O snimljenome smijehu u TV-serijama: polemika - DKC?

[Franz Xaver von Baader]

Jučer mi se dogodila jedna fenomenalna stvar! Kao neko prosvjetljenje, ali mini...
Naime, već godinama se oduševljavam filmovima Luisa Bunuela i Buda Spencera (sa ili bez T. Hilla). I onda ugledah, ko neki hladan tuš me sablazni - toga trena zamijetih, kao nešto postoji na TV, neka serija, i svako malo, kao nekakav smijeh... zapravo, to bijaše smijeh, ljudi se smiju...
A kako sam životinja umna, ubrzo spoznah u tome određenu zakonitost, te nakon zora, polučih u tom krasnom refleksivnom umu mome, sjajne rezultate: onaj svako-malo-smijeh nagovještava nailazak humora (dakle, igra rolu svojevrsnog anđela Gabrijela).
Najkraće rečeno (izbjegavajući nadugačko i naširoko apstrahiranje bitnog kao i postavljanje gorenavedene teorije, a samim time izbjegnuvši određenu dosadu koja se uvijek prišije uz sustavno izlaganje), svrsishodnost svako-malo-smijeha se sastoji u sljedećem:

svršni uzrok (causa finalis) - poticanje na smijeh

djelotvorni uzrok (causa efficiens) – opća tupost ljudskog roda (sasvim je nebitno, dolazi li pronalazač djelotvornog uzroka a priori /promatrajući tu tupost kroz sebe/ ili a posteriori /dubokim shvaćanjem onoga što većina ljudi jest/)

Metafizika svako-malo-smijeha -
dvije su osnovne zakonitosti:

1.prepoznati svaki mogući nailazak humora, te shodno tome, stavljati što više snimljenog smijeha

2.snimljeni smijeh je samo podsjetnik i poticatelj na smijeh, to mu je jedina funkcija, te stoga treba trajati što kraće kako ne bi odvraćao od stvarnog sadržaja TV-serije

Oni prodorniji, odmah će uvidjeti da se ove dvije zakonitosti potiru, one nastupaju kao antagonisti - pravilo broj jedan teži da snimljeni smijeh ispuni cijelu dužinu TV-serije, dok pravilo broj dva implicira da snimljeni smijeh sreže na 0 = baš zato, zbog ovog proturječja TV-serije sa snimljenim smijehom luče dobre uspjehe, pristajući proturječnoj ljudskoj prirodi.

E sad, rješenje ove vječite bitke ipak mora ležati u DKC-u (dugotrajnom kontinuiranom ceru), koji bio trajao tijekom cijele epizode, jer u protivnom, kada bi prevladala druga opcija, snimljeni smijeh bi se zapravo rastočio u Ništa (ne bi ga bilo), a kao takav ne bi ispunjavao svoju svrhu, te ljudi ne bi znali poklapa li se njihov smijeh sa smiješnim dijelovima.

[DušMan]

Suvise je ovo komplikovano za mene, ali da li ste svesni da za one sitkome u kojima ne ucestvuje ziva publika, pustaju davno nacinjen snimak ljudi koji se smeju. E sad, ako uzmemo da pustaju bas bajate snimke od pre, recimo, 30 godina, to znaci da je dobar deo publike do danas vec pokojan, pa tako ispada da nam se smeju mrtvi ljudi.

[Franz Xaver von Baader]

može biti da je tako kako tvrdiš, ali jesi li svjestan implikacija toga?
Ti ovdje posredno podrivaš zdanje onih škola koje tvrde o "povijesnom razvoju duha", kao i progresu ljudskog roda općenito, od Hegela do Darwina.
Jer, ako puštaju smijeh snimljen prije 20/30/40itd. godina, te njime i danas potiču ljude na smijeh (a planiraju i u neodređenoj budućnosti), onda jednostavno nikakve promjene stanja -u ljudi- nema!

Ako pak ne potiču, promašuju, onda:
a) ne vidim svrhu puštanja starog smijeha
b) nisu sigurni što treba biti smiješno

Opet se kao logično riješenje nameće !moja! teorija o dugotrajnom kontinuiranom ceru koji bi ispunio cijelu dužinu epizode,
te je nisi oborio ovim čudnim pokušajem, kojega u nedostatku jasne intencionalnosti istog, moram smatrati oponiranjem...

[Alexdelarge]

E sad, ako uzmemo da pustaju bas bajate snimke od pre, recimo, 30 godina, to znaci da je dobar deo publike do danas vec pokojan, pa tako ispada da nam se smeju mrtvi ljudi.

Sto je dokaz vise da ne treba potcenjivati zivotnu energiju mrtvih.