Samostan se, s jedne strane može povezati sa Sclavijevom epizodom Phoenix, a s druge, sa Mignaccovim Izgubljenim svijetom. Sve tri priče izašle su iste godine, a čak je valjda najsimpatičnija naivna i nepretenciozna Mignaccova storija, dok je Chiaverotti ovaj put uvjerljivo najslabiji.
Sa Sclavijem se latio preispitivanja Sudbine (standardna DD tema), a sa Izgubljenim svijetom je zajedničko 'otuđenje službenika'; ljudi koji više ne mogu podnijeti jednoličnost svakodnevice, kojima je došlo 'preko glave' pa urlaju "sav svoj užas". Obje te epizode o 'poludjelom službeniku' izviru iz Schumaherovog Dana ludila (Falling Dawn); Samostan bez ustezanja kopira čitave scene (usitniti novac u dućanu, iritirajuće čekanje u redu).
Dakle, Samostan je nekakva kombinacija Borgesove priče o Babilonskoj knjižnici i Dana ludila.
Znakovito je kako priča počinje: čovjek stoji u redu, oko njega ravnodušnost, besmislenost, birokracija, vrućina, muha; on kipti i tada već znamo da će mu glava eksplodirati. Ovo je standardan Chiaverottijev motiv koji služi kao pokretač košmarne radnje – gube se granice realnog i počinje fantasmagorija. Tako antropologinja Eleanor pronalazi legendarni samostan u kojemu se nalazi Knjiga sudbine; pokušavajući izmijeniti tijek vlastite sudbine, generira zamršene situacije u kojima se isprepliću putevi Dylana, službenika, čudovišta i nje same. Naravno, redovito promašuje i ma kako zapisala svoju sudbinu, ova ju neprestano pogađa.
Tema slobodne volje i determinizma je stara koliko i svijet; bilo je i boljih pokušaja od ovog Chiaverottijevog. Možda povremeno (ali zaista vrlo rijetko) biva zanimljivom ta DD-opsesija ovom temom, no ovdje se to svodi na ponavljanje općih mjesta. Jesmo li kovači svoje sreće ili lutke na koncu? Postaviti to pitanje nije nešto originalno. Ponavljati slijed mjene sitnih detalja koji naposljetku dovode do iste sudbine, da bi na kraju krenuli opet ispočetka – također nije originalno. Ako se nešto promijenilo, nakon što pročitate ovaj komentar, onda je Eleanor preživjela...
Meni zanimljiviji aspekt ove epizode je taj, sada već poslovični, kjaverotski početak sa ljudima koji polude uslijed besmisla svijeta. Na žalost, ovaj put je podbacio: nema one sulude logike kojom su prožete njegove priče, a nema ni razmahanih delirija. Može se uočiti određena postojanost motiva koji ga okupiraju – i to je valjda najveća 'vrijednost' ove epizode. Amorfno čudovište koje se pojavljuje kao raspadanje svih oblika, tema započeta u Kamenom satu. To je nekakvo putovanje u iskon kada nestaju vrijeme i prostor, a materija prelazi kroz preobražaje, iz oblika u oblik (preuzeto iz Altered States). Ova je tema bolje odrađena u gigantu, Posljednja mutacija (objavljeno iste godine) ili kasnije u maxiju Osveta vremena. Vrijeme, prostor i materija, te teške metafizičke teme, zaokupile su Chiaverottija pod stare dane.
Drugi motiv koji je uočljiv u Samostanu je 'kažnjavanje znanstvenika'. To je započeto već u Goblinu, a znanstvenik koji dira u prirodu, u život, u poredak, biva redovito prokazan ili kao zlikovac ili kao nesretnik koga susreće huda sudba. Eleanor, iako fabularno orisana kao pozitivan lik, lik kroz koji pratimo priču i pokušavamo joj pomoći, zapravo je na toj temeljenoj kjaverotskoj razini bad guy: znanstvenik koji nije trebao prčkati po Knjizi sudbine.
Iste godine, Chiaverotti je napisao Igru sudbine. Tu se nije toliko udubio u paradokse vremenskih petlji i sudbine, pa je epizoda odmah ispala bolja: 'Sudbina' je jednostavno kriminalac angažiran od strane zle novinarke, pa je otpočet jedan niz događanja koji naposljetku ipak susreće svog 'tvorca', samu novinarku (omiljeni scenarij tema o Sudbini). U svakom slučaju, bolje to, nego peripetije bez kraja i konca.
Usput budi rečeno, jedna minijatura iz Igre sudbine je uvertira za kasniju epizodu Crna duša.
Što se tiče Samostana, jedan od najslabijih Chiaverottija - 5/10
Super! A ja mogu samo da ponovim ono što sam već bio rekao za ovaj specijalac, a to je da se Kjaveroti samo tako nonšalantno zakačio za "butterfly effect" te se "izblesirao" na 128 stranica. Ništa naročito nije postigao, osim što je iz svega toga ispao jedan poprilično naporan, nenamjerno smiješan i vrludav haos od priče o sudbini i možebitnom čovjekovom utjecaju na nju, ali u konačnici bez nekog jasnog autorovog stava ili odgovora.
Mislim da smo se ovoga puta složili... ;)
Mda, ja isto dajem 5/10, i usput pohvaljujem Pingvinovu odličnu analizu i kikecovu repliku. Strip počinje s klasičnim činovnikom, zatim na scenu stupa znanstvenik sa svojim čudovištem, da bi kasnije uslijedilo spetljano retoričko prenemaganje o sudbini (čas determiniranosti, čas nedeterminiranosti, čas slučajnosti...). Doduše, 2 twistića na kraju korektno zaokružuju epizodu, mada oni opet ne ostvaruju nikakav odmak od spomenute retorike (vrtnja u krug). Napornu i lošnjikavu priču, donekle izvlači činjenica da ista datira iz nekih boljih vremena. Ugođaj je dobar, mračan, valjda zahvaljujući i Freghieriju koji je ovdje možda bolji nego ikad. Neki momenti su također okay, neoriginalni, nepovezivi, banalni, već viđeni kod Sclavija, ali su okay, simpatični.
"Grouchini", dodatak, mi je pak bolji od glavne priče iz ovog specijalca. Prvo da pohvalim Picatta koji se također potrudio. Dok je radnja nešto u stilu teatra apsurda. Ima nešto situacijskih viceva, da bi na kraju Čaveroti ubacio efektan twist sa duhovima i... solidno je to sve skupa ispalo.
Vidim da ćemo od Čaverotija uskoro čitati još dvije epizode - novi almanako dela paura i Vještica iz Brentforda.
Quote from: Cpt. Dickhead on 22-04-2010, 00:13:39
zatim na scenu stupa znanstvenik sa svojim čudovištem,
ma to je tek urnebes!
zašto je prikrpana ta epizodica, sa 'ludim znanstvenikom' - nije baš najjasnije. okej, amorfno čudovište iz kanalizacije je uvijek zahvalan momenat (već od Sclavijevog Iz dubine), ali nema nikakvu fabularnu povezanost sa ostatkom priče: taj je detalj jednostavno uguran u priču koja nema nikakvu konzistentnost.
možemo sad nagađati da je to određena simbolika, Dylan kao lovac na čudovišta biva progutan, apsorbiran od same čudovišnosti ("ponor pogleda i njega") i kao da se provlači ta teza - napetost između Dylana i čudovišta. u svakom slučaju, bezveze je to odrađeno.
zanimljiviji pogled na tu epizodicu je podvostručenje: Chiaverotti u Samostanu sve radi neka podvostručenja - Dylan i alter-ego; znanstvenik koji stvori amorfno čudovište, ali i Eleanor kao znanstvenica koja istražuje mitska mjesta - oboje stradavaju; Knjiga sudbine koja kazuje pojedinčevu budućnost, ali i gatara iz lunaparka koja proriče.
sve je ovo u nekom odnosu, a problem je što to ispada tako nepovezano, zbrkano, neuvjerljivo i na kraju krajeva, dosadno.
Da, a priča nije dosljedna ni naslovu - Samostan = -samo i -stan. Znači, očekujemo priču o nekakvoj izolovanosti od ostatka svijeta, o samoći ili pak o nekom poremećenom kaluđeru... Tokovi sudbine i birokratski užas su najzadnje o čemu bi se trebalo raditi u stripu pod nazivom "Samostan". Ovo je često problem kod Chiaverottija.
Nego, spominje se Babelov samostan. Je li se to odnosi na Babilonsku kulu?, samostan?, knjižnicu? Ima i refereiranja na neku Borgesovu knjigu. O kojoj je točno knjizi riječ? I općenito ima li još čega na što se Čaveroti poziva? Ako je samostan, i to Babilonski???, metafora za zapisnik sudbine; na prvu ruku mi djeluje dosta slabašna.
mislim da na Borgesovu priču Babilonska knjižnica
Problem epizoda Šarada i Poslednja karta je problem Paole Barbato: po svaku cijenu racionalizirati serijal. Odstraniti čudovišta, delirije, košmare, fantasmagorije – kao da joj se čini da će tako priče djelovati ozbiljnije.
I zaista: ove njene epizode djeluju 'ozbiljnije' i istovremeno sterilno. Ona je u dosluhu sa jednom strujom današnjeg vremena, kada se forsira neka dokumentarnost, jedan privid realnosti (serije, filmovi koji se rade po knjigama koje pak donose 'istinu' o masovnim ubojicama, događajima, kakti znanstveno raščlanjene, analize itd). Meni sve to skupa izgleda kao jedna kolosalna laž, ali ljudi to puše, gutaju...
Tako i ovdje, u Šaradi, čitava je priča o masovnom ubojici inscenirana tako da izgleda tobože realna, preslikana iz crne kronike, jedan mogući slučaj u stvarnome svijetu koji nam se nudi kroz medije.
U Karti, doduše, ima kao zrnce metafizike, ali opet čitava storija teče u jednoj običajnosti, ponovo se daje neki privid realnosti – nema lucidnosti.
Drugi problem tih priča, pa i općenito Barbatove je marginalizacija Dylana Doga kao lika; kao nositelja priča, pa i čitavog serijala. U oba slučaja on je uvučen u jedan niz događaja tek kao promatrač; nipošto glavni akter koji odlučuje i rješava situacije. U redu, namjera autorice je odmaknuti se od šablone "klijent angažira Dylana pa ovaj istražuje i rješava slučaj"; ali je li to potrebno? Treba li mijenjati takve postavke u jednom serijalu koji upravo živi od takvih temeljnih motiva?
Meni ove dvije priče više liče na Juliju nego na DD. A ja želim baš DD, baš onaj klišeizirani sklavijevski DD, pa i bonelijevski: o heroju koji ima posloženu mapu Dobra i Zla te u svakom trenutku djeluje iz te pokretačke snage. Ovdje međutim, Dylan samo baulja, biva nošen prema situacijama koje se raspliću same od sebe ili ih pak nose neki drugi akteri.
Sljedeći problem epizoda je što imaju vrlo slabe dramaturške naboje; nikakve psihološke napetosti nema među likovima. Ovo je temeljni problem Paole Barbato. Njoj se čini da priču nosi zamršena fabula, dok je to samo jedan od stupova; meni je važnije psihološko građenje karaktera. U Šaradi i Karti sve teče u istom tonu, svim likovima je posvećena ista pažnja, svi su jednakovrijedni kotačići, te sve skupa izgleda neukusno. Čemu ta prenatrpanost likovima? Njih je trebalo podvesti pod odnos važni-nevažni, kako to majstori rade.
Bitna greška je i motivacija. Na kraju čitavu priču mora poduprijeti motiv nosećeg lika za njegovim predočenim radnjama: u obje priče je to loše odrađeno. Kao pokretački motiv bi se u obje epizode mogla navesti – grižnja savjesti. Šarada tu nešto bolje stoji, jer 'ujak Rascal' ima kolki-tolki motiv (premda je taj ključni momenat priče rasplinut suviškom radnje i pripovijedanjem ostalih rukavaca, pa kada na kraju dobijem Rascalopvu ispovijed, sve to skupa biva neuvjerljivo, izgubljeno). Karta skroz pada po tome pitanju, jer Mavi nije ni u kakvom odnosu spram likova kojima mijenja sudbinu: u čemu je stvar sa željom da utječeš na stvarnost ako dalje ne crpiš nikakve libidinalne dobitke iz toga, ako samo ravnodušno promatraš? Stoga je Poslednja karta temeljno besmislena, ideološka zbrka.
Slažem se sa onima koji tvrde da je primjetan Barbatičin napredak. Obje se priče mogu pročitati, čak su povremeno i zanimljive (u odnosu na njene početne grozne epizode su hitovi). Ali pate od temeljnih nedostataka, od manjkavosti koje joj ja ne mogu preskočiti. (a naravno, ne cijenim ni feminističke crte koje ona pokušava prikrpati DD-u; vidljivo u Cijeni smrti, a također u obje ove epizode: likovi kojima se pridaje neka aura, određena mistična ljepota i snaga jesu Angelique i Mavi – one su pokretači koji rješavaju situacije, dok je Dylan njihov potrčko)
Šarada – 6.5/10
Poslednja karta – 5.5/10
Za "Šaradu". Ne mogu reći da mi se svidjela. Tok radnje ne paše DD-u. Kao što je primjećeno, priča je krcata likovima i nesadržajnim vrludanjem. Šarade nas ne uče ništa novog o (lucidnom) serijskom ubojici, već su samo instrument radnje za povezivanje istovrsnih scena. Pretjerano posvećena pažnja likovima i izostanak oniričkih scena potpuno odstranjuje potreban psihotičan ugođaj kod ovakvog tipa epizode. Da je potpuno ne svrstamo u krimiće, "Šaradu" spašava samo onih par ritualnih ubojstava i to je to. Naišao sam i na brojne nelogičnosti i nedosljednosti, a sama ideja, koja zaokružuje priču, ako je već ima, nije od tolike važnosti da o njoj previše razbijam glavu. Jedino po čemu ću možda pamtiti ovu priču je majušna posveta Hanibalu Lecteru. Sve ostalo, mislim racionalizacija, nategnuti zapleti i nepotrebno kompliciranje, nije za Dylan Doga.
KJAVEROTI U "STRAHU OD ŽIVOTA"
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fi39.tinypic.com%2F2n8vrrd.jpg&hash=ebca57b9dd0291e2d1df3254b201a0fc9ae743c6)
Spletom "izdavačkih" okolnosti, nekako je Kjaveroti opet postao aktualan što se tiče specijalnih izdanja... pa tako još jedna njegova priča u ovom novom "Almanahu Straha". Ukratko, ponovno barata svojim prepoznatljivim elementima i to u svome prepoznatljivom stilu. Birokratska "duša koja urla sav svoj užas", no ovoga puta, pohvalno, sa malo drugačijim ishodom. Korektan "slikoviti" psihološki triler, sa možda par na silu isfuranih rješenja, ali sve to ima glavu i rep... i sve to prolazi, tako da ispada barem nešto bolji od "Samostana".
Quote from: kikec on 07-05-2010, 19:04:15
Birokratska "duša koja urla sav svoj užas",
e super!
ova tvoja opaska me veseli je sad već gotovo da sam istinski fan Chiaverottijevog ciklusa o dušama koje urlaju užase
znači, na kiosku je to?
Da, na kiosku je.
Crta Cossu, ali i na njega sam se već naviknuo...
U predgovoru kratka biografija Stevena Kinga.
A sad si baš gledam naslovnicu almanaha, koja zapravo nema nikakve veze sa pričom.
uh, Cossu je teško svarljiv
ali što je tu je
Vrlo zadovoljan almanahom.
Čijaveroti polazi od standardnih motiva koje je već masu puta koristio, s time da ovdje imamo ponajbolju izvedbu. Kafkijanski lik, plaha, usamljena, povučena i bojažljiva kreatura koja svaki novi dan proživljava s teškom mukom, nesretan u ljubavi, ugnjetavan na poslu... A to sve pojačava njegovo otuđenje, nepoduzetnost, nesigurnost spram najmanjih podražaja, pa i strepnju što dovodi do umišljanja kako mu je život promašen i kako bi bilo najbolje da jednostavno nestane s ove bešćutne planete.. To je ono što je predočeno u prvoj dionici "Straha od života", mislim na to poniranje u ljudsku psihu, što mi govori da autor jako dobro barata sa fenomenima iz psihologije i psihoanalize. Taj dojam pojačavaju scene apstrakcije, ili da ih tako nazovemo - oniričke scene, koje se sastoje od nadrealnih momenata i koje najčešće postoje samo u glavama likova. To je ono što fali Barbatovoj koja i pored zrele forme teško uspijeva dočarati pomračenost uma i ostala psihička stanja svojih likova. Kod nje oni najčešće ostanu u fazi racionalnog što je u suprotnosti s mističnim. Kao što je već bilo riječi, priča funkcionira i na drugi način - materijalizacija zla. Kad labilna osoba pukne, sije nasilje na sve strane. Srećom, nije ostalo na pukoj predstavi nasilnih scena (što samo po sebi nije loše), već nas autor navodi da tu postoji još ponečeg što bi priču moglo pomaknuti od očitog raspleta. Pažljivo građena neizvjesnost se isplatila i na kraju dobivamo riješenje koje fino zaokružuje priču i koje je sasvim u skladu s onim što je dotad bilo rečeno. Rasplet bilježi jednu optimističnu notu, a tako i treba, jer svrha stripova jeste da djeluje na čitatelja, a ne da se ostane tek na predočenju neugodnih činjenica. I to jedan Čaveroti zna, dok bi pola drugih scenarista zabrljala pri tom izboru kako na najsvrsishodniji način dokrajčiti priču.
Ništa revolucionarno, ali vrlo dopadljiv strip koji nam govori kako se s pola muke može (mogao) napisati čitljiv Dylan Dog strip.
Eh, da, naslovnica nidje veze. Vjerojatno se Stano zbunio, pa oslikao nešto vezano za almanah-tekstove. Doduše, Ludens nam je iz samilosti ostavio tek jedan tekst (po istoj cijeni), a govori o S. Kingu. Budem i to pročitao.
I još jednom, silom izdavačkih prilika, Kjaveroti aktualan, ovoga puta u najnovijem ludensovom DD Gigantu...
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fi40.tinypic.com%2F4ubdd3.jpg&hash=e8c6d708b4d9aec99852c7563dc1c6b1e75b6de9)
Uz bolno-poetičnu Marčeselijevu "Marionetu", Kjaveroti ovoga puta u nepretencioznoj, ali besprijekorno odrađenoj "slašerici" pod nazivom "Mjesečev srp". Plus Brindisijev i Dall' Agnollov crtež u A4 formatu... milina! Vrlo dobar Gigant kojega toplo preporučam!
e brži ste od mene, a sad sam još i u nekoj gužvi
u svakom slučaju, nakon što se kikec pohvalno izrazio o Chiaverottiju, Cpt. je samo dodatno podgrijao atmosferu: uopće ne vidim kako bi ovo mogla biti slaba epizoda. pogotovo što volim Chiavija, a sudeći prema Cptanovu komentaru, bit će to poslastica
javit ću ovdje dojmove i zapažanja
A evo, meni je drago da će valjati i gigant. Marceheselli i Chiaverotti + Brindisi i Dall'Agnol. Uuuf.
Ništa slabije ocjene nisu ni za gigant #4 kojeg očekujemo na ljeto.
I onda, iopet silom izdavačkih prilika (he, he), i to za kojih mjesec dana, Kjaveroti ponovno u Ludensovoj regularnoj seriji sa "Vješticom iz Brentforda", inspiriranom "Blair Witch projectom" i uz solidne ocjene kritike... Kjaverotija nikad više, u tako kratkom vremenskom razdoblju, bez obzira što već odavno nije aktivan na DD serijalu, sasvim se posvetivši svome vlastitom Brendonu.
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fimages.sergiobonellieditore.it%2Fbonelli%2Fdylan%2Fdyl_194.jpg&hash=0cd49c6631b891b475a1b63b7c362adfecd4dd17)
danas sam dobio sve sto je izaslo od bonellija u zadnjih 5-6 mjeseci i par knjiga te jednostavno nisam znao gdje da pocnem sa citanjem. slatke muke. uz ozbiljnu konkurenciju, izbor je pao na ovaj dylanov gigant.
u konkurenciji su bili i zvucni naslovi kao:
covjek koji je volio liftove, pijanstvo na daljinu, jutro s pendrekom, cvijece moje konjsko i dvanaest letecih majmuna.
sto reci, eto, konacno da se jednom isplati i gigant.
pa super su svi početni giganti, a teškoće nastaju jedino s onima kasnijima, a koje su u HR prve objavljivali: Pao s neba, pa onaj sa krugovima u žitu i sl.
Pročitao sam "Kamenu klepsidru" (iliti Kameni Sat) jer sam si par dana prije toga pogledao "Altered States" Kena Russella, a koji je (kako mi je patuljak napomenuo) Kjaverotiju poslužio kao predložak, iliti inspiracija, premda su poveznice između stripa i filma vidljive praktički samo u raspletu... Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je ovo još jedan (doduše nešto bolji) slučaj tipa "Mozaik Straha" (iako je ova epizoda napisana i objavljena prije) a gdje niz naoko nepovezanih bizarnih događaja i situacija biva pomalo traljavo povezano u cjelinu šturim objašnjenjima. Kjaverotijev užas bezizlazne i ponavljajuće svakodnevice, dapače, Kjaverotijeva verzija Sklavijeve "Zone Sumraka" (također nesumnjivo od velikog utjecaja na ovu priču). Paralelni univerzumi, strahovi, nervoze, nade i želje utjelovljene u obliku demona i mitoloških bića, nešto malo filozofije o vremenu i prostoru, puno Iron Maidena i dobro raspoloženi Roi.
dobra ti je ova opaska o Sclavijevoj Zoni sumraka
inače, Kameni sat je klasična Chavierottijeva tema o bijegu od stvarnosti, a tu već počinje najava kasnijih deliričnih epizoda Posljednja mutacija i Osveta vremena. problematika oko vremena, prostora i materije ovom epizodom ulazi u Chiavijev opus.
utjecaj Altered Statesa je u toj mjeri, što on preuzima tezu iz filma o rastakanju materije, raspadu čvrstih formi i prelaženju kroz oblike.
naravno, Kameni sat još dodatno imitira Russellov film, uzevši cijelu postavku sa izolacijskim spremnikom i eksperimentiranjem.
također, Kameni sat nastavlja tradiciju 'loših znanstvenika'; čest slučaj kod Chiaverottija, započet već sa Goblinom
I dok i strip i filmski predložak tragaju za onim primordijalnim, iskonskim, prvobitnim, u "Kamenom Satu" mi baš i nije najjasnije što je glavna junakinja zapravo pronašla i na temelju toga zaključila. Dodirnula je Boga (?), rodila se, umrla, samo da bi se onda ponovno rodila... valjda još jedna od referenci na beskonačno ponavljanje i utamničenost stvarnošću, bezizlaznom svakodnevicom. "Altered States" ne otkriva nikakvu naročitu tajnu, niti nam ne sugerira što bi to primordijalno moglo biti, dapače, u početku biješe NIŠTA. Što zapravo više služi kao poanta (glavnom junaku i gledatelju) da smo često puta toliko zaokupirani "nemogućim" pitanjima i u konstantnoj potrazi za istinom i samootkrivenjem, i to u tolikoj mjeri da zanemarimo i ne cijenimo dovoljno ono što je tako jasno i blistavo pred našim očima; život i ljudi u njemu i oko nas.
Quote from: kikec on 21-05-2010, 21:30:27
I dok i strip i filmski predložak tragaju za onim primordijalnim, iskonskim, prvobitnim, u "Kamenom Satu" mi baš i nije najjasnije što je glavna junakinja zapravo pronašla i na temelju toga zaključila. Dodirnula je Boga (?), rodila se, umrla, samo da bi se onda ponovno rodila... valjda još jedna od referenci na beskonačno ponavljanje i utamničenost stvarnošću, bezizlaznom svakodnevicom.
nije ona ništa pronašla niti zaključila; priča nema neko rješenje u tom smislu, nema zaključak
epizoda ima smisla unutar dilandogovskog svemira; zapravo je školski primjer osnovnih motiva, igranje sa tim postavkama: bijeg od sive stvarnosti, sklavijevskog 'užasa svakodnevice'
svi akteri uvučeni u radnju nalaze se upravo u tim koordinatama - "pobjeći negdje": od službenika koji sanjari o 'vremenu za sebe' pa uzima slobodan dan kako bi posjetio Dalijevu izložbu do studentice i tajnice koje žele uspjeti kao glumice u sapunicama.
glavna junakinja, na neki način, zaokružuje sve ove sporedne likove, jer je ona ta koja 'traga za ultimativnim uzbuđenjem' (barem tako sugerira kraj, gdje ona usprkos opasnostima i traumatičnom iskustvu ne odustaje od eksperimenta, štoviše, optira za profesora Russella). iako iz priče nije razvidno kakve ju brige more u realnom životu, zapravo ona ni nema neke tegobe, ali je njen put STANDARDNI Chiaverottijev motiv o bijegu od svakodnevice - akteri redovito ili polude ili postaju ubojice (vidi Misterij Temze, Mumija, Šuma ubojica itd).
ovdje je izvedba nešto drugačija, no osnovni motiv ostaje - eskapizam. junakinja, bez ikakvog vidnog razloga, traga za... (jačim uzbuđenjem, pravim životom, suštinom ili kako god već hoćemo nazvati). time postaje generator jednog košmara, deliričnih događanja u koja su upleteni još neki slični, ljudi koji traže izlaz iz besmisla života.
kao fantasmagorija, epizoda je solidno osmišljena. no, ako tragaš za rješenjem, za koherentnom pričom - toga nema. na tome planu, priča je užasna zbrka, baš u kjaverotijevskome stilu. nije sasvim jasno, kritzira li on to 'traganje za smislom' ili afirmira potragu, staje na stranu pogubljenih ljudi. obrat na kraju samo dodatno pospješuje konfuziju, jer djevojka pomalo perverznim oduševljenjem istupa na profesorovu stranu, kao "meni treba još", "dajte još jače". istovremeno nam se dočarava kako je to sve skupa užasna noćna mora, "izvucite me van", stiže čvrsta ruka, stiže heroj osloboditelj, stiže Dylan Dog... = to je tako dilandogovski, tako sclavijevski, tako kjaverotskijevski, baš kjaverotskijevski odviše kjaverotskijevski.
ipak, bez obzira na odsustvo jasnih ideoloških odrednica, epizoda je solidno zabavna, nadahnuta i razigrana na način kako je to DD-standard (koji, na žalost, narušava Barbatica sa njenim pretjeranim racionaliziranjem)
da,
dan koji se opetovano ponavlja, sa istim vijestima sa radija, sa sretanjem istih ljudi itd, upućuje na svojevremeno popularni film Groundhog Day. a epizoda je objavljena dvije godine prije izlaska filma.
takve očite sličnosti, mogle bi usmjeravati na mogućnost da je ta postavka preuzeta iz nekog ranijeg djela, možda iz serije Twilight Zone ili neke slične (tip radnje je standardan za spomenute serije)
Quote from: kikec on 21-05-2010, 21:30:27
Što zapravo više služi kao poanta (glavnom junaku i gledatelju) da smo često puta toliko zaokupirani "nemogućim" pitanjima i u konstantnoj potrazi za istinom i samootkrivenjem, i to u tolikoj mjeri da zanemarimo i ne cijenimo dovoljno ono što je tako jasno i blistavo pred našim očima; život i ljudi u njemu i oko nas.
ovako kako si formulirao, moglo bi biti kao konačna kritika cjelokupnog DD-serijala, a posebno Sclavija i Chiaverottija.
ovi nam autori stalno sugeriraju kako je život besmislen, kako je sve to banalno, iritantno, dosadno, zatupljujuće; ponovljeno tisuću puta, kroz bezbrojne epizode, kritička oštrica otupi i prelazi u banalnu, dosadnu, iritantnu i zatupljujuću mantru.
stoga je ponekad baš pravi odgovor ovaj tvoj: život je tu, jasan, blistav, obojen, prisutan... i što ćeš više.
život je čak toliko vedar i lucidan da se možemo zabavljati sklavijevskim depresivno-patološkim strelicama i dilandogovskom apatijom.
I sam naslov priče "Kameni Sat" (Kamena klepsidra) ima svoju simboliku. Klepsidre su bili prvi instrumenti kojima je čovjek pokušao mjeriti vrijeme te su bile u optjecaju tisućama godina, sve dok ih nisu zamijenili zidni satovi. Sastavljeni od cilindrična oblika, vrijeme su mjerili protjecanjem vode (ili pijeska). Svima poznati pješčani sat se nakon protoka pijeska kroz uzani otvor ponovno okretao, i onda opet iznova, i opet iznova... to ponavljanje, ta jednoličnost, ta bezizlaznost, ta usahla svakodnevica. Ovdje doduše još stoji prefiks "kameni" a i sam Stano na naslovnici u pozadini crta klepsidru svu od kamena... kamen kao čvrstoća, postojanost, nesalomljivost, hladnost. kamen = vrijeme, ili tako nešto...
kamen kao okovano vrijeme, zarobljeno; inače kao dugotrajnost, postojanost, vječnost
dodatak na tvoju analizu klepsidre, okretanje iznova i iznova, jednoličnost, i to okamenjena jednoličnost iliti beskrajni dan, dan koji se opetovano ponavlja
Strah od života nešto bolji od Samostana, ali meni u donjem domu Chiavijevog opusa.
Ova epizoda je čista egzekucija: autor nas vodi kroz sve već viđeno sigurnim perom do ziheraškog kraja - dakle zicer.
Omaž Kafki i standardno-dogovskim depresivnim tipovima, kolebljivim, nesigurnim službenicima. Uz žličicu najelementarnije psihoanalize: represivni otac u djetinjstvu porađa neurozu u srednjem dobu.
Rasplet meni predvidljiv, uzevši u obzir autorovu sklonost da prokazuje ljude od znanosti; ovdje dobrog doktora (a ovo sam već naveo, tu negdje na topiku).
Također stara ideja u novom ruhu: nešto slično odrađeno u Ispisano krvlju; psihoanalitičar koji koristi šok-tretman, tj. eliminira probleme tako da eliminira ljude - predanost znanosti do kraja, ako ćemo se šaliti: tamo tajnica, ovdje doktor po svaku cijenu pomažu pacijentima.
Sam kraj kao duhoviti trenutak: doktor, umirući jer ga je Kafka upucao, treperi radostan jer ga je izliječio; naime Kafka se trgnuo, postao agilan i djelovao u svijetu; više nije Nitko; doktor umire sretan.
A to mi se ovdje posebno sviđa! Birokratska "duša koja urla sav svoj užas" ovoga puta pronalazi spas, uzdiže se iznad vlastitih mračnih misli i vlastite slabosti, djeluje... malo svijetla na kraju tunela, za razliku od sličnih motiva "urlajućih duša" u primjerice "Mozaiku straha", "Ženi koja ubija prošlost" ili "Bangorskom labirintu" koje su sve redom, praktički od samog početka, predoređene žrtve vlastite nemoći i straha materijaliziranog u obliku zla, destrukcije, kaosa koje siju oko sebe... što sve, naravno, rezultira njihovim očekivanim porazom.
ne toliko porazom, koliko zadovoljštinom u onostranosti; jer sve te epizode imaju 'optimističan' svršetak: Dylan oslobađa ove urlajuće duše, osvrnuvši se ljudski na njih; tako Mozaik straha, tako Žena, tako Granica, tako Frankenstein (Frankenstein oslobađa djevojčicu).
jedini problem što svi oni ispare sa ovoga svijeta, a budu zaslužni na drugome svijetu.
ovdje je to prelomljeno, pa Kafka bude razrješen već u ovome životu (a tebi se kao starome materijalistu ova gesta jako sviđa;)
heh, kafka se spasio i uzdignuo već u ovom životu i odnio premoćnu pobjedu
a to dali su ove druge "urlajuće duše" zaslužne na drugom svijetu... ostavljam tebi na maštu ;)
kako god, Chiaverottijev ciklus o urlajućim dušama intimno obožavam
to i sklavijevske golkondske recitirajuće metalce usred sveopćeg delirija
Ma dobar je ovaj alamanah. Nije to daleko od Chiaverottijevog "gornjeg doma". Barata s općim mjestima, malo se ponavlja, malo potoni u pesimizam, ali uvijek na vrijeme izroni. Na kraju krajeva, o čemu bi se u DD-u trebalo raditi, ako ne o kafkijanskim sjebanim likovima. Pogotovo kad se vidi Chiaverottijev nesvjesni iskreni angažman oko njih.:mrgreen:
nije on meni slabiji zbog općih mjesta (vidi gornju opasku o ciklusu urlajućih duša), nego zbog kolotečine, suhe izvedbe: nema onih suludih kjaverotskih mozaikstrašnih fantasmagorija.
Je, to.
Ponio me duh ovog topika te si tu i tamo uzmem i iznova isčitavam Kjaverotija. Onako bez nekog kronološkog reda, nasumično, što mi padne pod ruku. A ovoga puta ruke mi je dopao "Titanik". O ovoj priči se nije puno pričalo po strip forumima, barem koliko mene sjećanje služi, mada mi se čini da samo onako ovlaš bijaše, od strane kjaverotijevih simpatizera, okrakterizirana kao vrlo dobra priča. Osobno mene nije nešto naročito osvojila niti izazvala neke značajne simpatije. Naslovnica mi je uvijek izgledala močno, čemu je također pridonio i sam naslov epizode. Ali nije ovo oda Titaniku, koliko scenarist zapravo nazivom simbolizira propast, katastrofu... propast čovjeka, eskapizam, neuspješan pokušaj bijega prema otvorenom moru i njegov neizbježni pad u bezdan. Zombiji na naslovnici prezentiraju posadu broda, aktere priče stavljene u krimić tipa Agathe Christie, od kojih svaki nosi svoj vlastiti križ i cijelo vrijeme su više mrtavi nego što su zapravo živi. Brod živih mrtvaca, brod duša koje iopet "urlaju sav svoj užas", užas vlastite (psihičke i fizičke) nemoći, tužne prošlosti, predodređenosti, straha od sudbine.
I premda se iz ovakvog opisa može steći dojam jedne sasvim solidne i interesantne priče, problem po običaju nastaje kako se ona sve više bliži kraju. Sugerirajući nadnaravno, prozivajući demone, kjaveroti temu sve više i više prema kraju, po običaju, racionalizira... što i nije toliko loše, da je usput i ne banalizira ludjačkim obratom, sa par konfuznih izjava, ne baš jasnom Dylanovom ulogom u svemu tome i patetičnom završnicom. Totalno ludo i ekscentrično putovanje koje se nekome može učiniti simpatičnim, ali meni po običaju zvuči nategnuto i nedorečeno. Jeste, Inuati, zli demoni sa kojima počinje ova priča prema kraju također preuzimaju simboličnu ulogu naših vlastitih unutarnjih demona, ali i to je već toliko otrcani trik tako da ne pridonosi nekom jačem dojmu "Titanika".
Nema puno da sam i ja pročitao tog Titanica. Nema tu puno o samom Titanicu; više taj brod simbolizira bijeg od stvarnosti i životni put (labilnih osoba), naravno s neminovnim tragičnim završetkom. Putnici su nemirne duše koje pričaju svoje priče o sjebanom životu, a koje su preslične recimo onima iz epizode "Granica", što nije baš dobro. Međutim, prava vrijednost "Titanica" nije u osnovnoj temi, već u tehnici iliti načinu kako Kjavi vodi čitatelja kroz priču. Čitatelj sve do samog kraja nikako ne može znati tko je ubojica. Čak ni da pomisli kako nitko od predstavljenih nije ubojica. Nije nova fora, ali dobra je. Epizoda je zaključena, naravno, s optimističnim i racionalnim završetkom u kojem jedan od samoubojica vraća vjeru u život, i tako nešto.
Pročitao specijal - Labirinti straha.
Nekom čudnom logikom, pojedine pričice se mogu povezati u cjelinu, ali... svašta je tu nadrobljeno. Previše prostora posvećeno tim pričicama koje ne oduševljavaju previše, a zatim su tu razno razni obrati da više ne znaš tko pije, a tko plaća. Prosjek.
Usput sam slistio i 2 Sclavijeva specijalca.
Prvi je - Klub strave i užasa. Odličan mi je. Poklonici horror žanra (Mi.) pričaju priče s varijacijom na temu čudovišta iz Loch Nessa. Hrpa sjajnih i dosjetljivih pričica. Ovdje je najvažnije napomenuti - Ono što je Barbatovoj trebalo da reće kroz 96 stranica, Sclavi je rekao u samo jednoj vinjeti.
Drugi specijal - Snovi. Standardno dobar.
Uzgred budi rečeno, još jedan je Chiavi ovog mjeseca u opticaju. Doduše, reprint 'Igra sa smrću'.
Valjalo bi to opet malo pročitati.
Ima li neku poantu ili je priča dobra 'tek-tako'?
meni je dobra 'tek-tako', nasla bi se koja poanta, no ja tu pricu obozavam kao subjektivni sahista.
Kanal 666-višeslojna kritika televizije-odsvuda inspiracija, haha, a opet, začudo, ostvaruje puno toga svog-najprije pozivanje na Network, pa na Videodrome, pa na jednu epizodicu inspektora Columba, pa par izmjena da ne bude baš sve isto-ali volim tako, te reference-ultra zabavno, izvrnuto i slojevito-
Nakon "Titanika" kronološki slijedi "Preobražaj"... Ukratko, priča o zamjeni duha i tijela. Ljepotica Rebecca Stanford budi se u rugobnom tijelu Maude Randall, koja opet duhom (i vradžbinom) zaposjedne tijelo prelijepe Rebecce. Kakvu to prljavu igru igra Maude Randall? I dali su stvari upravo onakve kakvima se isprva čine? Pa, poznavajući Kjaverotija, priča će se prema kraju krenuti rasplesti (da ne kažem "preobraziti") u sasvim "neočekivanom" smjeru, a mi ćemo njezine dotašnje aktere promatrati u sasvim novom svjetlu. I opet bez neke temeljitije, suvislije razrade, sa nategnutom, isfuranom upotrebom magije i snova. U cjelini, osrednji slašer, sa nešto malo promišljanja o duhu i tijelu, kao već spomenutim temeljima na kojima je "Preobražaj" izgrađen. Primjerice, koliko i ljepota i ružnoća mogu, svaka na svoj način, biti prokletstvo i izvor nesigurnosti i frustracija. Koliko fizičko vlada nad duhom, i dali , i koliko duh vlada ili potpada pod utjecaj fizičkog? U današnjem, materijalnom, potrošačkom društvu, vremenima nemilosrdnog fizičkog imperativa nad duhom, itekako... I stoga, ponovno su tu prisutne neuroze, želja za bijegom, eskapizam, iz takovog stanja, težnja za sjedinjenjem duha i tijela, fizičke i psihičke neuravnoteženosti što teži, traži uravnoteženost, jednakost, podudarnost, cjelinu, sklad... što , na koncu, jednoj dobroj duši ipak pođe za rukom, te u nevinom i mladom tijelu pronađe svoj mir i spokoj.
VJEŠTICA IZ BRENTFORDA (frustrirana)
Koliko god volio Chiaverottija, njegovi posljednji trzaji na serijalu su baš to - odrađivanje.
Vještica iz Brentforda je popunjavanje jednomjesečne kvote nenadahnutom temom i isto tako izvedbom. Priča izrasta na temelju globalnog fenomena Blair Witch Projecta (kako je ta glupost pokorila svjetsku javnost i dan danas se čudim) te samo reciklira tamo ponuđenu storiju: troje ljudi nestaje pod zagonetnim okolnostima u brentfordskoj šumi, naravno, istražujući legendu o vještici. Dylan se poduzima demistificirati slučaj...
Chiaverottijeva inačica je drugačija od izvornika utoliko što nudi njegovo klasično objašnjenje: krivac je čovjek, u ovom slučaju žena koja poludi.
Fabula epizode gotovo da graniči sa dosadnim; barem ima konzistentnost u autorovom opusu - gomile priča imaju istu ili sličnu strukturu. Dakle, barem dosljednost.
Zanimljivija od same priče je interpretacija. Mislim, meni zanimljivija. Može se promatrati kao antiteza Barbatičinim scenarijima koji afirmiraju mlade, neovisne, samosvjesne žene; Chiavi naprotiv takav lik (mladu, neovisnu...) prokazuje kao frustriranu babu koja završava u ludnici. Vještica iz Brentforda u dvostrukom kodu biva zapravo mlada suvremena žena. Moguće da se tu radi i o seksualnoj frustriranosti, budući da takva ideja nije Chiaviju strana - Konjanici vremena se mogu čitati kroz te naočale.
U svakom slučaju, konačna preobrazba Susan u 'vješticu' zbiva se silaskom u 'dubinu šume'; to je psihološka klasika, poput Apokalipse ili Aguirrea. Dakako, ne pada mi na pamet dovoditi Vješticu u istu ravan sa ovim remek-djelima, već samo usporediti obrazac. Također je usporediva erupcija nasilja; silasci u nesvjesno (i šume) oslobađaju demone koji čuče.
Valja primijetiti da ponovo(!) stradavaju znanstvenici (kjaverotski standard).
Isto tako valjano Chiaverottijevo viđenje Dylana Doga - ovo se meni prilično sviđa: Dylanu za razrješenje slučaja pripomaže prava 'vještica' što će reći, on je u dosluhu sa nadnaravnim. Ta njegova mistična aura je jedna od temeljnih stvari toga lika, u skladu sa Sclavijevom postavkom. Chiaverotti je u tom sklavijevskom svemiru, dok je Barbatova opreka.
Sličan obrazac Chiavi koristi u Sablasti u noći: Groza Strašni pomaže Dylanu da otkrije zavjerenike; ili demoni i čudovišta u paktu sa Dylanom raskrinkaju 'prava čudovišta', razne ljudske zlikovce.
4/10
još nešto u ovom topicu gdje razotkrivamo Chiaverottija:
obratite pozornost na str. 52 i str. 85
Također friško pročitana Vještica iz Brentforda. Nemam tu ništa značajno za dodati ili opovrgnuti što se tiće pingvinove recenzije. Šablonski odrađeno, bez strasti i zanesenosti u ono o čemu ovoga puta Kjaveroti priča. Prosto oslanjanje na Dylanovo peto i pol čulo u demistifikaciji slučaja, koje i ovoga puta besprijekorno funkcionira. Bez posebnosti, bez hvalevrijednog motiva nad kojim bih se duže zadržao, zamislio i pridodao neko jače značenje, ili ga kritizirao. Bez ironije, perverzije, explicitnosti, crnog humora... ovo je jednostavno mogao potpisati i Ruju, koliko je bezizražajno, benigno, anemično...
Ovo je sada već svojevrsna "kapitulacija" istrošenog i nenadahnutog Kjaverotija, zamjetna već u "Bangorskom labirintu", a za desetak epizoda, kada uslijedi njegova posljednja, oproštajna epizoda regularne serije "Školski prijatelj", nitko neće naročito žaliti za njegovim odlaskom.
pa je, posljednji uratci su mu kapitulacija. iako je imao jednu lucidnu fazu u zadnjoj dionici, onu iz Osvete vremena i Posljednje mutacije (zanimljive epizode).
početno razdoblje mu ostaje forte, sa klasičnim epizodama Mumija, Misterij Temze, Igra sa smrću i sl.
a ovo razdoblje koje sada ti čitaš, SD razdoblje, u neku ruku je 'zlatno doba DD-a', B-strana.
i zlatno Chiaverottijevo doba u produkcijskom smislu, ali i kvalitativno.
valjda ću uzeti ponovo epizode koje si naveo, pa da iscjedimo još malo đusa. ionako su mi se se oduvijek sviđale...
pročitao Titanic
nema se što puno dodati nakon kikecovog i kapetanovog osvrta: klasičan DD motiv, klasičan kjaverotski motiv i zanimljiva ideja o kolektivnom samoubojstvu izvedena u duhu priča Agathe Christie.
i koliko god bilo prožvakano to o otuđenim ljudima, ljudima koje je život porazio pa su zahvalna tema za stranice Dylana Doga, ima ponešto šarma ova epizoda. nije koherentna, sa mnoštvom rupa u priči velikim kao Titanik, ali svejedno dopadljivo nizanje, ustvari, besmislenih scena i događaja.
scena kada kapetanu pukne glava je urnebesna. sve skupa je valjda parodija kristijevskih krimića. tu je platformu koristio i Sclavi u Dami u crnom.
u svakom slučaju, zanimljivi su mi takvi tipovi epizoda; Sclavijeve su odlične: osim dvodijelne, tu je i Sedam prokletih duša.
Chiaverottijev pristup je ipak slabiji, makar finalna ideja biva prilično lucidna.
demoni koji se pojavljuju su uzeti iz filma Nomads (1986).
potaknut kikecom, pogledao i Preobražaj
pa onako, slabašno je to. opet u duhu Sclavijevog standarda - angažiranost za drugačije, ružne, sluđene, zgažene. iako se činilo da će Chiaverotti napraviti revoluciju u tom sklavijevskom svemiru i da je ružna neugledna Maude ujedno duhovno izopačena, a lijepa Rebecca savršena u svim smislima, kako fizički tako i psihički, završetak biva potpuno dogovski - ružna tjelesnost skriva lijepu dušu. ništa od one, ne tako naivne, "nakaza u licu nakaza u duši". umjesto toga imamo samo daljnju verziju Johnnyja Freaka ili Gora ili kako se već zove onaj stvor iz Sclavijeve Strave iz nekog drugog kad.
naravno, tu je neizostavna kritika društva, ljudi su tako sebični i odvratni, bezosjećajni i ne tetoše nesretnu Maude. štoviše, oni rasnijii pripadnici, poput Rebecce, pate od neuravnoteženosti i ludila. iz priče nije razvidno zašto bi jedna prelijepa, a kako je ocrtano, i uspješna žena patila od psihičkih poremećaja. ovo je valjda karakteristično sklavijevsko preziranje života, pa otuda jednostavno se podrazumijeva da ljudi nikako ne mogu biti sretni, pa ma kakve bile okolnosti u životu. Maude je ružna pa pati, a Rebecca je lijepa pa shizofrenična - ima tamnu stranu.
i tako, malo slasha, malo ničeanskog oslobađanja i uživanja s onu stranu morala i happy end gdje ona kjaverotska duša koja urla sav svoj užas nalazi smirenje u lijepom tijelu.
nepretenciozni i čitljivo.
da, ima jedna od nabedastijih scena ikada: kada Maude uazi u kadar i spašava Dylana od zločeste Rebecce. a to čini tako da reagira akcijski i istovremeno pojašnjava Rebecci (tj. nama, čitateljima) kako je preživjela;))) ovakvo rješenje je zaista preludo: kao kad se tučeš i istovremeno izvodiš konkluzije, onako formalno-logički pojašnjavaš određenu situaciju. mali Chivarottijev dragulj.
Sjajno! Svakom pročitanom epizodom malo po malo slažemo mozaik zvan Klaudio Kjaveroti, razotkrivamo, analiziramo, prokazujemo, preispitujemo. Možda da to radimo malo kronološki, pratimo "nevine" početke, uzdizanja (iliti barem pokušaje uzdizanja), polet, zanos, pretencioznost, doseg... i zatim svjedočimo konačnom padu :))... no, nema veze, i ovako, na preskokce, ćemo (svaki) postaviti stvari na svoje mjesto. Na kraju ću sastaviti svoj konačni TOP 5 Kjaverotijevih uradaka, i za sada sam jedino siguran da će negdje pri samom vrhu, možda i na najvišem postolju, stajati "Misterij Temze", koji ne samo da je Kjaverotijev dragulj, nego je pravi mali dragulj čitavog serijala.
KONJANICI VREMENA. Priča o spisateljici Sabrini čija mašta postaje stvarnost, a vilenjaci, vještice i vitezovi silaze sa stranica njezinih romana te siju strah i užas po Londonu. Kao lik, Sabrina je sasvim dobro koncipirana. I patuljak je u jednom od postova napomenuo kako se njezin lik, i njezino literarno stvaralaštvo kao autorice jeftinih romana sa srednjovjekovskom tematikom, može promatrati kroz prizmu njezinih osobnih (sexualnih) frustracija, nezadovoljstva samim sobom, svijetom oko sebe... općenito neprilagođenosću. I u tome Sabrina praktički ne odudara naročito od onoga što su mnogi pisci, umjetnici zapravo uvijek bili; neprilagođeni, nezadovoljni realnošću te u konstantnom bijegu od nje, u neki drugi svijet, svijet vlastite mašte.
Svo nasilje, sav pokolj, svu tu "poremećenu" i oslobođenu maštu promatrati kao simptome Sabrininog nezadovoljstva, pobune? Masovni "križarski" pokolj na Whitehallu kao revolt protiv birokracije? Ubojstvo njezina izdavača od strane likova iz njezina romana kao izraz netrpeljivosti naspram njega? I nakraju, pravi pravcati princ na konju, kao metafora idealnog muškarca i ljubavnika iz tinejđerskih snova... I to bi, u neku ruku, bilo sasvim očekivano, pa čak i poželjno, toliko dilandogovski očito. Samo da je Kjaveroti uspio zadržati takav koncept do samoga kraja... a ne, kao po običaju, na kraju sve preokrenuti, imati u mislima nešto sasvim drugo, i ponovno donekle banalizirati. Ubacivanje multidimenzionalne, mutliverzumske komponente predstavlja pravo malo razočaranje, jer baca, kako Sabrinu, tako i sav taj "psihoanalitički" potencijal sasvim u pozadinu. Za rješenje i je i opet zaslužno Dylanovo peto i pol čulo i njegova "superosjetilna" prijemčljivost za male, i naoko nevažne detalje. Sabrina odjednom gubi na važnosti, daje joj se na znanje da je cijelo vrijeme zapravo bila svojevrsni sporedni lik, katalizator, most naspram drugih dimenzija i da se sve događalo praktički nezavisno od nje. Da stvar bude još gora, Kjaveroti na kraju ne servira ništa konkretno, objašnjenja su mu, po običaju, šuplja i nedorećena... likovi, njihovi motivi, njihovi zločini ostaju u magli, metafore odjednom gube na važnosti, praktički se gube, jer svom tom ludilu teško je naći uvjerljivijeg uzroka.
Šteta dobro neiskorištenog potencijala.
ajd pogledat ću ponovo Konjanike ovih dana.
ovako po sjećanju, iako je priča kjaverotski zbrkana, ima tu zanimljivu psihoanalitičku postavku: djevojka koja živi bez seksualnih odnosa bježi u svijet lakih romana i trubadurskih ljubavi, sa faličkim likovima zmaja, jednoroga, potentnog viteza i sl.
nakon spolnog čina, gubitka nevinosti ako se ne varam - umire.
zanimljivo je promatrati u tom smjeru epizodu.
*'Konjanici' vremena su mi jedna od boljih Chiaverottijevih epizoda. Spisateljica lakih povijesnih romana kojoj je u nedostatku socijalnog života draže poniranje u svijetove mašte - idealističke vizije Srednjeg vijeka. Osjetljva djevojka koja se teško nosi s problemima, nakon nekog vremena izgubi dodir s realnošću i postane žrtvom svoje nedjelotvornosti. Dodajmo k tome još seksualnu isfrustriranost i nadraženost. Zadnji obrat je Chiaverottijevski smotan, jer donekle pobija da košmar ispoljuje sama spisateljica, ali neće škoditi ako uzmemo da ta druga dimenzija također ima udjela u objektivizaciji zla. Moram reći da mi se sviđa pingvinova konstatacija o faličkim simbolima - nosorog, potentni vitez i zmaj. Jest da je epizoda šuplja i nedorečena, to je tipično za Claudija, međutim to njegovo amatersko, spontano i nesvjesno bavljenje ovakvim temama odlično dočarava stanja duše, tok svijesti i sl.
*'Probražaj' je, kako se ide prema kraju, sve veća i veća zbunjoza. Chiavi se izgubio, pa više ni sam nije znao tko je preobrazitelj, a tko preobraženi. Nevertheless, to malo o preobrazbi duha i tijela drži epizodu, čini je donekle čitljivom.
*'Mjesečev srp' je tehnički odradio bez greške. Sama priča je sasvim okay.
I dok vas dvojica kontemplirate o faličkim simbolima, ja sam već DALEKO OD SVJETLOSTI. xjap
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fi46.tinypic.com%2Frwkump.jpg&hash=de33cef50d6620ef8a8c11bf06790c43179c9267)
Dilandogovska (sklavijevska) angažiranost. U Kjaverotijevoj interpretaciji. Praktički sve što je patuljak rekao u svome ogledu o "Preobražaju" primjenjivo je i u ovom slučaju, i to do te mjere da ga slobodno mogu citirati; Ružna tjelesnost skriva lijepu dušu. Sakrivenu daleko od svjetlosti, u tami pećine, što živi svoj mir i spokoj... barem do trenutka dok ne biva uznemirena od strane izvanjskog svijeta, možda fizički privlačnog i lijepog ali dušom izopačenog. Simptomatično (ili ne?) da ova epizoda kronološki slijedi odmah iza Sklavijevog "Johnny Freaka", tematski vrlo sličnog uradka, bez obzira što "Daleko od svjetlosti" niti iz bliza nije doživjela "zvjezdani" status koji i dan danas sklavijev Johnny uživa među DD fanovima. Simptomatično (ili ne?) da i opet naspram svih tih kriplova, svih tih fizički hendikepiranih likova, tih izuzetnih duša stoji jedna lijepa, zanosna plavokosa žena pomračenog uma..?
U pravoj sklavijevskoj maniri Kjaveroti je prepun simpatija prema dušama iz pećine, njihovi postupci se ne preispituju, njihove akcije se ne dovode u pitanje... za razliku od izvanjskih ljudi koji su, maltene, svi zli, izopaćeni, utamničeni niskim strastima, predrasudama, novcem, sexom, nasiljem. I koji za sve to bivaju propisno kažnjeni.
Patetično? Tendenciozno? Može biti, iako ovoga puta opet ne toliko zbrčkano, a i korektno sa te neke "tehničke" strane.
Daleko od svjetlosti, nalazi se neizreciva raskoš...
pogledat ću i Daleko od svetlosti. ovako na prvu, čini mi se solidna epizoda. standard, kojeg si dobro povezao sa tipičnim DD-motivima, ali dobra izvedba.
epizoda je nastala na temelju Barkerovog Nightbreed (1990).
par opaski koje sam prije zapisao:
- karakter prof. Pleasance po Donaldu Pleasanceu u Halloween (spominje Samhain), arheološko nalazište - Kelti
- pećina (spuštanje u pećine, spilje kao simbol silaska u nesvjesno, u mračne predjele uma)
- usporedo s time, Rebecca (prof. žena) i Baker (voditelj iskopavanja), silaze u zločin, ubojstva
- motiv unutrašnje ljepote – nakaze kao dobri, ljudi kao zli (Rebecca vidi čudovište u zrcalu)
KRVAVI PRAZNICI
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fi49.tinypic.com%2F20qdydf.jpg&hash=19acd087b39faa281a0a09b97ef09b575b3cb0ff)
Val neobjašnjivog "ludila" zahvatio je londonske prosjake i beskučnike pretvarajući ih u nemilosrdne monstrume i ubojice, i to upravo u vrijeme božičnih blagdana, u vrijeme svetkovine ljubavi, topline, ljudskosti... Dilandogovski angažirano. Kjaverotijevski zaigrano, subverzivno, groteskno... ironično. Splatter sa dobro poznatim karakteristikama Kjaverotijevog opusa, plus oštrim socijalnim komentarom, osudom establišmenta, sjetnim pogledom na par ljudskih sudbina i priprostim, trećerazrednim raspletom.
Dylanov put kroz bespuća londonske bijede, uz njegovu poslovičnu osjetljivost takvim ljudskim stanjima, te u društvu Julijusa, ogorčenog ali još uvijek preponosnog beskučnika i društvenog komentatora. Jad, tuga, samoća u srcima najnižeg sloja društva... te predrasude, sebičnost, netrpeljivost i ispraznost u srcima onih nešto "viših" i "uspješnijih" na društvenoj ljestvici. Općenito, možda na trenutke bedasto i djetinjasto, ali neloše. Dapače, zabavan mish-mash dobropoznatih karakteristika serijala; krv, nasilje, satira, socijala, komentar, osuda... subverzija.
UTVARE
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fi47.tinypic.com%2Fwcbsrr.jpg&hash=d7095f47afb4e9ae7018b4bc1236da9e78cd11b6)
Uh, ovo mi se nije niti malo dopalo. Trećerazredni horrorac o grupici tinejđera koji iz dosade isprovociraju mračne sile te su prisiljeni spašavati živu glavu, i to više-manje uspješno. Nizanje nasilnih, bizarnih događaja i scena popračeno slikovitim onirističkim momentima (bez nekog jačeg pokrića u samoj priči), plus nešto malo sterilne obiteljske drame. Šuplji, neuvjerljivi obrati, te jedna utvara, što predstavlja utjelovljenje svega zla, što provocira skrivene želje i uspomene, ali koju je teško shvatiti, razumjeti, što je zapravo motivira u njezinim "dvosmislenim" postupcima. Malo slijepo nasilnička, malo pravednička, puna mržnje, ali ipak i sa nešto simpatija... uglavnom, iritantna i neuravnotežena, kao uostalom i cijela epizoda.
UBICE DOLAZE IZ MRAKA
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fimg339.imageshack.us%2Fimg339%2F7382%2Fubicedolazeizmraka.jpg&hash=40acfccf8418ff3d56bd7f8b2ed9afc53050871b)
Podsjeća me, između ostalog, na "Konjanike vremena". Barem što se tiće tog, iopet, potencijalnog "psihoanalitičkog" potencijala priče, tog sveopćeg užasa koje kao da je pobjeglo, kao da se oslobodilo iz nečije savjesti (što čak i sam Dylan sugerira rečenicom u razgovoru sa inspektorom Blokom)... u ovom slučaju dotična savjest pripada jednoj mladoj entuzijastičnoj, ali priprostoj plavuši, koja iz selendre sa nešto sitniša i puno snova dolazi u London u potrazi za uspjehom. Paralelno sa njezinim dolaskom, tajanstvene ubojice u crnim plaštevima siju strah i trepet glavnim gradom ubijajući svakoga tko im se nađe na putu. Žrtve su, iopet, "strateški" odabrane; u trenutku njihove smrti, Kjaveroti "poetično" sažima njihov profil, dajući nam instantni presjek svih njihovih snova, strahova i nadanja... promašaja. Veza između ubojica i entuzijastične, ali priproste plavuše, kako priče odmiče, postaje sve više i više očita, i tu priča kreće "strmoglavim" i "vrludavim" putem snova, paralelnih dimenzija i putovanja vremenom. I ponovno sav taj "psihoanalitički" potencijal ostaje samo neiskorišteni potencijal, i ponovno su mnogi motivi i elementi u priči ostali nedorečeni, a veza među njima prosto definirana. Ništa konkretno, a dosta slučajnosti. I Dylanovo peto i pol čulo koje "nevjerovatnom" umješnošću slaže mozaik cijele misterije. Priča se, na koncu, i po kjaverotijevoj navici, bezvezno racionalizira i banalizira, te bez obzira na možebitne pretenciozne pokušaje i trenutke, iz svega ispade samo priprosti, sterilni "time-travel" slašer sa jednom izuzetno bedastom završnicom.
Očita je inspiracija horror serijalom o Fredi Krugeru, što me odmah posjetilo na Kjaverotijev debitantski, i tematski sličan uradak "Mrak/Tama", te na još jedno čudovište koje, onako naoko, dolazi iz mraka... iz mraka jednog (ženskog) uma, jedne želje, jednog straha, jedne frustracije...
VILA ZLA
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fi28.tinypic.com%2F2h531nl.jpg&hash=08ffd3922e8fb687c3571f21de88839ad519d554)
O ovoj epizodi sam već jednom bio nešto napisao, u obliku recenzije, ali me zanimalo dali će se sada, nakon određenog vremenskog odmaka, onodad nepovoljni dojmovi promijeniti. Pa... osim što sam se sada možda nešto "dublje" i donekle koncentriranije udubio u priču i njezine elemente, moram priznati da se dojmovi i nisu nešto naročito promijenili niti na bolje, ali niti na gore. U centru svih nevolja i ovoga puta je jedna žena. Jedna mlada, plavokosa žena imenom Banši. Nit kriva, nit dužna, a prokleta od rođenja, osuđena da (nesvjesno) širi zlo i uništava sve što dotakne. A kao takva sjajna podloga Kjaverotiju i njegovom poslovično slikovitom i bizarnom smislu za prikaze užasa i nasilja. Po običaju, tu se našlo mjesta i za pokoji omaž, ovoga puta rezerviran za horror serijal Child's Play i filmove B-produkcije iz pedesetih godina prošlog stoljeća.
Kjaveroti ovoga puta inspiraciju vuće i iz literarnog predložka, točnije zbirke pjesama Artura Rimbaua "Les Illuminations". O knjizi, u kojoj se vrlo vjerovatno nalazi ključ za razrješenje gorespomenute Kjaverotijeve zavrzlame, sam se morao informirati putem interneta, točnije wikipedije. Ukratko, zbirka je to od 42 pjesme širokog raspona tema; od prezira i odbacivanja praktički svega što društvo ima za ponuditi, ambivalentnosti naspram velikih gradova, čežnje, anksioznosti, preobražaja, putovanja, stvaranja i uništenja.
Neke od tih elemenata nalazimo i u "Vili Zla". Posebno što se tiće elementa stvaranja i uništenja. "Les Illuminations" u Kjaverotijevom slučaju predstavlja misterioznu svjetlost koja je mladoj, i umiručoj bebi Banši podarila život, ali je ovu "velikodušnu" gestu odlučila naplatiti životima drugih. I ovdje, po običaju, priča krivuda, Kjaveroti se razbacuje (trknutim, opićenim) natuknicama i u svome nevještom nastojanju da zaokruži priču, samo je još dodatno komplicira. Igra se pojmovima materije i antimaterije, ne mareći previše za "oficijelnu" definiciju istih, nego ih proizvoljno modificirajući u svoju vlastitu korist, u korist vlastite priče. Dapače, čak donekle i podsvjesno demonizirajući, denuncirajući definiciju pa i samu ženu. Banši kao antimaterija (u očajno patetičnom odnosu sa Dylanom), kao negativna, falična žena, patnica, prokleta od rođenja i osuđena na propast, u aktu ultimativnog žrtvovanje za dobrobit Dylana Doga, ali i cijelog čovječanstva. xrofl
ZVJERSKI BRLOG
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fi26.tinypic.com%2F23iwlko.jpg&hash=42ceeeebd16d0422d657fa409bfa14d82d1509ed)
Niti o ovoj Kjaverotijevoj epizodi se nikada nije nešto naročito raspravljalo, dapače, niti je se spominjalo, niti pridavalo pažnje koju ona, čini mi se, (ne)sumnjivo zaslužuje. Čak bi mogao reći da se radi o pravom malom neistraženom i lijepo oblikovanom i sklepanom dragulju Kjaverotijevog opusa. Priče unutar priče, bajke o Trnoružici, Pepeljugi, Crvenkapici... ali u bizarnim, izvrnutim, mračnim verzijama; kao sadržaji jedne tajanstvene knjige pod nazivom "Bajke smrti". Knjiga je to koja nema autora, jer je autor knjige zapravo svatko tko je pročitao bajke, strahove koje skriva u sebi.
Ovakvim natuknicama koje Kjaveroti razbacuje tijekom čitave priče uskoro postaje jasno što, i koliko, svaka bajka zapravo simbolizira i što predstavljaju demoni koji progone neke od glavnih likova "Zvjerskog brloga". Dapače, i sam naslov će se raskrinkati u svoj svojoj jezivosti. Ovoga puta Kjaveroti nije razočarao banaliziranjem fabule, niti je materijalizirao, prizemljio svoja čudovišta... oni cijelo vrijeme ostaju na svome simboličkom, mentalnom nivou, na nivou naših potisnutih strahova, želja i nemilih uspomena. Sukladno tome, pojedini likovi će se suočiti sa vlastitim čudovištem, neki će doživjeti katarzu (uz svesrdnu pomoć Dylana Doga), neki ostati zarobljeni (poput neuravnoteženog doktora, znanstvenika) utamničeni vlastitim željama, a neki će pokleknuti i pasti... svatko prema vlastitim zaslugama, i možebitno sposobnostima.
Jeste, na kraju se par događaja samo tako na brzinu prepriča i napomene, i to stoga kako bi se utemeljila uloga i dao smisao nekolicini misterioznih likova koji defiliraju kroz epizodu, jeste da je Dylanovo peto i pol čulo opet u punoj funkciji prilikom dešifriranja poruka, ali općenito ovo me se dojmilo kao solidno, efektno i sasvim korektno ostvarenje. Niti je bilo potrebe za pretjeranim prolivanjem krvi, niti za bezobriznom akcijom, niti za groteskom, koliko se uspjelo održati pažnju napetošću, nelagodnom atmosferom i melanholijom. A usprkos teškoj, tmurnoj temi na kojoj se temelji "Zvjerski brlog", Kjaveroti ga ipak odlučuje završiti sjetnim, bajkovitim završetkom... baš kako i priliči tonu epizode.
bravo bravo
pozdravljam novi svježi pristup problematici i osvrte na Chiavija
Pročitao sam zadnjih dana desetak Dylana.
- Vještica iz Brendforda - Nije mi najgore, mada se slažem o svemu napisanome na prvoj stranici topica. Ironično, ali glavna zamjerka je ta da je sve pretjerano logično. Nema tih famoznh fantazmagorija. Scene nasilja su ovdje odrađene na način da nema prikaza kasapljenja, već neka ruka čapa žrtvu i onda neki urlici ludila i straha i onda zamišlljamo taj stravični prizor. Chiavi kad radi twist na kraju, najčešće ispadne "moglo bi ovo (racionalno), a moglo bi ono (nadnaravno). Međutim, ovdje je jedino pravo riješenje, ono nadnaravno. Vještica stvarno postoji, a Dylan odlazi s krivom spoznajom (s racionalnim razjašnjenjem).
- Posljednja karta - Malo bolja Barbato. Ali ženo, daj više neku svoju temu. Izbori, sudbina, determiniranost, slučajnost, rukavci, želje, nadanja, odrastanje, predodređenost... Osim što mi nisu drage te teme, obrađene su već milijun puta. Jedino Duga noć i Preko praga su koliko toliko teme van Barbatinog standardnog repertoara. A dokaz bezidejnosti je kad ti se svaka priča svodi na nizanje istovrsnih pričica pojedinih likova (cijena smrti, šarada, bezimeni...). Ajde, u ovoj epizodi je spašava što je rekla ono malo kako je bolje vako nego da je onako za čim žudimo (jel to?), a dobra je stvar što u scenariju nema bujice riječi. Dosta je to usavršila, ali zaboli me duša kad shvatim da se uvježbavala deset godina (a tamo bi ovo-ono). I dalje tu ima iritantnih stvari, ta neka prijeteća užurbanost, nešto na silu.
- Sablast u noći - Dosta bolje od "Mraka"
- Komšija - Je, jako je dobar komšija, ali zamislimo samo da je Ruju ovo išao pisati na 96 stranica.
- Bila je mrtva - onako
- Vlak prokletih - zamalo dobar Ruju. Ali nije, hehe. Zapravo, neke detalje iz ovoga je Barabato trebala utkati u "Posljednju kartu", - da je nekad bolje propustiti vlak, propusiti nešto za čim žudiš... Valjda...
- Živi i mrtvi - dobro povezano, ali ne sjećam se previše radnje.
- Čovjek s dva života - Priča mi je jaka, a realizacija nema logike, a nekako mi se čini da ovom tipu priče baš treba logike.
Iznova Kameni sat. Dobro je ovo. Dobro. Zona Sumraka, samo s dosta više psihodelije. Dosta kontempliranja o vremenu i materiji. Opet imamo materijalizaciju zla, užas svakodnevice, beskonačno ponavljanje, eskapizam i duše koje urlaju sav svoj užas, što će reći da je preslično Mozaiku straha. Jest, ali ovdje ima i nešto supstance koje tamo nema. Dosta toga ste sami rekli na prethodnoj stranici, ja mogu samo dodati onu scenu izložbe Dalijevih slika. Vrijeme nema učinka na umjetnost. Ostalo se može opisati kao - košmar, fantazmagorije, ontologija, onirizam. I da, valjalo bi pogledati taj film 'Altered States'.
Krvavi praznici
Epizoda počinje dickensovski, sa čangrizavom starom babom i gladnim beskućnicima, da bi se ubrzo pretvorila u kjaverotsku rapsodiju. Moram priznati da mi je ovog puta strip izuzetno godio; baš opičena zabavna pričica.
Iako je u pozadini angažirana tema (DD klasika), briga za prezrene i jadne, ne prevladava patetizirajući ton. Scenarij se pretvara u suludi košmar, punokrvni horor stvorova i makljaže. Slučaja za rješavanje, ovdje nema: Dylan više kao kroničar prisustvuje začudnim događajima i upoznaje se sa getom beskućnika (kroz vodstvo Džulijusa).
Chiaverotti ne priziva ideološku dimenziju; nema sukoba klasa. Pogledajte tko su 'neprijatelji', tko su pojedinci na kojima klošari iskale bijes: stara umirovljena baba, kontrolor u busu, marginalna subkulturna grupa koja prije pripada radničkom okružju nego buržujskom, ofucani stanodavac i sl. Dakle, ovi nipošto nisu ideološki neprijatelji nego prije radnička klasa. Imamo samo jednog predstavnika viših slojeva, i on uopće ne strada od ruku beskućnika (nego od svog psa; zanimljivo, pas ga prvo spasi pa uništi).
Ili Chiaverottija zaboli za "klase" i marksističke priče ili je skroz radikalan: želi eliminirati 'izdajnike', radnike koji su internalizirali odnose dominacije te rade za račun svojih tlačitelja premda im se čini da nastupaju u vlastitom interesu? Chiaverotti kao kritičar sitnih sebičnih duša, koje vidi kao objektivne neprijatelje? Prije ćemo povjerovati ono prvo; zaboli ga za tu priču.
Međutim, ono što je zanimljivo je da se ova epizoda uklapa u njegove temeljne motive. Barem one iz kasnije faze, kada je jednostavno okupiran transformacijama tijela, prelaženjem oblika u oblik. Postoji ta konzistentnost kod Chiavija i time se on može promatrati kao autor. Posljednja mutacija, Priče o običnom ludilu, Samostan, Osveta vremena; kroz sve se to provlači tema transformiranja.
Zapravo se ta njegova opsesija nazire već tamo u Kamenom satu. Zatim Delirij - transformacija tijela bolešću. Znači, bilo da se radi znastvenim putem, kemikalijama, bilo snagom nesvjesnog, u izolacijskim komorama ili radikalnim fazama bolesti, stalno su posrijedi transformacije materije.
Te su epizode sulude, ali mišljenja sam da ih treba 'prevrednovati': radi se o solidno duhovitim pa i nadahnutim pričama.
7-/10
upravo je interesantan taj dio sa psom i gospodarom, koji mu isprva spasi život svladajući pobješnjelog siromašeka u kostimu "anđela osvetnika" (simbolično samo po sebi)... gdje "anđeo osvetnik" u trenutku poraza se obraća psu; ti si spasio svog gospodara, ti si samo jedan obični SLUGA... a ja sam ANĐEO (premda poražen). a na kraju veliki obrat; sluga se suprotstavlja gospodaru... pas kao metafora pokornosti, simbol poniznosti, bespogovorne odanosti.
ma sjajnih, lukavih momenata ovdje ima...
Jako!
Quote from: kikec on 16-10-2010, 20:58:32
gdje "anđeo osvetnik" u trenutku poraza se obraća psu; ti si spasio svog gospodara, ti si samo jedan obični SLUGA...
hej, pa onda ima ideološku dimenziju
dalo bi se to onda dublje analizirati. odnos rob-gospodar je uvijek zanimljiva i klasična postavka