u novom betonu, vasa je dobio svoje mesto na bulevaru zvezda.
pošto je u pitanju čest saradnik i saučesnik žanrovskih izdanja, kopriređivač fanta-postmod.antologija, autor stripadžijski relevantnih izdanja, pisac pogovora nekim domaćim žanrovskim piscima, i most recently autor jedne od najgorih priča u BELOM ŠUMU - evo kako su ga opleli betonci:
PAVKOVIĆ, VASA
PAVKOVIĆ, Vasa (Pančevo, 3.2.1953), izuzetno dobar čovek, osamdesetih postmodernistički panglos, devedesetih krupni obrtnik paraknjiževnog užasa, tokom dvehiljaditih – lice sa plaćenih oglasa u NIN-u i promoter svega što se dobro plaća. Školovao se u Pančevu i Beogradu. Diplomirao je na Filološkom fakultetu, gde je 1979. odbranio magistarski rad sa temom ,,Rečnik poezije Milana Rakića", inače pesnika za kog je Miodrag Pavlović svojevremeno napisao da se odlikuje izrazitom verbalnom nemaštovitošću. Ako se pritom uzme i Rakićev veoma skroman opus, ne čudi zbog čega se mlađahni magistar odlučio za popis njegovog leksičkog inventara. Pavković je krajem sedamdesetih počeo da radi u Institutu za srpski jezik u Beogradu, gde je ostao da današnjih dana kao predani radnik na Rečniku SANU. Tokom Miloševićeve vladavine, radio je na 16. tomu ovog rečnika. Nije se moglo brže. Od 1981. (kada mu izlazi prva pesnička zbirka Kaleidoskop) do danas, napisao je preko četrdeset knjiga različitih žanrova i vrsta. Sa mlađim kolegom dr Mihajlom Pantićem priredio je nekoliko knjiga, od kojih je najvažnija kritičko-poetska hrestomatija Šum Vavilona (1988). Zanimljiv je i njegov rad na priređivanju nekih zaboravljenih književnika kao što je Hajim S. Davičo. Pavkovićev pesnički i pripovedački opus je vanserijski slab dok je korpus kritičkih tekstova nepregledan i jednog dana će poslužiti kao izuzetno važna građa za istraživanje propasti srpske kritičke scene. Njegovi trudovi su višestruko nagrađivani. Možda bi imao i više nagrada da sam nije sedeo u najrazličitijim žirijima: NIN-ove nagrade (1990, 1991), kao i nagrada ,,Milan Rakić", ,,Vasko Popa", ,,Branko Miljković", te Nagrade salona stripa itd. Kao urednik, Pavković je promenio mnogo izdavačkih kuća i redakcija, od Književne reči, Sveski, Književnosti, Književnog glasnika do Kvartala i ostalih književnih pomagala za uspon osrednjosti. Bio je dugogodišnji urednik edicije Prva knjiga Matice srpske, a zvezdane trenutke je doživeo radeći u Narodnoj knjizi za velikog gazdu Milička Mijovića (bivšeg magacionera BIGZ-a), za koga je uradio najprljavije književne poslove u svojoj karijeri. Dovršio je projekat kloniranja Milorada Pavića u delu Gorana Petrovića, preporučivao je svaki otpad sa izdavačke trake ove kuće, a jedno vreme je Ljiljanu Habjanović Đurović pratio na turnejama. Kada su ga pitali zašto to čini, pitijski je odogovorio: ,,A da li ste vi nekada sreli nekog srpskog pisca koji ima ličnog šofera?" Centar za stvaralaštvo mladih je u tome prepoznao veliku mudrost, pa ga je angažovao za svoje edukativne programe. Peščanik ga je zvao u goste. Samizdat B92 ga je pitao za preporuke. Da bi podigao prodaju narodnjačkih knjiga, Pavković je objavio antisemitski pamflet Nebojše Vasovića (Lažni car Šćepan Kiš, 2004, 2005), navodeći da je ,,vreme da se o Kišu počne pisati na razne načine i da zna mnogo pametnih ljudi koji misle poput Vasovića". U razgovoru za Glas javnosti, objasnio je kako se to dogodilo. Navodno, Vasović ga je sreo u kafani Kod konja, gde je usledio kratki dramolet: Da li si video moju knjigu protiv Kundere? – Jesam. – Da li ti se sviđa? – Sviđa mi se. – Imam i knjigu protiv Kiša, ali ti ne bi smeo da je objaviš! (– Ma ko ne sme, sunce li ti...) Ova arhetipska situacija Pavkovićevog (po)imanja muda vraća nas na Kišovu konstataciju da su ,,muda, uz to, nacionalni pečat, rasni žig; ostali narodi imaju sreću, tradiciju, erudiciju, istoriju, ratio, ali muda su samo naša i jedina". Danas Pavković piše kritiku tamo gde i priliči njegovoj (književnoj) potenciji, u Pečatu: Listu slobodne Srbije. Urednik je u Alnariju.
dok ne ode u arhivu, link ka textu je ovaj:
http://www.elektrobeton.net/bulevarzvezda.html
Pft.
Ne mogu da se uzdržim, a da ne podržim. Vasa Pavković je svojevremeno ispujdao Danijela Reljića, koji mu je s puno vere odneo rukopis "Grbovnik"-a, iako sam mu rekao da to ne radi. Obrazloženje: "Ne valja. Ima puno dijaloga."
Isključivo negativni tekstovi o nekoj ličnosti podjednako su neobjektivni, kao i glorifikujući, samo što se ovi pozitivni smatraju normalnim i uobičajenim, a ovi drugi su karakteristični za žutu štampu.
Nemam pojma o književnom i književno-kritičarsko-uredničkom opusu VP, ali znam da su mu strip prikazi koje objavljuje tabloid Bestseler, sasvim kompetentno napisani.
Svi neuspešni pisci, novinari i književnici koje sam ja poznavao, završili su kao eksperti za strip. :|
Quote from: scallop on 20-06-2009, 18:50:59
Svi neuspešni pisci, novinari i književnici koje sam ja poznavao, završili su kao eksperti za strip. :|
xfuck5
Quote from: Cornelius on 20-06-2009, 19:15:04
Quote from: scallop on 20-06-2009, 18:50:59
Svi neuspešni pisci, novinari i književnici koje sam ja poznavao, završili su kao eksperti za strip. :|
xfuck5
Ovaj bazen nije bio tebi namenjen, ali, pošto si sam uskočio, brčkaj se.
Hej, a u koje si sebe uračunao? Da znam ubuduće. xcheers
Quote from: scallop on 20-06-2009, 20:53:45
Hej, a u koje si sebe uračunao? Da znam ubuduće. xcheers
Ekspert za strip. xcheers
Meni je drago što ja nisam ni pisac, ni novinar, ni književnik, ni ekspert za strip... Kako li ću samo završiti? :)
Quote from: DušMan on 20-06-2009, 23:14:51
Meni je drago što ja nisam ni pisac, ni novinar, ni književnik, ni ekspert za strip... Kako li ću samo završiti? :)
U bazenu, sa svima nama.
Quote from: DušMan on 20-06-2009, 23:14:51
Meni je drago što ja nisam ni pisac, ni novinar, ni književnik, ni ekspert za strip... Kako li ću samo završiti? :)
zavrsices kao ekspert opste prakse.
Quote from: DušMan on 20-06-2009, 23:14:51
Meni je drago što ja nisam ni pisac, ni novinar, ni književnik, ni ekspert za strip... Kako li ću samo završiti? :)
Kao urbana gradska faca. :lol:
Poput Bevca, a?
Inače, ovaj tekst o Vasi je obična bljuvotina.
Teško da je Pavković neki veliki ekspert za strip. Iz njegovih tekstova se daje naslutiti da slabo poznaje savremeni strip, i verovatno ne čita ništa osim onoga što je objavljeno u Srbiji.
Na stranu to što su mu recenzije napisane rutinski, uvek istim tonom i istim registrom reči.
Ako ovako pristupa i književnosti, onda pljuvačina koju je dobio nimalo ne čudi.
a evo vasinog odgovora:
Ruke, prljave od betona
Piše: Vasa Pavković • 26. jun 2009
Svojevremeno, kad je u Danasu, listu u kojem sam godinama pisao kritike o najboljim domaćim i stranim knjigama, nastao podlistak Beton, pozdravio sam njegovu pojavu. Učinio sam to u iskrenom uverenju da je potrebno da mlada generacija pisaca unese novi slobodni i kritički duh u srpsku literaturu. Ubrzo, međutim, bio sam u situaciji da u književnim razgovorima kao dobar čovek, kako me označavaju Betonci, branim mlade pisce, zbog očitih nekorektnosti, grešaka, zabluda – stalno u očekivanju da će Saša Ilić i anonimna družina pomoćnih radnika oko njega, početi da rade ono što bi trebalo: da pišu pošteno...
Ali, to se nije desilo. Uz tekstove u kojima su se borili protiv provincijalizma, konzervatizma i (pseudo)nacionalizma, od kojih bih neke i sam potpisao, Betonci su uporno objavljivali i tekstove u kojima je obavešteniji čitalac i poznavalac naše književne scene otkrivao podmetačine, obmane, trik-prevare, krivotvorine usmerene ka piscima koji im se iz različitih razloga ne sviđaju. Ponekad sam se ljutio, ponekad grohotom smejao – ali bez obzira na to, vremenom je Beton zbog ovakvog odnosa postao marginalna pojava, koju danas retko ko čita. I niko ne uzima ozbiljno.
A kako Betonjaši postupaju, čitalac se mogao uveriti u poslednjem broju podlistka, gde skoro nijedna tvrdnja o meni i mojim književnim aktivnostima – nije tačna. Jednostavno: činjenično ne odgovara realnosti. Moj osvrt na taj tekst, čiji je autor Redakcija Betona, ima za cilj da pokaže kakvim se sredstvima Betonci služe i zašto su od potencijalno korisne pojave postali grupa koja služi za podsmeh svakome ko veruje u (književnu) pravdu i istinu (književnosti).
O PARAKNJIŽEVNOM UKUSU Već u prvoj rečenici, a posle mojih biografema, betonski radnici tvrde da sam 80-ih bio ,,postmodernistički panglos", a 90-ih ,,krupni obrtnik paraknjiževnog ukusa". Ovo bi trebalo da znači da sam se tokom poslednje decenije prošlog veka bavio promidžbom paraknjiževnosti u cilju bogaćenja. Prosto je neverovatno koliko su laži Betonaši smestili u jednu sintagmu. Naime, devdesetih sam radio u književnim časopisima, u kojima nikada nije bilo para (Sveske, Književnost), s Juditom Šalgo uređivao sam edicije IRO Matice srpske (i ovde nikada nije bilo novca, Matica se polako gasila), uređivao sam Prvu knjigu MS (faktički besplatno) itd. Od prvih brojeva Vremena i Demokratije, recimo, pisao sam u njima, bio stalni kritičar (Naše) Borbe... Devedesetih, kao urednik, nisam potpisao NIJEDNU paraknjiževnu knjigu (ma šta to značilo!) već sam radio čuvene i klasične Matičine edicije i pomogao desetinama mladih pisaca da startuju. Da objasnim: urednik u mračnom predmetu želje Betonaca, Narodnoj knjizi, postao sam krajem 1999. i te sam godine u NK potpisao ciglo DVE nekomercijalne PESNIČKE knjige...
Nije teško reći čemu ova APSOLUTNA laž služi, ali se pitam zašto Bre-tonci bezočno lažući, detinjasto i glupo, veruju da će im čitaoci verovati, a posebno zašto veruju da ću ja kao čovek o kojem strahovito LAŽU ćutati? Možda zato što su navikli da im ljudi koje blate po pravilu ne odgovaraju, odnosno da eventualne odgovore tih ljudi nepošteno okače na sajt, umesto da ga pošteno objave tamo gde su štampali svoj redakcijski rad.
NOVI VEK, STARE LAŽI Tokom dvehiljaditih, znači tokom prve decenije ovog stoleća, po Betonjerašima bio sam: ,,lice sa plaćenih oglasa u NIN-u i promoter svega što se dobro plaća". Da bi čitalac razumeo šta mi anonimusi Betona zameraju, reći ću da sam sve do kraja 2006, znači više od pola decenije u Danasu, čiji je podlistak Beton, bio privilegovani kritičar najboljih knjiga. Što se tiče plaćenih oglasa u NIN-u, za deset godina potpisao sam, kao uredničku preporuku PET takvih oglasa. To nikad nisu bili bestseleri, nego produkcija NEKOMERCIJALNIH srpskih pisaca. Pokušavao sam tim skupo plaćenim oglasima da pomognem dobrim knjigama i novim, manje afirmisanim piscima. O tome šta u srpskom izdavaštvu znači ,,dobro plaćanje" bolje da ne trošim reči. Radio sam desetine i stotine knjiga, iz dana u dan, a NK me je plaćala koliko je mogla. Na primer, pripremio sam oko 80 knjiga u ediciji Antologija svetske književnosti – Ruždija, Apdajka, Rota, Andželu Karter, Banvila, Beloua, Eka, Najpola, Kaningema.... najčešće prateći ta izdanja pogovorima. Da ne navodim koliko su najviših književnih nagrada dobili naši pisci s kojima sam sarađivao: Voja Čolanović, Zoran Ćirić, Vladimir Pištalo, Gordana Ćirjanić, Ljubica Arsić, Mladen Markov, Eva Ras, Vlada Kopicl, itd... Sam bog zna koliko sam odličnih pesničkih knjiga potpisao u Alfi... U ediciji POST naručio sam i objavio sjajne knjige Nenada Jovanovića, Slobodana Tišme, Rade Lazić, Vlade Kopicla...
LAŽI IZ PROŠLOG VEKA Pošto su APSOLUTNIM LAŽIMA označili tri decenije mog delovanja u književnosti – Betonovci se obrušavaju na moje naučne početke komentarišući Rečnik poezije Milana Rakića, koji sam kao magistarski odbranio 1979! Da bi posle 30 godina i to doveli u pitanje, oni se pozivaju na reči Miodraga Pavlovića, sugerišući da je Rakić pesnik bez jezičke mašte, pa sam ga upravo stoga izabrao za proučavanja. Neznalice iz podlistka Danasa ,,otkrivaju Ameriku" tvrdnjom da sam Rakića izabrao zbog malog korpusa. U vreme kada sam stvarao taj rečnik, prvi u srpskom jeziku, nije se radilo uz pomoć kompjutera, te sam ga načinio ,,peške", izvršivši kompletnu ekscerpciju Rakića. U građi sam imao preko 10.000 listića! Uz deskriptivni rečnik priložio sam i prvi frekvencijski rečnik u istoriji naše leksikografije, a mentor mi je bio najbolji srpski leksikograf novijeg doba Mitar Pešikan itd. Dakle, svoj potpuni analfabetizam, autsajderi iz Betona predstavljaju kao moju manu! Ono što je bitno, nisu njihove glupe tvrdnje, no činjenica da slično postupaju i u mnogim drugim slučajevima, predstavljajući se kao navodni specijalisti. Ovi arhidoktori opšte prakse svoje neznanje predočavaju kao tuđu slabost!
Isti model razmišljanja primeniće i na Rečnik SANU! To izgleda ovako: ,,Tokom Miloševićeve vladavine radio je na 16. tomu Rečnika. Nije se moglo brže". Pošto su me predstavili kao lukrativnog prevaranta, sada bi, neznajše Betona i da me predstave kao lenštinu. Onaj ko ima pojma o leksikografiji i Rečniku SANU, zna da je rad na njemu timski posao i da sam samo jedan od pedesetak autora koji ga izrađuje. Postoje daleko važniji saradnici od mene, kao i manje važni. Dovoljno je reći da moja eventualna lenjost, kao ni moja hipervrednoća ne bi mogle da promene bilo šta u faznoj izradi Rečnika SANU. A da bi sramota kvazispecijalista bila ubedljivija, tokom 90-ih sam stigao da budem jedan od saradnika na Matičinom jednotomniku srpskog jezika, o kojem u majskom Letopisu Matice srpske Dragoljub Petrović kaže: ,,Posle onoga velikog Vukovog početnog međaša, pojava jednotomnog rečnika srpskog jezika predstavlja najznačajniji događaj u srpskoj leksikografiji..."
LEŠINARENJE U nekoj vrsti intermeca, po gebelsovskom principu mnogo laži i malo istine, izvođači betonskih konstrukcija navode Šum Vavilona i moj rad na objavljivanju zaboravljenih pisaca. Uradio sam petnaestak takvih, nekomercijalnih knjiga, bez dinara naknade, trudeći se da vratim u opticaj zaboravljena dela i pisce ali Betonkaši izdvajaju samo Hajima S. Daviča! Pitam se otkud nađoše baš njega – i zašto se nisu osvrnuli na M. Jakšića, M. Uskokovića, M. Borisavljevića, P. Sofrića Niševljanina, S. Brkića, G. Babovića, na devet zaboravljenih pripovedača, itd? Šta želim da kažem? Ma šta Betonaši tvrdili, i u mom slučaju kao i mnogim drugim, ispod betonskih presvlaka izbija istina: činjenice o dvadesetak vrednih i zanimljivih knjiga koje sam bez ikakve nadoknade uradio, ne očekujući bilo šta i ne igrajući na bilo šta osim na kartu strasnog angažovanja u srpskoj literaturi.
Sledi ocena onog što sam u srpskoj književnosti radio. Naravno ona je negativna i posledica je betonirajućih shvatanja, ali drugi deo tvrdnje nije estetička ocena nego izmišljotina. Kažu ,,beton bojs", o mojim kritikama: ,,Korpus kritičkih tekstova nepregledan je i jednog dana će poslužiti kao građa za istraživanje propasti srpske kritičke scene." O tome kakav je taj korpus čitaoci Pečata ne moraju da čekaju ,,jednog dana". Već danas mogu da pogledaju moje knjige sabranih kritika, recimo: Sve strane sveta, Pogled na svet, Kritičke tekstove, Duh modernizma, Prozor u prozu – pa će videti o kome sam i kako pisao. Pisao sam mahom o najboljim piscima i o važnim knjigama te tvrdnja betoniše-klevetnika nema NIKAKVE veze sa stvarnošću i samo je ,,cigla" u fiktivnom zidu koji je Danasov podlistak pretvorio u marginalni toalet papir.
Svakako da je totalna relativizacija osnovni cilj kvazipolemičara iz betonarnice. Nema tvrdnje koju oni neće lešinarski IZMISLITI, e da bi ocrnili predmet svog ostrvljivanja. Baveći se mojim urednikovanjem u časopisima – Betondžije ni manje ni više Književnu reč, Književnost, Sveske i druge časopise predstavljaju kao ,,pomagala za uspon osrednjosti"! U Književnoj reči sam, na primer, bio u timu koji je predvodio pesnik Nikola Vujičić, a osim mene sjajni list su u drugoj polovini 80-ih uređivali Predrag Marković, Svetislav Basara, Nebojša Vasović, Milovan Marčetić... Reč je, kako čitaoci Pečata vide, o nekim od najvrednijih savremenih srpskih pisaca. Književna reč je u doba našeg uredništva, kao i mnogim godinama pre i posle, bila ponos srpske i jugoslovenske periodike, a moji saradnici u kritičkoj rubrici najbolji srpski i hrvatski kritičari tog vremena – što je proverivo u kompletima lista. I što samo Betonolozi ne žele da prihvate!
TRN U OKU BETONA Ostavljajući bez komentara opasku da sam bio dugogodišnji urednik Prve knjige Matice srpske, potpisavši blizu 80 prvih knjiga! (kojima treba dodati i dvadesetak u Centru za stvaralaštvo mladih), momci iz Brazila pardon iz Betona zadržavaju se na Miličku Mijović, vlasniku Narodne knjige, na tzv. kloniranju Milorada Pavića u delu Gorana Petrovića i slučaju Ljiljane Habjanović Đurović. Tačno je da je M. Mijović bio i magacioner BIGZ-a, ali je u drugoj polovini 90-ih i u prvih 5 godina ove decenije bio i najuspešniji i najnagrađivaniji srpski izdavač. Spisak priznanja i nagrada koje je NK dobila za tih deset godina, nema premca među domaćim editorima – a za uspeh NK je osim pisaca, prevodilaca, urednika zaslužan i glavni urednik kuće, bez obzira šta o njemu mislili Ilić, Ćirić i kompanija.
Što se tiče tzv. kloniranja Pavića u G. Petrovića – odnos Betonaca prema Goranu Petroviću, jednom od najvažnijih savremenih srpskih prozaista, ubraja se u patologiju koja izmiče racionalnom pogledu i tiče se hronične neuroze njenog podstrekača...
Više puta sam govorio o svom učešću u karijeri Ljiljane H. Đurović, kojega ni ona ni ja nemamo razloga da se stidimo. Učestvovao sam na promociji Paunovog pera, umesto bolesnog kolege urednika, i govorio još u četiri grada, na četiri književne večeri. Paunovo pero vidim kao romansijerski vrhunac njene karijere.
Sledi deo teksta u kojem redakcija Betona demonstrira jedan od osnovnih oblika prevare. Imputirajući mi rečenicu koju nikad nisam izgovorio, glede ,,pisca s vozačem", rečenicu koja je plod provincijalne mašte njenog autora, Betonerija kaže da je u mom stavu prema LJ. H. Đ. Centar za kreativno stvaralaštvo mladih prepoznao ,,veliku mudrost", a ,,Peščanik me zvao u goste". Moj rad u CZSM je PRETHODIO ,,turnejama" s LJ. H. Đ. Kao i gostovanju u Peščaniku. Delilo ih je nekoliko godina, pa je tvrdnja baronska lagarija.
Ako činjenice ne odgovaraju aktuelnim potrebama Betona, tim gore po činjenice! Obrnuće ih, preokrenuće ih, premontiraće ih braća – a sve u cilju navodnog lečenja srpske kulture. Naime: svako je sredstvo dobro, ako Betonci misle da je dobro, sve je dozvoljeno jer Betonci misle da je sve dozvoljeno!
Za kraj, kao što su uobičajili, sledbenici oca propagande sivog tipa, ostavljaju Vasovića i knjigu Lažni car Šćepan Kiš, kao neku vrstu giljotine, kojom će verovatno dok su živi poentirati pisanija glede Nebojše i mene. Spočitavajući mi navodni antisemitizam Vasovićeve knjige, Betonci prenebregavaju jednostavnu istinu da antisemitizam knjige nikada nije dokazan i da ustvari NE POSTOJI. Bilo je, naime, dovoljno vremena, od njene pojave do danas, da se oni ili bilo ko drugi poduhvate pažljive analize Vasovićevog teksta i dokaže tu tvrdnju. Zašto se to nije desilo?
Pod 1) Da je u knjizi postojala i jedna antisemitska rečenica, nikad je ne bih kao urednik potpisao. Pod 2) Da Kiša ne smatram velikim piscem, a Vasovića jednim od najvećih živih srpskih pesnika i esejista odn. polemičara, takođe, ne bih objavio Lažnog cara. Pod 3) To što sam objavio tu ili neke druge knjige, ne znači da se slažem sa svim njenim tvrdnjama. O Kišu sam i u vreme Lažnog cara i danas mislio bolje nego sjajni pesnik kojeg sam imao muda da objavim. Pod 4) Da kod Kiša nisam pročitao rečenicu u kojoj bi bio nespretan, kad deset godina posle smrti njegova dela ne bi nailazila i na negativne reakcije (jer bi bez takvih reakcija bio mrtav pisac), bio bih manje siguran u svoje argumente.
I još nekoliko posrednih dokaza mog nepristajanja na antisemitizam. Ja nisam objavio samo Hajima S. Daviča, nego i dva dela iz zaostavštine Judite Šalgo. Pa i to mi, da se našalim, nije bilo dosta: naručio sam i urednički spremio za štampu Špilmanovog Pijanistu! A kada sam čuo da postoji Semper idem Đorđa Lebovića, najbolji rukopis na tu temu, nisam oklevao ni časa da ga objavim u NK. I propratim odgovarajućim pogovorom.
Iste godine kada su me neki ljudi zlonamerno, a drugi neoprezno napali za navodni antisemitizam Vasovićeve knjige, bio sam kao gost jevrejske opštine Beograda, gost festivala jevrejske kulture Bejahad na Hvaru i o tome dnevnički pisao baš u Danasu! Da li Ćirići, Ilići i drugi Betončići odista veruju da bi me Jevreji iz dobrog dela Evrope zvali na svoju godišnju manifestaciju, gde sam održao dva uspela predavanja – da su u Lažnom caru ugledali i mrvicu antisemitizma? Ako mojim opadačima to nije jasno, siguran sam da čitaocima Pečata i svakom čoveku koji razmišlja svojom glavom jeste.
Konačno, upitaće se neko – koji su uzroci betonske patologije? Moram reći kao dobar čovek da mi to nije do kraja jasno. U portretisanju savremenika Betonaši obično napadaju nacionaliste, klerikalce, antimoderniste itd, itd. Skraćeno: one koje oni smatraju desničarima. Ja upravo to nisam – čak ni po ostrašćenom mišljenju redakcije Betona. Tragajući za drugim uvredljivim mogućnostima, e da bi me nesebično priključili grupi blaćenih, Betondžije su montažom laži pokušali da me prikažu kao lenštinu, lukrativca i antisemitu. Pokazao sam u ovom osvrtu da nijedan od tih atributa ne zaslužujem. Napisao sam preko 50 knjiga, rodio sam se i starim kao proleterski sin, Jevreji me zovu na svoje skupove i poštuju... Čak šta više, rečenica koja me je podsticala dok sam pisao odgovor betonskoj bratiji beše parafraza reči Kišovog epizodiste: "Ne daj se gadovima!"
odavde:
http://www.pecatmagazin.com/2009/06/26/ruke-prljave-od-betona/ (http://www.pecatmagazin.com/2009/06/26/ruke-prljave-od-betona/)