Before the Rain, 1994.

[Franz Xaver von Baader]

PRIJE KIŠE, A POSLIJE KARAMAZOVA

Milčo Mančevski (ili možda Milčo M. Dostojevski?) pobrao je Zlatnoga lava u Veneciji, kao i nominaciju za Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Naravno, i pregršt drugih nagrada. Sve to uspio je svojim prvijencem Before the Rain, 1994.

Uobičajeni osvrt kaže da se radi o filmu razlomljene strukture sastavljenom od tri priče koje se isprepliću. Priče o ljubavi koja je uvučena u krug nasilja. U etničkim sukobima strane su unaprijed određene, a pojedincima preostaje da se razvrstaju. Mančevski, međutim, varira klasičnu temu sukoba pojedinačnog i općeg, dakle inscenira pravu tragičku situaciju: pojedinac se ne miri sa zakonom (svoje) zajednice, odbija izabrati stranu. Zapravo, strana koju treba zauzeti, izdizanje iznad partikularnih etniciteta i odabir univerzalne ljudskosti, autorova je poanta. I ta poruka jest valjana, jest dobra i dopadljiva, ali na drugoj razini, ima u tome podosta naivnosti. Pa ni sam autor nije mogao i ne može izuzeti se iz vlastitog društva, iz vlastite kulture i tradicije. Iako načelno spaja dvije strane, dva tabora, raspodjela nije simetrična. Već na prvoj, najjačoj simboličkoj razini, kada se radi o ljubavi između Makedonca i Albanke, Mančevski radi upravo to: Makedonac i Albanka. I premda zabranjenu ljubav ponavlja dva puta, oba puta je muškarac sa makedonske strane, a žena sa albanske. Dakle, može univerzalna ljubav, ali makedonsko neka bude muško. Ta postavka ipak potkopava onu poruku o izuzimanju iz partikularnih etniciteta. No, da se ne radi samo o 'suptilnim sitnicama', lako se možemo uvjeriti gledanjem filma. Mančevski se utječe makedonskom kulturnom kodu, manastiru i pravoslavlju. Koliko god progovara ili želi progovoriti univerzalno, Prije kiše nije dezainteresiran i 'iznad' strana, nego je to prvenstveno makedonski film o makedonskom društvu. I tako je jedino pravo, zbog toga jest jedan od ponajboljih (ex i post) yu filmova, jer se autorov ratio rastvara u masi makedonskog vrela.

Da, ali kakve veze ima sve to sa Dostojevskim?
Fjodor M. objavio je svoj slavni roman, Braća Karamazovi, davno i vjerojatno nije imao pojma o makedonskoj stvarnosti onomad, a još manje u vrijeme Mančevskog. Bijaše to njegov posljednji roman. Ali Karamazovi su postali više od priče, a ujedno je sam Dostojevski napisao (pri)povijest jedne obitelji sa višeg stanovišta: Braća Karamazovi pokušaj su ruskog slučaja, izraz i prikaz ruskog društva u cjelini.

I tu se nalazi paralela. Prije kiše je zapravo makedonski slučaj, pokušaj izraza makedonskog društva u cjelini. Oba djela nastaju u vremena huda, u zraku se osjeća komešanje, napetost raste i sluti se raspad. Zato Dostojevski stavlja strašnu temu, ocoubojstvo. Od toga nema dalje, to je raspad svih raspada, rasap svih vrijednosti. Odstranjivanje glave, urušavanje čitavog poretka. Mančevski nije dosegao taj stupanj crnila, on slijedi Dostojevskog na manju potenciju. Kod njega tema varira (u već općepoznatoj formi) kao – bratoubojstvo. (Donekle se može iščitati ambicija da film bude i jugoslavenski slučaj.)
Poslovična teza glasi: bratski narodi, koji dijele zajedničku prošlost, pa često i kulturu, tradiciju, jezik, dohvatili se u krvavoj mržnji i osveti. Mančevski povlađuje tom mišljenju i prikazuje ga doslovno. «Bratoubojstvo» je u njegovu priču inkorporirano doslovno i dvostruko: 1.svaki etnicitet počini ubojstvo svog pripadnika; Albanci ubijaju Albanku, Makedonci Makedonca. 2.svatko ubija svog krvnog srodnika, brat sestru, bratić bratića. Dakle, teza je očita.

Ali, uz spomenutu paralelu, nalaze se još neke podudarnosti. Dostojevski upućuje čitatelja da piše roman o junaku koji «nipošto nije velik čovjek». Štoviše, taj je junak često po strani, a glavne uloge preuzimaju drugi. Zar Mančevski nije uradio to isto? Otac Kiril (Gregoire Colin), mladi isposnik, nije li to Aljoša Karamazov? Aljoša, koji je ruska nada i apsolutno pozitivan lik, koji se utječe ruskoj tradiciji i crpi snagu iz mističnog pravoslavlja, eto to je mladi otac Kiril na početku filma. Mančevski se jednako okreće tradiciji, pa i mističnome, sa natprirodnim slikama krajolika i freski. Čak je put oba junaka istovjetan, ili da kažemo kako Milčo preuzima postavku: mladi junak napušta manastir, on je potreban svijetu. No, ima tu jedne bitne razlike, rješenje koje makedonskog autora stavlja ispod Rusa i bliže romantičarskom snatrenju. Dostojevski upućuje Alošu u svijet, završava svjetovnim optimizmom: »E, a sad je dosta razgovora, idemo na karmine! Neka vas ne smeta što ćemo jesti palačinke. To je nešto iskonsko, vječno, ima u tome i nečeg dobrog.» Mančevski, iako kronološki njegov «Aljoša» završava time što napušta manastir, radi strukturnu promjenu i film završava tako da zatvara krug: početak u manastiru i završetak u manastiru. Štoviše, ne da je to manastir, nego su početak i završetak – od Rajskog Vrta do Rajskog Vrta. Otac Kiril, dakle ne ide na karmine (nakon ubojstva njegove sudbonosne ljubavi Zamire) i ne ide jesti palačinke, nego ga Mančevski vraća u manastir. Manastir koji je izmješten iz svijeta i koji pruža utočište od tog istog svijeta. To je također značenje jedne od završnih scena kada Zamira bježi tražeći spas u manastiru. Na neki način, Mančevski se opredjeljuje za svojevrsni eskapizam: pobjeći od vreve (recimo Londona) i ludila i posvetiti se «obrađivanju svog vlastitog vrta».

A gdje su onda druga dva brata, ako su ovo Karamazovi? Da, i oni su tu. Mitja i Ivan Karamazov su također u filmu. Njih oba nalaze se u liku Aleksandra Kirkova (Rade Šerbedžija), koji je počesto u prvom planu, baš kao što su to Mitja i Ivan pored Aljoše. Razočarani europejac, doduše sada nije više samo europski, već je to kozmopolit, a ujedno i nagonski balkanski tip koji biva određen svojim strastima. Poput Ivana otišao je s onu stranu dobra i zla naručivši ubojstvo čovjeka samo zato da uslika nešto uzbudljivo. «Sve je dopušteno.» Onda se preobrće u Mitju, banči i pije i vraća se korijenima.
Dostojevski je oba brata, te dvije ruske strane, prognao: prosvjećenog europeiziranog ciničnog intelektualca u ludilo, a strastvenu lakomu narodsku dušu u Sibir. Nadu stavlja u najmlađeg, neiskvarenog Aljošu koji spaja nešto od provjećenosti i nešto od narodskog, a najviše sadrži iskonskog ruskog duha što za Dostojevskog znači pravoslavno kršćanstvo blisko mističnome. I tog i takvog 'ruskog junaka' upućuje u svijet, da izbori bolju budućnost. Mančevski je, međutim, Ivana i Mitju iskupio, nije ih otpisao. Aleksandar Kirkov se nakon sunovrata vratio doma te učinio dobru stvar, općeljudsku. Sada može umrijeti pročišćen, kiša ga oslobađa. A otac Kirl, taj makedonski Aljoša, ostaje u krugu vrta i manastira. Manastir je gore, i tu se može odabrati ljudskost i ljubav. Ali makedonsko društvo ostaje dolje, i koliko god autorova poruka bila plemenita i dobra, dolje, u stvarnosti strane su zauzete i jasno odvojene. Time je ujedno jasno odvojen manastir od svijeta, pa ovakvo rješenje obrađujmo-svoj-vrt-i-volimo-se-univerzalno ne pogađa suštinu – previše je apstraktno.