Nakon godina odsustva, Sclavi nam se vraća njegovom klasičnom temom, ali radikalnijim stavom: ovoga puta je to zaoštreno do krajnjih granica.
Možda je ovo teško uočiti u Ukroniji, ali pokušat ću iscijediti nešto smisla iz te zbrke.
"Postoji li postojanje? Odgovor je: i da i ne."
Ovako to kaže Sclavi u finišu svoje papazjanije. Zen-populizam? Ili ponovo otkrivanje Grka? Biram Grke. Oni su konzistentnije razvili i krasno filozofirali pod vrelim suncem juga, dok je sclavijevska ipak samo fast-food ontologija.
Dakle, već u 6. stoljeću pr.n.e. reče Grk Heraklit: "Sve su stvari u stanju vječne promjene." Ili da budemo potpuno bliski Sclavijevom 'i da i ne': "Mi stajemo i ne stajemo u istu rijeku, mi jesmo i nismo." Tu se sad nadovezuju razni i mnogi te izvode svoje sustave, od Platona do Hegela, no to za našu priču i strip nije bitno. Ono što je važno je da Sclavi uzima vulgarno ovo postojanje-nepostojanje i prevađa to u ideji afričke mitologije u pojmu "svasera": onaj tko ima samo vanjštinu, a iznutra ništa. Ta ideja biva osnovnim tonom epizode, a ova joj je upravo suobrazna; jednako tako i uvodna riječ. I tekst i priča su baš to: samo izvana, a u nutrini prazni.
Ipak, smisao tih nabacanih crtica vidim kao klasičnu Sclavijevu temu o otuđenju čovjeka. Nikada nije bio nešto životan i poletan, a sada se vratio sa totalnim crnilom. Ili da to gledamo kao politički program, kao angažiranije?
Bret Ellis je posljednji stupanj prije ništavila: on je broker, on je kul, on vozi bmw i nosi valentino odijelo, rolex,, armani naočale, svilenu posteljinu versace = potpuno je određen 'izvana', on je samo ljuštura, a iznutra prazan. Sclavi nam ga daje kao prototip otuđenosti; ali radi se o tome da ni sa ostalima situacija nije bolja: svi su postali robovi kojima vlada državni aparat i represija – od birokracije do nametnutog konzumerizma. Vladaju komunacisti, u Sclavijevoj, ne pretjerano originalnoj dosjetki.
I tko postaje ključna figura? Ne Dylan ni Viva, oni su također isprazni, pobijeni na kraju; Viva totalno postvarena, manekenka svedena na seksualni objekt u natprirodnoj veličini; sa Dylanom je pak simbolična scena sa str. 50: on je 'izvana', na rubu vanjske strane prozora, a ne 'unutra'.
Ključna uloga je dana najblatantnijem mediokritetu: običnom činovniku. No, to nije ništa novo, nego stara Sclavijeva igra – i u Ničijoj priči je jednako bezvezan službenik onaj koji stvara svjetove. Onaj, koji je cijeloga života bio nitko, šonjo, crv prelazi u heroja. Pobuna prezrenih.
Međutim, najzanimljivije ovdje je njegovo sredstvo pobune: on se koristi bombama. Sclavi kao štovatelj Bakunjina? Eksploziv je svakako indikativno rješenje, posebno u Dylanu Dogu gdje se razni otpadnici koriste uglavnom hladnim oružjem ili eventualno pištoljem. Eksploziv upućuje prema bakunjinskom anarhizmu (a ujedno upućuje i na aktualne bombaše-pobunjenike), prema razaranju staroga društva do amorfizma (str. 96 – doslovni amorfizam svijeta bombama). Čini se da nema više drugog rješenja (u Ničijoj priči je još bio u igri "pravi svijet", Nitko je razorio samo one paralelne dimenzije), nego potpuno rastvoriti ovaj svijet otuđenih kreatura, ovaj svijet ispraznih Bretova Ellisa.
Tako Sclavi, ali ja ću završiti u vedrijem tonu. Možda nam str. 56 sugerira što je bit svijeta, u čemu se sastoji bitak; Viva gola u prirodnoj veličini, velike sise i obla guzica – e to je dobar bitak, za to vrijedi još malo poživjeti, makar usred raznoraznih kul-tipova i represivnih državnih aparata.
Još će Sklavi da postane ajkovac (ako to, doduše, već i nije) pa uskoro tvrditi da je sva ova realnost, stvarnost, tj. sve moguće i isprepletene stvarnosti zapravo samo fizička manifestacija osjećaja, emocija našeg vlastitog duha. Holografski univerzumi itome slično...
Nekako mi se to, nakon "Ukronije", čini kao sljedeći logičan korak. :)
pročitao Ubojicu među nama
tako-tako, osrednje. praktički jedini adut te epizode je Stano, a 'čuveni' twist na kraju je već previše poznat, viđen, takoreći već ušao u opće mjesto pop-kulture a da bi imalo intrigirao. ono, pročitaš do kraja i kažeš: aha, to je to. idemo dalje.
eventualno se otvara pravac tumačenja Sclavija; nakon Ukronije i Ubojice čini se da mu je pun kufer Dylana. tamo nije igrao neku ulogu, a ovdje ispada da ga uopće ni nema u priči. indikativno: i sam heroj postaje bezveze, dosadan, nepotreban. može se pratiti taj silazak, odbacivanje idola. heroja. počeo je u stilu junaka iz klasične bonelijevske škole da bi postepeno sve više prelazio u anti-heroja (ali ipak je to bila potvrda, rekli bismo pozitivna premisa), pa sve više u negaciju. zašto se onda vratiti? iz negacije ne slijedi ništa, to je upravo ono "prazno iznutra".
dakle, ta je pozicija za Sclavija neizdrživa: vratio bi se svome master-djelu, a opet su mu iratantna bezlična ponavljanja iz epizode u epizodu. bi i ne bi. postojao i ne postojao.
taj problem je praktički nerješiv; jer ne brine njega toliko sadržaj (razni Rujui, Barbatove, De Nardoi i ostala ekipa koja se smjenjuje više ili manje uspješno), nego sami formalni uvjeti! a forma je neodstranjiva. ukini formu i ukinuo si sve - nema više DD.
drugim riječima, forma će ostati dok god zadovoljava (a ovo zadovoljava se čita kao donosi profit): iz mjeseca u mjesec nova priča, potpuno određena a priori "96 str, Dylan kao nositelj, Groucho se glupira, Bloch čeka mirovinu, ovomjesečna ženska, ovomjesečni psihopat, crtač, scenarist, točno određen broj sličica po stranici itd"
nema sada romantičarskog plakanja nad okovima egzistencije; vratio si se, izdigni se iz idealističkog sanjarenja, i prioni na posao u formalnim uvjetima kakvi su dani. uostalom, čak oni sami daju određenu draž. forma je ta koja je okupila bazu fanova, omasovila publiku koja sada svaki mjesec čeka svoga heroja. malo dijalektičkog razmišljanja, napetosti između loše i dobre strane te i takve forme.
eto, meni je baš drago da Dylan izlazi takav kakav jest; u formi jeftine robe, masovne kulture neka bude, i da je u tom obliku uspio doseći solidnu razinu i preći u legendu. više čak ni ne treba se pojaviti neka epohalna priča, neke vrhunske epizode - status koji je dosegao kod određenih grupacija tjera i posljeduje na analize bez obzira o kakvoj se epizodi radi: kvalitetnoj ili slaboj.
rješenje zagonetke Adam-Pedi-Valentina
sama priča je savršeno jasna pa ne treba nešto posebno razjašnjavati, eventualno ovaj detalj koji je uvodničara (u tekstu pred epizodu) stavio u nedoumicu
dakle, stvar je prilično jednostavna: nije Otis jedini psihički nestabilan, to je i Adam! Otis je samo institucionaliziran, sustav ga je klasificirao, dok je Adam onaj od milijuna (ne)srećnika koji su izvan šapa sustava. to, da su većina ljudi sjebani u raznim stupnjevima, to je klasični Sclavijev motiv, štoviše svjetonazor.
Adam, školski primjer edipovca, životari usamljeno bogu iza nogu sa lutkicama koje izrađuje. jedini mu je prijatelj Pedi, već 20 godina zvijezda potkrovlja i suterena. njihov socijalni život je partija šaha.
drugim riječima, Pedi ne postoji. Pedi je izmaštan. rješenje zagonetke je hegelovsko podvostručenje: tajna Pedija je tajna i za samog Adama.
otuda ovi likovi saobraćaju jedni drugima; oni se pašu. hrpica skrenutih.
dodatak za Pedija - otkuda lice Ernesta Borgninea? radi se o filmu Marty, tako da ovo zaista može biti uvod u sljedeću epizodu (istoimena naziva). naime, Borgnine glumi neuglednog mesara dobra srca koji živi s majkom i traži ženu, ljubav života. film ima holivudski završetak, no sam taj lik Martyja je veoma zahvalan za sklavijevske tipične marginalce, pregažene od života. Pedi je ta inačica.
upravo ova premisa obećava za sljedeću epizodu, koja bi svakako mogla biti vrhunska (bude li u tom pravcu, edipovca koji skreće u psihopatologiju)
Odličan je i zaokružen komentar za Ukroniju, tako da nemam što dodati, osim da ponovim kako epizodu svrstajem u VČ prolaz.
Dohvatio sam se Sclavijeve 'Alfa i Omega'. Tu je znakovita referenca na 2001: Odiseja u svemiru (moment na 'gradilištu' kad se tamo spuste likovi u šototajerskim :D odjelima. A predzadnja strana je preuzeta od Blade Runnera. I opet, 'Alfa i Omega' nema puno zajedničkog s tim filmova i nudi neku svoju priču.
Alfa i Omega je miks SF-referenci; nisam godinama čitao, ali čini mi se da ima Bliskih susreta, Stvora između ostalog
jednom ćemo morati krenuti sa novim svježim i luckastim pristupom tumačenju tih starih legendarnih epizoda
...
Ukronija je prolaz ko kuća, makar ne donosi ništa bitno novog od Sclavija (osim eventualno političko-anarhističkog angažmana;))
Da, mogli bi jednom analizirati te epizode, odakle je što preuzeto, itd.. :)
Snovi (spec. 7)
'Sedmice' u serijalu DD su uglavnom simboličke epizode; tu je manje bitna fabula, a više psiha junaka (i autora).
Snovi se u tom rasporedu mogu promatrati kao prologomena za "stotku", za 'konačnu priču' – Priču o Dylanu Dogu.
Zapravo je već ovdje dano što Sclavi smjera; sazrijevanje junaka. Osloboditi se bremena prošlosti i uhvatiti se u koštac sa životom iz pozicije odraslog, zrelog čovjeka. Uzeti ovu ideju kao temeljni motiv čitavog serijala, čini se banalno. Zaista, ne mogu se oteti dojmu da raditi haj point na način kako to Sclavi čini, biva pomalo suhoparno, mrtvo, banalno. Prevladati infantilne fiksacije jest glasovita psihoanalitičarska postavka, no izvesti je tako doslovno tupi oštricu; čovjek pročita Priču o Dylanu Dogu i kaže: to je to? Idemo dalje.
Strip ne treba biti esej; meni je zanimljivo čitati frojdovsku i jungovsku literaturu, no stripovati Edipov kompleks kao neku formulu – nije mi nešto.
Dakle, Snovi donose ovu strukturu u potpunosti; pratimo snove petorice aktera (među kojima je Dylan), gdje se ovi suočavaju sa vlastitim strahovima. To je klasični silazak u nesvjesno; tamo leže mračne opterećujuće tajne koje subjekt mora razriješiti, e da bi odrastao. Svaki od protagonista je bio zapriječen u razvoju; standardna postavka su događaji iz djetinjstva. Tako ovdje imamo već poslovične represivne očeve, očeve koji maltretiraju djecu i majke koje to podržavaju; majke nimfomanke i sebične majke. Tipično sclavijevski: grijehovi otaca padaju na djecu, prošlo opterećuje.
Naposljetku oni stižu do središta, do 'pupka svijeta', do bunara. Novi život započinje kada je stari simbolički mrtav: junak ulazi u utrobu kita (predanijeg čitatelja upućujem na knjigu Josepha Campbella, Junak s tisuću lica); kada izlazi, on je 'ponovo rođen', ili u našem slučaju: svi su akteri riješili svoju tajnu, pronašli svoje korijene i stupili u život punim plućima. Svi, osim Dylana: on jedini zaista biva progutan, ali nas Sclavi upućuje da su Snovi tek zagrijavanje; uvertira za broj sto kada će tajna napokon biti odgonetnuta (rekli bismo da su Snovi nešto kao teaser).
Ova epizoda, namjeravana tek kao uvod u vrhunac serijala (u stotku), biva moguće čak bolja, dublja izvedba. Stotka je previše jednostrana, fokusirana na osobno, dok ovdje imamo širi pogled; život kao takav.
Život je uspoređen s labirintom. Sa mukom kroz koju se treba probijati, dok nad glavom visi usud. Sudbina je ono što natkriljuje pojedinca, on ne može uteći okovima. Fromm je ovakav svjetonazor nazvao mazohistički karakter. Kod Sclavija uvijek ima nešto od tog mazohističkog karaktera; tako završetak nije konačno oslobođenje: bez obzira što su likovi razrješili temeljnu tajnu, odbacili balast prošlosti , oni se svejedno ponovo nađu pred labirintom. Fatum se nadvio nad njih i oni kreću opet i opet se obračunati (ovaj put bolje naoružani). Taj ciklični motiv upućuje da Sclavi nije dosegnuo rješenje; deklarativno je rješenje "stotka", Priča o Dylanu Dogu. Međutim, već gigant sedmica proturječi: Dylan se nije oslobodio, nije prešao u građanski život već dalje čeprka po noćnim morama i sanja majku; ponovo pad u staro nesvjesno i istu cikličnost. Drugim riječima, nije dovoljno teoretski upriličiti Edipov kompleks kao strip; treba doći do psihološke razine kada junak prelazi u klasičnog, u bonelijevskog (ovi su razrješili infantilne fiksacije).
Ono što se otvara kao zanimljivo, je lik Lude. Kada uzmemo u obzir Groucha ili pak Fritza, otkriva nam se kao bitan element u sclavijevskom svemiru. Lik pajaca, lude, harlekina, komedijaša; to zaslužuje jednu dublju analizu.
Ovdje je to uzeto u smislu jednog iskričavog pogleda na život. Luda simbolizira fatum; vrckasti humor koji, paradoksalno, krasi Sclavija. Onamo malodušnost i prepuštanje sudbi kletoj (prošlo opterećuje, nemoguće je pobjeći, pojedinac je smrvljen u raljama –vidi str.114: čovjek je uhvaćen u mrežu i strašni pauk se približava, mrvi-), a ovamo otpor tom paralizirajućem stavu kroz ironiziranje, kroz vic, kroz humor. Sclavi ima tu životniju, poletniju snagu u sebi; pitanje je čega je više. No, u svakom slučaju, ja volim one njegove epizode gdje se ističe ta strana; bilo u vidu pobune protiv sustava (Pakli i slično) bilo razigrane razdragane epizoda tipa Golconda.
7/10
Bezimeni (gigant 13)
Paola Barbato nam u ovome gigantu želi ispričati ono što već, ustvari, znamo: da je Dylan Dog istraživač noćnih mora. Ona naglašava da to nije njegova profesija u modernome smislu, kao ljudi si izabiru identitet svjesno (pekar, lekar, apotekar...), već se radi o pozivu. O zovu iz dubina nesvjesnog na koji čovjek (junak) mora odgovoriti, u protivnom se njegov život raspada.
Ovo smo također znali; barem ako čitamo DD predano.
Dylan se uvijek nađe na mjestu zločina. Ili mu se dogode neobične stvari. Jednostavno, privlači okultno, nadnaravno. A to smo više puta čuli i doslovno, kroz usta gđe. Trelkovski.
Dakle, Sclavi je tu okolnost postavio kao pretpostavku; to je uopće temelj lika i stripa. Razlika je što on pristupa problemu psihološki ili simbolički, dok Barbatova racionalizira. Ako uzmemo u obzir "stotku" kao vrhunac serijala, kao odgovor, onda dolazimo do čudnog rješenja: čitav serijal je zapravo jedna psihološka činjenica u životu junaka (autora); put odrastanja, sazrijevanja. Možda se nekome ova ideja može učiniti revolucionarna, mene se ipak ne dojmi u toj mjeri. Štoviše, time se banalizira ostalo što dolazi u paketu sa jednim pop-stripom: pustolovine, zabava, tumačenja u drugom ključu, igranje. Istraživanje noćnih mora i rješavanje slučajeva tada nisu zanimljive pustolovine junaka, nego čeprkanje po vlastitoj patologiji. Dylan Dog nije heroj koji pomaže drugima, nego neurotik koji je vezan uz nesvjesno. Zato je on "istraživač noćnih mora". Zato iz mjeseca u mjesec nova ženska. Edipovac, mamin dečko. Mrzi oca. Ne može krenuti dalje, biti čovjek, biti odrasla zrela osoba dok ne riješi svoju situaciju – prevladati infantilne fiksacije. Ovo nam je rečeno u Snovima, a zatim još posebno u "stotki".
Znači, u radikalnoj varijanti, "istraživanje noćnih mora" je samo neurotički simptom. Ja sam više za blažu varijantu, za čitanje u onoj jungovskoj interpretaciji zova; o procesu usklađivanja sa Jastvom. Dylan kao heroj odgovara na poziv i kreće se uskom stazom između stvarnog i onostranog, između želja i košmara. Iako ima cinički odnos prema svom usudu, ne odbija poziv i rješava slučajeve i noćne more. Ionako većina epizoda potpada pod ovaj obrazac; "stotka", na žalost, nije vrhunac serijala nego otužno zastranjenje. Eventualno bi imalo smisla u nekom zatvorenom stripu, kraćoj formi; nikako serijalu. Ponavljam, stvar ispadne banalna: dobro, muči te proces sazrijevanja i vezanost uz majku, čuli smo, a sad nas pusti da pratimo daljnje pustolovine.
Razmišlja li Barbatova u ovome smjeru u Bezimenom? Možda, ali ostaje porazna činjenica: njene epizode su lišene dubine, snage, energije. Više kao neka jalova racionalizacija. Dylan odluči napustiti sve, odbaciti unutarnji glas i preći u normalni pristojni građanski život. Međutim, što god radio (kazališni dečko, krojački dečko, filmski kritičar itd), noćne more ga slijede. Onostrano je sljepljeno za njega. Naposljetku prihvaća svoju sudbinu; biva doveden da mora prihvatiti. I tu je ključna razlika: ovdje je to svedeno na nemogućnost drugačijeg, na neumitnost. Subjekt svjesno odabire ono što mora odabrati. Ta je struktura daleko mazohističkija; ako smo tamo u komentaru Snova spomenuli Sclavijev mazohistički karakter, Barbatova je po tom pitanju ozloglašenija. Kod nje se pojedinac uvijek podvodi pod okolnosti: pod sudbinu, pod sustav, pod oca. Dylan nije kao kod Sclavija u prihvaćanju nesvjesnog (ili eventualno sukobu), već se mora podrediti. Moć se nalazi izvan pojedinca (kao sudbina u Bezimenom ili sustav u Nekropolisu), a ovaj to ima prihvatiti i potčiniti se.
Sclavi je pokušao obračunati; izvesti Dylana iz infantilnog stanja. U idealnom slučaju, naš bi junak prestao istraživati noćne more. Možda bi postao taksist, na kraju krajeva. Uvijek barem ima jedna doza bunta, uspona i padova (u Snovima se akteri opiru sudbini, makar ih ova natkriljuje). U Bezimenom ima puni krug, zatvoreni ciklus: Dylan počinje kao okultist i završava kao takav; "zauzet će svoje mjesto". "Svoje mjesto" kaže Barbatova, a strukture ju dobro furaju: sve ima svoje mjesto u poretku, svi su zupčanici sustava. Otac je taj koji propisuje; Sin je podveden pod Oca.
6/10
sklavijev MARTI je vrhunski strip. slobodno mogu da se složim sa svima koji tvrde da od ovih nekoliko posljednjih sklavijevih "povratničkih" priča upravo marti predstavlja najuspješniji "povratak", i to onim poslovično klasičnim temama koje već desetlječima preokupiraju sklavijev um i maštu, sa još uvijek vrsnom umjesnošću prezentiranja svojih vlastitih preokupacija, egzistencijalizma i opštenito društvenih pitanja na uvijek nov i narativno lukav način. i ovdje je tome slučaj; dva paralelna toka radnje koji će se pri samom kraju ispreplesti i sjediniti u obliku "neočekivane" i efektne završnice i ostaviti nas da se, po tko zna koji put, zamislimo... o usamljenosti, nemoći, ravnodušnosti, apatiji, monstrumu kojega sve to porađa u nama... i kroničnom manjku bilo kakve empatije više danas u svijetu.