E, Mico, ovo ce te sigurno obradovati:
NAJBOGATIJI SPORTAŠ U POVIJESTI VOZIO JE ČETVEROPREG
Rimljanin Gaius Appuleius zaradio je, preračunato, više od 15 milijardi dolara, odnosno 15 puta više od golfera Tigera Woodsa
Poslovni.hr
Krajem prošle godine je američki magazin Forbes objavio kako je američka golferska superzvijezda Tiger Woods postao prvi sportaš u povijesti koji je tijekom karijere priskrbio više od milijardu USD.
Na približno polovini tog iznosa sjedi as Formule 1 Nijemac Michael Schumacher, pribiližavaju mu se umirovljeni američki košarkaš Michael Jordan, engleski nogometaš David Becham i švicarski tenisač Roger Federer. Neslužbeno se računa da su od hrvatskih sportaša najviše zaradili košarkaš Toni Kukoč (66 mil. USD), tenisač Goran Ivanišević (37 mil. USD) i košarkaš Gordan Giriček (19 mil. USD). Na ušteđevinu Tigera Woodsa bi Gaius Appuleius Diocles vjerojatno rekao - pih.
Doista, Tigerova milijarda je gotovo zanemariva svota u usporedbi s zaradom najslavnijeg jahača četveroprega starog Rima. Čikaški profesor Peter Struck je izračunao da je Gaius uprihodio, preračunato u današnje vrijednosti, uvažavajući sve inflatorne i ine povijesno kronološke kanale financijskih tokova kroz 18 stoljeća, više od 15 milijardi USD! Nastupajući u 4257 utrka na Circus Maximusu, Gaius je 1462 puta pobijedio i od novčanih bonusa zaradio 35,553,120 sestercija a što su njegovi štovatelji 146.g.n.e. precizno uklesali u kamen obeliska.
Taj iznos nadmašuje vrijednost od današnjih 15 milijardi USD, a u vrijeme slavnih utrka je taj novac bio dovoljan za dvomjesečno održavanje rimske vojske na vrhuncu moći. Utrke su se u Circus Maximusu, na platou između brežuljaka Palatine i Avantine, održavale u neprekinutom nizu punih 880 godina sve do gašenja 549.g.n.e. Na stazi dugačkoj 600 metara i širokoj, mjestimice, 200 metara, voženo je sedam krugova tijekom kojih je nerijetko dolazilo do žestokih obračuna između "pilota" jer su bili opremljeni (uz kacigu, štit i metalizirane "štucne") i noževima pa je ambulanta često bila puna krvavih klijenata. Sudjelovale su četiri momčadi - Crvena (ljeto), Plava (jesen), Bijela (zima) i Zelena (proljeće) koje su po stupnju profesionalizma i perfekcionizma prilično sličile današnjim ekipama u Formuli.
Objavljeno: 4.2.2011.
Ja se neprekidno kladim ne bih li postao druga najbogatija zvezda u istoriji konjičkog sporta, ali za sada mi ne ide. No, nikad se ne zna...
Poodavno sam pravila intervju za "Vitez" sa čovekom koji je dosta pristojno živeo od klađenja. Te sezone je pogodio triling o kome se pričalo i dobio stvarno velike pare. U velikodušnom raspoloženju, objasnio je svoj sistem: u jakim trkama odigra - bez apsolutnog favorita.
I ja sam u klađenju bila u sitnom plusu (što je uspeh za Beogradski hipodrom), ali znam da je lik živeo lagodno, te da je dobijeni novac nekoliko puta nadmašivao uloženo.
Istina, upoznala sam i čoveka koji je prodao kuću zarad klađenja.
Ko ti kaže da može da se živi od klađenja na konjske trke - laže. Pogotovu na naše konjske trke.
Od klađenja na konjske trke su se obogatili samo bukmejkeri.
Bukmejkeri? Znači - pisci. Ili su to ipak izdavači?
Ne znam kakvo je sada stanje. Ovo je bilo pre petnaestak godina i čovek je starno živeo od klađenja.
Godinama sam bila vrlo verni posetilac, čak sam htela da kupim isluženog i omiljenog kasača (Parnas, mali i srčan, odličan finišer, vrlo nezgodne naravi i slep na jedno oko od batina koje je dobijao zbog karaktera). Kasnije sam i konju u svojoj knjizi nadenula slično ime.
Nas nekoliko (tada) redovnih, razvili smo sistem za uplatu i, uz informacije i neprestano praćenje, bili u malom plusu (klopa u jednom od restorana, povremeno i dobre cipele ili tako neka gluparija).
Verujem da je danas još gore stanje nego onda. (Nakon jedne nesrećne dvogodačke trke u gadnim uslovima i sa nespremnim premladim konjima, odlučila sam da ne posećujem naš hipodrom.)
Niko ko je dolazio na beogradski hipodrom nije živeo od klađenja. Bilo je nekih koji su to tvrdili, ali nije im za verovati.
Po opisu metode klađenja pretpostavljam i sa kim si razgovarala. Nekoliko godina u vreme krize sam radio u bukmejkeru
na hipodromu na davanju kvota, pa znam sve ljude koji tamo dolaze. Ali da ne širimo priču, nekoga možemo povrediti.
Ako malo pratiš konje i imaš sreće, možeš biti u malom plusu, godinu ili dve. I ja bih pokoju godinu završio u plusu.
Ali malom - ulozi nikada nisu bili takvi da bi omogućavali život od toga - kao što kažeš - piće i klopa.
Čak ni tada, početkom devedesetih kada je u vreme Farzina malo više para bilo u igri.
Parnas je bio jedan od mojih omiljenih konjića. Uvek u placu...
Nadam se da nisi gledala onu dvogodačku kada je ljubičevska dvogotka polomila obe prednje noge pred ciljem... :(
BTW, stanje nikada nije bilo gore otkako dolazim na hipodrom (početak sedamsesetih godina prošlog veka).
Izgleda da se hipodromu bliži kraj na ovoj (a verovatno i svakoj drugoj lokaciji).
Ta trka. Lepa Nasta je stradala i meni se smučio život.
Da, bila sam svake nedelje kada je Farzin uložio neke pare i tokom Ražnatovića.
Još pokušavam da napravim gulaš kakav se služio kod Siča i ne uspevam. Povremeno poželim opet da odem, ali mi se ne da, kada se setim onih dopingovanih konja, blatnjave ili presuve staze... Mora neko da uvede red, da bi ljudi dolazili kao što su pre II rata.
Ne znam da li si u pravu. Čovek je često ćaskao sa trenerima, džokejima, upravom na hipodromu... Vlasnici su mu bili manje mili. Ni potpuno novo, ni iznošeno odelo, s nekom građanskom merom. Zavisnik od kockanja, ali prijatan i bez mnogo poze. Svi smo probali njegov sistem, no sa manje uspeha.
Valjda je dobro što sam prestala s klađenjem dok sam još u plusu.
Uh. To je verovatno najgora scena koju sam doživeo na hipodromu.
Prisustvovao sam i kada je nekoliko vozača umrlo na stazi - srce - ali ovo je bilo užasnije.
Ma, u pravu sam. Nažalost. Kada se kladiš svaki dan ili svake nedelje, na svaku trku
pitanje je samo koliko si loš - manje ili više. Matematika.
Kada si sa one strane vidiš šta sve ljudi rade da bi pričali da pogađaju na trkama.
Odigraju sve konje u trci i onda vade tiket iz određenog džepa i slične stvari.
Budu neki mesecima dobri, pa i godinama, ali na kraju svi su loši.
Ima par ljudi za koje se zna da u Engleskoj žive od toga. Klade se godišnje samo na 6-7 trka.
Po desetine hiljada funti. Strpljivo. Bez emocija. Kod nas je to nemoguće.
Nije dobro što si prestala
Odlično je što sam prestala da se kladim - moj pradeda je prokockao veliko imanje u Beogradu, pa se posle zaposlio u državnoj službi. Svojim klincima sam ispričala ono što sam i sama čula kao dete: kockanje i politika su pogubni za nas. Ja sam polovično prihvatila ovu činjenicu, te ne volim političare, a kockari su mi uvek bliski i dragi. E sad, ne znam kako bih reagovala kada bih upoznala pravog kockara koji se istinski bavi politikom.
A na trke ću ponovo krenuti kada se poprave uslovi pod kojima konji trče i kada uvedu ozbiljnu doping kontrolu.
Ako ne možeš da kontrolišeš nagon za kockanjem, onda je dobro što si prestala. Ako je klađenje samo zabava da pratiš trke iz raznih razloga (na primer da pokažeš da bolje od ostalih znaš da pratiš formu konja ili da li su po poreklu prikladni za trčanje na određenim stazama, ili da, naprosto, navijaš za nekog konja) onda je šteta što si prestala.
Doping se ne može eleminisati iz ovog sporta, kao ni iz bilo kog drugog. Znam da mi nije ovo neki argument - ljudi se svojevoljno dopinguju, a konji ne - ali to je naprosto tako. Ni meni se to ni najmanje ne sviđa, ali sam uspeo da to prevaziđem.
Uslovi teško da se mogu popraviti, jer smo mi premala zemlja da bi klađenje na konjske trke moglo da se dovoljno proširi da bi trke omogućile bolje finansiranje ovog sporta. A bez klađenja nema konjskih trka.
Poznanica (veterinar) mi je pričala koja je muka skinuti trkačkog konja sa droge i kako se, nakon toga, strahovito vezuje za onoga ko mu je pomogao. Kao nikotinski zavisnik koji je to sam odabrao, teško mogu da svarim da neko navlači onako divnu životinju na nešto potpuno van njene prirode.
Pre Drugog svetskog rata, Beogradski hipodrom je bio prepun gledalaca. Moguće je i danas uraditi slično, ali to kao da nikome nije u interesu. (Beograd je mnogo naseljeniji nego ranije; lakše je doći do Hipodroma nego tada; lakše je organizovati klađenja i po unutrašnjosti dok traje trka, bez prisustva samim trkama; samo klađenje je pojednostavljeno...)
Šta mene ometa da idem na Bg. hipodrom:
1. bojazan da ću ponovo videti kako se konji lome (a onda se čeka kamion koji će ih prevesti do klanice - niko ih neće uspavati, jer smo mi siromašna zemlja),
2. saznanje da konji trpe svašta (od zimskog smeštaja, do pomenutog dopinga) da bih ja gledala trku i kladila se,
3. samo stanje hipodroma, koji sve više liči na seosku stazu s krčmama unaokolo (da ne bude zabune, svadbeni ručak mi je bio u "Pastuvu", tokom trkačkog dana)...
Trke su za mene beg od realiteta: konji, klađenje, navijanje, napetost, lepota i elegancija.
Toga nema kod nas - sve je sa vrlo jakim senkama koje ne uspevam da apstrahujem.
Mićo reaguj!
http://uk.eurosport.yahoo.com/05052011/2/horse-racing-fans-hurt-horse-jumps-crowd.html (http://uk.eurosport.yahoo.com/05052011/2/horse-racing-fans-hurt-horse-jumps-crowd.html)
Zato ja trke gledam sa tribina :(
Ne volim da vas gnjavim sa konjskim trkama, jer čovek da bi uživao u nečemu to mora dobro da poznaje.
Ali, pošto neke stvari imaju apsolutno značenje, evo da podelim sa vama nedavni performans jednog konja
koji je, po najvećim znalcima ovoga sporta, možda najsuperiornije stvorenje koje se u poslednjih četrdesetak
godina pojavilo na trkačkim stazama sveta, još od legendarnog Sekretarijata.
U pitanju je konj po imenu Frankel i ovo je njegova pobeda od utorka u trci najviše kategorije, na najvećem
mitingu u svetu (Ascot), sa najboljim konjima koji se danas takmiče na toj distanci.
Frankel Ascot Queen Anne Stakes (Group 1) 19th June 2012 (http://www.youtube.com/watch?v=agM-AMeDCh4#)
Konj ima jedanaest pobeda u jedanaest startova, od toga sedam pobeda u trkama najviše kategorije (Group 1).