NAJGORA PUTEŠESTVIJA!
juče sam imao grozomorno iskustvo koje moram sa vama da podelim.
proveo sam finih par dana, prvo u Petnici a onda u rodnom selu Žike Kišobranca u blizini Šapca. znao sam da ću za to morati da platim.
a evo i kako.
put shabac-nish bio je moje najgore iskustvo u prevozu IKADA U ŽIVOTU MOME!
7,5 sati u razdrndanom kršnom busu BEZ ERKONDISHNA, krcatom, stalno neko sedeo uz mene, nema vazduha, NEMA PIŠ PAUZE, a ovo sve rasklimatano (kažu, dobri busevi im sad voze ture na more, a ovaj krsh ide u medjugradski), jebem li im sve po spisku, smučila mi se pomisao na put više u te krajeve!
što je najgore, zvao sam stanicu prethodno, i rekli su mi da je taj polazak niš-expres: tek kad dodjoh na stanicu, a ono - firma krstić i sin!!! (tj. 7. juli, šabac)
ponavljam, 7,5 sati! bez erkondisna!
bem ti zivot!
i još sam dao 1000 din za to 'zadovoljstvo'!
i još nema ni prtljažnik gore, nego mi je ranac stajao ispod nogu sve vreme.
ljudi gundjaju, al šta će, mora da se putuje, nema izbora, karta je kupljena, kasnijih polazaka nema...
to što se tiče srbije.
inače, najveća trauma na putovanju bio mi je prvi dan na tlu amerike, 04.08.2003.
Kad je trebalo da sletimo u Chicago /gde presedamo za Minneapolis/, ispostavilo se da su olujni oblaci nad gradom i ne mozemo da sletimo: posle malo gubljenja vremena u kruzenju i cekanju, poslali su nas na najblizi ozbliznji aerodrom = u Indijanapolis, sto je tehnicki i bilo prvo tlo koje smo na amer. kontinentu dodirnuli (mada ne i svojim stopalima, jer smo sve vreme=bar 2 sata= ostali u avionu). Tek potom odletesmo nazad u Chicago, sletesmo na kishnu pistu glatko, ali nista potom nije bilo tako. Lufthansa nam je pozelela da svoje konekcije uhvatimo bez problema, ali avaj: nothing like it. Prvo smo se nasli u guzvi pred terminalima sacinjenoj od bar 1000 ljudi iz raznih drugih odlozenih letova koji su se sad svi sjatili odjednom da udju u USA i rade whatever. Mene, kao vodju puta, ostali stipendisti su spopadali da idem i zovem telefonom centar u Washingtonu, ali telefona nema nigde u okolini (ionako napuchenoj gomilom arapa, indusa, crnaca, rusa i ko zna chega). Stajali smo u tom redu i cekali, jadni, ne znajuci sta cemo dalje (povodom leta koji je tu trebalo da uhvatimo za Mineapolis), a cak ni kad nas izvukose iz reda i, kao, odradise formalnosti malo brze, opet izgubismo mnogo vremena i zivaca lutajuci od podizanja prtljaga do mesta gde se hvataju shuttle-ovi (ovde: vozichi) koji putnike voze od terminala do terminala, gde ima 300 levela, 300 destinacija, a niko ne zna sigurno gde idemo i zasto. Sto je jos gore, ja kao vodja puta moram da vodim rachuna da u toj gunguli ne izgubim nekog od polupismenih clanova, pa jurim napred i nazad i brojim ih, i trazim ih /jednom umalo da me 'upuca' obezbedjenje jer sam krenuo u area gde ne smem da se vracam/, skoro sve vreme vuchem 300 kila svog prtljaga, u humanijim momentima pomazem zenskinjama da unesu svoje enormne prtljage u liftove, itd.itd.itd. Uglavnom, kad napokon dodjemo do mesta gde bi, po necijoj pretpostavci, trebalo da se chekiramo za let ka Minesoti, doznamo da leta tamo nece biti, i da je naredni let tek SUTRA u 13.45 h (sve ovo se desava negde oko ponoci po lokalnom vremenu). Sta cu, kud cu = zamolim da upotrebim njin telefon, tu na salteru, i pozovem emergency phone u Washingtonu. Uprkos mojoj skepsi, na njega se, actually, javi neka osoba, kaze da zna da nam je let odlozen, i da ce videti sta moze da uradi. Kaze da je zovem za pola sata. U medjuvremenu sedimo u jednom okrajku, nerava na ivici, kome se moze = pijucka i jeducka neke drangulije tu kupljene, ali meni je svega preko glave i nije mi ni do chega...
Enivej, ispadne da cemo morati da nocimo u hotelu u Chicagu i letimo tim avionom sutra, i ova osoba mi kaze da uhvatimo shuttle sa aerodroma, odemo u Holidej In, damo ID koji mi izdiktira, i ceka nas 9 soba (X2). Super, sidjemo 1 nivo nize, samo da bi otkrili od vozaca da tih H. Inova u gradu ima 4!!!! Eeekk! Ko je to mogo znati! Ona kokosh na telefonu mi nije nista preciznije rekla. Sledi: trazenje sitnisa za telefon: okretanje broja: ona u W. se ne javlja: zovemo brojeve (u medjuvr. nabavljene) ostalih H. Inova i pitamo da li kod njih imamo rezervaciju, bla bla bla... posle dodatne gnjavaze saznamo u koji hotel da idemo, ali treba cekati jos bar 45 minuta dok ne naidje shuttle (ovde: mini-bus) da nas tamo vozi. Sasvim predvidivo, nakon ovako izludjujuceg hoda po trnju (s koferima) svila i perje H. Ina behu dobrodosla promena (mada bi mi, mrtvoumornom, i prosecni srpski hotel podjednako leg'o...).
da čujem vaša iskustva i utešim se... siguran sam da ima i gore od ovoga...
meni je i dalje najgore putovanje vozom na selo, sa babom i sestrom, od pre nekih 15 godina. sve je bilo OK dok baba nije pomislila da je voz stao na nasoj stanici i rekla da sidjemo. kad smo primetili da je pejzaz drugaciji i da je ispred voza tunel, voz je krenuo (bio stao na signal), a najgore sto baba nije htela da odustane od voza, pa smo za njim trcali, a uvlacio nas je, jednu po jednu, neki momak sa vrata u kog sam se, od silnog straha i zahvalnosti prosto zaljubila i posle mu pisala pismo u dnevniku.
Neš vjerovat Ghoule, od svega onog što si naveo stvar na koju sam se najviše naježio je
QuoteNEMA PIŠ PAUZE
:x
Što se mojih najgorih putešestvija tiče, predvidljivo - zaslužan je prevoz autobusima tokom rata. Tada nije bilo da se od Banjaluke do Sarajeva (i obrnuto) stigne za tri i po sata udobne vožnje, nego se moralo okolo okolo okolo i putovanja su obično trajala dvanaestak sati. Dodaj na to ogromne ljetnje vrućine (uz podrazumijevani nedostatak er kondišninga), konstantno krcate autobuse gdje je bila prava premija ako uspiješ da sjedneš, NARODNJAKE (znate ono "i tada su mene terali odavde, pevali su Lijepa naša a ja Bože pravde" i sl. :x :x ) i all around ruralni ambijent u samom busu. Plus što sam vazda imao problema sa mučninom (ne u posljednje vrijeme, srećom). Dakle, svako putovanje s jednog na drugi kraj mile nam otadžbine Republike Srpske bilo je najgora noćna mora i izlazak iz autobusa je takorekuć religiozno iskustvo. Trenutak za koji vrijedi živjeti.
Konkretno, moje najgore putovanje je bilo vezano za gore opisane uslove, ne sjećam se tačno kada je bilo, uglavnom išli smo negdje s Pala do Banjaluke. Osim putešestvija (opisanih gore) i sam prolog je bio vrlo interesantan. Naime, mi smo došli na "stanicu" negdje oko 5-6 ujutru (čini mi se), dok je autobus krenuo oko 12. Došli smo ranije jer se naravno nije znalo kad skalamerija treba da krene. Kada smo došli, bilo je jezivo hladno i jedva sam čekao da izbije malo sunca da se ugrijem. Kad je isto granulo, bilo je tako pakleno vruće da je to pakleno. A hlada nigdje. Odnosno, jedini hlad je bio neki tamo znak ispod kojeg sam ja sjedio i u procesu uspio dvaput da klepim glavom prilično jako (prilikom ustajanja). Da stvar bude gora, tu su bili i neki tipovi koji su salvom smijeha propratili te udarce i htio sam i da ih pošaljem u materinu i da ih zadavim i upucam i bacim svinjama da ih pojedu, ali nažalost bio sam tek malo dijete i nisam mogao da uradim ništa od toga. Long story short, bus je onda došao i slijedilo je tradicionalno dvanaestosatno čistilište.
Još jedan kandidat (recimo runner-up) je kad smo išli (opet tokom rata) s jednog na drugi kraj Srpskog nam Sarajeva. Tada naravno niste mogli kao sad autom kroz grad, pa za dvadesetak minuta, nego opet kršem od autobusa kroz razne selendre, rupe na putu i sl. Tad smo čini mi se išli sa Ilidže do Grbavice (putem kojeg se danas apsolutno ne sjećam i neizmjerno sam zahvalan nebesima zbog toga), vožnja je trajala nekoliko sati, bilo je užasno vruće, dodajte opojne mirise parfema izmiješanih sa znojem i naravno fakat da sam morao da stojim u gužvi. Luckily (boss Matsumoto was a paedophile), negdje pred kraj puta sam nekako uspio da sjednem, na sjedištu do mene je bila neka žena, a između nas (praktično meni u krilu) njen petogodišnji ili eventualno šestogodišnji sinčić. To make things more interesting, malac je vrlo često povraćao (u kesu, srećom) i puštao vjetrove :x
Kao što reče neko, vesele su uspomene na zla koja su prošla. Danas kad treba da idem npr. u BG fino se zavalim na udobno sjedište, odvrnem onaj gore hepek da duva 'ladan vazduh, povremeno nešto grickam i popijem sokić ili sl. i naravno puštam Asiju, Boney M, Focus i Simple Minds na svom MP4 plejeru. Hehe.
Quote from: "Ghoul"
7,5 sati u razdrndanom kršnom busu BEZ ERKONDISHNA, krcatom, stalno neko sedeo uz mene, nema vazduha, NEMA PIŠ PAUZE,
Treba imati bešiku za to. :?
Ja sam se u vreme hiperinflacije vozio vozovima gde su ljudi izlazili i ulazili kroz prozore zbog enormnih gužvi, a vrhunac tog perioda je bio kad sam (sa ostalim putnicima) bio u teretnom (ili stočnom ili konc. logor) vagonu.
Quote from: "Harvester"Neš vjerovat Ghoule, od svega onog što si naveo stvar na koju sam se najviše naježio je
QuoteNEMA PIŠ PAUZE
:x
you can say that again!
u jednom trenu sam, u naletu očaja, pomislio da se možda okoristim ispražnjenom flašicom koka-kole kao depozitorijumom za moje otpadne materije, ali do vraga, bilo je previše ljudi oko mene, čak i na zadnjim sedištima, a pred kraj puta su čak – suprotnom svim dobrim manirima srpskih bus-prevoznika – ostavili upaljeno svetlo u busu, pa se nikako nije moglo...
olakšavajuća okolnost je to što nije radio erkondišn, pa je poprilično vode otišlo kroz znoj umesto... ali ipak... 7,5 sati, djeco, što je mnogo – mnogo je!
što me podseća na još jedan traumatičan događaj s putovanja.
tog puta, vraćao sam se vozom iz budve, sa neke filozofijade. u kupeu dobro društvo, zezanje, ovo ono, ali u nekom trenu tokom tog višečasovnog puta priroda je počela da zove, a onda i da urla, i moralo joj se odgovoriti.
avaj! u međuvremenu je hodnik bio bukvalno zakrčen telesima brđana koji su na usputnim stanicama popunili voz (bio je to noćni voz, by the way). nikada pre ni posle toga nisam video ljude u putničkim vagonima koji bukvalno leže (i spavaju!!!) na podu hodnika vagona. ko je imao prtljag, stavio ga pod glavu, ko nije – naslonio glavu uz zid hodnika – i hrkanje sve u 16.
pomisao na probijanje kroz tu hrpu telesa, nabacanih po hodniku jedna preko drugih i dan-danas je moja ideja pakla: prosto, zadatak bez ikakve nade za efikasno ispunjenje.
znači, od proboja do WC-a nema ništa (ionako su neki od ovih neprobirljivih mrča verovatno spavali i u njemu)!
ja, štaću-kuću, iskoristim priliku kad je voz zastao u nekoj apsolutno zlokobnoj nedođiji usred planine, čekajući ukrštanje s drugim vozom. nema mi druge, daleko je i srbija a nekmoli niš, od čekanja nema vajde: drugari me pažljivo prebace kroz prozor i spuste na tlo kraj pruge, ja odem par koraka u mrak – totalni, netaknuti mrak crnogorskih planina – i olakšam se, sve vreme vrebajući pogledom daleko svetlo semafora i još-uvek-nepomični voz. nikad neću zaboraviti tih par minuta i pomisli šta bi bilo da je voz krenuo iznenada pre nego uspem da se popnem nazad! ipak, sve se lepo završilo, ubacili su me kroz prozor nazad u kupe, olakšanog i vedrog, i pošteđenog iskustva noćne exploracije CG divljine...
kad smo već kod vozova, to me podseti na još jedan slikoviti detalj koga se često prisećam; naime, in my younger & more vulnerable years, kada sam još bio siromašni student, u Bg sam najčešće išao vozom, pošto je razlika u ceni između busa i voza bila dovoljno značajna za moju tadašnju jadnu ekonomiju.
elem, ulazim ja u neki voz koji je krenuo iz ko zna kojih ispizidinaca, možda još čak iz grčke, ili bar makedonije, u svakom slučaju, u nišu je već bio skroz pun i mesta za sedenje – nigde.
pomisao na 6-7 sati stajanja, sa torbom na leđima, nije mi baš prijala, pa rekoh da ipak okušam sreću i prošetam vagonima.
uzaman!
sve do jednog kupea u kome mi se učini, iz ugla gde sam stajao, da ima jedno prazno mesto između putnika. zagledam bolje: jeste! jedna osoba sedi do vrata, druga do prozora, ali između njih nema nikoga! jipi! nagrnem ja u kupe, kad ono – iz nove perspektive ugledam razlog što je to mesto prazno.
na to sedište se neko obilato ispovraćao, lokva nedvosmislena, nema greške o čemu se radi, uostalom, ceo kupe smrdi do pakla i nazad i nalet tog zadaha me nokautira nazad u hodnik!
jebote, nikad neću prestati da se divim (ako je to prava reč) ljudima kojima je toliko bilo do sedenja da su 'ladno, stoički, sedeli oko i naspram te lokve smrdljive povraćke...
:roll: :x :cry:
Ghoule, nazalost, jos nisam imala prilike da procitam neki tvoj roman, ali ako pises i romane ovako kao sto opisujes ova najgora putovanja, onda sam zaista zainteresovana. Obozavam duhovite tekstove. Odlicno! :lol: :lol: :lol:
Uzgred, saosecam u potpunosti, meni su nekako sva najgora putovanja povezana sa problemima fizioloske prirode kao posledica nedostatka cuvene i neizbezne pish-pauze, i sa kasnjenjima i nedostatkom klime. Jednom prilikom sam morala zbog toga da preskacem neku metalnu ogradu (na izlazu iz nisa) i da pokusam da piskim u snegu od otprilike pola metra ili tu negde dubine, sto mozda i moze da se izvede ako ste musko...
Posle sam razbila koleno na tu metalnu ogradu dok je preskakala kad sam se vracala u auto. :x
A bilo je i onih krasnih vracanja autobusom sa letovanja kad se putuje po 12-15 sati a nakon tih 10 dana na moru, hladan vetar i konstantno mokar kupaci lepo ucine svoje pa mi bude hitno na svakih pola sata...
Itd. Mislim da sam suvise napisala. :oops: :oops: :oops:
Stojadinom za vrijeme rata po staroj ličkoj cesti...
Bila u poseti dečku koji je služio vojsku u Pirotu, a onda je trebalo vratiti se. Voz kreće u ponoć, hladnjikavo, postaje sve hladnije. Rekli nam da do Niša nema grejanja, ali od Niša menjaju lokomotivu, pa će tada biti. Do Niša sam se već smrzla, ali, ajde, strpljivo čekam grejanje (nije da sam imala mnogo izbora). Ništa nije pomagalo što nas je šestoro u kupeu, postajalo je sve hladnije, napolju je i sneg počinjao da pada. Ne, nisam bila obučena za zimske uslove, nije bilo hladno kad sam polazila iz Beograda. Još se i u hodniku nakupilo ljudi, nema šanse da se makar kretanjem koliko-toliko ugrejem.
Stigli do Niša, i nismo dobili grejanje. Bez grejanja nastavili do Beograda. Ukupno nekih 7-8 sati putovanja. Tresla sam se u toj meri da sam do Beograda zaradila toliko gadnu upalu mišića da nisam imala predstavu kako ću da stignem kući, jedva sam mogla da se krećem od bolova. Srećom je tramvaj brzo naišao.
@ bilja: hvala, biljo: u romanu sam se silom silio da ne bude (svesnog) humora, iako su neke čitateljke (poput anđelije, recimo) bile nasmejane izvesnim wicked sly humorom; u konvencionalnijem smislu reči humora ima u ovoj mojoj priči, pa ako ti je draže kod draže, evo, VANREDNO STANJE: http://www.art-anima.com/d/price/vanredno.html
@ baba:
baba, baba, baš si cockteaser!
stvarnoi se daš moliti!
ajde, daj esej od bar 200ak reči na temu koju si gore skicirala!
Zapravo, mislim da je kod price "Vanredno stanje" bas taj vrcavi juznjacki humor (prosto ih cujem kako govore dok citam :) ) ono sto je izdvaja i cini veoma specificnom. Meni se taj stil jako dopada, ta neka mesavina humora i horora, i uvek me je to najvise privlacilo na svaki nacin. Zasto bi izbegavao svesni humor? Ako imas smisla za humor (a ocigledno je da imas) onda si u nekoj privilegovanoj manjini i mozes to da iskoristis, ako hoces.
Mada, dobro, to je malo vise subjektivno misljenje i verovatno se ne bi dopalo svakom, ali meni je ta ideja odlicna i bas taj stil, koji prezentujes u toj prici (humor+horor), kod mene odlicno prolazi.
Quote from: "angel011"Bila u poseti dečku koji je služio vojsku u Pirotu, a onda je trebalo vratiti se. Voz kreće u ponoć, hladnjikavo, postaje sve hladnije. Rekli nam da do Niša nema grejanja, ali od Niša menjaju lokomotivu, pa će tada biti. Do Niša sam se već smrzla, ali, ajde, strpljivo čekam grejanje (nije da sam imala mnogo izbora). Ništa nije pomagalo što nas je šestoro u kupeu, postajalo je sve hladnije, napolju je i sneg počinjao da pada. Ne, nisam bila obučena za zimske uslove, nije bilo hladno kad sam polazila iz Beograda. Još se i u hodniku nakupilo ljudi, nema šanse da se makar kretanjem koliko-toliko ugrejem.
Stigli do Niša, i nismo dobili grejanje. Bez grejanja nastavili do Beograda. Ukupno nekih 7-8 sati putovanja. Tresla sam se u toj meri da sam do Beograda zaradila toliko gadnu upalu mišića da nisam imala predstavu kako ću da stignem kući, jedva sam mogla da se krećem od bolova. Srećom je tramvaj brzo naišao.
poruka
dečki su opasni po žene :evil:
Ja se zahvaljujem bogu sto sam se oslobodio obaveze da posecujem svako leto rodjake u Knjazevcu (i uopste, dugih putovanja autobusom). Bio sam mali, bio je red... 10-casovno lomatanje, kakav crni erkondisn, rane devedesete, svi autobusi su uvek bili iskljucivo razdrndani, vazduha tek toliko da nekako prezivis, ali najstrasnije od svega je mucnina. To je problem koji samo delimicno ima veze sa teskim uslovima za prezivljavanje a vise sa mojim stomakom koji ne podnosi putovanja. Ispustao sam dusu i povracao minimum po nekoliko puta, i sve vreme najgora agonija. U pauzama se malo nadises vazduha, ali WC-i po stanicama su bili jezivi.
Za razliku od pitome srbije, kada sam putovao za Crnu Goru, konstantna svest o realnoj zivotnoj opasnosti nekako je uvek nadvladala osecaj mucnine, prosto sam se cudio kako nismo vec sleteli niz klisuru, s obzirom na razdrndanost autobusa, vozaca koji je uvek bio znojav, razdrljan i osecao se na alkohol, kako uspeva da nepogresivo vozi na nekoliko centimetara pored ograde koja nas razdvaja od provalije.
Vozovi su tek posebna prica. Secam se prosle godine, kada sam se vracao sa mora, hteo ja da doplatim za spavaca kola, ali sam imao povratnu kartu za obican kupe, i ja kao pitam konduktera, da li mogu da doplatim tu na licu mesta, on me gleda onako cudan i razrok, i kaze idi ti tamo slobodno lezi, daces meni pare kasnije... Zagonetno me pogleda i doda 'samo zakljucaj vrata, opasno je nocu.'
Ja i neka zena izgleda sami u celom vagonu. Namakao zavesu u kabini, i upalio neko malo zuckasto svetlo da bih mogao da citam, posto, naravno, ne mogu da spavam uz kloparanje i lomatanje po ruiniranim sinama zeleznice Crne Gore, i upozorenje konduktera, koji je imao klasican izgled serijskog ubice, da se zakljucam zato sto je opasno. Knjiga naravno odgovara ambijentu, neki psiho horor, Kit Ablou - Projekcija. U vagonu odzvanja svaki zvuk zato sto je prazan, i noc je, povremeno prolaze neke siluete koje naslucujem kroz zavesu... U neko doba meni prigusti za WC, ali plasim se da izadjem iz vagona, skupim petlju, proverim levo-desno, nema nikoga, wc se nalazi odmah na pocetku sledeceg vagona ali moram da preskacem neke dosta labavo pricvrscene spojeve izmedju vagona. U WC-u neonsko svetlo koje treperi, vulgarni grafiti, neizdrziv smrad, ali kad se mora... Izadjem ja iz wc-a, malo opusten zato sto sam se olaksao, otvaram vrata od mog vagona i dozivljavam bliski susret sa nekim covekom razbarusene kose, koji je verovatno spavao i krenuo i on u wc, umrem od straha, vratim se u kabinu i cvrsto odlucim da nema vise izlaska do Beograda.
Verovatno zbog losih higijenskih uslova u kupeu gde sam lezao, zaradio sam koznu bolest koja je buknula nekoliko dana po povratku u Beograd. Zove se pytheriosis rosea i izgleda ovako:
http://images.coronaria.fi/?id=5315484
Srecom, povuklo se brzo, inace moze da traje po mesec ili vise dana.
Upravo sam napisao revijev od četiri strane, te mi se pisanje malo smučilo, pa ću samo ukratko.
Još jedno grozno putovanje je bilo na povratku iz Rumunije, prije ravno sedam godina. Ne sjećam se tačno odakle smo krenuli nazad, uglavnom pored mene je sjedio momak koji je tako strašno hrkao da je to strašno (inače, da ne bude zabune, super zabavan lik). Naravno, od spavanja nema ništa (pošto to nije obično hrkanje, to je nešto jačine otprilike da vam se neko prodere tačno na uvo iz sve snage). E sad, pošto je on trebalo da izađe u Temišvaru, ja sam samo molio Boga da taj Temišvar naiđe što prije. Bio je mrak i svaka okuka, svaki saobraćajni znak, svako svjetlo u daljini u meni su budili nadu da će taj divni grad da se pojavi i da ću konačno malo da se odmorim. To se desilo nakon mnoooogo sati vožnje. Međutim, priči nije kraj. Naime, nismo imali čestitu pauzu, stajali smo nekoliko puta po nekim šumetinama na nekoliko minuta, a ja razmažen kakav već jesam nisam mogao da se natjeram da obavim znate-već-šta (broj 1) van predviđenih fasilitija. Tako sam trpio i trpio i trpio sve dok nismo stali u nekom restoranu malo prije novog sada. Kad sam otišao do WC-a, iz mene je lilo kao iz kabla (da izvinete na izrazu). Ispostavilo se da ravno 24 sata nisam išao u WC (!) Skoro sam siguran da to nije zdravo.
Inace mi nikada nisu bili jasni ljudi koji hrcu. Mislim da je to jedan uzasan tip ljudi, koji nemaju obzira prema drugima. Ja pre ne bih uopste spavao nego sto bih dozvolio da ispustam takve glasove u toku spavanja. Ubedjen sam da oni cuju svoje hrkanje pre nego sto potpuno utonu u san i da ih bas briga. Mozda ih cak i sopstveno hrkanje hipnoticki uspavljuje... Mozda cak i pomalo uzivaju da muce druge. Mislim da su ti ljudi u sustini mozda cak i pomalo zli. Naravno da su super zabavni likovi kada su budni, ali treba ih ipak ubiti na spavanju.
Nekada davno, dok sam još putovao prevoznim sredstvima koja se ne odazivaju na imena automobil i avion, odlučim ja da iznenadim tadašnju devojku koja je zimovala sa roditeljima i nekim drugaricama na Kopaoniku. Njeni me roditelji, naravno, nisu voleli videti drugačije no preko nišana, te sam mlad i naivan mislio da će moj urođeni šarm upaliti kod drugarica te će me primiti na spavanje. Sve su to bile Mehove školske drugarice, tek da znate o kakvim se osobama radi.
Priča počinje veče pred put, kad je moj bivši drugar Laza došao da gledamo neki koncert Bad Religion-a; godina kada je izašao Against the Grain album poklapa se sa dotičnom devojkom i Lazom - dakle, pričamo o 1990. Godina u kojoj mobilni telefoni ne postoje. Elem, popijemo mi po koju te večeri, te ja mamuran, ali samo blago kako samo u tim blagoslovenim godinama mlado momče može da bude, ali svakako neispavan - krenuh put Kopaonika.
Imao sam sreću da je pored mene sedeo relativno pristojan Đ koji se zaputio na otvaranje nekakve fensijanovićke diskoteke, pa je put do Jošaničke Banje bio bez trzavica. Tu mene nekako savlada mamurluk i neispavanost, te počinem.
Probudim se jednom, tačnije samo otškrinem oči i kroz desni prozor na koji sam čelom bio naslonjem primetim da je napolju zimska idila i da promiče sneg. Pretpostavljao sam da je riba u međuvremenu pozvala Beograd i shvatila da sam na putu, te umiren nastavim da spavam.
Budi me ženski vrisak.
Otvorim oči.
Provalija.
Shvatim da se autobus kreće, ali atipično za autobuse - popreko i blago unazad. Čuje se šištanje onih vazdušnih ili hidrauličnih kočnica, jebemliihkakosezovu. Autobus stane. Ja kroz prozor ne mogu da vidim ivicu puta, samo vrhove krošnji. Fuck. Krmeljavo pogledam napred i kroz sivilo mećave vidim automobile haotično raspoređene na sve strane puta. Majstor kaže, stanite svi pozadi da opteretite zadnje, pogonske točkove. Nas je u autobusu desetak i kao dete uvek motorizovane kuće, student mašinstva i za zvanjem fizičkog tehničara znam da to neće ići tako lako.
Miško krene polako uzbrdo, vijuga kroz one automobile, više ide popreko nego napred, ali nekako ostajemo na putu i ne zakačimo nikoga. Ja i Đ sedimo jer smo ionako bili na točku, ali napetost iskri među putnicima, naročito među onima koji neočekivano moraju da stoje. Prođemo par stotina metara, tu krčevinu automobila, kad autobus poče samo da klizi levo-desno, a napred ni makac.
Okej, kaže Miško, vreme je za lance. Al' kurac. Ne pređe ni par metara, začu se neko kloparanje. Spali lanci. Nameštaj ih opet. Znate, lanci se nameštaju tako što se postave iza točkova; onda treba polako krenuti u rikverc i stati na njih, tek onda ih vezati. Ta procedura nije tako jednostavna i mi prenosimo dreku Miškovog pomoćnika (konduktera, vođe puta?) koga jedva vidimo kroz sivilo mećave. Jasno je da to ne ide. Miško kaže - guraćemo.
Izađemo mi napolje, ne vidi se prst pred okom. Shvatim ja nešto. Miško sad ne sme da stavi lance, pošto spadaju i mogu da nas pobiju ili bar osakate. Dakle, ako naiđemo na veću uzbrdicu, autobus neće moći dalje i počeće da klizi unazad, kočnice ne-kočnice, pošto je na putu najgora moguća situacija. Očigledno je da se prethodne večeri uhvatila tanka ledena skrama, pa sada preko pada sneg. Dakle, meni ni na pamet ne pada da stanem iza autobusa, jerbo kad on krene unazad, mogu da bežim samo ispod. Zato ja držim ćošak.
Svako ko je iole vozio po snegu, ledu ili blatu zna jedno. Kada kreneš, nema stajanja. Svako stajanje znači da više nećeš krenuti. Dakle, onaj ko te gura mora da trči za vozilom.
Jednom-dvaput i moje slutnje se obistiniše. Autobus kreće unazad, ljudi begaju kud koji, a klizavo je neopisivo. Doduše, da sam se nalazio u manje bednoj situaciji, verovatno bi mi prijala činjenica da se ceo svet postao monohromatski - sve je sivo crno, sa nejasnim obrisima šume pored puta. Vetar brije, tera suze na oči, pahulje ko nokat.
Miško shvata da ćemo svi da manjkamo i mi počinjemo da većamo kako i šta dalje. I dalje fasciniran činjenicom da se autobus ne vidi ni nekoliko koraka dalje, tumarajući okolo (ali ne predaleko), pisac ovih redova tada, kao i mnogo puta pre i posle toga, pokazuje svoju genijalnost. Zapravo, jedna od retkih stvari koje zaista volim kod sebe jeste što se u brojnim napetim situacijama u koje sam uglavnom dovodio sebe zbog kratkog fitilja i nekog paklenog unutrašnjeg plamena, snalazim hladno i proračunato. Sap(u ili a?)tnicima donosim jedan poveliki kamen.
Kažem ovako - kad autobus zastane ili nedajbože krene unazad, ja podmetnem kamenčinu. Ovi moji guraju sve vreme, ne moraju da beže čak ni kad zagusti. I to - funkcioniše.
Naravno, autobus kada krene, ne sme da stane. Koliko smo samo puta čežnjivo gledali za njim dok odlazi uz put, gubeći se u sivilu dok su nam jedine crvene zvezde vodilje njegova poziciona i stop svetla. Kroz mećavu se probijamo peške, autobus kad stane, ja podmetnem kamenčinu, ovi guraju, ja kamen dignem, ako krene nazad, ja podmetnem i opet jovonanovo. Ah, da... Dok sam se klimao uz brdo sa kamenčinom pod miškom, drugom rukom sam vukao tog fensijanovićkog di-džeja jer je mentol krenuo u starkama te nije mogao ni da izvuče uzbrdo. Dok bi gurao autobus, nekako se i održavao uspravno, to jest šlajfovao je nogama i oslanjao se o grdosiju, ali kada je trebalo trčati za njim - vetar ga je vraćao nizbrdo.
Miško je očigledno dobro znao put, pošto nas je zvao unutra u deonicama za koje je znao da su ravnije. Putovali smo, što peške, što autobusom, satima.
Kada sam se konačno dokopao vrha, kratki spajkovi koje sam tada nosio kao frizuru bili su zaleđeni. Riba je čula da dolazim ali je odustala od čekanja. Našao sam je tek kasnije uveče u baru koji je držao njen poznanik (tu korisnu informaciju sam pokupio sasvim slučajno, te nije bilo teško zaključiti gde jedino možemo da se nađemo). Mećava je trajala do duboko u noć.
Needless to say, čim sam video drugu drugaricu (jednu sam veoma površno znao), pogotovo kada sam pročitao šok, prezir i gađenje na njenom nafrakanom licu... Znao sam da nemam ni smeštaj za to olujno veče. Ali to je već neka druga priča koja će trajati narednih 36 sati.
uuuu, jebote, JR, kakav flash!
pa ova kopaonička adventura je stvarno za 'ko to tamo peva 2'!
jel vidiš sad, komi, pravu poruku ovde: žene su opasne po dečke (naročito ako su ovi slightly brain damaged)!
:twisted:
Ej, ovaj topic cu ceo da sacuvam. Ovo je fenomenalno! :lol: :lol: :lol:
Quote from: "Ghoul"
@ baba:
baba, baba, baš si cockteaser!
stvarnoi se daš moliti!
ajde, daj esej od bar 200ak reči na temu koju si gore skicirala!
Sorry, ali sutra mi istiće rok za jedan projekt, a i nisam nadarena za pisanje. Ukratko, prokleta krntija se našla pokvariti i stati na cesti preko koje s vrijemena na vrijeme fjuknula bi pokoja granata, ali sam ga barem uz pomoć francuskog ključa i materinskog jezika uspjela pokrenuti, da sam nedaj bog imala kakvog dalekoistočnog, tko zna da li bismo danas dopisivale...
Fuk Mi! :P Džone, sjedaj za pisaću mašinu (ili Word) i piši svoje kapitalno remek-djelo Bus u snijegu. Onaj Mato Lovrak ili kako se već zvaše ima da crkne od muke.
Istu ideju, "Bus u snijegu" imao je i taj "moj" Đ. Vučem njega i kamenčinu, a u fijucima vetra čujem kako se smeje i kaže nešto u stilu "... hahaha bus u snijegu ..." Malo je falilo da ga pustim i da ga vetar oduva u kopaonička bespuća.
Mozda je Harvi zapravo fensi Dj u starkama?
JR, inace, ima sasvim pristojne spisateljske sposobnosti (koje uglavnom sebicno krije), te se nadam da ce ga ovacije i ovulacije sa ovog topika naterati da cesce i vise u javnost iznosi svoja pisanija! :!:
Quote from: "Ghoul"JR, inace, ima sasvim pristojne spisateljske sposobnosti (koje uglavnom sebicno krije), te se nadam da ce ga ovacije i ovulacije sa ovog topika naterati da cesce i vise u javnost iznosi svoja pisanija! :!:
Da, zanimljivo kako ljudi koji uopće nemaju niti minimalnih spisateljskih sposobnosti, zadavi svih sa svojima brljotinama, a one talentirane kao što si dobro primetio sebično drže svoje radove za vlastitu upotrebu.
Quote from: "Ghoul"JR, inace, ima sasvim pristojne spisateljske sposobnosti (koje uglavnom sebicno krije), te se nadam da ce ga ovacije i ovulacije sa ovog topika naterati da cesce i vise u javnost iznosi svoja pisanija! :!:
Amin!
inače, inicijalna kapisla za ovaj topik, odnosno moja golgota od šapca do niša, ima zanimljiv epilog u komentaru koji mi moj dragi domaćin, žika k., posla nakon moje tužne ispovesti.
kaže on:
"eh, stvarno mi je zao... bas su magarci sto su nam
pogresno rekli za prevoznika...
mislim cak da su nas namerno slagali u stanici, i
poturili nam '7. juli' umesto 'Nis Ekspresa', da bismo se
mi zajebali, jer drzavna firma '7. juli' je jos jedan od
primera za propast realnog socijalizma, ali oni drze
autobusku stanicu i da bi nakamcili koji dinar od
nesrecnih putnika - lazu narod, grebu i maltretiraju.
ako ti nesto znaci, moja majka se pre par godina
zestoko posvadjala sa tim istim organizatorima, kada
je moja sestra isla na more, a autobus slicnih
karakteristika bio predvidjen za taj poduhvat. oni su
bili prinudjeni da 12 sati provedu u takvoj istoj
krntiji!
(i niko ni do danas nije taj 7. juli tuzio, ili bar
napisao u novine.)
jebi ga, bas bezveze sto si se tako proveo u putu, kao
bos po trnju... nadam se da smo se bar mi domacinski
poneli, i kako dolikuje, ali dovoljna je jedna tako
idiotska stvar kao razdrndani autobus, pa da ti
pokvari zivot i sve pozitivno od ranije.
srbija je ovo, period tranzicije."
e, sad, mislim se ja: jebote, koji je to raspad, ako se samo malo nadneseš u mislima nad situacijom.
dakle, imaš prevoznika koji ne samo što jeste krš, nego je i svestan toga da je krš, da je bedan i nikakav, pa onda, kada putnici telefonom zovu da pitaju za polaske, oni svoj lažno predstavljaju kao niš expresov, da bi se ljudi zajebali i došli i kupili karte za krš za koji inače niko pri zdravoj pameti ne bi.
umesto '7.jul' trebalo bi da se zovu 'kukavičje jaje'! :P
nego, ima li neko ovde sa vezama u medijima, ko misli da bi nekoga zanimala ispovest o ovome? baš sam nešto voljan da im malo dam loš publicitet, ali da ne bude u onim 'pismima čitalaca'...
Tesko da moj danasnji dozivljaj moze da se meri sa bilo kojim ovde opisanim, ali je svejedno prilicno bizaran.
Vozim se danas svima dragim GSP-om, tacnije linijom 45, i na sred voznje u autobusu se cuje neko komesanje. Na par metara od mene jedan covek drzi drugog coveka, dok ga treci neumereno pesnichi. Prvo sam se uplasio za sopstvenu bezbednost i shvatio da lako mogu da postanem meta lokalnih dizelasha, ALI ispostavilo se da je tucha osveta zbog pocinjenih zlodela.
Putnici autobusa se naravno ne uzrujavaju ni najmanje, cak su se nekima od njih pojavili osmesi na licima. Zanimljivo, valjda, ljudima da se bar nesto desava i da malo skrenu misli sa vrucine.
LM, ta trojica su duboko zagazili u 30e, mozda su i u ranim 40im. Batinanje traje li traje, narod uziva. Posle par minuta pocinju psovke od strane ovog shto pesnichi i chak pokoja rechenica mu izlece iz bensnih usta. "Mamu tu jebem pedersku!!! Picko jedna!!! TI DA SPAVAS SA MOJOM 15OGODISNJOM KCERKOM!!!!!!!!". Ovde se vec ceo autobus smeje i uziva do granice ludila. Prvi od trojice (ovaj sto drzi drugog) tu vec popusti i pocne da ubedjuje treceg da ga puste. "Sta, bre, da ga pustim!?!? On moju 'cerku..." i nastavlja da ga bije iako ga ovaj vise ne drzi.
Jadnik koji je popio batine vrisne "Nisam namerno!!!" kroz razbijeno lice i istrci iz autobusa. Ova dvojica za njim i tu se za mene zavrsilo sve.
Najzalije mi je sto nisam imao fotoaparat kod sebe da to snimim kao klip. Ne desava se to svaki dan...
Zima 1998. godine. Sticajem nekih potpuno bizarnih okolnosti, tokom novogodišnjih praznika, koje sam uglavnom proveo pijan sa svojim pijanim prijateljima, u nekom trenutku bliskosti sa porodicom oko Božića, zajebem se i priznam da u poslednje vreme imam povremene tegobe kad dišem.
I oni odluče da tome treba pridati pažnju i majka smisli da otac i ja idemo u Prčanj u vreme Srpske nove godine.
Uhvatimo mi autobus izvesne agencije Lens koja je bila među retkima koja vozi do Prčnja iz Beograda pošto sve ostale idu kroz tunel i skončavaju svoju turu u Kotoru.
Autobus kojim smo pošli iz Beograda bio je ispod svake kritike, i sedeo sam na poluodvaljenom sedištu koje se sve vreme vožnje vrpoljilo.
Pošto je autobus bio noćni, pomislio sam da bih možda mogao da spavam, ali je na sedištu iza mene sedela jedna devojčica sa nešto težim oblikom astme koja je bila jedna od maskota lečilišta u Prčnja ui prilično je šištala.
Međutim, sve dok nije napupela, bila je popularna po tome što je njena, inače požrtvovana, majka nimfomanka (to nam je rekao šofer autobusa), i to su mnogi od putnika u autobusu znali, tako da je šištanje tokom mojih pokušaja da spavam išlo naizmenično sa pokušajima putnika koji su stare prčanjske face da se udvaraju. To sam morao da tolerišem pošto mislim da je i moj otac nešto polemisao sa njom.
U blizini Sjenice u autobus je ušla ekipa trgovaca sirom koji u uneli svoj proizvod u krajnje nepikantnom obliku i zasmrdeli ceo autobus. Sjeničani su uz to stajali, pošto su sedišta bila zauzeta, samim tim bili su i budni i raspoloženi za verbalno sparingovanje sa vozačem.
U svakom slučaju, negde kod Bijelog Polja sam potpuno odustao od spavanja, ali sam se privikao na smrad i zajedno sa ocem diskutovao sa nimfomankom, pomišljajući čak da se možda i opkladimo, pošto sam u tom periodu još uvek živeo u iluziji da možda imam šanse kod žena.
U kanjonu Morače sam jako ogladneo. Čini mi se da je u tom trenutku nervoza postala tolika da mi se manifestovala kroz glad i bio sam spreman da jedem u prvoj kafani na koju naiđemo.
Naišli smo na kultni lokal KRALJICA NOĆI, koji sam poznavao iz ranijih akcija ali obično po danu.
Izašao sam iz autobusa u hladnu zoru i pred sobom zatekao poptuno pazolinijevsku scenu u kojoj su putnici mokrili i olakšavalii se gde kod su stigli po surovom kamenitom ispustu. Ipak, hrabro sam se uputio u lokal koji je unutra izgledao više kao restroom iako je na tabli pisalo restaurant, ogroman javni WC sa šankom na sredini.
Kuražno sam prišao šanku i zatražio pljekavicu.
Miris pljekavice nastale u javnom WCu bo je toliko snažan da je razbudio retke srećnike koji su uspeli da zaspu verovatno svesni da kod nimfomanke neće biti akcije sve do Prčnja, mada u suštini praksa me uči da fizička iscrpljenost dotuče čoveka kod Budve i da se tada moglo nšto isposlovati.
Put se nastavio još malo dok u autobus nije upala jedinica MUP Crne Gore i krenula sa JAKO ozbiljnim pretresanjem. Iako je u to vreme bilo raznih švercerskih akcija sa Crnom Gorom, autobusi koji dolaze IZ Srbije nikada nisu bili previše sporni, plus su ovi momci bili nemilostrdni i sve su jako ozbiljno legitimisali i pretresali.
Milo je u to vreme bio uvezao neke poprilično nemilosrdne Hercegovce, i kod njih nije bilo lakih objašnjenja, recimo, zašto ja nemam ličnu kartu a imam već 16 godina.
Oni su nas mučili tu dobrih 20ak minuta i pustili nas dalje.
Posle svega toga, pljeskavice i policije, opklade oko nimfomake, i sl. više nisam zaspao i malo je reći da sam bio iscrpljen kad smo stigli u Prčanj.
U zamošnjem hotelu Vrmac smo u sobama zatekli letnju posteljinu iako je bilo vrlo hladno. Sišli smo na recepciju i molili da nam daju ćebad, oni su rekli da to možemo da dobijamo tek sutra. Na kraju smo pozajmili ćebad od nekih civila iz susedne kuće, uz moderaciju recepcionera na koga smo urlali, za taj dan ne bi li samo prespavali tu prvu noć.
Ostatak boravka u Prčnju bio je manje-više regularno neprijatan.
Kasnije će se ispostaviti da se raid crniogorske policije desio zbog velikih violentnih demonstracija koje su Momaši pravili protiv Mila u vreme te Srpske nove godine.
Par godina kasnije sam razvio astmu.
Prčanj je zakon.
Tamo sam prvi put u životu video zaleđeno more.
A i sobarice su im zakon. Posle nedelju dana boravka sam im ostavio pismenu poruku u sobi, u kojoj tražim da mi promene posteljinu. To su uredno odradile, ali je sutradan u moju sobu došao ceo samit čistačica da raspravlja o tome zašto je menjana posteljina kad je politika hotela da se ona ne dira ako gosti odsedaju samo desetak dana.
Quote from: "DušMan"politika hotela da se ona ne dira ako gosti odsedaju samo desetak dana.
PRICELESS!!! :!: :!: :!:
dajte još ovoga, ovo je najbolji topik ikada!
Ne znam kakva su vasa iskustva, ali ja sam nakon prvog letenja avionom, pa jos JAT-ovim, mislim zauvek razvila panican strah od letenja. Pre toga nisam imala pojma da se bojim letenja avionom, cak sam bila jako uzbudjena sto cu da letim. To jest, sve dok nisam videla avion. Nije bas kao u filmovima, ono prostrano, veliko, cisto, nekako moderno, cak futuristicki i lepo dizajnirano, sa lepim i ljubaznim osobljem...
Kod nas imamo jednog veoma krupnog, znojavog stjuarda u kasnim pedesetim sa celom blago zamaskiranom sa par vlasi znojave kose strateski pustene da naraste do odredjene duzine bas u tu svrhu, u znojavoj kosulji koja je nekad mozda bila i bela, kako sa cigaretom nemarno zadenutom u uglu usana, gura kolica sa parfemima i pita "'ocel' neko da kupi iz free shopa". WC u avionu je taman toliki da bi trebalo staviti ogranicenje na visinu i tezinu a mozda i obim struka putnika koji zele da ga koriste. Ima taman toliko mesta da unutra skoro cela moze da se ugura jedna Kajli Minog ali cesto vrata ne mogu da se zatvore (a i probajte da piskite u toj majusnoj kabini, jednom rukom drzeci vrata, pa jos ako kao ja imate srece pa bas tada avion uleti u turbulenciju...).
Ali ono sto me je najvise brinulo je stanje trupa i krila aviona koje sam mogla da vidim kroz prozor (bolje je ne gledati) i prilicno neprijatno "duvkanje" hladnog vetra bas tu kod nogu putnika koje nas podseca da ne zaboravimo koliko smo visoko. Onda vam kao pokazu kako se koristi pojas za spasavanje sto svi znamo da je BS i da je potpuno besmisleno.
Ali eto, ipak smo sleteli, uspesno... :lol:
Quote from: "Ghoul"Quote from: "DušMan"politika hotela da se ona ne dira ako gosti odsedaju samo desetak dana.
PRICELESS!!! :!: :!: :!:
dajte još ovoga, ovo je najbolji topik ikada!
Nije što je tvoj... :wink:
Ni jedno putovanje ne pada mi teško posle torture kojoj sam bio izložen kao klinac u autobusu na relaciji Leskovac-Vlasotince(gradić čuven po Šurdi i po batinama koje su United force posle derbija Vlasina-Rad,dobili od lokalnih meštana i murije).
Tog letnjeg podneva,majstor nas je pola sata držao zatvorene u autobusu bez prozora,na 50 stepeni,dok je on na vlasotinačkoj pijaci kupovao kupus.
Na pitanje mojih izbezumljenih roditelja da li je tu stanica,lokalni seljaci iznervirani ovako elementarnim nepoznavanjem ritualnih radnji vlasotinačkog majstora,nervozno su odgovarali:
-Neje stanica,nego je pijac usput pa je ovde uvek pauza pola sata.
-Pa zašto onda bar ne otvori da izađemo? Pogušićemo se!-pitali su naivno ćale i keva.
-Aaaa,pa ne može,neje ovde stanica.-odgovarali su seljaci.
Nego vidim da se ovde mnogi žale na fiziološke probleme koji nastaju kad u putu izostane piš pauza pa su pojedinci čak i ugrožavali sopstveno zdravlje uzdržavajući se jer ih je bilo sramota da se olakšaju pred drugim putnicima.Stvarno neverovatno!
Da je vrlo jednostavno prevazići ovakve neprijatnosti ako postoji bar malo kreativnosti a pre svega prezira prema lažnom građanskom moralu,dokazala je grupa pankera koja je autobusom putovala na koncert u Budimpeštu.
Oni su zbog bahatog ponašanja majstora koji nije hteo da stane nigde pre Budimpešte sa obrazloženjem da je u pitanju direktna linija,bili primorani da patentiraju specijalni portabl WC.On se sastojao od praznih dvolitarskih plastičnih flaša u koje su putnici urinirali.
Jeste,majstor se bunio:-Nemojte momci,nema smisla,ima žena u autobusu!
Ali to nije moglo da zaustavi zov prirode pa su pankeri odgovarali:-Neka se okrenu na drugu stranu ako ih je sramota.
Posebno je važno napomenuti da ovako stvoren otpad nije ostavljen u autobusu već se tokom putovanja uklanjao po najvišim ekološkim standardima,tako što su napunjenim flašama kroz prozore gađani Mađari.
Quote from: "Bilja"Ne znam kakva su vasa iskustva, ali ja sam nakon prvog letenja avionom, pa jos JAT-ovim, mislim zauvek razvila panican strah od letenja.
...
Ali eto, ipak smo sleteli, uspesno... :lol:
Tjah, meni jednom kad sam letela s Aeroflotovim IL-om, pri sletanju nije htio izaći stajni trup, pa ga je pilot pokušavao nasilu istresi izvodeći u zraku koje kakvi salta i drugi figuri, od čega mi je uhvatila takva mučnina da sam htjela ići sugerirati pilotu da sljeti na "stomak" samo da to već jednom prestane...
Jednom sam isla u WC u avionu i tamo me naravno po MArfiju docekala turbulencija zbog cega je inace rutinska operacija fizioloske potrebe br 1 trajala znatno duze nego obicno. Kad sam se vratila i sela, primetila sam da mi je nestao nekakav cokoladni kolac koji smo dobili uz obrok (bio je prilicno nikakav ali jedenje bilo cega pomaze kad ste nervozni u avionu prilikom letenja). SAmo sam se poluglasno zapitala "a gde mi je kolac?" kad se zacuo grupni odgovor putnika iz aviona koji su bili u blizini: "sedis na njemu!".
Na srecu, nosila sam vrlo, vrlo sarene lanene pantalone. :lol:
Ne tako davno gostovao sam sa svojim prijateljem iz Podgorice na jednom knjizevnom sletu u Vrbasu, gdje on dobije prvu nagradu. U povratku, kako je red, svratimo u Beograd, gdje prvo kupimo karte za voz, i to preko jednog prijatelja sa svercovanim <27 popustom. Nakon toga, kakav je takodje red, skupimo opet ekipu iz Vrbasa i potrosimo na Skadarliji njegovu novcanu nagradu, a bogami i ono sto sam ja imao. Rezime je da krenemo na stanicu direktno iz kafane sa 2 eura u mom i pedeset dinara u njegovom dzepu, uz coporativnu pratnju od dvadesetak ljudi.
Voz krece, mi ulazimo u vagon, a tamo nas docekuje najrevnosniji kondukter koji je ikada radio u Brzim Prugama Srbije. Uz kartu nam trazi da pokazemo i <27 kartice, koje mi, naravno, nemamo. Prijeti izbacivanjem iz voza na prvoj sledecoj stanici, ako ne doplatimo (ne znam koliko % od cijene karte, ali sigurno manje od 20%). Jedini problem je sto smo mi apsolutno dekintirani. Ponudimo mu dva eura i pedeset dinara kao mito, sto ga jos vise iznervira. Na sledecoj stanici, lik mi prijatelja izbaci iz voza (ovaj kulturan sidje), a ja odbijem da sidjem dok mi ne vrate pare za kartu koju sam platio, ili trazim od konduktera da nam preracuna uplaceni novac od Beograda do stanice X, i iskrca nas na toj stanici X. On ne zeli da vrati pare, ja ne zelim da izadjem, i jos sve svalim na svoje neznanje (bezocna laz) i na zenu koja nam je prodala karte za voz, a nije nas obavjestila da cemo morati da pokazemo <27 kartice (opet bezocna laz). Utoliko voz svirnu za polazak, drug se opet pope nazad, i mi ostanemo u hodniku kupea, ispred smrdljivog WC-a, sa kondukterom koji preko mobilnog telefona javlja centrali na sledecoj stanici kako ima (nikad necu zaboraviti frazu) 'pokusaj upada u voz'. Dok ne dodjemo do sledece stanice, ulazimo u kupe (kuset kola), u kome je klasicno balkansko drustvo. Imali smo srecu da je drug, prije polaska, kupio Vecernje novosti u kojima je njegova zamrljana slika sa nekim tekstom ispod ('knjizevna buducnost' ili nesto slicno), a imali smo i zbornik u kome je bio moj rad. Ulazi kondukter na sledecoj stanici pojacan sa jos jednim kondukterom i policajcem, kako bi nas opet izbacio, kad putnici zagrajase:"Ne dirajte ih, to su umjetnici". Imali smo srecu da je jedna nepismena zena sto je spavala iznad nas imala fetisisticki odnos prema poeziji, te se sa svojih 200 kila i Vecernjim novostima pod miskom uputi ka kondukteru uz rijeci da 'Umetnost ne sme da se dira'. Policajac, kao u pozoristu, zeli da cuje nase argumente, ja se uhvatim argumenta da nemamo novac, i ako nas vec izbacuju - moraju bar da nam refundiraju kartu, ili nas izbace na stanici do koje imamo novac. U toj gunguli, voz opet krene.
Izmedju druge i trece stanice, vec smo u hodniku i citav vagon se ukljuci u raspravu sta sa nama da se radi. Odjednom je pedeset ljudi zivotno zainteresovano za poeziju, Vecernje novosti idu od ruke do ruke, pitaju nas gdje smo potrosili novac od nagrade, onda nam govore kako smo trebali da ga potrosimo, pa onda pocese da sumnjaju kako je moguce da se taj festival u Vrbasu zove "Jugoslovenski festival poezije za mlade" kada Jugoslavije vise nema (bili smo SCG tada), da bi sve kulminiralo sa ekstremnom paranojom da smo falsifikovali Vecernje novosti, te da 'ko zna koliko dugo mi tako putujemo vozom'.
Vrhunac apsurda je bio trenutak kada je narod povjerovao da mi zaista falsifikujemo Vecernje novosti, pa smo onda kao krajnje oruzje izvadili zbornik (cini mi se da se casopis zvao 'Trag'), sto je dovelo do toga da nam se poezija naglas cita u hodniku vagona uz ubitacne komentare okupljenih o nedostatku stila i neshvacenosti pjesnika koji su svi odreda bili vise ili manje ludi, i alkoholicari. Sa policajcem ostaje dogovor da budemo pripravni, jer treba da preracunaju na kojoj stanici da nas izbace, tj. koliko para imamo da se vozimo. Policajac predlozi da putnici u kupeu sakupe pare za nas do tih prokletih 10-15%, a onda nastupi najdublja tisina koju sam ikad cuo, i svi se mirno razidjose ka svojim kupeima, te smo za nepunih deset sekundi od pedeset ljudi, spali na jedva sedmoro u hodniku. Policajac nam uzme licne karte i ode sa kondukterom da nam napise krivicnu prijavu (?), uz prijateljski savjet da su samo sudski troskovi uzasno skupi i da nam je pametnije da izvadimo te pare od nagrade sto ih krijemo.
Bez isprava, ja legnem u kuset kola i zaspim u par sekundi. I tu je mojim dozivljajima kraj. Medjutim, moj prijatelj, koji ima lak san, mi kaze da je kondukter na svakoj stanici ulazio u kupe, a vrhunac je bio kad su nas 'preuzeli kondukteri u Crnoj Gori' (kao da smo teroristi) i trazili 'bar dva eura' ako nemamo vise. Licnu kartu nam je vratio potpuno deseti kondukter na poslednjoj stanici, krivicnu prijavu nikada nismo dobili, a dva eura sam potrosio na dvije jutarnje kafe u legendarnoj i sirotinjskoj kafani Radovce na glavnom podgorickom trgu, koju su prosle godine porusili i na njeno mjesto postavili odvratnu betonsku fontanu.
Pozdrav.
Woooohooo! Treba nam još nekoliko ovakvih genijalnih pričica, malo iste da se dotjeraju i može komotno da se objavi! :!:
blade runneru: moj naklon, priča je PREDIVNA! da si je onda pretočio u prozno djelo, mogao si odmah da konkurišeš za nagradu!
ako ljudi nastave da iznose ovakve bisere, ja se ozbiljno nosim mišlju da se založim da se sve to sakupi i objavi u nekom obliku (zavisno od broja priloga i volje učesnika da eventualno prošire ove avanture)!!!
javnost ima pravo da zna! ljudi imaju pravo da se smeju sopstvenoj i tuđoj muci!!!
inače, da se osvrnem na biljino & babino iskustvo: ja sa letenjem nisam baš nikakve nevolje, ali to je možda 'samo' zato što me nisu vozili ni rusi ni srbi nego nemci i ameri. zaista, o pouzdanosti i pragmatičnosti američkog avio saobraćaja imam samo najbolje reči! ne zameram im ni što su me par puta izuvali na aerodromu da vide ne skrivam li neku paklenu napravu u patikama (pored toksičnih stopala, naravno). preleteo sam atlantik 2 puta, a usa, od obale do obale, jedno 6-7 puta, i sve to vreme nijedna turbulencija, gromovi, čuda, nevolje (ako ne računam ono prvog dana, u čikagu, opisano u 1. postu na ovom topiku, gde je situacija bila otežana samo time što tek što sam ušao u usa, i nisam imao pristup telefonu).
u jatov avion nikada nisam ušao, i nadam se da me bogovi nikad neće u isti ni navesti.
glede wc-a (nek ne čita ko je gadljiv):
najogavnije primerke video sam u crnoj gori, tijekom jednog puta na more, autobusom, pre 20ak godina.
bus je stao na mini-predah u neko svratište za kamiondžije i još gori polu-svet, i tu sam video najodvratniji čučavac koji se uopšte može zamisliti (ako imate morbidnu maštu; ako nemate, onda ga ne možete ni pojmiti, i srećni ste, jer ćete ostati u ubeđenju da je onaj 'najgori u škotskoj' iz trainspottinga nešto kao posebno gadan); dakle, tu se rupa više nije ni videla, jer su govna svih vrsta i oblika i agregatnih stanja, svih boja i nijansi žute i smeđe, bila svuda unaokolo; a posebno me je razdragao detalj sa tragovima brisanja govana o vrata s unutrašnje strane (očito je nekome prigustilo a nije imao papir, pa se poslužio VRATIMA od wc-a...).
sva sreća te me je tu naveo br. 1; inače, ne usuđujem se da pomišljam...
Otprilike u doba kada je Bora spevo stih "umorni Turčin izazvo sudar", to jest kada je saobraćaj niškim autoputem bio živopisniji, meni se opako prisere nadomak Beograda. Negde na -30 kilometara shvatim da će mi ili ispasti oči ili nešto otpozadi, te moj ćale skrete našu zelenu hotrod "ladu 1600" na jednu od usputnih pumpi. Istrčim ja da se raspitam gde je klonjara, kad me sačeka neobičan odgovor - klonjare ne rade, zasrali ih Turci.
(čitaš li ti ovo, Meho?)
Objasnim ja mladom gospodinu da ako me ne pusti u te klonje, kakve su - da su, da će njegova pumpa biti još usranija, sa tim da će moja srpska govna poštenom građanstvu i seljaštvu biti vidljivija, a i guzica će da sija neko vreme na užarenom (ne baš kao danas, ali ipak užarenom) avgustovskom suncu. Okej, reče tip, ali otvoriću ti ženski WC, pošto je on malo čistiji. Ne sluteći da postoje stvari gore od useravanja u gaće, ja stupih unutra. Znate kako... Kada sam prvi put gledao Trejnspoting i kada je u bioskopskoj sali nastalo opšte zgražavanje na onu scenu u toaletu, pomislio sam da se sa tog poda (da taj WC stvarno postoji) može i jesti, kada stanje uporedim sa ovim turskozasranim. Možda se nekima stil ovih mojih pisanija i dopada, ali ja u ovom trenutku dolazim do granice mojih literarnih sposobnosti jer nisam u stanju da dočaram neobičnost zidova opterećenih isprepletanim kitnjastim mističnim simbolima ispisanim govnjivim rukama bezbrojnih Turkinja koje su pre mene taj WC pohodile. A moja mlađana govanca progutalo je debelo crvoliko čudovište koje je pružalo svoje kvrgavo telo iz zjapeće rupe čučavca.
Sećam se da sam, dok sam radio radnju, morao da gledam na desno. Jednostavno, pržile su mi um te smeđe sigile meni nepoznatog istočnog ezoteričnog sistema, na jeftinim belim pločicama i vratima prekoputa. Tu desno je, na samom kraju jednog podužeg poteza nepoznate umetnice ili veštice, stajao i jasno prepoznatljiv otisak njenog prsta. Da sam tada znao za Grissoma, zvao bih ga upomoć. Ali nisam. Samo sam stenjao napinjući se.
Glede WC-a, viđala sam i ja neke u kojima su se ljudi brisali rukom, a ruku onda brisali o zid. Nisam uopšte kapirala kako im je to uspelo da se obrišu o zid, nego mi je otac, koji je za pojavu znao iz vojske, objasnio o čemu se radi.
Što se aviona tiče, letela sam JAT-om i tu nisam imala neprijatnih iskustava, sem, jednom, nekoliko sati čekanja da avion krene. Bila sam u osnovnoj u to vreme, sa svojim odeljenjem, nahranili su nas dok smo čekali, pa mi nije smetalo. Dvaput sam letela nekim crnogorskim krševima, let je bio kratak i preživela sam, pa se ne bunim - osim što sam po prvi put videla da neko 'ladno uvede svoju pudlicu u avion (mađ' putnike!) i da to bude dozvoljeno.
Kad pomislim na gadna putesestvija, skoro uopste mi ne padaju na pamet losi autobusi kao faktor gadnog putovanja. Ko se ikad vozio autobusima preduzeca "Autotransportno-Pirot" morao je da nauci da ignorise takve sitnice kao sto su rasklimana sedista sa mrljama od kojih bi karijeru napravili CSI Las vegas i Majami zajedno;dim od auspuha koji ulazi u autobus ali bar te greje jer grejanje ne radi;cudne zvuke, zveckanje stakala i skripanja koja su mogla da posluze kao inspiracija Le Fanu. Dakle, to za mene nije faktor koji odredjuje kvalitet putovanja. Individualni dozivljaj je mnogo vazniji.I uglavnom vezan za svakojake fizioloske potrebe...
Jednom sam se vozio vozom. Samo jednom. Posao sam u Novi Sad da kupim Amigu od nekog tipa i krenuo vozom u 2 posle ponoci iz Nisa. Nisam znao da je u pitanju svercerski voz iz Makedonije, pounjen znojavim svercerima kojima je bilo apsolutno prirodno da prostru svoje torbe po hodniku i spavaju po njima.Dakle, u vagonu u kome sam bio hodnik je bio potpuno neprolazan (kupei naravno, beznadezno popunjeni) i jedino slobodno mesto je (pogadjate) bilo pored wc-a. Dakle, svi ste se vozili nasim vozovima, znate koji je osecaj. Uz to ovaj wc je imao vrata koja nisu mogla da se ZATVORE. Proveo sam 6 sati (da, toliko je trajao put Nis-Beograd) sedeci na podu pored wc-a iz koga je dolazio takav smrad da sam morao da prdim kad god bih se uzeleo svezeg vazduha. Tada sam odlucio da vise nikad, ali nikad ne putujem vozom.
Doduse, ni autobuski prevoz nije ostao u mom secanju bez mrlja. Pre desetak godina zabavljao sam se sa fudbalerkom Masinca (niski zenski fudbalski klub koji je prvak drzave unazad 15-ak godina). I imala je obicne zenske noge a ne balvane, posto je to prva stvar koju me pitaju kad kazem da sam imao fudbalerku za devojku. Elem, Masinac je u to vreme igrao medjunarodnu utakmicu na stadionu u Kuli (ona Kula, gore, u Vojvodini, odakle je Rodic potekao). Cujem ja da se sprema autobus pun navijaca da ide na utakmicu, pa resim da krenem. Kad smo se okupili ispred autobusa, ispalo je da smo nas dvojica (ja i momak koji radi u klubu) jedini musku navijaci, ostalo su sve bile zenskinje (neki fudbalski podmladak ili tako nesto). Od radosti sto putujemo u tako finom drustvu on i ja smazemo par piva jos pre polaska. Tek kad smo usli u autobus, namrsteni zamenik trenera nam je skrenuo paznju da ne smemo da sedimo pored devojaka, jer su i one fudbalerke a pravilo kluba je da ne smeju da mesaju ljubav i posao?!? (verujte mi, tako je rekao) te smo ostatak puta nas dvojica sedeli kao parije na zadnjim sedistima. Medjutim, onih par piva popijenih pre polaska vrlo brzo su prosli ceo put od zeluca do besike tako da sam vec kod Aleksinca poceo da krstim noge i razmisljam o pis pauzi. Tesilo me je saznanje da putujemo sa gomilom zenskadije kojoj je Bog dao besiku kapaciteta soljice za kafu te da ce uskoro neka od njih traziti od vozaca da stane. Medjutim, fudbalerke kao da nisu zene (sic!) jer nisam cuo nijednu od njih da je spomenula bilo kakvu fiziolosku radnju za svih 6-7 sati putovanja. Ubrzo nisam mogao vise ni da sedim nego sam stajao, drzeci se obema rukama za sipke i stiskajuci noge iz sve snage. Sve to vreme razmisljao sam o tome da sam potrazim od vozaca da stane, ali pomisao da treba da prodjem pored svih tih devojaka da bih vozacu rekao da mi se PISKI mi je bila tako ponizavajuca da sam bio apsolutno spreman da se upisam.Ako treba. Posle Beograda je pocelo da mi se mraci pred ocima i zuji u usima, jer sam od silnog stiskanja i naprezanja imao odlicne sanse da kolabiram. Tada sam odmerio dva zla i odlucio da je ipak bolje da se presramim i zamolim vozaca da stane. Stali smo na naplatnoj rampi Beograd-Novi Sad (dakle, 4-5 sati putovanja u mukama). Vozac cak nije hteo ni da se zaustavi, nego je lagano vozio dalje pa sam morao posle pisanja da trcim stotinak metara za autobusom da bi me ponovo primili. Za sve to vreme ne prozorima autobusa su se videle glavice znatizeljnih devojaka koje su me gledale, kikotale se i nesto dosaptavale.
PS
Ni u povratku nije nam bilo dozvoljeno da sedimo sa devojkama (ukljucujuci i moju sopstvenu, jer se i ceo tim vracao tim busom), tako da sam imao vremena da kontempliram o celom tom ponizenju.
Sto se tice podteme o klozetima (koja ima potencijala da definitvno postane zasebna tema), evo mog skromnog priloga:
Zima 2002. Sluzim vojsku u kasarni u kojoj je WC popunjen najstandardnijim cucavcima (po PS-u). Elem, posle jednog posebno gadnog rucka, mene protera kao nikad do tada. Stiskam se, uvijam po poligonu, ali vidim da je djavo odneo salu i konacno izmolim vodnika da me pusti do wc-a. U nasoj kasarni je postojao propis da u wc vojnici ne smeju da ulaze u cizmama nego samo u papucama (posle cega smo shvatili uzaludnost pranja ruku pre rucka-bolje stroka nego imalin na njima) zbog cega sam izgubio dragocenih nekoliko minuta na to da izujem cizme i obujem papuce (pod budnim okom pozarnog koga boli dupe sto mene dupe rastura). Tako ja uletim u wc nad prvi cucavac i pocnem da skidam opremu (znate ono: uprtaci, vetrovka, jakna, pantalone, zimske gace, vojnicke gace, domace gace) i u brzini i ne stignem da cucnem kako treba vec onako sa visine (u poslednjim sekundama) opalim. U panici sam zaboravio na potpuno tecan sadrzaj svog unutrasnjeg bica koji se pod jakim pritiskom crevnih gasova rasprstao po ceeelom zidu iza mene. Tacnije, nista nije otislo u cucavac, ali je zato oko pola kvadrata zida iza mene bilo potpuno usrano, sa par brabonjaka koji su se otkotrljali po kabini...Verujte mi, poceo sam da se smejem kao lud kad sam video svoga dupeta delo (to je ono kad osecate da ste toliko ZASRALI da mozete ili da placete ili da se smejete apsurdu svega toga). Onda sam se pomolio za duse onih jadnika koji su to vece dobili zadatak da ribaju wc i isunjao se napolje...
Epilog: to vece, bas pred spavanje, ulece moj klasic u spavaonu i prilece mi sa pricom:
"Miki, pa ono je strasno, sta sam sad video u wc-u, neces verovati, ma koji je ono bolesnik uradio...Ona trojica sto ciste, jedan od njih POVRACA po wc-u, drugi trazi dezurnog jer treci nece ni da udje unutra..."O ovome se posle vise pricalo nego o vragoliji kad sam se slikao obucen u cizme i slem (SAMO cizme i slem) i posle tu sliku okacio na pano "Uzorni vojnici kasarne Arcibald Rajs"...
Izvinite, odlutah od teme. Mozda bi mogli da otvorimo topic "Najzanimljiviji dogadjaji iz vojnickog zivota"?
Quote from: "berserker"Mozda bi mogli da otvorimo topic "Najzanimljiviji dogadjaji iz vojnickog zivota"?
da ne dupliramo topike bez preke potrebe, mogli bismo u ovom stilu nastaviti na OVOM TOPIKU, jer su tamo već skicirane neke slične situacije i tematika:
http://www.znaksagite.com/diskusije/viewtopic.php?t=1087&highlight=rado+srbin++vojnike
dakle, ko ima luda zbitija vezana za služenje vojske, za regrutaciju, za ljude viđene tamo i samo tamo itsl: evo vam topika!
Quote from: "Ghoul"ako ljudi nastave da iznose ovakve bisere, ja se ozbiljno nosim mišlju da se založim da se sve to sakupi i objavi u nekom obliku (zavisno od broja priloga i volje učesnika da eventualno prošire ove avanture)!!!
javnost ima pravo da zna! ljudi imaju pravo da se smeju sopstvenoj i tuđoj muci!!!
Slazem se. Ovo je zasluzilo da ide u pisanu formu. GEnijalno!
:lol: :lol: :lol:
Prije nešto manje od dva mjeseca bio sam na nekakvoj ekskurziji u koju je bilo uključeno putovanje luksuznim brodom od Đenove do Barselone. Brod je izgledao otprilike ovako
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fimg217.imageshack.us%2Fimg217%2F4454%2Fbrod1uq7.jpg&hash=887d90ec9e868bd4783a5faa529a89bbc700184f) (http://imageshack.us)
(brod na slici nije onaj kojim smo putovali, ali mu je skoro identičan i može da se vidi kolika je to grdosija).
Negdje tamo predveče smo se ukrcali na brod (to je bila čitava procedura, zbog velikog broja Bosanaca koji su bili na njemu) i on je trebalo da pođe čini mi se negdje oko deset uveče i da sljedeće jutro (dvanaestak sati puta ako se ne varam) bude u Barseloni.
Popeli smo se luksuznim krivudavim stepeništem, prošli kroz čitav lavirint hodnika (to da je u pitanju lavirint shvatili smo tek kasnije, kad je trebalo SAMI da tražimo svoju sobu) i došli do odgovarajuće sobe. Tu je bilo (za mene, mladog i neiskusnog) prvo neugodno iznenađenje. Naime, kako dame imaju prednost (a ja sam imao tri cimerke), dotične su prve ušle u sobu, dok sam ja bacio samo letimičan pogled kroz vrata.
"Hmmm, ovo mi izgleda nešto maleno..." mislim ja. "Never mind, da provirimo s druge strane, da vidimo kako izgleda druga polovina sobe... Hej, VOT IN D NEJM OV OL DET IZ HOULI IZ DIS????"
Naime, tada sam shvatio gorku istinu - druga polovina sobe NE POSTOJI. Druga dva kreveta su bila sklopljena u zidu (ili kako god da se to kaže). I tako smo se za početak našli u četvorokrevetnoj sobi koja je izgledala otprilike ovako
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fimg443.imageshack.us%2Fimg443%2F4210%2Fsoba1dg7.jpg&hash=b19bc73dc50200c11540d1a2853562f237bdb4b6) (http://imageshack.us)
Utješili smo se da nećemo mnogo vremena provoditi tu (duh!), osim spavanja. Onda je nastupilo brzinsko tuširanje i spremanje, sve u cilju da uhvatimo polazak broda. Odnosno, ostalima je bilo do toga, mene to nije naročito privlačilo.
Uglavnom, negdje pred kraj spremanja primijetili smo da se kabina malčice ljulja. Ništa strašno, cijenimo da je to zbog talasa i u veselom raspoloženju izlazimo sa namjerom da istražimo brod. Tada već otkrivamo da snalaženje nije nimalo jednostavno i da je praćenje putokaza a must. Nekako smo uspjeli da se dokopamo izlaza i jedno vrijeme smo stajali napolju na prilično opakom vjetru. Talasi su bili solidno veliki. Kad nam je tu dosadilo, vratili smo se unutra, a u međuvremenu se ljuljanje malčice pojačalo, tako da je nekim ljudima već bilo muka.
Svratili smo malo do nekog piano bara, gdje je bio neki tip koji je svirao gitaru. Nekoliko starijih gostiju uglednog izgleda je tu konzumiralo piće i slušalo dotičnog gospodina. Jedna od drugarica je već počela sa sesijom povraćanja. Srećom, brod je bio vrlo dobro opskrbljen kesama.
Tu je već bilo mnogo sati. Naime, mi smo dosta vremena potrošili prvo tražeći palubu (gdje nije moglo da se izađe, valjda zbog nevremena), a ondak i tražeći jedni druge, a bogme i tražeći svoju sobu. Odlučili smo da se vratimo u sobu i odemo na spavanje.
Probudio sam se u mrklom mraku nešto kasnije (ostali su spavali) i odlučio da momentalno moram napolje. Naime, moj strah od zatvorenog prostora je počeo da stupa na scenu. Nalazim se sa još tri osobe u sobi veličine kutije šibica, bez ikakvog prozora ili bilo kakvog drugog otvora prema spoljašnjosti. Na brzinu sam se obukao (odvukao sam se nekako do WC-a i tamo upalio svjetlo i onda vještim pokretima navukao na sebe odjeću uprkos opakom ljuljanju i veličini prostorije). Malo sam prohodao i na kraju (vjerovatno sasvim slučajno) završio u piano baru, gdje sam naletio na jednu drugaricu koja je tu provela neko vrijeme spavajući. Iz nekog razloga, mučnina joj je tu bila najmanja. Čini mi se da mi je ona i rekla da je brod u nekoj žešćoj oluji i da ga vjetar baca lijevo-desno kao list papira. To mi se učinilo sasvim logičnim, imajući u vidu da je hodanje bilo prilično komplikovano i da su svuda okolo rasuti izmrcvareni ljudi koji su izgledali kao da im je život dosadio.
Ljuljanje je naravno postajalo sve jače, a time naravno i situacija sve dramatičnija, dok se u jednom trenutku sve kompletno nije pretvorilo u nešto što bi moglo da bude vlažni san Dejvida Kronenberga. Naime, idem kroz hodnik, a zidovi mi se stalno približavaju i povremeno me podmuklo klepe s boka; penjem se uz stepenice: na prvom koraku pružam nogu naprijed, a stepenik leti prema meni s namjerom da me pogodi u stomak - na drugom, stepenik bježi ispred mene i kad ga konačno dohvatim nogom, osjećam se kao da sam napravio korak od šest metara; svuda okolo, po podu, po stepenicama, po stolicama u baru, gdje god može da se sjedne, vrvi od ljudi čija se egzistencija pretvorila u vegetiranje na ivici smrti, staklastih pogleda, izraza lica kao kod prosječnog zombija; prolazak kroz hodnike i pogledi kroz mnoga odškrinuta ili otvorena vrata kabina otkrivaju mnoštvo sličnih individua u stanju raspada raspoređenih po krevetima u sjedećem ili ležećem položaju; opojan miris onoga-što-nastaje-povraćanjem pruža se svuda okolo; na mnogim mjestima na podu tragovi prirodnog ispumpavanja organizma (tako sam i uspio da zapamtim put do svoje sobe: kružne stepenice - check!, mala fleka na podu - check!, velika fleka sa polusvarenim komadima hrane - check!, još jedna mala fleka - check!, naša soba - check!); kroz hodnike odzvanja "Aaaaa - aaaaa..." - izmučeno stenjanje gore opisanih individua koje nas ljubitelje Romerovih filmova sa zombijima podsjeća na Romerove filmove sa zombijima.
U takvoj situaciji bilo je prilično gadno uzdržati se od povraćanja, naročito što sam pregršti tih pražnjenja svjedočio iz neposredne blizine. Da i ne spominjem mirise...
Uglavnom, to je tako trajalo čitavu noć i stvar se smirila tek ujutru kad smo se približili Barseloni. Osjećao sam se kao da je neko od mene deset sati pravio milk-šejk i kroz glavu su mi prolazile iste misli kao Danijelu iz filma Open Water - PLATILI smo za ovo! PLATILI smo da se mrcvarimo na nekom prokletom brodu i da nam utroba izlazi na usta! Elem, ujutru smo izašli na palubu gdje je duvao jezivo hladan vjetar, ali bar je vazduh bio svjež. Kasnije je neko otkrio genijalan način da se zagrijemo - lijeganje na suncem osunčane daske na palubi. Tada sam pribilježio i jednu pjesmicu, koju ovde navodim u cijelosti:
KOŠULJA
Bio jednom jedan mladac
I plašio se da će košulja da mu bude prekratka
Zato je odlučio da kupi košulju
Dugu sto šesnaest metara
Sto šesnaest metara
Sto šesnaest metara
Košulja od sto šesnaest metara
Na njegovom tijelu ponosno stoji
Košulja od sto šesnaest metara
To je njegov ponos
Uglavnom, to je bilo to putovanje brodom. Nakon toga zarekao sam se da više nikada neću putovati brodom.
sjajno harv, sjajno! znam da imaš još ovakvih u sebi!
SHARE WITH USSS!!!
ONE OF US ONE OF US ONE OF US!!!
PS: poezija ti ništa ne valja, ali pošto pravi muškarci ne pišu poeziju, onda je OK. :lol:
Da, da... Čuo sam da su ti brodovi muka živa. Isto tako sam čuo da je jedini lek protiv morske bolesti neprekidno opijanje.
Samo nisam svatio jesi li i ti, Harvi, bljuvao ili su putovanja pilićarskim autobusima imala i svoje pozitivne posledice.
Sav sadržaj utrobe zadržao sam za sebe, ne želeći da pravim dodatni posao ljubaznom osoblju na brodu.
Hm, kako ovo da pretvorim u neki zgodan Printer-Friendly fajl...????
Pre ovo ratova, često sam preko Bosne išao za Nemačku. Obično sam kombinovao sa boravkom u Grožnjanu, gde je bila kovačnica mehkih horor stripova. Onih nedelja pred pucanje, dogovorio sam sa Ladnim Lemom zajednički odlazak njegovim žutim mercedesom; odlagao se taj polazak danima.
Te noći kad smo krenuli, nije mi se išlo, ali dogovor je dogovor.
Ladni Lem je vozio, ja sam sredjivao ceduljice i papire. Kad smo se spustili u Podrinje, u moje staklo je udarila sova i ispustila neku belu tečnost; ni to mi se nije dopalo.
Oborio sam sedište da otkunjam malo i zaspao - ako išta jeste dar, to je sposobnost spavanja na svim podlogama i u svim pozama...
Kao galiot sam brodio kroz snove, kad sam čuo Lemcov glas:
"Drž' se Mitre, sad će biti gusto!"
Pridigao sam se malo i video da letimo kroz zelene krošnje. Prvo što mi je prošlo kroz glavu je da sam se tek oporavio od prethodnog udesa i da ću tražiti da me likvidiraju ako se opet tako povredim.
Auto se prizemljio na travnatu kosinu, pa se zabio u gomilu odsečenog granja, koja nas je usporila taman da se ne zakucamo u banderu. Brzom inspekcijom utvrdili smo da smo nepovredjeni; auto nije imao vidljiva ošteđenja.
Uzgrebali smo se uz kosinu i jedva se domogli puta. Soptali smo na ivici, pokušavajući da prodišemo, kad se iz krivine otkačio sledeći auto i krenuo ka nama i sopstvenoj propasti. Onako umorni i u šoku trčali smo ivicom puta i surduka; izbezumljeni vozač pokušavao je da ostane na putu a da nas ne pobije. I uspeo je.
To je bilo ispred Brčkog. Kažu, ima tu neka kafilerija i put je masan. Uglavnom, Ladni Lem ode u mrak i vrati se sa traktorom i meštaninom. Naravno, pri izvlačenju smo razvalili mercedesa - od krila omašćenog tom prilikom prednji levi točak nije mogao da se okrene. Čovek nas odvuče koju stotinu metara, do nekog proširenja. Tu ima majstor, rekao je. Kad svane.
Poležemo na sedišta i zaspimo sedeći. Ladni Lem je bled, imao je crnu kosu friziranu kao Nikolas Kejdž u "Arizoni" i spavao je poluotvorenih i poluprevrnutih očiju.
Probudilo me je kuckanje na prozor. Otvorio sam okce - jedan od šest pandura se trgao. Otvorio sam prozor. "Jesi li živ?" pitao je pandur zabrinuto. Potvrdio sam. "A on?" Pogledao sam Lemca i stvarno, ništa mrtvije nisam video u životu. Munuo sam ga u bubrege i oživeo ga. Panduri su se opustili. Njima je neko prijavio da je kamion ubio dvojicu užičana u mercedesu...
Uto je i majstor ustao. Radionica je bila provetrena, bez svih zidova. Imao je i alata, tako da smo tim alatom i udarcima noge omogućili točku okretanje i pobegli odatle glavom bez obzira, strelovitom brzinom od 30km/h.
samo sam čekao da se oglasi drf!
uopšte ne sumnjam da on ima materijala za čitavu KNJIGU na ovu temu i srodne tematike, te se nadam da će nas obradovati još kojim od svojih brojnih slikovitih putešestvija!
:!: :!: :!:
Još da poznaješ Ladnog Lema...(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fimg256.imageshack.us%2Fimg256%2F2356%2F2225rg4.gif&hash=a1742eb446d5ab9229782a33de8098adaa612514)
Quote from: Владика Василије Качавенда on 19-07-2007, 13:18:09
Quote from: GhoulQuote from: DušManpolitika hotela da se ona ne dira ako gosti odsedaju samo desetak dana.
PRICELESS!!! :!: :!: :!:
dajte još ovoga, ovo je najbolji topik ikada!
Nije što je tvoj... :wink:
nije, zaista, nego zato što sadrži neke od najzabavnijih priča ikad izručene na ovaj forum!