(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2F67.18.222.66%2F%7Etardis%2Fforum%2Fkosava-8-1993-bw-th.jpg&hash=3b85407e29f2f9e486f6e98db4664722abeb6aa7) (http://67.18.222.66/~tardis/forum/kosava-8-1993-bw.jpg)
Mnogo sitno :cry:
pa ti i jeste fora, izgleda...
Izgleda. Sivka je majstor teas 'em upa.
Evo, opravljeno je....
eh, sad vidim da majstori iz košave nisu imali slovo č...
Fino, hvala!!!
hm... možda treba reći da je to iz 1992. godine.
Građanski rat u Jugoslaviji se već zahuktao mada provejava nada da to neće dugo trajati i da ćemo se brzo vratiti normalnom životu.
A evo i intervjua iz godine 2000, neki banjalučki časopis, ne mogu trenutno da ga iskopam da bi ga presnimio. Mislim da je razgovor vodio Zoran Stefanović.
1. Pored melodrame, fantastika je poslednjih godina najpopularniji svetski zanr. Da li je to pop-kulturni trend ili urodjena potreba ljudske vrste?
Ja imam jedan sasvim prozaican odgovor na sve ovo. Naime, poslednjih dvadesetak godina, napretkom tehnologije silovito napreduju vizuelni mediji, a filmovi postaju sve raskosniji i fascinantniji. Sedamdesetih smo imali igranje sa trikovima i maskama pa otud veliki uspon horor filma koji je onda povukao sa sobom i razvoj književnosti. Meni se čini da se upravo to dešava sada sa filmom. Kompjuterska obrada filmova omogucuje zaista izuzetne stvari i onda je sasvim logicno sto autori posezu u fantastiku jer sama stvarnost nije dovoljno inspirativna. A film, kao preovlađujuci medij zabave u svetu određuje i sta ce pisci pisati, dramaturzi izvoditi, a slikari crtati. Verovatno ima i toga da vecina ljudi zeli da vidi nesto sto nikada nije, a tu opet stupa na scenu fantastika. Pogledajte samo "Matrix"; sem po tehnickim efektima, film je potprosecno bezvredan u svakom drugom pogledu. Ali vredi otici i videti sav taj raskos neobicnosti.
2. Kada ste u sebi prepoznali potrebu za ne-realistickim pripovedanjem i kako je ona evoluirala da bi presla u profesionalno pisanje, uredjivanje i izdavanje?
Meni se čini da sam ja u svemu tome prešao obrnut put, naime, počeo sam kao neko koga je zanimala isključivo fantastika u svim oblicima, ali vremenom, posebno sazrevanjem kao pisac, došao sam u situaciju da mi ponekad uopšte nije potreban taj nadrealni okvir. Moj sadašnji stav je da naravno volim fantastiku zbog velikih mogućnosti nadgradnje koji pruža, ali ne smatram to imperativom. Na prvom mestu je da odaberem najpogodniji način da saopštim ono što želim, realno ili irealno, nije mi bitno.
3. U savremenoj srpskoj nauci o knjizevnosti zaboravljeni su giganti poput Lazara Komarcica i Dragutina Ilica, koji su pre stotinak godina bili ispred svog vremena, cak i u evropskom kontekstu. Kolike su te beline u poznavanju sopstvene istorije knjizevnosti?
Nažalost,uvek su umetnici, ne samo kod nas, bili žrtve svog vremena i trenutne politike. Ali tako je i sa sportistima i naučnicima i zapravo svakom osobom koja pokušava da se bavi nečim u društvenom okruženju koje je na primitivnom nivou i koje ima potrebu da vrši stalne i prilične uplive u svačiji život i rad. Međutim, u slučaju ove dvojice u pitanju nešto mnogo jednostavnije. Obojica su svoje početne radove dali srpskoj književnoj javnosti na uvid početkom ovog veka, a to je vreme u kome je neprikosnoven bio Jovan Skrelić, a kao što znamo on je bio veliki pristaša realizma i pozitivizma. Ako si bio pisac u to vreme i ako te Skrelić nije voleo, ti si bio u startu unazađen. A Skrelić nije voleo fantastiku i tu je kraj priče, što se tiče ove dvojice i još nekih. Mi sada pronalazimo rukopise Dragutina Ilića i možemo da vidimo koliko je taj čovek bio zreo kao pisac i ispred svog vremena. Komarčić nije bio toliko napredan kao Ilić.
Problem belina je zapravo nerešiv, jer mi sada sa distance od pedeset ili sto godina, praktično nemamo mogućnosti da predvidimo šta bi se dogodilo da je neko, za koga sada vidimo da je imao potencijal, taj svoj potencijal i iskazao. Pisci su ponekad skloni malodušnosti i da ukoliko ne postignu uspeh početnim delima, odustanu od daljeg stvaranja. Neki opet, nastavljaju da pišu i iznalaze načina da budu objavljeni bez obzira na otpor sredine. Dakle, mi sada retroaktivno možemo da vidimo šta su radili "uporni" pisci, a oni koje je život odneo na drugu stranu i od kojih imamo tek poneku genijalnu pripovetku, zapravo su zauvek izgubljeni.
Svaki pokušaj rekonstrukcije davno prošlog vremena je osuđen na neuspeh.
4. Kao izdavac i urednik objavili ste daleko najvecu kolicinu domace fantastike u bivsoj Jugoslaviji. Da li su postojale esteticke i poeticke razlike u regionalnom smislu, kao sto postoje u dramaturgiji ili prozi glavnog toka?
U osnovi imali smo zagrebačku i beogradsku "školu" fantastike. Sedamdesetih su i jedni i drugi pisali slično o sličnim stvarima, duboko pod uticajem nekih žanrovskih kretanja u SF svetu. Početkom osamdesetih javljaju se prve razlike i istočni deo kreće da uvodi prvo elemente narodnog folklora i mitologije i istorije u pripovetke, a zatim to dobija sasvim prepoznatljiv oblik i praktično većina autora s ove strane je početkom devedesetih pisala na neki način se oslanjajući na našu tradiciju. Ispostavilo se da tako može da se radi, da se dobijaju zanimljivi i neočekivani i solidni rezultati i na kraju smo shvatili da i ceo svet zapravo piše uglavnom svako o svojim tradicijama, jedino što su pojedinci (poput Amerikanaca) uspeli da svoj folklor nametnu kao svetski standard.
5 Kako vidite najvaznije pisce srpske fantastike u odnosu na svetsku, narocitu angloamericku fantastiku? (Pri tome mislim na Iliju Bakica, Dragana Filipovica, Zorana Jaksica, Vladimira Lazovića, Gorana Skrobonju, Radmila Anđelkovica, Aleksandra Markovica, vas...)
Osnovni problem kod nas je što pisac ne može da živi od svog rada. Svi ovi ljudi koji su pobrojani, da stvaraju u svetu gde za napisan roman dobiju dovoljno novca da normalno provedu nekoliko godina dok ne napišu sledeći bili bi full-time pisci. Ovako, rastrzani porodičnim i poslovnim obavezama, za sve ove ljude pisanje je postalo samo usputan hobi. A kako su vremena ovde postajala sve teža i teža, borba za opstanak sve napornija i zahtevnija, vremena za hobi je ostalo malo. I zato svi ovi ljudi zajedno u poslednjih 5-6 godina nemaju napisano više od nekoliko stotina stranica. Doduše, većina još nisu u najboljim stvaralačkim godinama, pa tinja nada da će se promenom okolnosti i te stvari malo izmeniti i da će neko od njih, za deset ili dvadeset godina početi da nadoknađuje propušteno
6. Imamo osecaj da beogradski kriticari glavnog toka (tzv. akademska kritika) niti citaju niti poznaju domacu proznu fantastiku...
To im nije za zameriti jer domaće prozne fantastike ima vrlo malo. A i samo izdavaštvo kod nas je postalo zavisno od sredstava i sponzora, pa se često dogadja da se objavljuju loša i prosečna dela slabih pisaca jer oni imaju sredstava da to pripomognu kod izdavača, a da neki ljudi ne mogu da dođu na red. Primera radi, zbirka pripovedaka pod nazivom "Slovenska" Dragana R. Filipovića već četiri godine čeka izdavača, a u pitanju je doslovno kapitalno delo srpske književnosti sa kraja XX veka.
7. Vasi romani i novele su evoluirali od "tvrde" nacune fantastike u osamdesetim, do spoja angloamericke epske fantastike sa balkanskom tradicijom ("Crni cvet", "Zaklana u Lapis Lazuliju"). Da li u tom crpenju iz lokalnih tradicija vidite dalji svoj put, kao i kljuc za buducnost srpske fantastike?
Čovek kada počinje kao pisac podražava ono što čita i što mu se dopada. U jednom trenutku normalno dolazi do zasićenja i nadgradnje, počneš da ti budeš gospodar onogo što stvaraš. Ali nerealno je očekivati da pisac može da predvidi svoj put. To bi bilo dosadno i neinspirativno. Inace, "Crni cvet" je takav spoj naše mitologije i istorije i savremene fantastike da ga zapravo mogu u potpunosti shvatiti samo oni čitaoci koji poznaju sve ovo. A takvih je malo, posebno van okvira Jugoslavije. Imam neke ideje u planu koje sežu od čiste realnosti do klasičnog SF-a. Nadam se da će biti vremena i mogućnosti da ih realizujem.
8. U Zagrebu su nedavno poceli da izdaju gigantski almanah "Monolith", dakle - sa istim imenom i konceptom kao vase kultno izdanje. Kako vidite projekte "Monolit" i "Monolith"?
Pa, meni je "Monolit" kao serija almanaha doneo jedan veliki finansijski gubitak. U početku, dok su tiraži bili mnogo veći, njegova prodajna cena je bila kao kod malo skuplje knjige, a trebalo je da bude bar dvaput veća. Taj debalans je rezultirao mojim neprekidnim minusom u izdavaštvu, jer sam gubitke koje je pravio Monolit nadoknađivao iz drugih izdanja.
Na stranu sve to, "Monolit" je, gledano sada sa istorijske distance i sa strane, zapravo ključno doprineo da se svest prosečnog čitaoca u Jugoslaviji izmeni u pravcu prihvatanja novih vrednosti i to time što je izabran najrizičniji put: stalno i uvek novo i novo. "Monolit" nije odabrao da postojeće stanje mrtvila u domaćem izdavaštvu (objavljivano je svega nekoliko klasika i stalno su se vrtela ista dela sa sličnim tematikama) poruši dovođenjem nekih novih klasika, već raznovrsnošću i neprekidnim potenciranjem novih i još novijih pravaca u svetskoj SF&F književnosti.
Na kraju je izgleda ljudima postalo preko glave tih novina, a možda su se i čitaoci pomalo rasuli po svetu ili naprosto (najverovatnije) ostali bez para i "Monolit" kao projekat je blizu svog kraja. U neposrednoj pripremi za štampu je broj 10 i ja zapravo ne vidim motiva da i dalje istrajavam na tom projektu. "Monolit" je obavio svoj zadatak, šteta je samo što nema mogućnosti da se urade reprinti jer postoji mnogo mlade čitalačke publike koja se nikada nije srela s njim i koja praktično ostaje uskraćena za desetine najkvalitetnijih SF&F dela ikada napisanih.
9. Cini se da smo u Srbiji dobili jos jednu generaciju fantasticara u svim umetnostima. Koje su osobine tog novog talasa, s obzirom da su posredno izrasli i iz vase edicije "Znak sagite"?
Ja mislim da u Srbiji ima jako malo "slobodnog" stvaralaštva. Dakle, nadareni pisac napiše knjigu i onda se recenzent oduševi i izdavač oduševi i kritičari pišu objektivno bez oslanjanja na to da li privatno znaju i vole osobu... budimo realni, pa i najmlađi dobitnik NIN-ove nagrade, Arsenijević je tu knjigu sam finansirao u "Radu". Do god bude takva raspodela stvari, u Srbiji nećemo moći da vidimo pravo stanje stvaralaštva već "samoizbor bogatih". Drugim rečima, ja zapravo ne vidim da autori koji su na neki način ušli u svet uz knjige "Znak sagite" i "Monolit" imaju ikakvu šansu da budu nosioci nekog novog talasa.
10. Fantastika u svim oblastima dozivljava globalnu renesasu. Sta biste vi izdvojili od filmova, romana i stripova sa kraja ovog stoleca?
Uh. Pa ja sam malo van toka u odnosu na stvari iz poslednjih desetak godina kada su knjige u pitanju. Poslednja velika knjiga koju sam čitao bila je "Hiperion" od Dana Simonsa. Problem sa knjigama u poslednje vreme je što su autori plaćeni po napisanoj reči pa ih trpaju i po pet puta više nego što treba. U toj trci za parama svesno narušavaju strukturu svojih dela i to je ponekad mučno čitati. A filmovi teže ogromnoj gledanosti i sve što je namenjeno najširim narodnim masama mora biti i razumljivo istima, tako da dobijamo vrlo potprosečna ostvarenja... uz beskrajan vatromet specijalnih i kompjuterskih efekata.
11. Da li svoj buduci stvaralacki rad vidite samo u okviru proze ili, kao i neki drugi umetnici, imate potrebu za drugim medijima - od filma do video-igara? Da li bi voleli da svoje knjizevne svetove vidite i u okviru virtuelne realnosti?
Pa neminovno je da jedno delo, ukoliko postigne zadovoljavajući uspeh u jednom segmentu umetnosti bude "preliveno" i u druge. Amerikanci to malo rade nasilno i smisljeno, odmah se proizvode igrice, majice, stripovi, filmovi... ali to je nekakav normalan put. Naravno da bih voleo da vidim svoje delo na krovu sveta pretočeno u sve što ima i nema smisla, ali sumnjam da će se to ikada ostvariti. Interesantno je npr. da sam svoj roman "Crni cvet" prvobitno motao u glavi kao film i redosled dogadjaja i svega bi bio sasvim drugačiji. Naknadno sam ga preoblikovao u književnu formu u kojoj je objavljen. Voleo bih da radim film, ali verovatno ću pre uspeti sa stripom, ako pronađem dovoljno dobrog zainteresovanog crtača. Ne mislim tu na "Crni cvet", već na neke druge, još nerealizovane ideje. A od "Crnog cveta" bi zapravo mogla da se napravi izuzetno raznovrsna i realistična video-igrica. Baš sada dok sam čitao pitanje dobio sam prilično originalnu ideju za potpuno novi pristup u osmišljavanju nekakve akcione igre. Šteta što nemam kome da je ponudim.