nisam siguran, ali čak mislim da mi je dodijalo moje preogromno poznavanje filma... kad se samo sjetim koliko je vrijednih misli isparilo, otišlo u nepovrat. u ovih 10 godina sam, kako i dolikuje, sam sebe zabavljao briljantnim opaskama nakon odgledanih filmova. više neću biti tako sebičan. možda sam stajao ljudsku kulturu 10 godina. 10 godina koje je čovječanstvo moglo baštiniti i biti 10 godina bliže Istini...
zato je ovaj topic stavljen, kao vrelo najizvrsnijih informacija i opaski o filmu, misli iz podzemlja i sa vrhova, kolaž koji će zadužiti kulturu na globalnoj razini, civilizaciju uopće.
stoga, tko je u stanju pridonijeti te i nositi taj križ, neka posta svoju porciju Filmskih misli iz Vječnosti.
(a kako će se topic popunjavati, tako ćemo biti bliže najvažnijem filmskom pitanju: tko je zapravo ubio Vilima Svalinu?)
evo ja krećem
ne mogu se oteti utisku da je Strava u ulici brijestova nastavak ili čak plagijat Langovog M.
Čitava srž Cravenovog filma je sadržana u M-u, od linča manijakalnog ubojice djece do čuvene pjesmice.
Je li moguće da je M iznjedrio Elm Street?
Sve se može kad se hoće. :lol:
broj 1 - uskoro svježe crtice o Langu
broj 2 - jedan takav poznavatalj horora poput ghoula (najveći meni poznat) nije došao do spomenute veze M-a i Brijestova = informacija, kako je uvodno najavljeno, istinski vrijedna! dajem mu ju, kao i sve ostale ma koliko epohalne bile, za njegove buduće radove.
meni je dovoljna satisfakcija što znam toliko toga...
ti, očito, ne praviš razliku između 'informacije' i 'interpretacije'.
ta tvoja interpretacija nije baš sasvim besmislena, ali je, iz moje vizure, klimava, površna i irelevantna.
dok me ne ubediš u suprotno, ja čak i ne vidim veće veze između ta 2 filma.
pa vezu sam ti naznačio - ona ne može biti temeljnija: manijak proganja djecu i sije paniku u gradu. i dok se Lang zadovoljava organizacijom građana i hvatanjem ubojice, Craven nastavlja dalje i linčuje ubojicu - te se ovaj sada vraća kao nadnaravno. a nadnaravni povratak opet ima veze sa Langom - dr. Mabuse. da ne govorimo kako oba filma počinju dječjom pjesmicom o strašnome čovjeku kojega se plaše.
ali,
ovo nije zamišljeno kao razlaganje i interpretiranje, već kao nabacane crtice. kao razbacane opaske. kao skica. za neku buduću studiju. ovdje će biti nabacane pretpostavke (a kao što je poznato, snaga nekog djela se nalazi u pretpostavkama). preostaje samo to dotjerati, uglancati, uvezati u zaokruženu cjelinu.
a sve i da izostane to finale, ostat će hrpa razbacanih crtica kao vrelo iz kojeg će filmofili svih fela, i oni koji će tek doći, crpsti i naslađivati se tim preobiljem.
Hm, nemam pojma ko je taj Vilim Svalina ili kako li se već zove, ali nema veze. Znači i mi obični smrtnici imamo pravo da mećemo svoje crtice? Pa dobro, evo jedne od mene:
Dakle, pravi ćaća slešerskog podžanra u hororu nije Black Christmas nego Silent Night, Bloody Night.
ti si se uhvatio za par površnih sličnosti, a previđaš planine razlika.
langov film je opomena roditeljima da bolje paze svoju decu.
krejvenov film je opomena deci da ne veruju suviše svojim roditeljima.
langov film podupire kolektivizam.
krejvenov film promoviše individualizam.
langov film maltene opravdava samo-organizovanje i linč (zarad očuvanja vrednosti zajednice).
krejvenov film to isto osuđuje.
itd. itd.
mrzi me da ti pokazujem nešto toliko očigledno.
u pitanju su sasvim različiti filmovi različitih poetika, nazora, stilova, ideja, tema, ambicija, svega. spaja ih samo par motiva, koji su u različitom kontextu i imaju različito značenje.
za sada, jedino 'preobilje' koje si ovde pokazao jeste preobilje svog ega, a i njega dobro već poznajemo pa nisi morao još jedan topik o tome.
nadam se da će tvoje naredne nabacane misli malo bolje opravdati tvoju naduvenost i ubeđenje da si uvatio filmskog boga za muda.
Ajde, ne moraš ni ti da budeš tako strog. Ako sam ja dobro razumio Pingvina, ovo je topik na kome se meću i testiraju bilo kakve interesantne misli, hipoteze i sl. Nigdje ne piše da je sve to zabetonirana istina.
(Doduše, istina je da Pingvinov način izlaganja ima dosta prostora za popravke :-) )
Fritz Lang je jedan od retkih starijih režisera čije sam filmove slabije gledao, a trebalo bi.
Beše jedan popodnevni ciklus na RTS-u pre izvesnog broja godina, ali tada sam bio sprečen da ga ispratim, a koliko se sećam prikazane kopije su bile očajnog kvaliteta, sa kinotečkim nečitljivim titlom. Mislim da je bio i M.
Poslednje što sam gledao od njega je jako dobri Ministry of Fear, sa fenomenalnom završnom scenom i atmosferom filma.
Quote from: Alex on 26-10-2009, 23:20:43
Fritz Lang je jedan od retkih starijih režisera čije sam filmove slabije gledao, a trebalo bi.
Beše jedan popodnevni ciklus na RTS-u pre izvesnog broja godina, ali tada sam bio sprečen da ga ispratim, a koliko se sećam prikazane kopije su bile očajnog kvaliteta, sa kinotečkim nečitljivim titlom. Mislim da je bio i M.
Poslednje što sam gledao od njega je jako dobri Ministry of Fear, sa fenomenalnom završnom scenom i atmosferom filma.
Ovdje u Banjaluci u knjižari Littera ima da se kupi nekakvih filmova na DVDovima. Izdavač je "Authors & Artist", Beograd. Edicija
Istorija filmske režije. Ima tu dosta dobrih klasika. Cijena je nekih 5 eura po filmu. Tu sam pazario Langov
"M" i
"Zakon linča". E sad, ne znam gdje oni imaju prodajna mjesta u Beogradu.
Quote from: Alex on 26-10-2009, 23:20:43Beše jedan popodnevni ciklus na RTS-u pre izvesnog broja godina, ali tada sam bio sprečen da ga ispratim, a koliko se sećam prikazane kopije su bile očajnog kvaliteta, sa kinotečkim nečitljivim titlom. Mislim da je bio i M.
A bio je i Ministry of Fear, njegov nepravedno underrated Hichkokovski masterpis. Shto je to dobar film!
ghoule,
znao sam da će ti se svidjeti ovakav moj, već poslovični, nastup
to je u redu, a još je više u redu što ti Harvester mora pojašnjavati svu veličinu topica. nekako ti redovito izmiču te temeljne stvari.
ipak si u vezi Langa prilično u krivu. čak bih se usudio reći da ne poznaješ njegov opus, a upitno je jesi li u stanju prodirati kroz teme koje se ponavljaju u njegovim filmovima i otuda zaključivati o njemu.
tako, daleko od toga da "maltene opravdava samo-organizovanje i linč", nego upravo problematizira taj društveni fenomen. u M-u je to naznačeno, dok je Fury upravo posvećen tom problemu. dakako, Lang tretira fenomen skroz drukčije od tvoje fiks-ideje - "zarad očuvanja vrednosti zajednice". tvoja fiksacija te priječi da vidiš kako stari nisu uopće tako naivni, štoviše, uglavnom kvalitetniji i konzistentniji od modernih, kojima si okrenut. otuda i i imaš problema sa westernom, koji je za tebe "očuvanje vrijednosti zajednice".
monumentalna opaska o Langu - njegova opsesija su organizacije, i to organizacije otpadnika. vidi M, Mabuse, Rancho Notorious.
dva izvrsna Langova filma - Woman in the Window i Scarlet Street
oba govore najpoznatiju priču: mnoge ljude upropastila je žena.
ovo se čini kao zaokret. smiraj u predvečerje. i dok se ranije okretao problemima pojedinca u društvu i oslikavao ih kao žrtve (baš suprotno od onoga što ghoul kaže; pogledaj npr. M, Fury, You only live once), sada dolazi do prihvaćanja neminovnog: možda je bolje obuzdati strasti, odbaciti izazove puti i proživjeti udoban, miran i umrtvljen život službenika (a izvrstan portret takvog lika je Edward G. Robinson). Tek bi se ovi filmovi mogli čitati kao pro 'vrijednosti zajednice' i na tragu Freudove 'nelagode u kulturi'. Ili jednostavno kao iskustvo ili možda ciničan odgovor (moguće sa sjetom i žudnjom) na sjaj i ljepotu divlje mladosti, pulsiranja bijesno lijevo i desno. Na kraju krajeva, možda je bolje tinjati polako (i šmokljanski prikupljati kolekciju porna) nego sagorjeti (i ostati bez penisa prije tridesete)... kaže Lang.
jedna opaska (iz pisoara)
ne znam ni sam koliko sam klasičnih američkih filmova (dakle, ne onih promarksističkih bunjuelovskih o dekadenciji buržoazije) pogledao, a koji se odvijaju po ključu: glava obitelji (zakon oca) na izmaku snaga, u sutonu, još malo pa vječna lovišta a ŽIVOT IDE DALJE. to je neminovno, vječno okretanje kotača i te fore.
i sada drama!
kome ostaviti imperiju, tko će produžiti lozu, u kome dalje živjeti, postojati, održati se kao vrsta (kada ta krhka i beznačajna jedinka zgasne)?
klasični obrazac: sin (poslovični nasljednik par exellance) je ili slabouman, ili ovisnik opojnih sredstava, ili mlakonja ili ga nema (tek slabašni substitut - kćer)
rješenje kome pribjegavaju ti konzervativni, patrijarhalni, tradicionalni, prokapitalistički redatelji: stranac, uljez, došljak!
otkuda dolazi ovaj došljak? iz naroda.
iz mase. proleter.
bezemljaš bez ičega osim jedne najvažnije stvari - karaktera koji je simbolički iskazan kroz stas! čovjek iz mase posjeduje stas, koji još od starih Grka jamči za snagu (u svim pogledima, intelektualnom, moralnom, fizičkom).
nagradno pitanje: zašto prokapitalisti poštuju promarksistički obrazac?
ps - kao konkretni dokaz ingenioznome diskursu vidi Dugo, toplo ljeto
i?
o Balkanskom špijunu (ono što biste trebali znati a niste nigdje mogli pročitati... dosad)
- prva stvar koju vide odabrani je paralela Balkanskog špijuna sa Aguirreom. da, sa Gnjevom Božjim. naravno da je redatelj posudio dramaturški naboj od Herzoga: glavni lik koji postepeno tone u ludilo. oba karaktera 'putuju' daleko (do krajnjih granica) a usporedo sa vanjskim putovanjem ide unutrašnje; Aguirre odlazi sve dalje i dalje u divljinu i naravno postaje sve luđi i luđi. Čvorović odlazi sve dalje i dalje u praćenju tipa i naravno postaje sve...
nepotrebno je reći da je Herzogova postavka 'jača' budući su džungle i divljine intuitivnije metafore za silaske u mračne dubine ida. no, Balkanski barem radi supstitut kad već nema tako jake simbole: radnja se plete oko hajke, pa je preko tog pojma stvar povezana sa šumom, divljinom i sl...
- Balkanski špijun kao yu-verzija vigilante filmova. tu se pak može vidjeti razlika u pristupu svijetu između amerike i evrope. i dok ameri njeguju pragmatizam i brza klasična rješenja (prototip je Bronson u Death Wish), ovdje se pristupa sustavno. građanin, kada uzima zakon u svoje ruke, ne poteže brzo kao kauboj, nego planira, prati, špijunira, bilježi, prikazuje dijapozitive itd. dakle, bitan je ovaj moment formalne sustavnosti.
dakle, imamo dva oprečna svijeta: jedan daje naglasak na konačno rješenje, drugi pak na metodičku pripremu. prvi obiluje akcijom i dinamikom, drugi polaže sve na pripremu i dramaturški naboj.
ideološki aparati Clinta Eastwooda
u Honkytonk Man-u, Clint pokazuje što je sve trulo u Americi. i starci romantičari za mitskim zapadom, i mladi koji ne poštuju te starce, i klinke beskućnice u potrazi za američkim snom i pjevači zgubidani bez morala a s tuberkulozom. ipak simpatiju poklanja pjevaču: on je faker, svoj na svome, čovjek koji odbija svinuti kičmu i brati pamuk. on je promatran kroz oči dječaka; on je idol. on je imaginarno.
naposljetku mora biti uništen kako ne bi kvario mladež (umire u prljavoj sobi): sada dječak može živjeti u carstvu nužnosti (otići brati pamuk u Kaliforniju) jer je Clint preživio simboličku smrt i otisnuo se u legendu (mit o Divljem Zapadu)
međutim, u White Hunter Black Heart, Clint se dosjetio boljeg rješenja! opet su svi truli: i producenti i dame iz visokog društva i konobari rasisti i redatelji osobenjaci. opet je simpatija na osobenjaku, na redatelju s jajima koji ne jebe holivudska pravila već juri svoje snove i opsesije. ali ovaj put nije promatran kroz oči dječaka, već oči zrelog čovjeka. pratitelj je sada jednakovrijedan. a imaginarno je prebačeno na onoga-drugoga, na crnu Afriku, na plemenitog ratnika.
i zato što je to laž, crnci-bolji-ljudi kao iluzija, crnac mora biti uništen. gine u lovu, a Clint može sa sjetom snimati holivudski hit.
naposljetku, bolje je uništiti crnca nego sebe, zar ne?
Bijeg iz tvrđave Bravo
pogledao sam ovaj film točno u 8.13h. ujutro. ovime sam sve rekao.
ali ću ipak dodati još.
radi se o zametku filmova kao što je, primjerice, Napad na policijsku stanicu. jasno, nekima (većini nije ništa poznato) je Stanica poznata kao epigon slavnog Rio Brava. ali i prije oca ima otac. valjda se pojmom Bravo Hawks zahvaljuje Tvrđavi.
tu je postavka izvornija: vojnici su, usred rupe u pustinji, okruženi Indijancima. naravno, sjevernjaci kao snage reda ('naši') a južnjaci kao zarobljeni outlawi ('protivnici'). jedni i drugi su ponositi bijeli ljudi ('Veliki Naši') pa imamo klasični obrazac kada se udružuju suparnici protiv vanjskog neprijatelja, uljeza - Indijanaca. jasno, 'naših' je malo, a 'drugih' (Indijanaca) puno. ta priča nikad ne omane (niti jenjava).
to je prastari mit: David protiv Golijata.
vjerojatno korišten u bezbroj filmova, kao i ostalih umjetničkih izričaja; samo treba pogledati sve to i prepoznati obrazac.
otkuda tolika opsesija tom postavkom? ja bih ponudio rješenje.
čovjek je mrva naspram svemira; pojedinac kao krhka tvar okružen beskrajnim prijetećim zastrašnim svijetom. ovaj kao da će ga u svakom trenutku slomiti, zgaziti. to je praiskonski strah.
zato si čovjek laska (i olakšava) mitom David protiv Golijata. tu 'malecni' stvor pobjeđuje strašno čudovište. Jerry protiv Toma. i slično.
tek poneki izuzeci pravila, kao recimo kod Kafke, kada velika birokratska zvijer nadvladava sićušnog pojedinca.
Povratak u budućnost
"ako ti je otac šonjo, sve je legitimno kako bi od njega postalo muško - pa i putovanje kroz vrijeme"
*misao velikog učitelja Nectusa iz Treće dinastije Horusa na pergamentu u Abu-Simbelu
Rio Concho
potpuno i apsolutno fantastičan film. nastavlja krasan niz westerna na HTV-u subotom ujutro.
film koji operira sa najblatantnijim stereotipima: westerni su to doveli do savršenstva. zato su tako jaki.
žilavi ocvali južnjak koji bije svoje bitke ali njegovom je biću inherentan osjećaj za pravdu (koja se podrazumijeva kao službena američka bjelačka pravda), spretni meksikanac ženskaroš i prevrtljivac, stameni idealist-amer-sjevernjak-vojnik-kapetan koji će sve uraditi za Našu-Stvar, potentni crnac-prihvaćen u svijet bijelog čovjeka-sluga gospodara i prirodna-divljakuša-zgodnjikava-indijanka koja biva politički interpelirana u american-way
samo oni su pozvani da odrade zajeban posao s druge strane granice na negostoljubivom terenu Meksika gdje caruju hijackersi, mješanci, seljaci, šljam i Apači
primijeti da je naša družina skrpljena od raznolikih likova: upravo njihova heterogenost jamči za njihovu ispravnost (tj. Našu-Američku-Ispravnost) - to je još jedan arhetip; to je Prstenova Družina koja jedina može obaviti zadatak u Srcu Tame gdje obitava Mračni Gospodar
ako nisam rekao sam sebi na početku filma: u ovoj družini moraju nestati meksikanac i crnac kao inferiorne rase. mislio sam da će južnjak preživjeti, ali ispada da je i on morao biti žrtvovan kao ostatak arhaičnog svijeta kakav Amerika ne može progutati; on je bio kost u grlu. dakako, predvidljiva stvar je bila da Indijanka prelazi na stranu neprijatelja i time odigrava ključnu ulogu = ovo je klasika i otjelotvoreni prikaz zašto su/smo mi Bijeli-Amerikanci najjači: slabost drugih je što ne vjeruju dovoljno u Svoju Stvar, što nisu dovoljno čvrsti te pucaju i slamaju se u sažaljevanju (ovdje je korištena bijela beba koja umire) te bivaju ideološki interpelirani
Rio Concho je jednostavno vrhunski film u svojoj kakti naivnosti
Lepo lažu Lepa sela lepo gore
Lepa sela viđena kao prosrpski ratnički fantazmatski i mitski film.
Lepa sela viđena kao plagijat.
nitko nikada nije ovako ingeniozno analizirao Lepa sela.
izdvojeno - "Tvrdim da su Lepa sela šarena laža. Neka čitatelj pažljivo čita sljedeće odlomke i na trenutak porazmisli o rečenome - umjesto da ga vode vlastite predrasude i emocije.
Promotrimo ključnu stvar oko koje se vrti priča. Šačica srpskih vojnika zarobljena u tunelu. Naravno, većina nije u stanju ili pak ne želi analizirati stvari uduboko. Već se na topicu provlači priča da je taj scenarij rađen prema istinitom događaju. Kako da ne.
Isti scenarij se može naći u gomili filmova, u gomili djela. To nije neki izolirani slučaj, već - arhetip. Mitsko mjesto. Najkraće se može svesti na prastari mit David protiv Golijata. Jasno, pri tome je intencija da se gledatelj poistovjeti sa slabašnim, nezaštićenim, malim Davidom nasuprot strašnom, zločestom i velikom Golijatu. To je Jerry protiv Toma, šačica bjedolikih oko poštanske kočije protiv sile divljih Indijanaca, to je Napad na policijsku stanicu.
Ustvari, radi se o ideologiji u najčišćem obliku. Pogledajmo kakva je to zamjena teza u slučaju Lepih sela. Srbi, kao najnaoružanija i vojno najorganiziranija strana u datom trenutku, svedeni na grupicu iznemoglih i očajnih ratnika opkoljenih velikom silom Bošnjaka, koji su strašni i divlji kao poslovični Indijanci u westernima. Dakako, realnost je bila drugačija.
Ali,
Lepa sela inzistiraju upravo na ovom scenariju: malo hrabrih ljudi (srpski ratnici) okruženi barbarskim neprijateljem koji kolje zarobljenike, siluje žene i uživa mučeći očajne ljude u stupici (Muslimani). Rezultat toga je identificiranje društvenog tkiva sa srpskom stranom, sa malim Jerryjem koji vrckasto i hrabro odolijeva velikom Tomu. Da je ta laž učinkovita, pokazuju komentari forumaša na ovom topicu. Jednostavan gledatelj, primjerice Obi-wan, prepoznaje kako film veliča ono dobro kod Srba a osuđuje loše. A on je još nekakav jači mislilac od većine uobičajenih gledatelja - masa je interpelirana arhetipskom postavkom 'mi jadni mali napadnuti od strašnih divljaka moramo se braniti i učiniti sve da uništimo neprijatelja prije nego on nas'.
Zato su za mene Lepa sela velika ideološka laž; makar ostaju solidan film zanemarim li to čitanje."
više ovdje: http://forum.stripovi.com/topic.asp?TOPIC_ID=36669&whichpage=1 (http://forum.stripovi.com/topic.asp?TOPIC_ID=36669&whichpage=1)
Vec vidim zacetak novih blogova - Muslimsxplotiation i Ustashasxploitations i tako ce najzad biti dostignut balans
nisam sasvim siguran je li ovo što si kazao iole suvislo, ali mislim da ću otvoriti poseban topic o Lepim lažljivim selima. naravno, na drugom forumu su razni poltroni, glupani, tužibabe i mediokriteti navijali da se jedan tako superioran topic zatvori. što je naposljetku i učinjeno. ti stripaši su takve babe narikače, to je strašno...
Heh, ja na posebnom topiku o Lepim selima postavim pitanje zašto je to poseban topik a ne dio ovog topika, kad onda (srećom) prije postovanja odlučim da svratim ovde i gle - tu je! :-)
Mislim da je Pingvin (nek me ispravi ako griješim) postavljanjem posebnog topika htio da dopre do širih narodnih masa, jer na ovom konkretnom topiku ipak učestvuje samo elita.
pa stavio sam posebni topic da se može na miru raspravljati, spamati (kao što si ti učinio), pisati nevezanije ne-strogo-o-filmu kad takva tema mami razne psihopate koji bi stavljali pamflete (usput, nisam te do sada doživljavao toliko ophrvanog ideologijom i mitomanijom; pa to ti je baš bezveze furka, onako rečeno) a i da, da bude dostupniji masi
ovaj topic nije naišao na velik odjek, a tko zna zašto je to dobro; ovako su preglednije filmske crtice koje će nadahnjivati generacije
jedinu kritiku upućujem sam sebi i to zato što ne stavljam redovito svo to vrelo misli - podosta filmova prođe a da tu ništa ne zapišem, sve iz otužne komocije "ne da mi se". to je nedopustivo za jednog takvog filmskog, ali i u-svim-smislima, proroka
Gerila je kada jašeš sam
Kierkegaard je uzeo riječi apostola Pavla da bije svoje božanske i kršćanske istine: "Jedan jedini, sam, stiže na cilj".
Odmetnik Josey Wales je uzeo iste riječi i bio drugačije istine. Premda jednako vječne.
Western se nikada ne umara od ponavljanja tih proročkih riječi "jedan jedini, sam". Uvijek taj 'sam' nasuprot gomile. Gomila je skelar. Gomila su vojnici Unije. Gomila su rednecki iz Missourija. Gomila su čak i rebeli.
Zato su oni eliminirani. Svi gube samo Josey Wales ne.
Nova generacija westerna je uzela istu formulu, ali napravila dodatni okretaj kod heroja. On sada može biti cinik, beskompromisan, izbrazdan. I jednako vjerovati u Stvar kao onaj kapetan-idealist-sjevernjak iz Rio Concho. Nikad ne posustati, nikad nema predaje.
To je put sazrijevanja individue. Prvo treba stvari riješiti sam, tek tada postaje čovjek. Josey Wales je socijaliziran naposljetku, jednako kao i Taksist Travis. Oba su vojevali bitke, učinili herojska djela da bi prihvatili društvo. I gomilu.
Da je taj isti scenarij i kod Taksista i Walesa, pokazuje još jedna paralela: oba ova lika imaju pomagača - tu se po pravilu javlja neki mudri starac, Učitelj. Travis ima Wizarda, a Wales starog Indijanca. Uz njihovu pomoć, oni su kadri preokrenuti svijet, izvršiti sve zadatke.
Znači, "jedan jedini, sam, stiže na cilj".
High Plains Drifter
Naravno, ponovo jedan VS gomila. Ovo je zapravo nekakva perverzna verzija Točno u podne. Samo što dobri šerif više nije dobar: u drugoj generaciji on je opsceni Bič Božji. To jest, vražji.
vrag iz pakla bičuje griješnike
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fimg14.imageshack.us%2Fimg14%2F5548%2Fvragovipakla.jpg&hash=5ea803310d2ad2a105e9e78183477595cb180a8a) (http://img14.imageshack.us/i/vragovipakla.jpg/)
Drifter se može promatrati kao Le Bonova psihologija naroda u malom: kako ljudi propadaju čim se domognu blagostanja; dekadencija grada nakon što su se žitelji otromboljili u raskoši kao vijećnici, krčmari, trgovci, župnici, bankari, brijači, vlasnici rudnika itd. Sada bi jedino uživali lagodan život, a prave karakterne vrijednosti su isparile, ratnička strast je nestala. Prijetnja barbara (robijaška trojka dolazi po osvetu - oni su još uvijek muškarci) uzburka progresivan gradić, te ovaj mora tražiti pomoć muškarca-plaćenika.
Znači, tradicionalna kritika gomile, koji su svi odreda hulje, gnjide i mekušci. Jedan je muško, ali ne više dobri stari Gary Cooper, nego opsceni osvetnik.
Jedan kao čovjek (div) i gomila kao nakaza (patuljak)
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fimg690.imageshack.us%2Fimg690%2F5143%2Fdivipatuljak.jpg&hash=af65264bf419962f6b5a54e6becf2d78747a451c) (http://img690.imageshack.us/i/divipatuljak.jpg/)
Je li Clint Eastwood komunist?
Radi se o sedamdesetim godinama kada je marksizam bio in. Je li Clint slijedio trendove?
U High Plains Drifter priča klasičnu priču kako ekonomska baza pokreće stvarnost. Dekadencija grada slijedi iz pohlepe. Ugledni građani akumuliraju kapital, igrajući bespoštedno i po zatvorskim pravilima. Sve je legitimno da se prisvoji rudnik, smicalice, izdaja, gaženje preko leševa. Kapitalisti pokazani kao najogavnije hulje.
Odmetnik Josey Wales pak biva revolucionar koji se ne predaje. On je avangarda i podriva sustav. Na kraju uspostavlja besklasno društvo: raj za stare Indijance, autistične ženske, propale barmene i svirače, skvo i starice. Komuna daleko na Zapadu.
Je li Clint Eastwood komunist?
Partizan je kada lunjaš po šumi sam
"Jedan jedini, sam, stiže na cilj".
Ova se proročanska rečenica može primijeniti čak i na partizanski film. Student i komunist Lado biva po depeši upućen u Lelejsku goru kako bi agitirao narod za Stvar. Naravno, narod je gomila i oni su hulje, izdajnici, licemjeri, prokazivači i četnici. A partijska depeša je eksplicitna: Lado se ne smije zamjerati seljacima, ne smije se svetiti izdajnicima, ne smije štetiti pokretu - on mora djelovati tako da pobere simpatije naroda i pokrene ih u smjeru komunizma.
Ako usporedimo Ladu i Joseya Walesa, ponovo ćemo doći do one razlike u pristupu koju je naznačena na primjeru Balkanskog špijuna i Death Wisha: metodička priprema nasuprot američkom pragmatizmu akcijskog heroja.
Tu možemo pratiti grešku evropskog pristupa. Lado zapravo nije heroj u klasičnom smislu; više eksponent Partije, produžena ruka partijskog programa. Zato 'naši' filmovi nemaju onakvu prođu - u psihološkom smislu su inferiorniji američkom tipu (sazrijevanje pojedinca promatrano kroz metaforu heroja).
Ovu okolnost 'osjeća' i Lado te on uzima stvari u svoje ruke u stilu istinskog gerilca Joseya Walesa i pali selo, kažnjava izdajnike i četnike. Tu nastaje obrat kada evropski film postaje subverzivniji od američkog: J.Wales biva naposljetku socijaliziran dok Lado postaje ultimativni samotnjak, sluđeni heroj iz šume sam protiv svih: i protiv sela i protiv Partije čije je ciljeve iznevjerio. On je Đavo, zmija i vuk koji se koti u Lelejskoj gori. Progonjen halucinacijama, na izmaku, na rubu, otpisan od sviju.
Time film biva visokotragički, onakav kakav američki nikada ne biva. Znači li to da mi ovdje nikada ne dostižemo punu zrelost za razliku od Amera koji su našli formulu za kompletiranje čovjeka ili smo se mi jednostavno otisnuli dalje, do krajnjih granica?
Meni se sviđa ovo posljednje čitanje, sa krajnjim granicama. Kroz cijeli film se provlači priroda; i to ne bilo kakva nego čvornata, kvrgava, zamršena debla.
Kuduz je metafora tragičkog u Bosanca
Bećir Kuduz nije uopće Bećir Kuduz već personificirana sudbina bosanskog čovjeka. To je bit ove Sidranove priče, a tko kaže drugačije, laže kao pas. Također ako Sidran kaže nešto drugo, laže.
Dakle, sami Bosanci izražavaju bosanski weltschmerz kao da nose teret vjekova; na vjetrometini, pod udarom sudbine, bacani amo-tamo ni krivi ni dužni. Njihova je metafora prostodušan, sirov čovjek koji bi samo živio taj život ali se svijet urotio protiv njega. Jednostavno vole istaknuti taj pathos.
Kuduz je takav jednostavan čovjek, raja. Odmah nam je dano na uvid da je zaglavio robiju nesretno, pehom - zbog milicajca-sadiste. Milicija je produžena ruka države, a država je smetnja jednostavnom primitivnom instinktivnom životu; država ograničuje Kuduza.
On bi pak pokušao, bauštela i obitelj. Ali tu je žena. Žena je drugi antagonizam koji se suprotstavlja Kuduzu; on nikako ne shvaća tu temeljnu osnovu svijeta kao vječne bitke. Uzeo bi ženu, ali po svome - a tako ne ide. Igrao za raju i zanemario taktiku, te završio karijeru...
Sidranova je namjera ukazati na široka pleća bosanskog čovjeka preko kojih se sve prevalilo i istaknuti tragediju, ali ja bih parafrazirao Camusa: Kuduza trebamo promatrati kao sretnog. Prema analizi bajke Tri pera (von Franzova), Kuduza možemo usporediti sa trećim sinom, Bedakom. On se poslovično gleda kao inferiorni elemenat u našem racionalnom svijetu, međutim to je baš ta prostodušnost koja manjka suvremenom čovjeku. Treći sin biva junakom, a Kuduz zapravo živi usklađen - prema svom unutrašnjem zovu. Ponekad je potrebno biti i Kuduz.
Što imaju zajedničko Miris poljskog cveća i Forrest Gump?
Jednu bitnu sitnicu. Oba filma govore kako su ljudi, svjetina, nenormalni. Budale. Ovce.
Čovjek, kada je dosegao tu razinu da bude istinski čovjek, kadar je raditi bilo što. U svemu što radi je ozbiljen, ima snagu samobitka. Tako Gump u trčanju kontinentom, tako Glumac u povlačenju od svijeta na skelu. Nema nekih skrivenih pobuda iza njihovih činova; to nisu planovi da se izvuče materijalna korist kojom je ostatak tako žestoko okupiran. Oni jednostavno žive život, utonuli u bezinteresnu kontemplaciju.
Međutim, svjetina im učita smisao. Postaju nametljiva skupina sljedbenika; nije se moguće otarasiti tih parazita. Tako se istinski ljudi nikako ne mogu osloboditi prozaičnog svijeta; htjeli-ne htjeli postaju generator događanja: suludog trčanja gomile kroz Ameriku ili pak slet najluđih frikova i cirkuskih pajaca, jedne kakofonije neukusa.
Ta bulumenta nenormalnih obljutavi autentičnost kojom istinski čovjek ozbiljuje još tješnije svoj samobitak.
Drugim riječima, revolucija jede djecu (svoju).
Za sve je kriv Slavko Štimac
Rod prastari svi smo
A Goti mi nismo
Ali Got je mudar. O, kako je lukav Got. Kada ga je naš narod istjerao iz zemlje silom, Got je instalirao svoje satelite: (p)ostavio je vuka samotnjaka.
I vuk je znao obaviti posao. Udariti na najslabije karike – dodvoriti se djeci. A Slavko Štimac je zagrizao tu udicu potpuno; Slavek ga je popušio istinski.
Naš narod je osjećao da nešto smrdi. Od svih vukova, najprogonio je vuka samotnjaka. Pa ga zarobio u zamku. No, mali Slavek ga je oslobodio; sin će uvijek pogriješiti.
Otac se nije dao smesti. Dao je Slavku po turu, ali gledano sa ove distance, to nije bilo dovoljno: bio je previše mekan. Naš narod je organizirao hajku, bila je oštra zima i visoki snjegovi. Otac se nije izgubio u labirintu, imao je vuka na nišanu. I nekom tajanstvenom igrom sudbine, anticipirao je Isijavanje: umjesto vuka, upucao je sina. Tu se Otac slomio: odustao je od hajke, izliječio sina. Vuk je ovu situaciju iskoristio. Ušao je u kuću, ušao je u srce. Otac je prestao biti sumnjičav; naš narod je mislio da nema toga što Nijemac može izmisliti, a da naš narod ne bi to mogao koristiti.
...
Četrdesetak godina kasnije...
Sin se pokazao naivan; Otac se pokazao naivan. "Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada".
Slavko Štimac je mislio da "piše Mile". Svi su znali da "piše Hund", ali je Slavek inzistirao da "piše i Mile".
A gdje je završio 'Mile'? Kao i uvijek: vrzmao se oko djece. Samo što je ovog puta vuk(mir) posjedovao mnogo sinova; vuk(mir) je imao dom za nezbrinutu djecu na raspolaganju.
Ali ni Otac više nije bio Otac iz Like. Nije bilo ni našeg naroda. I narod i Otac se raspao. Vuk se nametnuo: nije bio sluga, nego gospodar. Ne da bi Vuk dolazio u kuću, nego je Otac ponizno ulazio u njegovu! Otac je savio kičmu i prosio od dušmana. Ovaj put je Vuk njemu postavio klopku; Vuk je njega uhvatio u zamku...
Otac je postao pijun u igri koju je Vuk inscenirao za svoje gazde. Za Gote. Za Nijemce. Naš narod nije očekivao takvu igru; mislio je da se oslobodio Gota. Pa, možda i bi, da nije bilo Slavka Štimca...
Quote from: PingvinPatuljak on 01-01-2010, 12:43:35
jedna opaska (iz pisoara)
ne znam ni sam koliko sam klasičnih američkih filmova (dakle, ne onih promarksističkih bunjuelovskih o dekadenciji buržoazije) pogledao, a koji se odvijaju po ključu: glava obitelji (zakon oca) na izmaku snaga, u sutonu, još malo pa vječna lovišta a ŽIVOT IDE DALJE. to je neminovno, vječno okretanje kotača i te fore.
i sada drama!
kome ostaviti imperiju, tko će produžiti lozu, u kome dalje živjeti, postojati, održati se kao vrsta (kada ta krhka i beznačajna jedinka zgasne)?
klasični obrazac: sin (poslovični nasljednik par exellance) je ili slabouman, ili ovisnik opojnih sredstava, ili mlakonja ili ga nema (tek slabašni substitut - kćer)
rješenje kome pribjegavaju ti konzervativni, patrijarhalni, tradicionalni, prokapitalistički redatelji: stranac, uljez, došljak!
otkuda dolazi ovaj došljak? iz naroda.
iz mase. proleter.
bezemljaš bez ičega osim jedne najvažnije stvari - karaktera koji je simbolički iskazan kroz stas! čovjek iz mase posjeduje stas, koji još od starih Grka jamči za snagu (u svim pogledima, intelektualnom, moralnom, fizičkom).
nagradno pitanje: zašto prokapitalisti poštuju promarksistički obrazac?
ps - kao konkretni dokaz ingenioznome diskursu vidi Dugo, toplo ljeto
Nije to promarksizam, nego nešto znatno starije: shvatanje da stare loze vremenom zapadnu u dekadenciju zbog endogamije :?: i da je neophodan priliv sveže krvi. I nije samo kod Amera. Tu ti je i Viskonti kao grof levičar, on je bar znao o čemu se radi. Ili uzmi Budenbrokove kod kojih priliv sveže krvi nije ostvaren pa svi zaribaju.
(Ili vidi Krležu... muahaha)
je je
gospoda Glembajevi
(ali ono je bila opaska iz pisoara)
Što će reći - namerno i provokativno netačna, ili nešto drugo?
notorno jednostrana... silovanje iz jednog kuta, bez neke sveobuhvatnije analize
inače, kad si već spomenula dekadentnu endogamnu buržoaziju, baš sam jučer pogledao I pugni di tasca od Bellocchia. kako je propala stara visoka klasa, majka slijepa, oca nema, sinovi padavičari, kćer incestuozna... trula familija (a opet, Bellocchio je nekakvi ljevičar, tako da hehe)
Italijanski reditelji bili su u relativno povoljnom položaju za takve filmove (mada eto, Pazolini...). Mislim, boljem nego npr. Španci (mada eto, rani Saura...) imali su i trulo plemstvo i levičare. Dalo bi se još toga nakupiti, uglavnom onih koje nisam gledala :)
Zločin u školi kao režimski film
Jedno je promatrati Zločin u školi kao društveno-kritički film, a sasvim drugo kao protuhrvatski.
Profesor Zlatko Kovač (obrati pažnju na prezime!) inzistira na rasplitanju slučaja profesora Totha (prezime!). Premda je čitava stvar najobičnija trivija, Kovač svejedno ustrajava na slučaju. Subjektivno on time ništa ne dobiva (ionako je već zauzeo pokojnikovo mjesto), ali objektivno igra ulogu jugoslavenskog lukavstva uma: njegovo čeprkanje rezultira prokazivanjem određenih ljudi.
Tko su ti ljudi? Profesor tjelesnog i jedan liječnik. Oba ova lika su stigmatizirani kao zavodnici maloljetnica, pijanci, propalice, laktaši itsl. Ništa sporno, da nam u toj slici ne štrči jedan detalj. Naime, ova dvojica su nekad, u prošlosti, odigrali prljavu igru i naškodili trećoj osobi. Ta treća osoba je profesor Toth.
Ovime su tragovi posuti; preostaje sklopiti mozaik iliti neobičnu fabulu Zločina u školi, tobožnjeg krimi-filma. Indikativno je da se film nekoliko puta vraća u prošlost, u studentske dane, kraj šezdesetih. Inzistira se na tome da su dvojica napakostili trećemu, međutim je objašnjenje filma neuvjerljivo - neslana šala. Navodno trojica prijatelja, a dvojica, bez nekog posebnog razloga, iz gluposti, povrijede trećeg i obilježe ga za cijeli život. Nema smisla. Međutim, ako uvedemo širi kontekst u priču, onda stvar počinje poprimati razumljivije konture.
Kraj žezdesetih, Hrvatska. Nacionalni naboj buja, uskoro će izbiti hrvatsko proljeće, Krađorđevo itd. Film nam kaže da su ova trojica studentski aktivisti; da glavnu riječ vodi Toth, drži govore. Očito ovdje leži razlog postupka druge dvojice; oni su hrvatski proljećari, dok je Toth režimski čovjek, suprotan pol. Ili da budemo sasvim precizni - Toth je simbolički madžaron (uostalom, kao i Kovač na kraju priče). Stoga proljećari namještaju Tothu igru i time ga uništavaju; nakon sumnje da je upleten u smrt nekog čovjeka, Toth je politički mrtav i povlači se sa javne scene. Međutim, dolazi Karađorđevo, režim se brutalno obračuna sa disidentima, pa se ova dvojica pritaje. Ili prelaze u ilegalu ili se povlače iz političke igre, nije bitno.
Ali režim kaže ne! Proganjat ćemo proljećare svim sredstvima i na svim razinama; te se ljude mora potpuno onesposobiti, najgrđom marginalizacijom ili denunciranjem. Kao što je rečeno, tu objektivnu stranu režima odigra Kovač. Naoko trivijalno njuškanje, ali rezlutat se broji: liječnik biva denunciran kao pijanac, kao onaj koji obavlja ilegalne pobačaje, a tjelesnjak kao zavodnik maloljetnica i kao ubojica.
Kovač i Toth, madžaroni.