Prvi put sam gledao director's cut nekog filma znatno kraci od originalnog bioskopskog printa [u ovo slucaju 13 minuta].
Konacno sam se domogao rediteljeve verzije filma koji smo pretezno svi naucili da volimo, PAYBACK Brajana Helgelanda iz 1999.
Razlika izmedju nove i stare verzije lezi u problemu nastalim tokom snimanja filma koji smo najposlije i gledali '99. Helgeland je adaptirao roman THE HUNTER Richarda Starka (pseudonim Donalda Vestlejka), po kome je Dz. Burmen vec radio cudesni POINT BLANK, 1967. Najposlije je Payback - uz King of New York, Romeo is Bleeding, After Dark, My Sweet, True Romance i Jackie Brown... da nabrojim samo par - ispao jedan od ponajboljih hardcore krimica 90-ih.
Helgeland je za svoj debi pokusao da napravi mali, gritty noir [takodje je u adaptaciju inkorporirao mrvice iz par narednih Starkovih romana kao sto su vec snimljeni THE OUTFIT, a zatim THE JUGGER i THE MOURNER], i krene prema mozda daleko vecim stvarima.
Ono sto je vlasnike dva studija WARNER BROS. i PARAMOUNT sokiralo jeste dobra doza nasilja i uz atmosferu, naravno, svrsetak, misleci da ce prepravkama otvoriti neku novu fransizu, nalik LETHAL WEAPON serijalu [naravno, sve je to pocelo test-prikazivanjima filma gdje je publika bila prilicno razocarana nekim Helgelandovim rjesenjima]. Ponudili su Helgelandu da uradi ono sto mu kazu i on je morao da odbije i ode sa snimanja. Kako je Mel Gibson stavljen izmedju dvije vatre, odlucio je da produzi film i donekle umanji nasilje na kraju, medjutim nije isao dotle da od toga napravi limunadu.
Ubacio je dobru naraciju [za naraciju se mudro kaze da cesto moze biti i pogubna za film u smislu: ako cujete naraciju u filmu onda znajte da filmu nesto fali - sto je i istina], ubacio je lik Krisa Kristofersona [glavni mafiozo je, tehnicki, zena a ona je prisutna samo glasom: Sally Kirkland], ubacio je prolog, potom plavu nijansu fotke i tome slicno.
Vjerovatno je ovakva hronologija dogadjaja licila na vrijeme kada je Doner radio ASSASSINS po originalnom scenariju Brace Wachowski koji je, navodno, upropastio studio zahtijevajuci prepravke zbog cega je Doner eventualno doveo upravo Helgelanda da ublazi pojedine stvari [Helgeland je nakon Conspiracy Theory postao svojevrsni Donerov sticenik].
Sest-sedam godina docnije, Gibson je odlucio da se oduzi Helgelandu i plati mu troskove da napravi SVOJU verziju filma Payback, onakvu kako ju je prvobitno i zamisljao. Necu spojlerovati sada i nabrajati izmjene. Pretezno se radi o finalu, posljednjih desetak minuta. Potpuno se razlikuje od finala u originalnoj verziji. Fotka je drasticno drugacija i to se odmah primjecuje.
Za kraj, ovaj dvd je i te kako lijepo podsjedovati. Ima oko 90-ak minuta specijalnih dodataka, rediteljev ponekad i korisni komentar [ovaj i nije toliko besmislen koliko komentari na Kiss Kiss Bang Bang i Predator 2], kao i desetominutni intervju sa Donaldom Vestlejkom koji je, na kraju krajeva, pretjerano kratak - kao da je naprasno katovan. Donald Vestlejk je inace poznat i po svome dramaturskom radu; 1990. je nominovan za Oskara za adaptaciju Tompsonovog krimica The Grifters.
Tehnicki, je li bolja Helgelandova verzija ili originalna? Originalna je svakako zabavnija, a sa plavkastom fotkom djeluje i sirovo, bez obzira na hepiend. A obje sadrze onaj miris sedamdesetih koji je Helgeland i htio da se osjeti.
Helgelandova verzija posjeduje i True Romance finale sa prilicno mocnim THE ITALIAN JOB svrsetkom. Sto se konstrukcije tice, Helgelandov originalni scenario nalikuje i na originalni Tarantinov True Romance skript, koji je tek Tony Scott doveo u red u montazi. No, sve je ovo najposlije moglo stati na specijalnom izdanju filma iz 1999. Ocito je raskol izmedju studija i Helgelanda bio prilicno velik.
Kroz special features prati se jedan dramaturski posao bezmalo od zacetka pa do kraja - sedam-osam godina kasnije, od 1999. do 2007.
Ironicno ali, kao uostalom i Shane Black, ni Helgeland nimalo ne voli pisanje. Citava njegova sarada u Holivudu naizgled zvuci kao da je spremana da bi se na kraju bavio rezijom. Naravno, kako se covjek pokazao kao izvrsni scenarista [LA CONF] a donekle i reditelj [A KNIGHT'S TALE], svakako sumnjam da ce dobijati poslove samo na osnovu rediteljskog iskustva, obzirom da su njegova dva posljednja projekta - jedan dramaturski, a drugi i dramaurski i rediteljski [MAN ON FIRE; THE ORDER] - prilicno trecerazredni. Dabome da ce Helgeland uvijek prvo morati da napise skript ako ce vec da se bavi rezijom. Dobitnik je jednog Oskara, tako da ce se ubuduce na njega gledati prvo kao na skriptasa a tek onda kao reditelja.
U danasnjem Holivudu jasno je da reditelji dobijaju na cijeni tak kada se sabere njihov materijalni doprinos studiju na bioskopskim blagajnama. Richard Donner je ipak Richard Donner...
P.S. Za one koje interesuje americka dramaturgija, u novembru je objavljena izvanredna studija What Happens Next: A History of American Screenwriting koju je napisao Marc Norman, dobitnik Oskara za Shakespeare in Love.
Za one koji ni ne znaju, dramaturgija je vjerovatno najbitnija faza filma o kojoj se NAJMANJE pisalo do sada [makar u Americi; i tada ne ovorim o onim beznadeznim KAKO NAPISATI DOBAR SCENARIO vodicima], sa provjerenim podatkom da se u izdavastvu daleko vise razglabalo o montazi i fotografiji nego o scenariju [o reziji da i ne govorim]. Tako da Normanov izuzetan doprinos dramaturgiji odlicno dolazi nakon rijetkih a esencijalnih stvari kao sto su HOLLYWOOD WRITERS' WAR [Nancy Lynn Schwartz], WRITERS IN HOLLYWOOD [Ian Hamilton] & FRAMEWORK [Tom Stempel]; uz njih bih spomenuo i neizbjeznu teoriju [neki kazu prvu ove vrste] TALKING PICTURES Richarda Corlissa i 4 knjige intervjua koje je priredio Patrick Mulligan, BACKSTORY. Svaka od ovih knjiga je a must-have.