uvod
Vile kao natprirodna bića izraz su animističkog poimanja sveta. Svest koja stvara predstave o vilama, svet oko sebe opaža i doživljava kroz nevidljivu silu koja se ospoljava u svemu što čoveka okružuje, a koja se u kulturologiji teorijski objašnjava pojmom animizam. Po mišljenju Tejlora, animizam je ,,teorija koja fenomenima prirode daruje lični život", a u čijoj se osnovi nalazi specifično poimanje duše. ,,Duša je ljudska slika, po svojoj prirodi neka vrsta pare, vela ili senke; uzrok života i misli u individui koju pokreće; ona poseduje nezavisno ličnu svest i volju svoga telesnog imaoca; sposobna je da napusti telo i da ode daleko, da se brzo kreće od mesta do mesta; ona je uglavnom neopipljiva i nevidljiva, ali ipak ispoljava svoju fizičku moć, i javlja se posebno budnim ili pospanim ljudima kao fantom odvojen od tela čiju sličnost zadržava. Ona nastavlja da se javlja ljudima i posle smrti odnosnog tela. Sposobna je da uđe u telo drugih ljudi, životinja, pa čak i stvari i da dela u njima" 1). U arhaičnoj svesti duša je nevidljiva, pokretna i pokretačka sila koju ta svest prepoznaje u svemu živom i neživom i oblači je u pojmove koji u realnosti savremenog čoveka nemaju svoj lik. Pripajanjem nekom drugom biću ili telu, duša se može ospoljiti u obliku vile. Na nižem stupnju razvoja ispoljavanje tog doživljaja se vezuje za bića u bezličnoj formi, tj. bića u prirodi koja okružuju čoveka – biljke, životinje, nebeske pojave, što su sve elementi kulta prirode, i za ona u delimično ljudskom obliku, u formi demonskih bića. Na višem stupnju razvoja javljaju se predstave o bićima koja se zamišljaju kao tvorci sveta, učitelji naroda, pronalazači u sasvim personalizovanom obliku, što je svojstveno politeističkim mitologijama i monoteističkim religijama. Pri tome, svi raniji slojevi nastavljaju da žive u mitologijama tokom njihove evolucije, koja teče od lunarne mitologije sa obeležjima htonizma i matrijarhatske organizacije, ka solarnoj mitologiji kojoj odgovara pojava državne organizacije naroda sa patrijarhatskim sistemom vrednosti.
Kultovi ponikli na htoničnoj osnovi imali su elemente agrarnog karaktera. Zbog neophodne vezanosti za jedan isti prostor i stalne upućenosti na njega, stanovništvo prvih zemljoradničkih zajednica, nastalih pre oko 12.000 godina, koje se bavilo stočarsko-ratarskom proizvodnjom, bilo je nepokretno, statično i više vezano za prirodu. Religijske predstave podrazumevale su božanstva povezana s plodnošću. Po mišljenju Roberta Grevsa, sistem religioznih ideja cele Evrope neolitskog doba bio ja zasnovan na obožavanju mnogoimene boginje-majke, besmrtne, nepromenljive i svemoćne, a da svest o očinstvu tada još nije bila prodrla u religioznu misao. Ognjište je negovano kao najstarije društveno središte, a materinstvo je bila prva misterija. Prastara ženska božanstva prirode bila su povezana sa drvećem i vodom, što su simboli plodnosti vode i zemlje. Ono što u osnovi odlikuje matrijarhatske kulture su kult prirode, verovanje u demone i prinošenje žrtve htoničnim božanstvima, onima koja proističu iz vezanosti za zemlju i donji svet. Pošto se vreme u početku merilo po mesečevim menama, a kako su tri mesečeve mene – mlad mesec, pun mesec i zadnja četvrt, podsećale na tri faze u razvoju žene – devojaštvo, zrelost i starost, trojstvo predstavljeno u liku Majke-Zemlje, u takvim religijskim sistemima preovladava tzv. lunarna simbolika.
Nove religijske predstave i novu duhovnost donela je grupa indoevropskih naroda, Arijaca, poreklom verovatno sa Urala, koja je u više talasa nadirala na celom, zemljoradničkom pojasu od Kine do Grčke. Ta seoba naroda, koja se dogodila između 1500. i 1200. godine pre naše ere, presudno je uticala na dalji razvoj civilizacija. Arijci dotle nisu nikada dugo živeli na jednom mestu tako da njihovi bogovi nisu bili povezani sa tlom na kojem narod živi, nego sa univerzalnim elementima i bili su u antropomorfnom obliku.
Istovremenim uticajem jednih na druge, nove pridošle na stare, domorodačke osnove kulture i obrnuto, nastaje nov period sveta. Rezultati tih sinteza novih i starih pogleda razlikovali su se od prostora do prostora na kojem su se odigravale, tako da je u nekim istorijskim kulturama težište na čulnom, materijalnom, na telu, na konačnom, kao na primer u egipatskoj i kineskoj, u kojima se tela mrtvih balsamuju, gde vera u kult mrtvih odražava utonulost u htonizam. Druge, indijska i hrišćanska na primer, težište stavljaju na ideju, ideal, na imaterijalno i duhovno. Čest prizor u mitologijama je onaj o svrgavanju htoničnog bića, Zmije, Aždaje ili Sfinge, čime se simbolički prikazuje novo stvaranje sveta. Za Perseja, koji odseca Meduzinu glavu, Grevs kaže da predstavlja patrijarhalne Helene koji su prodrli u Grčku i Malu Aziju u drugom milenijumu pre nove ere i uzdrmali moć Trojne Boginje.
Iako evolucija religijskih predstava ima svoj tok, ona ne podrazumeva njihovu smenu već stalno mešanje, tako da svaka nova faza apsorbuje u sebi, veći ili manji, deo prethodne koja u sebi već sadrži još starije elemente. Zbog toga, ni kasnije, sa pojavom monoteističke religije, svi stariji slojevi i njihovi elementi ne iščezavaju u potpunosti, već traju u izmenjenom obliku, zamaskirani u nove religijske pojave ili potisnuti na njihovo dno.
Srpska kultura čuva u sebi tragove praslovenske religioznosti. Smatra se da su se stari Sloveni zadržali na obožavanju demona i duhova. Kada su u VI veku Južni Sloveni došli na Balkan, Rimsko Carstvo je već bilo podeljeno na Zapadno i Istočno, pa je proces primanja hrišćanstva prekinuo razvoj slovenskih mitologija i naglasio kulturološke razlike među grupama slovenskih naroda. ,,Dalji razvoj religijskih predstava odvijao se tako da nije bilo potpune smene jedne forme drugom, već je dolazilo do preklapanja, prikrivanja starijih slojeva mladjim. Arhaične predstave, ponikle na ranijim stupnjevima razvoja, produžile su da egzistiraju, bez obzira na to što su preko njih obrazovani gornji a naknadni, noviji slojevi. Tako su, i ne samo kod Srba, prilikom prijema hrišćanstva pojedini hrišćanski svetitelji i likovi pretvoreni u zamenike starih prehrišćanskih božanstava i narod se sada obraća njima isto onako kao što se obraćao nekada svojim prastarim bogovima u kojima je video otelovljenje bilo kulta predaka bilo kulta prirode." (Mit.Srb.str.7). Ispod novijeg srpskog religijskog sistema, očuvano je mitološko nasleđe, iz zajedničke slovenske prazavičajnosti, ali i elementi onih kultura Balkana koje su tu postojale pre doseljavanja Slovena, Ilira i Tračana. Zbog toga Dragoslav Srejović kaže da srpska religioznost ,,predstavlja ogromno klupko od bezbrojnih niti koje jedan naučnik može samo delimično i sa najvećom mukom da razmrsi" i da u njoj nađe nit ,,koja pripada svim evropskim narodima, nit prastaru, praiskonsku, koja je nastala pre nego što su se Sloveni izdvojili iz velike porodice indoevropskih naroda, zatim niti koje pripadaju svim slovenskim narodima, pa ona nit koja je samo srpska, ali koja se na Balkanskom poluostrvu preplela sa nitima koje su isprele domorodačke populacije i, najzad, niti grčke i rimske civilizacije". U tom ,,klupku" nastavljaju da žive i vile kao elementi religioznosti nižeg stupnja, sa svim svojim animistički doživljenim svojstvima.
Ako nekog interesuje...
WTF? xnerd
Odakle su Južni Sloveni došli na Balkan?
A ima i drugih teorija.
Animizam je degradirana metafizička teorija o umreženosti sveta u polje energije, tipa Zero Point Energy (ovde obično fali "Field", ili po Tesli - Kosmički Zrak). U savremenoj (meta)fizici to su "bozonski entiteti).
A vile i vilenjaci su projekcije nastale pod pritiskom društvene cenzure... Život u prirodi, život u slobodi, bavljenje zabranjenim naukama, itd...
Pa,ono,odakle su svi sloveni dosli? :D Sa Urala ili kako bese?
Animizam, mislim, je ideja o podvojenoj prirodi sveta- materijalnoj i nematerijalnoj. (Citiram Dusana Bandica, knjiga Casrtvo zemaljsko i carstvo nebesko)
Odnosno, da bilo bi tako nesto-nematerijalno duhovno koje daje zivot i zapravo jeste sustina materijalnog.
Animizam podrazumeva da svaka stvar ima protokolarni ili delatni um. Tako se i mašina može smatrati "živom" jer izvršava protokole nekakvog nauma.
A što se Južnih Slovena tiče, verovatno su oni tu oduvek bili. Samo što su se muvali tamo-amo i nisu bili definisani državnim protokolima, pa su ostali van istorije.
Hahaha,licilo bi na njih :P:D
Cek' zar to nije sad animatizam? :D Ono, sve je zivo?
Što bi rekla Dr Bones, ako kad prolaziš ulicom na tebe padne flaša koka-kole, ti tome odmah pripisuješ neki smisao i flaša postaje religiozni predmet s određenim dejstvom i namerom.
Svaka stvar ima neku svoju nameru, ali je bitno da li ima ili nema veze s tobom.
Meni je prilično bila zanimljiva knjiga prof. dr Radmila Petrovića "Etrurci i Deroni". Malo razbarušena redakcija i lektura teksta, ali vrlo zanimljivi delovi vezani za posmatranje različitih verovanja u prvom milenijumu pre naše ere na teritoriji Italije, Grčke i Balkana tokom komešanja ljudskih zajednica kakogod ih tada i sada zvali. Mislim da je za one koji bi pisali epsku fantastiku na našim terenima to važna knjiga.
Inače, nije važno odakle su došli Južni Sloveni, ako ne znamo odakle su otišli. Kao i za bilo koju drugu populaciju.
U stara vremena, ljudi nisu imali novine i televiziju, pa su izmišljali izvore informacija 8-)
Danas ljudi imaju novine, TV i internet i izmišljaju informacije. 8-) xdrinka
Pa da. Nešto mora da se izmišlja ;)
VILE
U narodnim verovanjima i predanjima, u narodnoj poeziji najznačajnije mesto među demonskim bićima imale su vile. U Vukovom ,,Srpskom rječniku" za vile se kaže da ,,žive po velikim planinama i po kamenjacima oko voda" i da je svaka vila ,,mlada, lijepa, u bijelu aljinu obučena, dugačke, niz leđa i prsi raspuštene kose". Po Veselinu Čajkanoviću, predstave o vilama su među najstarijima koje poznaju religija i mitologija. Njihovo poreklo je manističko jer su povezane sa kultom umrlih predaka, ali i prirodno jer se dovode u vezu sa šumama, poljima i vodom. I Čajkanović ih vidi kao htonske demone i kao demone prirode. U tom smislu one predstavljaju sintezu dva elementa – prirodnih pojava, vazduha, oluja i voda, i duha mrtvih. Vezu ta dva elementa u njihovoj prirodi pojačava i to što u srpskom verovanju među mesta koja predstavljaju boravište duša, a to su raskršća, groblja, prag, tavan, spadaju i šume, planine i voda – rečna, izvorska, bunarska.
U ,,Leksikonu religija i mitova Stare Evrope" opisane su kao ženska natprirodna bića naklonjena ljudima, koja od njih žive daleko – po planinama, pored voda ili u oblacima na kojima grade svoje dvorce. Kaže se da su zamišljane kao izuzetno lepe devojke zlatnih kosa i sa krilima, odevene u duge, prozračne haljine i naoružane strelama. Kao njihove sposobnosti navode se proricanje i preobražavanje u razne životinje, prvenstveno u labuda, sokola, konja i vuka. Pomažu junacima, savetima i delima, ali i devojkama, koje od njih mogu izmoliti lepotu ili zaštitu. Teško praštaju uvrede. Potčinjavaju se samo onima kojima pođe za rukom da im otmu odeću, a ako im neko oduzme krila preobražavaju se u obične žene. Luj Leže u knjizi ,,Slovenska mitologija" za njih vezuje prinošenje žrtve, koje pominje i Čajkanović, i kao pandan vilama navodi nimfe. Pominje njihovu sposobnost da se pretvaraju u životinju, ali samo u labuda. Razmatra značenje reči ,,vila" navodeći reči i izraze iz bugarskog i poljskog, koje upućuju na ludovanje, i značenje litvanske reči welis –,,preci", ,,duša umrlih predaka". Njegov zaključak je da sve te reči upućuju na predstavu o božanstvu koje ima demonskih osobina. Stav većine proučavaoca je da svet vila pripada svim Slovenima.
Zabeleženo je da se u bugarskom folkloru vila zamišlja kako jaše na divljem jelenu, uzde su joj zmije, a bič zmija otrovnica. Sa njom se tu dovode u vezu dve životinje izrazito htonske prirode – zmija i jelen. Zmija, kao simbol plodnosti i predstavnik žitnog demona, odgovara praslovenskom mitološkom sistemu, a jelen je sveta životinja i atribut božanstva vegetacije i smrti poznato stanovnicima jugoistočne Evrope. Dragoslav Srejović smatra da je na teritoriji jugoistočne Evrope u religiji preistorijskog stanovništva ovih prostora postojalo veliko žensko božanstvo plodnosti, božanstvo vegetacije i smrti, vrlo slično grčkoj Artemidi, čija je sveta životinja jelen, a čiju egzistenciju dokazuju mnogobrojne terakote sa te teritorije, koje prikazuju ženske figure. Ova predstava, koja je deo bugarskog folklora ali i odraz praslovenskih mitoloških predstava zbog starine svojih elemenata, ukazuje na prirodu vile kao mitološkog bića.
Veoma slične vilama su rusalke, posebna vrsta ženskih vodenih demona. Za njih se u ,,Leksikonu" kaže da predstavljaju duše umrlih devojaka, prvenstveno utopljenica, zamišljenih u liku dugokosih lepih mladih devojaka koje u noćima mladog Meseca igraju na proplancima. Neprijateljski su raspoložene prema ljudima. Određenim danima izlaze iz vode, hodaju po polju ili se penju po drveću. Tada je, kako se veruje, opasno kupati se u vodi jer rusalke mogu odvući čoveka u dubinu. Još se dodaje da razni običaji pokazuju da su rusalke tesno povezane sa vodom i rastinjem, ali i sa svetom mrtvih. Smatra se da je njihovo ime u ruskom folkloru samo drugi naziv za vile i da su njihova svojstva ista - izgled i veza sa šumama, vodama i svetom mrtvih. Stihovi koje navodi Sreten Petrović u ,,Mitologiji Srba" ukazuju na dva naziva za jednu vrstu demona: ,,Vile momče poslušale,/ I slegoše sa planine,/...Kad je bilo u pol noći,/ U to strašno gluvo doba,/ Rusalke se razigraše,/ Iz vode mi isplivaše,/ Na bregu mi kolo vode,/ Srašno kolo ljućeg smeja,/ Sve zelene i sve modre,/ Zelen vlase razpustile./ Vile motre postarije,/ Koje devu pozanele,/ Pozanele umorile,/ Umoriše najstarije,/ Ustreliše postarije" (Mit.Srba,str.233).
Složenost vila i raznolikost njihovih postupaka objašnjava se na dva načina. Prva pretpostavka je da se nekoliko tipova ženskih demona stopilo u biće koje je nazvano jednim imenom, pri čemu se njegove različite odlike mogu shvatiti kao ostaci svojstava onih pređašnjih demona. Po drugoj pretpostavci, ta raznolikost je odraz različitih stadijuma mita i vile su, tako posmatrane, prvo bile demoni sudbine i sveta mrtvih ili nepogoda, zatim su primile svojstva demona lova i demona prirode, a kasnije i svojstva žena.
Srpska narodna poezija spominje oblake kao njihovo boravište: ,,Grad gradila b'jela vila/ Ni na nebu ni na zemlju,/ No na granu od oblaka;/ Na grad gradi troje vrata/...Što su vrata od škerleta,/ Na njih vila sama sjedi,/ Sama sjedi, pogleduje,/ Đe se munja s gromom igra" (VukI,226). Motiv o vilinom zidanju grada ovde nema neposredne veze sa ljudima i njihovim životom. Pesma sadrži personifikovanu sliku sevanja munje i grmljavine: ,,Đe se munja s gromom igra/ Mila seja su dva brata,/ A nevjesta s dva djevera;/ Munja groma nadigrala,/ Mila sestra oba brata/ A nevjesta dva djevera.". Posmatranje tog prizora i zidanje grada na čijim kapijama se odvija taj prizor – vrata od zlata namenjena su vilinom sinu-gromu, a vrata od bisera vilinoj kćeri-munji, dovode vilu u blisku vezu sa olujom. Moglo bi se reći da pesma prikazuje demona oluje. Ona je neko ko posmatra zbivanja ali i neko ko do njih dovodi zidanjem grada. Personifikovana slika sevanja i grmljavine sreće se i u pesmi u kojoj taj prizor umesto vile posmatra devojka (VukI,235). Smatra se da je u pesmi izvršena zamena vile devojkom i da je ta zamena novijeg porekla. Izgled devojke je neobičan, što se ističe pitanjem kojim pesma počinje: ,,Što si tako jednolika/ I u pasu tankovita?". Pridev kojim se opisuje devojka ,,jednolika" kao da podrazumeva vilinski izgled – duga kosa i duga haljina, bela ili prozračna. Sledeći stihovi dovode je u vezu sa Suncem i Mesecom: ,,Kan' da s' suncu kose plela,/ A mjesecu dvore mela", čime se još više naglašava vanrednost njene pojave. Ono što devojka navodi kao razlog takvom svom izgledu, da je posmatrala igru munja sa gromovima, svrstava je u red drugačijih bića i ona više ne deluje kao devojka nego je više nalik vili iz prethodne pesme. Pesma u stvari sadrži demitologizovanu varijantu vile.
Kao boravište vila navodi se i teško dostupan planinski prostor (VukI,271): ,,Viša je gora od gore,/ Najviša Lovćen planina;/ U njoj je trnje i grablje,/ U njoj su sn'jezi i mrazi/ U svaka doba godišta;/ Vilenski u njoj stanovi,/ Sveđ' vile tance izvode;". U taj prostor nedostupan ljudima, pun trnja, grablja, mraza i snega, vile pokušavaju da uvedu čoveka: ,,Junak mi konja jezdaše,/...Vile mi njega viđeše,/ Junaka staše dozivat':/ Ovamo svraćaj, junače!". To njihovo dozivanje junaka podseća na pesmu sirena kojom one zavode pomorce i usmrćuju ih. Pesma sadrži neku zlu slutnju, nagoveštaj nečeg lošeg, a to je smrt junaka, što bi bilo predstavljeno njegovim ulaskom u svet koji nije po meri čoveka. Vile su ovde matrijarhalni demoni sudbine i smrti. Mesto njihovog boravka, koje liči na samo dno Danteovog pakla zbog večite zime, nepromenljivosti i statičnosti, prikazuje ih i kao stvorenja suprotstavljena proleću i obnavljanju i bujanju prirode. Junak koji jezdi gorom predstavlja buđenje – on je u pokretu i traga za ,,predragom srećom". Nastojanje da se uvede u htonski prostor onaj ko simbolizuje proleće prikazuje vile i kao demone prirode.
Usmena poezija prikazuje i njenu naklonjenost ljudima. Tada je ona devojčina posestrima i pomaže joj da se ,,naresi", da postane lepa (VukI,224); javlja se kao glas iz gore koji obaveštava mladu momu da ne brine za dragog u polju jer ga je ona, vila, pokrila svilenim čadorom i zaštitila od nevremena (VukI,227) ili kao glas u koledarskoj pesmi koji upozorava usnulog vojvodu na livadi da se približava opasnost (VukI,192): ,,Progovori bela vila:/,,Ustaj gore, mlad vojvoda,/ otud ide čudno čudo,/ Čudno čudo neviđeno,/ Straota je pogledati,/ A kamo li dočekati!" ".Tu ona manje liči na nekog mračnog demona, a više na dobronamerno šumsko stvorenje.
Vila ili vilinsko doživljeni su i kao potencijalna pretnja (VukI,228): ,,Ne pij, zlato, odovud vodice;/ Ovd' je vila čedo okupala,". Kao opasnost vila je doživljena i u pesmi u kojoj mladi junak ustreli vilu bez obzira na to što mu ona za uzvrat, ako joj poštedi život, obećava da će mu dati ,,tri dobra": ,,,,Mala t' fala, b'jela vilo!/ Ja sam stiman u družinu,/ Imam spenzu nebrojenu,/ Moja j' ljubi ljepš' od tebe."/ I ustr'jelih b'jelu vilu." (VukI,225).
Strah od slobodnih žena. Nema većeg straha...
Vile vilene jer su villain. :lol:
Nego, Mr. Hyde, jel' su to delovi neke sopstvene studije ili prenos tuđe?
Eliminiši malu i gotova stvar!
Quote from: scallop on 16-11-2010, 09:03:52
Vile vilene jer su villain. :lol:
Nego, Mr. Hyde, jel' su to delovi neke sopstvene studije ili prenos tuđe?
Prenos tuđe, tačnije diplomski moje žene.
VILA I VILINSKO KAO POMOĆ JUNAKU
Česta tema srpske usmene epike je sukob junaka, pozitivnog i negativnog, koji predstavlja borbu protiv sile zla, protiv svega što ometa formiranje i očuvanje željenog poretka. Negativni junak, kao zastupnik sila haosa i mraka, istovremeno ima i epske funkcije i demonske crte.
Iza lika Muse kesedžije krije se nešto natprirodno: ,,Al' u Musi tri srca junačka,/ Troja rebra jedna po drugijem;/ Jedno mu se srce umorilo,/ A drugo se jako razigralo,/ Na trećemu ljuta guja spava;/ Kada se je guja probudila,/ Mrtav Musa po ledini skače" (VukII,66). Troja rebra, ali i više od toga, tri srca kao da su metonimijski upotrebljeni umesto tri bića koja su sadržana u jednom telu, telu Muse kesedžije. Time ovaj lik može biti supstitucija troglave aždaje.
Reč ,,aždaja" je persijskog porekla - aži Dahaka (až-daha), i znači ,,zmija Dahaka". Odnosi se na zmijskog demona iz iranskih eshatoloških motiva. Prema verovanju Srba po obliku i funkciji slična je ali. Naziv ,,ala" je turskog porekla i znači ,,zmija". Narodne predstave prikazuju je često kao zmiju troglavkinju. Veruje se da se može uvući u čoveka i da tada ima ljudski oblik, ali da zadržava svoje osobine. Smatra se da se predstava o ali može svesti na stariju predstavu o ženskom demonskom božanstvu – zmijolikoj gospodarici podzemnog sveta.
Veza lika Muse kesedžije sa alom, aždajom očuvana je i pojavom zmije – ,,ljute guje" koja spava na junakovom srcu. Ona se obraća Marku: ,,Moli Boga, Kraljeviću Marko!/ Đe se nisam probudila bila,/ Dok je Musa u životu bio,/ Od tebe bi trista jada bilo". Time se otkriva priroda Musine snage koja donekle podseća na verovanje o alinom zauzimanju ljudskog tela.
I drugi Markovi protivnici imaju demonske crte. Na reč ala asocira i ime jednog od Markovih rivala – Alil-age(VukII,60). Priroda Đema Brđanina (VukII,67) nagoveštena je srodnošću sa demonskim bićem - Đemo Brđanin je brat Muse kesedžije, ali i podatkom da Marko slavi slavu svetog Đorđa i da se baš toga dana sukobljava sa neprijateljem, čime se Marko donekle poistovećuje sa svecem koji ubija aždaju, a savladani protivnik sa aždajom.
U pesmi ,,Marko Kraljević ukida svadbarinu"(VukII,68) Markov protivnik je ,,Arap prekomorac", koji ,,Na noć ište mladu i devojku,/ Pa devojku Arapine ljubi,/ A nevestu sluge Arapove". Osim što je prikazan kao nezasiti ljubavnik, on je i nezasiti uništitelj. U opisu Arapinovog šatora sadržana je suština onoga ko u tom šatoru boravi: ,,Onde j' šator crnog Arapina,/ Oko njega zelena avlija,/ Sva avlija glavam nakićena:/ Evo nema još nedelja dana,/ Kako j' proklet' Arap isekao/ Sedamdeset i sedam junaka,/ Kosovaca tužni đuvegija". Taj prizor asocira na ličnost iz slovenske mitologije. To je baba čarobnica, baba Jaga, koja živi u šumi. Oko njenog staništa je ograda postavljena od ljudskih kostiju i lobanja. Umesto brave postavljene su vilice oštrih zuba, umesto reze koristi se ljudskom nogom, a kao ključ služi ljudska ruka. Ona grabi junake i proždire ljude. Najčešće je zamišljena kao ružna starica, slepa ili bolesnih očiju. Okruženost lobanjama i kostima, istrebljivanje ljudi, junaka, kao smisao postojanja i tama usled slepoće, crnilo su crte koje su prenete i na lik Arapina. Time on postaje otelotvorenje smrti. Kao neprijatelj srpskog naroda on je i neprijatelj ljudi uopšte.
Po mišljenju Čajkanovića, u srpskim narodnim pesmama lik Arapina je realistička zamena htonskog božanstva koje ima sve karakteristične demonološke atribute – crn, troglav, veliki ljubavnik. Tragovi starih religijskih predstava o pohotnim božanstvima plodnosti poprimaju novi smisao. Devojke koje mu se dovode više nemaju smisao žrtve kojom se ćudljivo, pohotno božanstvo može umilostiviti. Žrtvovanje nema više obredni smisao. Pohotnost kao htonska crta demona nema više osnov u doživljaju prirode kao večitom ciklusu rađanja i umiranja, već u čistoj želji za destrukcijom.
Kao otimač devojke Arapin je i neprijatelj cara, kada pretnjama uspeva da dobije carevu ćerku (VukII,65). Demonsko u njegovom liku izraženo je mestom njegovog boravka, pored vode – ,,Kulu gradi crni Arapine,/ Ukraj sinjeg mora debeloga", i silinom njegovog konja: ,,Skače pusta pod njim bedevija,/ Ispod nogu kamen izlijeće,/ Te razbija hane i dućane". Osim toga, svatovi koje predvodi ovaj ,,crni mladoženja" liče na povorku koja izlazi iz podzemnog sveta i koja će devojku odvesti u svet mrtvih: ,,Al' eto ti crna Arapina/ Na kobili tankoj beeviji,/ I za njime pet stotina svata,/ Pet stotina crnijeh Arapa:/ Arap đever, stari svat Arapin,/ A Arapin crni mladoženja".
Jedan od načina prikazivanja izuzetnog junaka koji u sebi ima nečeg mitskog je i pomoću rituala ispijanja vina. Ono ima u svojoj osnovi mitsko značenje jer vino predstavlja piće koje junaku vraća snagu. Komentarišući bajku ,,Baš-Čelik", Vojislav Đurić za motiv dobijanja snage od vode kaže da počiva na verovanju da demon dobija snagu čim dođe u dodir sa svojim elementom. Osim Baš-Čelika, za kojeg kaže da je po imenu gvozdeni demon, ali istovremeno i vodeni što se vidi po tome da je, čim je došao u dodir sa vodom, mogao da raskine veze koje su ga sputavale, Đurić kao primer navodi i mit o Anteju, sinu Zemlje, koji u rvanju nadjača svakoga zato što pri rvanju dodiruje zemlju i kada Herkul hoće da ga ubije, mora da ga podigne uvis i tako udavi. Prizorima pijenja vina prikazuju se demonske crte junaka usmene poezije.
Takav je odmetnik Musa kesedžija i pesma koja opeva njegov sukob sa Markom (VukII,66) počinje prizorom ispijanja vina: ,,Vino pije Musa Arbanasa/ U Stambolu u krčmi bijeloj;/ Kad se Musa nakitio vina,/ Onda poče pijan besjediti...". Minu od Kostura (VukII,61), koji je poharao Markove dvore i oteo mu ženu dok je ovaj ratovao za cara, Marko zatiče kako ,,...sjedi, rujno pije vino" koje mu služi Markova ljuba. U pesmi ,,Ženidba Popović Stojana" (VukII,86) kao pretnja svatovskoj povorci pojavljuje se ,,džin od Latina". Pored čudnog odela, nečeg crnog što mu se sija preko zuba ,,kolik' jagnje od pola godine", toka koje se sjaje kroz brkove, ubojitog oružja – topuzine, koplja i sablje, čime se naglašava njegova neobičnost, a što veoma liči na Markovu pojavu, za njega se kaže da sedi i pije: ,,Pije junak crveniku vino,/ Služi mu ga iz gorice vila/ Desnom rukom i čašom od zlata". Ljutica Bogdan poseduje ceo vinograd za koji se vezuje atribut ,,grozni" (VukII,38). Razmenom mitskih elemenata završava se sukob izazvan kršenjem zabrane, prolaskom preko vinograda: ,,Skide Marko mješinu sa Šarca,/ Pak sjedoše piti rujno vino,/ Mezete se groznim vinogradom".
Da bi se savladao takav protivnik, pozitivni junak, zaštitnik poretka i pravde, mora i sam imati neku natprirodnu snagu ili pomoć natprirodnih saveznika.
Mitske crte u liku Marka Kraljevića istaknute su njegovom pojavom, obeleženom elementima životinjskog na odeći, koja predstavlja njegovu htonsku masku vuka: ,,Te oblači na se odijelo:/ A na pleći ćurak od kurjaka,/ A na glavu kapu od kurjaka" (VukII,65). Osim toga, Marko poseduje posebnog konja, koji može pripadati samo izuzetnom junaku. Markov Šarac je brz i kao da može i da leti: ,,Šarac ide, kao gorska vila/ Brzo ide, daleko odmiče,/ Odmah biše na kraj gore čarne"(VukII,69) i ,,Kad je Šarac sagledao vilu,/ Po s tri koplja skače u visinu,/ Po s četiri dobre u napredek" (VukII,37). Njegovo učešće u Markovim megdanima podrazumeva više od nošenja gospodara: ,,Al' ne dade Šarac od mejdana,/ Već se prope on na noge stražnje,/ I kobilu na prednje dočeka,/ I malo je dovati zubima,/ Te joj uvo desno odadrije,/ Sva kobila u krvi ogreznu"(VukII,65). Kada Filip Madžarin dođe do mehane u kojoj je Marko sa namerom da se obračuna sa njim, Šarac štiti svoga gospodara i sprečava Markovog protivnika da uđe (VukII,58): ,,Ali šarac vezan pred vratima;/ Vilip nagna suru bedeviju,/ Da uiđe u novu mehanu,/ Ali ne da Šarac od mejdana,/ Već kobilu bije po rebrima".
Veza sa mitskim uspostavljena je i preko ispijanja vina, koje je sastavni deo Markovih priprema za sukob ili nekih važnih radnji. Marko će, kada, ratujući za carevu vojsku, bude ranjen (VukII,61), na svoj način zalečiti rane: ,,Ali Marko ne traži ećima,/ Vać on ide iz krčme u krčmu,/ Te on traži gde je bolje vino./ Tek se Marko vina ponapio,/ I grdne mu rane zarastoše...". A kada posle tri godine provedene u tamnici, u kojoj su mu kosti istrulile a on sav pocrneo, izađe pred cara da bi se za njegov račun suprotstavio Musi kesedžiji (VukII,66), mehana je mesto na kojem će, nakon četiri meseca provedena u njoj, povratiti snagu: ,,Ubila me memla od kamena,/ Ja ne mogu ni očima gledat',/ Kamo l' s Musom mejdan dijeliti!/ Namjesti me đegođ u mehanu,/ Primakni mi vina i rakije/ I debela mesa ovnujskoga". Kada mu stigne vest da su mu pobratimi u tamnici Vuče đenerala (VukII,41), on prvo ispija vino pa se tek onda oprema za akciju: ,,Pa on ode svojoj tankoj kuli,/ Sjede malo , pa se napi vina,/ Pa pripasa sablju okovanu,/ Pa prigrnu ćurak od kurjaka,/ A na glavu kapu od kurjaka,/ Pa uzimlje koplje ubojito". Čekajući da naiđe Vuča đeneral kako bi se sukobio sa njim, Marko ,,tuluminu skide sa unkaša.../ Pa on sjede piti mrko vino". Marka komentariše njegov pobratim, vojvoda Miloš: ,,Eto k mene pobratima Marka,/ Nemojte mu skutu obiskivat',/ Nemojte mu sablju privatati,/ Ni vi k Marku blizu prilaziti:/ Može biti, da je ljutit Marko,/ Može biti, da je pijan Marko,/ Pa vas može s konjem pregaziti/ I grdnijeh, đeco, ostaviti". Marka slično komentariše i njegov otac, kralj Vukašin (VukII,32): ,,Jer ja imam sina samovoljna,/ Sina moga, Kraljevića Marka,/ Kud gođ ide, nikoga ne pita,/ Đe gođ sjedne, svuđe pije vino".
Još jedan od fantastičnih elemenata kojim se uobličava mitska slika epskog junaka je vila. Kao njegov saveznik, posestrima, ona mu pomaže u kritičnom trenutku sukoba sa neprijateljem.
Sukob Marka Kraljevića i Muse kesedžije (VukII,66) završava se Markovom pobedom onda kada se umeša vila. Tome prethodi duga i iscrpljujuća borba: ,,Od dobrijeh konja odskočiše,/ Ščepaše se u kosti junačke/ I pognaše po zelenoj travi./ Namjeri se junak na junaka,/ Deli Musa na Kraljević Marka;/ Niti može da obori Marka,/ Nit' se dade Musa oboriti./ Nosiše se ljetni dan do podne". Kada je doveden u bezizlazan položaj – Musa ga je oborio i seo mu na grudi, Marko doziva vilu: ,,Đe si danas, posestrimo vilo?/ Đe si danas niđe te ne bilo!/ Eda si se krivo zaklinjala,/ Đe gođ mene do nevolje bude,/ Da ćeš mene biti u nevolji?".Vila mu se javlja iz oblaka i opominje ga da je sramota ,,dvoma na jednoga". Osim toga što se oglasi, ona ne čini ništa drugo, ali je to bilo dovljno da Musi odvrati pažnju i omogući Marku da ga savlada: ,,Glednu Musa brdu i oblaku,/ Otkud ono vila progovara;/ Mače Marko nože iz potaje,/ Te raspori Musu kesedžiju/ Od učkura do bijela grla,/ Mrtav Musa potisnuo Marka,/ I jedva se iskopao Marko". Vila koja se odaziva Markovom pozivu reaguje drugačije od one koja prati Novaka. Ona odbija da mu pomogne. Ipak, to ne čini ćutanjem, neoglašavanjem jer je ona na neki način prateći element njegovog lika i mora se ukazati.
Vila se javlja kada se nagoveštava Markova smrt (VukII,73) i ima ulogu proročice. Ona je demon vode na planini pored koje prolazi Marko. Blizina tog mesta utiče na Šarca: ,,Kada Marko bio uz Urvinu,/ Poče njemu Šarac posrtati,/ Posrtati i suze roniti". Tada se oglašava vila sa planine i proriče Marku šta će se dalje desiti: ,,Znadeš brate što ti konj posrće?/ Žali Šarac tebe gospodara,/ Jer će te se brzo rastanuti". Vilino predskazivanje u vezi je sa vodom. Ona otkriva Marku kako da proveri njene reči: ,,Opazićeš dvije tanke jele,/...Među njima bunar voda ima,/ ...Nadnesi se nad bunar nad vodu./ Ti ćeš svoje ogledati lice,/ Pa ćeš viđet', kad ćeš umrijeti". On ne umire kao ostali epski junaci – svog konja je sam posekao, a oružje je uništio i bacio u more tako da njegove junačke atribute niko ne može preuzeti. Markova smrt je mitska: ,,Pobratime, Kraljeviću Marko!/ Tebe nitko Šarca otet' neće,/ Nit' ti možeš umrijeti, Marko,/ Od junaka ni od oštre sablje,/ Od topuza ni od bojna koplja/ Ti s' ne bojiš na zemlji junaka;/ Već ćeš bolan, umrijeti Marko,/ Ja od boga od starog krvnika". Natko Nodilo smatra da ovde nije reč o hrišćanskom Bogu, već o Svetovidu, ,,krvnom ratniku", a vilu koja ,,u veličanstvenu smrt prati Kraljevića Marka" vidi kao valkiru, vilu severnih Germana koje odvode pale junake u Odinovu palatu. Funkcija vile u ovoj pesmi je mitizacija smrti epskog junaka.
Učešće vile u mitizaciji Markovog lika ne podrazumeva samo pomoć u nevolji, već se za nju vezuje i samo poreklo Markovo. Pesma ,,Vukašin uhvati vilu i ženi se njome"(Bogišić,85) ističe natprirodno poreklo ovog epskog junaka, čime vilinsko postaje unutrašnji atribut ovog junaka.
Kao posestrimi vili se obraća, doziva je Starina Novak. Pesma koja počinje stihom ,,Kad Novaka ufatiše Turci" (Erl.ruk.,67), sadrži motiv oslobađanja junaka iz tamnice. Veličina Novakovog hajdukovanja ističe se, prvo, rečima Turaka: ,,Dosta ti si po gori hodio,/ Po busija Turke razbijao,/ Mrtve turske glave pronosio,/ Prodavao žive u Latine."; zatim, kada mu nude da izabere kako će umreti, Novak ne očajava niti moli za život, već sam predlaže nešto, naizgled, nepovoljno po njega – da mu vežu ruke i noge i da ga tako vezanog stave na konja. U trećem delu pesme, u kojem vila pomogne Novaku da se oslobodi i on onda lako savlada Turke, Novakov lik dobija i mitsku dimenziju. Ona se ne oglašava, već se samo pojavi iz gore i odveže mu ruke i noge. Time se preoblikuje priroda Novakove snage i moći, koja je pre toga prikazana kroz muke koje je Novak zadavao Turcima hajdukujući i kroz nastojanje Turaka da ga zarobe. Pojavom natprirodnog bića ona izrasta u nešto što nadilazi neizmernu ali ljudsku snagu.
U pesmama o hajducima i uskocima motiv ispijanja vina se šesto javlja, ali zbog ,,dominacije istorijske samosvesti nad mitopoetskom svešću srpskog naroda" (Mir.Det.,str.306) sveden je na uvodnu formulu: ,,Vino piju Novak i Radivoj/ A kod Bosne kod vode studene" (VukIII,1,2), Vino pije Starina Novače,/ U zelenoj gori Romaniji,/ S njime pije brate Radivoje,/ S Radivojem dijete Grujica,/ Sa grujicom dijete Tatomire/ I jošt više trideset hajduka" (VukIII,3), ,,Vino piju trideset Senjana/ U bijelu Senju na kamenju" (VukIII,26), Vino pije šezdeset Senjana,/ Bijelime Senju na kapiji" (VukIII,61), ,,Vince pije Senjanine Ive,/ U punice i u zaručnice" (VukIII,77), ,,Piju vino dvije arambaše/ Na kapiji Zadru bijelome" (Erl.ruk.,63). Ipak, njegovo mitsko značenje opstaje u okviru ,,linije kontinuiteta tradicije" kojom se povezuju udaljene epske ličnosti, a što Mirjana Detelić naziva ,,memorijom vrste". U tom smislu se i lik Starine Novaka uklapa u opštu sliku mitski viđenih hajduka i uskoka.
Novakovi mitski atributi najkonkretnije su dati u pesmi ,,Ženidba Grujice Novakovića" (VukIII,6), u kojoj je obrađen motiv ženidbe junaka otmicom isprošene devojke. Devojka koju je Starina Novak isprosio za svog sina Grujicu preprošena je i Novakova družina se sprema da napadne svatove i otme devojku. Na kraju, kada rasteraju svatove i devojku odvedu u ,,goru zelenu", kao jedini protivnik družine ostaje onaj koji je preprosio devojku – Grčić Manojlo. Pre sukoba sa hajducima istaknuta je njegova silina: ,,Al' eto ti Grčića Manojla,/ I on vodi kićene svatove,/ Ponajprvi ide pred družinom/ Na vrančiću konju kosatome,/ Buzdovana pokraj sebe njija,/ Pa ga baca junak pod oblake,/ A u desnu dočekuje ruku". Kasnije, kada ostane sam, sukobljava se sa članovima hajdučke družine, sa svakim ponaosob. Tu se još više pocrtava njegova nadmoćnost. Gradacijski se smenjuju junaci – posle Grujice dolazi Tatomir kao jači, a za njim Radivoje. Sva trojica su slabija u odnosu na protivnika. Njihovi bezuspešni pokušaji da ga pobede prikazani su istim stihovima: ,,Udari ga sabljom po ramenu,/ Al' se Grče štitom zaštitilo,/ Na dvoje mu sablju salomio,/ Na štitu se ništa ne poznade", jer ih ta bezuspešnost stavlja u istu ravan. Slični su međusobno i stihovi koji govore o povredama koje Grčić Manojlo nanosi svakom od njih: ,,Lijevu mu ruku osjekao,/ Klonu ruka niz čošnu dolamu,/ No su lake noge pod hajdukom,/ U goru ga noge zaniješe". Kada u toku megdana Grčić Manojlo nastupa nadmoćno potcenjujući svoje protivnike, ono što pominje kao njihove epske adute su njihove sablje: ,,S tom li sabljom ideš u hajduke!/ Al' da vidiš mača zelenoga"; ali ono čime Novak raspolaže, osim sabljom, je i njegovo ,,strašno odijelo" – ,,kožuh od međeda", ,,kapa vučetina" i ,,krilo od labuda", odnosno ,,orla perušina". Njegova zoomorfna pojava je najava izuzetnog junaka, koji uspeva da neprijatelju polomi štit i odseče mu ruku. Mitsku dimenziju, pored izgleda, ima i njegov glas: ,,Podvikuje iz grla bijela,/ Bre koliko Novak podvikuje,/ Sve sa gore lišće otpadaše,/ A sa zemlje trava polijeće". Pesma sadrži i detalj vezan za Novakove oči - za njih se kaže da su ,,dvije kupe vina", čime se demonsko u njemu oslikava i iznutra. Nakon što je tako prikazan, pojava vile kao njegovog pomagača ne deluje iznenađujuće kao u prethodnoj pesmi. Osim što se obraća Novaku, ona i smišlja način da se savlada neprijatelj: ,,Vrn' se natrag, Bogom pobratime,/ Činiću se lijepa đevojka,/ Saviću se Grku oko grla,/ Pa ću njemu oči zasjeniti,/ Ti pogubi slijepa junaka". Moglo bi se reći da ja Novakova veza sa vilom nagoveštena i onim što on poseduje, labudovim krilom, odnosno orlovim perom, kao delovima onih životinja u koje vile imaju sposobnost da se pretvaraju.
Sukob dobra i zla prikazan je i u pesmi ,,Grujica i Arapin" (VukIII,4). Kao transpozicija htonskog boga, Arapin je prikazan kao veliki ljubavnik: ,,Koji ide na drum pred svatove,/ Te otimlje kićene đevojke,/ Pa ih ljubi za nedelju dana,/ Pa ih onda za blago prodaje". I za njega se vezuje mehana: ,,Al' Arapa doma ne bijaše,/ Već pijaše u mehani vino". Ali sam sukob sa Grujicom je pojednostavljen. Jednim zamahom sabljom Grujica ubija Arapa, a opis mučnog megdana, kojim se pokazuje velika sanga oba junaka, potpuno izostaje. Grujičina nadmoćnost, savladavanje tako opasnog protivnika, objašnjava se njegovim mitskim poreklom, po bugarštici ,,Kako je Novaku utekla vila njegova ljubovca" (Bogišić,39): ,,A Novaku ovako b'jela vila odgovara:/ ,,...A Grujicu, sina moga, često ću ga pohoditi,/ Kada ga budem pohodit, ti me nećeš ni vidjeti!".
Pojava vile vezuje se i za Zmaj Ognjenog Vuka na čiju demonsku prirodu ukazuje i samo njegovo ime. O njemu kao višestranom demonskom biću govori i Đurđeva Jerina: ,,U mog sina slijepa Grgura,/ U njega se muško čedo nađe,/ Nije čedo čeda kakvano su:/ Vučja šapa i orlovo krilo/ I zmajevo kolo pod pazuhom,/ Iz usta mu modar plamen bije,/ Materi se ne da zadojiti". U bugarštici ,,Kad je Vuk Ognjeni umro šta je naredio na samrti" ranjenom Vuku dolaze vila i zmaj da zaleče rane: ,,u kamari ugledala od planine b'jelu vilu,/ dje mu rane umivaše, a zmaj mu ih otiraše". Vila i zmaj prikazani kao nešto što je neka vrsta tajne svojine junaka pominjući se u pesmi kao njegovo znamenje: ,,Ma kad bješe začulo Ognjen-Vuka to znamenje,/ on čas mi je iz kamare to znamenje pobjegnulo".
Govoreći o transpoziciji bajke i njenih elemenata, Mirjana Drndarski komentariše i funkciju pomagača koja u epskim narodnim pesmama doživljava određenu transformaciju. Kao pomagače čija je bajkovita funkcija očuvana ona navodi vile. Iako po logici stvari protagonisti junačke pesme kao izuzetnom megdandžiji tuđa pomoć ne bi trebalo da bude neophodna, i iako je mešanje pomagača, tj. vile, u sukob junaka znak da se taj sukob ne bi mogao drugačije okončati, uloga pomagača ne umanjuje podvig junaka. On je samo deo kojim se gradi mitski lik heroja.
Lepo.
Quote from: Lord Kufer on 15-11-2010, 04:09:06
A što se Južnih Slovena tiče, verovatno su oni tu oduvek bili. Samo što su se muvali tamo-amo i nisu bili definisani državnim protokolima, pa su ostali van istorije.
Je l su to delovi sopstvene studije ili prenos tuđe? ( :) )
Znajući Srbe, pljačkali su okolo zajedno s Gotima i Hutuima, a bogami i Tutsima :twisted:
Dobro, jedno je živeti i trpeti uticaj okoline i vršiti uticaj na istu, a drugo je pljačkati. S druge strane, ako su išli s Gotima, mogli su doći do Španije. Opasno :|
Pa, Goti su bili Ujedinjene Bande Srednje Europe u ono vreme...
VILINSKE CRTE ŽENSKIH LIKOVA
Nečeg vilinskog u sebi imaju lik majke Jugovića i lik Kosovke devojke. One su prvenstveno univerzalni simboli i njihovom pojavom u pesmama se uspostavlja veza sa prošlim događajima koji su do tada, u prethodnim pesmama zbirke, najavljivani i nagoveštavani. One se pojavljuju kao deo onoga što ostaje posle bitke. Ali pored toga sadrže i neke crte kojima prevazilaze svet ljudi i približavaju se mitološkim bićima.
Razmatrajući lik majke Jugovića, Veselin Čajkanović iznosi pretpostavku da je pesmi ,,Smrt majke Jugovića" (VukII,47) prethodila neka starija varijanta u kojoj je glavni ženski lik bila vila i pokazuje koje su crte tog lika očuvane i u varijanti koju je Vuk zabeležio. Pri tome, on narodnom pevaču pripisuje izvestan nesporazum sa ranijom verzijom pesme. Navodeći neke momente u pesmi koje lik majke udaljavaju od tipične srpske majke, on pominje uklanjanje epskih atributa poginulih sinova sa mesta na kojem su sahranjeni i neispoljavanje tuge i bola za poginulima. I jedno i drugo predstavlja izvesno odstupanje od tradicije. Prizor koji se ukazuje pred majkom kada odleti na Kosovo polje - ,,Mrtvi nađe devet Jugovića/ I desetog star-Jug Bogdana,/ I više nji devet bojni koplja,/ Na kopljima devet sokolova,/ Oko koplja devet dobri konja,/ A pored nji devet ljuti lava", je slika ponikla na tradiciji. To je uradio neko drugi, a ne sami Jugovići. Koplja pobodena u zemlju, za njih vezani konji i lavovi i zakačeni sokolovi predstavljaju posmrtnu žrtvu Jugovićima. Čajkanović navodi da običaj žrtve na grobu ima dubok religiozni smisao i da je poznat u svim narodima. Taj običaj počiva na verovanju da je zagrobni život samo nastavak ovozemaljskog života sa svim manifestacijama i potrebama. Zato se na grob stavljaju sva bića i stvari koje pokojniku mogo biti potrebna na onom svetu.Ono što majka Jugovića čini predstavlja izvesno kršenje tradicije: ,,Već uzima devet dobri konja,/ I uzima devet ljuti lava,/ I uzima devet sokolova,/ Pak se vrati dvoru bijelome". Time ona oduzima mrtvima ono što im pripada, čime, po narodnom verovanju, rizikuje da uvredi mrtve i izazove njihov gnev. Čajkanović smatra da je srpska majka koja sa groba svoje dece uzima ono što njima treba neprirodna i nemoguća, s obzirom na to da je dužnost rodbine da vodi računa o pokojnikovom kultu.
Suprotnost tradicionalnom po njegovom mišljenju, predstavlja i držanje majke. Javno izražavanje tuge je neka vrsta kodeksa, a odstupanje od toga znači iskorak iz tradicionalnog. Žalost bez suza je, kako kaže, psihološki veličanstvena i opis dat u pesmi je umetnički savršen, ali to nije žalost patrijarhalne srpske majke i žene. U patrijarhalnom sistemu vrednosti žalost nije privatni osećaj već dužnost i obaveza žene je da pokaže svoju žalost naricanjem, sečenjem kose. U tom smislu je ponašanje majke Jugovića neobično. Čajkanović primećuje da u njenom ponašanju i držanju ima nečeg uvredljivog za epskog Srbina. U stihovima ,,I tu majka tvrda srca bila,/ Da od srca suzu ne pustila", on nalazi i izvestan prekor koji narodni pevač, a time i tradicija, upućuju majci zbog njenog neispoljavanja tuge, emocija. ,,Tvrdo srce" i muk su u suprotnosti sa vapajem svih koji tuguju za njenim sinovima: ,,Daleko je snae ugledale,/ Malo bliže pred nju išetale,/ Zakukalo devet udovica,/ Zaplakalo devet sirotica,/ Zavrištalo devet dobri konja,/ Zalajalo devet ljuti lava,/ Zakliktalo devet sokolova". Time se majka prikazuje ne samo kao drugačija od srpske žene, već i kao neko ko se razlikuje i od svih živih bića. Čajkanović njeno držanje poredi sa višim božanstvima drugih religija i zaključuje da su kod svih indoevropskih naroda ženska božanstva strašna i neumitna i kao njihovu karakteristiku navodi diskretan ženski stid. Te crte pripisuje i vilama kao demonskim bićima, a time i liku majke Jugovića. Vilinsko u njenom liku ispoljava se i njenim pojavljivanjem na razbojištu, interesovanjem za pale junake i oblikom u kome se javlja. U tome ona liči na valkire, bića iz germanske mitologije koje su u službi boga Odina. One dolaze na bojišta, skupljaju poginule junake i vode ih u Odinovu palatu, Valhalu, koja predstavlja Raj u koji dolaze duše velikih ratnika.
Valkire, koje su srodne vilama, javljaju se često u obliku labuda. Krila labudova, pomoću kojih majka Jugovića odleće na Kosovo, i oči sokolove su deo mitološke slike pretvaranja vile u životinju, labuda i sokola. Pri tome, polju mitskog krila pripadaju u potpunosti, jer su deo tela koji nije svojstven čoveku, dok oči sokolove mogu pripadati i domenu metaforičke upotrebe reči. Kao i vile, majka Jugovića može da se pretvori u labuda, ali pošto je cela kosovska epika u znaku hrišćanskih vrednosti, krila, pomoću kojih odleće na Kosovo, daje joj hrišćanski Bog: ,,Boga moli Jugovića majka/ Da joj Bog da oči sokolove/ I bijela krila labudova/ Da odleti na Kosovo ravno.../ Što molila, Boga domolila:/ Bog joj dao oči sokolove/ I bijela krila labudova".
Bez obzira na to da li je reč o tome da narodni pevač nije razumeo raniju verziju pa u sliku vile smestio lik vlastelinke majke Jugovića, kako smatra Čajkanović, ili je namera pevača bila da prikaže tragediju onih koji ostaju, posledice Kosovskog boja na porodičnom, intimnom planu, crte natprirodnog bića su ono što produbljuje ovaj lik; ne toliko vilinska mogućnost metamorfoze, koliko tvrdo srce. Za razliku od svojih devet snaha koje su izgubile muževe, majka Jugovića osim muža gubi i decu. Time je prikazana žena koja, izgubivši sve što je ,,na njenom krilu raslo" i žrtvujući taj deo sebe višim ciljevima, ideji nacije, pri čemu ,,carstvo zemaljsko" više ne postoji, prekida sa tradicijom onoga što je do nedavno postojalo. Zbog toga je besmisleno ostavljati znamenja na grobovima sinova i javno pokazivati svoja osećanja. Suštinu njenog lika čine upravo neiskazane emocije i njihova silina. Svoju tugu zadržava samo za sebe, ali time postaje drugačija žena, pokosovska majka. Iskorak iz kulturnog obrasca patrijarhalnog društva zahteva i uklapanje u neki drugi, pri čemu svest narodnog pevača 19. veka ne teoretiše o položaju žene. Novina se prikazuje kroz ono što je toj svesti poznato i dostupno, a to je svet natprirodnog.
U varijanti ove pesme, u bugarštici o tuženju majke Margarite za sinom i bratom (Bogišić,29) likovi majke i vile dati su odvojeno. Vila ovde predstavlja najviši stupanj gradacije zloslutnosti. Pojavljuje se posle gavrana, čija su pera uprljana krvlju i koji ništa ne govori jer je i sama njegova pojava loš predznak, i obraća se majci. Prenesenim rečima saopštava majci da su joj sin i brat poginuli. Kaže joj da su oni našli svaki sebi ženu i da se neće vratiti. Smrt je prikazana metaforički kao odlazak u daleku zamlju, kao ženidba, venčavanje zemljom. Time ona ispunjava ulogu bića koje je u vezi sa svetom mrtvih.
Iako je prvenstveno tipski lik zaručnice na razbojištu, tj. devojke koja u bitku ispraća kuma, devera i zaručnika ili prima izveštaje iz bitke, i Kosovka devojka (VukII,50) svojom zainteresovanošću za poginule junake i dolaskom na bojno polje, podseća na valkire:,,Ona ide na Kosovo ravno,/Pa se šeće po razboju mlada,/ Po razboju čestitoga kneza,/ Te prevrće po krvi junake;/ Kog junaka u životu nađe,/ Umiva ga lađanom vodicom,/ Pričešćuje vinom crvenijem,/ I zalaže lebom bijelijem". Pričešćivanje samrtnika, koje znači njegovo obnavljanje i iskupljenje, prelazak iz smrti u život, ulazak u večni život, liči na prevođenje junaka u Valhalu, u koju mogu ući samo veliki ratnici i samo posredstvom ženskog mitološkog bića. Osim toga, dalja sudbina Kosovke devojke određena je gubitkom ,,tri vojvode bojne"- kuma, devera i verenika, koji su bili uslov za njenu sreću: ,,Jedno jeste Milošu vojvoda,/ A drugo je Kosančić Ivane,/ A treće je Toplica Milane". Usamljenost i ostajanje bez potomstva je srpskoj devojci nametnuto okolnostima, i to kao njena realnost koja nije izuzetak, već deo opšte sudbine. Posle bitke ona liči na valkiru, čija je priroda takva da se nikada ne upušta u odnose sa muškarcima, svoju moć crpe iz magijskog kulta devičanstva, ostajući netaknuta zauvek. Valkiru u njenom liku Natko Nodilo uočava i zbog bele boje koja je njen atribut. Ona je bela i u belo obučena – ,,zasukala bijele rukave, zasukala do beli lakata". U zalaganju ,,hljebom bijelijem" i pričešćivanju iz zlatnih kondira on nalazi asocijaciju na gozbe u Valhali.
U vezi sa mehanom kao mitskim, htonskim prostorom je i pojava krčmarice koja postaje mitski pomagač. U pesmi ,,Marko Kraljević i Đemo Brđanin" ona pomaže Marku kada ga ožedneli Đemo dovede vezanog lancima u mehanu po Markovom predlogu: ,,Kad se Đemo nakitio vina,/ Donese mu krčmarica Janja/ Rujna vina od sedam godina,/ Meće u njeg' bilje svakojako,/ Pade Đemo glavom bez uzglavlja./ Skoči Janja na noge lagane,/ Na svom pobru gvožđe otvoraše". Lik krčmarice ima u sebi nečeg vilinskog. Stavljanje ,,bilja svakojakog" u vino asocira na vile biljarice, a njeno ime, iako se nigde njime ne imenuje vila, ipak je približava natprirodnom. Janja je, po predanju, ime majke Miloša Obilića, zmajevitog junaka. To je i ime ženskog deteta Stefana Lazarevića, kome poreklo epska poezija izvodi od Zmaja od Jastrepca (VukII,), a koja je još i majka zmajevitog junaka Banović Sekule. Pesma ,,Janja mljezinica" (VukI,732) govori o devojci Janji koju je majka na krštenju proklela, i to ne samo rečima ,,đavo je odnijo" već i samim izborom imena, i koja je time poklonjena vilama: ,,Al' povika iz gorice vila:/ Oj čuješ li, prelijepa Janjo!/ Hodi k mene u goru zelenu;/ Tebe j' majka nama poklonila/ Još malenu kumu na rukama".
Mirjana Drnadarski kao vrstu pomagača čija je bajkovita funkcija očuvana navodi i realna bića koja dobijaju odlike čudesnog. U ovom slučaju na kategoriju čudesnog ukazuju elementi koji se mogu dovesti u vezu sa vilama. Sama mehana u kojoj se nalazi Markova posestrima je uklopljena u vilinski ambijent. To je ,,nekakva Janjina planina". Ta odrednica ,,nekakva" ne ukazuje na lokaciju koja je opšte poznata ili o kojoj se sve tačno zna, već na prostor o kojem se neodređeno govori i koji više pripada predanju. Samim tim mehana koja se nalazi na takvom mestu može biti i varka, maskiran vilinski prostor. Osim toga, za mehanu se vezuje atribut koji usmena poezija pripisuje vilama – ,,bijela mehana".
U pesmama o hajducima krčmarice, koje se pojavljuju u funkciji pomagača, više su realne ličnosti nego likovi koji pripadaju svetu fantastike. U pesmi ,,Ženidba Iva Senjanina" (VukIII,26) krčmarica Jela, koja krije hajduke i otkriva im tajnu kako da nagovore Hajku devojku da im otvori vrata, ne boravi u ,,nekakvoj" mehani već se iz konteksta vidi da je reč o realističnom, dobro poznatom prostoru. Skrivanje junaka u podrumu krčme i izvođenje nakon što su Turci otišli nema ničeg fantastičnog, a za Jelu se kaže da je ,,devojka roda junačkoga". U pesmi ,,Nevjera ljube Gruičine" (VukIII,7) krčmarica Mara podseća na Markovu Janju utoliko što Turcima u medovinu sipa neko bilje koje ih uspava, ali se od nje razlikuje svojom reakcijom kada sazna da je Grujica uhvaćen: ,,Ona stade suze prosipati,/ Od Turaka zaklanja rukavom:/ Jao Grujo, Bogom pobratime!". Krčmarica Mara se pojavljuje i kao tetka Stojana Jankovića (VukIII,22) i tada mu savetom pomaže da zadobije Turkinju. Način na koji pevač uvodi ove pomagače u pesme i kako ih prikazuje svrstava ih u realni svet kojem pripadaju i sami janaci kojima pomažu, ali bi se njima moglo pripisati i mitska kvalifikacija ali u najširem smislu, u kontekstu ,,memorije vrste".
Pored posebnog odnosa sa vilama, sa kojima ima veću slobodu nego ostali epski junaci, Markov odnos prema majci mogao bi se posmatrati kao odnos sa neobičnom ženskom osobom. Jevrosima je sestra vojvode Momčila, zmajevitog junaka, od kojeg preko nje Marko nasleđuje junaštvo. Da i ona, kao i brat ima neke fantastične crte nije nigde posebno naglašeno, ali samo srodstvo sa Momčilom dozvoljava da se tako posmatra. U pesmi ,,Ženidba kralja Vukašina" (VukII,24) ona je na neki način jedan od fantastičnih epskih atributa zmajevitog vojvode Momčila. Kada Momčilova ljuba, Vidosava, objašnjavajući kralju Vukašini da nije lako izdati Momčila i navodeći Momčilova ,,dobra", pored krilatog konja i sablje sa očima,ona pominje i njegovu sestru. Kao što postoji izvesno distanciranje, od strane narodne poezije, Marka od Vukašina, tako postoji i ono u odnosu Jevrosime i Vukašina. Osim u pesmi u kojoj se opeva Vukašinova ženidba, njih dvoje se nigde ne pojavljuju zajedno. Epska poezija nju ne određuje kao Vukašinovu ženu, a još manje kao ljubu, već kao majku Marka Kraljevića. Kao njegov savetodavac, ona utiče na Markovo mišljenje. Na mitskog pomoćnika u njenom liku moglo bi ukazivati i njeno ime. Pored imena kao što su Kalina, Magdalena, Ogršćana, Bugarka, Zagorka koja navodi Ljubinko Radenković kao imena za alu na teritoriji istočne Srbije, javlja se i ime Jevrosima.
ANTAGONIZAM VILE I JUNAKA
Do sukoba sa vilom može doći zato što je junak ugrozio njen prostor. Kao demoni prirode vile žele da kazne neželjene goste u svom prostoru. U pesmi ,,Sekula i vila" (VukI,266) Ugrin Janko, podiže šator na vilinom igralištu. Vila mu preti da će ga ustreliti ako se ne skloni odatle. Pesma veliča Jankovog sestrića Sekulu koji hvata vilu i uprkos njenim molbama i obećanjima odvodi je svom ujaku. Demonska strana vile nije sadržana samo u pretnji koju ona upućuje Janku, vila mu preti smrću, već u opisu njenog igrališta. Za njega se kaže da je pored vode i da je ono istovremeno i ,,vučje vijalište". U srpskom folkloru vuk je tabuisano demonsko biće, čije se ime nikako ne sme spominjati noću. Smatra se da je vuk teriomorfni oblik drevnog srpskog boga. Teriomorfni mitski likovi su uglavnom htonski i lunarnog su karaktera. Vilino igralište je i sastajalište htonskih bića, kojima baš zbog takve njihove prirode pristup nije zabranjen. To što se nalazi pored vode, koja je senovita, jer u njoj borave duše umrlih, i za koju se kaže da je hladna, a hladno je atribut beživotnog, mrtvačkog i htonskog, ukazuje na biće podzemnog sveta, tačnije na biće koje je u vezi sa tim svetom. Veza sa vodom, ali i sa šumom istaknuta je i u pesmi ,,Koviljić i vila" (Kos.bit.,39) u kojoj se osim toga delovanje vila vezuje za noćni period. Pokušaj zidanja grada otežavaju vile koje noću ruše ono što se danju izgradi i zato junak postavlja straže na mestima koja su potencijalna opasnost – ,,povrh gore" i ,,pokraj vode".
Pesma ,,Zidanje Skadra" (VukII,25) sadrži verovanje, za koje je Vuk rekao da je postojalo u narodu i tada kada je on pesme sakupljao, da se ,,nikakva velika građevina ne može načiniti, dok se u nju kakvo čeljade ne uzida" (VukII,str.114). Internacionalni motiv uziđivanja ljudske žrtve ovde se dovodi u vezu sa vilom. I ovde ona ometa podizanje grada: ,,Grad gradili Skadar na Bojani,/ Grad gradili tri godine dana,/ Tri godine sa trista majstora,/ Ne mogaše temelj podignuti,/ A kamo li sagraditi grada:/ Što majstori za dan ga sagrade ,/ To sve vila za noć obaljuje/...Kralje gradi, vila obaljuje,/ Ne da vila temelj podignuti". Mrnjavčevićima, koji pokušavaju da izgrade Skadar i svojim prisustvom narušavaju demonski prostor, vila se javlja sa planine, viče i doziva, i zahtevajući da se u temelje grada uzidaju brat i sestra sličnog imena, a zatim jedna od žena trojice braće, ona u stvari traži prinošenje žrtve.
Smisao prinošenja žrtve u prvobitnim društvima, na planu kolektivne psihologije, je u pročišćenju od suvišne energije i potrebe za nasiljem katarzom, i u integraciji članova te zajednice; u kanalisanju vlastite agresije i uspostavljanju psihičke ravnoteže. Tragovi žrtve u ljudskom obliku nalaze se i u ,,Starom zavetu" i odjek su vremena u kojem su ljudi prinosili čak i decu paganskim bogovima. Zabeleženo je da su Sloveni prinosili i ljudske žrtve, i to veoma dugo jer se kaže da su često kao žrtve birali hrišćane. Kasnije dolazi do zamene ljudske žrtve životinjskom. Smatra se da se na onom mestu u ,,Prvoj knjizi Mojsijevoj" u kojem Bog prvo naređuje Avramu da mu kao žrtvu prinese svog sina, a zatim, kada se uveri u Avramov strah od Boga, poštedi sinovljev život i prihvati ovna upletenog u granje, vidi ,,početak nove epohe žrtvovanja" (Kul.civ.,str.53). Nova epoha je uslovljena i pojavom nove predstave o bogu koji nije nejasna slika prirode, pa i samog čoveka.
Iako pesma ,,Zidanje Skadra" opevani događaj dovodi u vezu sa istorijskim ličnostima XIV veka, Mrnjavčevićima, predstava o ljudskoj žrtvi pripada starijim slojevima. Kralj Vukašin naređuje slugi Desimiru da traži dvoje dece, brata i sestru Stojana i Stoju. Ovde se efekat žrtvenog obreda pojačava i magijom reči, imenima Stoja i Stojan treba obezbediti da se zdanje održi, da bude stameno. Pošto takvo dvoje dece nije nađeno, potrebna je druga žrtva – najmlađa jetrva, Gojkova žena. Ljudska žrtva koja obezbeđuje postizanje cilja dodatno pojačava mračnu stranu viline prirode. U pesmi ometanje gradnje nije razrešeno, kao u ranijim pesmama, direktnim sukobljavanjem sa vilom već potčinjavanjem njenim zahtevima.
U pesmama u kojima je prisutan sukob čoveka i vile (VukI,225,266), junakova okrutnost u ponašanju je dopuna značenja mitskog motiva sukoba, okršaja demona i čoveka. Ona junaku obećava ,,tri dobra" – ,,Da si stiman u družinu/...Da imaš spenzu nebrojenu/...Da t' je ljubi ljepš' od mene" ili ,,troje bilja" – ,,Da ti ljuba rodi sina/...Da ti sablja s'ječe Turke/...Da si stiman u družini", ,,Nosit će ti vihar konja/..Bit ćeš sretan med gospodom/...Bit ćeš mio devojkama" što u svetu epskih junaka predstavlja nešto što je poželjno, ono čime se junak može pohvaliti i što doprinosi njegovom boljem statusu – ljubav, hrabrost, uspešnost u borbi, bogatstvo i ugled u društvu. Ali junak to odbacuje i time ne samo da se naglašava njegova nepotkupljivost već se i pozitivno vrednuje jedno drugačije ustrojstvo koje podrazumeva patrijarhalni sistem vrednosti, solarnu mitologiju i socijaljni kontekst u kojem se formira nacionalna država. Odbacivanje htonskog bića je i deo mita o Edipu, gde telo sfinge, koje je telo životinje, simbolizuje vezanost za zemlju i tlo, a njena glava – glava žene vezanost za socijalni poredak. Ono je učinjeno u ime apolonskog – racionalnog, patrijarhalnog i idealističkog, jer sve vreme Apolon upravlja Edipovom sudbinom, čiji je kult izraz zakonodavstva, pravde, istine i dobra. Mitologija srpske kulture nije izgrađena do kraja niti je sačuvana kao grčka mitologija, ali je inkorporirana u narodnu književnost koja predstavlja i određeni filozofski sistem poruka čoveka nerazvijene kulture. Epska usmena poezija posebno izražava težnju za onim što predstavlja apolonski kult, za uspostavljanjem poretka na čijem bi čelu bilo solarno božanstvo kao izraz višeg društvenog uređenja. Zbog toga se odbacivanje bića-demona, tj. motiv savladavanja demona, uključuje u poetiku novog socijalnog konteksta.
U pesmi ,,Zidanje Skadra" nema negacije, već povinovanja htonskom, neke vrste kompromisa sa tim principom. Čini se da priča o čovekovoj tvorevini u koju se ugrađuje i sam čovek nije jedino na čemu počiva ova pesma. Reč je o podizanju grada, velikog nacionalnog utvrđenja koje ne može početi zanemarivanjem prošlosti. Istorija je počela davno, traje i ne postoje prekidi od kojih počinje novo računanje. Iako je Kosovo, kako Vuk Karadžić primećuje, tako uticalo na Srbe da su zaboravili sve što je do tada bilo i od tog trenutka počeli ponovo da pevaju i pripovedaju, činjenica je da prošlost jednog naroda ne podrazumeva samo skorije događaje već i one koji su zaboravljeni a utkani u biće naroda. Zbog toga vila u ovoj pesmi, kao stvorenje iz velike starine, tražeći prinošenje žrtve u stvari traži da bude uvažena kao jedan od elemenata koji imaju udela u oblikovanju nacionalnog identiteta. Osim toga, pošto pesma govori i o stradanju naivnih i bezazlenih u svetu u kojem vladaju laž i prevara, funkcija vile je i u demaskiranju porodičnih odnosa.
Drugačije prirode je sukob junaka i vile u pesmi ,,Marko Kraljević i vila" (VukII,37). Njeno neprijateljsko raspoloženje usmereno je prema Markovom pobratimu. Dok prolaze gorom Miloš oseća strah od vile: ,,Al' besedi vojvoda Milošu:/ ,,A moj brate, Kraljeviću Marko!/ Ja bi tebe, brate, popevao,/ Al' sam sinoć mnogo pio vino/ U planini s vilom Ravijojlom,/ Pak je mene zapretila vila,/ Ako mene čuje da popevam,/ Oće mene ona ustreliti/ I u grlo i u srce živo"". Kada kasnije, na nagovor svog pobratima, Miloš počne da peva, vila rasrđena zato što lepše peva od nje, ustreli Miloša u srce i grlo.: ,,Lepše grlo u Miloša carsko,/ Jeste lepše nego li u vile;/ Rasrdi se vila Ravijojla,/ Pak odskoči u Miroč planinu,/ Zape luka i dve bele strele,/ Jedna ud'ri u grlo Miloša,/ Druga ud'ri u srce junačko". Time se pokreće novi sukob vile i junaka. Marko juri za njom, stiže je, udara buzdovanom i, na njenu molbu, pusti je da izleči Miloša. Pesma prikazuje Markovu nadmoćnost nad vilom i završava se pohvalom njegovoj snazi pred kojom se povlače i fantastična stvorenja: ,,Ali vila međ' vilama kaže./ ,,O čujete, vile drugarice!/ Ne streljajte pogori junaka/ Dok je glasa Kraljevića Marka/ I njegova vidovita Šarca/ I njegova šestopera zlatna;/ Što sam jadna od njeg' pretrpila!/ I jedva sam živa ostala"".
Quote from: boki77 on 20-11-2010, 00:22:11
Dobro, jedno je živeti i trpeti uticaj okoline i vršiti uticaj na istu, a drugo je pljačkati. S druge strane, ako su išli s Gotima, mogli su doći do Španije. Opasno :|
Koliko sam načuo Vizigoti spadaju u Slovenska plemena,Baski još uvek ne mogu da im oproste,pa se bune protu španaca.
VILA I ZAVADA BRAĆE
Kao neprijatelj ljudi, vila se javlja u pesmama sa motivom zavađene braće. U srpskoj tradiciji taj motiv se uglavnom vezuje za sukob braće oko plena, žene ili nasledstva. Sukob oko vile u osnovi ima motiv žudnje za demonskom ženom. Primećeno je da, za razliku od veštica, koje su nedvosmisleno zla bića, tj. demonska ženska stvorenja kod kojih se zlo ogleda i u njihovom izgledu – ružnoći, vile su i onda kada nanose zlo privlačne i zavodljive. Srodne pesmama o sukobu oko devojke, pesme o vili zavodnici i zavadnici sadrže i nameru vila da složnoj braći nanesu zlo. U jednoj od najranije zabeleženih varijanti (Erl.ruk.,132) ličnosti oko kojih se razvija ovaj motiv su neimenovana braća – ,,dva brajana". Njih u gori presreće vila Katarina. U svađi oko nje mlađi ubije starijeg, odvede vilu sa sobom, ali kada se okrene vidi da je ona nestala; vrati se nazad, sahrani brata, a onda ubije i sebe. Na sličan način se odvija radnja i u ostalim pesmama sa ovim motivom.
Bugarštica ,,Kako planinkinja vila zavadi dva brata Jakšića"(Bogišić,43) se razlikuje po tome što u njoj nema epizode povratka brata na kobno mesto, već se Jakšić Mitar ubija na mestu gde je pogubio brata. Sloga braće, ,,dva Jakšića mila brata, dva mila brajena", pokazaće se kao neistinita. Kada se jedna od vila, koje su čule dogovor braće da se jedan od njih oženi devojkom na koju ih put nanese, učini ,,gizdavom djevojkom da ljepotom ods'jevaše žarkom suncu i mjesecu", Mitar Jakšić traži od nje da kaže koga želi: ,,Evo ti smo mi dva brata, djevojko neoženjeni,/ jednog od nas oberi, koga mi je tebi drago". Pošto devojka ne izabere njega, Mitar ubija brata. Time se otkriva neiskrenost njegovih reči i privid sloge među braćom.
U pesmi ,,Mujo i Alija"(VukII,10) vile se pojavljuju u grupi. Njihovo boravište je ,,mutno jezero", za razliku od ostalih pesama ovog tipa, u kojima je radnja vezana za planinu. Njih su tri i izazivanje sukoba među braćom motivisano je nadmetanjam vila: ,,To gledale tri bijele vile,/ Najstarija vila besjedila:/ ,,Čudna onjen dva dobra junaka!/ Koja bi ih vila zavadila,/ Dati ću joj stotinu cekinah"./ No najmlađa polećela vila,/ Polećela na bijela krila,/ Ona pade Muju više glave,/ Pa mi tople suze prolijeva,/ Dok Mujovo progorelo lice". Kada se probudi, Mujo vidi devojku, a ne vilu. Pojava devojke razbuktava sukob među braćom, koji se završava ubistvom Alije. Mujo odlazi i vodi devojku sa sobom, ali uskoro shvata šta je uradio i zažali zbog toga. Taj trenutak vila koristi i obećava da će mu izlečiti brata: ,,Povrni se, Mujo, na tragove!/ Nekada sam vidarica bila,/ Ja bih tvoga brata izvidala". Kada se vrati na jezero zatiče mrtvog brata, a vila, koja je obećala da će mu pomoći, nestaje.
Vile u ovim pesmama nisu bića čiji su postupci izazvani eventualnim narušavanjem pravde niti su kategorije plemenito, ispravno, dobro i zlo ono kroz šta one sagledavaju situaciju. One nemaju nikakav emotivan odnos prema svetu ljudi, što je posebno naglašeno na kraju pesme, kada vila koristi čovekovu tešku situaciju da povrati svoju slobodu, ne dajući ništa za uzvrat. Zavada braće kao izazov i ne ispunjavanje probuđene nade čini ih demodina razaranja, stvorenjima nezainteresovanim za ljude kao takve. Njihova priroda je mračna, mutna, kao i jezero kod kojeg borave. Ali i više od toga, umetnički, one ovde predstavljaju demone u samom čoveku, jer se njihova pojava vezuje za dvojicu braće među kojom je već postojala neka vrsta skrivenog sukoba. Iako su ,,divno živovali" i ,,ispod sebe konje mijenjali/ i sa sebe svijetlo oruže", Mujo i Alija se raspravljaju ko je uhvatio zlatokrilu utvu: ,,Mujo pušti sivoga sokola,/ A Alija pitomu žuricu,/ Uloviše utvu u jezero./ Mujo reče: ,,Soko je ufati,"/ A Alija: ,,Nije no žurica".". Kasnije, kada se raspravljaju čija je devojka, još više ispoljavaju neke prikrivene sumnje. Tako Alija misli da Mujo želi za sebe devojku, mada to ovaj nije rekao – iz Mujovih reči se ne vidi kome ju je namenio, sebi ili Aliji. A Mujo, s druge strane, kod brata prepoznaje nepoverenje, iz njegovog ugla gledano, veće nego što jeste, ili možda rivala, jer odvodi devojku i posle ubistva brata.
Zbog toga se vila u okviru motiva o zavadi braće mogu posmatrati i kao umetnička vizuelizacija čovekove mračne prirode i kao pojava mitološkog bića, demona van čoveka. Kao nešto što je van čoveka, ona predstavlja stariji sloj u pesmi – čovekovu okrenutost spoljašnjem, sagledavanje uzroka u prirodi, koja manipuliše sudbinom ljudi. ,,Vila je oličenje pakosti nadmoćne sile koja iluzijom estetske i erotske lepote, vara da bi razobličila ljubav braće, i otkrila da su iza "milovanja" surevnjiva sebičnost i zaslepljena okrutnost. Pesme o zavađenoj braći mogle bi da budu podvrgnute žirarovskoj analizi žrtvene krize koju izaziva prevelika sličnost i bliskost braće koja žele da ukidanjem onog drugog potvrde svoj identitet" (Dej.Aj.,str.8). U okviru motiva o zavadi braće pojave vile može biti i izraz primitivnog iracionalnog verovanja u sudbinu iz koje izrasta poimanje dragičnosti. Pri tome, predavanje sudbini, silama van čoveka, podrazumeva i odsustvo čovekove zapitanosti o ličnoj krivici. Prisustvo, odnosno odsustvo epizode povratka brata na mesto na kojem je počinio ubistvo govori o odnosu prema ličnoj krivici. Podsticaj za povratak na to mesto je susret sa osakaćenom životinjom, najčešće pticom bez krila, čije reči ,,mene jeste bez krila mojega, kako bratu koji brata nema" ili neke slične otkrivaju dubinu greha. U pesmama o svađi oko nasleđa te reči nagone brata da spreči zločin, kao u ,,Diobi Jakšića"(VukII,97). Susret sa takvom životinjom je prilika da se junak zapita o sopstvenoj krivici i odgovornosti, tačnije prilika da se ispolji njegova zapitanost u vezi sa tim. On to čini upućivanjem pitanja životinji, što verovatno ne bi uradio da susretu na prethodi zločin. Time postojanje ove epizode ukazuje na viši nivo mitske svesti koja obraća pažnju na uzroke u čoveku. Suprotno tome, odigravanje ubistva i samoubistva na istom mestu, kao u bugarštici o Jakšićima, naglašava se iracionalno verovanje u sudbinu, u sile van čoveka koje upravljaju dešavanjima.
Isti motiv sadrži i pesma koja počinje stihovima ,,Dva su brata od majke rođena" (Hajd.usk.,18) i doveden je u vezu sa junacima hajdučkih pesama, Grujicom i Tatomirom. Osim što se pominju ta imenima, u pesmi nema ničega što bi ukazivalo na to da je reč o hajducima, tako da pesma ne pruža osnov za posmatranje pojave vile u hajdučkim pesmama već samo u okviru motiva o zavadi braće. Bratoubistvo se ovde pripisuje Gruji, junaku čije poreklo epska poezija izvodi od vile. Bratska ljubav je ne poljuljana sve do pojave devojke i data ja prenaglašeno: ,,Kako su se na svit porodili,/ Nikada se nisu imenom zovnuli/ Nego: ,,Brate, milo dobro moje!"/...Kad su bili srid gore zelene,/ Od mila se priko konja ljube". U pozadini njihovog sukoba je vila, ali se ne postavlja ona između braće, već prava devojka, ,,cura Mandalina". Ni vila ni devojka nemaju svoje osnovne folklorne atribute. Prvoj nedostaje čarobnost jer se u pesmi, osim što se za nju kaže da je vila zagorkonja, nigde ne vezuje nešto čudesno za nju. Njena želja da se braća međusobno zamrze, niti njeno ispunjenje nema ničeg fantastičnog u sebi. Devojci nedostaju plemenitost, uzvišenost, krotkost, što ona gubi samim odazivanjem vilinom pozivu. Ona je cura, a ne devojka, i time dodatno oduzima vili od njene čudesnosti. Iako vila ovde ima negativne crte, ona nema mnogo mitološkog u svom liku. Njena negativnost je više prozaična, nego mitološka.
KLICANJE VILE
Udeo i vrednovanje mitskih elemenata u narodnoj poeziji se smanjuje uporedo sa smanjenjem vremenske distance između događaja ili ličnosti koji se opevaju i vremena u kojem se to dešava. U pesmama koje opevaju vreme oko I i II srpskog ustanka ti elementi nemaju onog udela kakvog su imali u pesmama sa motivima i događajima veće starine. ,,Kada, tokom prvog i drugog ustanka, pesme počnu da beleže istoriju ,,kakva jeste" a ne ,,kakva bi mogla biti", sva epska jaka mesta gube svoju mitsku neodređenost i postaju samo poprišta važnih događaja" (Mir.Det.,str.307). Zbog vremenske bliskosti događaja i ličnosti i onih koji ih opevaju, u tim pesmama nema uslova za mistifikaciju. ,,Za složeniju poetsku nadgradnju potrebno je da prođe vremenski period koji pesniku dozvoljava drugačije tumačenje određenih trenutaka iz prošlosti. Odnos između istorije i poezije najjednosavniji je u hroničarskim pesmama, nastalim neposredno posle nekih događaja. One se često pretvaraju u puko prepričavanje onoga što se dogodilo, bez ikakvog psihološkog oslikavanja protagonista i njihovog intimnog života" (Mir.D.,str.15). Pored vlastitih imena, u nazivima pesama često se javljaju konkretni istorijski događaji – ,,Boj na Čokešini", ,,Boj na Mišaru", ,,Boj na Deligradu", ,,Boj na Loznici", ,,Boj na Kukutnici", ,,Ustanak kneza Miloša na Turke", ,,Boj na Morači" (VukIV). Pojava vile u ovim pesmama je svedena na oglašavanje. Njeno javljanje u pesmi više ima za cilj da naglasi važnost događaja koji će uslediti, tj. njena pojava je više u funkciji mitizacije samih događaja neko likova.
Obično se oglašava, ,,klikuje" sa planine i doziva junaka, što je nekada deo uvodne formule. Ona doziva Crnčane i javlja im da su im Piperi zaplenili ovce (VukIV,21). Sa Javora doziva Čavić-Mustaj-bega u Sjenici i najavljuje dolazak ,,silne vojske" predvođene Đorđem Petrovićem (VukIV,38). Vila iz Posavlja obaveštava Stanojla harambašu da su mu Turci ubili brata i time pokreće dalje događaje – osvetu (VukIV,43). U ,,Boju na Čačku" (VukIV,46) ,,prebijela vila"obaveštava Suleman-vezira da se raja odmetnula posle čega će uslediti seča srpskih velikaša. Upozorava Moračane da će ih napasti Turci i ,,i Morače oblje poharati" (VukIV,49). Sa Cera doziva Luku Lazarevića i Stojana Čupića, nakon što su Turci u Pocerju poharali crkvu i pogubili tri đaka, i pokreće junake u akciju (VukIV,34).
U ,,Boju na Deligradu" (vukIV,31) na kraju pesme vila najavljujući dolazak Karađorđeve vojske istovremeno najavljuje i poraz Bušatli vezira: ,,Da ti imaš krila sokolova,/ Nebi perje iznijelo mesa:/ Biježaćeš, no pobeći nećeš,/ Branićeš se, odbranit' se ne mo'š;/ Molićeš se, pomoći ti ne će".
Propast prvog i najava drugog ustanka dati su pesmi ,,Rastanak Kara-Đorđija sa Srbijom" (VukIV,40). Viline reči donose sliku stradanja i povlačenja: ,,Zar ne vidiš, njima ne viđeo!/ Đe ti Turci zemlju preoteše?", ,,Bježi, Đoko, žalosna ti majka!/ Pogibe ti na Timoku Veljko,/ Razbi ti se na Ravnju Milošu,/ Mutapa ti Turci zatvoriše/ U tvrdome šancu Deligradu,/...Ne uzdaj se ni u koga Đoko,/ Niko tebe pomoći ne može;/...Bježi, Đoko, Srijem zemlji ravnoj". Time se na određeni način i mitizuje odluka Karađorđa o napuštanju zemlje nakon sloma ustanka. Preko vile Karađorđe pozdravlja svog kuma, kneza Miloša i poručuje mu da istraje u borbi: ,,Nek ćeraju po selima Turke". Kraj pesme, osim najave novog ustanka u rečima prebeglog vođe, donosi i opomenu: ,,Opet viče od Posavlja vila,/ Ona zove Petrovića Đoka:/ Đe si, Đoko? Niđe te ne bilo!/ Znaš, đe si se zarekao lani,/ Da poodiš zemlju Šumadiju/ I bijele u Topoli dvore./ Da ti vidiš, kaki su ti dvori!/ Poharani, ognjem popaljeni;/ Kako ti je porušena crkva,/ Kako su ti parlog vinogradi,/ I drumovi tvoji zasječeni,/ Obaljene tvoje zadužbine". Funkcija vile ovde je u dimenzionisanju stradanja, jer su krah ustanka i pustoš ostala nakon toga u okviru borbe za oslobođenje doživljeni kao korak nazad.
Klicanje vile koja najavljuje smrt epskog junaka, Marka Kraljevića (VukII,73), je drugačije vrste. Ona se ne javlja kao deo uvodne formule, već predstavlja reakciju na Markove izrečene slutnje u vezi sa posrtanjem Šarca i suzama koje roni: ,,To je Marko u riječi bio,/ Kliče vila s Urvine planine,/ Te doziva Kraljevića Marka". Njenim oglašavanjem sa planine ceo prostor poprima drugačije obeležje. To je prostor koji nije samo vilinski već i onaj u kojem se nalazi bunar iz čije vode junak saznaje kada i kako će umreti. Tajnu te vode poznaje vila. Kako se o stajaćoj vodi, gde spada i bunarska, govori kao prolazu u donji svet, vila ovde podseća i na čuvara tog prolaza, tj. na nekoga ko tuda može sprovoditi ljude u svet mrtvih. Moglo bi se reći da Markovo naginjanje nad bunar predstavlja njegovo zavirivanje u svet mrtvih. Klicanje vile ovde je dovedeno u vezu sa proricanjem sudbine pomoću vode i ulogom čuvara podzemnog sveta. Time smrt epskog junaka postaje mitska.
Očigledno, postoji velika sličnost ovih pesama i savremene novinarske reportaže...
Vila = reporterka televizije (recimo).
Sa vremenske distance sve su žene vile.
Javne žene ;) (misim, reporterke...)