Uopće nisam imao pojma. Doskora. Mislim, znao sam da nemaju more, no ne i da-to-rade-bolje.
Prvo me tresnuo Szabo. Mephisto, e to je bilo nešto. Ali ne bih sada o tome. Jer, Mephisto je već bivši, kao da je bilo nekad. I tak...
Baš sam počeo gledati Satantango. Doslovno "počeo gledati", jer traje samo sedam i pol sati (Mađari to fino polako, očito). Poslije odgledanih skoro dva, palo mi na pamet... zapravo, ne da mi je tek sad palo na pamet, bijaše to već kod Mephista, nego više kao da mi je zakalemilo, moguće armiralo stav da Mađari to rade bolje.
Dobar mi je Satantango i veselim se preostalim satima, još njih pet i pol.
Satantango je za one kojima se ne žuri - možeš gledati pet minuta krave i svinje i kokoši, te puno kiše, lokvi i blata. Blato, mulj, kaljuža na sve strane. Prljavština i trulež i ljudsko dno dna. Oni sluđeni, ubavi, sjebani ljudi; ružni, prljavi i vjerojatno zli. Kad bi bilo moguće prenijeti osjet mirisa, ovi bi likovi vonjali na pišaku. Na gnjilo. Naturalizam čekićem. Prava doza Bele Tarra.
Pogledao dva sata, a radnja i dalje ostaje skrivena. Prišiveno je da se o nečemu radi, ali to ostaje neizrečeno. A ne bih se začudio i da bude neizrecivo. Ima u tome nešto kafkijansko - nešto se događa i svi sudjeluju u tome. I nije ni najmanje dosadno: nije to ono iritantno skrivanje radnje (ili premise), koje kao želi sve "nadoknaditi" raspletom, držati gledatelja kakti u uzbuđenju. Nema obrata i nema haj-lajfa, ali ima blata. I ružnih ljudi, koji teško dišu, dahću kad sjede, ispuštaju svoj kužni dah. Glib posvuda. Baš je jako to blato, Tarr mu je dao snagu.
Jednom rječju, nikad nisam gledao bolji film o blatu...
Eto, ne znam gledaste li vi ljudi Mađare, gledaste li Satantango, no - nastojte...težite
Ja hoću, a također bih Rumunje, pa dolje kroz Bugarsku i Makedoniju do Albanije. Nekako zamišljam da bi na tom potezu moglo biti dosta blata...