ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...


NAJBOLJI HRVATSKI FILMOVI SVIH VREMENA (izbor kritičara)
(anketa časopisa Hollywood objavljena u br. 50/1999)

1. Tko pjeva zlo ne misli, Krešo Golik, 1970.
2. H-8, Nikola Tanhofer, 1958.
3. Rondo, Zvonimir Berković, 1966.
4. Lisice, Krsto Papić, 1969.
5. Ritam zločina, Zoran Tadić, 1981.
6. Breza, Ante Babaja, 1967.
7. Koncert, Branko Belan, 1954.
8. Ne okreći se sine, Branko Bauer, 1956.
9. Samo ljudi, Branko Bauer, 1957.
10. U gori raste zelen bor, Antun Vrdoljak, 1969.
11. Imam 2 mame i 2 tate, Krešo Golik, 1968.
12. Samo jednom se ljubi, Rajko Grlić, 1981.
13. Izgubljeni zavičaj, Ante babaja, 1980.
14. Kad čuješ zvona, Antun Vrdoljak, 1969.
15. Martin u oblacima, Branko Bauer, 1961.
16. Kaja, ubit ću te, Vatroslav Mimica, 1967.
17. Slučajni život, Ante Peterlić, 1969.
18. Deveti krug, France Štiglić, 1960.
19. Izbavitelj, Krsto Papić,1976.
20. Živa istina, Tomislav Radić, 1972.
21. Vlak bez voznog reda, Veljko Bulajić, 1959.
22. Svoga tela gospodar, Fedor Hanžeković, 1957.
23. Vlakom prema jugu, Petar Krelja, 1981.
24. Bitka na Neretvi, Veljko Bulajić, 1969.
25. Putovanje na mjesto nesreće, Zvonimir Berković, 1971.

...

NAJBOLJI HRVATSKI FILMOVI SVIH VREMENA (izbor čitatelja)
(anketa časopisa Hollywood objavljena u br. 50/1999)

1. Tko pjeva zlo ne misli, Krešo Golik, 1970.
2. Glemabajevi, Antun Vrdoljak, 1988.
3. Bitka na Neretvi, Veljko Bulajić, 1969.
4. H-8, Nikola Tanhofer, 1958.
5. Breza, Ante Babaja, 1967
6. Imam 2 mame i 2 tate, Krešo Golik, 1968.
7. Ne okreći se sine, Branko Bauer, 1956.
8. Deveti krug, France Štiglić, 1960
9. Kako je počeo rat na mom otoku, Vinko Brešan, 1996.
10. Čudesna šuma, Milan Hanžeković, 1987.
11. Vlakom prema jugu, Petar Krelja, 1981.
12. U gori raste zelen bor, Antun Vrdoljak, 1969.
13. Vlak u snijegu, Mate Relja, 1976.
14. Izbavitelj, Krsto Papić,1976.
15. Kiklop, Antun Vrdoljak, 1982.
16. Mondo Bobo, Goran Rušinović, 1997.
17. Život sa stricem, Krsto Papić, 1988.
18. Ritam zločina, Zoran Tadić, 1981.
19. Svoga tela gospodar, Fedor Hanžeković, 1957.
20. Okupacija u 26 slika, Lordan Zafranović, 1978.
21. U raljama života, Rajko Grlić, 1984.
22. Vuk samotnjak, Obrad Gluščević, 1972.
23. Kad čuješ zvona, Antun Vrdoljak, 1969.
24. Bogorodica, Neven Hitrec, 1998.
25. Lisice, Krsto Papić, 1969.

komentari dobrodošli

a i slična lista srpskih filmova
ili bosanskih ili pak ex-yu

Prosečno godište prvih 25 filmova po kritičarima je '67, a po čitateljima je '76. Ili čitatelji imaju kraće pamćenje, ili su kritičari nostalgični.

pa čitateljska lista je začudo solidna. mislim, također se javljaju stari filmovi, što nije baš tako uobičajeno među gledateljstvom. razlog je vjerojatno što je to publika jednog filmskog časopisa, pa time već ponešto filmofilskija. oni su stavili (samo) tri nova filma na listu - iz devedesetih. mislim da su to promašaji, ali gledateljstvo je sklono svom vremenu, tj. aktualnosti. devedesete su bile prilično slabe u filmu, a novi uzlet je stigao tek u novom desetljeću kada se hrv. film ponovo probio u vrh.
kao što je bio u pedesetima i šezdesetima, pa otuda ni ne čudi da je prosječno godište '67.

ono što je primjetno je da ležerniju temu rado vide i kritičari i publika, jer je Tko pjeva pobjedio oba puta. naravno, radi se o kvalitetno urađenom djelu, pitkom, gledljivom, populistički okrenutom. ta je formula dobitna (i Kako je počeo rat na mom otoku je izabran kao nastavak te tradicije). vjerojatno je tako sa srpskom inačicom, Ko to tamo peva, da je slično obljubljena.

no love for charuga... previše jugoslavenski, kaj li.

a ovo bogorodica, je li to ono kada pitomi hrvatski mužik od drveta delje bejbi džizusa i sličnu tematiku, a onda dođe rat i srbočetnici. i tu on doživi neke neprijatnosti, pa nakon rata odlazi u vojvodinu (genijalan detalj sa zumiranjem natpisa na mađarskom) da traži zlostavljača, nalazi ga u radionici i onda ima jedna dobra gore scena sa cirkularnom testerom. ili tako nešto. ako su to dva filma, naslov ovog sa pilom bi dobro došao.

evo našao sam bogorodičin zaplet:

QuoteStolar Kuzma (Ljubo Kerekeš) je stari momak koji se zaljubljuje u mladu učiteljicu Anu (Lucija Šerbedžija) koju zaručnik-Srbin (Goran Navojec) maltretira. Sve se događa u osvit zvukova ratnih bubnjeva u Slavoniji u kojima se mnogi Hrvati ne mogu snaći pred rastućom srpskom agresijom. Koja ne samo da dovodi do razaranja prijateljstava i susjedskih odnosa već i do strahovitih razaranja i bespotrebnih žrtava...

hmhmh

Quote from: cutter on 30-03-2010, 17:15:06
naslov ovog sa pilom bi dobro došao

Bogorodicu sam gledao davno, ali prilično sam siguran da je to taj film - scena piljenja ruke sa cirkularom

inače, ni taj film ni Čaruga nisu na top-listi... mojoj

meni je sjajan jugonostalgičarski detalj sa filmom Bitka na Neretvi na previsokom 3. mestu čitalaca! :)

zašto misliš da je to previsoko mjesto za čitatelje?
ne bih rekao, jer je Neretva superspektakl, blockbuster. to je kao da te čudi da rulja voli Spašavanje vojnika Ryana.
meni je Neretva među naj-ratnim-spektaklima uopće, u svjetskim okvirima

plus opaska - to je samo djelomično hrvatski fim. radi se o najegzemplarnijem primjerku sve-yu filma tako da ga u svoj korpus mogu uvrstiti i ostali.

Kao i svaki pravi Crnogorac, Bulajić se deklarisao kao Hrvat...

bez obzira na to, tu su uključene sve produkcijske kuće iz yu, pa glumci, vjerojatno i ostala logistika
Bulajića inače hrv. teoretičari (recimo Škrabalo) vode kao hrvatskog redatelja, a i on sam je nekako gravitirao prema Zagrebu (uostalom, kao veteran je snimio Libertas i time se svrstao u novu hrv. kinematografiju)

ali, uza sve to, neke je filmove teško definitivno odrediti. pa sam ovdje mišljenja da, kada bi i ostali stavili Neretvu u svoj korpus, ne bi bilo prepogrešno

Koja slucajnost! Bas sam danas pokusala iskopati Lisice na Youtubeu. Nasla sam samo neke isjecke... :(

Zasto mi ne mozemo cijeniti to sto imamo i izdati te jebene i jebacke filmove na DVD-u!?!? Vec dugi niz godina hocu pogledati Kaja, ubit cu te (navlazim se kad vidim Kojadinovica), ali ovi s HRT-a ni da bi prstom mrdnuli...

Много волим 'Битку на Неретви'. Сукоб између партизана и четника ме подсјећа на 'Спартакуса' а сцена између Орсона Велса и Душка Булајића на Шекспирову трагедију. Зато се тенкови Sherman умјесто Mark IV могу занемарити. Штета је да нема бољег DVD-a на овим просторима па сам морао да узмем издање са њемачким тоном који уопште не разумијем. Овај диск има најбољу слику од свих постојећих али је знатно краћи од Делтиног.
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fimg143.imageshack.us%2Fimg143%2F2469%2Fpdvd015v.jpg&hash=1a239208aff54b7662692425e47ba715a378eea0) (http://img143.imageshack.us/i/pdvd015v.jpg/)
Мене лично чуди да на овим листама нема 'Seljačke bune' и 'Jubileja gospodina Ikla'.

Ivo Škrabalo je prijatelj moga oca. Sećam se kada mu je krajem osamdesetih u Moskvi poklonio svoju istoriju hrvatskog filma. Moj otac je malo prelistao i konstatovao da je dosta provokativna u svom nacionalnom štimungu ako se ima u vidu SFRJ. Ivo je sa osmehom konstatovao da uskoro neće biti tako. :) Jako fin čovek, i ja sam imao priliku da ga upoznam a knjiga je izuzetna.

Apsolutni pobjednik izbora - Tko pjeva zlo ne misli je pravi purgerski film i reminiscencija za jednom epohom. Malo kome izvan Zagreba je nešto posebno prirastao za srce.

S druge strane H-8 i Breza su autentična remek-djela, izuzetno progresivna za vrijeme kada su nastali, a čini se da vremenom i dodatno dobijaju na kvalitetu. Već godinama se najavljuje da će H-8 dobiti rimejk, ali još ništa od toga. Osnovna ideja je toliko dobra da me čudi da i Holivud nije pokušao da napravi neki rimejk. Nasuprot H-8, Hanžekovićev  Svoga tela gospodar, iako samo godinu dana stariji danas djeluje vrlo arhaično (čak toliko da to postaje i simpatično).

Rondo i Ritam zločina su kvalitetni filmovi, ali za moj ukus suviše kamerni.

Našli su se i zaista najbolji filmovi Krste Papića - Život sa stricem, koji stvarno spadaju u sam vrh hrvatskog filma. Izbavitelja sam gledao poodavno, ali se sjećam da me jeste prestravio. Volio bih ga pogledati da vidim kako bi to sada izgledalo.

Branko Bauer je majstor domaćeg posleratnog realizma, pa nije ni čudo što je prisutan sa više filmova. Na listi nedostaje i njegov film Licem u lice.

Veljko Bulajić se može smatrati hrvatskim rediteljem, ali se Bitka na Neretvi ne može smatrati hrvatskim, već isključivo pan-jugoslovenskim filmom. Osim Vlaka bez voznog reda moglo se naći i mjesta za Visoki napon. Uzavreli grad se već teže može smatrati hrvatskim, ako ništa i radnja se odvija izvan Hrvatske (u Zenici). Čak ni filmovi koje je Bulajić snimio u poznom ex-yu periodu - Obećana zemlja i Donator nisu loši, ali vjerovatno nisu za sam vrh hrvatskog filma.

U gori raste zelen bor i Kad čuješ zvona su ponajbolji Vrdoljakovi filmovi i sigurno spadaju u najbolje partizanske filmove uopšte, premda izvan Hrvatske nisu popularni kao neki njihovi srpski parnjaci.

Ne čudi ni višestruka pojava Rajka Grlića, premda je po meni U raljama života znatno ispred Samo jednom se ljubi. I da - nedostaje Čaruga (a možda i još poneki Grlićev film)!

Koncert Branka Belana je solidan starovremenski film. Imam 2 i 2 tate je veoma simpatičan film za sve uzraste. Deveti krug je potresna ratno-ljubavna priča, na momente tragičnija od Romea i Julije. Vlak u snijegu i Vuk samotnjak su sjajni dječiji filmovi i šteta je što se više ne emituju po srpskim televizijama u nekim adekvatnim terminima. Vlakom prema jugu mi je djelovao sasvim prosječno.

Čini se da je Mimica zapostavljen sa samo jednim filmom - Kaja ubit ću te. Čak mislim da on ima i boljih filmova - Događaj i već pominjana Seljačka buna, kao i nekad vrlo cijenjeni Prometej sa otoka Viševice.

Ono što naročito bode oči je potpuni izostanak Lordana Zafranovića sa kritičarske liste, dok se na listi čitalaca pojavljuje samo jednom - sa svojim najreprezentativnijim djelom Okupacija u 26 slika. Na listama nema solidnog Pada Italije (koji je sličan Okupaciji, ali i nešto slabiji), kao ni meni vrlo dobrih Večernjih zvona. Manje se čudim izostanku, recimo, Praznika kurvi. S obzirom da je lista pravljena 1999. godine (poslednji Tuđmanovi dani) izostanak Zafranovića je teško tumačiti drugačije no politički.

Kako je počeo rat na mom otoku je ponajbolji hrvatski film iz 90-tih, dok je Bogorodica čisto propagandno đubre proizašlo iz porodične manufakture Hitrec (tata Hrvoje, autor Smogovaca, je bio hrvatski ministar informisanja u ratnim godinama). Bogorodica jeste film koga je cutter opisao, a preporučujem je samo ekipi koja piše recenzije za ''chetnixploatation''.

Od meni dragih filmova prvenstveno nedostaje sjajna satira Dejana Šorka Mala pljačka vlaka (nekima može nedostajati i Oficir sa ružom).

Najpotcjenjeniji autor - odnosno reditelj bez ijednog filma na listama je Fadil Hadžić, iako je imao nekoliko sasvim solidnih ostvarenja - Abeceda straha (hičkokovski triler iz miljea II svjeskog rata) i nekoliko po tadašnje društvo vrlo kritički orijentisanih filmova - Lov na jelene (mnogo me podsjeća na Sturgesov Bad Day at Black Rock), Protest i nešto slabiji (ali solidni) filmovi Novinar i Ambasador.

Nedostaje"Plavi 9" Kresimira Golika, "San o ruzi" Tadica...
Jedva da ima Zafranovica, "Ritam zlocina" kao mozda i najbolji film u ex YU nisko kotiran... Glupost od liste.

Quote from: raindelay on 31-03-2010, 14:58:06
Nedostaje"Plavi 9" Kresimira Golika, "San o ruzi" Tadica...
Jedva da ima Zafranovica, "Ritam zlocina" kao mozda i najbolji film u ex YU nisko kotiran... Glupost od liste.

nije tako
nedostaje ovo, nedostaje ono... pa i ja bih stavio možda ponešto, ali to još uvijek ne znači da je lista glupost. štoviše, liste su vrlo solidne, čak i čitateljska.

dobar komentar Gavrića
Tko pjeva zlo ne misli je odličan film, premda osobno ne bih stavio takvo ležerno štivo u vrh. ali kažem, to je očito dobitna kombinacija. i 2 mame i 2 tate su u istom duhu, a nastavak te tradicije pitkog humornog komentara određenog vremena su Brešanovi filmovi. iako nemaju Golikovu dubinu i vještinu.
duh Golikovog filma (Tko pjeva) je više onaj malograđanske urbane klase, ono što je u narodu izražava kao 'bečka škola' i vrlo je različito od poetike kusturičinih kasnijih pravobalkanskih filmova a što je steklo određenu popularnost i identifikacijsku sklonost raje. a ta je linija nekako samo čekala da se ispolji jer raja ište, pa je kusturici tu pala sjekira u med. zbog te kulturalne različitosti, Tko pjeva nema u pasivnim;) krajevima kultnu popularnost, iako se radi o vrhunskom ostvarenju.

za H-8 i Brezu se slažem, a i Svoga tela gospodar je meni izuzetan.

Licem u lice bih ja stavio; fenomenalan film i ujedno prvi koji kritički preispituje socijalizam. naravno, on je još u idealiziranom svemiru kada Partija predstavlja božanstvo, a isključenje iz iste prikazano je takvim psihološkim posljedicama po glavnog aktera da je to nestvarno. osobno mi je ovo jedan od najboljih yu filmova. (Ciguli miguli je raniji, zabranjen, ali to još nisam pogledao - ionako je on javno prikazan tek 25 godina kasnije)

Zelen bor i Večernja zvona - zaista najbolji partizanski filmovi, ali problem je isti onaj koji i kod Golika: hrvatski štih je više srednjeevropski a to nije prihvaćeno diljem yu, tj. nije srašćeno s narodom, pa otuda bolje prolazi drugačiji duh.

Mimica je meni vrh, ali kako je on okrenut artitstičkom filmu, to je shvatljivo da nije obljubljen kod šireg gledateljstva. Prometej s otoka Viševice je sam vrh, prvi modernistički yu film, čak u neku ruku preteča Zerkala (premda ne te dubine i snage).

Zafranović je donekle prokazana osoba u hrvatskom prostoru pa, jednim dijelom zbog toga ga nema, a drugim dijelom također nije baš nekakav populist. Okupacija je meni precijenjena, a Pad Italije i Večernja zvona podcijenjeni.

Izostanak Fadila Hadžića je začudan, jer su gro njegovih filmova izvrsni. Nastavio sa društveno-kritičkim filmom nakon Licem u lice Branka Bauera, a za Lov na jelene me uopće čudi kako je to dozvoljeno u godini nakon hrvatskog proljeća - problemi hrvatske emigracije kao tema?

Belanov film je zapravo bio prvi primer revalorizovanog klasika. Zapravo iz Zagreba, sa revalorizacijom Belana i Bauera kreće talas na jugoslovenskom nivou, u Beogradu počinje da se piše knjiga o Nanoviću itd.

Nervira me hrvatski jezik, odosno naglasak, pa ne mogu lepo da pratim priču filma. Isto se odnosi i na knjige na hrvatskom ili filmove sa hrvatskim subtitlom ili hrvatski Dnevnik. Slično kao sa bugarskim, i taj mi jezik - tiha jeza.

U raljama zivota (http://www.youtube.com/watch?v=_IGoXw6TqlA&feature=related#)

U raljama zivota Semka Sokolovic Bertok (http://www.youtube.com/watch?v=CBUq_G5oUpo&feature=related#)

Quote from: RedSonja on 24-08-2010, 10:57:14
Nervira me hrvatski jezik, odosno naglasak, pa ne mogu lepo da pratim priču filma. Isto se odnosi i na knjige na hrvatskom ili filmove sa hrvatskim subtitlom ili hrvatski Dnevnik. Slično kao sa bugarskim, i taj mi jezik - tiha jeza.

Ccc... Vedrana Rudan nebi odobrila ovakvo stajalište.  :(

pa ne, može redsonja preferirati što joj drago. njoj se sviđa onaj kičasti beogradski sleng, valjda, ali i to je za ljude.
(ali što spoji hrvate i bugare, jel to ponovo politički podkontekst, revizija atentata u marseilleu i sl)

A čuj, da mene primjerice nervira škotski "naglasak", da me od njega vata "tiha jeza", te ga odlučih, na temelju toga, izbjegavati u raznim medijima, sam bi sebe sputao/limitirao za ljepotu i ostvarenja tipa "Trainspotting", "Local Hero", "breaking The Waves", "Dear Frankie"... i sl...

ILi, kao i da mi se fizički ne dopadaju istočnjačke žene, pa zanemarim azijatski film.

..cudi me na listi nema filma "Banovic Strahinja"....

Palite se ljudi, to od vas nisam očekivala, ccc...

Quotepa ne, može redsonja preferirati što joj drago. njoj se sviđa onaj kičasti beogradski sleng, valjda, ali i to je za ljude.
(ali što spoji hrvate i bugare, jel to ponovo politički podkontekst, revizija atentata u marseilleu i sl)

Mislila sam da će većini ljudi da bude jasno da sam dodala taj bugarski baš da bih stavila do znanja da kontekst što se hrvatskog tiče nije nacionalistički.
Palo mi na pamet da ih ima takvih ko ti, patuljaka, pa sam pokušala da izbegnem ovake ispade.
A ovo beogradski kičasti sleng ću da pripišem tvojoj brzopletosti. Nisam se još ni izula a već znaš šta preferiram i šta mi se svidja.

patuljci sve vide, redsonja. izuveno, obuveno, nema veze...
usput, koji ti je hrv. film najbolji, ako uopće postoji takav?

plutice, malo paljevine uvijek dobro dođe

Uopće ne postoji.

Šalim se, al baš sam prijatno iznenadjena što nekoga interesuje koji je film najbolji po mom mišljenju. Ja ko što rekoh, nešto ih i nisam pratila,iskreno me iritira ikavica, još kad je zagorska, ne pitaj,
A sećam se nekog filma, ratna tematika, drama ili tako neki miks, igra ćerka Radeta Šerbedzije, ona kako se zove...
E film, naslov ne znam, al nije ta Koracija i njezina kinematografija, stvarno mi nisu preokupacija, nekako sam ravnodušna.
Al što im je more lipo!

mislim da pričaš o bogorodici. pa, to i nije neki film.

Quotepa, to i nije neki film.

Pa to ti sve vreme pričam.
:)

film za tebe je: vjerujem u anđele iliti kako je poštar uhvatio najbolju ribu u okolici i šire. pravi morski.

Quote from: PingvinPatuljak on 30-03-2010, 15:44:48
NAJBOLJI HRVATSKI FILMOVI SVIH VREMENA (izbor kritičara)

xrofl

Ne mogu a da ne primetim sumnjiv manjak hrvatskih filmskih ostvarenja izmedju 1972 i 1980

:evil:

primjedba ti je možda dobra, ali formulacija, podtekst, ton i nakana posta vonjaju.

Quote from: RedSonja on 24-08-2010, 14:34:02...iskreno me iritira ikavica, još kad je zagorska...

A u hrvatskoj kinematografiji ovo je bas cest slucaj... Ah, jebiga, kad divojka sa sela nema potpuno funkcionalan televizor, pa ga je mozda i omasila...

Au, jebote Ela, ti bi da budeš otrovna, a ni rečenicu ne znaš da sastaviš kako treba.

Aj skini te uštogljene okove sas ruku i iskuliraj.

cat fight! cat fight!  :!:

Šic!

Quote from: crippled_avenger on 31-03-2010, 18:16:23
Belanov film je zapravo bio prvi primer revalorizovanog klasika. Zapravo iz Zagreba, sa revalorizacijom Belana i Bauera kreće talas na jugoslovenskom nivou, u Beogradu počinje da se piše knjiga o Nanoviću itd.

Belanov Koncert iz 1954. je sjajan film.
Danas je već općepoznata ova priča o marginalizaciji Koncerta (iako je glavna glumica dobila nagradu u Puli) te ponovnom otkrivanju četvrt stoljeća kasnije. Razlog tome vide u Belanovom isticanju pojedinca nasuprot općem, što nije na programatskoj liniji tadašnje državne ideologije.

Ta primjedba dobrano stoji. Iako Koncert počinje sretnim sunčanim danom oslobođenja Zagreba, završetak nije poletan i optimističan: glavnu protagonistkinju je život (i društveno-povijesne okolnosti) pošteno nagazio, te joj ni revolucija ni konačno-dosegnuti-klavir ne mogu pomoći.
Štoviše, čitanje bi moglo biti obratno: Belan oslikava kao najvedrije i najsretnije dane, one rane, mitteleuropske. Ta epizoda iz Eminog života odiše nekim dražom; likovi nisu prokazani niti denuncirani odbojnošću, već naprotiv, prikazani sa određenom simpatijom (pa iako kroz, tada nezaobilazne, marksističke naočale - gospoda i milostive su naravno "von oben", a mala Ema je dolje, na podu. ona je kći služavke i "naš lik" -pa zna svirati klavir-, dok je kći plemenitaške obitelji malo razmaženo derište koje nije tako nadareno; nju ne zanima klavir i sviranje, nego gramofon).
Nakon austro-ugarske epizode, slijede dvije jugoslavenske; prva je vrlo uspjela komična obiteljska situacija, gdje se ukazuje na propadanje buržoazije: otac posrće i pronevjerava novac, vjerojatno zbog majke koja dalje održava iluziju veličine, dok je kći skroz dekadentna i nemoralna. Djed, stari oberst, potpuno je posenilio zgranut rasapom starog (njegovog) svijeta, u kojem žene vode glavnu riječ. I to je zanimljivo; muški nisu prikazani odbojno, dok žene (majka i kći) jesu.
Ema ovdje upoznaje romantičnu vezu, sa učiteljem klavira gospođice Grete (antiteza i dekadentna kći). Ali njen lik zadržava tragičku crtu, jer ta veza biva samo romantičarsko sanjarenje preko prozora (Belan to simbolički potcrtava slikom dvaju golubova; dakle, sklon je melodramatskim sentimentima, ali ne vidim to kao slabu stranu filma. štoviše, dopadljivo je).
Zatim slijedi skok u 1929. kada kralj proglašava diktaturu. Ovdje više nema vedrine, noć je, i Ema sa skupinom glazbenika dolazi u kuću skorojevića koji se oženio Gretom. Imamo uspon biznismena, prema kojima više nema one simpatije. Srpski veletrgovac koji je jako glasan na proslavi, nije oslikan kao nobl; prije kao kič, a politička situacija kao nepovoljna; gospoda i milostive su više za Beč (kako kaže diva), dok Žika (veletrgovac) okreće na radiju stanicu Beograda. Ipak, buržoazija je pokazana kao poltronska; premda mrmljaju, okreću se oportunistički i nazdravljaju kralju.
Glazbenici su pak orisani sa ljubavlju; naravno, oni su proleteri i gladni kruha. Situacija je sada krajnje zaoštrena: gospoda slave i jedu pečene prepelice, a narod gladuje. Noć je, kiša, sumorno, maglovito; nipošto tako nije predočeno vrijeme Austro-Ugarske. Kraljevina Jugoslavija kao tamnica naroda?
Posljednje razdoblje kroz koje prolazimo je endehazija. Atmosfera je tjeskobna, ljude progone; u kavani se svira nezaobilazna Lili Marlen. Pratimo odbjeglog logoraša koji traži krčmarevu pomoć. Ema je propala, sjedi sama i cuga. Baca pogled na progonjenog čovjeka. Stižu ustaše i legitimiraju; totalitaristička država na djelu. Ustaše su naravno najgori, siledžije i ubojice. Čovjek bježi u noć, među vlakove. Ema pronalazi umirućeg i shvaća da je to njena romantičarska ljubav, Berislav...
Zanimljiva crtica ove epizode je da vidimo oca (posrnulog oca koji je pronevjerio novac i završio u Lepoglavi), koji je u stanju raspadanja (načet kašljem), kako pregovara sa ustaškim ideologom: otac, iz stare plemenitaške i vojničke obitelji, može dobro doći novom poretku. Ovi sklapaju dogovor na obostrano zadovoljstvo očito. Kroz tu crticu nam je dano kakva je to propala država, kakvi posrnuli raspadnuti ljudi dolaze na vrh; u paketu sa ustašama nižeg ranga koji maltretiraju narod u kavani, vrlo je jasan obračun i sa ovim poretkom (dakako, ovdje je to najizravnije dano).

Završetak, tada obavezno prožet optimizmom velike pobjede i preobrazbom društva u radničku klasu i poštenu inteligenciju, ovdje je u napetosti: Ema, iako se uspinje iz mračnog samotnog podrumskog suterena i dolazi među sretne omladince, ne završava osmijehom i srećom; ona nariče nad klavirom, njenim klavirom "kojeg će joj gospodin Pjaskovski dati". Napipava urezano ime iz vremena kada je majka služila, a Emica se skrivala ispod klavira; je li bilo bolje za vrijeme gospona Pjaskovskog?

"okupacija" od lordana i naravno "mala pljačka vlaka",to je apsulitno majvećei u krajni domet,mada može i "smrt gospodina goluže"

goluža nije ni po jednom osnovu hrvatski film :)

Lisice
Izbavitelj
Sokol ga nije volio
Mala pljačka vlaka
Breza

Od novijih mi je dobar ovaj:

http://www.imdb.com/title/tt0339266/ (http://www.imdb.com/title/tt0339266/)

Pardon za Golužu,so definitely"mala pljačka"

Prometej s otoka Viševice, 1964 (Vatroslav Mimica)

Za razliku od Belanovog Koncerta, Mimičin Prometej je odmah prepoznat i društveno priznat: prva nagrada u Puli (zajedno sa filmom Tri, A.Petrovića), kao i neke strane nagrade. (kada već uspoređujemo s Koncertom, možda je bitna stavka što završetak Prometeja pogoduje marksističkoj ideologiji: junak pronalazi da su žrtve bile opravdane)

U središtu radnje je Mate, sredovječni direktor nekog zagrebačkog poduzeća. Očito velika zvjerka, odlazi sa ženom na otvaranje spomen-ploče u rodno mjesto. Povratak evocira uspomene iz djetinjstva i mladosti, tako da uglavnom pratimo tok svijesti. Takvom razlomljenom strukturom, Prometej djeluje kao preteča Zerkala. Kritika navodi da se radi o prvom izrazito modernističkom jugoslavenskom (te naravno hrvatskom) igranom filmu.

Simbolika je očita: Mate, partizanski prvoborac koji se požrtvovno zalagao za elektrifikaciju otoka, uspoređen je s Prometejem koji donosi svjetlo. Poput grčkog junaka, ima problema sa jetrom. Viševica je kamen (kako reče njegov tast kojega glumi P.Vuisić) za koji je okovan.
Matu su uspomene strefile svojski; u besanoj noći propituje je li sve to vrijedilo? Sada je direktor, šofer ga vozi, žena prati, mjesto slavi... ali crv sumnje rovari. Prisjeća se mladosti, zanosa i ideala, prve ljubavi i sina. Prisjeća se oca, majke, umiruće sestre. Prvih susreta sa radničkim aktivizmom, revolucijom, odlaskom u partizane.
Vrativši se kao pobjednik, Mate ima nepokolebljivu vjeru u napredak. Ni smrt oca i majke nisu ga previše uzdrmali (ovdje imamo napetost između njega i tasta; tast je predstavnik više klase, koji je prvi dobio struju. ali on je uveo samo sebi. tako govori Mati, je li borba vrijedila smrti roditelja: da nije otišao u partizane, neprijatelj ne bi strijeljao oca i majku).
Mate se ne da smesti; obavlja prljavi posao za napredak, za revoluciju, ubire porez od lokalnog stanovništva. Zapostavlja obitelj, ženu i sina. Uvesti struju, izvesti Viševicu iz tame, postaje mu fiks ideja. Iako suočen sa tromom masom, sa nepovjerenjem i ismijavanjem, naposljetku stvar istjera do kraja. Ali cijena je velika; žena i sin su otišli.
Mate odlazi sa otoka potiho, bez kofera. Dao je mjestu sve, a odlazi poput ološa.

Dvadesetak godina kasnije, vraća se uz fanfare. Ali sa bolesnom jetrom i sumnjom kojom je i dalje okovan za otočki kamen. Je li sve skupa imalo smisla? Revolucija jede djecu, a kod Mate kljuca jetru.
Premda je tijekom čitavog filma sugerirano da su žrtve promašene, završetak donosi obrat: Mate sreće nekadašnje bundžije i podrivače kako su uklopljeni u sustav: ovaj živi od turizma, onaj se zaposlio u državnoj službi. Prometej je donio svjetlo i društveni probitak. Tast, prošli buržuj, sveden je na samotnu sobicu u skladištu. I klasnog neprijatelja je država zbrinula. Ženi i sinu, prvim ljubavima, također ide dobro; muž je poslovni čovjek pa su zbrinuti.

Tako u završnoj sceni (nakon što se predomišljao), Mate savjetuje mladića (I.Vidović) da ustraje u snovima, u projektu koji ima velike planove za otok, idealističke planove. Mate se prepoznao u Vidoviću; mladi sanjar koji djeluje u ime viših ciljeva. Kakve veze onda imaju jetra, izgubljena ljubav, sin kojega ne poznaješ i besane noći, kada je objektivna situacija očita: širi slojevi su stekli bolju egzistenciju, izvedeni su iz tame građanske ideologije u svjetlo marksizma, a sam si direktor velikog poduzeća pa si možeš kupiti novu ženu?

Rondo, 1966 (Zvonimir Berković)

Berković je odmah, svojim prvijencem, pobrao gomilu priznanja: drugo mjesto u Puli za film (Srebrna arena), prvo mjesto za scenarij (Zlatna arena). Također su nagrađeni glumac (Relja Bašić) i glumica (Milena Dravić), kao i fotografija.

Rondo dolazi u plodnim šezdesetima i svakako daje dodatni poticaj ozbiljnijem jugoslavenskom filmu. Daleko od prevladavajuće ratno-revolucionarne tematike (kažu da je H8 iz 1958. prvi yu-film koji donosi svježu temu), Berković se bavi preispitivanjem građanskog života. Čini se da su ljubavni trokuti njegova opsesija; nedavno sam na HTV-u pogledao Ljubavna pisma sa predumišljajem: isti osnovni motiv, naizgled stabilan brak i ponovo žena biva dovedena pred iskušenje, dok se muškarac platonski koleba.
U Rondu je to izvedeno tako da u bračnu idilu upada stranac. Feđa i Neda žive skromni zadovoljni život mlađe intelektualne klase... ali samo naizgled. Njihov sklad se otkriva kao narušen. Dokolica, puste nedjelje govore o nekom temeljnom nedostatku; nešto remeti mir bračnih drugova. Feđa gotovo fanatično ustraje u pozivanju sredovječnog samca, Mladena, na duge poslijepodnevne partije šaha. Dok oni igraju, Neda se vrzma oko njih poput mačeta.
Ova se tema ponavlja kroz cijeli film – koji je upravo strukturiran kao istoimena glazbena forma.
Time film biva izrazito komorne atmosfere, što moguće posljeduje slabije komuniciranje sa širim gledateljstvom. Ali Berković je u takvom svjetonazoru beskompromisan: svi njegovi filmovi naginju intelektualističkom, lišeni populističkog.

Dakle, u Rondu se kroz nedjeljne partije šaha, gradi intimistički zaplet; tri glavna lika se psihološki nijansiraju. Stabilan brak biva pomalo nagrižen, a Neda sve više gravitira Mladenu. Feđa i dalje biva opsjednut šahom; pjevuši i mašta o vatrometu.
Berkovićeva razrada je zanimljiva, jer ovdje nemamo strasno prepoznavanje između žene i ljubavnika. Isto tako, ni muž i žena nemaju nesuglasice, čak niti nerazumijevanje. Remeteći faktor prije su same okolnosti, kao da sama prisutnost postaje glomazna masivna te zadobiva materijalni oblik. Mladen dakle profitira (naguzi Nedu) ne iz inicijative, nego najbanalnijim ponavljajućim prisustvom (ovo pak korespondira sa Weiningerom i njegovim formulama seksualne privlačnosti, gdje je on upravo istaknuo taj faktor vremena –zajedničkog prisustva- ).
Odnosi među likovima su praćeni šahovskim metaforama (i tako Rondo biva drugi film koji sam pogledao u kraćem razdoblju, a koji baca šahovske metafore –prije toga sam pogledao Night Moves, A.Penna-). Scena sa Nedom kada zapomaže da Feđa napadne Mladena kraljicom, te plače, čak je prenaglašena, polako prelazi u jeftino-patetično.
I tako sve mic po mic, dođe karneval; Feđa ostvari svoj san o vatrometu, a Mladen mu ga zavuče drukčijim vatrometom.

Završetak je također zanimljiv. Dva šahista se ponovo nalaze: nakon briljantne Feđine replike ("Mladene, vi ste svinja"), dva slobodna ljudska bića uviđaju da su osuđeni na zajedničko bivstvovanje u praznoj dokolici, na one iste nedjeljne partije šaha. Samo što sad atmosfera izgleda pomalo tjeskobno; nema Nedine razigranosti, nema salonskih razgovora nego izravniji, podozrivi, svađajući govor. Je li ovo zapravo bolja situacija, život bliže Istini? Što je pošlo ukrivo na nedjeljnim partijama šaha, između prijaznih, uviđajnih likova? Je li Berković kritizirao otuđenje čovjeka u suvremenom svijetu? Ovim pitanjima se svakako može pozabaviti u nekoj budućoj analizi, sada neprijepornog klasika hrvatskog (i ex-yu) filma – Ronda.

Pogledao sam H-8 i mogu samo da kažem da je ubio radnju, i ono što pokušava da učini uopšte nije djelotvorno, a budući da je 1958. godina, ne izgleda ni savremeno. Film je krut kao da je 1938.

Nešto mi je dosadno te ću predložiti robnu razmenu. Patuljak, daj ti ovde jednu analizu ili makar plitak, površan i banalno duhovit komentar bilo kog od sledećih filmova:
Za sreću je potrebno troje
Samo jednom se ljubi
Oficir s ružom
U raljama života

a ja ću u dogledno vreme na nekom pogodnijem topiku uzvratiti hvalospevom filmu Mama i kurva Žana Estaša i u eventualnom srećnom slučaju objašnjenjem zašto je to film o meni i mojoj generaciji iako sam em neparižanka em rođena par godina nakon snimanja ovog filma, natuknicom o tome kako je dobrom reditelju lako u sekundi pretvoriti nekog u negativca za svaku gledateljku domaćicu, i izlišnim pominjanjem najlepših replika...

Ako Patuljak neće, mogu i drugi volonteri za razmenu (Bata se izuzima standardno), ponuda važi.  :mrgreen:

Što bi se Bata izuzimao kad je najbolji analitičar ovdje? 8-)

U stvari, jedino tebe još niko nije vidio da napišeš nešto suvislo na forumu o nekom filmu, bar ne posljednjih godina. Valjda živiš od stare slave...

Bata je već rasturio U raljama života, perfektno secirajući taj film. A možda repriziram i Oficira.

Pa ja i ne pišem o filmovima uopšte, nemam dakle nikakve slave, kako stare tako ni nove. Ali makar kad gledam film primetim kad je ko koga, pa tako mogu tebe da potkusuravam - ti nikako da izvadiš nos iz Habermasa dok na ekranu idu Košute ili nešto sličnog kalibra. Ccc.

što, misliš da je lezbejska orgija ključna u tom filmu? Što se simbolike tiče sasvim je nevažno sve da su navukli i strap-on. A Fuko je pisao o seksu, ne Habermas

Možeš ti da čačkaš sad oko jednog filma koji mi je bio dosadan pa sam ga i površno gledao, samo ne znam šta ćeš time da postigneš, sigurno ne možeš dokazati da sam nesposoban da analiziram filmove, što pokušavaš da uglaviš tu i tamo.

Quote from: Jevtropijevićka on 01-09-2011, 01:44:33
Nešto mi je dosadno te ću predložiti robnu razmenu. Patuljak, daj ti ovde jednu analizu ili makar plitak, površan i banalno duhovit komentar bilo kog od sledećih filmova:
Za sreću je potrebno troje
Samo jednom se ljubi
Oficir s ružom
U raljama života

a ja ću u dogledno vreme na nekom pogodnijem topiku uzvratiti hvalospevom filmu Mama i kurva Žana Estaša i u eventualnom srećnom slučaju objašnjenjem zašto je to film o meni i mojoj generaciji iako sam em neparižanka em rođena par godina nakon snimanja ovog filma, natuknicom o tome kako je dobrom reditelju lako u sekundi pretvoriti nekog u negativca za svaku gledateljku domaćicu, i izlišnim pominjanjem najlepših replika...

Ako Patuljak neće, mogu i drugi volonteri za razmenu (Bata se izuzima standardno), ponuda važi.  :mrgreen:

ajd stavi osvrt, ne znam taj film. da vidimo što ti se svidjelo.

a ove filmove što si tražila, imat ću u vidu. trenutno sam u nekim drugim stvarima, pa ono, kroz neko vrijeme.

znači jebo te Babaja, pa taj ne bi snimio kršten film čak i kada bi mu Velimir Živojinović bio u glavnoj ulozi! 8-)

Pogledao sam Kamenita vrata, prije par mjeseci Brezu, sad pomišljam da li da gledam i Izgubljeni zavičaj ili da si prosviram metak kroz glavu.

Očajno, očajno, očajno, previše očajno, patetični idiotizam bez trunke pameti. Ne bi me čudilo da su i Mirisi, zlato i tamjan teško čačkanje ganglija.

Već zamišljam Bam Margeru i H.I.M. kako pripremaju rimejk Kamenitih vrata, sa Razorblade Romance kao saundtrekom. Užas! 8-)

Ante Babaja je kriminalac svjetskog glasa! Samo se pitam da li postoji jedan jedini motiv iz njegovih filmova koje nije ukrao od Sergeja Parajanova.

Ipak sam pogledao IZGUBLJENI ZAVIČAJ, i doza patetike je na nivou. Lik koji napušta sopstvenu tradiciju (koja je korumpirana), koji bukvalno sahranjuje starog sebe i odlazi da kao apstrakcija propadne u nekom velegradu, je prototip onoga zbog čega su Hrvati prihvatili ''čuda'' u Međugorju, vatikansku i ustašku histeriju, kao nekakav ''povratak'' izgubljenom ''hrvatstvu'', a sva ta koketiranja sa smrću u hrvatskom filmu (dok u srpskom dominiraju Žikina dinastija, Sekula i slične seksualno opterećene fantazije) jeste uvod u stvaranje savršenog vojnika-fanatika iz Domovinskog rata.

na svu sreću, sjetio sam se Krsta Papića, čiji bi film KAD MRTVI ZAPJEVAJU mogao da se nadoveže na IZGUBLJENI ZAVIČAJ, naime, Krsto ima muda k'o lubenice, i takozvani ''izgubljeni zavičaj'' o kojem Ivica Vidović fantazira o ''hrvatstvu'' u Berlinu, i onda nakon svih peripetija, borbe sa četnicima, uspostavljanja NDH, Vidović na kraju shvata da zavičaj nije povraćen, a da je ''hrvatstvo'' otišlo sa Srbima, i to bukvalno, u vidu voljene žene. Kao vrhunac Papićevih mudovanja treba spomenuti rimejk IZBAVITELJA, film INFEKCIJA, gdje su uloge zamijenjene: više nisu Srbi ti ljudi-pacovi, kod Starčevića ''štetočine'', ''prljava pasmina'' i tome slično, već je novi Izbavitelj - sin Fabijana Šovagovića!

Kad tome dodamo i LIBERTAS Veljka Bulajića, velikoj kritici hrvatskog društva i kulture, možemo govoriti o vrlo zajebanim Crnogorcima u Hrvatskoj, koji deru ustaše bez vazeljin! 8-)

izgubljeni zavičaj je jedan od najboljih yu-filmova svih vremena, a babaja je genijalan.
potezati žikinu dinastiju u kontekstu babaje je suludo, čak i u tvojim pervertiranim tumačenjima.

Ja nisam ni rekao da je Izgubljeni zavičaj loš film, samo sam rekao da su njegovi temelji fašističko-ustaški. Upravo na toj ideologiji ''hrvatstva'' izgubljenog pod komunizmom bazira se uspon Tuđmana i ostale bagre, ili što bi Mira Furlan rekla u Cirkus Columbia - povratak gamadi. Dakle, ja tvrdim da Babaja samo na prvi pogled iskreno prilazi jednoj zanimljivoj temi, međutim, ta tema je fašistička još od druge polovine 19. vijeka.

Žikia dinastija nema veze sa ovim filmom, samo sam rekao o kakvom kontrastu se radi, da su Srbi umjesto fašističke ulazili u drugu ekstremnost.

koja je to "fašistička tema" kod babaje?
meni se čini da si ti pobrkao stvari. kaži što je problematično u Brezi, Kamenitim vratima, Izgubljenom zavičaju? pojasni se malo, pa da vidimo.

druga stvar koju brkaš je hrvatstvo. ovako kako pišeš, ne mogu te drugačije shvatiti nego da nastupaš sa pozicija integralnog jugoslavenstva. samo iz te vizure je shvatljiva tvoja zamjerka na hrvatski 'separatizam'. tebe kao da boli neuspjeh jugoslavenske ideje.
međutim, ti si sam svoj odgovor: kod tebe se podudaraju "jugoslavenstvo" i "velikosrpstvo", upravo kako su se ti pojmovi podudarali u karađorđeviću i njegovoj kamarili. naravno da je tada hrvatstvo negacija te i takve ideje i vječno nestabilan element.

s druge strane, najveći krivac za raspad (ako te već tišti taj raspad) je srbija i njena kratkovidna politika, naravno i anakrona. '18-te se našla u poziciji da odradi bolji posao, u smislu zajedničke države, da se imalo takta i mudrosti za kulturno-povijesne specifičnosti prostora i naroda koji su se našli upućeni jedni na druge. umjesto toga, imamo jednu budalastu satrapiju.
drugi puta, ponovo dolaze na dnevni red srpske anakronosti, pa se to napokon obija o glavu i redaju se srpski porazi. hrvatska tu sjajno odrađuje posao, Tuđman pogotovo, tako da ne vidim što te muči.

Quote from: PingvinPatuljak on 21-09-2011, 17:47:40
koja je to "fašistička tema" kod babaje?

izgubljena seljačka energija u Brezi (u vidu žene) i bukvalni vapaji za ''zavičajem'', kojem se oprašta i seksualna degeneracija. To su čiste fašističke teme o povratku ''prirodnim'' vrijednostima.

a Kamenita vrata su samo jedan u nizu hrvatskih filmova koje koketiraju sa smrću kao fenomenom, to stapanje sa mrtvom ženom se pojavljuje kao tema i u filmu Vila orhideja. Umrijeti za nešto ''više'', za ''dom''.

A što se kulturno-povjesnih specifičnosti tiče, eto ga i film Sokol ga nije volio, gdje Hrvat par excellence odbija Hegelovu fenomenologiju duha i njegov koncept napretka ljudskog društva, zahtijevajući, gle čuda, zadržavanje seljačkog statusa quo - što nas opet vraća na fašizam.

Time se šalje poruka - bolje umrijeti nego dozvoliti prevazilaženje hrvatske porodične strukture iz kamenog doba, a ta sklonost umiranja za dom razvijena je u tanatologiji hrvatskog filma od Ritma zločina do Kamenitih vrata

e sad, kakve to veze ima sa Srbijom, njenom kratkovidom politikom, Karađorđević itd... pa upravo nikakve

Da je Karađorđević bio dovoljan da se ''hrvatstvo'' probudi, razvije i suprotstavi ''velikosprstvu'', hrvatski reditelji ne bi morali da razviju ovu psihopropagandu neofašizma u gore spomenutim filmovima. Da je hrvatska stvar bila određena Karađorđevićem, ne bi bila potrebna ova tanatološka gurkanja u poznom filmu SR Hrvatske.

Upravo ovi filmovi dokazuju da se Tuđman nije pojavio zbog Karađorđevića, već da je, kao što je njemački ekspresionistički horor anticipirao Hitlera, tako su hrvatska filmska tanatologija i očigledno antihegelijanstvo (odbijanje napretka i držanje do očinskih figura iz kamenog doba seljaštva - čisti Špengler Osvald!) anticipirali Tuđmana.

Tako je govorio Bata Životinja 8-)

ne pratim te. izgubljena fašistička seljačka energija u Brezi? ko što reče Tertulijan: vjerujem jer je apsurdno.

ništa, morat ću ponoviti Babaju, pa da vidim gdje si to zaglibio.

naravno, šta je Batina žena nego izgubljeno ''hrvatstvo'', seljačka energija skršena pod velikosrpskim naletom Bate? 8-)


Ali kao što rekoh, Izgubljeni zavičaj i Sokol ga nije volio više nego jasno potvrđuju profašistički i antihegelijanski stav.

Quote from: Bata Živojinović Karan on 21-09-2011, 23:23:27

Time se šalje poruka - bolje umrijeti nego dozvoliti prevazilaženje hrvatske porodične strukture iz kamenog doba, a ta sklonost umiranja za dom razvijena je u tanatologiji hrvatskog filma od Ritma zločina do Kamenitih vrata

ponovio sam Kamenita vrata i što reći... nikada ništa pogrešnije nisi rekao na sagiti, a vjerojatno i uživo, od tvrdnje "umiranje za dom u Kamenitim vratima".

ako baš hoćemo silovati film ovim tvojim čitanjima, onda su Kamenita vrata upravo protuhrvatski film. 1992. dok zemlja krvari, a narod se zbio u redove kao nikada u povijesti, Babaja snima film o doktoru koji živi usamljenički na Gornjem gradu i potpuno je izgubio prostorno-vremenske koordinate. doktor Boras piše Metafiziku smrti (a ne Politiku smrti ili Temelje društva). on se potpuno razilazi sa narodnim bićem: dok nacija prelazi iz "donjeg" u "gornji" (znači, upravo se uzdiže hrvatstvo, stvara se Država), doktor Boras silazi, kroz Kamenita vrata, sa Gornjeg u  Donji grad.

dobri doktor je presjekao sve spone sa društvom i Državom; umjesto da se podredi pozivu Države (vrhunski kardiolog, primarijus), on postaje fasciniran metafizičkim temama te se udaljuje od kolega, od struke, od obitelji. dakle, potpuno antifašistička logika, ako se baš hoće. u fašističkoj teoriji, pojedinac nema slobodu takvog odnošenja, nego je dužan biti dio Organizma. Boras sve to transcendira i bavi se čisto svojom pojedinačnom subjektivnošću i to najsubjektivnijim što može biti: doživljajem glazbe, ljubavi i smrti.

znači, skroz suprotno nego što ti tvrdiš, Babaja snima protufašistički, a što se tiče hrvatstva defetistički film, pa s te strane ne čudi da uopće nije ni bio na kino-programu.
naravno, film je skroz okej, u tradiciji antipopulističkog hrvatskog filma sa pasivnim junakom. do dana današnjeg nije ta tradicija našla zajednički jezik ni sa hrvatskom publikom, a kamoli sa ostalima. s druge strane, meni skroz pašu ti naši komorni, meditativni, psihološki, art filmovi.

Kamenita vrata idu u red ekstremnih meditacija i vežu se u niz morbidnih tema hrvatskog filma, od Izbavitelja, Ujeda anđela, Ritma zločina, Haloa - praznik kurvi do Potonulog groblja.

tek je Potonulo groblje materijal za tvoja fašistička učitavanja, jer je to neka vrsta sinteze Kamenitih vrata i Izgubljenog zavičaja. junak, koji se nakon 30 godina vraća kući, da bi spoznao kako je sve zaboravio, znači doslovno "izgubio zavičaj". pljesniva kišna atmosfera iz kamenitih vrata, raspadanje kao u Tarkovskog i zlato, okultne tajne, oživljavanje mrtvih i pragmatična katolička crkva = to moraš gledati.
film je potpuno, da ne kažem temeljito, odbacila i kritika i publika, što će reći - izvrstan film. zaista ne razumijem kako im se ne sviđa ta mitteleuropejska atmosfera raspadanja, lokacije su naprosto fantastične, a to što je radnja pomalo zbrka - ah, pa to je tričarija.

Potonulo groblje sam samo čitala i delovalo mi je... tja, kao zanimljiv pokušaj da se spoji žanr i neka pritajena kritika društva, kao uostalom i u Eteru. Samo što je ta pritajena kritika u obe knjige brzo izgubila na značaju, a ono što je ostalo nema da ponudi mnogo više od starovremskog srednjeevropskog šmeka. Naravno, možda je film nešto silno novo i kvalitetno doprineo...

nije, tek je film, kako rekoh, popljuvan; kao, Tribuson je bio društveno aktualan tada, Juranov film nimalo.
iako nema nečeg "silno novog", meni se film sviđa. priča je zanimljiv pokušaj, ili bolje rečeno, dopadljiva zbrka. zapravo, sve si rekla: srednjeeuropski ambijent, ali baš mi se sviđaju lokacije, scenografija, pa i sam ugođaj. malo ima takvih pokušaja okultnog u domaćem filmu, a također malo takvog materijalnog raspadanja; trošne kuće prekrivene zelenim parazitskim puzavcem, derutno, voda, vlaga.

a albedo bi sigurno imao tu izvući podosta fašističkog.

Quote from: PingvinPatuljak on 24-09-2011, 16:39:23

a albedo bi sigurno imao tu izvući podosta fašističkog.

Samo na sebi svojstven način... U samoj knjizi ta metaforika više upućuje na raspad socijalizma poznih osamdesetih nego na vaskrs fašizma, bar koliko je se sećam. Sad sam shvatila da sam dodajući Eter pobrkala Pavličića i Tribusona (kao što brkam i uratke Gorana Markovića i Gorana Paskaljevića); ali dobro, ista je to težnja ka legitimisanju krimi-žanra u jugoslovenskoj književnoj tradiciji koja je u suštini simpatična, samo, nažalost, često brzo izvetri. S jedne strane se sa angažovanih literarnih postolja prenebregavaju pravila žanra o napetosti i doslednom raspletu, a sa druge literarna vrednost ne doseže zvezdane visine i... cvrc.
Što me svakako neće sprečiti da jednom pročitam i Čelični mjesec ili Uzbunu na odjelu za rak itd. itd.

Quote from: Jevtropijevićka on 24-09-2011, 17:24:36

Samo na sebi svojstven način... U samoj knjizi ta metaforika više upućuje na raspad socijalizma poznih osamdesetih nego na vaskrs fašizma

naravno, ali ovdje živi albedotun, u njega je malko neobičan um. ne sjećam je li pogledao ikoji hrvatski film, a da u njemu ne bi našao ustaške i fašističke elemente. mislim, u Brezi, Kamenitim vratima i Izgubljenom zavičaju prepoznaje fašističkog Babaju.
Izgubljeni zavičaj, blizak Olmiju (Drvo za klompe) prikazuje život težaka, ima jasan profašistički stav i antihegelijanski - a radi se upravo o razvoju društva, prelasku tih eksploatiranih seljaka u socijalizam. baš ću ponoviti film, radi se o možda najboljem Babajinom filmu (makar je Breza najpoznatiji) i još jednoj suradnji sa S.Novakom.
ako nisi gledala, moraš pod hitno ispraviti; izvrstan film. onaj Talijan što glumi patrijarhalnog gazdu, koji upravlja "izgubljenim zavičajem", njegova izvedba je fantastična. čitao sam intervju sa Babajom gdje kaže da taj tip (glumac) nije zapravo ni znao dovoljno hrvatski (pripadnik talijanske manjine) i da je na snimanju znalo biti izluđujuće.

Pingvin
Država = Smrt
Društvo = Život
ne foliraj se da to ne znaš


U Kamenitim vratima i filmu Vila Orhideja dolazi do spajanja sa ultimativnom ženom-hrvatstvom kroz smrt.


A ovo što kaže Jevtropijevićka je samo pola priče: ako u hrvatskom filmu imaš kritiku jugoslovenskog socijalizma, šta dobijaš kad izbaciš Jugoslaviju i socijalizam? Pa hrvatstvo.


Moj neobični um samo koristi semiološko Realno - ono što nije neposredno označeno filmskim jezikom, ali jeste prisutno u filmu.

Medeni mjesec iz 1983. je sranje film, ali albedovski zanimljiv. sve ovo što je on nadrobio tu gore i tako se razišao sa konkretnim filmovima (Kamenita vrata, Izgubljeni zavićaj, Sokol, Breza itd.), zapravo se pojavljuje u Medenom mjesecu. tu se može govoriti o apostrofiranju odnosa hrvati-srbi i to na taj način da se sugerira kako su se srbi uvukli u strukture moći i djeluju u sprezi sa kriminalom, a protiv zdrave hrvatske seljačke krvi. Medeni mjesec je dvostruko zanimljiv jer opovrgava albedovu tezu "a sva ta koketiranja sa smrću u hrvatskom filmu (dok u srpskom dominiraju Žikina dinastija, Sekula i slične seksualno opterećene fantazije)" i isporučuje, za yu-film skandalozno, eksploatiranje seksa, do granica mekog pornića (kako su neki ocijenili film). uostalom, ionako je Maycug napravio prvi pornić u yu-filmu, tako da će albedo morati poraditi na redefiniciji.

Medeni mjesec je neukusna naivna priča o mladom potentnom seljaku Marku Bilogori, koji propada u dekadentnom velegradu, jer centre moći drži korumpirana vlast i žene-nimfomanke mafijaški bosovi. Na jednoj razini to je variranje teme o propasti čovjeka koji se odvoji od korijena ponešen varljivim zovom moći i uspjeha (kao izvrsna verzija, ovoga trenutka mi se javlja sjajan film Nightmare Alley), a na drugoj, suptilnijoj, može se na tu trivijalnu priču gledati kao prvo osvješćivanje hrvatstva, u čijoj realizaciji Marku pripada uloga mučenika: on je žrtvovan kao pijun u jednoj banalnoj priči, e da bi bili prokazani krivci i otrov koji truje hrvatski moral i narod. Film završava seoskom svadbom, narod egzaltira i to više nije hrvatsko proljeće, nego hrvatsko ljeto.

Ponovio sam Zločin u školi (1982.). I ovaj put mi je bio zadovoljavajući. Uradak se vodi kao prilog žanrovskom filmu koji je pokrenuo Zoran Tadić. Kao krimić nije nešto spektakularno, iako ima na momente finu atmosferu, pomalo klaustrofobičnu. Priča se vrti oko srednjoškolskog profesora, koji dolaskom u grad biva uvučen u u klupko misterioznih okolnosti. Na svoju ruku, on počinje istragu oko sumnjive smrti njegovog prethodnika, profesora hrvatskog. Ispostavlja se da je čitava stvar povezana sa studentskim danima, sjećanjima koje je potisnuo.

Većina tih 'krimića',  zapravo su ekranizacije Pavličićevih romana. Ovdje je predložak njegov roman Stroj za maglu. Pavličićev naslov je daleko pogodniji, budući da film pokazuje aspiracije društvene kritičnosti. Kako se osnovna potka vrti oko '68., studenata, ustanove (škole) i javne proslave (priredba), ispada da je naglasak više stavljen na društveno, nego na krimi-zaplet i misteriju. Stoga bi se ovo moglo čitati kao radikalna kritika sustava: umjesto da se bavi odgojno-obrazovnim, škola služi pukom obnašanju forme i sprovođenju rituala. Čitava je djelatnost usmjerena na proslavu obljetnice, nitko se ne bavi sadržajem. Štoviše, organizacija (škola) je pokazana kao mjesto gdje svak spletkari protiv svakoga, gdje vlada nepovjerenje, apatija, tromost. Glavni junak je tu antiteza ostalima, međutim, ako pogledamo, on se zapravo više bavi subjektivnim, nego društveno korisnim radom. Kovač zapravo pretresa potisnuta sjećanja i ponovo je to jedna introspekcija (iako ovdje imamo natruhe aktiviranja, za razliku od karakterističnog pasivnog junka u domaćem filmu, koji stoji po strani i kontemplira). Dakle, profesor pokazuje znakove života, istražuje zagonetna događanja - u tom smislu napredak. Ali, objektivno pogledavši, imamo situacije kada on napušta sat, napušta nastavu da bi izašao u dvorište i popričao oko stvari koje njega subjektivno tište.
Drugim riječima, čitava škola prodaje maglu; škola je stroj za maglu. To je "zločin u školi", čitav sustav koji prodaje maglu. Nema subverzivnije po državu nego napasti njene škole.

međutim, ima još jedno lucidnije čitanje Zločina u školi. to kasnije, žurim...

Zločin u školi kao režimski film (http://www.znaksagite.com/diskusije/index.php/topic,8311.msg369099.html#msg369099) 

BLAGAJNICA JE POSTALA MAJKA ASFALTA

Prošlo je 10 godina između Blagajnice koja je htjela ići na more i Majke asfalta. Što se promijenilo?

Pa, Dalibor Matanić je u jednom intervjuu rekao da se "u Blagajnici glavnina radnje događa u malom dućanu, dok se u Majci asfalta radnja premjestila u shopping centar."
Očigledna promjena. Međutim, to je i dalje isti film, o istoj toj blagajnici, koja je u međuvremenu otišla na more; malo tamo živjela i promijenila ime u Mare, a nakon što joj je dosadilo more, vratila se u hladni Zagreb, dobila muža, napredovala do marketinškog agenta, nazadovala do otkaza i počela razmišljati o smislu života.

Na društvenom planu imamo penjanje iz zagrebačkog ruralnog predgrađa u stambeni blok na periferiji; na individualnome planu čini se da se naša blagajnica učlanila u b.a.b.e. Dok je prije bila samozatajna, radišna, u patrijarhalnom svemiru, čitav identitet iscrpio joj se u majčinstvu; sada je drska, cinična, svadljiva, narasli joj prohtjevi i želje. Matanić, naravno, ponovo stavlja naglasak na žensku stranu (još jedan njegov ženski film), gledatelja se nahodi da promatra stvari iz tog (ženskog) kuta. Ipak, koje je zapravo njeno opravdanje? Što Mare hoće? Mi samo vidimo dvoje otuđenih ljudi, i to obje strane nadrkane, pokisle. Što se mene tiče, Mare snosi jednak dio odgovornosti kao i Janko, ako ne i više. Pa tko bi podnosio to ciničko kreveljenje, tu iritantnu šutnju, to neodređeno zanovijetanje. Sjetila se nešto, a ni sama ne zna što.

I sada bi ona avanturu. Još prisvoji sina. Deset godina prije, imala je razlog – pomoći bolesnoj kćeri. Ovoga puta naprotiv! Ne želi sin na more, nego majka. Majka je komotna, majka je nonšalantna, lakomislena, indoktrinirana u b.a.b.a.m.a.? Desetogodišnji napredak je buđenje ženskog i otisnuti se u l'avventuru? A prije 50 godina je Antonioni pokazao kako završavaju lakomislene žene u potrazi za avanturom...

Lutajući sumornim, hladnim Zagrebom, majka se vrzma oko velikih trgovačkih centara. Božić je, i centri su tako čisti, sjajni, osvijetljeni. Prepuni su robe svih fela i to je takva antiteza našoj jadnoj, siromašnoj majci. Ali scene tog megamarketa, dane su nam noću, kada je sve zamrlo i prazno. Čitav prizor djeluje sterilno i hladno i otuđeno. Je li to taj konzumerizam, koji je Matanić spomenuo u razgovoru i na koji tobože upućuje? Je li to breme potrošačkog društva: blještavi prepuni velebni centri s jedne strane, a na drugoj razvaljene obitelji, pustoš u ljudskim odnosima. Jer, dok traje majčino lutanje Zagrebom božićnih dana, Matanić nam ne zaboravi podastrijeti sijaset izgubljenih, slomljenih, razvaljenih likova, kao i ljude koje su svi ostavili. Nijedna veza ne valja, sve je isprazno i lažno. Zagreb je hladan grad.

Završetak kao da donosi tračak nade. Nakon što se majka uvjerila da je 'avantura' pusta mašta, da ovo što je ostalo sve sam peder, a tata ipak ima dobre pancerice, lije gorke suze pokajnice. Otac se vraća na scenu i doslovno gura obitelj naprijed, dalje...

Nakon Zločina u školi, na repertoaru su se našla još dva filma Branka Ivande: Prijeki sud (1978.) i Noć poslije smrti (1983.). Ove filmove sam pogledao po prvi put, štoviše, nisam ni znao za njih. Tim više sam ugodno iznenađen Ivandinim opusom; uz izvrstan prvijenac Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968.) i poznatijeg Konjanika (2003.), autor mi se prometnuo u jednoga od zanimljivijih domaćih redatelja. Odmah je porastao entuzijazam za najnovijim uratkom, Lea i Darija – dječje carstvo (2011.), koji sam isprva, sudeći prema temi, očekivao mlako.

Prijeki sud je gotovo bizarno djelo; više TV-drama nego film, nešto između Kafke i Pasolinijevog Sala a zapravo adaptacija romana Šašava luna Živka Jeličića (koji me sada, nakon odgledanog filma, zaintrigirao – pomoć jevtropijevićka!!!), ne znam radi li se o groteski ili satiri ili grotesknoj satiri talijanske okupacije 1943 (ili jugoslavenske okupacije 1978?). Na netu nećete naći ništa osim šturog komentara da se radi o pretencioznom filmu; široj publici potpuno nepoznat (i meni donedavno), vjerujem da je recepcija onda, sada, i uvijek marginalna (Škrabalo se u 101 godini filma u Hrvatskoj osvrće 1 (slovima: jednom) rečenicom).

Ivica Vidović dolazi kao branitelj uhvaćenih komunista u utvrdu koju drže Talijani. Zapovjednik utvrde (Pero Kvrgić) je totalni autoritet, mali Duce. Vidović ubrzo biva upoznat sa situacijom: od njega se ne traži da brani optuženike, već da konstruira čitav proces, napiše optužbu, obranu i presudu. Zapovjednik kaže da više državne instance traže smrtnu presudu i on će svakako tako učiniti; hrvatske komuniste će strijeljati kroz nekoliko sati, a Vidoviću preostaje zadatak da formalno napiše proces, čisto kao privid regularnosti.

Ovako ispričana, priča djeluje kao banalna kritika autoritarnih režima. Međutim, galerija bizarnih likova koji sudjeluju, kao i način na koji oni djeluju, razlog je spočitane pretencioznosti, ali, s druge strane, i zanimljivosti djela. Iznenadni obrati u raspoloženjima likova, afektiranje, dijalozi i glumačka postava su jednostavno sjajni. Stoji da je generalno nerazumljivo što se htjelo reći pojedinim motivima; što predstavlja šutljivi sin koji je prilijepljen uz oca (Vidovića)? Sin kao puki promatrač te groteske, bez ijedne jedine riječi u cijelome filmu. U završnoj sceni, on je taj koji povede oca van, prema svjetlu. Je li to metafora revolucije koju su iznijele mlađe generacije, kao što je vjetar koji raznosi papire po sobi metafora propasti fašističke Italije? Tako bi trebalo predstavljati, pogotovo ako se sin uzme u suprotnosti naspram oca koji je, na trenutke,  beznadežno servilan prema vlastima i ujedno opčinjen autoritarnim zapovjednikom. Pa ipak, usprkos zbrkanim nastojanjima, kompleksnosti i ambivalentnosti likova jesu zanimljive.

Dakle, nije sasvim jasno što bi sve to skupa trebalo značiti, ali sama ta pretencioznost posjeduje draž. Kvrgić u ulozi diktatora, verziji Kaligule koji sluša gramofonske ploče i bavi se izgradnjom wc-a u sumrak fašističke Italije koja će uskoro nestati, svakako je dopadljiv. Ne obazirući se ni najmanje na dekadenciju oko sebe (sama atmosfera filma je sugestivna; noćne scene, sve u nekom polumraku, derutna utvrda, prostorije koje trule), Kvrgić strijelja komuniste, prezire niži sloj, postavlja u red podređene, čisti si kurje oči i priređuje orgije u bunjuelovskim nadrealističkim scenama kada fašistička avangarda pleše.
Ovakva odlučnost i jasnoća stava izgleda fasciniraju Vidovića, koji je potpuno zbrkan lik: zakašnjeli romantik ili možda modernist pretkraj 19. stoljeća, on se zanosi pravom i Bergsonom, ali te mu ideje odmah izblijede u sudaru sa fašističkom praksom sile i filozofijom čina. Tako on poput slabića tumara kroz polumračni dvorac, bacan tamo-ovamo od svih likova, onih najnižih, zatvorskih čuvara sirovina, pa do samog ekstravagantnog diktatora; tako portretiran, Vidović otkriva bijedu hrvatskog građanskog sloja, koji bi tobože mentalno negirao brutalnu stvarnost i verbalno postavljao pravne doskočice režimu, ali čim se nađe pred zakonom sile (utjelovljenoj u Kvrgiću) napušta fantaziranje i servilno pristaje na sve naloge. Čitava je situacija tim više ponižavajuća, jer se sve odigrava pred očima sina; sin nijemo promatra oca slabića. Vidović bi romantičarski suosjećao sa prezrenima, sa obespravljenim zgaženim hrvatskim komunistima, onda pak bi oduševljeno egzaltirao nad profinjenošću i sjajem talijanske aristokracije, da bi pognuo glavu i podanički služio istu tu aristokraciju kada zbaci masku i ogoli se u brutalnosti i sili. Samaritanski pomaže svima, a jednako tako služi sve, bez obzira što se radi o nespojivim ideologijama ili heterogenim društvenim slojevima, onima čija se nastojanja međusobno potiru. Na taj način, Vidović biva proturječan lik, da ne kažem šašava luna, dok još nisam pročitao roman.

Žanrovski je teško svrstati ovaj Ivandin film; ponovo koketiranje sa fantastičnim motivima, oniričke sekvence kao u Zločinu u školi, a pogotovo u Noći poslije smrti. Najkraće: konfuzno, ali i primamljivo.

mnogo si se ti raspisao u posljednje vrijeme, pogledaću to kad stignem, ionako planiram da se snažnije bacim na proučavanje jugoslovenskog filma, posebno protofašističkih obrisa u hrvatskom filmu u poznoj SFRJ

e, to čekam.

Quote from: PingvinPatuljak on 08-10-2011, 16:02:35

Prijeki sud je gotovo bizarno djelo; više TV-drama nego film, nešto između Kafke i Pasolinijevog Sala a zapravo adaptacija romana Šašava luna Živka Jeličića (koji me sada, nakon odgledanog filma, zaintrigirao – pomoć jevtropijevićka!!!), ne znam radi li se o groteski ili satiri ili grotesknoj satiri talijanske okupacije 1943 (ili jugoslavenske okupacije 1978?). Na netu nećete naći ništa osim šturog komentara da se radi o pretencioznom filmu; široj publici potpuno nepoznat (i meni donedavno), vjerujem da je recepcija onda, sada, i uvijek marginalna (Škrabalo se u 101 godini filma u Hrvatskoj osvrće 1 (slovima: jednom) rečenicom).

Ma to ti je neki Hrvat. xrofl Šalim se, prvi put čujem za čoveka, ali posle kraćeg čačkanja po netu vidim i da je autor scenarija za TV dramu Buža, o rupi u ogradi između dva imanja i dve porodice, o kojoj su mi pričali sve najbolje - i to dvadesetak godina posle gledanja. Navodno je upravo u ovom satirično-alegorijskom ključu koji pominješ: susedi se mrze, svađaju, gnjave, ali ne mogu jedan bez drugog, i sve se završava svečanim ponovnim otvaranjem rupe - "nema života bez buže!".

gledao sam Bužu, zaista sjajna drama. vrlo duhovito i vrlo splitski. (nisam znao da je i tu famozni Jeličić)

mislio sam da ga možda znaš kao pisca, jer tu si jaka. ni ja nisam znao za njega (ali ja sam ionako tu puno tanji). nakon filma sam prošvrljao netom i o romanu Šašava luna našao ovaj sažetak: "Roman "Šašava luna" vezan je likovima za Jeličićev roman "Ljetnih večeri". Život likova odvija se u okupiranom gradu, a pisac nastoji da joyceovskim pedantnošću opiše raspadanje te obitelji u tegobnim situacijama rata i okupacije."

prema odgledanom filmu, a i ovom šturom sažetku, te sada još veza sa izvrsnom Bužom, Šašava luna me privlači.

o jeličiću
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=138 (http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=138)

iako, radnja filma je ponešto drugačija i nije usredotočena na raspadanje obitelji. pretpostavljam da se radi o liku odvjetnika (I.Vidović), on je taj "raspadnuti lik", propali građanski sloj koji dolazi u talijansku utvrdu bez prtljage, a sa Bergsonom u glavi.

Quote from: PingvinPatuljak on 09-10-2011, 10:10:51

mislio sam da ga možda znaš kao pisca, jer tu si jaka.

Eh. Hvala, ali ipak treba uzeti u obzir i nacionalnu pripadnost koja određuje koliko je lako doći do nekih knjiga i pisaca. Mislim, jeste da sam pročitala tri knjige Ivana Aralice, ali od Dobrice Ćosića sam ipak čitala bar dve više, da dam slikovit primer.  :mrgreen:

ma jasno to, nego mislio sam, pošto je ovo starije, iz yu-vremena, pa je valjda bilo dostupno diljem. ali opet, nisam toliki poznavatelj književne scene, moguće da je Ž.Jeličić potpuno marginalan pisac, ne znam.

nego, jel ćeš pogledat nešto domaće? bila si se nešto namjerila na Grlića. to sam gledao relativno nedavno, pa mi se sad ne da ponavljat. dok čekamo albedove teze, možeš ti nešto sasvim drugačije...

Za vikend ću najverovatnije gledati Ritam zločina i Treći ključ, ali to je još podložno promenama usled više sile... posle ćemo videti.

Ritam zločina i Treći ključ: dakle, mogu da kažem da su mi se oba filma vrlo dopala, ali da bi mi se Ritam zločina verovatno još više svideo da nisam deset godina slušala kako je to jedan od najboljih jugoslovenskih krimi-horor-žanr-po-želji filmova. Ovako su mi očekivanja bila ipak prenaduvana.
Ritam je, međutim, stvarno dobar, pre svega zahvaljujući odličnom scenariju sa vrlo jakim dijalozima, i sjajnim glumcima. Fotografija je uspešno mračna a na krajnje šmekerski način iskorišćeni su eksterijeri i vrlo malobrojni enterijeri, pre svega kuća u Paromlinskoj 87, tako da je primetan nedostatak novca pretvoren u prednost. I pored kamerne priče, film nema u sebi ničeg ,,pozorišnog", ne oseća se nikakva sputanost malim brojem lokacija. Naprotiv, uz namerno zatamnjenu i ,,stisnutu" fotografiju gradi se klaustrofobična atmosfera koja vlada čak i u scenama na ulici, kraj prozora, ili na reci. Možda je jedino što se ima zameriti blaga iskonstruisanost kraja, koji nije baš dovoljno motivisan, ali to samo ako baš tražimo da nam nešto smeta.
Treći ključ je sasvim drugačiji, na prvi pogled, ali u stvari, ova dva filma su vrlo slična motivski: oba su potpuno izgrađena oko jednog određenog prostora, tamo kuće a ovde stana, ali taj lični prostor ima različiti predznak: dok je kuća u Ritmu domaće, prisno, toplo mesto osuđeno na smrt i rušenje, koje privlači ,,dobrog duha" Fabijana i na kraju se zajedno sa njim žrtvuje za spas Zagreba kao celine, stan u Trećem ključu od početka je hladan, tuđ (lepa upotreba ambijenta novogradnje, zgrada je kao sa Novog Beograda), susedi se ne poznaju, sve podstiče paranoju u neverovatnoj meri. Kuća, rodno mesto, spasava; stan, nov i bez identiteta, uništava. Sam autor ima jednu lepu aluziju kad neko u Ključu zapeva Baladu o predgrađu (koju u Ritmu celu čujemo) pa ga ostali prekinu jer ih smara.
Problem sa Trećim ključem jeste, opet, završnica, koja pokušava da sve izdigne na simbolički nivo, ali to prosto nije dovoljno uspelo. Pretpostavljam da je Ključ pre svega politička alegorija, naročito epizoda Toma Gotovca koja inače nema nikakvu ulogu, a razrešenje misterije koverta sa novcem onda je opet alegorijska predstava o socijalističkom društvu koje nas hrani da bismo bili fino poslušni. Nažalost, ako izbacimo taj aspekt (za ono vreme sigurno vrlo hrabar), ostaje samo nerazrešena misterija o tome ko provaljuje u stan, šta hoće, kako ih prati, čemu pare.
Bračni par nije tako simpatičan kao tandem Ivica-Fabijan, a dijalozi su manje super. Lepo je izvedena gradacija uzajamnog sumnjičenja i prelaska u čisti užas, ali kraj... mene takva ne-razrešenja i simbolični krajevi smaraju i kod Bertolučija, pa bogme i kod Tadića.

bravo, bravo, održala riječ
mogao bih ja ponoviti oba filma, već su prošle godine...
makar imam sada neke obaveze, a započeo sam gledati Berlin Alexanderplatz. vidjet ću, pa da popričamo...

Josef: fenomenološki pristup

Priča počinje štakorom koji traži izlaz, a završava osobom koja odlazi iz ljudske klanice, očito pronašavši izlaz. Štakoru s početka filma pridružuje se drugi štakor, a osobi iz završne scene pak druga osoba. Autor nam sugerira da su te dvije osobe i ta dva štakora – Tito i Hitler!

Dovevši ova dva lika u istu ravan i to doslovno na istu platformu kamionske prikolice u kojoj započne prijateljska konverzacija između Tita i Hitlera, potvrđena rukovanjem, autor prelazi iz neobavezne dosjetke u ideološki stav. Perspektiva koja nam se otvara dovodi Tita u negativan kontekst, a onda šire i čitavo titoističko povijesno razdoblje, od NOB-a do SFRJ. Dobro, nije to ništa novo, bolje rečeno, sada već stara priča u kojoj se iskristaliziraju dvije strane, dva stajališta, dvije Hrvatske...

Ipak, Josefovo variranje teme svejedno spada među zanimljivo. Prvo, zanimljivo je da se 'hrakne' na Tita ovako ispod teksta, zaobilazno, konspirativno, danas, kada se bez uvijanja može opredijeliti lijevo ili desno ili kako se već hoće. Čitava priča je zapravo jedan isječak, konfuzni i kaotični fragment u kome nije baš sasvim jasno što se uopće želi reći. Nalikuje krležijanskom motivu; kao da je filmovan pojam 'hrvatski Bog Mars' gdje su likovi bačeni u grotlo, propast prijeti sa svih strana, kolju se, vole, izdaju, pomažu, varaju, izgubljeni su, znaju što hoće, ne znaju, bježe, bore se, umiru, žive. Ispod tog kaosa iz prvog plana, provlači se jedna vojna pločica, jedno ime, jedan simbol koji je, izgleda, neuništiv i odlazi iz pogibelji.
Možda već taj pristup govori o komešanju, preispitivanju pozicije nakon otvorenih negacija; ipak se Tita ne dekonstruira sasvim odlučno.

Ako se svejedno odlučio za čitanje u kojem se pljuje na Tita i njegovo djelo, onda se može primijetiti sljedeće. Bez obzira što je Tito u Josefu mutav, dezerter, kukavica, slabić, bežijankec, ima mali pimpek, pa je onda vojničina, hrabar, sadist, odriče se hrvatstva, krvnik, šamara žene, fanatik, pa snalažljiv, spretan, beskrupulozan, paktira s kime god treba, mijenja tabore, mijenja uniforme, dakle, bez obzira na sve to on je faktor kojega se ne može zaobići. Time dolazimo do toga da Josef priznaje ono što ne želi reći, da zapravo govori ono što ne želi govoriti: bitna stvar je Tito. Tito i jugoslavenstvo je ona neuralgična točka koja treba biti inkorporirana u hrvatski kulturno-povijesni kod i očito traži prikladno ležište nakon svih tih lijevih i desnih aberacija.

Josef već najavljuje 'širu sliku', a da to još ne zna. On afirmira Tita nesvjesno, a sljedeći film koji će se pojaviti donijet će objektivnu potvrdu i neminovnost povijesne uloge; tako kaže Hegel.
Ono što mi vidimo u Josefu da je bitno ime Josip Broz; identitet je neuništiv, a njegovi pojedinačni nositelji – ne. Oni su prolazni, premda ih ime, pločica kada je u njihovom posjedu, čuva od pogibelji. Mutavi izgubljeni Tito nije strijeljan, hrabri fanatični Tito nije ubijen od Čerkeza, spretni vižljasti Tito nije ubijen u austrijskoj protuofanzivi. Štoviše, svi ti akteri nastoje, ovako ili onako, postati Tito, pa i jedan drugome rade o glavi: hrabri Tito kukavičkom, a spretni hrabrome. Imamo jedan razvoj, od slabića i kukavice u snažnog i hrabrog, a onda u spretnog i mudrog. Svaki put lik raste, a neka nevidljiva ruka ga vodi kroz galicijski pakao. Bdije li to netko nad Titom?

Možda se trebamo vratiti na početak filma. Usred klanice, rasutih vreća, leševa, materijala, zemlje, vatre i dima, leži tijelo koje bude sačuvano od pljačkaša i koljača Čerkeza. Čak ni budući Tito ne uspijeva dokrajčiti, jer ne može se preskakati – još nije njegov red; on je treći, a ovaj je prvi. Kad sva ta gungula mine i ode, to se tijelo budi. Čitav taj prizor snimljen je iz ptičje perspektive, ili bolje rečeno božje. Kao da jedno prljavo bačeno zgaženo tijelo dobija poziv odozgo, misiju. Toga trenutka postaje Josip Broz, postaje Tito. Prolazi kroz sve nedaće i pogibelji, kroz razaranje, galge i smrt, nošeno sudbinom. Uvijek po strani, u grupi ali sam, nasuprot. "Jedan, sam, stiže na cilj." Heroj. "Ide i jaše, sve to ne vidi, ne čuje. Naprijed." Ni na samom kraju ne zna kuda ide. Tito ne zna, a Hitler zna; on zna za misiju, ide kuda ga šalju. Možda zato nije autentičan vođa; on zna misiju i tako je pervertira, a Tito je oruđe povijesti. Možda se zato Hitler otruje plinom, a Tito ne, iako obojica imaju brkove.

Josip Broz odlazi upravljan odozgo, jer mu je sudbina namijenila velike stvari. Iz pozicije Hrvatske 2012. godine, pozicije samostalne države koja je pozitivna činjenica u svjetskoj povijesti i koja je prebrodila razne nedaće na tom putu, i ujedno ako je to bio cilj, ne možemo reći da je Josip Broz štakor.

Hrvatski humor mi je oduvek bio inferioran čak i u odnosu na slovenački, bez uvrede. Ipak, bilo je par svetlih trenutaka a jedan od njih je "Ne dao Bog većeg zla". Najbolji filmovi su mi "Ritam zločina", "Okupacija" i "Tko pjeva zlo ne misli", svaki kvalitetan na svoj način. Od dobrih moram napomenuti i "Fine mrtve djevojke" i "Lito vilovito". Tu su i sasvim zadovoljavajući "Rondo" i "Metastaze", i ipak malo precenjena "Breza".
Jednu od najvećih misterija predstavlja mi popularnost "H-8...", koji zaista izgleda prevaziđeno čak i za vreme u kojem je nastao. Kapiram da je Tanhofer hteo da gledaoca drži napetim jer se dugo pre nesreće nije znalo ko će sedeti na najkritičnijim mestima u autobusu, što vidim kao osnovno polazište, ali su me drveni dijalozi i plitkoća likova (osim što znamo koliko godina imaju i čime se bave) potpuno ostavili ravnodušnim. Likovi u autobusu imaju manje harizme od Dejana Cukića, što već ne bih mogao da kažem za ekipu iz kamiona.
Druga velika misterija mi je "Neka ostane između nas". Od njega mi se već povraća, iako je glumačka ekipa sjajna.

eto Patuljak, sad možeš da mreš

Goran Višnjić: Drago mi je što igram Gotovinu, on je oslobodio selo mog dede

Poznati hrvatski glumac Goran Višnjić dobio je ulogu u novom filmu Antuna Vrdoljaka, o životnoj priči hrvatskog generala Ante Gotovine.

http://www.blic.rs/Zabava/Vesti/324104/Goran-Visnjic-Drago-mi-je-sto-igram-Gotovinu-on-je-oslobodio-selo-mog-dede (http://www.blic.rs/Zabava/Vesti/324104/Goran-Visnjic-Drago-mi-je-sto-igram-Gotovinu-on-je-oslobodio-selo-mog-dede)

the power of goodbye  : ((((((

Pogledao JOSEF-a, koja smijurija od filma.

I tebi nedostaje Patuljak? :(

u posljednje vrijeme patuljak je sve manje pingvin a sve više polarni medvjed, ili tako neka ugrožena vrsta

Ma on je već prešao u kategoriju ptice dodo...  :cry:
Misliš da bi se vratio ako počnemo sa vradžbinama i citiranjem Hegela?

OBJAŠNJENJE HRVATSKOG FILMA:

07.06.2012. u 13:35h Djedmedjed je napisao/la:

Slavonci kazu da "Svabo nije za tamburasa, ko ni Sokac za birtasa".
Isto tak niti mi ne znamo snimiti dobar film, bilo je filmaova sa super temama ali nijedan nije uspil.
Gledam neki dan film "Josef".Cijelo dogadjanje i kadar se fokusira na lika koji pol sata prozbori dvije rijeci - i onda pogine !
i cijelo vrijeme se glavna radnja prebacuje iz jednog na drugog i na kraju sporedni lik ruskog oficira postaje glavni, on je kakti taj "pravi" Tito.
Film nema nikakve vodilje i razbljutavljen do kraja, takav je svaki nas film...

http://www.vecernji.hr/kultura/antun-vrdoljak-snimat-cu-film-anti-gotovini-clanak-417218 (http://www.vecernji.hr/kultura/antun-vrdoljak-snimat-cu-film-anti-gotovini-clanak-417218)

joj, a pogledao sam prije neki dan i ŽIVI I MRTVI, pa kakve su to vratolomije, to ni Hegel ne bi upakovao...

još me samo hrvatski filmovi održavaju na životu, mislim da funkcioniram u društvu. nikad i nigdje na svijetu nne vidjeh velebniji izraz ljudskog duha. svi đedimeđedi svijeta mi podaruju raison d'etre: da napišem TERMODIJALEKTIČKU KRITIKU HRVATSKOG FILMA IN TOTO, drugim riječima da toj "Film nema nikakve vodilje i razbljutavljen do kraja, takav je svaki nas film" rasklimanoj raspadnutoj kaši koja pušta na sve strane i koju đedimeđedi ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep, dam značenje i time pozicioniram najdraži premili hrvatski film na kartu svijeta, u panteon.

probaj, samo pazi da ti neko ne kaže ''Kralj je go!''  8-)

Čudi me da na listama najboljih HR filmova se gotovo nikada ne spominje "Lito vilovito". Kakav status ima u Hrvatskoj? Vrlo šarmantan uradak i po meni nepravedno zapostavljen.

ponovio sam Predstavu Hamleta u Mrduši Donjoj. bila mi je u sjećanju kao sjajan film, ali sada jedno-za-drugim s Lisicama djeluje slabunjavo. varira se donekle ista tematika, samo nema one siline i sirovosti Lisica. razvodnjeno populizmom. ideja prenašanja Hamleta u našu soc. stvarnost je samo - dražesna. dražesno znači trivijalno.
i dok se odigrava stvarna "predstava" Hamleta u Mrduši Donjoj, seljani podižu kazališnu predstavu Hamleta, a autor sa te dvije usporedne razine izgovara svoju satiričnu kritiku.
ponovo uzdižemo pasivnog junaka (otac-heroj koji kao duh kruži prostorom), čija propast djeluje bedasto. a to nije bila autorova namjera.
izgleda da čitava stvar nije ni provokativna. seoska vlast je samo devijacija unutar sustava, a ne sam sustav koji nije doveden u pitanje (otac-heroj ne dovodi ga u pitanje, nego se grize što mu seljani ne vjeruju, što ne prepoznaju pravu vrijednost sustava, njegov ljudski lik). otac rezignira i odlazi pod socijalistički vlak, revolucija je još jednom pojela svoje dijete = ne vidim puno smisla u takvoj pasivi i igranju za anđele koji sve promatraju odozgo pa će svakome ubilježiti po zasluzi. sin je nešto konkretniji, ali samo malčice; Prljavi Harry bi dobrodošao Mrduši Donjoj i u taj čas počistio devijacije.

jedan mini dodatak na Predstavu, pa nek se sabere ovdje

a učitelj...
ma to je sve naš mentalitetni i intelektualni deficit. kod nas se sve ostaje u subjektivnom umu, sve sama pasiva i mentalni eskapisti (koje onda izgovaramo flašom kao Brešan/Prpić učitelja). učitelj pobjegne u cugu i ima dobar guc, a privatno si misli kako je pametan, lijep i dobar samo ga sredina ne razumije. i što je poraznije, to je također autorova perspektiva kojom nutka gledatelja - sažali se nad neshvaćenim pojedincem! prvo moralna reforma, pa onda društvena.
eh, sve je to Hegel/Kojeve objasnio i u toj točki pada to naše kukumačenje. Prljavi Harry, kažem. to je put (istina i život - za reforme).

u posljednjih tjedan-dva pogledah pregršt hrv filmova: Svećenikova djeca, Sonja i bik i Halimin put kao nove snage te ponovih Kaja, ubit ću te, Ponedjeljak ili utorak i Povratak od evergreena.

nepotrebno je reći kako novi filmovi nisu ni blizu Mimice, a Vrdoljakov Povratak je onako, samo solidan.

Svećenikova djeca obaraju rekorde gledanosti u kinima. tipično, jer radi se o vrlo plitkom filmu u oprobanoj brešanovskoj recepturi komične drame ili dramske komedije ili što već. radnja je sljedeća: mladi svećenik dolazi na otok, gdje će započeti svoju pastirsku skrb. njegov prethodnik, stari svećenik, gotovo je mister popularnosti - uključen u društveni život otoka, igra nogomet, pjeva u klapi itd. međutim, otok izumire. i naš junak (mladi svećenik) dolazi na ideju da u sinergiji sa trafikantom i ljekarnikom poradi na natalitetu. buše kondome. nakon nekoliko mjeseci događa se bejbi bum. daljna razrada nije bitna, dakako po oprobanoj aristotelovskoj postavci dolazi i do tragedije i tako dalje.
e sad, umjesto da je Brešan uradio ovako korektnu odviše korektnu pričicu, gdje već otpočetka uzima ideju pastoralne skrbi u neozbiljnom tonu, parodira je ---- a da je sasvim ozbiljno uzeo ideju i razvio temu suprotno od otrcane "nije-se-dobro-igrati-Boga" formule, imali bismo jedan zajeban i mega film!
usput, primijetite povezanost (po temi) sa The Tall Manom.

Sonja i bik, još populističkije okrenuta lagana komedijica. makar ima svoje momente. radi se o aktivistici za prava životinja, naime njenom angažmanu na donošenju zakona koji bi zabranio borbu bikova. koja je omiljela u našem mega giga konzerva patrijarh kraju - Zagori.
i sada ta građanoitkinja vegetarijanka i urbana bedača dolazi u erotsku napetost sa pravim ali obrazovanim i profinjenim sinom naše Zagore. standard tema, makar se simpatično realizira na dva plana: suprotstavljanje urbano - ruralno, ali i njena opsjednutost "bikovima" biva prokazana kao seksualna frustracija i ona si zaista pronađe bika
(raz)rješenje je zanimljivo: građanoidi profuraju zakon o zabrani, ali patrijarsi imaju adut. zastupnike i etnologe koji udaraju kontru u saboru i profuraju amandman na zakon. na kraju krajeva, ispada da su naši pravi patrijarhalni bikoborci jači i bolji igrači, a tako zapravo završava i urbana Sonja: duri se oko amandmana, ali "amandman" na njeno durenje joj lupi Ante-bik

najbolji od ove trojke novih je Halimin put koji živi nekakav festivalski život. e ovo je pravi film za albeda i srbende da ponovo malo histeriziraju.
ispočetka sam mislio da se radi o još jednom iseravanju Romeo i Julija. Srbin i Muslimanka se vole, a njihove obitelji (narodi) su u stanju rata (kasnije i pravog). ona je trudna, a otac je pilot babo i bit će belaja. s druge strane, na srpskoj strani, otac je široke ruke, a majka je ta koja ne može podnijeti. no, kako bilo, Srbin odlazi gastarbajtati, ona se porodi i dijete zadržava tetka (nerotkinja). on  ne zna za dijete, ne mogavši izdržati u alemanji, vraća se svojoj ljepotici krasotici. uskoro počinje rat i prebačeni smo u sadašnjost.
narodi su podijeljeni, ali romeo-julija par kao da živi svoju stvarnost. ona se odselila kod njega, kod njih i imaju djecu. ali kćerke, nema sina hehe. Srbin mnogo pati i mnogo pije (mnogo puši jer ga muči bol u duši).
u međuvremenu su Srbi bili podivljali i pobili Muslimane; ekshumacije su na dnevnom redu. tetka, Halima, primila je vijest da je nađen muž. ali nema onog sina, Mirze. potrebuje krv za analizu.
odlazi kod njegove prave majke - i dolazi do raspleta (očekivanog)
nakon što isprva Sofija (ljuba Muslimanka) odbija suradnju, "ima nekakav život ovdje", prilikom jedne prepirke sa pijanim mužem Srbinom ona se poreže. ovu krv redatelj nam daje u prvom planu - to je znak! Sofija se osvijesti, krvno se osvijesti. krv nije voda!
odlazi kod tetke i obavlja analizu. Mirza je identificiran.
i tu se film iz Romea i Julije preobrće u obrnutog Edipa. Mirzu nije ubio nitko drugi nego vlastiti otac. kada ovaj to sazna, u pijanoj kafani, puca si u glavu.
Arsen Anton Ostojić nije imao snage da uradi skroz nekorektan film u kojem bi programatski pokazivao kako je Romeo i Julija pusta tlapnja i da izvan etnosa nema ništa. njegova poanta je malo drugačija (vidi sahrane kojima film završava. obje strane sahranjuju, svi su pomalo izgubili premda su Srbi krivlji). ipak i ovako je povukao bolja rješenja i barem implicite naznačio da nisu moguće ljubavi između neprijatelja. bolja rješenja nego neke fantazije o dezainteresiranim ljubavima, izvanhistorijskim izvanvremenskim ljubavima.

Mimičini filmovi su pak svjetski. za sada još ne bih o njima. pročitao sam nekoliko tekstova o Kaji i nisam još našao zadovoljavajući. sve nešto o iracionalnom zlu, o pojavljivanju zla itd. ali nije to posljednja riječ, osjećam. inače, Kaja je jedan od najzajebanijih filmova uopće. praktički bez fabule, a za tezu se ne može reći da je baš skroz jasna. otuda nije remek-djelo, makar blizu. Ponedjeljak ili utorak je također bez fabule, ali ovaj je ipak za nijansu dorečeniji. radi se o struji svijesti glavnog junaka, dok kod Kaje nema čak ni takvih okvira.
oba filma su i audio i video doživljaji i Mimica mi je definitvno broj 1 u yu.

ovaj Halimin put je očigledno obrada ovog filma, koji je takođe sranje

http://www.imdb.com/title/tt0999895/ (http://www.imdb.com/title/tt0999895/)

ne bih rekao
ajde pogledaj Halimu pa da se malo spariramo

jesi li ti uopšte gledao In the Name of the Son (2007)?

naravno da ne

i naravno da ni ja neću da gledam Halimu

no, In the name of the son traje tričavih 25 minuta pa ne može da škodi da ga pogledaš

U Ime Sina - In the name of the Son (http://www.youtube.com/watch?v=iK18RXmiL_w#ws)

eto, sad i Irena Adler čita topik...

da, vraški je zanimljiva ta Irena Adler

LJUDOŽDER VEGETARIJANAC (2012)

Ghoulov Pečat Preporuke!

(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2F3.bp.blogspot.com%2F-gRItTvwXmYM%2FUfmQHCk6GZI%2FAAAAAAAAapA%2F68Cz4BXmKHE%2Fs320%2FLJUDOZDER%2BVEGETARIJANAC.jpg&hash=efb1f2ce740f1f4d1ff9e3ba08dc0394435faefb)

http://ljudska_splacina.com/2013/08/ljudozder-vegetarijanac-2012.html (http://ljudska_splacina.com/2013/08/ljudozder-vegetarijanac-2012.html)

DA! I knjiga također ima jednaku snagu!  :|

Pogledao prvih pola sata, pa me omeli dušmani. Sad ću da nastavim. Što reče gul, dijalozi su odlični.

Rene Bitorajac solidno odglumio. Kakav psiho. Dobro su ocrnili zdravstvo i policiju, dvije institucije koje nas liječe i štite. Realno stanje je taman neđe na pola...

Само хорор може да добије овакав третман у иностранству. Њемачко издање Избавитеља у лимитираном тиражу од 500 примјерака, само DVD нажалост
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fwww.eightyfour-entertainment.de%2Fforum_wom%2Fartikel%2Frattengott_mb3d.jpg&hash=8e42f90391eb4323b7c456577bdf8f1aef613b95)

ima li gde da se skine DVD rip Izbavitelja, nailazim samo na TV ripove?

Quote from: tomat on 03-08-2013, 12:24:47
ima li gde da se skine DVD rip Izbavitelja, nailazim samo na TV ripove?

Колико ми је познато, Избавитељ до сада није излазио на диску.

Damir Radić: Hrvatska kinematografija je najjača na prostoru bivše države

"Zadnjih 10-ak godina naša je kinematografija organizacijski, ali vjerojatno i kvalitativno najjača na prostoru bivše Jugoslavije. Hrvati za susjedima ne kaskaju, ali za mene je problem što je ovdje teško zamisliti da netko napravi uratke poput Života i smrti porno bande, Srpskog filma ili Klipa, vrstu filmova koja želi i u znatnoj mjeri uspijeva biti provokativna i subverzivna. Hrvatima takvi filmovi silno nedostaju, jedino je Ivan Goran Vitez u tom smislu nešto učinio svojom Šumom summarum", priča filmski kritičar Damir Radić. » FAK.hr

http://www.fak.hr/kava-i-pljuge/pjesnik-medu-kriticarima-damir-radic/ (http://www.fak.hr/kava-i-pljuge/pjesnik-medu-kriticarima-damir-radic/)

"ne zaostajemo, samo nam nešto vrlo krupno i bitno i vitalno (što srbi imaju) fali...!"  xrofl

Šta ovaj Damir lupa, platio bih mu da povede par srpskih reditelja sa sobom, neka malo ''revitalizuju'' njihovu kinematografiju

večeras u 23h na HRT1 ide LJUDOŽDER VEGETARIJANAC!

Breza, definitivno u samom vrhu!

Quote from: Agota on 11-09-2013, 11:59:40
Damir Radić: Hrvatska kinematografija je najjača na prostoru bivše države

"Zadnjih 10-ak godina naša je kinematografija organizacijski, ali vjerojatno i kvalitativno najjača na prostoru bivše Jugoslavije. Hrvati za susjedima ne kaskaju, ali za mene je problem što je ovdje teško zamisliti da netko napravi uratke poput Života i smrti porno bande, Srpskog filma ili Klipa, vrstu filmova koja želi i u znatnoj mjeri uspijeva biti provokativna i subverzivna. Hrvatima takvi filmovi silno nedostaju, jedino je Ivan Goran Vitez u tom smislu nešto učinio svojom Šumom summarum", priča filmski kritičar Damir Radić. » FAK.hr

ma ne da mi se uopće čitati tekst čim vidim ovakve kontradiktornosti
naša kinematografija najjača, ali nam nedostaju filmovi koje ovi drugi imaju???

i onda, koji su to filmovi? porno banda, srpski film, teške debilane. a valja Šuma summarum, jedan od najgorih hrvatskih filmova ikada. koja glupost.

A meni je, recimo Šuma Summarum odličan film i jedan od najboljih hrvatskih filmova uopšte, a naročito ovih novijih!

pukovniče, vi se šalite!
pa Poslijepodne jednog fazana je remek-djelo za Šumu. jel može uopće u top 50 hrv filmova... ajde, među novijima, tu može u neku sredinu kad postoji nešto takvo kao Dubrovački suton.

Naravno da se ne šalim!
Šuma Summarum je vrlo uspjela kombinacija crne komedije, trilera i horora, sa 20-tak manje više razvijenih likova, od kojih je njih nekoliko sjajno razrađeno, film sa vrlo malo ili čak nimalo praznog hoda, uprkos dvosatnom trajanju i veoma britka kritika savremene korporativne filozofije.
Idealan je za organizovanje kućnih kino projekcija za društvo sa malo jačim stomakom i istančanijim ukusom.
Sigurno bih ga stavio u top 5 (možda i 3) hrvatskih filmova od samostalnosti a u najgorem slučaju među 20 najboljih hrvatskih filmova uopšte.

vrijedi li gledati

Iluzija (1967)
http://www.imdb.com/title/tt0061804/ (http://www.imdb.com/title/tt0061804/)

i

Nedjelja (1969)
http://www.imdb.com/title/tt0177039/ (http://www.imdb.com/title/tt0177039/)


ima li ko neku kritiku, pohvalu...

Iluzija je okej za pogledati, ak se dobro sjećam o dva brata različitih generacija, pa drugačija doživljavanja socijalizma. Nedjelja je više-manje bezveze.

(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fwww.kinoeuropa.hr%2Fimg%2Ffilmovi%2Fdogadjaj-1969.jpg&hash=a834d55bdbdecdc49a6def7189af85b810642166)


Usudila bih se reci da je ovo najbolja filmska adaptacija u povesti hrvatskog filma.

preteruješ - ali film je više nego OK.

film rastura, mene je oduševio kad sam ga pogledao

još sam zajebavao Pingvina da ona mala govori: ''utata'' iliti ustaša ne bebećem 8-)

savršen film, udžbenik za srpske filmadžije

Veceras cu pogledati SLUCAJNI ZIVOT Ante Peterlica. Koliko vidim to mu je prvi i jedini dugometrazni film, pored tv drame INTIMA . Gledao netko?

nope, javi kakav je

ok.

Kalvarija!

ova Kalvarija, jel vuče na Pazolinija ili mi se čini?

Quote from: Bata Živojinović on 26-11-2013, 17:04:15
nope, javi kakav je

Nikakav. Mlak. Zaobici u sirokom luku!

Људождер вегетаријанац

У оквиру европске размене играних ТВ филмова ,,Недеља европског филма", РТС ће у недељу, 08. децембра 2013. на другом програму са почетком од 21.12 часова, приказати филм ,,Људождер Вегетаријанац", који је снимљен на основу романа Иве Баленовић. Филм је снажна критика данашњег хрватског друштва, огрезлог у корупцији и криминалу.

Данко је социопата са медицинском дипломом. Он тражи мито од пацијената, малтретира своје колеге и покрива своје медицинске грешке. Упркос свему томе, он је озбиљан кандидат за место начелника клинике. Такође има и пријатеље на високим положајима. Када направи фаталну грешку у операционој сали, корумпирана полиција и мртвозорник ће прикрити доказе о томе. Данко отплаћује свој дуг обављајући илегалне абортусе женама које раде за локалног гангстерског шефа као проститутке.

Заштићен од његових колега самозадовољни Данко фалсификује тест резултата и успешно дискредитује свог главног ривала за место начелника клинике. Сада, када је коначно постигао оно штоје желео, Данко покушава да смањи своје везе са криминалним подземљем. Али његови "пријатељи" му траже још једну услугу - абортус жене која је у поодмаклој трудноћи: корак предалеко, чак и за аморалног антихероја какав је Данко...

Рене Биторајац награђен је ,,Златном Ареном" за најбољег глумца, најпрестижније филмске награде Хрватске, и најбољег глумца на ,,FANTASTIC FEST"-у у Остину (Тексас).

,,Људождер Вегетаријанац" освојио је пет златних Арена на филмском фестивалу у Пули 2012., укључујући и награду за најбољег редитеља (Бранко Шмит).

Уредник циклуса: Марко Новаковић

Сценарио и режија: Бранко Шмит

Улоге тумаче: Рене Биторајац, Наташа Јањић, Леон Лучев, Зринка Цвитешић, Емир Хаџихафисбеговић, Дариа Лоренци, Ксенија Пајић, Мустафа Надаревић, Роберт Угрина, Крешимир Микић и други.

HUMOR KOJI SE RAZUMIJE KAO TRAGEDIJA - POSTPOST MIŠLJENJE

a ja bih htio da mi ovo objasni Irena Adler

jučer se vozim u autu i samo tako, bez nekog posebnog razloga, uleti u moju umnu vatru sljedeći misaoni tok, i to nakon filma kojega nisam gledao i koji nije ni najmanje misaon.
nedavno na HTV-u bude hrvatski film Korak po korak, neke redateljice za koju nikada nisam čuo. i tako ja to škicnem i ugledam sljedeću scenu:

nekog čovjeka, kojega nitko u filmu nije poznavao, uhvate četnici. čovjek kojeg nitko ne poznaje se pravi Nijemac, a jedan četnik, zadrigli, ga siluje.
međutim.
taj nepoznati čovjek premješta fokus na drugog uhvaćenog čovjeka. taj drugi uhvaćeni čovjek kojega su uhvatili četnici nije nepoznat, nego je mladi hrvatski gardist. i to ranjeni.
zbog ovog ranjenog, anđeoskog, plavog hrvatskog gardista među domaće, zadrigle, četnike dolazi svojevrsni madafaka četnik. specijalac, zapovjednik, autoritet među zadriglim četnicima (premda je moguće mlađi od njih).

mi sve ovo (s)poznajemo kroz očište nepoznatog uhvaćenog čovjeka koji se obreo među četnicima a da nitko ne zna ni kako ni zašto ni kamo.
on promatra događaj.

onaj specijalac, madafaka četnik, kakti docira anđeoskom plavom mladom hrvatskom gardistu o hrvatskoj gardi koja ne mari za svoje ranjene ljude i ostavlja ih na cjedilu (a cjedilo su oni, četnici).
istovremeno, isti prizor gledaju i zadrigli četnici, onaj silovatelj i njegov drug. redateljica je toliko rafinirana da stavlja kontrapunkt: oni peku kotlete. smjenjuju se scene: dociranje spec. četnika rez kotleti rez anđeoski plavi gardist rez kotleti rez spec. četnik povija anđeoskom plavom gardistu ranu rez kotleti itd.

slijedi kruna
rez prizor gleda uhvaćeni nepoznati čovjek.
spec. četnik obilazi anđeoskog gardista, prilazi mu sleđa (nakon što ga je prije uljudno i samarićanski posjeo na stolicu), vadi nož i prikolje ga.
rez zadrigli četnici jedu kotlete i kaže silovatelj: ne misliš da pretjerujemo?
pokazuje na trbuh i priča kako se nakuplja, kako se deblja taj zadrigli četnik.

evo, upravo je ovako uprizorena ta situacija.
e sad, što mene toliko zanima?

pa koja je funkcija konkretno ove posljednje scene kada zadrigli četnik pita da li pretjeruju?

očiti odgovor kaže da je to sarkazam.
možda bi čak trebalo biti duhovito i ISTOVREMENO razorna kritika četništva.

no, je li to uopće kompatibilno? može li se uopće dati negativan sud o četnicima u prizorima koji kakti trebaju biti tragični, a urađeni su kao humoristički?

ova redateljičina strategija prije je recidiv srpskih debilana nego jasnog konciznog bitnog hrvatskog mišljenja.

srpske debilane: od Maratonaca do Srpskog filma
bitno hrvatsko mišljenje: Mimica i Babaja.

pervan - serbus zagreb (http://www.youtube.com/watch?v=PlR5wn3mIFE#)

pa je, pervan je uspio dati humoristički prilog i istovremeno razornu kritiku srpske kulture
a možda si i u pravu što poistovjećuješ ovu razinu sa četničkim klanjem, nisi ti baš tako slab dijalektičar

koliko vidim, Pervan pjeva o hrvatskoj kulturi

inače, zanimljivo je da se četnici zapitaju da li pretjeruju, dok to ustaše nikad ne čine npr u Okupaciji

Zafranovićeve ustaše su otjelovljenje samog zla, one nikad ne razmatraju svoja djela, nikad ih ne problematizuju, dok su Zafranovićevi četnici (u Padu Italije npr) obične seoske budale

ovdje se i pitaju, razmatraju posljedice svojih činova, postoji neka trunka morala, možda se prejedaju zbog osjećaja krivice i slično

da li je u nekom filmu ikada uslikan debeli ustaša? Da li je neki ustaša ikad prikazan kao nesavršen?

Ili su svi nedijalektični?

hahaha
četnici se prejedaju zbog osjećaja krivice. predlažem ti da snimiš film. pa ti si potpuno u srpskom mišljenju, novi dragojević, dat ćeš klasično djelo - srbi u tunelu 2.

goran navojec je debeli ustaša. haha.
rene bitorajac je ćelavi ustaša.
uglješa kojadinović je šepavi ustaša.
boris buzančić je pompezni ustaša.
sve same ustaše na sve strane. čak i albino ustaša frano lasić.
po tebi, ustaše su najzapitaniji dijalektičari na svijetu: problematiziraju čitav kozmos, slijedi iz njihove - nesavršenosti. sjajno albedovsko, čisto srpsko mišljenje (o refleksivnim prejedajućim četnicima koji jedu kotlete i tako moraliziraju)

površno, mnogo površno

Goran Navojec je debeli glumac, ali nije debeli ustaša. Nigdje u filmu Duga mračna noć nisu iskorišćeni njegovi gabariti. Nigdje on ne ždere, sve mu uspjeva, iako bi se očekivalo da nezgrapno zajaše konja, a o tome da se ne zapita bilo šta da ne pričamo.

Ćelavost, albinizam i šepavost nisu nesavršeni, oni upravo pojačavaju ustaški imidž.

Ne postoji nikakvo promišljanje kod Navojca, on je samo sila prirode i ništa više. Pokušavaš da nađeš manu tom ustaši, a on je nema čak ni kada ostane bez šake. Ni u jednom tenutku ne postoji dijalektika kod Navojca, kamoli kod Kojadinovića...

"Ćelavost, albinizam i šepavost nisu nesavršeni, oni upravo pojačavaju ustaški imidž."

ahahahaha
vidim da si na badnjak u totalnom elementu.
ne, ti definitivno moraš snimiti film ili barem napisati scenarij. spali ste na ghoula i cripled avengera, koji ne mogu pružiti ni deseti dio, a ti ovdje iz rukava sipaš. osjetan pad srbije, strateške pozicije su zauzeli patuljci, jebote boban piše neke sf knjige, ghoul pravi top liste filmova, i tako dalje, a vaši najjači ljudi, recimo ti, iscrpljuju se po forumima koje i opet vode patuljci, krljić i njegov kružok.

zamisli da ovoga trena igra u kinima ĆELAVI ŠEPAVI ALBINO USTAŠE Albeda Bate umjesto nekih tamo šešira profesora koste kurčića i krugovalnika... eee, to bi bila kinematografija. i scena bi živnula, pojavile bi se poticajne kritike, ne ovaj čemer. takav bi film provukla kroz kritiku i sama Irena Adler.

pa da, albinizam i šepavost su ti klasične Gestapo osobine, dakle onih najgrđih nacista, neljudsko nadljudsko na 2 noge

ali ne bih ja pravio filmove o ustašama, to mi je prevaziđeno, ja bih isto snimao četnike kako kolju, ali ne Hrvate već Batu Živojinovića

čitav film bih posvetio nekom četniku (može i Navojec da ga glumi) koji se zavjetovao da prikolje Batu, juri ga bezuspješno preko Igmana, Neretve, Sutjeske, Kozare (tu mu probode ruku bajonetom), i pronađe ga sredinom 1991. godine, nađu se 1 na 1 i ....

šta misliš? 8-)

Quote from: sleep on 26-11-2013, 18:23:29
Kalvarija!

Kalvarija (1997) u dvije minute (http://www.youtube.com/watch?v=CQYtOPQkRSQ#)

sunce ti jebem kalaisano!

kakvo je ovo ludlo!

nije bilo više Srba, Žike, Sekule, pa Hrvati pošandrcali!

u komentarima na jućubu piše kako su dva minuta malo da u njih stane sva veličina ovog filma!

ĐAVOLJE SJEME

fenomenalan film, vrlo hrabro postaviti ustaškog satnika kao otjelovljenje đavolčeta

ima li ovakvih srpskih filmova?

(https://lh4.googleusercontent.com/-tcT681oO2uw/TYI5gI8pJwI/AAAAAAAAI8o/nWK1TyL0R9Y/s1600/DJAVOLJE+SJEME+%25282%2529.jpg)

http://ljudska_splacina.com/2011/03/djavolje-sjeme-1979-1-deo.html (http://ljudska_splacina.com/2011/03/djavolje-sjeme-1979-1-deo.html)


http://ljudska_splacina.com/2011/03/avolje-sjeme-1979-2-deo.html (http://ljudska_splacina.com/2011/03/avolje-sjeme-1979-2-deo.html)

dobro je đavolje sjeme.

Mor (1992)  xtwak 1/10

Dobar (i jedini?) rivju koji nadjoh (slazem se sa ovom kritikom, mada je malo blaza nego sto film zasluzuje)

http://blog.dnevnik.hr/frogbros/2010/09/1628249416/mor-croatian-werewolf-1992.html (http://blog.dnevnik.hr/frogbros/2010/09/1628249416/mor-croatian-werewolf-1992.html)

xrofl

Ozbiljno, prolly Izbavitelj. Interesuje me 'Krvopijci', doduse jos nisam nasla film, a rado bih da pogledam....

Edit, nasla. :)

Quote from: Dybuk on 24-03-2015, 15:27:11
Mor (1992)  xtwak 1/10

Dobar (i jedini?) rivju koji nadjoh (slazem se sa ovom kritikom, mada je malo blaza nego sto film zasluzuje)

http://blog.dnevnik.hr/frogbros/2010/09/1628249416/mor-croatian-werewolf-1992.html (http://blog.dnevnik.hr/frogbros/2010/09/1628249416/mor-croatian-werewolf-1992.html)

ne, nije 'jedini'.

eh, izem ti umeće traženja, kad nisi našla tamo gde je prvo trebalo da potražiš!


(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2F2.bp.blogspot.com%2F_8lK2el5pnbU%2FSop0_kjfNQI%2FAAAAAAAACNA%2FCpJGOFX2tOk%2Fs320%2Fmor9.jpg&hash=1a85bac08cbf92234c97947f962aa36b2a368609)

http://ljudska_splacina.com/2009/08/mor-tv-1991.html (http://ljudska_splacina.com/2009/08/mor-tv-1991.html)

Quote from: Dybuk on 24-03-2015, 15:27:11
Interesuje me 'Krvopijci', doduse jos nisam nasla film, a rado bih da pogledam....

i KRVOPICI su kod mene, naravno:


(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2F4.bp.blogspot.com%2F_8lK2el5pnbU%2FSb-z7mCo-8I%2FAAAAAAAAApg%2FNCicErpRgA8%2Fs320%2Fbb.jpg&hash=9e75cb30d0430f029d8971daf8e385b5e99293de)

http://ljudska_splacina.com/2009/03/krvopijci.html (http://ljudska_splacina.com/2009/03/krvopijci.html)

Quote from: Ghoul on 24-03-2015, 17:07:27

Quote from: Dybuk on 24-03-2015, 15:27:11
Mor (1992)  xtwak 1/10

Dobar (i jedini?) rivju koji nadjoh (slazem se sa ovom kritikom, mada je malo blaza nego sto film zasluzuje)

http://blog.dnevnik.hr/frogbros/2010/09/1628249416/mor-croatian-werewolf-1992.html (http://blog.dnevnik.hr/frogbros/2010/09/1628249416/mor-croatian-werewolf-1992.html)

ne, nije 'jedini'.

eh, izem ti umeće traženja, kad nisi našla tamo gde je prvo trebalo da potražiš!


(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2F2.bp.blogspot.com%2F_8lK2el5pnbU%2FSop0_kjfNQI%2FAAAAAAAACNA%2FCpJGOFX2tOk%2Fs320%2Fmor9.jpg&hash=1a85bac08cbf92234c97947f962aa36b2a368609)

http://ljudska_splacina.com/2009/08/mor-tv-1991.html (http://ljudska_splacina.com/2009/08/mor-tv-1991.html)

Aha, pa naravno!

Opsezna kritika veoma praznog dosadnog promasenog pokusaja od filma, procitacu.
O, ima i link za rivju na Imdb stranici *facepalm*. Kad smo kod toga, film ima ocenu 8.1 prosto nepojmljivo, mora da je redateljka i ekipa glasala, clan porodice, mozda i pokoji patriotski glas.
Krvopijce cu da pogledam, mada ne ocekujem remek delo. Kvalitet snimka, naravno, tradicionalno los!  :x

U istom danu pogledala Krvopijce i reprizirala Variolu Veru.

Elem, Krvopijci, nista specijalno, fina atmosfera, gledljiv ali dosta slabiji od Izbavitelja. Prosecna ocena, realno.

PUT U RAJ

http://www.imdb.com/title/tt0181779/ (http://www.imdb.com/title/tt0181779/)

Krležin scenario, pretrpan dijalozima, koji se samo smjenjuju, no sve to dobro nose glumci i generalno sam zadovoljan filmom.

Ima i SF elemenata, mada minimalno, i psiho-horora, mada dosta umivenog, glavni lik halucinira sve pokojnike s kojima je na ovaj ili onaj način bio u vezi, on je pisac kako sam kaže ''grobarskih priča'', piše o pokojnicima, upada u čudne situacije zbog toga, ima te morbidnije strane i misterije, no to ne ide toliko daleko da bi ovo bio horor

ipak je ovo Krleža, dakle ovo je gotovo esej, u kojem se glavni lik suočava sa svojim avetima a na kraju mu pomaže Ljuba Tadić, koji se pojavljuje na pola filma i rastura, stvarno je totalni ludak

vidim po netu da su kritičari nagrdili film, no ovo nikako ne bi trebalo zaobići

Breza.

http://www.tportal.hr/kultura/film/406126/Novi-hrvatski-filmovi-ustase-partizani-huligani-i-hedonizam.html

! No longer available (http://www.youtube.com/watch?v=LiZFDKuRMUc#)

! No longer available (http://www.youtube.com/watch?v=jr2cTwTPX80#)

! No longer available (http://www.youtube.com/watch?v=QciVurgWWrc#)

savrsenstvo.

Premijera filma 'Jasenovac - istina' Jakova Sedlara  (http://www.jutarnji.hr/www.jutarnji.hr/1554996?foto=1)

probudio se i prateci orkestar, pravi koncert iz svih rodova, zica, truba, klavijatura, udaraljke, sve je tu. 

SKANDALOZAN POVIJESNI FALSIFIKAT: SEDLAR I HITREC U NOVOM FILMU TVRDE 'Partizani su u Jasenovcu ubili više ljudi nego ustaše' (http://www.jutarnji.hr/sedlar-i-hitrec-u-filmu-tvrde--partizani-su-u-jasenovcu-ubili-vise-ljudi-nego-ustase/1555458/)

GOLDSTEINOV ODGOVOR NA LAŽI O JASENOVCU Na promociji knjige tražilo se mjesto više, došli Tedeschi, Nobilo, Pupovac, ali i ministar Hasanbegović (http://www.jutarnji.hr/foto--goldsteinov-odgovor-na-lazi-o-jasenovcu-na-promociji-knjige-trazilo-se-mjesto-vise--dosli-tedeschi--nobilo--pupovac--ali-i-ministar-hasanbegovic/1557428/)

ANTE TOMIĆ Grupa vrhunski obučenih hrvatskih Židova mogla bi spasiti stvar, i posvjedočiti sve o navodnim stradanjima (http://www.jutarnji.hr/grupa-vrhunski-obucenih-hrvatskih-zidova-mogla-bi-spasiti-ovu-neugodnu-stvar/1557201/)

Netflix kupio prvi film iz regije - "Ti mene nosiš"


(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fstatic.hr.n1info.com%2FPicture%2F62993%2Fjpeg%2FPXL_250515_10757050.jpg&hash=94ff2104bceb918f59a22e059709d2c5a0866619)

Najpopularniji američki servis za online stream multimedijskih sadržaja Netflix otkupio je prava za prikazivanje hvaljenog hrvatskog filma ,,Ti mene nosiš", scenaristice i redateljice Ivone Juke u produkciji produkcijske kuće 4 film.
Tako je ,,Ti mene nosiš" postao prvi film ne samo iz Hrvatske, već iz cijele regije, koji se nalazi u ponudi Netflixa. Gigantski video-on-demand servis od siječnja je dostupan u gotovo svim zemljama, što znači da će ,,Ti mene nosiš" imati priliku pogledati preko 75 milijuna ljudi diljem svijeta.,,Izuzetno sam ponosna što je "Ti mene nosiš" prvi film iz regije za kojeg je Netflix otkupio prava za cijeli svijet. Time je hrvatski film dobio najveću distribuciju u svijetu. Za razliku od ograničene distribucije hrvatskog filma u europskim kinima, koja traju tek mjesec ili dva, i to uglavnom u art-house kinima, naš film moći će preko Netflixa gledati široko gledateljstvo, i to narednih pet godina", izjavila je Anita Juka, producentica filma.,,Ti mene nosiš" prikazan je na više od 20 međunarodnih filmskih festivala, a do sada je ovjenčan s ukupno 9 nagrada, od kojih se posebno ističu dva Grand Prixa za najbolji film (Avvantura Film Festival i LET'S CEE Film Festival), kao i Zlatna mimoza za najbolju režiju u Herceg Novom. Velikim pohvalama od strane gledatelja pridružila se i struka, koja je najveće nacionalno priznanje u kulturi za 2015. godinu – nagradu Vladimir Nazor – uručila upravo Ivoni Juka za scenarij i režiju filma ,,Ti mene nosiš".,,Jako sam sretna što će naš film biti dostupan tako širokom gledateljstvu. Ovo je sjajno priznanje kvaliteti našeg filma i fantastičan komercijalni uspjeh, koji dokazuje da je ,,Ti mene nosiš" jednako zanimljiv kao i svjetski hitovi koji se nalaze u Netflixovoj ponudi", izjavila je Ivona Juka.U filmu glume najveće zvijezde iz regije poput Lane Barić, Vojislava Brajovića, Nataše Janjić, Helene Beljan, i brojnih drugih.
,,Ti mene nosiš" nominiran je za Najbolji europski film godine koju dodjeljuje prestižna Europska filmska akademija, a našao se i u utrci za Oscara za najbolji strani film, kojeg dodjeljuje Američka akademija filmskih znanosti i umjetnosti. Kvalitetu i uspjeh filma očito je zamijetio i Netflix, platforma koju mnogi diljem svijeta nazivaju ,,televizijom budućnosti".
http://www.youtube.com/watch?v=q9T6xs1spFw (http://www.youtube.com/watch?v=q9T6xs1spFw)

http://hr.n1info.com/a135450/Showbiz/Showbiz/Netflix-kupio-Ti-mene-nosis-Prvi-film-iz-regije-koji-ce-biti-dostupan-za-75-milijuna-ljudi.html (http://hr.n1info.com/a135450/Showbiz/Showbiz/Netflix-kupio-Ti-mene-nosis-Prvi-film-iz-regije-koji-ce-biti-dostupan-za-75-milijuna-ljudi.html)

za debitantski uradak vise nego dobro! urnebesno smesnih momenata ima na pretek .
evo, ja ga po drugi put gledam sa najvecim uzivanjem.

https://www.youtube.com/watch?v=_LtD61DLMnU (https://www.youtube.com/watch?v=_LtD61DLMnU)

Jako sam zainteresovana za Ustav Republike Hrvatske. Tko zna kad ce to biti dostupno za gledanje...

ali bar da se tesko nalazi... potezati sagitu ni za sta... :)

(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Ffs5.directupload.net%2Fimages%2F170507%2Fu6sh5nyy.jpg&hash=958eb3101cef8e546be2a94cc9b613351ac473f4)

(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Ffs5.directupload.net%2Fimages%2F170507%2Fddaytfv6.jpg&hash=09e9aa8d7a2112f6381a97343944bf56e0a5e30f)

Ma, ne potezem, "naglas" razmisljam. Ima download?

edit, nasla, hvalaaa!

recenzija or it didn't happen! :lol:
(dolazim u iskusenje pogledati, a cini mi se kao 908. prezvakivanje uvijek iste teme daleko od stvarnosti.)

Glogovac u halterima, Dybuk je zastranila u centru Pariza!

do nostalgije je, ali to je lako izljecivo, a dybuk na pravom putu. nekad se moralo naporno putovati, danas samo preletimo netom, pogledamo film... :lol: