Miroslav Lakobrija, vajar i najveći srpski majstor šminke i specijalnih efekata, koji iza sebe ima više od 30 autorskih filmova, vratio se sa Trećeg treš film festivala u Varaždinu sa Zlatnom motorkom, glavnom nagradom za najbolji borilački film. Šestominutni Dragon Rage, koji je režirao, pisao i producirao sa Stevanom Aleksićem, oduševio je žiri i publiku koreografijom, kadriranjem, korišćenjem slow-motiona i zvučnim efektima kojih se ne bi postideo ni Džeki Čen. Ovim povodom razgovarali smo sa Miroslavom o njegovom radu, niskobudžetnim filmovima i stanju žanrovskog filma u Srbiji.
* Koliko ti znači ovakva nagrada i šta je za tebe treš film?
Zaista sam bio srećan što je žiri izabrao moj film i dodelio mi interesantnu nagradu, Zlatnu motorku. Iznenadio sam se koliko je jaka konkurencija u ovom žanru i koliko se mladih ljudi bavi, posebno u Hrvatskoj, snimanjem niskobudžetnih filmova. Postoji čitava nova generacija koja me, zbog toga što je rođena posle ere Brusa Lija, zaista prijatno iznenađuje entuzijazmom i zanimanjem za ovaj, često nepravedno potcenjivan, žanr. Nagrada mi je posebno značajna zbog toga što je osvojena na međunarodnom festivalu održanom na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Treš film je zasebna forma, a ne nešto što slučajno izgleda jeftino. Tu je najvažnija ideja i automatski se zna da će to izgledati jeftino. Treš film ne može da bude skup, jednostavno to je u suprotnosti sa njegovom definicijom i svrhom. Volim da napravim horor atmosferu u filmu u kojem se može bilo šta dešavati i gde crni humor odlično funkcioniše i primetio sam da publika na to dobro reaguje. Treš film može biti isto tako kvalitetan kao visokobudžetni holivudski film, samo ljudi treba da imaju svest o tome šta da očekuju. Najbolji naši treš filmovi koje sam video su Čudovište sa Tamiša i Prokletstvo ikone svetog Teodora Nebojše Nenadića iz Pančeva.
* Kako i kada si počeo da se zanimaš za specijalne efekte i šminku?
Još kao mali, kada sam prvi put video film Noć veštica Džona Karpentera, zaljubio sam se u slasher žanr. Gledao sam ga sa možda četiri godine, dva puta sam išao u bioskop. Petak trinaesti sam odgledao sa devet godina i bilo mi je smešno kad sam video u bioskopu 20. oktobar natpis da se film ne preporučuje mlađima od 13 godina. Gledao sam sve filmove do kojih sam mogao da dođem, uzimao sam po četiri-pet komada dnevno iz video kluba i bilo mi je žao što nisam imao sa kim da podelim radost i oduševljenje i sa kim da vodim rasprave o tim filmovima. Želeo sam da se bavim filmom, maštao sam o tome da budem reditelj, ali nisam zamišljao da ću se usmeriti na ovo čime se danas bavim. Zanimali su me vajarstvo, slikarstvo i stripovi. Prvo moje imteresovanje bilo je snimanje kratkih treš filmova sa drugarima koji su imali kameru. U srednjoj školi sam počeo da se družim sa Jakšom Vlahovićem, koji je danas grafički dizajner i gitarista gotik benda ,,Abonos". Zajedno smo osnovali grupu ,,Mladi kadrovi" i počeli da snimamo prve amaterske filmove, treš horore. Sinula mi je ideja da probamo da uradimo neke specijalne efekte i naš prvi takav film (danas legendarni Pacijent, prim. aut.) ispao je sjajno. Dobili smo nagradu za najbolji horor treš na Festivalu jeftinog filma u Subotici 1999, gde smo i naredne tri godine osvajali nagrade. To su bili počeci mog interesovanja za specijalne efekte.
* Kako si radio u tim ,,partizanskim" uslovima, bez kompjutera i skupih materijala?
Kada sam počeo da se bavim filmovima i specijalnim efektima, nije bilo razvijene tehnologije koja bi omogućila lakše snimanje i postprodukciju. Imali smo jednu kameru i montirali smo direktno sa kamere na video rekorder, hvatajući kadar po kadar i to je dugo trajalo jer smo kod svake greške u montaži morali sve da radimo iz početka, ali imali smo entuzijazma i želje i završavali smo svaki film. Dok nismo imali veštačku krv, koristio sam temperu. Glinu sam koristio za odsečenu šaku, ofarbao sam je pomešanim temperama da bih dobio boju kože i to je bilo baš smešno. Takođe sam napravio i prve veštačke zube. Uzeo sam plastelin i napravio otisak svojih zuba kako bih dobio pozitiv u gipsu. Onda se preko toga zubi oblikuju plastelinom koji kuvanjem očvrsne. To je bila igračka, ali je izgledala sjajno. Neverovatno je i da sam koristio pečenu crvenu papriku kao jezik za odsecanje, na šta su se svi zgražavali. Znači da je i taj efekat uspeo. Tada sam počeo da se interesujem za razne materijale, da istražujem i naručujem iz inostranstva lateks, veštačku krv. Počeo sam da koristim te materijale i to prvi put na studentskom filmu Mladena Đorđevića Živi mrtvaci, koji je bio na nekoliko festivala i privukao veliku pažnju. Tu nisam pravio punu masku, već neke kratere od lateksa, odnosno gumenog mleka. To je najjeftiniji materijal i ne daje elastičnost, za razliku od fantastičnih materijala, takozvanih foam latex, koje sam kasnije počeo da koristim i koji imju sunđerastu masu i oživljavaju likove.
* Na kojim si sve filmovima bio profesionalno angažovan?
Prvo me je reditelj Dejan Zečević pozvao da radim na njegovom slasher hororu T.T. Sindrom. Kad danas pogledam taj film, koji sam radio kad nisam imao toliko iskustva, pomislim kako sam neke stvari mogao bolje da uradim. Posle T.T. Sindroma bila je velika pauza, nije se snimalo ništa ozbiljno do Krojačeve tajne Miloša Avramovića. Tu prazninu sam iskoristio snimajući svoje filmove, radeći reklame, spotove, studentske filmove. Posle sam radio na filmu Život i smrt porno bande Mladena Đorđevića, koji još nije počeo da se prikazuje u bioskopima. To je jedan od najzahtevnijih filmova na kojima sam radio jer je reditelj želeo da sve izgleda kao da je u jednom kadru, da bude što uverljivije, a neke od tih stvari nisu bile moguće, pa smo koristili neke trikove. Tu postoji scena odsecanja glave motornom testerom i prolili smo ogromne količine veštačke krvi, imali smo i lažnu motornu testeru i veštačko telo. Tu scenu smo radili celu noć, ponavljali smo kadar deset puta, u šumi, po hladnoći. Bilo je veoma naporno, ali i uzbudljivo. Posle Života i smrti porno bande radio sam na filmu Sveti Georgije ubiva aždahu. Tražili su nam 30 veštačkih tela, 10 konja i neke maske, imali smo rok nekoliko meseci to da uradimo. To je skup film, imali smo veliki budžet, pa sam imao veći tim. Imali smo svu slobodu da raspoređujemo leševe, razbacujemo delove tela po bojnom polju, prskalicom za baštu smo prosipali veštačku krv. To je bilo veliko iskustvo, najveći film na kom sam do sada radio. Za film Zona mrtvih smo uradili preko 450 zombija, iako je prvobitno bilo zamišljeno dvostruko manje. Svaki dan smo morali da budemo prvi na setu, dolazili smo po četiri-pet sati pre početka snimanja i ostajali još 10 sati, celo snimanje. U jednom danu smo uspeli da uradimo sto zombija. Najviše vremena oduzima postavljanje maske, jedna može da potraje oko sat i po ili čak duže, zatim lepljenje protetičke maske i oslikavanje šminkom. Ako maska treba da bude u prvom planu, treba savršeno da izgleda. Za dalje planove maske ne moraju da budu toliko detaljne. Postoje takozvane halloween maske, statične makse od lateksa za zadnje planove, one se lako prave i kad se snimaju sa pet metara, savršeno izgledaju. Na snimanju tog filma shvatio sam da je organizacija tima najvažnija, da se napravi plan tačno ko će i šta da radi, da bi svi zombiji bili spremni za set na vreme.
* Kakvu tehniku koristiš i sa kim sarađuješ?
Koristim tehniku koja se upotrebljava u Americi, Kanadi i u Evropi. Sa njom sam se upoznao čitajući strane stručne knjige i gledajući kratke kurseve na Internetu. Takođe, moja mašta, ideje i kreativnost pomažu mi da stvorim najbolje specijalne efekte i trudim se da u svakom novom projektu razvijam i usavršavam svoju tehniku. Pratim kako se to tamo radii i kako imaju čitave timove ljudi, od kojih svako radi svoj deo posla. Dakle, to je posao koji zahteva timski rad. Za svog stalnog asistenta sam angažovao talentovanog umetnika Nenada Gajića, koji je grafički dizajner. Uspešno smo sarađivali na poslednjim projektima. Za veće projekte imam tim izabranih umetnika koji čine Branislav Crvenković, Nikola Marković i Samir Bastoni. Sada radim na Srpskom filmu Srđana Spasojevića, to mi je najozbiljniji angažman jer radimo full body, odnosno celo veštačko telo. Za to je potrebno bar 50 kilograma silikona i treba imati dosta rezervi, za slučaj lošeg izlivanja.
* Da li misliš da u Srbiji postoji publika za domaći žanrovski film?
Kod nas praktično ne postoje žanrovi, malo ljudi radi žanrovski film. Jedino komedije se mogu smatrati žanrom. Oduvek sam se pitao, još u vreme stare Jugoslavije, zašto mi nemamo horore, akcione, naučnofantastične filmove? Bilo je nekoliko sjajnih filmova koji su mnogo uticali na mene, kao što su Leptirica Đorđa Kadijevića, Izbavitelj Krste Papića, Gosti iz galaksije Dušana Vukotića, Već viđeno i Variola vera Gorana Markovića... Ali to je mali broj filmova za kinematografiju kakva je bila jugoslovenska. T.T. Sindrom je bio prvi pravi domaći žanrovski film. On je malo aktivirao scenu, pojavili su se studentski i kratki filmovi, a najozbiljniji i najbolji je bio Šejtanov ratnik Stevana Filipovića, na kom je specijalne efekte radio moj prijatelj Sendi Kumalakanta. Prvi domaći zombi film je Zona mrtvih, koji je pripreman skoro pet godina i nije dobio nikakvu podršku od ministarstva, ali je privukao strane producente jer je scenario pisan po holivudskom receptu i u Americi se takvi filmovi sjajno prodaju na DVD tržištu.
* U Srbiji zombi filmovi nemaju pravi prostor za distribuciju. Ćak i skoriji veliki svetski hitovi kao što je Diary of the Dead Džordža A. Romera nije igrao u našim bioskopima. Šta misliš da bi moglo da se uradi da se ta situacija poboljša?
Zombi filmovi su u Severnoj Americi strašno popularni i u nekim gradovima se organizuju Zombie Walkovi, ljudi se maskiraju i šetaju kao zombiji po gradu. Tako imate New York Zombie Walk, Toronto Zombie Walk pa i London Zombie Walk. Mnogo mi se sviđa ta manifestacija i voleo bih da se ovde organizuje tako nešto, mislim da bi to privuklo ljude. Ja bih okupio ekipu i našminkao sto, dvesta ljudi, što bi sigurno navelo mnoge mlade koje takve stvari zanimaju da se i sami maskiraju i učestvuju u šetnji zombija. To bi, na primer, moglo da podstakne ljude da se više zainteresuju za ovaj žanr, pa bi valjda i distributeri shvatili da bi puštanje takvih filmova u bioskopima moglo da im se isplati.
http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=17129