Dobio sam sobu u prizemlju -Arrive- hotela. Mali prozor gleda na park i drvo na kome sam uštekao kesu sa gudrom. Nemam ni Tv., ni klimu, ni terasu. Imam samo krevet i fotelju pored njega.
Ležim na krevetu. Trudim se da se puno ne pomeram, jer kad god se pomerim krevet škripi. Na zidu, preko puta kreveta, okačena je uramljena slika cveća u vazi, naslikana temperama na papiru. Na plafonu luster sa one tri simetrično raspoređene, zaobljeno stilizovane čaše u kojima se nalaze sijalice. Od tri sijalice radi samo jedna. Na zidu pored ulaznih vrata se nalazi hotelski telefon. Spiralni kabl između slušalice i telefona bih mogao da skinem i da se nekako obesim o luster.
Savršena scenografija za samoubistvo. Kao u nekom depresivnom evropskom autorskom filmu. Samo fali moje mrtvo telo koje visi na famoznom lusteru. Kao da me Bog zajebava. Evo ti savršena scena da se obesiš.
Gledam sliku na zidu. U uglu je potpisana onako pisanim slovima, JT. Oseća se deo njega u toj jebenoj slici. Deo njegovog bića, deo slobode. U JT.-ovoj mrtvoj prirodi mogu da nađem šta god hoću. Ostavio je u tim širokim pokretima četkice i živim bojama, slobodu posmatraču da vidi ono šta on hoće. Svako može da odluči šta će mu ta slika predstavljati. Drugačija je od Tv-a u svakom slučaju. Samo umesto daljinca trebam da probam da osetim i naći ću program koji god hoću. Radost ili tugu, život ili smrt.
Sam sebe zajebavam, a ne zajebava me Bog. Kao da ćaskam sa Bogom gledajući JT-ovu sliku. Odluka je moja. Ili ću odlučiti da ova moja soba u –Arrive- hotelu bude najlepša na svetu ili da mi bude grobnica. Nemam pojma. Kako sam uopšte došao do ovde?
...Ako izgubim brzinu, padam
Prema tome, dabome
Vozi brzo
osh-nesh-bangla-desh...
Rodos. Grčko ostrvo na kraju sveta. Tu negde odmah preko mora je i Turska. Vetar duva ludački. Da nema vetra pocrkali bi od sunca koje pičiii...gori sve pred sobom.
Iznajmio sam scooter. Nervozno se vozim na parkingu Grand hotela. Čekam Gashija da mi završi koks. Pravim krugove, osmice. Vozim do hotelskog bazena, mada shvatam po pogledima gostiju, koji se sunčaju na ležaljkama, da tu baš i nije mesto za vožnju. Opet se vraćam na parking i kružim, kružim, kružim. Rekao je tačno u podne, a sada je 5 do 12. Njega još nema. Mogao bi i malo ranije da stigne.
Slika ogromnog šprica, koji sjurujem u tetku, mi vezuje stomak u čvor. Dođe mi da se skucam u zid ili bar da proletim kroz staklo hotelske trpezarije i završim udarivši u ogromne količine pripremljene hrane, koja čeka na traci da je turisti prožderu u vreme ručka. Kako mogu tolko da jedu mamu im jebem? Koji su kurac uopšte dolazili ovde? Da žderu? Pa mogli su to i kući da rade. Tri obroka u hotelu im dođe kao tri rokića koke. Mogli bi non-stop da se roksaju u nekom jeftinijem hotelu.
Opet ulećem među turiste na ležaljkama oko bazena. Ulećem prebrzo. Kočim kao lud. Motor me zanosi. Padam. Brzo puštam kočnicu i nekako ga ispravljam na desno, pa na levo i ostajem na mašini. Nisam pao jbt.
Primećujem jednu, verovatno švabicu, sa istetoviranim zvezdama na kukovima, kako leži na ležaljci pored svog kretenastog dečka. Znatiiželjnim pogledom posmatra šta ću još da uradim. Naravno shvatam da sam se malo više zaneo i opet izlazim na parking.
Potrošiću sav benzin. Gasim scooter i stavljam ga na nogare. Palim pljugu. Minut do 12. De je više i taj Šiptar, usta ga jebem? Jebem ti i ovaj jebeni Rondos, da ti ga jebem.
Ogledam se u prozoru hotelske trpezarije. Lice mi pulsira. Tako jako stežem zubima, da mi celo lice pulsira u ritmu stezanja. Prestajem da stežem. Još sam urađenod noćas. Nisam spavao već tri noći. Možda četiri? Ne mogu da izbrojim. Da se uradim još sada, pa ću da nađem neke spavalice ili malo dopa, pa ću da odspavam.
Mogao bih da istestiram sebe i probam da pročitam nešto, natpis, reklamu. Ako nisam u stanju da čitam, znači da treba da stanem sa ko- kom, ali jbg., bolje da ne pokušavam, jer očigledno ne mogu. Jebo čitanje. Gde je taj Gashi? 12:02 sada već kasni.
Švabica sa zvezdama na kukovima, prolazi pored mene. Značajno me gleda i kao nešto zbunjeno se osmehuje. Dobra je pička nema dileme, mislim i dupe i sise i sve to, plave oči, ali daj pali ženo, samo mi još ti fališ. Mogao bih da je pitam da se vidimo malo kasnije mada ima onog kretenastog dečka i nekako, gadi mi se cela priča. Mislim ovi došli da jedu, a ova da se jebe, pa jebem ti, gde ide ovaj svet?
Na ulazu u parking se pojavljuje tip u farmericama, crnim cipelama, beloj košulji sa malo većom kragnom i frizurom na juriš kao Travolta u Suturday night feaver. Jeste on je, jeste, jeste, samo on izgleda u tom fazonu od pre 20 možda 30 godina. Odmah palim mašinu i prilazim mu.
-Kasniš Gashi, ajde sedaj.-
-Nije kasno, nije kasno - kaže Gashi i seda iza mene.
-Ma nije kasno nego ti kasniš 5 minuta, rekli smo u podne.-
-Nije kasno, nije kasno - ponavlja Gashi.
-El na isto mesto, Gashi? A?
-Vozi, vozi, nije kasno.- Možda tebi nije kasno ali meni jeste, mislim se i dajem gas.
Plešem scooter dok ga vozim. Trudim se da oslonac prebacujem sa jedne ivice gume na drugu. Kad god sam na ivici dajem gas i nabijam turu tako da smanjujem trenje, jer ne vozim punim točkom po asvaltu dok ga ne ubrzam. Kineski scooter koji ne može da ide brže od 60 tako teram i do skoro 80. Nabijam se u dupe autu koji je u tom trenutku ispred mene. Koristim i najmanji prostor da pretičem. Narav-no, ulećem u makaze ali sam siguran da me drugi vozači vide i da me neće udariti već će prikočiti i pustiti me da prođem. Svi mi sviraju i psuju me. Gashi mi zabija prste u rebra dok se drži za mene. Nije mu baš svejedno.
- Nije kasno! Nije kasno!! - viče mi na uvo.
- Šta je Gashi?! 'El si se usro?!
- Nije usro! Nije kasno! - neće Gashi da prizna da se usro.
Sa auto puta skrećemo uzbrdo u maslinike. Put je sav u serpentina- ma ali uz vešto plesanje i zaletanje savlađujem krivine i izbegavam za dlaku automobile koji mi nailaze u susret. Posle 15 minuta vožnje, kao u video igrici, stižemo do dela gde put postaje ravan. Čim smo stigli do tog ravnog dela on se razdra:
- Stoojj! Stooj! - te ja stadoh.
Obično mi kaže da stanem malo dalje, pa se onda on vrati nazad i ode do štekapo koku ali ovoga puta stadosmo bliže nego inače.
Gashi silazi sa motora. Ništa ne govori. Malo se ljulja kao da ne oseća tlo pod nogama. Dajem mu kintu za pola grama koke. Nestaje u masliniku sa mojim parama. Dižem motor na nogare. Naslanjam se na njega i palim pljugu. Gledam ta iskrivljena stabla maslina. Izgledaju kao đavoli koji čekaju kap kiše, krvi, ili bilo kakve tečnosti da ožive. Osećam neku nelagodnu slutnju. Neprijatno mi je. Kao da me neko gleda. Okrećem se oko sebe. Nigde nikoga. Sam samcit. Imam utisak da će neko drvo oživeti i skočiti na mene. Ne smem da mrdnem od scootera.
U tom trenutku, kroz šumu grana od maslina, primećujem Gashija kako duboko u masliniku, ispod jednog drveta, nešto petlja. Yeah! Nemoguće! Pa to mu je štek čoveče. Izvalio sam mu štek sa kokom. Pamtim svaki piksel, svako drvo, lociram mesto na kome sam ja, mesto gde je on, drvo ispod koga šteka koku. Nema greške.
Biće da sam 'stara škola', ili me je vreme samo na brzinu izgazilo; muka me vata od isforsirane navale kvazi narkomanske etike. To je sad in skoro kao rodna ravnopravnost. Svako od nas ima svoju drogu od izbora, barem se tome niko otrgao nije, ova gore pomenuta mi najvećma gaca po živcima - tupi oštricu, zamagljuje emocije do neprepoznatljivih suvih ostataka, uglavnom namenjenih jedino samom autoru/konzumentu. 'Rodos' mi se sviđa, dobro je ali nije lepo, ima potencijalno interesantnu priču no tupom satarom naseckanu; vrlo obećavajući tok i ritam ali usvinjen oskudnim stilom. 'Uvod' je uvreda za 'unutrašnje dijaloge', poderati i baciti daleko od sebe. Držati se 'Rodosa'. Kad sledi i drugi deo? Ovo nije cela priča, nemože biti.
Meni je ovo super čitljivo i zabavno, ali ja sam sucker za ovakve likove, zaplete i okruženja. Sviđa mi se tempo, nihilizam i sve redom, ali imam dve brige. Prva je da bi duže delo (priča ili roman) koji bi se u velikoj meri oslanjali na ovakvo pričanje iz prvog lica sa introspektivnim klizanjima možda postali previše gimmicky za čitanje. Intenzitet koji ovde piči iz teksta je vrlo teško održati na istom nivou sv vreme. Druga briga mi je uticaj Internet stila na pisanje (Yeah, JBT i ostalo što koristimo u onlajn komunikaciji). Mislim, simpatično je to kao gimmick, ali nisam siguran da na duže staze ne bi pojeftinilo tekst do mere kada više ne bi mogao da se čita kao prozni rad. Doduše, ja sam star čovek, možda mlađima to uopšte ne bi smetalo.
Hvala na komenterima. Ima i nastavak. Ja bih da nadjem poštenog izdavača.
Eh, sad, pošten izdavač, poštena žena za brak... svi mi tražimo nepostojeće...
Štrajk. Ne rade trajekti. Sve sam držao pod kontrolom i sad štrajk, čoveče. Nemam pojma ko i zašto štrajkuje ali mi službenica na šalteru jasno i glasno kaže:
- Not possible.-
- When will they start to work? - pitam.
- In a few days I suppose, give us your phone number and we will
inform you. -
- Fuck - okrećem se i odlazim.
Ubiće me Šiptari na ovom jebenom ostrvu. Uzeo sam mu 150gr. koke i isto tolko dopa. Prekopaće celo ostrvo da me nađu. Kakvo sranje. Kako da baš sada ne rade trajekti? Koji kurac štrajkuju? Ne mogu da verujem. Ne mogu da verujem!
Za avion nemam kinte, a i kako da se uvučem u avion sa ovoliko gudre pored svih onih pseta i mera predostrožnosti protiv terorista. E jebem ti sve da ti jebem. Ma ceo svet ide u kurac. Štrajkovi, teroristi, u pičku materinu, ne možeš ništa normalno da uradiš. Moram da se zavučem negde i da ne mrdam dok ne prorade ti jebeni trajekti.
Tri popodne. Sunce prži, jebe kevu. Uhhh. Da se puknem još jednom pa da vidim šta ću.
Ulazim u jedan hotel i odmah nalazim wc. Stavljam skoro ceo gram koke u veliku kašiku koju sam pokupio sa stola dok sam prolazio kroz hotel. Sipam vodu preko koke i ona se maltene odmah rastvara ali ipak reda radi i zbog dezinfekcije, kuvam je upaljačem tek da baci ključ. Kidam zubima delić filtera od pljuge i ubacujem ga u šiku. Navlačim koku u gan kroz filter i stavljam iglu. Isterujem višak vazduha iz gana. Malo koke mi izlazi kroz iglu. Ližem iglu i tih par kapi koke ne njoj. Gorko. Baš gorko. Jezik i usne mi trne. Jak je rokić, jebe kevu.
Sedim na wc šolji. Prekrštam noge preko leve ruke. Iskače mi vena na zglobu. Ulazim iglom u nju. Pojavljuje se crvena tačkica krvi u ganu. Tu sam. Navlačim još malo, krv ulazi bez problema. Tu sam 100%. Dajem. Prvo polako, a onda sjurujem.
Osećam je odmah u stomaku, a odmah zatim u glavi i onda....onda.. osećam sve....udahnuo sam punim plućima i mogu još da udahnem. Kao nov sam. Ladno bih mogao i da preplivam do nekog drugog ostrva čoveče, pa sve je Ok. Hteo bih da udahnem sve, celu zemaljsku kuglu, ali me ovo moje telo ograničava. Nemam dovoljno velika pluća.
Sve razumem, sve shvatam, sve vidim, sve čujem. Nisam više telo. Postojim svuda. I gore sam i dole sam. Izašao sam iz tela. Letim, letiiimm, volim, ah kako vas sve volim, plačem koliko vas volim. Vooliimm vaassss.........
Osećam bol u glavi. Ležim na patosu wc-a i trzam se. Glavom lupam o zid. Nekako prestajem da se trzam i dižem se. Kapiram da sam zaboravio da dišem. Davim se kao riba na suvom. Svesno teram sebe da dišem.
Dobro je, malo sam otkinuo ali dobro je. Disanje mi se normalizuje i pun sam snage. Čoveče, pa na koki ja uopšte ne moram da spavam i jedem. Savršeno se osećam.
Prvo moram da vratim scooter, jer će vrovatno svi tražiti crveni scooter i mene na njemu, onda ću da odem kod Nikosa po stvari, a onda ću Andreasu da prodam gomilu dopa za trećinu cene, što će meni biti dovoljno i za hotel i za sve druge potrebe u sledećih nedelju, dve.
Sve sam ovo i odradio u sledećih sat vremena, s tim što mi je Andreas rekao da je Gashi već nekim ortacima koji me znaju pokazao nož sa kojim će me zaklati kada me bude našao.
Taxijem stižem do jednog hotelskog kompleksa malo dalje od Rodosa. Kompleks se sastoji od tri hotela. Ulazim u hotel koji mi izgleda najžešće. Na recepciji ostavljam sošku i dobijam ključ od sobe. Soba je do jaja. Sa klimom, kablovskom, velikim kupatilom i velikom terasom koja gleda na park sa drvećem.
Odmah odvajam jedno 5 gr. koke u kesicu koja je u obliku loptice, a kesetinu sa dopom i onu drugu sa kokom stavljam u jednu tamnu jaču kesu. Odlazim u park i penjem se na drvo gde uštekavam tu tamnu kesu tako da mogu da je vidim sa terase svoje sobe. Tamna kesa je iste boje kao i stablo drveta i uopšte se ne vidi da je tu. Kako mi dobro radi mozak na koki. Ko bi rekao da već tri noći ili možda četiri, nisam uopšte spavao, a ni jeo.
Vraćam se u sobu i uz put kupujem jedan litar nekakvog voćnog soka. Ipak bi trebao malo nečeg hranljivog da unesem u organizam, a i ova vrućina, mislim dobro će mi doći malo tečnosti. Uključujem klimu. Pijem sok. Posle prvog gutljaja imam osećaj kao da sam progutao kamen. Na silu gutam još jedan pa još jedan. Nekako uspevam da ispijem skoro pola soka. Ovo je maltene jedino što sam uneo u sebe u zadnjih nekoliko dana. Ma bole me kurac. Šta mi fali? Sve je Ok.
Dok sam silazio sa drveta na kom sam uštekao kesu sa gudrom, dodirnuo sam nešto ljigavo na grani za koju sam se uhvatio. Ruka mi je lepljiva i ljigava od toga jbt. Odvratno. Ulazim u kupatilo. Perem ruke. Nikako da skinem ljigavštinu sa ruke. Trljam sapunom, trljam, ispiram vodom, brišem i brišem peškirom ali ne vredi. Kad god pipnem, osećam da je ostalo malo lepljivog kevu mu jebem. Ulazim pod tuš. Detaljno se perem sapunom, pa vrelom vodom, pa opet sapunom, pa vodom. Brišem se jednim, pa drugim peškirom i opet kao da sam i dalje malo lepljiv. Užas. Šta je ovo?
Ne pada mi ništa drugo na pamet nego da se još jednom roknem kokom.
U rokić stavljam, pa sigurno ceo gram. Prekrštam noge preko leve ruke i sjurujem ceo rokić u venu na zglobu. Vrelina iz stomaka prelazi u glavu, pa u pluća i to sve u deliću delića sekunde.
Vidim celu planetu. Vidim ceo kosmos. Vidim i ono gde nema ničega. Čujem tišinu. Do sada nisam znao da to postoji. Praznina isto postoji. Praznina se isto sastoji čoveče, od toga...... nije sve od ovoga... praznina me zove....praznina traži moju ljubav.... neeeeee....neeeeee
......neee...
Boli me glava. Ležim na patosu i trzam se. Glavom udaram o nogu od kreveta. Uhhh. Opet sam se malo zaneo. Dobro je. Sve je pod kontrolom. Mogao bih da odem, neke pičke da navatam. Video sam jedan sex-shop. Mogao bih da kupim lijane i da onda neku napaljenu Engleskinju vežem i tucam dok ne poludi. To bi mi sada prijalo. Da je vežem i da je toliko uzbudim, da počne da kida lijane, da bi me dodirnula.Yeah!
Izlazim na terasu. Čoveče. Blagi užas. Onaj pitomi park sa drvećem, sada kada se smrklo, izgleda avetinjski. Kao da me neko gleda odande. Pokušavam da vidim mesto na drvetu gde sam uštekao gudru ali sve izgleda potpuno drugačije. Ne mogu da verujem. To nije taj park.
Na jednom stablu jasno vidim odrvenelu facu koja mrda i pokušava da pljune u mom pravcu ali kao da nema dovoljno pljuvačke. Skuplja usta i krklja, ne bi li skupila pljuvačku da me pljune. I fljuss. Pljunula me je. Vidim fleku na majci.
Čujem muške glasove koji govore na ruskom. Penju se uz oluk. Čujem kako se penju. Ulećem u sobu. Zatvaram vrata od terase ali u trenutku kada treba da okrenem kvaku jedan od Rusa je već na terasi i snažno udara u vrata. Ne uspevam da zatvorim vrata. Bežim ka izlazu iz sobe.
Dva Rusa uleću preko terase u moju sobu. Okrećem se i vidim da vade utoke14. Jurim ka vratima najbrže što mogu. Shvatam da neću pobeći. Očekujem da me meci pogode u leđa. Umesto bam, bam, čujem fljuss, fljuss, i osećam kako me po leđima pogađa ona ista pljuvačka, kao od onog odrvenelog duha koji me je malopre pljunuo. Rusi se nešto dernjaju na ruskom i besne.
Istrčavam iz sobe, pa niz stepenice pored recepcije, izlećem na ulicu i skačem ispred prvog automobila na koji sam naleteo. Ulećem Grku u automobil i kažem mu na engleskom da vozi, jer me jure Rusi i hoće da me ubiju.
- Where are you from? pita grk
- From Serbia! Drive, drive, please!
Grk kreće.
Ako Meho bude jedini koji ti udeli komplimente, ne nadaj se poštenom izdavaču.
Quote from: SuperSynthetic on 02-12-2010, 14:08:31
Na jednom stablu jasno vidim odrvenelu facu koja mrda i pokušava da pljune u mom pravcu ali kao da nema dovoljno pljuvačke. Skuplja usta i krklja, ne bi li skupila pljuvačku da me pljune. I fljuss. Pljunula me je. Vidim fleku na majci.
ako je tebe pljunula, od čega je fleka na majci? mladež, beleg?
Kome zapisivanje sopstvenih tripova i snova može da bude interesantno, osim, autoru samom? Ukoliko te zabeleške ostanu u fioci, samo za oči osobe koja ih je zapisala, u redu je, ukoliko ne, onda je po meni to besmisleno.
Prva priča (uvod), složiću se sa Stevom, poprilično je loša. Iskreno, u njoj nema ničeg što mi se svidelo. Ukoliko autor želi da ovako nešto stoji, morao bi da je ozbiljno preradi. Razumem da su mu se stvari koje je primećivao, u takvom stanju svesti, činile spektakularnim, ali... daj da i mi to osetimo. Dočaraj nam. Dakle, mora to mnogo bolje.
Druga priča je bolja. Kao da je nije pisala ista osoba. Brza; dinamična; čitljiva; ujednačena; na neki način mi se svidela. I u njoj ima klimavih rečenica, ali ne kao u prvoj priči. Nije mi se svideo žargonski način pripovedanja, ali to nije problem osobe koja ju je pisala, već, moj ukus. I ja sam mator.
Kraj je neubedljiv. Kada bi se doradila, druga priča, bi mogla da stoji.
Treću nisam mogao da pročitam. Previše mi je...
Sve u svemu, iz druge priče se vidi da osoba koja je ovo postovala ume da napiše nešto zanimljivo za čitanje. Savetovao bih mu da nastavi da piše i da se okane narkomanskih tema. Shvatam da dosta dobro poznaje tu problematiku, ali daj... je l' to je sve što zna i o čemu može da piše?
Možda i bolje od Rodosa. Kao i kod Sina, polako se navikavam na stil. Teraj dalje. PS ispravi kucajuće greške, poješće te ovdašnje ale za koještarije.
Baš tako, ajd batali postovanje tripova, daj nam nekog drugog mesa. Vidiš da smo svi matore prdekanje kojima je i ono škotsko trabunjanje o vozovima bilo previše. Par dimova je sasvim dovoljno. Imaš mišić za olovku, ne troši ga olako.
Da li je glavni junak ove price nemocan pred zavisnošću?
Da li moze da upravlja svojim zivotom?
Da li priznaje?
Po meni je ocigledno da je nemocan, jer ne moze da stane sa drogiranjem iako ga svaka nova doza dovodi u stanje klinicke smrti.
Ne moze da upravlja svojim zivotom, jer niti spava, niti jede, niti pije, a to su osnovne stvari koje covek radi da bi kolko tolko upravljao svojim zivotom.
Nemoc naravno jos uvek ne priznaje ali polako, priznace. Priznace ili ga nece biti, to je na njemu.
http://youtu.be/ZFZNl64Yfu0 (http://youtu.be/ZFZNl64Yfu0)
p.s Da li mogu da se stavljaju pesme sa you tube???
Može, samo prekopiraš link, forum će da odradi ostalo:
The Film - Can You Trust Me? (Rare) (http://www.youtube.com/watch?v=ZFZNl64Yfu0#)
Hvala Bobane.
Bolji je nastavak.
Autor mora da kontroliše svog junaka. Što ga više kontroliše, to se više njime poigrava i cela stvar dobija novu, zanimljiviju i duhovitiju dimenziju... Bolje ti je da ideš na to nego da besomučno samo opisuješ šta ovaj oseća... to je najmanje zanimljivo. Nego kakva mu je interakcija s ostatkom sveta - tu tek možeš da iskopavaš različite apsurde do mile volje.
Quote from: SuperSynthetic on 02-12-2010, 23:47:53
Da li je glavni junak ove price nemocan pred zavisnošću?
Da li moze da upravlja svojim zivotom?
Da li priznaje?
Po meni je ocigledno da je nemocan, jer ne moze da stane sa drogiranjem iako ga svaka nova doza dovodi u stanje klinicke smrti.
Ne moze da upravlja svojim zivotom, jer niti spava, niti jede, niti pije, a to su osnovne stvari koje covek radi da bi kolko tolko upravljao svojim zivotom.
Nemoc naravno jos uvek ne priznaje ali polako, priznace. Priznace ili ga nece biti, to je na njemu.
Verujem da ćeš ubiti čitaoca ukoliko želiš da napišeš neku dužu formu sa ovakvim ritmom pripovedanja. Meni se to dogodilo sa romanom "Belo-Crveno" Dorote Maslovske. Roman je jako sličan Sintetikovoj temi: droga, seks, droga... Odložio sam knjigu na policu nakon 50-tak pročitanih stana. Spržila mi je mozak razmišljanjima (koja su mi na pocetku bila interesantna) i opažanjima nebitnih stvari (koja su, takođe, na početku bila jako zanimljiva). Inace, stil pisanja joj je dobar, bolji od Sintetikovog... Umalo da zaboravim: Dorota je taj roman objavila sa 16 godina...
Sintetik, to nikako ne znači da treba da odbaciš svoju ideju. Guraj dalje i traži pravi put.
Upornost, upornost, upornost...
Zanimljivo je ovo. Već sam pročitao celo na jednom drugom forumu, privuklo mi je pažnju jer podseća na Sinovljev stil, a to su i te priče, tim više što je autor kasnije proširio radnju i na svoja zatvorska iskustva. Veoma slična Sinovljevim, opet.
Imam veliku zamerku na preterano korišćenje upravnog govora. Ima previše nebitnih dijaloga koji usporavaju tempo i ponegde zvuče veoma izveštačeno. Neki delovi priče su prosto manje zanimljivi i čini mi se da autor ne ume, što je i razumljivo jer je bazirano na ličnim iskustvima samo nakićeno, da razlikuje manje zanimljive delove od onih na koje treba dati akcenat. S druge strane, šteta je što nema više klifhengera poput onog kad glavni lik shvati gde je Gašijev štek. I deo sa grčkim parom džankija koji drže ofucani hotel je zanimljiv, ličnovski.
Imam lični razlog zbog koga volim ovu priču, a to je zato što se oseća autentičnost jer volim Rodos, bio sam triput, obišao sam ga uzduž i popreko i baš sam se ovog leta prisetio i ove priče - to su te lokacije. Takođe, postoji i zanimljiva crtica o drogiranju u jednoj televiziji, mislim da sam i tu lokaciju prepoznao a kao da mi se čini da sam i za incident načuo.
Za razliku od Sinovljevog ubitačnog stila koji ne vredi dirati, mislim da ova priča ima potencijala ali zahteva (pre)uređivanje. Ipak je za izdavanje potrebno više od "režije sa dve kamere", što napisa autor na jednom drugom mestu.
e neda mi se da napisem komentar... taman zavrsim, a ono mi vreme isteklo ili stigla nova poruka ili se ja ne snalazim.
Aj da ne otkrivamo sta ce biti. Objaviću jos nastavaka na ovome forumu. Hvala na komentarima.
- Jebem li vam mamicu rusku. Mene ste našli.- nabrajam drhtavim glasom.
- Ko tebe ubije?- pita Grk na nemuštom srpskom. Gledam ga. I on je deo šiptarske zavere protiv mene. Odkud bi inače znao srpski?
Otvaram vrata. Kola jure. Hoću da iskočim. Kad me nisu Rusi ubili neće vala ni ovaj Grk.
- Stane ti, stane!- viče Grk.
- Oću kurac da ti stanem!- iskačem.
Grk koči. Gume škripe. Desnom rukom me grabi za majicu i vuče unutra. Pocepa mi majicu idiot.
- Ja voli Srbija! Prijatel, prijatel - grli me Grk. Gledam ga.
- Otkud ti znaš srpski?- pitam.
- Ja prica srpski.-
- Ali otkud znaš srpski? Ko te naučio srpski, čoveče!?-
- Beograd, studira tamo. Dobra picka tamo.-
- Uh jbt. Pa mogo si i malo bolje da naučiš srpski kad već studiraš tamo.-
- Ne sad. Ja pre studira tamo. Pre 14 godine.-
- Idi u kurac, a ja reko oćeš da me ubiješ.-
- Nece ubije.-
- Ma super, baš ti hvala.- Zatvaram vrata. Krećemo. Kao da se znamo 100 godina.
- Ja ide na party na plaza. Oce ti na party na plaza? Ceo noc. Dobra picka.-
- Kakav party čoveče, vidiš da me Rusi jure. Ubiće me. Moram da se
sakrijem negde.-
- Zasto tebe Rusi ubije?-
- A zašto? Zato što su zlotvori. Komunisti -
- Nema komunisti -
- Ma kurac nema -
- Komunisti bilo pre, nema vise, gotovo komunisti -
- A jebiga, vidiš da se još uvek kriju ovde po Grčkoj i ubijaju pošten
svet -
Grk me gleda i smeje se kao da je čuo dobar vic.
- Ja ide u Beograd opet. Dobra picka. U Beograd mnogo dobra picka.- Počinje grk svoju porno priču i bole ga kurac sto će mene Rusi da ubiju. Šta da radim? Ako odemo na taj open party sigurno ću da sretnem poznate face, a Gashi je verovatno ponudio i nagradu onome ko me njemu drukne. Ne. Nikako ne mogu na party. U hotelu me čekaju Rusi sa utokama. Najbolje da izađem sada i nađem neko skrovište. Ali nemam ni kinte u džepu, a i sva gudra mi je ostala tamo na drvetu. To Rusi sigurno nisu našli. A tek onaj duh u drvetu koji me je pljunuo. Baš se iskomplikovala situacija. Gledam u Grka.
- Ja i jedan cimer jebe cela noc dva picke menjamo...- uneo se on u prepričavanje svoga studentskog života u Beogradu.
- Da, da - ubacujem skrušeno, shvatam da nema šanse da on razume moju priču. Od Grka nema leba. Ma idem nazad u hotel. Tamo mi je gudra. Nak bude šta biti mora. A u pičku materinu.
- Alo Grk!- prekidam ga u pola rečenice, a baš je pričao kako mu je neka matorka pušila.
- Aj ti mene lepo odvezi nazad u hotel, ne mogu ja na party, aj budi
tolko dobar.-
- Nema problema.- kaže grk i nastavlja da priča kako matora dobro puši. Na semaforu pravi polukružno i krećemo nazad ka hotelu.
- Stegne u sise ga mrda ja to voli- tera Grk neumorno.
- Ma jebo bi ti i smrznutog četnika u bradu- kažem Grku, jer cela situacija postaje tragikomična.
- Ja voli guza jebe -
- Sad bi još i da me jebeš u dupe, manijaku jedan. Aa?-
- Ne tebe jebe - smeje se Grk.
- Prvo si hteo da me ubiješ, a sad oćeš i da me jebeš, pa stvarno bre
mislim... -
- Nece tebe ubije, ti dobar, ti jedan prijatel malo jedan lud, dobar
prijatel.-
Jaoo de ga nađoh? Kakav ludak. Pravi ludak. Ko sve hoda ulicom čoveče.
- Ja ima jedan devojka pre jebe samo guza, ne jebe picka samo jedan
put jebe picka kad dobila 10 na fakultet.-
- Ma jašta, nije pička sve što leti- odgovaram ludaku.
- Nece stavi pusi usta kaze smrdi, prvo stavi puder na moj kurac ne
smrdi onda oce pusi- ne zaustavllja se.
Bolje da me ubiju nego da slušam ovu bolest više. Uhh. Neverovatno kako čovek ne misli o ničemu drugom nego samo o pički. Ne vidi ništa drugo.
Možda bi ipak mogao sa njim na taj open party. Da brzo pokupimo pičoke pa da palimo. Da se ne zadržavamo. Ima i ovaj auto. Mada šta bi posle sem da napravimo grupnjak. Ne, neću to. Oću da vežem neku raspomamljenu turistkinju. Grk sigurno ne kapira baš vezivanje, a i nemamo lijane. Jbg., ništa. Možda su i Rusi otišli. Idem lepo da se puknem još jedanput pa ću da vidim šta ću.
Već je 2 i 15. Četvrta noć kako ne spavam. Mogao bih da se puknem sa dopom za promenu pa da probam malo da odspavam. To mi zvuči kao racionalna ideja.
Prolazimo pored nekih lepo osvetljenih radnji sa skupocenim izlozima. Pokušavam da pročitam nazive tih radnji ili bilo šta od silnih natpisa ali mi ne uspeva. Čak ne mogu da razlikujem ćirilicu od latinice.
Ne mogu da čitam. To je znak da treba da prestanem sa kokom i da se naspavam. A koj kurac da čitam. Jebo čitanje. Pa neću u školu ujurtro pa da sam u frci što ne mogu da čitam. Tu glupu teoriju da treba stati sa kokom kada više nisi u stanju da čitas sam naučio u Americi, a ovo nije Amerika, prema tome ta teorija ovde ne važi. Mi smo pravoslavci čoveče. Možda ni ovaj Grk ne može da čita, jer samo pičku vidi, ko zna, možda je to nama u krvi.
Grk priča kako je karao neku ciganku koja je imala mnogo vrelu pičku. Steže volan kao da drži nju, a telom demonstrira pokrete karanja. Auto mu skreće na levu stranu ulice i ide pravo na jedan mercedes-taxi.
- Alo Grk, pazi čoveče, paziii!!- urlam na njega.
Grk se vraća u svoju traku. Taxi trubi. Grk ladno nastavlja da priča o vrućoj ciganskoj pički.
Najzad stižemo do tri hotela. Kažem mu da stane malo dalje od mog hotela, jer nisam siguran gde me Rusi čekaju.
Grk staje.
- Aj zdravo Grk. Drago mi je bilo. Dabogda ti svaka dala - kažem Grku i izlazim.
- Hvala prijatel, hvala, ja dođem u Beograd jedan put opet hvala!-maše mi Grk. Odlazi.
Ne može intenzitet radnje i drama da se simuliraju psovačinom i galamom. To veoma brzo dojadi. Takođe, izvaljivanje štoseva može ukoliko radiš sitkom, ali onda ne treba da bude ništa drugo, inače je opet loša simulacija radnje.
Tebi se očigledno piše, pošto si pod dejstvom kokaina, ali kokain ti neće pružiti odgovarajući sadržaj za priču xcheers
Tesko da bih pod dejstvom kokaina seo da pisem. Mogao bih i da napravim test detekcije na droge, sto se mene tice. Nisam kokainski zavisnik. Daleko sam od Dostojevskog ali koliko znam on nije ubio babu. Hvala na komentaru.
Ali simuliraš da jesi ;)
Osim onoga koga simuliraš, u tekstu mora da postoji i pisac koji se s dozom komentara odnosi prema liku, to jest, upravo u tom odnosu između sebe i lika treba da proizvedeš neophodnu napetost. Lik treba da se proverava u datim situacijama, a ne da se po svaku cenu spasava.
Dostojevski koristi Raskoljnikova da ispriča neku svoju priču,zapravo da razobliči jednu veoma aktuelnu kvazi-dilemu (slično kao Gete u Faustu).
Trebalo bi i ti, sada kad već imaš manje-više formiranog lika, da ga ubaciš u neki takav film a ne u totalno introvertnu frku iz koje teško da može da proiziđe prava drama.
Recimo, mogao bi neki Grk da se predumetne i svojim apsurdnim ponašanjem poništi tekući trip, pa u rasponu te dve situacije dalje gradiš radnju... Neka taj Grk bude nešto više od stereotipa, prepun iznenađenja.
Hajde da procitamo do kraja. Tek smo na pocetku. Jos jedan nastavak sa ruskom mafijom, a onda....polako.
Bespotrebna ponavljanja. Zašto dva puta opisuješ proces zabadanja igle, drogiranja, kada je na startu jasno da je glavni lik narkoman, na primer.
Čemu služe onolike psovke, da bi dočarao radnju koja prebrzo ide, bez ikakvog okvira, ili da bi karakterisao junaka? Antijunaka, pardon. Ili oboje?
Ja ne vidim da ćeš time uspeti.
Apropo karakterizacije...
Lik ima unutrašnje kontove, motor koji ga tera itd... i to je ok. U njima mnogo psuje. Ne pomaže da se definiše. Odmaže čak. Naročito što nelogično postupa.
Glava mu u torbi a njemu se zeza, padaju mu lijane i seks na um. Mislim... sad bi ti meni rekao "ne znaš kako je to pod dopom, sve ti ravno ovo ono." I bio bi u pravu. Ja ne znam. Ja sam čitaoc. Moraš mi opisati kako je to, pod dopom, šta ga to tera da pravi gluposti, kolika je snaga potrebe u odnosu na njegov otpor ka istoj? Gde su emocije? Vidiš, time bi delimično ili potpuno izgradio karakter i predstavio ga čitaocu.
Ono malo što si u tom segmentu servirao nije dovoljno. Nema emocija. Samo njegov iskaz istih, skoro prepričane, koji ne pije vode.
Ostale karaktere ubacuješ navrat-nanos. Bez ikakve "predigre", reda. Nadam se da znaš čemu ti koji služi. Ili će poslužiti.
Moj fikus u sobi služi da odmaram oči na njemu (ne da gajim vutru kraj njega.) A čemu tebi onaj grk, ljubitelj žena, služi? Ako je samo za transport junaka, epizodni karakter, zašto si se onda potrudio da ga predstaviš čitaocu? O njemu više znamo negoli o tvojoj junačini. Bez veze.
Ovo je moj subjektivni osvrt, imao bih još štošta da prigovorim, ali ne smatram se toliko merodavnim za to. I ako misliš da ću sada reči "sve u svemu, nije loše, malo sredi to pa će biti dobro" grdno se varaš. Ne dopada mi se haotična radnja, niti bezlični karakteri koji bi samo da jebu, psuju, sebi ono zlo ubrizgavaju i ubijaju. Zbog čega, kome i kako ostaje misterija...
Sve vreme imam utisak da pišeš iz ličnog iskustva. Nazire se taj pečat. Upravo to je "najslabija karika", ako zanemarimo tvoj previd o gramatici i pravopisu. Mislim, ako ideš na korzo, izglancaj cipele, ispeglaj košulju... možda se i neko zagleda.
Ne znam gde vodiš radnju i zašto je tako vodiš, ali pošto kontam da sebe uglavljuješ u svog junaka, preporučujem ti knjigu Kristijana F: Mi deca sa kolodvora Zoo.
Videćeš kako ženska svoje hašišarsko iskustvo lepo prenosi na papir. Identifikacija sa njenom junakinjom je apsolutna i stopostotna. Kod tebe toga nema ni miligrama.
Možda, samo možda, kad bi uz tekst delio gram belog....
Quote from: Džek svih zanata on 03-12-2010, 21:17:31Videćeš kako ženska svoje hašišarsko iskustvo lepo prenosi na papir.
Ne prenosi.
Quote
Two journalists from the news magazine Stern, Kai Herrmann and Horst Rieck, met Christiane in 1978 in Berlin when she was a witness in a trial against a man who paid underaged girls with heroin in return for sex. The journalists wanted to disclose the drug problem among teenagers in Berlin, which was severe but also surrounded by strong taboos. They arranged a two-hour interview with Christiane. The two hours ended up being two months, where Christiane provided an in-depth description of a life with drugs and prostitution that she and other teenagers in West Berlin experienced in the 1970s. The journalists subsequently ran a series of articles about her addiction in Stern, based on tape recorded interviews with Christiane.
The interviews were extensive, and the Stern publishing house eventually decided to publish the successful book Christiane F. – Wir Kinder vom Bahnhof Zoo in 1979. The book chronicles her life from 1975 to 1978, when she was aged 12–15. The narrative of the book is in the first person, from Christiane's viewpoint, but was written by the journalists functioning as ghostwriters. Others, such as Christiane's mother, and various people who witnessed the escalating drug situation in Berlin at the time, also contributed to the book. It depicts several of Christiane's friends along with other drug addicts, as well as scenes from typical locations of the drug scene in Berlin.
Pa u jednu ruku prenosi, nije fikcija nego njeno svedočanstvo koje su pisci uobličili.
Nisam znao za taj podatak.
Quote from: Džek svih zanata on 03-12-2010, 21:17:31
Videćeš kako ženska svoje hašišarsko iskustvo
Heroinsko.
Jeste, slažem se, ispala je na kraju heroina :)
Elem, namerno nisam napisao heroinsko, ni narkomansko. Hašišar je naziv moje mladosti koji označava sve konzumente-ovisnike droga.
Quote from: angel011 on 03-12-2010, 21:38:49
Quote from: Džek svih zanata on 03-12-2010, 21:17:31
Videćeš kako ženska svoje hašišarsko iskustvo
Heroinsko.
U "Haus der Mitte" Christiane pocinje pusiti hasis, heroin dolazi tek kasnije. Dzekica je u pravu. A i ti si. ;)
Džekica... baš slatko... :)
Quote from: Džek svih zanata on 03-12-2010, 21:42:11
Jeste, slažem se, ispala je na kraju heroina :)
Elem, namerno nisam napisao heroinsko, ni narkomansko. Hašišar je naziv moje mladosti koji označava sve konzumente-ovisnike droga.
Razumem, ali to može da navede nekog na pogrešnu ideju... Hašiš je znatno slabiji (i jeftiniji, ne moraš da se prostituišeš da bi došao do njega), pa i nazvati nekog hašišarem ima drugo značenje nego nazvati ga heroinskim zavisnikom.
Tako i ja mogu da pomenem "uduvanog Garfilda" i da niko ovde nema pojma na šta zaista pod tim mislim. :lol:
@Ella: Meni je u sećanju bolje ostao heroinski deo, gledanje s visine na "klinke koje traže LSD", "prava drogi mačka" i tako to. :lol:
Taj prelaz sa hašiša na jače droge je takvo sranje od stereotipa da ga jedino glupaci kupuju...
Hašiš ne izaziva nikakvu zavisnost. Zavisnost je od društva u kojem se čovek nalazi i koje ga ne pušta dok se ne upropasti.
O kojem drustvu govoris? O ono narkomanskom ili drustvu opcenito?
Društvance u koje upadneš pa te ne puštaju da se otkačiš.
A onda, čim dobiješ istoriju bolesti, i tu te više niko ne opra...
Baš kao cuga i cigar.
Evo primer. Kada ne radim, ostanem kući, kada sam van svog društva pušača, ne zapalim po ceo dan ni jedne jedine cigarete. A vodim se kao "pušać" već 20 god... isto sa alkoholom.
Čovek je društveno biće, i ostaće.
Hvala sto se mi priopcili. Bila sam uvjerena da neke stvari ovise i o meni... :(
Emotivno dužničko ropstvo i tako to. Nije šala uopće...
Ma biće to sve dobro.
Ceniš da će narod pozlatiti?
Da znam takve stvari igrao bi loto i živeo ko bogataš.
Super Syntetik
Nije da priča nema potencijala. Ima tu rečenica koje govore da možeš pisati na način koji drži pažnju i zanimljiv je. Ali mnogo treba da se preradi, da bi kompletno došlo do takvog oblika. Ovakvo kakvo je sad, generalno nije dobro.
Pročitaj Kuću listova od Marka Danijelevskog : videćeš kako priče u ,, trip '' fazonu mogu biti efektne i višeslojne. Ovo kako si ti uradio nije ispalo dobro, i mene kao čitaoca ne zadovoljava. Al ne obeshrabruj se ; što Wg., tj. Steva kaže, ima mesa, samo se usavršavaj.
Zavisnost sama po sebi ili, pardon, uzimanje droge nije bolest, to je samo posledica. Bolest zavisnosti medicina karakterise kao opsesivno kompulzivni poremećaj. Duhovno gledano, bolest zavisnosti se karakteriše kao hedonizam mada ja to pre kvalifikujem kao usredsrđenost na samoga sebe ili ti jednostavno kao jako prenaglaseni ego. Droga mu tu dodje kao lek kratkog daha. Kao kad nas boli zub, a mi ne idemo kod zubara nego popijemo tabletu protiv bolova. Kada prođe dejstvo tablete, zub nas ponovo boli. Boli sve dok se ne predamo i sednemo na stolicu bez razmišljanja kolko su strasne i bolne stvari koje nam stomatolog radi u nasim rođenim ustima.
Reci ne drogama...droga je smrt...sport da, droga ne...itd. itd. Po meni ove parole imaju kontraproduktivno dejstvo. Mlad čovek koji je po prirodi istraživač-idealista posle ovakvih poruka spontano kapira da je ta droga, iako je jos nije probao, alternativa svemu postojećem koje mu se po defaultu ne svidja i protiv čega se prirodno treba boriti tj. biti razlicit. Tako uglavnom mlad čovek proba drogu prvi put. Neki skapiraju odmah da to nije nista revolucionarno kao sto im je zvucalo dok su slusali parole sto strasno tzvuce - Reci ne grogama...droga je smrt...drugi jednostavno ne podnose droge, jer im je muka i lose se osećaju, a treći se navuku, jer su bolesni i droga im prija posto su tada u tom trenutku uzimanja bolji sa samim sobom pa čak i sa drugima. Moram da napomenem i ponovim da je taj osecaj poboljsanja samo u tom trenutku uzimanja. Posle toga konzument biva gori i sam sa sobom i sa drugima nego li je to bio pre uzimanja. Povređuje i sebe i druge.
Praktično samo se bolesnici navuku. Da podsetim, bolesnici su oni koji pate od OPSESIVNO Kompulzivnog Poremećaja ILI MANJKA DUHOVNOSTI U SVOM BIĆU(EGOISTI). Oporavak je jedino moguć ako se prestane sa uzimanjem, pod brojem jedan i ako se radi na sebi pod brojem dva.
Prestajanje uzimanja je samo 10% oporavka, ostalih 90% je rad na sebi koji traje do kraja zivota.
Zavisnost ne mora a bude samo od droge. Covek moze biti zavisan i od drugog ljudskog bića, i od hrane, kocke, televizije, interneta ali prica je uvek ista. Sve je to posledica a ne uzrok. Uzrok je bolest, a bolest je briga o samom sebi i samo o sebi. Strah od praznine. Tu prazninu zavisnici popunjavaju drogom, drugim ljudima, cigaretama.Da li smo svi po malo zavisnici???
greska....kako se brisu poruke?????
Kakvu bre parazninu ja popunjavam cigaretama kad ne zapalim ni jednu jedinu kada sam sam?
covek je nekada sam i kada je u gomili ljudi.
Quote from: Džek svih zanata on 04-12-2010, 13:55:02
Kakvu bre parazninu ja popunjavam cigaretama kad ne zapalim ni jednu jedinu kada sam sam?
A kada sam sam onda nisam sam, uprkos što oko mene nije gomila ljudi?
Ne znam Džek. Razmisli o tome ako ti cigarete predstavljaju problem. I ja pusim kada sam sa ekipom. Mozda zelim da dokazem pred njima da eto imam ja i jos nesto sem njih, a to je ta cigareta. Izvini. Nisam hteo da te analiziram vec samo da ti prenesem kako se ja osecam u vezi tog problema sa cigaretama.
Sada ce neki prostak da pita -A zasto onda zene puse?-
Na to ce neka prostakuša odgovoriti -Zato što muškarci ližu.-
Prostak - Zene vise vole da puse nego muskarci da lizu -
Prostakusa - Kod tebe nema sta da se pusi.-
Izvinjavam sa ali nisam odoleo.
U tome i jeste vic, ne predstavlja mi problem, nit' imam potrebu za njima kada sam sam ili sa društvom nepušaća, pod uslovom da se ne pije kafa ili pivo.
Mislim da je fumlanje počelo nekim načinom dokazivanja u društvu koje je pokazivalo time svoj otpor ka odraslima, školi, društvu i ostala rok end rol klasika , pa preraslo u naviku, ali ne i potrebu.
Dosta o mom pućkanju, jesi li ti rešio da preradiš priču (spomenuti korzo, peglanje košulje i glancanju cipela) ili misliš ovakvu izdavaću ponuditi?
Ja sam zavisan o svojoj devojcici. Ona je to lepo rekla u par recenica: -Volis ti mene, osecam ja to. Volis me kao plisanu igrackicu.- Ona je meni kao droga. Ona meni popunjava prazninu, jer me je strah da u tamnoj praznini potrazim sadrzaj. Strah me je da zavirim u sebe. Praznina nije prazna. U njoj ima predivnih stvari ali one nisu instant zadovoljstvo.
Prihvatam samo ono sto mogu da kontrolisem i toga se ne plasim. Posesivnost nije ljubav. Znam ja tu teoriju ali ne mogu po njoj da zivim. Jednostavno nisam u stanju da volim. Ne znam da volim. Kada raskinem za devojcicom patim. Kada se pomirimo i zajedno zivimo, opet patim. Brinem da ćemo ponovo raskinuti. STRAH, STRAH STRAH.
Neko ce reci...-pa to je divno...to je ljubav...zaljubljenost...- jebem ti zivot ako je to lepo...kazem ja.
Pa sta je onda poenta? Ostati miran i spokojan i kada raskines sa devojkom koju volis...i kada ti umre majka...i kada ti doktor kaze da bolujes od raka. Jbg. briga ti nece vratiti devojku, ni majku, niti ce te izleciti od raka.
Imao sam jednu francuskinju koja mi je objasnila da kada nekoga stvarno volis i taj neko nadje drugog ili drugu i ti si srecan jer eto, osobi koju volis se desilo nesto lepo. E najbolji deo tek ide....ako voljena osoba mnogo zeli da se kresne sa drugim, ti i to razumes i prihvatas, jer je volis i srecan si zbog njene srece. Naravno posle kresanja ona ti se vrati, jer je ustvari samo htela da se kresne. Uhhh...
Jebte, ne mogu da verujem! Na čemu smo danas?
Ako si na LSD-u nikako ne gledaj u moj ava. Ona negativna psihodelija će ti izazvati trajno katatonično stanje, pa ćeš malo morgen svoj rad poslati izdavaću...
Sto se tiče moje priče...aj da je pročitamo celu pls. Svaki dan jedan deo....opusteno....jos sledeci deo je Ruska mafija a onda ce se to malo promeniti....necu da prepricavam... ne bi ni da objasnjavam sta sam hteo da kazem...ko procita celu pricu doci ce i sam do zakljucka....nismo ni na pola price...nismo stigli ni do četvrtine tako da mi se ne odgovara na neka vasa pitanja kada ce nastavci sami po sebi doneti te odgovore. Hvala na komentarima.
p.s Nisam na lsd.
Sam tok priče i način pripovedanja iste treba da teraju čitaoca da čita dalje, da jedva čeka nastavak koji ćeš postovati.
Zašto misliš da neko jedva čeka da te dalje čita? Šta ima toliko jako u priči da bi mene nagnalo da gledam u monitor, nadajući se tvom nastavku?
Tražio sam i tražio ali nema ništa u njoj toliko vredno.
Ipak, ajde da vidimo i taj neviđeni rasplet, kulminaciju koja će nam otvoriti suzama zamaglenje oči, naterati nas da podignemo bradu, dostojanstveno, ka noćnom nebu i tiho, ponosno prozboriti: "Još jedna zvezda je rođena!"
NO COMENT.
Quote from: Džek svih zanata on 04-12-2010, 15:21:17
Sam tok priče i način pripovedanja iste treba da teraju čitaoca da čita dalje, da jedva čeka nastavak koji ćeš postovati.
Zašto misliš da neko jedva čeka da te dalje čita? Šta ima toliko jako u priči da bi mene nagnalo da gledam u monitor, nadajući se tvom nastavku?
Tražio sam i tražio ali nema ništa u njoj toliko vredno.
Ipak, ajde da vidimo i taj neviđeni rasplet, kulminaciju koja će nam otvoriti suzama zamaglenje oči, naterati nas da podignemo bradu, dostojanstveno, ka noćnom nebu i tiho, ponosno prozboriti: "Još jedna zvezda je rođena!"
Jadno. Stojim sam ispred hotela u pocepanoj majici. U sobi me čekaju Rusi sa utokama. Iza hotela je onaj pakao od parka i onaj jebeni drveni duh koji me pljuje. Ma nema šanse da idem u park po ovome mraku. Mada tamo mi je gudra na drvetu. Možda kad svane.
Jbt. baš užas. Šta da radim? Da se javim Gashiju, da mu se izvinim i da mu vratim njegovu gudru? Da ga zamolim da zaustavi ove Ruse. Sigurno im je on platio da me roknu. Nisam potrošio mnogo gudre. Daću mu i svu kintu koju imam, pa ćemo se već nekako dogovoriti. U sobi imam još koke u onoj okrugloj kesici. To mogu da ostavim sebi, a ostatak ću da vratim Gashiju. A šta ako Gashi ustvari radi za Ruse? Šta ako sam ustvari uzeo njihovu gudru? U pičku materinu.
Ulazim u predvorje hotela. Recepcioner me overava brzim pogledom i nastavlja nešto da piše. Sedam u jednu od fotelja u foajeu hotela malo dalje od recepcije ali da mogu da vidim i recepciju i ulaz i lift i stepenice. Ništa mi ne može promaći. Recepcioner uzima telefon i nešto kratko razgovara. Čini mi se da govori ruski. Nisam baš siguran. Prolaze me žmarci. Uhh čoveče. Ništa. Tišina. On i dalje nešto piše, piše i gleda u te svoje pisanije.
Vreme prolazi polako, strašno polako. Hteo bih da pogledam koliko ima sati ali u ovome trenutku mi je veliki napor da pročitam brojke na satu, jer moram da budem koncentrisan na svaki dašak vazduha i zvuk oko mene. Pazim. Moram da budem brži od njih.
Ovde u foajeu hotela mi je kolko tolko bezbedno, jer ovde ne mogu da me roknu, postoji mogućnost da bude svedoka. Mislim dok me roknu pa dok sklone telo, postoji velika mogućnost da neko naiđe i vidi šta rade. Oće da me navuku da odem u sobu ili da me odvuku negde gde nema nikoga pa će tamo da me roknu. Jedina šansa je da ako krenu na mene, ni po koju cenu ne krećem sa njima, pa makar imali i utoke. Ovde oni ne smeju da pucaju. Pobećiću u tom slučaju na ulicu i urlati upomoć i pritrčati prvom čoveku ili grupi ljudi. To mi je jedini spas. Ne smeju ništa da mi urade pred svedocima.
U hotel ulazi faca u nekom zastarelom odelu na pruge. Nizak rastom i širok. Izgleda kao kocka. Prilazi recepciji. Tiho govori sa recepcionerom koj mu na pult stavlja jednu kartonsku kutiju od cipela. Kockasti nešto uzima iz kutije i stavlja ispod sakoa na pruge. Razmenjuju još par reči od kojih jasno razumem nesto kao harašo i zdrastisvje.
Rusi majku im jebem. To je to. Ovaj je javio kockastom da sam došao i iz kutije mu je dao utoku da me rokne.
Kockasti kreće ka meni. Okreće se još jednom ka recepcioneru i glasno mu govori nešto na čistom ruskom, a ovaj mu odgovara na isto takvom perfektnom ruskom. Gde da bežim?? Mogu da trčim napolje kao što sam i planirao, a mogu da trčim uz stepenice do sobe i da se tamo zaključam, mada sigurno imaju ključeve od sobe. Brži sam od kockastog, to je sigurno ali isto tako sigurno nisam jači. Mogu da otrčim do sobe i da onda poduprem vrata sa stolicom i da se još jednom brzo puknem sa kokom. Taman ću imati toliko vremena dok ne razvale vrata, a onda jbg. Nek me ubiju.
Možda me opet duh spase i pretvori metke u onu pljuvačku. To ću uraditi. Duh mi je ostao jedina nada da preživim ali uradiću se još jednom pre toga, pa kud puklo da puklo. Jedini bedak je ako su Rusi našli onu okruglu kesicu sa onih 5 grama koke u mojoj sobi i uzeli je. E to je stvarno bedak. Jao Bože molim te da mi Rusi nisu našli tu koku i da je ona još gore u sobi.
Dok se ja premišljam šta da uradim kockasti Rus seda na fotelju malo dalje od mene. Lagano ustajem i spremam se za šprint ka stepenicama. Lift je strašno spor, tako da i ako uđe u lift kada krene za mnom, neće me stići. Gledam ga onako kockastog i crvenog u faci i siguran sam, sada još više, da sam mnogo brži od njega. Spremam se da neprimetno potrčim uz stepenice kao vetar, ka svojoj sobi ali...
Ali odjednom, ni sam ne znam kako i zašto, prilazim kockastom Rusu i sedam na fotelju pored njega. Gledam ga u oči.
- Sve znam. Pogrešio sam. Moja greška. Treba da platim - govorim mu na srpskom.
- Ali zar da poginem od ruske pravoslavne ruke?- pitam i sve vreme ga iskreno gledam. Kockasti Rus ćuti ali me sve vreme gleda u oči i kao da mi očima odgovara. Shvatam u trenutku da sam se grdno zajebao. Neće ovaj mene da ubije. Ko zna šta ovi Rusi rade ovde ali je sigurno da mene ne jure. Kockasti me i dalje gleda, kao da čita moje misli. Pokazuje mi flašu metakse koju je šteknuo ispod sakoa i odlazi. Na izlazu razmenjuje još par reči na ruskom sa recepcionerom, gledaju me kratko i onda kockasti definitivno odlazi.
Očigledno misle da sam lud ludijat. Pao mi je kamen sa srca.Čoveče koji trip. Sve sam utripovao. Ali oni Rusi što su mi uleteli u sobu i pucali na mene? Nemoguće da sam sve to ishalucinirao. Ko zna? I onaj duh što me je pljunuo, a posle me je spasao pretvorivši ruske metke u istu tu njegovu pljuvačku? Ko zna, sve je moguće?!
- Laku noć - kažem recepcioneru na srpskom, nadajući se da Rus razume. On mi samo otpozdravlja rukom, osmehuje se i nastavlja da piše. Odlazim do sobe.
Na krevetu me čeka mala okruglo-loptasta kesica sa kokom. Bilo je oko 5 grama u njoj. Ali roknuo sam se jedanput. Uzimam kašiku i dva šprica iz fijoke u natkasni pored kreveta. Otvaram kesicu. Stavljam u kašiku otprilike polovinu koke iz kesice. Mnogo sam stavio. Dva grama. Ma nema 2. Možda 1,5 i malo jače. Ma cool. Donosim iz kupatila vodu u ganu. Sipam puno vode, jer ima puno koke. Opet se skoro sve odmah rastvara. Baš je čista čoveče. Ipak samo kratko pro-kuvavam. Kroz stari filter navlačim pun gan. Ispašće mi klip pa šta sam onda uradio. Moram da budem pažljiv. Prekrštam noge preko leve ruke. Vena na zglobu mi iskače. Igla je već tupa od upotrebe pa ulazim brzim pokretom da mi vena ne bi pobegla pod iglom. Uspevam. Tu sam. Ma mogao bih doktor da budem. Pritiskam klip polako da mi ne bi ispao jer se već klati, a onda negde na pola sjurujem kao ludak. Puknuće mi vena jbt.
Juri kroz mene. Baš juri kroz celog mene. Ne mogu da je stignem.
Ovog puta je brža od mene. Vidim sve kablove koji prolaze kroz zidove, sve vodovodne cevi. Čujem elektrone u kablovima i vodu u cevima. Sve je povezano instalacijama. Sve, zgrade, ulice. Mogu da odem gde god hoću. Krećem se kao struja kroz kablove. Postao sam čista energija. Vidim ceo grad. i open party na plaži i mog fienda Grka kako đuska u gomili pičaka. Sve je povezano. Sve ima smisla. Baš volim ovaj svet. Srećan sam. Srećan sam što sam deo svega ovoga. Deo sveta, deo kosmosa.
Letim iznad grada. Vidim anđele kako lete pored mene. Lepi anđeli. Prelepi. Imaju savršene grudi, guze, face. Sve je savršeno. Imaju i pičkice tek orošene dlačicama. Prolećemo jedni kroz druge. Nema fizičkog kontakta. Samo nam se energije mešaju. Svi smo nasmejani i lepi. Letimo ogromnom brzinom daleko, daleko. Anđeli mi pružaju svoje ručice i ubrzavamo sve brže i brže, sve dalje i dalje. Toliko brzo letim da shvatam da neću moći da ukočim. Jurimo kroz prazninu. Kroz divnu prazninu. Primećujem kako anđeli koji su najbrži i koji su daleko ispred mene nestaju u tami praznine. Lete i nestaju u praznini. Puni su ljubavi prema toj praznini koja ih guta.
Čoveče ja neću tamo. Neću da nestanem. Hoću da stanem. Hoću da se vratim. Ne mogu da ukočim. Anđeli pored mene mi opet pružaju ručice, neki me dodiruju usnicama. Hoće da mi kažu da je tama praznine naš predivni put, da ih ne ostavljam, da se ne protivim. Predivno je. Osećam njihovu energiju. Ne želim da ih ostavim ali...... neću......nećuuuu.......NEĆUUUUUU.........
Glava me stašno boli. Trzam se na patosu svoje sobe i glavom udaram o vrata kupatila koja su ostala otvorena. Prestajem da se trzam i udaram glavom. Nemam vazduha. Prestao sam da dišem. Svesno teram sebe da udahnem. Dišem. Trudim se da dišem u nekom normalnom ritmu. Glava mi bridi. Ovoga puta sam baš razlupao glavu. Dobro je. Pun sam snage. Glava će proći. Ustajem.
Uh čoveče, mogao sam lepo sa Grkom na open party. Bezveze sam utripovao da me jure Rusi. Gashi me traži ali ko zna gde je on. Nema šanse da me nađe. Idem na open party na plaži. Još je noć, a party traje dok ne svane pa i duže. Odoh. Da se prvo istuširam i presvučem ovu pocepanu majicu, pa odoh.
Odlazim pod tuš. Navataću neku rasnu sisatu engleskinju sa savršenim dupetom. Pošto nemam lijane, vezaću je kablom od telefona. Može i ona mene da veže. Ispiram sapunicu sa sebe. Čujem neko krckanje. Zaustavljam tuš. Osluškujem. Tišina. Nastavljam sa tuširanjem. Čujem lomnjavu, kao da nešto pada. Opet zaustavljam tuš. Opet tišina. Uhh jbt. Izlazim iz tuš kabine. Da mi možda ipak nije neko ušao u sobu? Stojim go u kupatilu i osluškujem. Samo tišina. Ništa se ne čuje. Naglo otvaram vrata i ulećem iz kupatila u sobu. Ništa. Samo ona vrećica sa još malo koke, stoji na krevetu. Opet se čuje krckanje. Sada mnogo jasnije. Zvuk dolazi kroz otvorena vrata terase. Gledam prema terasi ali se ne osuđujem da se pomerim. Napolju počinje da se čuje lomnjava i pucanje grana kao da neko pada sa drveta. Da se nije neko popeo ne drvo da mi ukrade gudru, pa je pao??
Izlećem go na terasu. Užas. Duhovi su svuda. U svakom stablu je oživelo po nekoliko faca. U krošnjama su ogromne face. Ima ih sigurno 10 možda 20. Fiksirani su za stabla i ne mogu da mi priđu, iako bi to hteli. Svi krkljaju i pokušavaju da skupe pljuvačku da me pljunu. Nedostaje im tečnosti. Bilo kakve tečnosti. Užasni su. Fljuusss. Jedan me je pljunuo. Vidim ljigavu pljuvačku na svom ramenu. Go sam. Fljuss, fljuss, fljuss, fljuss......fljuss, fljuss......svi me pljuju. Svuda po telu mi je njihova pljuvačka. Ulazim u sobu i zatvaram vrata da me ne bi više pljuvali. Vidim da i po sobi ima njihove pljuvačke. Šta da radim? Sav sam ljigav. Uzimam peškir i brišem se. Sluzava pljuvačka se teško briše i uvek ostaje malo. Uzimam drugi peškir i brišem, brišem.
Možda bi i oni malo koke. Da to je to 100%. Oće koku. Ne mogu da pričaju, pa mi na ovaj način poručuju da ih isprskam sa kokom. Jbg. ajde, daću im malo, ionako imam još koke na onom drvetu. Uzeli bi oni tu koku sa drveta ali su odrveneli pa ne mogu da se pomeraju. Jednostavno hoće da ih isprskam kokom isto kao što su oni mene isprskali sa pljuvačkom. Razumem poruku. Malo odvratan način da se komunicira ali razumeli smo se.
Od preostale koke iz vrećice pravim još jedan veliki rokić. Napravio sam im pun gan. Stavio sam sigurno dva grama unutra. Biće im valda dosta? Stavljam iglu. Izlazim na terasu. Odrveneli duhovi u stablima i krošnjama, izbečenim očima bulje u mene. Ne mogu da stanu da mrdaju ustima, jer su im usta suva. Fali im pljuvačke. Treba im nekakva tečnost.
Prskam ih sa kokom iz gana. Jednog po jednog. Svakome dajem po malo. Imam utisak da im prija. Pritiskam klip jače. Čini mi se da vole kada ih jače pogodi mlaz koke iz gana. To je to. Hoće da ih što jače zvizne. Uzimam gan u jednu ruku, a drugom udaram po klipu. Pljuss, pljus, pljuss......svakom po mali mlaz koke.....pljus, pljuss......u jednom trenutku mi izleće igla sa gana i zabada se jednom duhu u čelo.
On počinje zlokobno da krči. Nisam hteo. U znak izvinjenja ga prskam sa ono malo koke što mi je ostalo u ganu ali on i dalje strašno krči. I ovaj do njega počinje još gore da krči. Počinju svi da krče. Krče i krkljaju. Užas. Počeće opet da me pljuju. Naljutio sam ih jer sam im pogodio frienda sa iglom u čelo.
Ulazim u sobu i zatvaram vrata od terase. Gledam ih kroz staklo zatvorenih vrata. Ako počnu opet da pljuju neće moći da me pogode.
Lagano sviće. Sunce izlazi negde sa druge strane hotela i ne obasjava park direktno ali sviće. Kako se lagano razdanjuje primećujem kako je jedan duh nestao. Nema ga više. To stablo na kome je on bio, u trenutku kada ga je obasjala svetlost dana, opet je postalo samo najobičnije stablo. Ovi drugi koji su još u mraku kao da su zaspali. Kako se razdanjuje tako oni nestaju jedan po jedan i park opet izgleda pitomo. U roku od 20 minuta su svi nestali. Vidim moju kesu sa gudrom na grani drveta gde sam je ostavio.
Kroz glavu mi proleće strašna ideja kako bih mogao da se obesim gajtanom od telefona. Mogao bih da napravim omču i da se obesim o plafonjeru. Koji mi je kurac? Tako mi je ladno došla ta misao. Najviše me plaši smirenost te misli. Šta bre ovi duhovi hoće od mene? Hoće da se ubijem. Pljuju me sa halucinogenom tečnosću koja mi prodire kroz kožu i ima dejstvo da me navede da izvršim samoubistvo. Ali zašto? Pa na taj način hoće da uzmu moju svest. Oni se hrane mojom svešću. Hoće moj mozak. To je to. Sada mi je bar sve jasno.
Rusi su bili čista halucinacija izazvana njihovom pljuvačkom da bi me uplašili i naterali da se ubijem, a sada kada im to sa Rusima nije prošlo, direktno mi u glavu stavljaju misli da se ubijem. Sva sreća da ih nema preko dana. Do noćas moram da smislim šta ću da uradim u vezi njih. Moram da se pazim da me ne pljunu kada se pojave. Uhhh. Mada sada je bar jasno šta se dešava.
Otvaram vrata od terase. Ptičice pevaju. Duhova nema, a moja kesa sa gudrom je na drvetu, na sigurnom mestu.
Ne rade trajekti. Ne mogu sa ostrva. U grad ne smem, jer će me naći Gashi. Ma najbolje da sedim ovde i da čekam da se završi taj štrajk, da prorade trajekti, pa da onda palim negde sa ostrva.
Moram da odem da uzmem gudru sa drveta. Nemam više. Sa zadnjom količinom sam poprskao duhove. Ja im dajem koku džabe, a oni oće da se ubijem. Kakve pičke od duhova. Pederčine.
Izlazim iz sobe i spuštam se do recepcije. Na recepciji nema nikoga.
Izlazim napolje i odlazim u park iza hotela. Pentram se na drvo i pazim da opet ne uhvatim neku ljigavu granu. Nema problema pošto su grane suve. Sa drveta gledam terase hotela i pokušavam da nađem koja je moja. Ne uspeva mi da lociram moju terasu, pošto ih ima gomila istih. Uzimam kesu sa gudrom i spuštam se sa drveta. Opet prolazim pored recepcije na kojoj nema nikoga. U sobi pravim dve okrugle kesice. U jednu stavljam oko 10 grama koke, a u drugu možda gram dva dopa, tek da se nađe, zlu ne trebalo.Te dve kesice stavljam u fioku natkasne, a glavne količine opet vraćam u onu tamnu kesetinu.
Gde sada da šteknem ovu kesetinu? Mislim, da je držim ovde u sobi je totalno ludilo. Nedaj bože da me murija digne sa ovolikom količinom. Mogao bih da rasturim klimu i da tu šteknem kesetinu. Ne, glupa ideja. Mogao bih da je šteknem u onaj hidrant za gašenje požara u hodniku ispred vrata moje sobe ali to mi deluje kao skroz nesiguran štek. Ma opet ću na drvo, to je najbolje. Jao ti duhovi kako me nerviraju čoveče. Opet izlazim napolje pored recepcije na kojoj i dalje nema nikog. Odlazim u park i štekam kesu na drvo tako da mogu da je vidim iz sobe. Šta ako me neko od gostiju vidi sa svoje terase kako se penjem i štekam gudru na drvo? Neće, rano je i svi spavaju. Ostavljam kesu i vraćam se.
Na recepciji je krupna Grkinja. Ima ogromno, ogromne sisetine, a niska je.
- Mister, mister - viče za mnom. Gledam je šta hoće?
- Your passport mister - pruža mi pasoš
- You have to leave this hotel, manager said that you have to go, take
your pasport and please leave hotel till 10 am.-
- Why do you want me to go? - pitam začuđeno.
- I dont know, manager said that, you do not have to pay anything just
go please and take your passport.-
Sve mi je jasno. Onaj Rus, što je noćas radio, je prijavio da sam lud i da pravim sranja, te su rešili da me izbace iz hotela i da mi ništa ne naplate za ovu jednu noć koju sam prespavao ovde. Ma cool. preći ću u hotel do ovoga. I on gleda na isti park, tako da ću imati kesu sa gudrom pod okom.
- Thank you - zahvaljujem se i dok uzimam pasoš primećujem da ima i ogromno dupe isto kao i sise. Dupe i kukovi su joj baš nenormalno široki i veliki. Nije debela ali, ali kako li izgleda ovo jebati? Interesantno. Primećuje da joj gledam u dupe ali po faci ne razaznajem da li joj je drago ili neprijatno. Trudi se da ostane profesionalna u svom poslu.
Odlazim u sobu. Sedam sati ujutru. Za tri sata moram da palim iz sobe. Pa da se puknem još jednom u međuvremenu, šta ću drugo. Vadim gan i iglu iz natkasne ali vidim da je igla ostala neisprana, a u njoj se vidi osušena krv. Odlazim u kupatilo i probavam da isperem skorelu krv iz igle međutim nema šanse. Neće ni da makne. Igla je zapušena te uopšte ne propušta vodu. Džabe uporno prskam u nju i pokušavam da je isperem. Neće i neće. Pokusavam da je zagrejem upaljačem, međutim ni to ne pomaže. Zapušila, kevu joj jebem. Ona druga igla mi je izletela onome duhu u čelo. Sada verovatno stoji napolju zabodena u neko stablo. Čak i da je nađem taj udarac u stablo ju je toliko istupio da sa njom sigurno neću moći da se nađem.
Jebem vam mater svima da vam jebem. Odoh iz ovog jebenog hotela. Moram da nađem apoteku i kupim nove igle. Trpam stvari u ranac. Jebem ti i duhove i Grke. Mislim kako da ostanem bez igle? Ej, bez igle sam ostao! Ne mogu da verujem. Izlazim sa rancem iz sobe. Stvarno ne mogu da verujem kakav bedak.
---------------------------------------------------------------------------
Jao Bože molim te da mi Rusi nisu našli tu koku i da je ona još gore u sobi. Retro prvi put zaziva Boga.
p.s ne znam zasto su se povećali razmaci izmedju pasusa ali me mrzi da ih sada skupljam.
Zev.
On je na kokainu, tripuje, na kokainu je, tripuje, na kokainu je, tripuje... Tripovi se ponavljaju, a ni prvi put nisu bili zanimljivi. Karakterizacija i dalje nepostojeća. Drama takođe nepostojeća. Psovke i galama ne mogu da ih nadomeste.
Neka me neko obavesti ukoliko se u nekom trenutku pojavi nešto vredno čitanja.
Potpuno se slažem sa Angel, ovo postaje toliko dosadno da sam poslednji deo pripovesti uglavnom samo skrolovao, a i tako me je smorilo. Sintetiko, vidi ovako, bio sam spreman kasti da mi se, bez obzira na iritantan stil, baš sviđa to što radiš. Uspeo si da me uvučeš u priču, bivalo je sve interesantnije, a onda ovaj šamar! Potpuno bezidejno. Nadam se da je samo truckanje na putu.
PS, imaš postove koji su na momente jači od pripovedaka, priča, tripova, šta god da je to što nudiš.
Eto sreće za nas koji smo se smorili već posle nekoliko redova.
Jelil to zagrmelo sa Olimpa?
Besan izlećem iz hotela. Jebo bi im mater svima. Odmah tu je jedan hotel koji je očigledno skromniji, mada sve je to isti kurac. Ma uzeću sobu u ovom jadnom hotelu, pa da vidim gde da nađem nove ganove. Moraću do grada. Ovde nema apoteke. Jaoo jebem ti i Grke i turiste. Jaoo Božeee, gde sii, ima li te?!
Ulazim u hotel. Ispred male recepcije je već gomila turista koji čekaju da daju pasoše i da se prijave. Rano jutro, a već ovoliko ljudi. Poranili seljaci, kao da će more da im pobegne. Odakle li su samo došli, usta ih jebem? Prilazim redu i stajem zadnji. Propast. Ima ih bar sedmoro, osmoro, ispred mene, a mali Grk za recepcijom radi kao usrani golub.
- Spremi pasoš - čujem kako tip ispred mene kaže svojoj ženi.
- Dobro, dobro, ima vremena dok stignemo na red - odgovara ona njemu. Srbi. Ne mogu da verujem da sam se zabo među Srbe. E mislim stvarno. To je cela grupa stigla iz Srbije ranim jutrom. Poranili da bi iskoristili svaki sat. Provaljujem da svi drže spremne srpske pasoše.
Idem ja. Ma koji ću kurac sa njima ovde. Idem u onaj treći hotel. Tamo sigurno nema Srba. Pun mi ih je kurac u Beogradu, pa sad još i ovde da ih trpim i da mi mere svaki pokret. Ma pali bre. Uzimam ranac sa patosa i krećem ka izlazu. U tom trenutku na ulazu priprimećujem noge kako ulaze.
Dugačke ženske noge u nežno roze uzanom šortsu. Na nogama ima isto takve roze patike. I majica joj je roze, iznad pupka na bratele. Nema brus, to se odmah primećuje. Plavuša sa dužom ravnom kosicom i perfektnim šiškama. Krupne plave oči, nosić, puna lepa usta. Vrat tanak nežan, ramena isto tako, struk, svi delovi su joj skroz kompatibilni.
Iza nje ide gomila od pet, šest, ženturača i jedan muškarac natovaren torbama kao magarac. Očigledno su svi uključujući i nju Srbi. Spuštam ranac na patos, okrećem se nazad ka recepciji i ostajem u redu. Nisam više zadnji. Iza mene je mala plavuša i ženturače. Ranac guram nogom iza sebe.
- Izvini - kažem joj pošto je ranac dodiruje po nozi. Okrećem se ka njoj i počinjem da preturam po rancu. Iste smo visine, otprilike. Najviše ima oko 24 godine. Sva je jadno bela i to je odaje da je tek stigla, mada... skroz je dobra. Definitivno je dobra riba. Jbg. nema ovakvih Engleskinja ili Švabica.
- Gde mi je taj pasoš?- pitam se naglas dok nervozno tražim.
- Sinoć sam stigao iz Španije i odmah sam radio cele noći i sada mi nema pasoša - govorim joj dok preturam.
Vidim da me gleda i vidim da priča prolazi. Sav sam pocrneo od sunca i to je njoj dovoljan dokaz da sam već dugo tu negde po mediteranu što i nije daleko od istine mada...
- A odakle si ti?- pitam je onako smireno i trudim se da zvučim kao njen glas razuma i poverenja.
- Iz Beograda - odgovara kratko i poklanja mi osmeh. Woow, pa mala fino zvuči, a ima i lep osmeh.
- Ja sam rođen u Beogradu, mada sada živim u New Yorku.
- Ovde trenutno radim kao DJ na plaži. - nastavljam sa pričom koja očigledno i dalje prolazi.
- Ti si DJ?- pita oduševljeno i opet se veselo osmehuje. Primećujem da se i ja njoj osmehujem. Mala je zarazna.
- Ma da, radim kao DJ već neko vreme mada sam ustvari tonski snimatelj.- odgovaram kao da mi je dosadno da pričam o tome.
- A kako se zoveš ako nije tajna? - pitam je uz osmeh.
- Maja - odgovara i smeje se. Baš je opuštena. Kao da nema ovoga reda u kome stojimo i ovih ljudi. Veselje.
- A 'el Maja sa j ili sa y?-
- Sa y - kaže i tu prasne u smeh. I meni je smešno.
- A pasoš? Nisi ga našao? - pita me i na trenutak pravi upitno zabrinutu facu.Drkeljam po rancu i nalazim ga.
- Evo ga, tu je - držim svoj srpski pasoš u ruci.
- Verovatno imaš američku vizu kad živiš u New Yorku?- primećujem trunku sumnje u plavim očima .
- Imam zelenu kartu - vadim iz novčanika svoju green card na kojoj piše "USA resident alien" i dajem joj da pogleda. Po faci joj provaljujem da je sada sigurna da nisam falš, veruje mi 100%.
- Alexandar Konstantinovic - čita moje ime sa karte.
- Malo mi je dugacko ime. Slobodno me zovi Retro. Ja sam inače DJ Retro.-
- DJ Retro? A kakvu muziku puštaš?
- Pa kako bih ti rekao...? Ne volim da objašnjavam svoju muziku. Kad budeš čula sve će ti biti jasno.-
- A kada ću čuti? - pita uz osmeh koji osvaja.
- Večeras. Ja nastupam posle ponoći. Smatraj se pozvanom.-
- Smatram se pozvanom - odgovara i smeje se.
- A sa kim si ti došla ovde?-
- Sa sestrom - okreće se i traži je pogledom.
- Pa gde je sestra?- pitam.
- Tu je negde, kupuje kreme za sunčanje.-
- Znači pravo na kupanje i sunčanje?-
- Pa šta bi drugo?-
- Mogli bi do grada, ti i ja ako hoćeš. Trebalo bi da se vidim sa jednim Grkom koji mi je organizovao nastupe, a posle bi mogli na drugu stranu u akva park. Jel si bila nekad u akva parku?-
- Nisam! Baš bih volela!- presretna je. Ne prestaje da se smeje. Nekako je prirodno vesela, srećna. Zove se Maja. Super.
- Iznajmićemo scooter pa ćemo onda sve to sa scooterom.- kažem Maji.
- Stvarno? Jel imaš dozvolu? Možeš da iznajmiš?-
- Imam.-
- Yupeee!!!- oduševljena je.
- Pa ti si se već ovde odomaćila.- stiže sestra. Crnka, malo niža od Maje i par godina starija .
- Ovo je Alex, DJ Retro, pušta muziku na plaži.- predstavlja me svojoj seši.
- Olivera.- pruža mi ruku.
- Sa i ili y?- pitam sešu dok se rukujemo.
- Molim? - gleda me ona zbunjeno, nismo baš na istoj talasnoj.
- Moja sestra je malo ozbiljna - uleće Maja da izvadi situaciju.
- Na redu si da daš pasoš.- kaže mi Olivera malo podrugljivo. Brzo se okrećem ka recepciji.
- One bed, please.- govorim recepcioneru dok mu dajem pasoš.
- Ok - odgovara on i nastavlja da piše.
- Ja ću sa Alexom do Rodosa, a posle ćemo do akva parka malo dalje.
- Alex će da iznajmi scooter, ima dozvolu.- recituje Maja starijoj sestri.
- Valda ćeš prvo da se raspakuješ i istuširaš posle puta, još ni sobu nisi videla.- starija seša se trudi da joj na fini način kaže da joj uopšte ne ulivam poverenje.
- Room number 28. Second floor - recepcioner mi daje ključeve i nekakvu potvrdu.
- Ja sam u sobi 28, pa mi se ti javi kad vidite šta ćete, mada ako hoćeš do Rodosa požuri pošto imam tamo jedan kratki poslovni sastanak, a rekao sam da ću stići oko 9 ujutru -
- Važi, kucnuću ti za jedno 10 minuta.- uz osmeh mi kaže Maja dok sestri daje pasoš da je prijavi. Ulazim u mali lift i pritiskam 2 sprat.
Starija sestra je izvalila da nešto nije u redu. Sada će početi da je ispituje. Mada nema frke. Kada joj mala bude ispričala sve ono kako živim u New Yorku i kako je videla moju zelenu kartu, starija će morati da poveruje. Svašta sam je nalagao. Prosto mi je žao kolko sam je nalagao. Mislim da sam DJ ne plaži. Čoveče. Pa da sam doputovao iz Španije. To da živim u New Yorku i nije neka laž mada trenutno ni sam ne znam gde živim.
Ma cool. Do večeras nema frke, a onda jbg. pitaće da je odvedem na party gde puštam muziku. Tamo možda onaj Andreasov ortak Micos večeras pušta muziku pa može on da mi pomogne da izložimo ovu malu, nešto kao da danas on radi umesto mene jer sutra putuje na Gou, i eto. Samo da nađem Micosa i da mu dam pola grama koke i on će sve da uradi za mene.
Otključavam svoju novu sobu. Sve je isto kao i u prvom hotelu samo što je soba malo manja. Imam čak i pisaći sto. Nemam gan. Sa mojom Američkom zelenom karticom vadim iz kesice oko 2 grama koke na sto i sitnim ih. Sa ivicom kartice mrvim koku ne bi li je pretvorio u prah. Lupkam ivicom kartice po koki kao da je seckam i lupkam, lupkam, lupkam... Lupkam tako pa sigurno 3 minuta. Koka se lagano pretvara iz kristalčića u fini sitni prah koji je maltene kao puder. Pravim 4 lindže. Uvijam jednu novčanicu od 10 eura i pravim od nje jako uzanu cevku te odmah snifam dve lindže. Jednu u jednu nozdrvu, a drugu u drugu nozdrvu. Nos i ždrelo mi istog trenutka trnu. Ne osećam više uopšte ni pjuvačku koju gutam ni nos ni usta ni jezik. Nema nikakvog fleša jer se nisam puko u venu ali jbg. osećam kako me koka diže. Imam snage i volje da otrčim tri kruga oko hotela ako treba iako nisam spavo mozda četiri ili više noći. Možda čak pet. Dobro je.
Fina je Maja. Ladno me zove Alex. Tako me niko ne zove. Familija me zove Aca, a na ulici me zovu Retro. Alex? Lepo zvuci. DJ Alex. Postao sam DJ. Do jaja čoveče. Idem ja sada sa njom ako me bude zvala do grada da nađem neku teku i da kupim gomilu novih ganova, a posle možemo i do akva parka. Prijatna je. Lepo se smeje. Ne komplikuje mnogo. Ona sestra joj je veštica ali ko je jebe.
Snifam i dve linije koje su ostale na stolu. Brišem rukom sto od koke. Kesicu sklanjam duboko u fijoku.
Jebem ti ovo snifanje. Ništa. Da sam sve ovo roknuo ko zna šta bi bilo? Ležim na krevetu dok mi cela glava trni od koke. Zato i ne volim da snifam.
Pa gde je ova mala? Izlazim na terasu. Fala Bogu nema duhova. Ovaj hotel gleda na isti park kao i onaj prvi. Uspevam da vidim moju kesu sa gudrom na drvetu. Super sam je uštekao. Ulazim u sobu i presvlačim se. Shorts za kupanje stavljam u jednu kesu da bih ga poneo sa sobom, jer će mi trebati ako odemo do akva parka. Prošlo je već 10 minuta, a nje nema. Uhh te žene, uvek gnjave. Puštam TV i nalazim Mtv. Ležim na krevetu i gledam spotove.
A šta ako Maja uopšte ne dođe? Možda joj sestra ne da. Mogao bih da je potražim po hotelu. Ne. To bi bilo navalentno, a i glupo, mislim da ja slavni DJ nju vijam po hotelu. Ne nikako.
Menjam kanale. CNN, BBC pa neki grčki kanali pa euro sport pa opet Mtv.
Uhh ako neće da dolazi onda odoh sam po skooter pa do grada po ganove. Jbg. mala rekla si za 10 min. Sada je prošlo 17. Čekaću je još 3 min. Na MTV smara Madona sa nekom njenom sterilnom pesmom. Posle toga puštaju opet neki shit za koji nikad nisam čuo. Prošlo je 3min. Idem.
Na MTV kreće Nirvana unplugged. Kurt Cobain peva - Sell the kids for food, Weather changes moods.....to čoveče, najzad pustiše nešto cool. Ustajem sa kreveta i počinjem da pevam refren zajedno sa Kurtom.
He's the one
Who likes all our pretty songs
And he likes to sing along
And he likes to shoot his gun
But he knows not what it means knows not what it means
when I say yeah
Tako dobro osećam zvuk na koki. Kao da mi ritam dolazi u obliku blokova koji me pogađaju. Tonalitet svoga glasa sam totalno uspeo da poistovetim i uštimujem sa pesmom. Pojačavam televizor i potpuno se iz sve snage unosim u pevanje. Pisaći sto lupam kao bubanj. Čoveče, koji zvuk. Ovo treba snimiti. Završava se pesma. Na MTV puštaju nekakve reklame. Stišavam TV.
Tup, tup, tup, tup........tup, tup tup.....neko mi lupa po vratima. Uuu jbt. možda je mala došla, a možda neko hoće da se žali zato što pravim buku. Otvaram vrata. Njih dve. Maja i Olivera.
- Ovde kod tebe, baš veselo - primećuje Maja trudeći se da ne prasne u smeh.
- Pa eto.- nekako joj odgovorim i tu ja prasnem u smeh. Maja naravno ne može da izdrži te i ona dobija napad smeha.
- Pomislila sam da nisi sam - kaže Olivera vrlo ozbiljno.
- Ma sam, sam - i tu opet prasnem u smeh.
Maja je sela za pisaći sto, drži se rukom za stomak i pokušava da prestane da se smeje.
- Još kad bi mi rekli šta je to toliko smešno? pita Olivera začuđeno.
- Ma ništa, sedi, sedi molim te.- pokazujem joj da sedne na fotelju pored pisaćeg stola i tek tu počinjem da se smejem kao nenormalan. Maja je sagla glavu i guši se od smeha, a iznad sebe drži dignutu ruku koja bi trbalo da znači da prestanem da je zasmejavam.
Jaoo Božeee, gde sii, ima li te?!
Retro drugi put zaziva Bog.
- Nemoj više, nemoj, ćuti, molim te ćuti!- pokušava Maja da prestane da se smeje.
- Evo ćutim.- pokušavam da se uozbiljim. Ćutimo tako, pošto smo u fazi kada svaka reč može da izazove novi napad smeha. Baš se trudimo. Ne gledamo jedno u drugo, jer i to može da izazove nekontrolisano smejanje.
Gledam u Oliveru. Vrlo se interesantno obukla. Crvena, uzano-rastegljiva letnja haljinia, koja joj pokriva sve. Maltene joj ide od grla pa do iznad kolena ali joj savršeno prati liniju tela. Malo je niža ali vitka sa finim, povelikim sisama. Ima onaj pogled - baš mi je dosadno. Sedi na fotelji. Prekrstila je noge i sve to izgleda u fazonu - dodirni mi kolena. Pošto je crnka, ta crvena haljina joj baš ide uz crnu kosu i oči. Ladno mi se diže kurac na nju. Stvarno je pičketina ali Maja....... Maja je anđeo. Moj anđeo.
Ona je za razliku od sestre obučena skroz casual. Uzane kratke pantalonice od teksasa, crvena majica iznad pupka sa natpisom -eat sand- i sandale od braon kožnih kaišića koji se upertlavaju preko listova. Plava nežna kosica, okice i te savršene šiškice. Kao da ju je neko animirao za crtani film. Fale joj samo krilca pa da bude zvončica iz Petra Pana. Tako je sva nežno savršena da imam utisak da bi je pokvario ako bi je dodirnuo, a opet tako bih voleo da je pipnem i osetim od čega je stvarno. Na Maju mi se ne diže ali...ali nekako ...osećam je nekako. Maja me smiruje. Baš sam idiot što mi se digao na njenu sestru. A jbg. na koki sam, pa mi se diže kad on to hoće.
- Pa šta ćemo? - pita Olivera.
- Vidi Alex, mi smo htele da te pitamo, da li ti imaš dozvolu za auto?- počinje Maja.
- I ja bih sa vama u grad.- nastavlja Olivera.
- Pa smo mislile da iznajmimo auto - opet Maja.
- Ja bih platila za iznajmljivanje - Olivera.
- A ti bi ga iznajmio - Maja.
- Pošto imaš dozvolu - Olivera.
- 'El hoćeš Alex? - umiljato pita Maja
- Da li imaš dozvolu za kola? - pita Olivera.
- Imam, imam - odgovaram.
- Pa da li onda hoćeš da nam iznajmiš auto? - insistira Olivera.
- Hajde Alex. Uzećemo neki fini auto sa klimom.- umiljava se Maja i seda na krevet pored mene. Nežno mi se unosi facom, a ruku mi stavlja preko ramena. Njeni nežni prstići na mom ramenu. Uhh, stvarno je nestvarna. I na dodir je nestvarna.
- Idemo do grada, a posle ćemo do akva parka, 'el važi?- nastavlja Maja i noktima me grebucka po vratu.
- Važi naravno, nema problema.- odgovaram odsutno i ustajem da ne bih počeo da je vatam.
Kako me uradiše kučke. Prvo smo trebali samo Maja i ja da idemo na skooteru, a sada idemo svo troje i to kolima. Mislim stvarno. Mada sa ženama je dobro zato što uvek znaš šta će biti. Evo sada tačno znamo šta će se događati. Uzimamo auto, idemo do grada, pa onda u akva park, pa nazad na večeru, pa onda večernji izlazak, pa spavanje. Koji program. Ne znam samo koliko ja hoću da programiram, a i dolazak večeri me plaši. Prvo one misle da sam DJ i da ću da ih vodim na party gde ja nastupam, a drugo kad padne noć verovatno će se opet pojaviti duhovi u drveću. Biće zajebano. Ma idemo u grad. Ionako moram po ganove.
- Što si se ućutao? Alex? - gleda me Maja zabrinuto svojim plavim okicama. Iskrena je. I pored toga što me navijaju kako one hoće, Maja je stvarno uz mene. Sviđam joj se.
- Nemoj da se ljutiš na mene. Ejj, Alex. - sluti Maja da mi se po glavi svašta vrzma.
- Ne ljutim se Majo. Otkud ti to? Cool, idemo.- nežno joj odgovaram. Sada bih je poljubio ali nismo još dotle stigli.
- Šta dramite vas dvoje? Na moru smo. Zezamo se. Alooo!- Olivera nas vraća u realnost turizma.
Maja i ja ćutimo. U vazduhu se oseća da bi mi sami, na scooteru, do grada pa onda dalje ali...jbg., njena seša.
Olivera ustaje sa fotelje i otvara vrata. Tih par koraka do vrata pravi kao da je na modnoj pisti. Hoda onako bacajući jednu nogu ispred druge, dok joj se dupe uvija. Gledam u Maju i prevrćem očima. Maja ustaje, prilazi mi i opet mi stavlja ruku na rame.
- Idemo? gleda me umiljato u oči.
- Idemo, idemo.- šta drugo da kažem?
Uzimam kesu sa shortsom za kupanje i idem za njima. Izlazimo iz sobe. Zaključavam vrata. Idemo ka liftu. Nisam poneo koku!
- Jao ej, čekaj, čekaj!- zaustavljam ih.
- Nisam poneo vozačku i onu potvrdu od hotela.- konstatujem i stojim.
- Pa vrati se, uzmi vozačku i požuri.- kaže Olivera i nastavlja da baca noge ka liftu.
Maja stoji i gleda me sva u čudu. Ne zna da li da krene samnom po vozačku ili dole za sestrom. U očima joj vidim neizvesnost. Kao da se pita da li ću stvarno da dođem dole sa dozvolom ili ću da im zapalim. Ne veruje mi. Kako me mala oseća, pa to je čudo.
- Majice - prilazim joj i gledam je nežno.
- Idi sa tvojom sekom, a ja ću vas stići - govorim joj i držim je za ruku.
- Dobro - kaže Maja ali se ne pomera. Da li sada da je poljubim?
- Hajde Majo! Stigao je lift! A ti požuri čoveče! Čekamo te dole kod renta-car agencije!- dernja se Olivera.
- Idi Majice, slobodno. Eto mene dole za sekundu. Samo da nađem dozvolu.- puštam joj ruku.
Maja kreće hodajući unazad . Gleda me u oči i maše mi. Mašem i ja njoj. Kao da se rastajemo za ceo život.
- Požuri, požuri! - viče Maja i stoji ispred lifta.
- Žurim, žurim! - odgovaram Maji.
- Vi niste normalni! - gura Olivera sestru u lift.
- Ispovraćaću se – dodaje, dok se krsti, a onda i ona ulazi u lift i zatvara vrata. Odoše.Vraćam se u sobu koja miriše na njihove parfeme. Kao da su još uvek ovde. Prosto mi je frka da izvučem par linija koke. Međutim šta se mora, mora se.
Vadim oko gram i po koke na pisaći sto i krećem da je brzo sitnim sa karticom. Radim kao mašina, ali ne vredi. Ima tu kristala ali i izvesne doze vlažnosti-masnoće koja ispari tokom sitnjenja. To mora da potraje nekoliko minuta. Brzo palim stonu lampu, stavljam je iznad same koke i nastavljam da sitnim pod lampom. Nadam se da će toplota lampe ubrzati čitav. Zato je mnogo bolje roknuti se, pogotovo sa ovako dobrom kokom koja se maltene rastvori čim dodirne vodu. Ali jbg. nemam gan. Baš sam kreten, mada ok. neću sada da se nerviram. Kupiću gomilu ganova u gradu. Kupiću ganova za godinu dana.
Lupkam brzo sa karticom po koki i stvarno, lampa ubrzava proces. Kokica se pretvorila u fini puder. Izvlačim dve ogromne linijetine preko pola stola i odmah ih snifam u svaku nozdrvu po jednu. Kesicu sa kokom više puta presavijam tako da mogu sa njom da ulazim u vodu, a da koka ostane suva. Tako impregniranu vrećicu stavljam u unutrašnji džepić shortsa za kupanje. E sada možemo u akva park. Uzimam vozačku dozvolu i hotelsku prijavu iz ranca, ubacujem šorts u kesu koju nosim sa sobom i izlećem.
Zatičem ih ispred šaltera renata-car agencije kako sede u foteljama okrenute prema liftu. Pošto sam se sjurio stepenicama prilazim im iza leđa. Ne vide me. Olivera naravno sedi u svojoj pozi -baš mi je dosadno, mogao bi da mi dodirneš kolena-, a Maja se tužno podlaktila i gleda u lift očekujući da se pojavim. Prilazim joj tiho i golicam je iznad stomaka.
- Aaiijjj!! – skače Maja sa fotelje vrišteći.
- Pa gde si bre ti? Već sam mislila...15 minuta te čekamo, a otišao si samo da uzmeš dozvolu - ljuta je. Okreće mi leđa i prilazi šalteru za iznajmljivanje automobila.
- Tražio sam dozvolu. Ejj Majoo. Tražio sam dozvolu - približavam joj se i pokušavam da joj ulovim pogled. Neće da me gleda.
- Ejj Majicee...... Srećicee....- umiljavam joj se. Trudi se da ostane ozbiljna ali ne može. Smeje se.
- Đubre jedno. Da mi to nikada više nisi uradio.- slatka je dok se ljuti. Uzimam joj ruku, privlačim je ka sebi i krećem da je poljubim.
- Alooo!! - čujem Oliveru iza sebe. Okrećem se ka njoj. Nisam poljubio Maju.
- Uzećemo Audi. Ti samo ovde potpiši i daj vozačku.- trpa mi Olivera papire pod nos. Gledam u Maju.
- Pa potpiši Alex - kaže ona pomirljivo i osmehuje se. Ispuštam njenu ruku, uzimam olovku i potpisujem. Sa druge strane šaltera dobijam ključeve i saobraćajnu dozvolu od Oliverinog jebenog Audija.
- Auto nas čeka ispred hotela - kratko nas obaveštava Olivera i kreće svojim manekenskim hodom da baca noge ka izlazu.
- Dobro Alex, tek smo se upoznali, bićemo sami, polako - teši me Maja. Ona kao da čita moje misli. Gledam je upitno u fazonu -pa kada će to biti?- Ništa mi ne govori već me samo kratko ljubi u obraz.. Izlazimo iz hotela.
Ispred nas čeka crni Audi sa četvoro vrata i tamnim staklima. Olivera je očigledno uzela najskuplji auto koji su ovi ovde imali
- Ja sedim napred pošto pozadi uvek povraćam- kaže Olivera i seda na prednje sedište. Opet gledam u Maju.
- Hajde Alex, ne brini, neka sedi ona napred. Tu sam ja, pored tebe. Idem samo da kupim breskve.- Maja odlazi ka piljari sa voćem.
Sedam za volan. Palim auto i uključujem klimu. Gledam kako idu brzine. Olivera pali radio i traži stanice. Zaustavlja se na Shakiri.
- Mogu ja malo da biram muziku?- pitam Oliveru i pritiskom na dugme ukidam Shakiru.
- Ne voliš Shakiru? - iznenađena je Olivera.
- Ma volim je samo...čisto da vidimo šta još ima - Tražim po stanicama i stvarno ništa. Od grčkog buzukija pa do Kylie Minogue pa opet do Shakire i ništa. U jednom trenutku ipak nalazim Marilyn Mansona kako peva sweet dreams i tu stajem, naravno.
- Nećemo valda ovoga očajnika da slušamo? Bolje da si ostavio Kylie- protestuje Olivera. Gledam je i pevam sa Mansonom -some of them want to abuse you, some of them want to be abused-. Volan lupam kao bubanj. Ubacujem i sirenu automobila po malo. Radi me koka, radi. Sve to dobro zvuči.
I wanna use and abuse you
I wanna know whats inside you.....
Olivera je zbunjena. Nešto kao da joj nije jasno. Ipak shvata da je zajebavam, prevrće očima i vraća se u svoju sigurnu pozu -dodirni mi kolena. Maja ulazi u auto sa punom kesom mokrih, opranih nektarina. Spontano počinje da peva. Sjajno zvučimo.
Sweet dreams are made of these
Who am I to disagre?
Travel the world and the seven seas.........
Krećemo. Audi kida kako ide.
Tandara mandara broć... Odabrao si loš način da nam preneseš svoje impresije. Moglo je biti interesanto.
A pa pa.
Ne da mi se čitati, al' da li ima fantastike u ovom "delu?" I da li se nazire kraj predavanja narko & street slenga, jer mi se ćini da je priča upravo to: Parada spomenutog slenga...
Слажем се са већином. Волео бих да видим има ли писац икаквих замерки на своје дело, или га је просто изложио да нас почаствује својим делом.
izlozio sam samo pocetak dela, a obzirom da nema interesovanja nemam motivacije da postujem nastavke.....
Zapitaj se zašto nema interesovanja... ili, zašto je splasnulo.
Batac, dobio si pažnje i interesovanja više nego mnogi.
Не разумем зашто је желео да нам прикаже цео роман...
Поента је да се види како пишеш, а не да ти се дивимо до имбецилности.
Najvise su mi prijala knjizevna dela i filmovi koje sam spontano procitao ili pogledao. Znaci nesto mi je privuklo paznju, a da nisam znao ni ko je napisao ili rezirao.
Cini mi se da je u vasim komentarima centar paznje na meni, tako da sama prica ostaje u senci, cak sta vise nevidljiva. Ja tako zamisljam pisca. On pise i ne pojavljuje se u javnosti da komentarise i objasnjava sta je napisao.
Uzecu nasumeice jedan deo iz moje price:
Izlazim napolje i odlazim u park iza hotela. Pentram se na drvo i pazim da opet ne uhvatim neku ljigavu granu. Nema problema pošto su grane suve. Sa drveta gledam terase hotela i pokušavam da nađem koja je moja. Ne uspeva mi da lociram moju terasu, pošto ih ima gomila istih. Uzimam kesu sa gudrom i spuštam se sa drveta. Opet prolazim pored recepcije na kojoj nema nikoga. U sobi pravim dve okrugle kesice. U jednu stavljam oko 10 grama koke, a u drugu možda gram dva dopa, tek da se nađe, zlu ne trebalo.Te dve kesice stavljam u fioku natkasne, a glavne količine opet vraćam u onu tamnu kesetinu.
Narkomanija se sastoji od 2 stvari. Pod jedan, same substance i njenog dejstva i pod dva od svega onoga oko toga. Sve ono oko toga je krimogenost. Krimogenost = ligavština u priči. Zbog krimogenosti zavisnik se najbolje oseca kada ga drugi ne gledaju ili spavaju. Odvojen je od vecine. Sam je na drvetu. Pokusava gledajuci gomilu istih prozora i terasa da nadje sebe medju vecinom ali ne moze. Uzima drogu da bi ziveo i zivi da bi uzimao.
Mislim da je moja prica dobra jer svaka scena ima preneseno znacenje. Voleo bih kada bi citaoci to videli, ne da bi mene hvalili nego da bi mozda ipak bolje razumeli zavisnost, jer kao sto rekoh....reci ne drogama i ostale parole imaju kontraproduktivno znacenje.
Nema krvi samo radi ti krvi, droge radi droge i sexa radi sexa, vec se do svega toga po logici stvari dolazi.
Da li je ovo horor prica? Da li je za ovaj sajt. Pa jbg. Slobodno razmisljajte. Slobodno zavirite u sebe. Nije to tolika frka. Ne bih dalje....i ovo je previse od mene.
Ako ima zainterosavanih za daljnje nastavke neka to konkretno kazu, jer ja jedino mogu da postavim ono sto sam napisao. Nikako ne zelim da to objasnjavam. Znam da sam u prethodnom postu analizirao i objasnjavao ali izuzetak potvrdjuje pravilo.
Hvala na komentarima u svakom slucaju.
Džaba preneseno značenje (koje ni u jednom trenutku nisam primetila) i pokušaji da prikažeš zavisnost kada je ono što pišeš dosadno.
Neka mi tvoje delo spontano privuče pažnju. Neka me uvuče, tako da ne mogu da prestanem da čitam.
Bez toga, džaba krečenje.
Sintetik, mislim da niko nije imao zamerki na priču, koja, iskreno, za sada, i ne postoji, jer sve što si postovao su samo haotično zabeleženi delići slagalice.
U tvom pisanju očigledan je uticaj filma, a ne književnosti kako si istakao.
To što ljudi nisu oduševljeni sa tvojim pričama nema veze sa žanrom niti sa sajtom na kojem si ih postovao.
Po meni bi trebalo pod hitno da počneš da čitaš, po mogućnosti, domaće pisce. Za pola godine se vrati svemu što si napisao i preradi ga. Postuj priče tada i saslušaj komentare.
Radi na sebi i rezltati će sami doći.
Najgore što možeš sebi da uradiš je da poveruješ da si najbolji i neshvaćen samo zato što živiš (u tvom stilu) u jebenoj Srbiji.
U svakom slučaju, napred. Radi na sebi. Ne odustaj.
Quote from: SuperSynthetic on 11-12-2010, 15:05:45
Mislim da je moja prica dobra jer svaka scena ima preneseno znacenje.
Прича је значи добра. Али што си је онда постовао? Да би то и други рекли? Не чини ми се да си чуо иједан коментар, нити да си разумео критику, то ти је проблем. Дошао си да би био хваљен.
Умеш да пишеш, али си се ухватио клише теме, а радњу ниси убацио. Кога брига шта ће бити са твојим ликом? Направи га занимљивим, покажи га како се развија кроз радњу, а онда ћемо стрепети за његово здравље, докле ће да буде наркоман итд.
Сигуран сам да су ти пријатељи нахвалили дело.
Konkretno, želim nešto konkretno da pročitam od tebe. Prvo pa muško, roman? Teži oblik slučaja. Ne gubi samopouzdanje, smanji samodoživljaj.
Ja verujem da mu "pošten izdavać" sa velikim oduševljenjem angažuje štampara...
Posle Mansona na radiju puštaju nešto od Guns and Roses. Očigledno je neka rockandrol stanica.
Najbrži sam na putu. Stći ćemo do grada za 5 minuta. Olivera coolira u svojoj pozi. Maja je pozadi ali sedi na sredini zadnjeg sedišta nagnuta ka meni. Jednom rukom me drži za rame, a drugom zaglaba nektarinu.
- Oćeš jednu nektarinu Olivera? - pita sestru.
- Neću, hvala - gleda je ova pomalo gadljivo kako kaplje po kolima.
- Oćeš ti Alex.? -
- Paa...ne znam. - Nisam ništa jeo, a skoro ni pio, danima. Imam utisak da mi je želudac od tako tanke sluzokože koja će pući ako uzmem zalogaj ili gutalj bilo čega. Na koki ne mogu da jedem ni pijem, a sdruge strane koka mi daje svu potrebnu energiju i više od toga.
- Jel ti uopšte jedeš nešto, čoveče? - zabrinuta je Maja.
- Otkud ti sad to? - ne mogu da verujem da me je to pitala. Ona stvarno kao da mi čita misli.
- Pitam samo - odgovara dok slatko žvaće i guta sočnu nektarinu. Dok je grize trudi se da usnicama pokupi sav sok da ne bi kapao, mada joj ipak kaplje. Imam utisak da bi možda mogao i ja da probam malo, pa šta bude nek bude.
- Pa daj mi jedan mali griz od te tvoje.-
- Evo zagrizi - daje mi. Pokušavam da zagrizem što manje.
- Slobodno Alex, ima još - hrabri me Maja. Iako su mi usta skroz utrnula ipak osećam osvežavajuću slast nektarine. Gutam, uplašen šta će se dogoditi kada mi stigne do želuca. Međutim ništa. Sve je Ok. Nije mi puko želudac, niti me je stomak zaboleo.
- Daj još malo -
- Evo ti jedna cela -
- Ne, ne, samo još jedan griz pls.- Hrani me Maja opet. Imam utisak da je tu gde je ona zagrizla nekterina postala mekša i lepša te me ne boli stomak. Opet grizem i gutam. Prija mi.
- Daj još -
Maja nastavlja da me hrani i tako jedemo nektarinu po nektarinu i kapljemo po kolima i sebi samima.
U jednom trenutku iz 4-te ubacujem u 3-ću i krećem besomučno da obilazim kamion ispred mene ali ulećem u strašne makazice cisterni koja mi ide u susret. Razvlačim 3-ću i brzo šaltam u 4-tu te za dlaku eskiviram cisternu i obilazim kamion praveći pravi slalom. Čuje se cisterna koja trubi kao pomahnitala. Bacam brzi pogled na Oliveru očekujući da mi kenja. Primećujem samo blagi zamrznuti osmeh i ludački sjaj u njenim očima. Njoj se ovo sviđa.
- Ja hoću da izađem - čujem odlučnu Maju iza sebe.
- Izvini Majoo, slučajno se desilo, pazićuu - oduzimam gas i prilično smanjujem brzinu. Olivera ništa ne govori, samo prevrće očima, jer smo usporili.
- Samo još jednom napravi nešto slično i ja odoh, budi siguran u to. - nastavlja Maja.
- Nedam nektarine - neće ni da me hrani više.
- Ali gladan sam Majice - kukam jadan.
- Dobro hajde, evo ti - nastavlja da me hrani.
Ližem joj sok sa prsta pre nego što zagrizam nekterinu. Ima lepe dugačke prste. Nokti su joj nalakirani bezbojnim lakom i nisu dugački. Opet mi daje griz i ja joj opet ližem prste. Ćuti i kao da joj je neprijatno ali joj se sviđa. Imam utisak da se čak malo i uzbudila.
- Očigledno ste se najeli, pa se sada igrate sa hranom. Da li je možda ostala jedna nektarina ze mene? - javlja se Olivera.
- Jeste jedna - Maja joj daje nekterinu. Olivera jede nekterinu kao da puši kurac ustvari. To namerno radi da bi nam valda pokazala nešto. Stvarno je veštica. Uvek nam sve pokvari. Okrećem se i gledam u Maju koja mi uzvraća pogled razumevanja ali odmah dodaje
- Molim te, ne gledaj u mene nego gledaj gde voziš.- Nastavljam da gledam gde vozim, a Maja mi dodaje higijensku vlažnu maramicu da se obrišem od nektarina.
Ako su sestre, nisu sijamske bliznakinje. Zašto moraju svuda zajedno? Mislim, skroz su različite.
Stižemo u grad. Počinju semafori, blokovi, ulice itd. Kružim po Rodosu tražeći otvorenu apoteku. Devet i petnaest,.trebalo bi da rade radnje.
- Jel ti znaš uopšte gde ideš? - pita Olivera.
- Naravno da znam.- Od neispavanosti i koke i dalje ne mogu da čitam pa zato tražim one zelene krstove koji označavaju apoteke. Kružim oko jednog bloka u kome sam valda primetio apoteku. Baš bih zapalio pljugu. Zadnjih dana sam skroz zaboravio na pljuge. Oni Rusi pa svi oni duhovi čoveče, tolko su me isprepadali da ni jednu pljugu nisam zapalio. Prosto nisam imao vremena da pušim, a sada kad mi se puši nemam pljuge. Sestrice ne puše tako da od njih ne mogu da se grebem.
- Evo tu smo - parkiram auto ispred kafića. Gomilu stolova i suncobrana su izbacili na trotoar.
- Sedite vi ovde, a ja odoh samo do jednog Grka da uzmem kintu i vraćam se bukvalno za 5 minuta.- Izlazimo iz auta. Vidim da je Maja opet sva skrhana, jer ćemo se rastati na 5 minuta.
- Majicee..... ejj....Majoo!- dozivam je, jer vidim da je opet ljuta i neće da me gleda. Žustro odlazi do prvog stola i demonstrativno seda tresnuvši o stolicu. Olivera elegantno ide za njom i uvaljuje svoje dupence u stolicu kao da seda na kurac. Samo što ne svrši. Naravno ceo lokal je gleda, a pošto je jutro to su uglavnom stariji Grci.
- Majoo!!- glasno je dozivam i stojim ispred nje. Neću da odem dok me ne pogleda.
- Šta je?- i dalje zuri u daljinu.
- Majoo!!-
- Reci.- gleda me u oči, a pogled joj je kao da je nešto boli, kao da je ranjena.
- Pa Majoo - sedam pored nje i uzimam joj ruku.
- U kom si fazonuu? Vraćam se za 5 minuta, obećavam.-
- Aman čoveče do sad bi se već vratio, idi više, idi - histeriše Olivera. Ustajem i krećem.
- Za 5 minuta! Majice! Za 5 minuta, obećavam! - vičem joj dok odlazim.
Žurim do apoteke iza ćoška. U apoteci nemaju klasičnih špriceva i igala već samo američke. Brzo razmišljam. Američki su tanki i dugački sa iglom koja se ne skida ali je od kvalitetnijeg čelika, tanja i oštrija. Ma cool, kako sam se u Americi rokao sa istim takvim, jer drugih nije ni bilo. Tražim 20 ali Grk neda više od 10. Uzimam 10 insulinskih špriceva i stavljam ih u veliki džep na nogavici. Brzo se vraćam. Nemam vremena ni pljuge da kupim. Ma jebo pljuge moram da se vratim za 5 minuta.
Vraćam se do kafića gde me čekaju sestrice. Sedam pored Maje. Držimo se za ruke. Ukrštamo prste i stežemo se čvrsto.
- Jel si završio posao?- gleda me Maja veselim plavim okicama i smeje se. Srećna je.
- Jesam, jesam?- osećam kako njeno veselje prelazi na mene.
- Nama su ona dvojica za onim stolom naručili piće. Hoće da nas časte- pokazuje ka dvojici relativno starijih Grka koji sede u uglu. Grci napaljeno bulje u njih dve. Imam utisak da bi nas sve zajedno odvalili od kurca. Olivera se isprsila izbacivši grudi da joj izgledaju što veće.
- Ja sam naručila mineralnu vodu, a Olivera koktel.- referiše mi Maja.
- Jel se ne ljutis?- pita i steže mi ruku.-
- Što bih se ljutio?-
Ljubi me u obraz..
Mogao bih da se časkom puknem u wc-u ovoga kafića. Najzad imam ganove. Mada postoji mogućnost da se opet malo onesvestim ako se roknem, a to će trajati ko zna kolko. Maja će u tom slucaju sigurno da krene da me traži i šta sam onda uradio ako me nađe u wc-eu prebijenog od koke? Mogu da joj kažem da imam epilepsiju ili da probam da se roknem sa jednim malim rokićem od pola grama ali......
Stiže konobar.
- Your drinks.- Ispred Maje stavlja mineralnu sa ledom i kriškom limuna, a Oliveri -sex on the beach- koktel sa malim suncobranom kao ukrasom.
- Gentlemen in the corner ask what would you like to drink? - pita me konobar.
Bacam pogled prema gospodi koja nas čašćavaju. Jedan od njih u znak pozdrava i dobrodošlice diže ruku i osmehuje se.
- We don't want anything else, please.- odgovara Olivera umesto mene.
- Ok. thank you.- odgovara konobar i odlazi.
- Otkud ti znaš da ja neću ništa?-gledam Oliveru zblanuto.
- Idemo na kupanje Alex. Odmah! Nemoj da se duriš nego polazi. Nas dve smo tek stigle i htele bi da se okupamo, a ne da sedimo na ovom trulom mestu sa ovim seljacima koji bulje u mene kao da nikad nisu videli žensko. Idemo.- odlučna je Olivera.
- Dobro hajdemo.- slažem se sa Oliverom. Bolje da se ne rokam ovde. Mislim ipak Maja i sve to. Bolje ne. A i pun sam koke da budem iskren. Skenjo sam oko 4 grama u zadnjih par sati.
- Nismo trebale da naručujemo ako nećemo da pijemo. Ipak nam je čovek platio.- kaže Maja.
- Ma ko ga jebe.- Olivera uzima dva srka koktela, daje meni da probam i ustaje. Ja uzimam tri četiri gutljaja i krećem za njom. Vučem Maju za sobom. Ulazimo u auto. Olivera opet seda napred, a Maja pozadi. Vozim ka izlazu iz Rodosa.
- Ti si birao muziku kada smo dolazili, a sada ću ja.- komanduje Olivera i dalje. Nalazi Destinys child i neku njihovu R&B-pop govnariju. U znak protesta počinjem da pevam karikirajući ženske vokale do maksimuma.
I'm a survivor
I'm not gonna give up
I'm not gonna stop
I'm gonna work harder
I'm a survivor...... Kreštim parodirajući ženske glasove, a sirenom od automobila dajem ritam .
I'm gonna fuck you
I'm gonna suck you......i tekst sam promenio.
Maja umire od smeha, pozadi.
- Mogli bi da prestanete da se ponašate kao deca debili.- kaže Olivera ljutito.
- Ok. Olivera, cool, sorry, neću više.-
I'm gonna fuck you
I'm gonna suck you......ipak nastavljam da pevušim tankim kretenskim ženskim glasićem. Ona me prekorno gleda.
- Dobro, dobro, neću više stvarno.- prestajem da pevam.
- Znači idemo u Faliraki- kažem ozbiljno.
- Kakav Faliraki?- pita Olivera
- Pa tamo je akva-park.-
- Ti baš dobro znaš ostrvo, a juče si doputovao iz Španije? sumnjičava je Olivera.
- Bio sam ja ovde i prošlog meseca jedno 5 dana.- u trenutku se snalazim i lažem naravno.
- Kolko ima do tog Falirakija?- pita Maja.
- 10 možda 15 minuta.-
Lagano vozim obalom ka Falirakiju. Olivera svaki čas bira sebi muziku na radiju i nalazi sve veće i veće bljuzge. Maja je tako sela pozadi da možemo da se gledamo kroz retrovizor. Češka me po vratu. Kada je god malo duže gledam u retrovizoru ona me nežno pritisne po vratu što znači da pazim gde vozim, a ne da gledam u nju.
Vozimo se pored mora. Ućutale su se. Gledaju pučinu. Osećam kako ih priroda smiruje. Jebe me to što i dalje ne mogu da čitam ali otprilike skrećem na jednom izlazu za koji pretpostavljam da je izlaz za akvapark. Valda sam dobro skrenuo. Vozim još malo i to je to. Ispred nas je akvapark.
- Pa ovo je ogromno.- Maja je fascinirana.
- Jeste baš je veliki. A videćeš tek unutra šta sve ima.- pričam Maji i
parkiram na parkingu akvaparka. Izlazimo iz auta. Plaćamo ulaz i dobijamo plastične narukvice sa bar codom koje nam važe za ceo dan.
Ulazimo u kabine da se presvučemo. Oblačim shorts za kupanje i proveravam dal mi je koka u džepčiću. Uzeo bih malo koke ali nemam vremena. Stavljam svoje stvari u kesu i izlazim iz kabine. Sunce piči kao ludo. Njih dve se jos presvlače.
Prva izlazi Olivera u bekiniju. Možda nije nešto senzibilna i nema baš neku spiku, mislim sve u svemu je baksuz ali.....ali šta ona ima da priča....dovoljno je da se skine. Neverovatno izgleda u crnom bekiniju koji više otkriva nego što pokriva. Dupe joj je se zove Izvolte, a preziva Stavimi. Noge, butine i obrijana ribica koja se ocrtava sa svih strana. Sve je to onako idealno zaobljeno, a opet vitko, vitko i onda sisetine čoveče. Koje sisetine. Onako velike loptaste malo razmaknute, a idu na gore i bradavice joj idu na gore. I kad joj na kraju pogledaš u onu jebuljivu facu, nema druge nego da ti se digne.
- Ja ću na kamikazu.- Olivera upire prstom u jedan skroz strmi tobogan koji deluje baš zajebano za spuštanje.
- Oću i na turbo slide.- pokazuje mi još jedan strmi tobogan ali u obliku tunela.
- Hajde idemo! Požuri Majo više!!- viče dok joj oči ludački sjaje.
- Evo, evo, idem!- čuje se Maja iz kabine za presvlačenje.
- Ovaj lazy river je smaranje.- nastavlja Olivera da kometariše i čita nazive tobogana. Ja ne mogu ništa da pročitam. Moraću stvarno da probam malo da stanem sa kokom i da odspavam jednu noć. Baš ne mogu da čitam.
Izlazi i Maja. Tek sada vidim kolko je zgodna. Obukla je plavi bekini koji joj se potpuno slaže uz oči i kosu. Duge lepe noge, fina mala guza, savršeni struk. Grudi su joj idealne veličine, ni male ni velike. Ladno bi mogla da bude foto model, mada je očigledno da joj uopšte nije bitno kako izgleda, što se nikako ne može reći za njenu sestru.
- Mmmmm što si fina - kažem Maji i gledam je.
- Jel jesam?- ukršta mi ruke oko vrata.
- Jesi - hvatam je oko struka.
- Ni ti nisi loš - ljubi me u obraz. Stiskam je jače oko struka i navlačim na sebe. Ljubim je u vrat.
- Oćemo li više, ili ćete ovde da izvodite show program? - Olivera nas opet prekida. Krećemo za njom. Zauzimamo tri slobodne ležaljke sa suncobranima i tu ostavljamo stvari.
- Idemo na kamikazu - kreće Olivera ka najvećem i najstrmijem vodenom toboganu u parku.
- Ma daj Olivera. Ja neću.- Maja je uplašena od kamikaze.
- 'Aj mo na ovaj multi slide - pokazuje Maja jedan ne tako strmi, kružno spiralni tobogan.
- Ili na ovaj rafting slide.- pokušava da nas odvuče od kamikaze.
- Hajdemo Majice na kamikazu, slobodno. Ja ću da te pazim. Samo se
opusti.- ubeđujem Maju.
Penjemo se na vrh ogromnog vodenog tobogana. Stepenice nas dovode do metalnih merdevina koje vode do mesta odakle se ljudi bacaju u oko 50 metara dubok ponor tobogana i jure ogromnom brzinom.
- Ja neću. Vi idite.- Maja se ukopala i neće uz merdevine. Preneraženo gleda tobogan i ljude koji jure na dole kao da su iz puške ispaljeni.
- Hajde Majice, pa to je neko sve lepo proračunao. Ne može ništa da ti se desi. - Hvatam je za ruku i ukrštam prste sa njenim prstima. Vučem je ka merdevinama.
- Jaooo - kuka Maja. Olivera se već popela gore i čeka nas.
- Hajde više, hajde Majo vidi kako je dobro!- zove sestru. Guram Maju ispred sebe na merdevinama i penjem se za njom.
Olivera prva skače u ponor tobogana. Spasioc čeka da Olivera stigne do dole, a onda daje znak da može sledeći da skoči.
- Hajde Majice.-
- Joojj neću, neću!-
- Hajde Majicee, skoči, neće ti ništa biti, pa veruj mi malo.-
Maja prilazi ponoru i opet gleda u mene.
- Hajde Majo, samo drži ruke uz telo i pusti se! Ništa ti se neće dogoditi! Obećavam!-
Maja skače u ponor. Gledam u spasioca koji mi posle par trenutaka daje signal da mogu i ja da skočim. Visina je ogromna. Skačem u ponor plastičnog kanala po kome šiba voda. Držim ruke uz telo i jurim na dole. Padam, padam, sve brže i brže. Jurim tako brzo da mi se čini da mogu vrlo lako da ispadnem iz kanala. Sve se trese. U jednom tretrenutku osećam da malo usporavam i pljussss. Gotovo je. Upao sam u bazen na dnu tobogana.
- Ja idem ponovo!!- viče Olivera dok izlazim iz bazena.
- Ja vala neću više budi sigurna da neću!!- viče Maja preneražena od šoka.
- 'Aj mo na nešto drugo!- pokušavam da rešim situaciju.
- Ja odoh, a vi kako hoćete!- i Olivera ode opet uz stepenice.
- Majiceee.- dodirujem je po obrazu.
- Jel si mi se puno uplašila?- grlim je.
- Jebo vas kamikaza, lepo sam rekla da neću. Što si me terao?. - ljuti se. Slatka je dok se ljuti.
- Dobro nećemo više.- Držim je zagrljenu i osećam kako drhti. Poljubio bih je. Poljubio bih je u usta ali.... ali nekako mi je frka.....možda baš i nije sada trenutak.
- Vidi Majo. Uzećemo ove velike šlaufove i idemo na lazy river.-
- Vidi Majo, sednemo u šlaufove i lagano plovimo po celom parku. Opušteno razgledamo.-
- Hajde Majice.-
Maja gleda ljude kako sede u velikim okruglim vazdušnim šlaufovima i lagano plove duž -lazy river-.
- Ajde Majo - dodajem joj jedan šlauf.
- Pa hajde.- stavlja Maja šlauf u vodu i seda u njega. Ja sedam u drugi.
Plovimo lagano po kanalu koji protiče kroz ceo park. Sunce nas prži. Prskam Maju.
- Eiii, ne prskaj me!-
- To treba tako mala. Da ne izgoriš - prskam je još jače.
- A ja sam mala, a?- prska i ona mene. Prskamo se. Prskamo i po drugim ljudima koji tu prolaze na svojim šlaufovima. Prilazim joj i vrtim je zajedno sa šlaufom u krug. Smeje se. Lepo joj je. Prošla joj je frka od kamikaze.
Lagano uplovljavamo u deo koji je kao tunel i u njemu je ladovina.
Svetlost se prelama kroz vodu. Senke igraju po zidovima.
- Bas je lepo ovde.- kaže Maja.
- Jeste lepo je - gledam je dok joj se kapi vode presijavaju na licu. Sva je sveža i nestvarna. Gleda me plavim očima koje ovde izgledaju tako živo, a opet misteriozno. U dubini njenih plavih očiju je sve zapisano. Tu je tajna sveta. Hteo bih da je dodirnem ali kao da se plašim da ću uprljati njeno blistavilo. Kao da imam fleš od koke, a nisam se puko. Neverovatno. Možda doživljavam neki flash-back od ranije.
Opet je vrtim. Hvata se za moj šlauf i zaustavlja se. Lagano me okreće. U jednom trenutku nam se glave susreću. Ljubi me. Osećam joj sveže usne. Ljubim i ja nju. Dodirujem joj vrhom jezika gornju usnu. Prelazim preko nje. Osećam njen jezičak. Dodirujemo se jezicima. Grli me. Ja je držim za vrat i privijam uz sebe.
Ratnici Svetlosti često se pitaju koja je njihova uloga. Mnogo se puta zamisle nad smislom svoga života. Zato i jesu Ratnici Svetlosti jer greše. Jer se propitkuju. Jer traže smisao. I nema sumnje da ce ga pronaci. Da, nema sumnje da će ga pronaći.
"Prvo: Bog je žrtvovanje.Patimo u ovom životu i bićemo srećni u budućem. Drugo: ko se zabavlja taj je dete. Živimo u neprestanoj napetosti. Treće: drugi znaju šta je za nas najbolje, jer imaju više iskustva.
Četvrto: naša je dužnost da druge usrećimo. Treba da im činimo po volji, čak i ako to podrazumijeva velika odricanja. Peto: ne treba piti iz pehara sreće, jer nam se to može osladiti - a nećemo ga uvek imati u rukama. Šesto: treba prihvatiti sve kazne. Svi smo mi grešnici. Sedmo: strah je najbolji stražar - nećemo se i...zlagati opasnostima. Ovo su zapovesti kojih nijedan ratnik svetlosti NE može da se pridržava." NE MOZE DA SE PRIDRZAVA.
ima li neka skraćena verzija svega ovoga?
Oćeš da objaviš?
Quote from: Boban on 13-12-2010, 17:46:06
ima li neka skraćena verzija svega ovoga?
Nisam sve čitala, a skraćeno od onog što jesam pročitala:
Quote from: angel011 on 04-12-2010, 17:50:45
Zev.
On je na kokainu, tripuje, na kokainu je, tripuje, na kokainu je, tripuje... Tripovi se ponavljaju, a ni prvi put nisu bili zanimljivi. Karakterizacija i dalje nepostojeća. Drama takođe nepostojeća. Psovke i galama ne mogu da ih nadomeste.
Neka me neko obavesti ukoliko se u nekom trenutku pojavi nešto vredno čitanja.
Kakvi sad Ratnici Svjetlosti? Šta bi sa švecama? Jelil overio obe?
Vidi ovako, ja sam ti za pisanje reper od 'do moga' kakve sve njuške ovde obitavaju. Jedini razlog što povremeno komentarišem je da dam do znanja - ima smisla u tvom pisanju, čak i tim tvojim sakatim rečnikom uspevaš me terati u napred; ja nemam problema kad se 'ništa' ne dešava, bili, išli, more i tako to. No, ko ti je ono preporučio iščitivanje domaćih klasika, Mića? Pametno. Sve što postigneš a Bogom ti je dano, usereš stilom koji nije vredan ni šestonedeljnog pomena. Kurac, pička, sisa i jebanje odavno nikog ne sablažnjavaju, ne prave razliku; to su samo reči koje ako se pravilno ne umese sa resto poniznih i nimalo ambicioznih bliskih rođaka, dobije se zagorela krompirača. Neznam nikog ko tako što gustira.
Mladac, došao si po izdavača, dobio sasvim korektne savete. U čemu je jed?Da znaš kako se ovde svi raduju novom vrućem zecu; možda ne liči ali dobio si prolaznu.
Ratnici Svetlosti nemaju veze sa pricom koju sam napisao. Ratnike sam nasao na internetu. Mozete i vi. To sam postovao cisto onako. U tom trenutku mi se ucinilo kao cool.
Ubedili sta me da sredjujem svoje delo i sada sam u frci. Da li nastaviti sredjivanje bez menjanja price generalno ili nekako pronaci kako je to izvorno izgledalo i opet sastaviti kao sto je i bilo. Ovaj Ljustikin me je nalozio najvise na sve to i s jedne strane je u pravu, a sa druge.... alo ovo je 2010...stize 11.... priča bez priče.... ko je ubio loru palmer....petparačke priče.....pa + 10, 20 godina na to.... u tom fazonu sam i napisao ovo delo...trudim se da ispratim duh vremena u kome zivim.... ko vise cita uopste???....mislim od mladjih narastaja....video igre....stripovi....FILMOVI.....to je naracija koju mladji razumeju.....jedan sin mi je 90....drugi 92....vidim sta radi njihova ekipa...nekad i od mladjih treba uciti....nesto naravno, ne sve.....
Quote from: Mica Milovanovic on 13-12-2010, 17:48:19
Oćeš da objaviš?
nemam od cega da zivim....a na televiziju mi se ne vraca....
Sredi jezik kojim pričaš.
Mićino pitanje nije bilo tebi upućeno.
Voleo bih da ovaj poljubac večno traje. Maja me steže. Dodirnula mi je dušu jezikom. Nestao je sav moj strah od tamne praznine. Ne treba mi ništa više. Ni koka, ni kinta, ni stvari, ni drugi ljudi.
Lagano izvlači svoj jezik i hoće moj. Ulazim joj jezikom duboko u usta. Podrhtava mi pod rukama. Grčevito me steže i ne želi da popusti. Postali smo jedno. Najzad smo postali celi i ispunjeni. Prelazim joj rukom po leđima, guzi, nogama. Ne mrda. Potpuno mi se predala.
Ne želim da izađemo iz tunela. Lagani tok vode nas ipak vodi ka izlazu. Pokušavam jednom rukom da se uhvatim za zid tunela i da nas zaustavim. Ruka mi klizi po glatkom plastičnom zidu. Nemam zašta da se uhvatim. Ipak napipavam nekakvu izbočinu.. Zaustavili smo se. I dalje se ljubimo. Opet me grčevito steže i ne pušta.
Hteo bih da joj kažem. Hteo bih da joj priznam. Da joj kažem celu istinu o meni i svemu. Da nisam došao juče iz Španije, da nisam DJ, da sam prošle godine otišao iz New Yorka, da ustvari ovde živim, da ustvari.......
Te moje laži su još jedina stvar koja nas razdvaja. Jedina prljavština koja smeta. Moram to da joj kažem.
- Majicee.- gledam je. Hoće još da se ljubi. Lubim joj nežno usnice i ne dozvoljavam da me opet uhvati u klinč.
- Ejj Majoo.- ljubim je kratkim nežnim poljupcima.
- Hteo bih nešto da ti kažem, 'el znaš Majicee?-
- Znam, sve znam Alex, ne moraš ništa da mi pričaš.- gleda me samo uvereno kao da joj je sve jasno.
- Šta znaš?- zbunjen sam.
- Pa znam da te Olivera nervira i da bi da budemo ti i ja sami bez nje ali...- tera ona svoju priču.
- Ona mi je sestra Alex. Jeste malo nezgodna i voli da kontroliše druge ljude ali je dobra. I mene nekad nervira kako se ponaša ali ona nam svima pomaže. Da nije nje, mama i tata bi jedva preživeli, a ja verovatno ne bih studirala nego bi morala da radim – nastavlja Maja.
- I ovo letovanje, sve je to poklon od Olivere. Ima bogatog muža koji je divan prema njoj i prema svima nama.-
- Majo, nisam to baš hteo da ti kažem.-
- Pa šta si hteo?- gleda me kao da nema ništa više da se kaže.
- Vidi Majo.....ovako.....- ljubim je.
- Hajde reci.- neće da se ljubi i gleda me zaintrigirano.
- Nisam juče došao iz Španije - prevaljujem preko usta.
- Nego odakle si došao?- osećam kako joj ruke više nisu tako čvrsto stegnute oko mog vrata.
- Ovde sam već skoro godinu dana - krećem sa priznanjem.
- I?- zbunjeno je zabrinuta u očekivanju nastavka.
- Nisam DJ.-
Sklanja ruke sa mog vrata i pokušava da ostane smirena u svom šlaufu.
- Ko si bre ti čoveče? Zašto me tako lažeš? Kakvu si mi ono karticu pokazao? Rekao si da živiš u New Yorku - baš je ljuta.
- Vidi Majo, rodjen sam u Beogradu. Keva mi je iz Zagreba, a ćale Beograđanin. Čim sam se rodio oni su se razveli. Ćale je otišao u Ameriku, a keva se vratila u Zagreb. Ja sam odrastao kod babe i dede u Beogradu. - pokušavam ukratko da ispričam svoju biografiju.
- I? Nastavi.- Maja očekuje nekakav rasplet.
- Pa to ti je to. U školu sam išao malo u Beogradu, malo u Zagrebu, pa malo u Americi kod ćaleta i tako sam dobio Američku zelenu kartu.- završavam priču misleći da sam joj sve lepo priznao.
- Nastavi Alex, slušam te -
- Pa eto. Ustvari ne znam šta sam po nacionalnosti. U Zagrebu me zovu Srbine, a u Beogradu
Hrvat. Imam Srpski pasoš i američku zelenu kartu. U New Yorku mi je bilo cool. Tamo
sam završio školu za tonsku produkciju. Imao sam dobar posao kod jednog švabe u
muzičkom studiju i super sam zarađivao.-
- I šta je onda bilo?-
- Radio sam kod švabe do pre godinu dana.-
- I?-
- Onda sam se navukao na kokain, počeo da pravim sranja i dobio otkaz.-
- Dobro i onda?- Pažljivo sluša ali imam osećaj kao da mi sudi.
Pitam se kakva će presuda biti? Da li će ostati samnom ili će me ostaviti? Jbg. šta bude biće.
Nekako moram da joj kažem istinu.
- Onda sam zapalio iz New Yorka, kratko u Amsterdam, pa u Francusku i onda sam stigao ovde i evo ovde sam otprilike zadnjih godinu dana.-
- I šta radiš ovde? Od čega živiš?-
- Pošalje mi ćale kintu ponekad, crtam turistima tetovaže od kane i eto tako nekako preživljavam.-
- Dobro, važno je da se više ne drogiraš. - odgovara sama sebi i želi da veruje u to.
- To jeste.- slažem se sa iako znam da ovo poslednje nije istina. Osećam da je ovo sasvim dovoljna doza istine koju ona može da podnese u ovome trenutku.
- Odakle ti novac da živiš u hotelu?- pita, a izraz lica joj govori da ako tačno odgovorim i na ovo test pitanje onda sam prošao.
- Stigla mi je iz New Yorka malo veća kinta od nekog snimanja, koje
sam odavno odradio ali mi nisu platili, tako da sada mogu neko vreme komotno da budem
u hotelu.-
- Pa što si me lagao? Skote jedan. - osmehuje se.
- Da te nisam lagao ne bi pošla samnom.-
- Ma nemoj...-
Opet se ljubimo. Puštam zid od tunela. Plovimo ka izlazu.
Ceo dan smo proveli u akva-parku. Nisam se ni puko, a ni snifnuo. Maja se ne odvaja od mene. Kupio sam joj jedne crne -prada- naočare za sunce i -o'neill- crno plavi bekini. Vodio sam ih i u McDonald's na klopu. Takođe sam platio renta-car kada smo se vratili u hotel. Rešio sam da brinem o Maji. Ona je presretna.
Olivera se u njihovoj sobi sprema za večeru u hotelu, a Maja i ja smo u mojoj sobi. Maja se tušira u kupatilu. Mogao bih da se brzo puknem ili bar snifnem malo koke dok se ona tušira. Frka mi je. Sramota me je nekako. Osećam da bi to bilo skroz bezobrazno. Njoj malo treba da bude srećna. Kao dete se raduje zbog tih par sitnica, od par stotina evrića, koje sam joj kupio.
Sebi sam uvek kupovao najskuplje firmirane stvari, a već sutradan bi ostao samo u jednoj trenerci ako je zima ili u shortsu i majici ako je leto. Sve dam za koku ustvari. Zato i kupujem najskuplje, jer za jeftine dronjke niko neće da ti da ni mrvu gudre. Nikad se nisam radovao novim stvarima kao Maja. Volim da ih prošetam na sebi nekoliko dana i da me svi vide, a onda dam jaknu od 400 eura za gram koke koja bi u kešu mogla da se kupi za 100. Dal bi Maja zamenila svoje nove prada naočare za polutku koke? Nikad čoveče. I ja moram da postanem kao Maja. Definitivno moram da se promenim.
Napolju lagano smrkava. Šta ako se oni duhovi opet pojave?
- Kako izgledam?- izlazi Maja iz kupatila u svom novom bekiniju i sa novim cvikerima za sunce. Pozira. Jednu je ruku stavila na kuk, a drugu je opušteno podigla u vis.
- Ma sva si dressed to kill.- ležim na krevetu i gledam je.
- Šta to znači?- pita i prilazi mi lagano kao mačka.
- To znači da ubijaš kako izgledaš.-
Naočare su joj skroz crne tako da joj ne vidim oči. Prelazi jezikom preko gornje usne. Okreće se i stavlja ruke na zid. Diže se na prste dok su joj noge malo razmaknute. Blago je istrćila guzu. Pomera je levo desno.
- Kako mi stoji donji deo?- pita me mazno.
- Pa stoji ti Majice. Baš ti stoji.- ostajem bez teksta.
Sedam na krevet. Hoću da je uhvatim za dupe ali mi ona ne dozvoljava. Brzo se okreće i lagano me gura da ponovo legnem. Grebucka me noktima po grudima. Diže mi se. Seda na mene. Mrda guzom lagano.
- Mmmm, šta je ovo?- Oseća da mi se digo i jače me pritiska guzom.
- Ništa, izgleda da me je uhvatio grč.-
- Pa šta ćeš sad?- pita i meša.
- Jooo, ne znam?- gledam joj u facu. Oči joj se ne vide iza naočara
ali usta čoveče, kakva su joj usta i taj glas koji se mazi.
- Kako ne znaš?-
- Nemam pojma Majice. Možda bi pomogla nekakva masaža.-
Stežem joj guzu. Ona se uvija.
- A masaža kažeš - trlja se o mene sve žešće.
Prelazim joj prstima preko usana. Liže mi prst. Stavljam joj ga u usta. Sisa ga lagano.
- Dođii.- privlačim je ka sebi.
Ljubimo se. Guram joj jezik duboko u usta. Grli me.
Zvrrrrrrrr, zvrrrrrrrr čuje se hotelski telefon na natkasni pored kreveta.
I dalje se ljubimo.
Zvrrrrrrr, zvrrrrrr zvuk telefona ima neku frekvenciju koja probija uši.
Zvrrrrrr, zvrrrrrrr.
Maja diže slušalicu i odmah počinje da govori.
- Mi nećemo na večeru. Javiću ti se malo kasnije.- spušta slušalicu.
- Olivera?- pitam
- Da.- odgovara Maja i ustaje sa kreveta. Pali TV i nalazi muziku. Gasi veliko svetlo, a preko lampe na stolu prebacuje moju majicu. Skida naočare, a onda i donji deo bekinija. Nazirem okruglu malu guzu i ribicu koju je tako obrijala da joj je ostala samo jedna diskretna traka od dlačica. Skida i gornji deo. Bradavice su joj se nadigle, a grudi su joj savršeno loptaste i čvrste.
- Oćeš li da se skineš možda? Ili se stidiš?.- pita me mazno i kreće da mi skida shorts. Ja skidam maijcu ali ne ustajem sa kreveta.
- Uuuuu baš te je uhvatio grč.- nežno me pipka po jajima sa svojim dugačkim prstićima.
- A šta je tebe uhvatilo?- pitam je i rukom joj nalazim ribicu. Maja mrda guzom i namešta se. Trljam joj ribicu.
- uuuuuu- ispušta Maja uzdah dok mi ga nežno drka. Ribica joj se otvara pod mojim prstom. Vlažna je. Stavljam joj vrh prsta u ribicu i pomeram ga lagano. Ljubi me. Traži moj jezik. Steže me. Guram joj ceo prst i mrdam ga još brže. Grčevito me hvata i neda mi da joj izvadim jezik iz usta. Nabija se na moj prst.
Prislanjam joj se uz bok i trljam se o nju. Okreće se na stranu. Namešta mi guzu. Pipam je po guzi i opet joj stavljam prst od pozadi. Gledam njenu guzu kako meša. Hoću u nju. Hoću da joj ga stavim.Vadim prst i nastavljam da je trljam kurcem. Maja zastaje, nežno ga hvata ručicom i kao da mu pokazuje put. Lagano ulazim u nju.
- Aleexss -
- Majiicee, divna si -
- I ti si -
Ribica joj je vlažna i uzana, osećam kako me steže dok ulazim u nju. Tako lepo meša. Zabijam joj sve žesće. Ona se okreće i pipka me rukom po licu, a onda mi opet daje usta. Stavljam joj jezik u usta i jebem je sve jače. Vadim joj jezik i grizem je po ramenu.
- uuuuuuu jebi me, jebi mee.- ječi Maja i nabija se na mene sve brže i brže. Ne mogu da izdržim više. Zabadam se u nju svom snagom.
- Ejj čekaj. Ne još. Polako.- smiruje me Maja i lagano pomera guzu ka napred. Nisam više u njoj. Smirujem se.
Local H - Toxic (Britney Spears Cover)
Local H - Toxic (Britney Spears Cover) (http://www.youtube.com/watch?v=ThjilYhKQNc#ws)
...ma jebo Britney.... TOXIC chovece....toxic je stvar do jaja... stvar koja odredjuje meru...stvar koju ćemo svirati dak iz nas ne izleti nesto originalno....ide vreme...classica sama nastaje ...ne ceka i ne pita ko i zasto svira....pise.....snima....to je Bog valda....
koji nam jasno i glasno kaze...ko vas jebe pederi...imam internet...
...with a taste of your lips Im on a ride...with a taste of poison paradise...
GMV - The Darkness - Mark Ronson - Toxic (featuring Tiggers)
GMV - The Darkness - Mark Ronson - Toxic (featuring Tiggers) (http://www.youtube.com/watch?v=2fArmAEornw#)
FORK - Toxic (britney spears song) a cappella
FORK - Toxic (britney spears song) a cappella (http://www.youtube.com/watch?v=22b5bj8q24M#)
Književna radionica? Alo, alo...
Slaba pismenost, još slabije kapiranje komentara...
WOLIM WAS.... xremyb
Na kojim si ti lepkovima? Ne, ozbiljno.
It's Britney Bitch :|
Quote from: Steva Lazin Ljuštikin on 17-12-2010, 17:00:24
Na kojim si ti lepkovima? Ne, ozbiljno.
Izvinjavam se gospodine. Ja uvazavam vas i vase komentare. Konkretno vi ste mi za sada vrlo simpaticni. Ozbiljno. Nisam na lekovima.
Ne mogu Maji da objasnim da je to ustvari fazon na koki. Dok god jebeš izgleda ti da ćeš da svršiš i u ekstazi si ali ne svršavaš. Svršiš tek kad hoceš da svršiš. Jes da sam još jutros snifnuo ali me drži, bar što se seksa tiče. A i uzeo sam gomiletinu.
- Opusti se Majice, nemoj da mi bežiš.- hvatam je otpozadi za sise i trpam joj ga ispod ribice.
- Moraš da me paziš, 'El znaš?- namešta Maja guzu i hoće ga ponovo
unutra.
- Znam Majice. Opusti se, neću da svršim u tebe. Budi sigurna. Veruj mi. Obećavam.- Stežem joj bradavice koje su sve veće.
Okrećem je na ledja. Vrtim jezikom oko njene bradavice. Isto joj to radim i sa drugom. Bradavice su joj sve veće i veće, sve tvrđe i tvrđe. Maja me privija rukama čvrsto na svoje grudi. Osećam kako lagano podrhtava. Hoće me. Širi noge.
Rukom držim kurac i trlajam joj ribicu sa njim. Malo joj ga stavljam ali ne previše. To je izluđuje. Hoće ga. Mrda guzom, traži ga. Ulećem joj opet u vlažnu ribicu.
- mmmmmmm.......mmmmmmm..- čujem Maju kako ječi. Rukama me steže za dupe i nabija u sebe.
- Jojj kako ga primaš Majice, uuuuu.-
- Jel ga dobro primam? aaaaaa?- gleda me bludno plavim očima. Taj pogled me izluđuje. Stavljam joj ruke ispod leđa, hvatam za ramene i jebem je još žešće.
- uuuuuuuu Aleexss....aaaaaa....aaaaaa- Rukom steže ram od kreveta i žmuri dok su joj usta poluotvorena.
- Majo pogledaj me.-
Dva plava oka me opet gledaju. To je to. Kao da jebem ceo svemir. Kurac mi je tvrd kao kamen i ceo svet mi se kompresovao u vrh glavića. Grabim joj noge i stavljam ih na ramena. Vlažna ribica joj postaje još uža. Zabadam se u nju sve brže i brže. Sva energija je tu u njenoj ribici.
- jooooooo.....aaaaaa.....aaaaaaa.....ispušta Maja uzdahe.
- Otvori okice. Pogledaj me, Majoo, pogledaj me.-
Opet me gleda plavim očima. Vidim sebe u njenim očima. Jedno smo. Celi smo. Nema više rupa. Nema više praznina. Osećam ogromnu energiju u glaviću. Mogao bih da svršim ali neću. Jebem je sve jače i jače.
- Jebi me. Jao...jaoo......- Maja steže i kida posteljinu, čupa me za kosu, ne zna šta će sa rukama. Počinje da se grči. Zabadam joj ga sve dublje i dublje, jače i jače.
- Too, to, tooooooo....- Maja svršava.
Brzo ga vadim i drkam iznad njene ribice. Prskam po njoj. Svršavam joj po stomaku i ribici. Sa prvim mlazom sam joj slučajno pogodio malo bradu, vratić i sise. Grabi mi rukom kurac i drka mi ga cedeći i zadnju kap sperme iz njega, a onda ga opet stavlja u ribicu i steže me uz sebe. Ljubim joj usne dok nam srca lupaju kao da će da iskoče.
-Divna si Majiceee....lepoto moja najlepša - tepam Maji. Ustao bih.
- Gde ćeš? Polako.- ne da mi da ustanem i da ga izvadim.
- Pa da idem po peškir? Jeli malaaaa? Da se obrišemo.-
- Samo ga polako izvadi, molim te.-
- Dobro srećice, polako ću.- vadim ga polako.
- Uuuhh - Maja pravi nezadovoljni izraz lica.
Donosim dva peškira i sa jednim je brišem i dajem joj da nastavi sa brisanjem, a sa drugim brišem sebe.
Odjednom osećam umor. Vuče me krevet. Ležem pored nje. Spava mi se. Stavljam joj glavu na rame. Maja...akva park... Olivera.....duhovi.....opet Maja i njene plave oči.......plave oči...
....plave oči. Zaspao sam prvi put posle 5 ili 6 dana.
Lepkovima, ne lekovima. Nema vređaš, muziku pušćamo pri dnu foruma. Ovde se uglavnom ujeda po zanatskoj liniji. Daj šansu celom forumu, zanimljiv je, anarhija all over.
Quote from: Steva Lazin Ljuštikin on 17-12-2010, 17:40:03
Lepkovima, ne lekovima. Nema vređaš, muziku pušćamo pri dnu foruma. Ovde se uglavnom ujeda po zanatskoj liniji. Daj šansu celom forumu, zanimljiv je, anarhija all over.
Vidite gosn Stevo kako ste pomislili da se nesto ljutim cim sam poceo da budem fin. Mislim da to znaci da taj ulicni sleng deluje iskrenije, a samim tim atenticnije prilikom pisanja prica ovakve vrste. Vulgarne reci ni ja ne volim. Kada mi mladji NARASTAJI onako spontano kazu -ne seri- umesto -ma nije moguce- meni ne prija ali se trudim da se to ne primetiM. Sa svojim sinovima naravno ne razgovaram vulgarno, ulicnim slengom, a ni oni samnom. Neko ce mozda reci da sam hipokritican ali takav je zivot. Imam 46 godina, a ovo sto pisem su ipak samo price u kojima se samo delimicno koristim zivotnim iskustvima.
Poreklom sam iz stare Beogradske familije sa Senjaka. Ne pravim se vazan ali sam jos kao beba krsten i u mojoj porodici se oduvek postuje pravoslavna religija. To sam preneo i na moju decu. MADA JE ODVAJAM RELIGIJU OD VERE
Cini mi se da ste ovde na forumu stekli utisak da sam jedan strasni, brutalni, ulicar kriminalac narkoman, pa apropo toga reko da ipak kazem kako to realno izgleda. Moja pokojna majka je bila Hrvatica kao i Aleksu u prici mada da budem iskren u Zagrebu sam bio jedno desetak puta u zivotu i nisam bas nesto puno vezan za taj deo famlije.
Otac mi isto kao i u prici zivi u Americi i on je, a ne znam kako to drugacije da nazovem nego li veliki Srbin, bez ikakvih losih konotacija koje mogu da budu vezana za taj pojam. On je rezirao tri filma dok je ziveo ovde jos tamo davnih sezdesetih. U americi se penzionisao radeci na glasu amerike kao realizator radio emisija.
U Americi sam davne 84 naucio da radim u muzickim studijima za snimanje muzike u tom vremenu sto se tice tehnike snimanja. Po profesiji sam tonski snimatelj-muzicar. Ovde sam dugo radio na televiziji. Preko 20 godina sam proveo u televizijskoj reziji na Zivim Emisijama, vestima, prenosima, tako da sam naucio i kameru i montazu i uopste to mi je postala svakodnevna rutina sto se verovatno vidi u mojoj naraciji. Ovo zadnje ne volim da pricam ali eto, nadam se da to necete zloupotrbljavati i samim tim me odbacivati kao pisca.
Zadnjih 7 godina nisam u da kazem svojoj struci. Jednostavno vise ne ide. Ne mogu. Poceo sam da pisem. Napisao sam prvo nekoliko prica, a onda i ovaj roman od 100 stranica. Trenutno pisem drugi roman ali mi nesto sporo ide ili sam mozda preambiciozan sa tim novim romanom.
Eto tako, domacinski, dobro vece da se upooznaaamooo.
Ja sam ANONIMAN
P.S NECU VISE DA PUSTAM TU MUZIKU....MOZDA SAMO MALO.....
avatar sifra 88
Ah, još jedan stari Beograđan. Neverovatno koliko se toga da umnožiti od par desetaka hiljada, za samo 100god. Senjak je simpa.
Jel ti tražiš posao ovde?
Nakači nešto drugo, bliže interesovanjima okupljajućih. Ovo je, znaš, Sf&resto mesto.
Smaram znam. Jbg. Alergican sam na zimu pa vec danima izbegavam da izlazim, jer me prsti na rukama i nogama svrbe i bole. Svaki sneg u napred otkukam. Mogao bih da radim kao meteorolog. Cini mi se da ovo zahladjenje sa snegom nece bas dugo da traje. Osecam onaj "prijatan bol" kao kada rana zarasta, mada nikad se ne zna.
Svaki dan poneko navrati. Obicno to bude kad mu se najmanje nadas i kad ga najmanje zelis. Ceo dan provedem u spavacoj sobi pored compa. Dnevnu sobu grejem da bi mogao tamo da gledam tv ako mi dojadi comp. Zali Boze struje. Trebao bih da izdam veliku spavacu ali nije to jednostavno. Mislim ziveti sa nekim u kuci zajedno.
Sa devojcicom sam raskinuo. Meni je smetalo to sto je insistirala na jutarnjem sexu, a izbegavala vecernji i nocni. Njoj je smetalo valda to sto sam izbegavao da je upoznam sa sinovima. Uzgred budi receno ona i moj stariji su isto godiste....i ja kao da ih upoznajem...mislim...malo morbidno.
Sad mi sinulo....AKO IMA NEKA STUDENTKINJA DA JOJ TREBA SOBA...NEKA SE SLOBODNO JAVI....ako znate slicnu slobodno me preporucite.
Sto se tice duhova, mogu samo reci da oni stvarno postoje. Nema ih svuda. Negde su dobri, a negde mnogo gadni. To sam lepo opisao na pocetku moje price. Bice i na kraju. Na kraju ide jedna bas prava horor scena. Sve je to stvarno tako bilo. Da bi se videli duhovi, neophodno je malo pomeriti skupnu tacku opazanja. To ne vredi pricati, jer bi u suprotnom zavrsio u bolnici. Zar ne?
Na kraju covek to sebi racionalizuje kao produkt neke podsvesti tj. halucinaciju. Drugim recima slozis se sa psihologijom. Prihvatis naucno objasnjenje. To su saznanja posle kojih je jako tesko ostati normalan.
Ovo vreme im prija. Ja mogu da ih osetim i bez icega ali izbegavam. Nocas je jedan malo tumarao po stanu. Tacno sam ga cuo ali naravno to sam pripisao slucajnom krckanju i puckanju namestaja.
Duhovi su ja mislim ANTIMATERIJA. To ce i otkriti u onome tunelu koji su iskopali ispod Svajcarske, Belgije, ......
Quote from: SuperSynthetic on 18-12-2010, 13:41:50Uzgred budi receno ona i moj stariji su isto godiste....i ja kao da ih upoznajem...mislim...malo morbidno.
A nije morbidno što juriš devojčice koje bi ćerke mogle da ti budu?
a možda mu je djevojčica duh?
djevojcice male
secu gradom
blijeda lica
nosi zrak
i sto
da radim sada
u ovoko tuznom gradu
osim da
vjerujem u zrak
Pokušavam da otvorim oči. Ne mogu. I dalje spavam. Opet pokušavam da otvorim oči. Kao da su mi kapci teški hiljadu tona. Svom snagom pokušavam da ih dignem ali ne mogu. Spavam i dalje. Opet pokušavam i kao da sam na trenutak uspeo. Koncentrišem se da se probudim i otvorim oči. Otvaram ih ali ništa ne vidim. Samo osećam kako mi neko lupa šamarčiće.
Lagano mi se uključuje video. Sve je mutno ali ipak vidim. Maja je iznad mene, nešto viče i maše rukama ali je uopšte ne čjem. Audio mi još uvek ne radi. Oči me strašno peku. Oću još da spavam. Opet šamari. Otvaram oči i opet Maja nešto viče. Nazirem joj plave oči.
- Alex! Alex! Probudi se više! 'El ti dobro Alex?!- čujem Maju. Proradio mi je i audio.
- Alex čoveče, sat vremena te budim! Šesnaest sati spavaš! Alex!- histeriše Maja, a glas joj je piskav.
Ne mogu da govorim. Ne mogu da maknem. Nekako dižem ruku i pokazujem joj da stane, da me pusti.
- Ma neću da prestanem. Probala sam i nežno da te probudim, pa sam te i sa vodom prskala ali ne vredi! Otvori oči Alex! Otvori!- dernja se
Maja.
Nekako se malo pomeram ali osećam kako sam sav ukočen.
- Šesnaest sati se nisi pomerio čoveče! Nisi mrdnuo! Pomislila sam par puta da si mrtav, daleko bilo!- nastavlja Maja svoje urlanje.
- Hajde Alex, evo donela sam ti kafu i doručak, hajde Alex.- postaje nežna i pokušava da me pomeri.
Pomeram glavu. Uhh, kako me boli. Boli me od onih lupanja glavom o vrata i ostale delove nameštaja dok sam imao fleševe. Uhh, baš boli. Dok sam bio na koki nije bolelo. Jao čoveče. Jao, jao, jao.
Ležim na leđima i gledam u Maju. Sve je stalo. Kao da sam mrtav. Nemam potrebu ni za čim. Zikra od koke. To je to. Biće još gore ako se ne puknem uskoro. Ili da se puknem ili ponovo da zaspim. Nema treće.
- Zašto ćutiš Alex? Šta ti je? Da li je tebi dobro? Reci nešto Alex,
molim tee!-
- Moram u kupatilo- kažem Maji kratko i pokušavam da ustanem.
Ona mi pomaže jer sam sav ukočen od spavanja u jednom položaju. Čim sam stao na noge počinje da mi se crni pred očima i vrti u glavi. Opet sedam na krevet. Slab sam. Ne jedem i ne spavam danima. Moram da se puknem. Maja mi dodaje gutalj kafe. Gleda me zabrinuto svojim lepim plavim okicama.
- Alex, 'el će ti biti dobro? Zašto si takav? Reci mi Alex.- tužna je kao da ću da umrem.
Gledam njene oči. Zastaje mi knedla u grlu. Zaplakaću. Sada će da počne žešća zikra. Uhh, moram da pazim šta radim i da se što pre rokknem. Ne smem pred njom da plačem. Ja u zikri uvek plačem. Plačem što je nebo plavo, kad čujem pesmu, ma stalno plačem.
- Sve je cool Majo. Ja sam malo čudan kad se probudim. Izvini.- uzimam joj ruku da je poljubim.
Tu mi opet kreće knedla u grlu i plače mi se. Nekako je ljubim u ruku, a onda se koncentrišem da ne zaplačem. Teško mi je u pičku materinu. Ustajem i oblačim shorts u kome mi je ona vrećica sa kokom.
- Alex sada je pola jedan. Zvaće me keva na onaj broj telefona u mojoj sobi. Moram da idem tamo da sačekam taj poziv.-
- Cool Majice, idi. Ja ću za to vreme da se istuširam.-
- Jel sve Ok? Alex? -
- Jeste, pozdravi kevu.-
Smeška se i vrti glavom, jer keva ustvari ne zna za mene. Ljubimo se i ona izlazi iz sobe gledajući me kao da želi da se uveri da sam stvarno dobro.
-Ispričaj se sa mamom i posle dođi-
- Hoću.- šalje mi poljubac rukom. Zatvara vrata i odlazi.
Ahh ova scena me je dokusurila. Počinjem da ridam, a suze mi liju kao kiša. Ko pička plačem. Jebem ti ovu koku, mislim stvarno, uvek plačem u zikri.
- Aaaaaaaaa......bbbuuuuuuu - sada već počinjem da plačem kao malo dete, a ne kao pička. Strašno. Kao da posmatram sebe i kao da neko drugi plače. Zajebana je zikra od koke. Udara na psihu. Sve u svemu jako čudno.
Uzimam jedan gan iz džepa od pantalona i krećem da uzmem kašiku iz fijoke u natkasni ali tu mi pogled pada na doručak, koji mi je Maja donela. Namazala mi je hleb sa nečim, pa je tu pored stavila i malo šunke i par kolača. Sve je to tako lepo aranžirala. Tu već dobijam napad plača. Tresem se kolko plačem. U pičku lepu materinu i ovo plakanje. Uzimam kašiku iz fijoke i zaključavam se u kupatilu. Kroz suze gledam plastičnu kutiju sa brijačima -Gillete Sensor- opet mogu da čitam. Čitam i sitna slova na kutiji i plačem još grđe.
Jaooo opet neću moći da čitam ako nastavim da se radim sa kokom i ne spavam, jaooo kuuuukuuuuuuuuuuuu majko milaaaa, a u sobi me čeka onaj divni Majin doručak, aaaaaaaaaaa. Uradiću se sada pa neću više, bbuuuuuu, aaaaaaa. Svaki dan ću uzimati sve manje i manje. Ridam u kupatilu, a na dasci wc šolje pravim rokić u koji stavljam oko 2 grama koke.
Mogao bi možda i sa dopom da se puknem, mislim prestao bih da plačem ali ostao bih u bedaku. Ma koji će mi kurac dop. Kratko prokuvavam koku i filtriram kroz iglu pošto se na ovim američkim ganovima igla ne skida. Sedam na dasku wc šolje i prekrštam noge preko leve ruke. Vena na zglobu mi odmah iskače. Sav podrhtavam od plača. Moram da se smirim, jer dok ovako drhtim i trzam ne mogu da se nađem.
Smirujem se. Američka tanka i oštra igla mi ulazi u venu kao u puter. Tu sam, signalizira mi crvena tačkica krvi koja se pojavila u vrhu gana. Toliko sam napunio gan kokom da nema mesta ni da navučem malo krvi kao zadnji test da sam stvarno u veni. Odmah dajem. Lagano do pola, pa sjurujem.
Samo me preplavljuje. Knedlu plača u grudima zamenjuje talas toplote koji mi juri u glavu. Padam u bezdan tišine. Padam u nazad kroz neograničeni prostor. Padam sve brže i brže, a prostor je sve veći i veći. Prostor kroz koji padam je toliko veliki da je moje padanje ustvari zanemarljivo u odnosu na tu veličinu.
Stajem. Stajem razapet u beskonačnosti tamne tišine. Tišine koja se oseća. Tišine koja govori.
- Sve si dobio. Ovo je tvoje mesto.-
Ne mogu da se maknem. Pokušavam ali ne mogu. Centar sam beskonačnog svemira i na neki način stvarno je ovo moje mesto. Moja pozicija. Moj smisao. Pokušavam da se pomerim ali nema šanse. Šta ja treba uopšte da radim ovde?
-Ovo je tvoj deo. To si tražio. Dalje ne može. Ostani tu.- govori tišina svojom smirenom enrgijom.
Opušten sam i spokojan. Ništa me ne uzbudjuje niti plaši. Našao sam sebe. To sam ja, Alexandar Konstantinović u beskonačnom svemiru. Ali gde je kraj svemira? Šta je iza kraja? Hoću da vidim. Hoću da znam. Neću da budem Alexandar
Konstantinović...nećuuu......nećuuu ...NEEEĆUUUUUUUUUUU!!!
Ležim na podu kupatila i trzam se. Glavom udaram o donji deo wc- šolje. Prestajem sa trzanjem i udaranjem i počinjem da dišem.Ustajem. Dobro je. Pun sam snage. Plač je kao rukom odnešen. -Gillete Sensor- mogu i da čitam. Do jaja. Aj da se obrijem časkom. Stavljam penu na lice. Dok se brijem razmišljam o Maji.
Mogao bi da iznajmim scooter i da se zaletim do sexy-shopa u gradu da kupim lijane, pa da se ja i ona malo vezujemo. Yeah, to ću. I njoj će se to svideti sto posto. Oduševiće se. Brišem lice
peškirom i zviždu-ćem.
Kuc, kuc, kuc......kuc, kuc......neko mi kucka po vratima od kupatila. Maja se vratila,
mada.......nisam zaključao vrata od sobe. Da me nije Gashi našao?
- 'El si ti Majice? - derem se iz kupatila.
Tišina, niko ne odgovara. Frka. Da nisu duhovi ili Rusi nekakvi? Uhh jbt. Ako je Gashi najebao sam. Moram da izađem, šta da radim drugo. Brzo oblačim shorts. Trudim se da ostanem hladan. Lagano otključavam i otvaram vrata.
- Ouu, obrijao si se.- Ispred mene stoji Olivera i smeška se. Jednu ruku je stavila na kuk, a u drugoj vrti lisice presvučene nežnim crvenim plišom. Ispod dubokog dekoltea joj se vidi brushalter u istoj crvenoj boji kao i lisice. I gaćice su joj iste boje 100%. Otkud ona? Ja sam sa Majom, a ne sa njom. Otkud joj lisice? Mislim otkud ona zna da sam ja hteo lisice? Nešto nije u redu. Da nisu duhovi poprimili njen oblik? Lončići su se opako pobrkali. Moram strašno da pazim.
- Šta si se ućutao?- kreće Olivera u uzanim farmericama i na štiklama ka krevetu. Hoda bacajući jednu nogu ispred druge i uvija dupetom kako samo ona zna. Seda na krevet i gleda me crnim vatrenim očima. Smeška se i lupka rukom po krevetu pokazujući mi da sednem pored nje. Pesma je počela.
The Centurions - Bullwinkle Part 2 (Pulp Fiction Soundtrack)
The Centurions - Bullwinkle Part 2 (Pulp Fiction Soundtrack) (http://www.youtube.com/watch?v=3fI-yG3zhho#)
is Zed really dead?
Quote from: Albedo 0 on 18-12-2010, 15:05:50
a možda mu je djevojčica duh?
Pre će biti da je on duh iz antimaterije, a devojčica koja voli zornjak cura jednog od njegovih sinova na koju se ložio dok nije prošao kroz kružni tunel.
U takvom stanju, sumnjam da će naći poštenog izdavača. Jesu mrtvi pisci na ceni, al' za ove antimaterija duhove nisam siguran...
interesantna konstalacija...malo preteska...mislim mentalno...
Ne se obazirati na moje komentare, samo ti nastavi, punim gasom... :)
izvinjavam
Imaš li ti nešto drugo na ponudi ili ti nemaš nemaš nešto drugo na ponudi? Baška životna storija, priču smo sažvakali a i kraj joj se nevidi, pa kovelim...
Koliko vidim, čovek nam je dao mnogo više nego što smo tražili...
...a premalo od kako je on to zamislio.
Needle Friends
Needle Friends (http://www.youtube.com/watch?v=UNAqLp-tLYo#)
Junky, crackhead drugged out punk
Sleeping in the dirt and piss
Scheming of a better way
Shit out of luck, he needs his fix
Dirty, stinky, smelly bum
Rotten teeth and bleeding gums
Lying, crying always me
Wanter of everything, everything free
Why should I care, or she'd a tear
Life isn't fair, life isn't sweet
Return to the dirt and piss where you sleep
With free dirty needles
And your rotten teeth ... go !
Put it off, procrastinator
Jacking off, alley masturbation
Burden on society
Working to fulfill your only true need
Windshield washer, candy man
Garbage picker, counting cans
Bumming change from you and me
And claims he's the victim of society
free dirty needles....
....come grab a few
....dirty like you
....push hard to stick
....pin cushion prick
Free dirty needles for you !!!!!!!!
S.O.D. - Free Dirty Needles (http://www.youtube.com/watch?v=N6I2XUwInXo#)
Sexy girl with cocaine in rest room
Sexy girl with cocaine in rest room (http://www.youtube.com/watch?v=g8hehR6Nenw#)
xrofl
Stvari kao sto je video clip Free dirty needles me u sekundi nacine starijim, zrelijim i ozbiljnijim nego li stvarno jesam. Pitam se -STA ZNACI BITI ODGOVORAN- KAKO BITI ODGOVORAN?- STA URADITI? STA RADITI? kako sacuvati NASU DECU? KAKO NESTO DOBRO I POZITIVNO OSTAVITI DECI? ZNAM DA OVAJ MOJ KOMENTAR NIJE U FAZONu -SHOW MUST GO ON- ali ... nema ali...
U Savrsenoj Imitaciji Stvarnosti nisam rekao droga je smrt. Probao sam da docaram kako je to stvarno. Probao sam da demistifikujem znacenje tog mita sa svim svojim banalnostima. Mislim da sam i uspeo u tome.
I pored ogromne samovolje glavnog junaka, sila veća od njega samoga ga cuva do jedne granice. Bog mu daje sansu ponovo i ponovo. Mozda je sansa sve slabija i slabija dok je propast sve ociglednija i ociglednija ali sansa uvek postoji. Nada. Vera. Nada ali ne u obliku praha.
p.s stigli smo na malo vise od pola.
Quote from: SuperSynthetic on 19-12-2010, 15:46:05
U Savrsenoj Imitaciji Stvarnosti nisam rekao droga je smrt. Probao sam da docaram kako je to stvarno. Probao sam da demistifikujem znacenje tog mita sa svim svojim banalnostima. Mislim da sam i uspeo u tome.
Naravno da šansa uvek postoji. Kada smo dozvolili da poveruješ da si nam kroz pripovedanje uspešno dočarao osećanja glavnog lika i da si nam objasnio kako je "droga-smrt", u stvari mit, koji si demistifikovao, svakako ću poverovati da šansa postoji. Toliko tolerancije na jednom mestu odavno nisam video. I posle neka neko kaže da nismo demokratska zemlja...
....ovo Miljanovo ima viseslojno znacenje...???...zemlja ne valja? demokratija na valja? ja sam glup? ja sam negativan element? pojesce me mrak?...jel to???....ili je mozda sve ok.?????
to sto sam paranoik ne znaci da me ne prate...
Kurt Cobain
Koliko ti, u stvari, imaš godina? Onako, iskreno i objektivno.
Колико ти у ствари имаш живаца да коментаришеш глупости? Пре 50ак постова си рекао да прича не ваља, а ето те, ту си. Цео топик је безвредан, ви што настављате да коментаришете сте више напаћени од писца, колико год напаћен био...
Pisca?
Tačno sam znao da će mi se ovako šta dogoditi...Ja i moj dugački dlakavi jezik. Idem lepo kući u Gvadalaharu, tamo kante uopšte ne govore.
Moraš ga obrijati, imaš valjda hećima neđe u blizini?
Ma brenerom ću ja to očas posla.
Turi onda usput jednu šniclu na jezik, da sa dva udarca ubiješ jednu muhu.
...crtaj bre, crtaj...
Ian Dury - Hit Me With Your Rhythm Stick 1978
Ian Dury - Hit Me With Your Rhythm Stick 1978 (http://www.youtube.com/watch?v=A61i0Xscj-k#)
Nina Hagen - Hit Me With Your Rhythm Stick
Nina Hagen - Hit Me With Your Rhythm Stick (http://www.youtube.com/watch?v=WdR6gWnwcKI#)