u intervjuu današnjem GLASU JAVNOSTI, Dušan Cicvara dao intervju u kome najavljuje zbirku horor priča:
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fwww.glas-javnosti.rs%2F%2Ffiles%2Fimage_for_teaser%2FThumb_07dusancicvarafotonem.jpg&hash=be16d457f580013bd48ae167a5c77fa402128838)
Nasilje je svakodnevica
Prozni pisci ili znaju da ispričaju priču ili ne. Postoje samo dve vrste književnosti, dobra i loša
Književnik i publicista Dušan Cicvara ovih dana se oglasio novom knjigom. U pitanju je prozno ostvarenje, zbirka kratkih priča pod nazivom ,,Slešer trejler". Knjiga koju autor naziva još i ,,romanom na dlanu" sadrži kratke horor priče u kojima je pisac sledio američke prozne minimaliste, a pred čitaocima se našla jedna posve neobična zbirka svojevrsnih književnih minijatura.
Zašto ste se odlučili da napišete zbirku kratkih horor priča?
- Posle tri zbirke pesama i tri romana želeo sam da ovdašnjoj čitalačkoj publici darujem prozu u kojoj sam se do sada slabije ogledao. Uz ljubav koju negujem prema hororu, hteo sam da eksperimentišem sa romanima na dlanu, kako se između ostalog i naziva pomenuta kratka prozna forma. Pored toga što sam sledio krilaticu američkih proznih minimalista ,,less is more" (manje znači više) u ,,Slešes trejleru" rukovodio sam se tezom Somerseta Moma da kratka priča, pogotovo minijatura, mora biti dobro konstruisana, dramatična, i da se završi na neočekivan način. Dodao bih još da ne samo kratke priče, već sve umetničke tvorevine, moraju da poseduju neuobičajeni, iskošeni pogled na svet.
Odakle potiče ta ljubav prema hororu?
- Od najranijeg detinjstva sam ,,gutao" italijanske i američke horore. Filmska umetnost je najzaslužnija za ljubav koju iskazujem prema jednom od najkomercijalnijih žanrova u anglosaksonskoj književnosti. Horor kao žanr nas prevashodno suočava sa ličnim, najčešće duboko zakopanim strahovima. Jedan od najpoznatijih pisaca ove vrste proze, Hauard Filips Lavkraft je rekao da je strah najstarije i najjače ljudsko osećanje. Fenomen čovekove potrebe da rečju i drugim umetničkim izrazima iskaže sopstvena mračna snoviđenja, istorijski posmatrano, postoji od vremena praistorijskih misterija, preko inkvizicije, okultnih i ezoterijskih pojava, pa sve do današnjih urbanih legendi.
Poznato je i da ste protiv podele na takozvanu elitnu, akademsku i trivijalnu književnost...
- Samo književne analfabete prave takva veštačka razvrstavanja. Kod nas još uvek pojedini pisci i književni kritičari naučnu fantastiku, fantastiku, epsku fantastiku, horore i trilere smatraju trivijalnom književnošću. Prozni pisci ili znaju da ispričaju priču, ili ne. Postoje samo dve vrste književnosti, dobra ili loša! Fantastična proza koju piše Zoran Živković prvo je bila priznata u inostranstvu pa tek onda kod nas! Međutim, situacija se lagano menja. Profesor Bojan Jeftić napisao je sjajnu studiju o srpskoj naučnoj fantastici. Pohvalio bih i hrabrost članova žirija da jednu od najuglednijih književnih nagrada"Miloš Crnjanski" dodele Dejanu Stojiljkoviću za epsko-fantastičnu prozu ,,Konstantinovo raskršće".
Recenzent ,,Slešer Trejlera", filmski reditelj Milan Konjević, istakao je da knjiga govori i o ,,stvarnosti koja je postala niz šokantnih prizora koji čitaoci bodu precizno kao Džejson Vorhis ili Majkl Majers svoje žrtve!"
- Ivo Andrić je jednom prilikom istakao da će u budućnosti biti upamćeni samo oni pisci koji su najbolje svedočili o sopstvenom vremenu i svom istorijskom trenutku. Doduše, on je o svojim savremenicima govorio kroz davno prošlo vreme. Bret Iston Elis, Stig Lašon, već pomenuti King i Simons, bez dlake na jeziku svedoče o vremenu masovnih i serijskih ubica, raznih psihopata i seksualnih manijaka. Nasilje je postalo svakodnevica u Srbiji. Zašto pred tom činjenicom zatvarati oči?
Na čemu trenutno radite?
- Razmišljam o realizaciji nekih filmskih i televizijskih scenarija, pozorišnih predstava i publicistike po kojima ću možda biti poznatiji nego po prozi koju kreiram. U dvadeset prvom veku od onih koji se bave umetnošću očekuje se multimedijalni pristup, u suprotnom, iščeznuće poput dinosaurusa.
Dijetalna proza
Bavite se književnom i filmskom kritikom. Kada je književna kritika u pitanju mnogi tvrde da nam nedostaje jedan Skerlić?
- Mi danas nemamo književnu kritiku već samo pohvale koje zavise od platežnih moći pesnika i prozaista pogotovo ako dolaze iz brojnih amaterskih književnih klubova. Skerlić nam nedostaje samo u smislu novog preispitivanja istorije književnosti, kao i vrednovanja ovdašnje književne stvarnosti. Skerliću treba zameriti što nije imao sluha za prozu koja je u sebi sadržavala mistične i fantastične elemente. On se prvi i na krajnje studiozan i sistematičan način pozabavio istorijom srpske književnosti. Međutim, šta su radili docniji kritičari. Uglavnom su ga podržavali! Proza koja u sebi ne sadrži primese fantastike, tajanstvenosti, pa na kraju i ako je lišena efektnih obračuna između likova je poput neslanog, dijetalnog jela. U americi i Engleskoj ako kažete da su Stiven King, Klajv Barker, Den Simons ili Nil Gejmen trivijalni pisci, smatraće vas neznalicom. Na kraju, pažljiviji analitičari videće da Fjodor Dostojevski i Stiven King u svojim romanima neguju sličnu polifonijsku strukturu.
http://www.glas-javnosti.rs/clanak/kultura/glas-javnosti-11-01-2010/nasilje-je-svakodnevica (http://www.glas-javnosti.rs/clanak/kultura/glas-javnosti-11-01-2010/nasilje-je-svakodnevica)
(P)OGLEDI
(Hanibal) Lektor srpskog horora
Autor: Borislav Stanojević
Šta je to s malim, kratkim i sitno pisanim, neuglednim knjižicama - u srpskoj literaturi? Zar baš sve moraju da budu bolje od onih divot - sjajno opremljenih? Sumnjate u osnovanost ovog retoričkog pitanja?
Dobro.
Uzmite onda, onako nasumce, knjižicu ,,Slešer trejler, kratke srpske šok priče" Dušana Cicvare.Na prvi pogled (dizajn Šindik & Šindik) ona deluje kao crni patologov ili policijski pokrov preko raskomadanog leša. Kroz njega je, ipak, uspela da probije krvava fleka. Zatim na bočnim krajevima pokrova ugledate perforacije, karakteristične za filmsku traku. Verovatno, negativ. Ili tzv. ,,leader band", crni blank, koji se prvo ušnira u kinoprojektor, da bi poštedeo oštećenja filmsku sliku koja sledi. Pa, naravno, reći ćete - radi se o ,,trejleru" ili predobjavi, kako smo mi, pre pandemije engleskog jezika, zvali kratku i efektno/atraktivno izmontiranu najavu filma koji ćemo tek gledati.
I to ukazuje na pravu suštinu ove, samo obimom, minijaturne knjižice: Cicvara je shvatio da je sepsa koja izjeda savremeni horor, od Lavkrafta do Kinga i Barkera, od ,,Zore živih mrtvaca" do ,,Zone mrtvih" - preopširnost, predvidljiva citatoidnost koja stvara repetitivnu predugost, čiji je, opet krajnji, neželjeni efekat - dosada. Priče/poglavlja dokumentarne hronike savremenog srpskog društva su munjevito efikasne; kao nekoliko manijakovih uboda u meko tkivo i zasecanja kasapskim nožem po karotidi. Efekat ovih proznih hitaca je zapanjenost žrtve, pardon, čitaoca.
Cicvara, kao i svaki dobar pisac horora, uosećavajući se u svoje manijake-ubice, preuzima jednu (žanrovski nametnutu, obaveznu) slabost. Kod njega je to ,,slabost" jezičke prirode - logična za pisca koji je ekscesivni čitalac i gledalac horora: on svojim islednicima/krvoslednicima ukazuje na svoje izvore. Ali i lektoriše ih, forenzički invazivno odstranjujući, kauterizujući, iz svog tkiva teksta, onaj balast operoznosti, koji citirani ,,uzori" nisu umeli.
Cicvara otvara svoju ,,partiju" sa čitaocem, navodeći ovoga da poveruje kako je knjiga inspirisana izvikanom TV emisijom ,,Šok koridor", a zatim upućuje i na mnoštvo savremenih globalnih i srpskih horor referenci (literarnih - Elis, Lašon, King, Simons, Lavkraft, filmskih - Dante, Konjević/Todorović...). Iako nema sumnje da Cicvara sve to čita/gleda, u ,,Slešeru" je sve to montažno-atraktivno, ejzenštejnovski lektorisano. Hanibal lektorisano: Cicvara leči horor hiruškim putem - on kasapi Lavkrafta (po sopstvenom priznanju metodom minijaturizacije jednog Somerseta Moma), dok ne ogoli sam kostur njegove esencije efikasnosti - zapanjujuću brzometnost Embrouza Birsa i Gogolja. I Glišića i Domanovića, recimo.
I najzad, zašto je ,,Slešer" - dokumentarna hronika, dakle, baš srpske današnjice?
Evo vam citat-dokaza: ,,Ove noći mrtvaci ustaju iz grobova da bi glasali na predstojećim vanrednim parlamentarnim i predsedničkim izborima". Ili u milionskim brojevima čekaju na šalterima, zaboravljajući koliko su puta već prevareni, državnu milostinju od utešnih 17 evra, umesto obećanih 1000, recimo. To je mesto gde Cicvara upire prst u rane naše sramote i kratko nas, mangupski pita: ,,Bo-bo tu?" Odgovor ,,Slešera" naše stvarnosti je jednostavan - ako ne boli, narkoza na koju smo se primili, dobro funkcioniše i amputacija nekog od sledećih naših udova, samo što nije počela.
Quote from: Kunac on 26-01-2010, 00:54:06I najzad, zašto je ,,Slešer" - dokumentarna hronika, dakle, baš srpske današnjice?
Evo vam citat-dokaza: ,,Ove noći mrtvaci ustaju iz grobova da bi glasali na predstojećim vanrednim parlamentarnim i predsedničkim izborima".
kuku.
lele.
jao.
uh!
avaj...
:(
Pokrade Dantea!
danta alegorija!
Ako saberemo intervju i prikaz, imamo praktično više teksta nego u samoj zbirci.