Предлажем да на овој страни скупљамо сав клипинг и прилоге за библиографију о Лазару Комарчићу у предстојећем периоду.
Леп и опширан прилог ревалоризацији пишчевог места у нашој култури дала је пре који месец и двојезична "Национална ревија Србија"
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fwww.nacionalnarevija.com%2Ftekstovi%2Fbr4%2Fvizionari01.jpg&hash=3d5831f2ced90c4258137fc8b3ee50826850cb8f)
Визионари
НЕОБИЧНИ ПИСАЦ ЛАЗАР КОМАРЧИЋ (1839–1909), ,,ЗАБОРАВЉЕНИ ПРОМЕТЕЈ СРПСКЕ КУЛТУРЕ"
Једна поново упаљена звезда
(http://www.nacionalnarevija.com/tekstovi/br4/vizionari.html)
Visionaries
THE UNUSUAL WRITER LAZAR KOMARČIĆ (1839-1909), "THE FORGOTTEN PROMETHEUS OF SERBIAN CULTURE"
A Relighted Star (http://www.nacionalnarevija.com/en/tekstovi/br4/vizionari.html)
Аутор текста је Марко Танасковић.
Na margini zapadne civilizacije
Lazar Komarčić
(1839-1909)
Nevidljive nam magline i zvezdane gomile (http://www.astronomija.co.yu/knjige/sf/istorija/komarcic.htm)
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fwww.astronomija.co.yu%3A82%2Fastronomija.co.yu%2Fknjige%2Fsf%2Fistorija%2Fkomarcic.jpg&hash=ac758b8d399e4fc0bd6bb34c2efdf8b4776c7916)
by Ilija Bakić (Astronomija)
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fimg82.imageshack.us%2Fimg82%2F1594%2Fslikalazarkomarcicsrpskek7.jpg&hash=f2080abc872d636cc73482559a04c535cf287073)
Ako sam dobro shvatio ova originalna fotografija je prodata za 89 din? (osamdesetdevetdinara)
http://www.limundo.com/aukcija-LAZAR-KOMARCIC---srpski-pisac--1839-1909---fotografija-41344
:roll: Houli Džibus...
Kontaktirao sam novog vlasnika koji za sada nema nameru da prodaje fotografiju "pošto je stara i orginalna veoma mi je draga. Jedino ako je baš neka ponuda koja se ne odbija."
Drugim rečima, novi vlasnik je pravi prodavac. :(
Priča sa jubilejem se polako zahuktava.
Svetlana Ilić sa RTSa radi emisiju o Lazaru Komarčiću. Za sada smo gostovali Ilija Bakić, Goran Skrobonja i ja, a tu su i dr Bojan Jović, dr Zorica Đergović Joksimović i drugi. Snimanje traje, biće još gostiju. Koliko sam razumeo i Ghoul je trebalo da bude u priči, ali je izvrdao, lola jedna... ;) Kakogod, stay tuned...
Quote from: "zakk"Koliko sam razumeo i Ghoul je trebalo da bude u priči, ali je izvrdao, lola jedna... ;)
pa nisam ja od tih što se guraju svuda da pričaju o svemu, od atomske fizike do fudbala.
zahvalio sam se svetlani na pozivu, rekavši da ne znam o lazi dovoljno da bih o njemu kenjao na TV.
znači, ništa lično.
http://www.pecatmagazin.com/2009/04/23/srpski-zil-vern/ (http://www.pecatmagazin.com/2009/04/23/srpski-zil-vern/)
Romansijer zagledan u nebeske daljine, Lazar Komarčić, zaboravljen je i danas kada se obeležava njegov dvostruki jubilej – stosedamdesetogodišnjica rođenja i stogodišnjica smrti.
KOMARČIĆEVA NAUČNO FANTASTIČNA DELA POTPUNO SE, STILSKI I VREMENSKI, UKLAPAJU U FUTURISTIČKE OBRASCE KOJE JE U SVETSKOJ LITERATURI OTELOTVORIO ŽIL VERN.
Lazara Komarčića, zaboravljenog utemeljivača naše naučne fantastike, ne bez razloga, nazivaju i srpskim Žil Vernom. Vek od njegove smrti, koji se navršava ove godine, prilika je da se ispravi nepravda i da se podseti na delo ovog jedinstvenog autora – pisca i novinara, u istoriji srspke književnosti.
ĆUTANJE ISTORIČARA Pisci koje Jovan Skerlić nije obuhvatio svojom Istorijom srpske književnosti, objavljenom 1914. godine, imaju nezavidnu sudbinu iz više razloga. Skerlićevo izostavljanje izazvalo je njihovo brzo padanje u zaborav, budući da je ono kao posledicu imalo i njihovo neuvršćavanje u školske programe nastave književnosti. To je, opet, umanjivalo svako znatnije zanimanje književne javnosti za njihova dela, što je uslovljavalo odsustvo interesovanja izdavača za eventualna ponovna izdanja čak i najboljih ostvarenja takvih pisaca. I zaborav ih je sustizao ako ne još za života, onda vrlo brzo posle smrti. Među takvim piscima, kojih je ne mali broj, svakako je i Lazar Komarčić, književnik i novinar, čija se dvostruka godišnjica obeležava ove godine – reč je o stosedamdesetogodišnjici rođenja i stogodišnjici smrti. Naime, Komarčić je 22. januara 1909. upravo kada je navršio sedamdeset godina, preminuo u Beogradu već poprilično zaboravljen i u siromaštvu, koje mu je ublažavala mala i neredovna državna pomoć.
Istini za volju, i pored toga što su Komarčića posle Skerlića i drugi naši istoričari književnosti obilazili, izuzimajući Jovana Deretića, koji mu u svojoj obimnoj Istoriji srpske književnosti (IV izdanje, 2004) dodeljuje tek stranicu i po, njegova dva najbolja romana, za koje se smatra da su utemeljila naučnu fantastiku u srpskoj književnosti – Jedan razoren um (1893) i Jedna ugašena zvezda (1902) doživela su prošloga stoleća ponovna izdanja, što ukazuje da ovaj pisac ipak nije bio do kraja i definitivno zaboravljen. Ali, to je ipak nedovoljno, budući da je kao romansijer Komarčić bio za svoje vreme prilično plodan. Pisao je romane prožete kriminalističkim zapletima (Dragocena ogrlica, Dva amaneta i Prosioci), autor je političkog romana Moj kočijaš, dok njegov nedovršeni roman Bezdušnici predstavlja pokušaj društvenoga romana. Objavio je i roman iz narodnog života Bosne i Hercegovine Mučenici za slobodu, kao i istorijske slike iz postanja današnje Srbije Preci i potomci. Ogledao se i u omiljenom žanru srpskih realista: pisao je pripovetke i objavljivao ih od 1874. godine, najpre u listu ,,Šumadinka", potom i u drugim glasilima, da bi zbirku Pripovetke publikovao 1894. godine.
POD TOPOVSKOM VATROM TURAKA Rođen u selu Glogu kod Priboja, Komarčić je izučio terzijski zanat u Valjevu, gde ga je doveo kao i čitavu porodicu otac Milinko, koji je tu nešto ranije izbegao od turskog progona. Izgubivši ubrzo oba roditelja, Lazar je počeo da radi kao kalfa, ali je istovremeno, na podsticaj jednoga druga koji je radio kod nekakvog trgovca Nemca, naučio da se služi nemačkim jezikom. Dobro ovladavši zanatom, prelazi u Beograd gde će, radeći kod jednog majstora naporedo učiti gimnaziju, a posebno i francuski jezik. Kako je bio dobar đak, direktor gimnazije – niko drugi do Đorđe Maletić - preporučio ga je miinistru pravde Rajku Lešjaninu da mu podučava decu. To mu je omogućilo da ostavi zanat i nastavi pohađanje gimnazije. Međutim, kada su 1862. godine, Turci sa Kalemegdana topovskom vatrom obasuli Beograd, našavši se na odbrambenim barikadama, Komarčić je bio ranjen u desnu ruku izgubivši tri prsta – sve sem palca i maloga prsta. Dakako, to ga je veoma pogodilo, jer više nije mogao da se bavi zanatom. Stoga je naučio da piše levom rukom, da bi posle dugoga vežbanja uspeo da to radi i desnom. Ubrzo se razboleo od zapaljenja pluća i počeo izbacivati krv. Kada su ga zalečili, lekari su mu preporučili promenu klime i boravak u planini. Kako za to nije imao sredstava, odlučio je da po završenom sedmom razredu gimnazije položi učiteljski ispit da bi se domogao nekog mesta izvan Beograda. To mu je pošlo za rukom i kao učitelj zaposlio se 1867. godine u selu Lipe kraj Smedereva. Ali, već 1871. godine preći će u Crnu Baru kod Šapca da vodi kafanu svoje sestre koja je ostala udovica. Tada je i počeo da se bavi novinarstvom i književnošću.
UTICAJ SVETOZARA MARKOVIĆA Radeći u ugostiteljskom lokalu posmatrao je ne samo seoske događaje, već je počeo da prati i politička zbivanja u srpskom društvu. Počinje da se bavi novinarstvom, sarađujući najpre u listu ,,Srbija" Ljubomira Kaljevića, koji je uspeo da okupi gotovo svu naprednu omladinu. U tom listu sarađivali su Milan Kujundžić Aberdar, Čedomilj Mijatović, Stojan Bošković, Živojin Žujović, Svetozar Marković, Đura Jakšić, Milan Jovanović i drugi. Sarađivao je i u listu ,,Budućnost" koji je uređivao Uroš Knežević. Tada se Komarčić, pod uticajem ideja Svetozara Markovića, žestoko suprotstavio onima koji ,,samo znaju da udaraju namet na vilajet, da samovlasno arče narodno blago i azijatski troše i dangube". Posebno je napadao zelenaše i ostale gulikože što su se oko njih okupljali (ćate, drvene advokate i druge varalice). Rešenje je video u stvaranju opštinskih samouprava, koje bi uz podršku države vodile brigu o unapređenju poljoprivrede.
U članku pod naslovom Samo je proizvodni rad koristan rad, objavljenom 1873. godine u listu ,,Istok", napao je neradnike kao opasne parazite i ukazao na štetu koju čine društvu i državi. I sam je dve godine potom u Kragujevcu pokrenuo list ,,Zbor", koji neće dugo izlaziti i na koji će potrošiti svu ušteđevinu stečenu radom u kafani u Crnoj Bari. U to vreme počinje da se naporedo sa novinarstvom bavi i književnošću. Iako invalid, Komarčić učestvovaće kao dobrovoljac u ratovima Srbije sa Turskom (1876-1878), da bi se potom nastanio u Beogradu.
RAZORENI UM Komarčić je bio i urednik listova ,,Budućnost" i ,,Novi zavet", a u glasilu naprednjaka Milutina Garašanina, u ,,Videlu", pisao je od njegovog pokretanja 1880, da bi već 1882. godine postao glavni urednik toga lista i tu dužnost obavljaće sve do 1896, kada je raspuštena Napredna stranka. Kao urednik i uvodničar režimskoga lista kralja Milana i dinastije Obrenovića, Komarčić napušta svoju liberalno-demokratsku i socijalističku orijentaciju i u uvodnicima ,,Videla" žestoko se razračunava sa radikalima. Posle Timočke bune napadao je Nikolu Pašića i Ranka Tajsića, pravdajući upotrebu vojske kao potrebu da se država brani od spoljnih, ali i od unurašnjih neprijatelja.
Kao urednik jednog od najvećih listova tadašnje Srbije, Komarčić je ukazivao na većinu aktuelnih društvenih problema, ne jednom uočavajući i sve teškoće koje su opsedale male ljude, seljake i zanatlije naših palanki. Rešenja je iznalazio u duhu politike režimske stranke. Ipak, Komarčić je unapredio list ,,Videlo", uvođenjem podlistaka sa književnim kritikama i napisima o drugim umetnostima, dok je rubrika ,,Iz nauke" na pristupačan način čitaoce obaveštavala o najnovijim naučnim otkrićima.
Komarčićev politički zaokret tumači se različito, ali očigledno je da je svoja uverenja promenio posle oslobođenja nekih južnih srpskih krajeva od Turaka 1877. godine, smatrajući da će kralj Milan Obrenović, podržan od partije naprednjaka, smoći snage da pristupi oslobađanju i njegovog rodnoga Sandžaka. Intenzivno i svesrdno uredničko delovanje u ,,Videlu" nije Komarčiću prepuštalo dovoljno vremena da se bavi književnošću, mada mu je pošlo za rukom da 1893. objavi roman Jedan razoreni um, koji će mu doneti nagradu Srpske kraljevske akademije i koji se smatra njegovim najboljim ostvarenjem u tom žanru. Međutim, on će tek po prestanku uređivanja ,,Videla" početi intenzivnije da se bavi literaturom te će objaviti 1902. godine ,,ilustrovani roman" Jedna ugašena zvezda u kojem se ponajviše zagledao u svemirske prostore. Delo je posvetio uspomeni na Milutina Garašanina, osnivača i čelnika Napredne stranke, koji je preminuo 1898. u Parizu, kao poslanik Srbije.
UTICAJ ,,NARODNE ASTRONOMIJE" Na uvodnom mestu u romanu Jedna ugašena zvezda Komarčić navodi naučna dela kojima se služio pišući delo. Karakteristično je i nije slučajno što na prvo mesto stavlja delo Kamija Flamariona, uglednog francuskoga astronoma, Narodna astronomija, koje je 1880. nagradila Francuska akademija. Posle opšteg opisa neba, to delo sadrži poglavlja: Svet pre stvaranja čoveka, Atmosfera, Pučka meteorologija, Šta je nebo?, Uranija, Imaginaran svet i stvarni svet, Kraj sveta i Pariz. Već u Prologu i prvom poglavlju Komarčićevog romana moguće je naslutiti da se njegov pristup astronomskim pojavama zasniva na Flamarionovim postavkama. U popisu literature kojom se služio dok je pisao Jednu ugašenu zvezdu Komarčić je naveo još više dela objavljenih na nemačkom jeziku, kao i knjigu Otona Kučere Naše nebo-crtice iz astronomije, objavljenu u Zagrebu.
U želji da čitaoce uputi u tajne svemira, Komarčić ih o njima obaveštava gradeći zanimljivu fantastičnu priču. Naime, junak priče pošto je odslušao jedno predavanje o vasioni, koje je izložio predavač u otmenom stecištu Beograđana tokom druge polovine XIX veka, ,,Građanskoj kasini", koja se nalazila u Knez-Mihailovoj ulici, prekoputa Varoškog suda, odlazi kući da spava. Međutim, iz sna će ga probuditi jedan providan, gotovo bestelesni mladić, koji će ga pozvati i provesti svemirskim prostorima, pokazavši mu, pošto su se našli na Mesecu, našu planetu kao i Sunce. Nepoznati sagovornik predstaviće se potom kao da je on sam Laplas, poznati francuski astronom, matematičar i fizičar i provešće ga kroz druga sazvežđa i predstaviti nepoznate planete... Najfantastičnija je poseta prestonici cara Abutora Gomora opisana u osmom poglavlju romana, mada ima još maštovitih uzleta u svetu vasione, predstavljenom saglasno Laplasovoj kosmogonijskoj hipotezi prema kojoj Sunčev sistem potiče od neke prvobitne magline koja je okružavala jako kondenzovano jezgro i obrtala se oko ose koja prolazi kroz njen centar...
ZAGLEDAN U VASIONU Za razliku od Jedne ugašene zvezde, roman Jedan razoren um opisuje sudbinu Velje, zanesenog Kantovom teorijom o nastanku kosmosa i idejom o beskonačnosti prostora. Toj opsednutosti kosmosom suprotstavljena je zainteresovanost Veljinoga dvojnika, koji inače veoma liči na samoga Velju, i koji u priču uvodi događaje iz neposredne srpske savremenosti ispunjene haotičnim događanjima u vezi sa isterivanjem Turaka iz Srbije. Zato se može reći da je Jedan razoren um bio znatno bliži senzitivitetu Komarčićevih savremenika, kao i da je imao posebnosti jednog moderno koncipiranog psihološko-metafizičkoga romana.
Ako se ima u vidu i činjenica da je i u Komarčićevom romanu Dva amaneta, koji sadrži opis osporavanja testamentalnog zaveštanja u dobrotvorne svrhe, glavni junak, Ljubiša, inače sanjalica i maštar, i po tome srodan likovima idealista iz romana Bogoboja Atanackovića, Jakova Ignjatovića i Milorada Šapčanina, zagledan u beskrajne vasionske prostore, te mu astralna opsednutost donosi mnoge nevolje, onda je neosporno da je autor romana Jedna ugašena zvezda bio permanentno zainteresovan za astronomske pojave i da su one bile njegova značajna i važna inspiracija.
Rekosmo da Lazara Komarčića, sa dobrim argumentima, obično nazivaju i srpskim Žilom Vernom. Tome u prilog ide i podatak da je on, znajući francuski jezik, svakako čitao dela ovog slavnog autora – na originalu. Pretpostavlja se da je u Narodnom pozorištu gledao komad Adolfa d'Enerija i Žila Verna Put oko Zemlje za osamdeset dana, omiljen kod gledalaca, tako da je izveden ukupno sto puta, a da i ne govorimo o tražnji prevoda samog Žila Verna. Naš Žil Vern zaboravljen je i kada se obeležava njegov dvostruki jubilej – stosedamdesetogodišnjica rođenja i stogodišnjica smrti. Ostaje nam nada da će se u novim izdanjima pojaviti njegova najbolja dela.