Umro Bogdan Tirnanić

[taurus-jor]

BEOGRAD, 16. januara 2009. (Beta) - Ugledni beogradski novinar Bogdan Tirnanic preminuo je danas u Beogradu, receno je agenciji Beta u nedeljniku NIN.

Bogdan Tirnanich je rodjen 14. septembra 1941. godine u Beogradu. Isao je u Desetu beogradsku gimnaziju, ali nije maturirao.

Karijeru je zapoceo kao urednik u beogradskom omladinskom  listu "Susret". Pisao je u NIN-u, gde je dve decenije bio urednik i glavni urednik.

Radio je i za beogradske listove "Borba", "Radio TV revija", "Oko", "Knjizzevna recc", "Telegraf" i "Dnevni telegraf", "Politika", "Press" i "Profil".

Radio je i na TV Beograd, bio je zamenik urednika TV Politika, glavni urednik ccasopisa "Nju (New) Moment", kreativni direktor agencije SMS Bates.

Napisao je knjigu "Beograd za poccetnike" i "Beograd za ponavljacce", autor je "Ogleda o Paji Patku", koautor "Beogradskih pricca".

Bio je koautor scenarija za film "Poslednji krug u Monci". Glumio je u "Ranim radovima" ZZelimira ZZilnika, "Crnom bombarderu", filmu "Deccko koji obechava", u seriji "Otpisani"...

Bio je ozzenjen glumicom Darom Dzzokich sa kojom je imao cherku Jovanu.

[taurus-jor]

   

[Alex]

Otišao je u legendu!

[crippled_avenger]

Mislim da je suvišno išta reći...

[crippled_avenger]

Nek mu je laka zemlja!

[Shozo Hirono]

R.I.P.

[Milosh]

RIP  

[Milosh]

RIP  

[David]

U neka prosla, sada vec davna vremena, onda kada je izlazio casopis "Dzuboks", taj isti casopis je tada imao svoja jedina dva filmska kriticara, od kojih je onaj od njih mladji recenzent, po imenu Nebojsa Pajkic, u to vrijeme chak vazio za Tirkeovca.
Onaj drugi, stariji filmski kriticar, zvao se...

R.I.P.

[Alexdelarge]

RIP

[starla]

r.i.p.

[shrike]

Bog da mu dušu prosti.

[lou benny]

slava mu

[marlowe]

Huh. Bas mi je zao.
Slava mu.

[Alexdelarge]

VELIKI PISAC FILMSKE KRITIKE

Bogdan Tirnanić, jedan od vodećih srpskih novinara, publicist, filmski kritičar i kolumnist, umro je u Beogradu 16. siječnja u 68. godini

Piše: Miljenko Jergović

Kada smo prije koji mjesec sjedili u Oraču, prijeratnoj Vltavi, do jednoga od susjednih stolova sitnim se koracima prikučio Bogdan Tirnanić. Okopnio kao proljetni snjegović, najednom nosat i ušat, bio je na izmaku. Naravno, pravili smo se da nije tako i da ima lakih i ozdravljivih bolesti od kojih čovjek naglo smršavi, pa smo pobjegli u neku od naših beogradskih tema. Pritom, sve  beogradske teme, ticale se Amerike, pop-kulture, književnosti, filma ili urbane mitologije, zapravo su bile Tirnanićeve teme. Samo politika, koja nas je u posljednjih dvadesetak godina razdvajala, nije njegova. U političkom smislu, on je, kao i toliki drugi, bio otplovio. Samo što su drugi, većinom, bili praznoglave i nedarovite budale, a on je bio novinski genij.

Pisao kritike kao prozu

Po zvanju nesvršeni beogradski gimnazijalac, a po obrazovanju jedan od najvećih erudita i stilista jugoslavenskoga novinarstva sedamdesetih i osamdesetih godina. Temeljno, bio je filmski kritičar, ali iz današnje, pogotovu hrvatske perspektive to ništa ne znači. Niti je bio propali pisac i nikakav scenarist, niti je bio pacijent iz Vrapča kojemu je psihoterapeut preporučio da što više gleda filmove, niti je bio muška kolgerla koja se pali na mlade i guzate redatelje iz zagrebačkog Sokolskog doma, što jednako vladaju urbanim i ruralnim temama. Tirnanić je filmske kritike pisao onako kako se piše proza, s uvjerenjem, fabulom i sa stilskom superiornošću kakva se u pisanju općenito rijetko sreće.

Tronuti nekrolog Krleži

Naravno, bio je isključiv, ali njegova isključivost nije bila posljedica retardacije ili psihičke bolesti, nego nekog dalijevskog užitka u skandaliziranju neistomišljenika. ,,Američki film? Pa to je pleonazam!" napisao je u jednom davnom Ninu, magazinu koji nam se, iz ovdašnje perspektive, danas čini nekom vrstom tjedne enciklopedije.

,,Istoga dana kada je Fabrici duvana iz Niša istekla licenca za Kent, u Zagrebu je umro Miroslav Krleža", pisao je Tirnanić u najljepšem i na neki način najtronutijem nekrologu velikom piscu. O visokoj, kao i o niskoj kulturi pisao je jednako superiorno, iz istoga tonaliteta i s jednakim angažmanom dara. U komunističko doba svojim je tekstovima učio generacije Americi, zapadnoj kulturi, potrošačkom društvu. Bio je divan učitelj. Već odavno novine su bez njega puste.

U devedesetima se politički pogubio i pomalo samom sebi postao neprijatelj. Imao je na to pravo, kao što imaju pravo oni koji mu to u Beogradu zamjeraju. Osobno, nemam mu što zamjeriti jer je njegova nekadašnja veličina mjerom i smislom nadrastala dubinu njegova pada. Uostalom, i kada je pao, bio je veći od svih tih propalih pisaca i psihičkih bolesnika, na koje je čovjek danas osuđen. Zahvaljujući njemu i takvima, pisanje je kod Balkanaca, to jest kod Srba i Hrvata, još umjetnost.

Tekst je preuzet sa internet portalaJutarnjeg lista