"Oluja" zatrla ognjišta
Vlastimir POPOVIĆ, 03.08.2008 17:25:36
http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=4&status=jedna&vest=125790&datum=2008-08-04
Proterani
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fwww.novosti.rs%2Fupload%2Fimages%2F2008%2FAVGUST%2F0308%2FOLUJA-.jpg&hash=15b11ad95a9654d0e2ec686fc430bfba1b0526c5)
CRNO slovo u srpskom kalendaru, crveno u hrvatskom. Pao je Knin 4. avgusta 1995. godine. Napad počeo u 5 časova, u petak. U 12.30 hrvatska vojska je bez borbe ušla u napušteni grad.
U drugoj najvećoj seobi Srba u istoriji, za četiri dana sa Banije, Korduna, iz Like i severne Dalmacije prognano je 280.000 Krajišnika sa sedmovekovnih ognjišta.
Danas, 13 godina posle, vraćaju se slike užasa: nepregledne kolone uplašenih, izbezumljenih ljudi. A genocid u Krajini za Zagreb je dan najveće pobede u domovinskom ratu. Zvaničan je stav da nije bilo zločina ni etničkog čišćenja jer su Srbi navodno sami otišli. Sami se proterali!
Zločin je brzo pretvoren u pobedu, zločinci u heroje.
Brioni, 31. jul 1995. godine, kasno veče, Franjo Tuđman obraća se svojim generalima:
- Zatvorite im sva vrata, pa ih onda uništite. Sve može trajati najduže osam dana. Imamo podršku Nemačke, Amerike i NATO. Potrebno je da nanesete takve udarce da Srbi praktično nestanu. Pregovore u Ženevi otpočećemo kao masku.
Četiri dana kasnije zatutnjala je "Oluja". Krajina je, uz podršku i dobre komande, mogla da se brani, a nije. Matica Srbija je ostala neutralna. Na Krajinu je udarilo 50.000 vojnika, za "čišćenje" terena bilo je zaduženo još 10.000 hrvatskih i 15.000 muslimanskih bojovnika. U krvavom pohodu pridružila im se i policija. Pod najžešćom artiljerijskom i raketnom paljbom našli su se Knin, Petrinja, Obrovac, Benkovac, Glina, Kostajnica, Drniš...
Kreće 700 tenkova i oklopnih transportera, smrt sejana iz 1.800 artiljerijskih i raketnih oružja. Američki avioni F-16 bombardovali su centre veze na planinama Plješevica i Đelavac.
Ukupno je u prvom naletu ubijeno 1.960 Srba, od čega 1.205 civila, među njima 522 žene i dvanaestoro dece. Polovina ubijenih civila bila je starija od 60 godina. Hrvatski bojovnici primenjivali su u likvidaciji Srba ustaške metode iz Drugog svetskog rata. Uništeno je 25.000 kuća.
Avioni i artiljerija gađali su kolone izbeglica i kada su prešle u Republiku Srpsku, mrtvi su ostajali nesahranjeni.
Verovatno to u svetu nije zabeleženo: 1.110 sela i naselja u kojima su živeli Srbi za nedelju dana prestalo je da postoji. Ne žive ni posle 13 godina...
ZAPALJENO 7.000 SVEĆA
POVODOM obeležavanja stradanja svojih sugrađana, izbegli Srbi iz Hrvatske su u Banjaluci ispred hrama Hrista Spasitelja upalili 7.000 sveća za isto toliko poginulih Srba u toku rata u Hrvatskoj.
U ponedeljak u 11 časova u hramu Svete trojice u Banjaluci biće služen parastos i položeno cveće na spomenik poginulim borcima na groblju "Sveti Pantelija" u naselju Borik.
J. G.
* * * * *
Sećanje Duške Metikoš na progon i stradanja u kolonama, na dugačak put od Banije do Kosmeta
SUZE OSTALE NA KORIDORU
SELO Bijele Vode, opština Glina, a blizu tromeđe Banije, Kninske Krajine i Republike Srpske, 4. avgust 1995. Jutro. Duška Metikoš imala je tada 30 godina. Muž Slavko na ratištu. Sa ćerkom Draganom (11) i sinom Branislavom (10), čula je upornu, daleku grmljavinu. Dever Milan doneo je vest da je Krajina napadnuta iz svih pravaca.
- Mislila sam: proći će, i ako odemo, vratićemo se - kaže Duška, za tezgom na mladenovačkoj pijaci gde prodaje raznoraznu odeću i obuću, kojekakve sitnice. - Onda su, u noći između 6. i 7. avusta, granate počele da tresu i nebo i zemlju.
Dever Milan bio je samohran otac, u naručju je držao bebu, Milenu. Stajao je kao paralisan ispred kuće. Duška je uzela devojčicu i popela se u traktorsku prikolicu. Njena deca su iskočila, otrčala u kuću i vratila se sa udžbenicima i školskom lektirom!
- Zar zbog knjiga da poginemo?! - povikao je dever.
Milan je pokrenuo traktor.
Polazak. I brzo, mnogo brzo nestade taj vidik, pogled na kuću, staje, njive, voćnjake... Zastoj u koloni prema reci Uni i Republici Srpskoj.
Porodica Metikoš dva dana žedna na nekoj livadi ispred granice. Tu je Dušku i decu našao njen muž Slavko. Noć, počeo 9. avgust, prelazak u Republiku Srpsku, iz Dvora na Uni do Novog Grada (ranije Bosanski Novi).
- Otrčali smo do reke i pili vodu iz nje - navodi Duška. - Leševi su plivali po Uni, mi ih nismo videli.
U podne počinje pakao. Hrvatska artiljerija tuče po mostu i gradu. Duška je legla preko dece da ih zaštiti. Prašina i krv okolo.
- Idite, idite! - vikali su policajci RS. Ispred Prijedora slile su se dve reke. Dve reke izbeglica, iz Kninske Krajine i sa Banije. Na tom "ušću" nalet aviona, nisko, u brišućem letu. Treći krug pakla, padaju mrtvi i ranjeni, bežeći preko jarkova, a nije se imalo gde. U prikolicama, kao spomenici, ostale bake u crnim maramama. To je ta slika. Dođe drum do Doboja, pa do Bijeljine. U Bijeljini naređenje: "U voz, brzo!"
- Terali su nas u vagone kao stoku - seća se Duška. - Kuda? - pitali smo.
- U Šid! -
odgovorili su policajci.
Taj voz za Šid se konačno zaustavio u Uroševcu, na Kosmetu. Moj sin je brojao tunele, a ja sam plakala. To su bile moje poslednje suze, zauvek su ostale na tom koridoru izbeglica.
Iz Uroševca u Gnjilane, u sportsku halu "Goše", u kolektivni smeštaj. Bio je 15. avgust, te 1995. godine.
- Tri bake su odmah umrle od iznemoglosti - kaže Duška. - U pregrađenim "sobama" po devetoro duša. Jedno kupatilo za 100 ljudi, jedan klozet. Posle godinu dana dobili smo veš-mašinu kao humanitarnu pomoć. Muž i ja smo se zaposlili, deca krenula u školu. Iznajmili smo stan.
- Ponovo sam ugledala pancire na policajcima, bila je 1998. godina - govori Duška. Slavko je rekao: Idemo! Kuda? - pitala sam. Ne znam - odgovorio je. Opet na drum i, eto nas u Mladenovcu.
Vreme sadašnje, Slavko radi u privatnoj mesari, a bio je mesar i u "Gavriloviću", Petrinja, Banija. Na bolovanju je, čeka operaciju tumora. Duška je bila zaposlena u osnovnoj školi u Bijelim Vodama.
Sada je po suncu, vetru, kiši, snegu i na ledu pored tezge, njene "trgovine". Žive u iznajmljenom stanu. Odbijeni su na konkursu za dobijanje seoskog domaćinstva.
Ćerka Dragana završila je Višu školu za vaspitače i radi u dečjem vrtiću. Sin Branislav završio je srednju, Biotehnološku školu u Smederevskoj Palanci, pa upisao Filozofski fakultet. Prekinuo je studije i počeo da radi. Dever Milan je umro mlad, 2001. godine u Rumi, gde su mu izbegli roditelji. Duška se često čuje sa već poraslom devojčicom Milenom.
NEPRAVDA UVEK NAJVIŠE BOLI
NEKOLIKO puta godišnje se vraća "na uspomene", u rodno selo, Bijele Vode, Hrvatska.
- Rekli su nam da nećemo dobiti novac za obnovu kuće i domaćinstva - kaže ova hrabra žena. - Tamo je bio moj život. Imam taj osećaj gubitka i uvek ću ga imati. Taj osećaj ne mogu da izgubim, jer bih morala da se pomirim sa nepravdom, a to čovek ne može nikada.
CENTAR "VERITAS": SRBI I DALjE NEPOŽELjNI U HRVATSKOJ
BEOGRAD (FoNet) - Dokumentaciono-informativni centar "Veritas" saopštio je u nedelju da su krajinski Srbi i 13 godina posle hrvatske vojno-policijske akcije "Oluja" uglavnom prognanici i beskućnici.
- I dalje postavljamo ista pitanja kako možemo biti agresori u državi u kojoj smo bili konstitutivan narod i kako možemo biti zločinci kada su nas jedan odsto ubili, dve trećine prognali i uništili nam privatnu imovinu i sve istorijske, kulturne i duhovne spomenike - ističe "Veritas" u saopštenju.
"Veritas" ocenjuje da Hrvatska i dalje onemogućava ili otežava povratak prognanih Srba kroz veliki broj diskriminatorskih zakona.
* * * *
Dušan Vukojević, ratni vojni invalid, kičicom nalazi povratak u rodni kraj
I SLIKE BEZ LJUDI
ATELJE u bloku novopodignutih zgrada na Kanarevom brdu, Ulica Petra Konjovića. To je utočište Dušana Vukojevića Marsa (59), posle godina provedenih u izbegličkim centrima u Kolarima, Jakovu, Beogradu.
- Sasvim je tačno da su mi slike utočište, bekstvo od onih godina stradanja i mržnje, zlih ljudi - govori Vukojević, ratni vojni invalid, rođen u selu Oćestovo, osam kilometara od Knina. Bio je pripadnik Druge pešadijske brigade, zvane Kistanjska.
- Slikama odlazim i na more i u zaleđe, četkicom stvaram prostor - kaže iskreno.
U zgradi pored ateljea Mars je pre nekoliko godina dobio i stan u kome živi sa ženom Vesnom i sinom Petrom.
Sin, nazvan po Dušanovom ocu koji je "umro na vreme", nije morao da doživi pakao "Oluje". Majka Marija jeste. Među poslednjim je napustila selo, a vratila se u spaljeno Oćestovo među prvima.
- U Krajinu se vraćaju stari ljudi, da umru u zavičaju, poslednji put vide krajolike uz koje su rasli, voleli, koji su im udahnuli lepotu - kaže Vukojević.
- Bio sam isključivi dešnjak, a mešam, nabacujem boje, pokrećem kičicu levom rukom - nastavlja ovaj Krajišnik. - Hoće horizont da mi pobegne nalevo, vraćam ga... Šta ću, počeo sam da slikam kada sam izgubio i desnu ruku i noge.
Polje pored mesta Kistanja, severna Dalmacija, proleće 1995. godine. Vukojević otklanja mine. Eksplozija i - sve boje ovog sveta su nestale. Zavrteo se spektar, zabelela se smrt. Mesec dana posle, lekari Ratne bolnice u Kninu nekako su ga otrgli iz zagrljaja ništavila.
- Video sam šta je ostalo od mene i mrzeo sam doktore - seća se Dušan. - Onda sam mesece proveo u Ortopedskoj klinici "Rudo" u Beogradu. - Predeli u kojima sam živeo suroviji su nego na mojim slikama koje radim prema sećanju. Zašto ublažavam? Ne znam.
VukojeviĆ je u Ljubljani, krajem šezdesetih godina prošlog veka, završio klesarsko-konzervatorsku školu. Kao asistent pomagao je vajarima Dušanu Džamonji, Stipetu Sikirici, Angelu Radovaniju... Dušanov nadimak: Mars. Bog rata?
- Daleko sam ja od bogova, ratnih i drugih - smatra Vukojević. - Kao mlad sam bio pitomac Vazduhoplovne akademije. Onda su seljanke iz Oćestova rekle: "Ovaj Dušan će i na Mars da stigne, a do tada će stalno ovce da nam plaši".
"Oluja", a prema Srbiji i Dušanu kreću njegovi najdraži.
- Ja nesposoban u krevetu, stižu strašne vesti, ne znam šta je sa mojima - u dahu izgovara Dušan. - Počeo je da me hvata očaj, ludeo sam zbog bespomoćnosti. Nisam jednostavno mogao da verujem da je sve otišlo dovraga.
ZamraČio se Marsov pogled, u njemu se vratilo i nešto ratničko, ali i čudna mešavina besa i tuge. Rezimira da 20. vek nije bio vreme Srba, a da ni 21. dugo neće biti. Možda će se pojaviti neki pametniji i hrabriji ljudi, izgovara, ali sumnja u to. Sin Petar imao je 12 godina kada je počeo egzodus iz Krajine, sada puni 25. Krupan, lep, odlučan mladić.
- Na mojim slikama nema ljudi. Nikada se ova moja generacija, a ni mlađi
koji su sada rasejani, neće vratiti u tu lepotu - kaže Dušan.
Nije da seirim, ali...Izgleda da se zaboravilo. Za ceo jedan dan, 42 puta ti je pogledana tema i niko nista nije odgovorio. Srbi, nestacete netragom.
mi pamtimo u tišini.
Quote from: "Ghoul"mi pamtimo u tišini.
Ne, samo nestajemo...
:cry:
ovo je odavno zaboravljeno... prospe se par političkih frazetina svakog avgusta i to je to....
Ovaj mali most na Uni bio je ključ za uspešno povlačenje izbeglica iz Krajine. Napravljen u tajnosti, tri meseca pre Oluje... Hrvati su mislili da sateruju Srbe u stupicu gde će ih sve potamaniti.
(https://www.znaksagite.com/P/mbx01.jpg)
Povlacenje je Milosevic aminovao.
Nebitno. Ovo je mesto na kome su se mnogi od tih Srba okrenuli i poslednji put sagledali prostranstvo svoje zemlje koja ih nije želela žive.
Pravac kretanja kolone je bio prema objektivu.
Ako je Milošević stvarno napravio taj most, onda je čovjek ipak imao mnogo rezona, gledajući u dalju budućnost nego svi mi... ko god je napravio ovaj most je genije...