam pogledao film, pa ne želim spojlere), tako da čekam prvo da pogledam film pa ću onda da iščitam Pingvinov traktat detaljno.
Quote from: "BladeRunner"Višak slobodnog vremena na poslu stvara dosadne primjedbe
A je li ti ikad palo na pamet da brkaš redove (u potpunom odsustvu bitnosti)?
Naime, ja uopće ne opisujem film formalno-logički, a još manje matematički, te upravo na tu činjenicu i skrećem pozornost služeći se vještim analogijama, spretno baratajući riječima, koristeći prigodnu spetljanost pojmova (a čiji se opsezi isprepliću na sve strane), jednom riječju: primjenjujem nemalo bogatstvo danog mi duha.
Tako ja baš dražesno koristim pojam "silogizam", u odgovoru na ghoulovu primjedbu (a čiji si ti slijed događaja potpuno previdio ili nisi razumio intencionalnost mog, za tebe najbitnijeg i izričitog, posta, na koji si se prilijepio poput pužića-tužibabića); te i vrlo jasno kažem da se ne radi o silogizmu (poantu ne treba gledati kao poduprtu formalnom logikom), a sad još za tebe posebno kad si već zapeo; ne radi se ni o jednadžbi (poantu ne treba gledati kao poduprtu matematikom); da ti pojasnim samoprozvani simplemenu: naime, ghoul se poziva na naoko korišteni razlog –mikeova je promjena povijesno nužno uvjetovana- misleći da taj razlog i ostali korišteni (marksisitički, lakanovski itd) izvode onda poantu koja iz njih slijedi; ja mu tada skrećem pozornost da niti film niti esej ne treba tako promatrati (niti ja to činim), pri čemu 'čitanje filma' parafraziram pojmom silogizam; nego upravo postavljam poantu (koja takoreći 'lebdi oko filma') a nakon toga ju retroaktivno potvrđujem raznim interpretacijama (u slučaju spomenute povijesne nužnosti – hegelovskim čitanjem itd); pri tome već skačem raznim poljima, ili da te zbunim još više,
skičem se Višim Razinama Svijesti, te uspoređujem takav način sa 'logikom pogreške kao inherentnog preduvjeta istine' ("uzmimo da je poanta pogrešna" itd); naravno! da se pogrešna konkluzija ne da retroaktivno obraniti, niti se to može izvesti formalno logički ili matematički, no, mene to i ne zanima, niti je bitno, a ti se ko pravo srce mamino zabrinuo. Da ti bude lakše, evo ja sasvim otvoreno kažem: tvoj je upis u redu. Usput dodajem, matematički opis filma ostavljam tebi (i Fregeu), kao i onu suhoparnost koja to prati...
Što se tiče upotrebe zenonovog paradoksa, slično kao i gore: ne zanima me matematičko rješenje paradoksa, ni limesi, konvergiranje, regresi i sl, nego je to opet pre-skakanje, metaforički izrazi (a što tebe smetucka); to zapravo i jesu neke vrste logičkih pogrešaka u užem smislu, no koga zaboli – pogledaj Big Picture; u tom svjetlu, "kretanje tek kretanjem postaje itd" znači da poanta tek može postati kad se izrekne; nešto slično kao i revolucija – kao, može li revolucija početi, je li to ispravno, jesu li sazreli uvjeti za promjenu društva itd = ona nikad tada ne može ni otpočeti, jer nikad nisu sazreli ti uvjeti, nego upravo revolucijom (za što ne znamo je li pogrešno ili ne), sve stvari 'sjedaju na mjesto' – naposljetku revolucija biva ispravna ; eto, sada ako posjeduješ mrvicu asocijativnih sposobnosti, kombinatorike misli i duh bez olovnog utega, poveži si sav onaj gornji citat i prevedi u sebi razumljive pojmove, te ćeš uvidjeti da se rečeno 'vraški dobro drži', ima neke sulude suvislosti (usprkos formalnoj logici i matematici; izvjesnost me ni ne zanima)
P.S. prazan skup nisam uopće definirao niti sam ijedan pojam definirao, nego upravo koristio njihovu karakteristiku da su 'teško definaritljivi', a budući sam se izrazio književno dakako da upotrebljavam metafore, te sam stoga mogao supstituirati ništa sa autobusom, već, kako mi se prohtije i uguram li mu svrhu u kontekst.
Za kraj, moram ti bez okolišanja reći: od naša dva komentara o filmu 1408 ("
Dobar, sa par vanserijskih scena" VS "
1408 – dokidanje fetiškog karkatera iluzije"), moj mi se sviđa daleko više.
:shock:
hrvatska varijanta krljisava...?
Ja sam upravo pomislio na hrvatsku varijantu Spajdera.
PingvinPatuljakQuotespretno baratajući riječima,
Ključ našeg neslaganja. Ja mislim da ti riječima barataš vrlo, vrlo konfuzno, na šta sam pokušao da ukažem. Ovo kažem bez zadnje namjere. U stvari, kad bolje razmislim...
QuoteTako ja baš dražesno koristim pojam "silogizam", u odgovoru na ghoulovu primjedbu (a čiji si ti slijed događaja potpuno previdio ili nisi razumio intencionalnost mog, za tebe najbitnijeg i izričitog, posta, na koji si se prilijepio poput pužića-tužibabića); te i vrlo jasno kažem da se ne radi o silogizmu (poantu ne treba gledati kao poduprtu formalnom logikom), a sad još za tebe posebno kad si već zapeo; ne radi se ni o jednadžbi (poantu ne treba gledati kao poduprtu matematikom); da ti pojasnim samoprozvani simplemenu: naime, ghoul se poziva na naoko korišteni razlog –mikeova je promjena povijesno nužno uvjetovana- misleći da taj razlog i ostali korišteni (marksisitički, lakanovski itd) izvode onda poantu koja iz njih slijedi; ja mu tada skrećem pozornost da niti film niti esej ne treba tako promatrati (niti ja to činim), pri čemu 'čitanje filma' parafraziram pojmom silogizam; nego upravo postavljam poantu (koja takoreći 'lebdi oko filma') a nakon toga ju retroaktivno potvrđujem raznim interpretacijama (u slučaju spomenute povijesne nužnosti – hegelovskim čitanjem itd); pri tome već skačem raznim poljima, ili da te zbunim još više, skičem se Višim Razinama Svijesti, te uspoređujem takav način sa 'logikom pogreške kao inherentnog preduvjeta istine' ("uzmimo da je poanta pogrešna" itd); naravno! da se pogrešna konkluzija ne da retroaktivno obraniti, niti se to može izvesti formalno logički ili matematički, no, mene to i ne zanima, niti je bitno, a ti se ko pravo srce mamino zabrinuo.
Primjećuješ li ti da je ovaj PASUS jedna dozlaboga nejasna REČENICA?
QuoteDa ti bude lakše, evo ja sasvim otvoreno kažem: tvoj je upis u redu.
Malo mi je lakše, ali ne vidim čemu onda onolika pljuvačina gore ako sam u pravu. Mada je moglo i drugačije da se kaže, recimo: 'Razina mog naprednog duha je pogriješila i upućujem ponizno izvinjenje sa viših nivoa svijesti tebi, legendarni BladeRunner-u'. E to bi bilo nešto! Tada bi mi bilo lakše!
Quotene zanima me matematičko rješenje paradoksa
Slomiću ti srce: paradoksa nema. A matematički se rješava jer to jeste matematički problem. Žao mi je.
Quote"kretanje tek kretanjem postaje itd" znači da poanta tek može postati kad se izrekne; nešto slično kao i revolucija – kao, može li revolucija početi, je li to ispravno, jesu li sazreli uvjeti za promjenu društva itd = ona nikad tada ne može ni otpočeti, jer nikad nisu sazreli ti uvjeti, nego upravo revolucijom (za što ne znamo je li pogrešno ili ne), sve stvari 'sjedaju na mjesto' – naposljetku revolucija biva ispravna ; eto, sada ako posjeduješ mrvicu asocijativnih sposobnosti, kombinatorike misli i duh bez olovnog utega, poveži si sav onaj gornji citat i prevedi u sebi razumljive pojmove, te ćeš uvidjeti da se rečeno 'vraški dobro drži', ima neke sulude suvislosti (usprkos formalnoj logici i matematici; izvjesnost me ni ne zanima)
U pravu si, stvarno je suludo.
QuoteZa kraj, moram ti bez okolišanja reći: od naša dva komentara o filmu 1408 ("Dobar, sa par vanserijskih scena" VS "1408 – dokidanje fetiškog karkatera iluzije"), moj mi se sviđa daleko više.
I ja tebi moram bez okolišanja reći da je meni moj komentar mnogo bolji, čak najbolji! Molim Lijepo!
Pozdrav.
spajd je valjda onomad imo mor sabstanc ali je, u pravu si, i on je kandidat...
Quote from: "PingvinPatuljak"Za kraj, moram ti bez okolišanja reći: od naša dva komentara o filmu 1408 ("Dobar, sa par vanserijskih scena" VS "1408 – dokidanje fetiškog karkatera iluzije"), moj mi se sviđa daleko više.
bojim se da se od ponuđenih kritika ipak nijedna ne može meriti sa mojom, koja decidirano kaže:
" ovo je tačno onakva bljuzga kakva sam se i bojao da će biti. toliko infantilno, jadno, neubedljivo, banalno... ma, nevredno pomena a kamo li dublje analize."
svi ostali pokušaji analize promašuju poantu, naime, da jeftini bau-bau fazoni potpuno devalviraju svaku 'ozbiljnost' te 'drame', pa time i 'strave', pri čemu je idiotska scena na simsu stvarno vrhunac (ili dno) debilizma.
inače, ja sam, zapravo, isprva pomislio da je ovaj pingvin alter-ego zagoratustre-triput-najvećeg, ili fantoma-te-neja ili nekog iz te branše, mada sada vidim da je ovaj malo bolje opremljen aparaturom za isprđivanje (highly developed gas chambers in his anal tract)!
Quotemislim da ti riječima barataš vrlo, vrlo konfuzno
Quotenejasna REČENICA
a onda ti ne mogu ništa drugo reći do: mi smo se našli u Krčmi na Raskrižju Svjetova, ja dolazim iz svijeta Jeb, ti iz svijeta Steril; moj svijet ja držim jačim te shodno toj prvotnoj, pra-pretpostavki, uvijek tretiram stvari, čak istjeram do ekstrema, do te mjere da tvoju 'konfuznost' i 'neshvaćanje' spram moga Jeba podrazumijevam laskavim; upravo me tvoje čuđenje veseli, daje mi snagu, inspirira, kazuje mi da ustrajem, da sam na pravom putu, da sam Neizreciv, predmet žudnje
s druge strane, kad bi me ti prihvatio, shvatio moj Duh, možda bi bilo vrijeme da se zabrinem
i sve u tom stilu, i sve u tom stilu...
ps - uopće ti ništa ne zamjeram, niti baratam 'pljuvačinama' ; lijep pozdrav
...
Quotehrvatska varijanta krljisava...?
QuoteJa sam upravo pomislio na hrvatsku varijantu Spajdera
pa sad, ni jedno ni drugo ne razumijevam u potpunosti, iako shvaćam implikacije i dvojenja oko fejk-identiteta: nemam pojma ni tko je krljisav ni tko je spajdi = ja sam netko ili nešto sasvim drugi/o
Quoteinače, ja sam, zapravo, isprva pomislio da je ovaj pingvin alter-ego zagoratustre-triput-najvećeg
pa smatrao sam da je to očevidno
raniji nick više nemam (on je nestao, izmijenjen intervencijom viših sila itd), pa sam jednostavno uzeo drugi (ako prvotni nick ipak postoji i to predstavlja problem, slobodno ga se zaključa, obriše ili što već)
Quotevidim da je ovaj malo bolje opremljen aparaturom za isprđivanje
nisi ti još ništa vidio ; )
a i, ZTN je također imao svoje trenutke koji bi se mogli nazvati: tri-put-presmiješni (možda netko nekad, neko treće lice, skupi antologiju u vidu bestsellera)
uf!
(laknulo mi!)
:lol: :wink:
Quotea onda ti ne mogu ništa drugo reći do: mi smo se našli u Krčmi na Raskrižju Svjetova, ja dolazim iz svijeta Jeb, ti iz svijeta Steril; moj svijet ja držim jačim te shodno toj prvotnoj, pra-pretpostavki, uvijek tretiram stvari, čak istjeram do ekstrema, do te mjere da tvoju 'konfuznost' i 'neshvaćanje' spram moga Jeba podrazumijevam laskavim; upravo me tvoje čuđenje veseli, daje mi snagu, inspirira, kazuje mi da ustrajem, da sam na pravom putu, da sam Neizreciv, predmet žudnje
Živ i zdrav bio, mada meni iz ove daljine više izgleda da dolaziš sa planete Guz, a ne iz svijeta Jeb.
Quote from: "libeat":shock:
hrvatska varijanta krljisava...?
:lol: Ja sam se dosta zauzdao u međuvremenu. A i nemam ni izbliza dovoljno škole kao ova osoba da bih mogao da pišem ovakve stvari.
Quote from: "Kastor"Quote from: "Ghoul"
SPOJLER/PITANJE:
PS: ovo moje se završava tako što pisac na sačuvanom diktafonu pred ženom čuje glas mrtve ćere. šta biva u 'boljem' kraju? ili ima i neki gori od ovoga?
SPOJLER/ODGOVOR:
"moja" verzija traje 112min.
Pisac umire u zapaljenoj sobi. Upravnik hotela dolazi na sahranu da bi udovici predao recovered personal belongings, ali ona ih ne uzima te ovaj zadrzava kutiju, otvara je i uključuje diktafon na kojem čuje glas mrtve ćere.
CUT TO
Scenografija izgorele sobe. Pisac stoji na prozoru i značajno puši cigaru.
Ćera
(iz offa, umilnim glasićem)
Daddy, Daddy!
Pisac
Yes, of course.
Okreće se od prozora i ulazeći u sobu postaje prozirniji i naposletku nestaje.
Eh, svuda se pominju dva kraja filma - bioskopski i ovaj gore - Director's Cut.
Samo sam par nagoveštaja našao da postoje više od dva kraja, a verzija koju maločas odgledah to i potvrđuje.
"Moja" verzija je kao ona koju Kastor navodi (DC) samo što ovde ćerka doziva oca, prilazi mu i oni zajedno odlaze - napolju, u šumici blizu groblja gde sahranjuju glavnog junaka, a Semjuel to posmatra iz automobila pošto je video u retrovizoru izgorelog pisca po preslušavanju diktafona.
Ne menja bitno stvar. Film je zabavan, solidno režiran, zanimljiv i drži pažnju od početka do kraja. John Cusack ubedljivo iznosi ceo film. S druge strane, iako ima mrvicu originalnosti (sve vreme gledamo jednog čoveka kako baulja po sobi), ipak je sve očekivano, predvidivo - u sobi junak vidi vizije poginulih, čuje zvukove, halucinira, gubi razum...Sve to je u Shiningu bilo dosta bolje, nekih jakih scena za nezaborav, zapravo nema.
6/10
U principu sam saglasan sa Alexom - ovo je solidan film ali toliko "memorabilan" da ću vjerovatno prije spavanja zaboraviti da sam ga gledao, a sad je već 1.
(čekam da prođe sjajni solo Pita Bardensa iz pjesme Nimrodel, pa da nastavim da pišem)
(prošao)
Daklem, ovako: Moram da priznam da sam gledanju ovog filma pristupio sa određenim oprezom. Naime, sam sam u sobi, noć je, a filmovi sa ukletim sobama/kućama/garažama/teniskim igralištima/kućicama za pse
(čekam da se završi sjajni solo Endija Latimera iz pjesme Nimrodel, pa da nastavim da pišem)
(gotovo)
(holy, ala je ovo dobra pjesma!)
/kupatilima/spavaćim kolima/hotelima i sl. znaju da budu prilično gadni, naročito ako (kao Isijavanje) sadrže određenu vrstu neprijateljski raspoložene dječije prikaze.
Nažalost (ili srećom) ovaj film, quite simply, apsolutno nije strašan. Nije čak ni napet. Odnosno, postoji tu neka napetost, ali to nije napetost u samom filmu, već više neka meta-napetost - kao napeto iščekivanje u smislu "Blimey, ovaj film bi mogao još i da postane NAPET!". Obratite pažnju da je ovo napeto iščekivanje napetosti, a ne napeto iščekivanje jeze (osim u pojedinim, rijetkim, slučajevima), dakle dva koraka udaljeno od strašnosti.
Jasno, kad imate film sa ukletom kućom/sobom ili nečim četvrtim, nemate mnogo prostora za improvizaciju - ili ćete film da napravite jezivim uz pomoć raznoraznih zvukova (The Haunting, anyone?), užasnih demonskih prikaza djevojčica koje vas zovu da se igrate zauvijek ili crno-bijelih flešbekova sa stravičnim scenama (samo)kasapljenja ili (drugi pristup) ćete da krenete po principu smuti-pa-prospi, tj. da poubacujete sve što vam padne na pamet (soba je ukleta, pa nema problema sa odstupanjem od realnosti) a čitav džumbus da opravdate suočavanjem glavnog junaka sa svojom prošlošću. Needless to say, film koristi drugi pristup i time efektivno gubi na jezivosti (u razgovoru na početku filma nagoviješteno je da se jedna kućna pomoćnica oslijepila zabivši sebi makaze u oči i za ime mog kompjutera ne mogu da shvatim zašto to nije ubačeno u neki flešbek), mada dobija na kvalitetnim fantazijskim specijalnim efektima (sjajno je npr. kad se soba zaledi).
Ono što je takođe problematično kad imate player-vs-environment okršaj, a environment je samo jedna soba, a plejer je samo jedan plejer, a okršaj traje blizu dva sata, jeste što vi uopšte i nemate mnogo prostora za improvizaciju i pričanje priče, osim da redate jedan natprirodan događaj za drugim dok vam ne istekne vrijeme. Naravno, potrebno je i nešto dijaloga, tako da dobar dio filma Džon Kjuzak priča sam sa sobom (excuse the pun). Srećom, to je opravdano diktafonom u koji diktira diktat. Film pokušava da razbije ovu strukturu kad Džon Kjuzak uspije da "izađe iz sobe", ali taj pokušaj je prilično providan. Mi stari horor vuci smo navikli da provjerimo trajanje filma prije gledanja i obično smo istrenirani da nanjušimo pacova kad se užas seemingly završi dobrih četrdeset minuta prije kraja filma. Still, scena povratka u sobu iz lijepog svijeta je dosta fino urađena.
Postoje tri aspekta, tri strane ovog filma - duhska, duhovna i duhovita.
Duhska strana se odnosi na postojanje duha koji vlada sobom (excuse the pun) i koji je u ovom slučaju sama soba. Nema mnogo objašnjenja zašto se ponaša tako kako se ponaša - u pitanju je jednostavno Zla Soba koja treba da muči i ubije svakog ko u nju uđe. Svoje izluđivanje protivnika soba sprovodi zastarjelim metodama. Radio koji se sam pali? Puh-leeeeeeze! Pa moja cura ima jedan u svom autu i nije NIMALO STRAŠAN! Prozor koji se sam zatvara i prignječi junaku ruku? Zar to nema u crtanim filmovima? Pokvaren klima uređaj koji uzrokuje ekstremno brzu smjenu godišnjih doba? Lijepo, ali nije strašno. Flešbekovi ljudi koji su se prije samoubili na tom mjestu? Lijepo, ali opet - nije strašno. Umjesto što nam prikazuju nemaštovite samoubice koje skaču s prozora, zar nije bolje prikazati onog tipa što je sebi prerezao grkljan u kadi i onda pokušao da ga zašije? (možda i nije, zbog PG ratinga). Uopšte, kupatilo (potencijalno vrlo jeziva lokacija) je jako slabo iskorišteno u ovom filmu. Idemo dalje - susreti sa familijom, suočavanje sa vlastitom prošlošću? Yawn! Call me crazy, ali mislim da bi me umjesto traumatične scene iz mog života (npr. kad sam dobio jedan iz likovnog) mnogo više prestravio prikaz jezive prikaze u ogledalu, recimo da ima dugu kosu koja joj prekriva lice, iščupane nokte na rukama, u desnoj ruci nož, u lijevoj viljušku, siperak oko vrata i da kaže nešto along the lines of "Guess what! Priprema se večera a TI si glavno jelo!". Dalje - mrtvaci u ventilacionim cijevima? Not bad, ali opet - nedovoljno strašno. I tako dalje.
Duhovna strana filma se ogleda u priči glavnog junaka koji je zapatio smrt kćerke i ejlijenejšn od žene (i oca). Naš junak u susretu sa sobom susreće se sa samim sobom (excuse the stupid "pun") i postaje bolji čovjek. To je lijepo, ali da prostite - potpuno nezanimljivo. Actually, ne vidim zašto našem junaku uopšte treba ukleta soba da bi se suočio sa sobom (excuse the pun) i prevazišao demone svoje prošlosti? Zašto žrtva uklete sobetine ne bi mogao da bude, for a change, neki potpuno neinteresantan lik, birokrata, računovođa, debeli s naočalama, pedeset pet godina, oženjen, dvoje djece i tome slično? Da li soba "funkcioniše" samo sa likovima koji nisu baš načisto sa sobom (excuse the pun)? Hardly, pošto je efektno ubila oko 56 ljudi, teško da su svi bili malo fiju-fiju.
Duhovita strana je praktično nonexisting. Simpatičan mi je okršaj sa ukletim radijom (kako se ovo piše?), kako se isti stalno pali sam od sebe (samo jedno slovo me je dijelilo od novog hilarious puna), pa na kraju još krene da odbrojava sat vremena. Nije loše ni kad se Samjuel Džekson isprepada na kraju, ali pravi geg bi bio da dvaput zaredom vidi prikazu u retrovizoru. Uopšte, ogledala, inače potencijalno vrlo potencijalan mehanizam za stvaranje jeze, vrlo su slabo iskorištena u ovom filmu. Ali, pravim digresiju - da se vratim na duhovitost. Ostalo je još samo da se spomene geg sa slikama na zidu - naravno, svi smo znali da će da bude nešto slično, ali ipak me je to dobro zabavilo.
Na kraju, najnapetije je bilo kad se pred kraj filma Džon Kjuzak suočava sa svojom kćerkom. U tim trenucima sam bio vrlo napet i imao sam rub deke na gotovs - na prvi znak podemonjavanja djevojčice bacio bih istu preko televizora i pobjegao glavom bez obzira. Očekivao sam da se u jednom napetom trenutku lice djevojčice pretvori u jezivu grimasu prikaze sa satanskim osmijehom i da kaže nešto tipa "Tata, sprema se doručak, a TI si glavno jelo!" To se nažalost (srećom) nije desilo, te je djevojčica ostala wuss.
Kraj mi se ne sviđa.
Eto.
Hotelska soba smrti: Troje gostiju umrlo u njoj za dva meseca (http://www.blic.rs/Vesti/Svet/387494/Hotelska-soba-smrti-Troje-gostiju-umrlo-u-njoj-za-dva-meseca)