KONACNO - PERSEPOLIS 2!!!

[Duh_koji_hoda]

Mardjan Satrapi rodjena je 1969. godine u iranskom gradu Reštu. Majka joj je praunuka persijskog šaha, koji je vladao od 1848. do 1896. godine, ali, kako Mardjan ističe, kraljevi iz dinastije Kadjar imali su na stotine žena i na hiljade dece, što znači da danas ima čitavih deset do petnaest hiljada prinčeva i princeza iz te loze. Odrasla je u Teheranu, gde je pohadjala francusku školu. Godine 1983, u želji da je zaštite od političkih previranja u zemlji, roditelji je šalju u Beč, gde nastavlja školovanje. Slede studije likovne umetnosti u Iranu, a zatim odlazak u Francusku, gde se, uz dalje studiranje, bavila ilustrovanjem knjiga za decu. Njena karijera krenula je uzlaznom putanjom kada je upoznala francuskog autora stripa Davida B. Svetsku slavu i brojne nagrade doneo joj je album Persepolis (I-IV, 2000-2003), prvi iranski strip u istoriji. Danas živi i radi u Parizu.

Ostala dela Mardjan Satrapi: Sagesse et malice de la Perse, Les monstres n'aiment pas la lune, Ulysse au pays de fous, Adjar, Broderies, Poulet aux Prunes.

Objavljena u Francuskoj, gde je dobila oduševljene pohvale kritičara i bila uporedjena sa Špigelmanovim Mausom, autobiografska grafička novela Persepolis je izvanredno mudra, duhovita i dirljiva priča o odrastanju u Iranu za vreme Islamske revolucije.

Ovako autorka o svom delu: "Morala sam da kopam po uspomenama, a to je ponekad veoma bolno. Želela sam da kažem čitaocima: 'Mi smo ljudi kao i vi! Nemojte misliti da se takve stvari dogadjaju samo u dalekim zemljama.'"

isbn: 86-7718-062-1
broj strana: 88
cena: 600

[marlowe]

Dosta skupo, ako se pogleda cisto obim i stampa, ali Persepolis je odlican.

[Duh_koji_hoda]

preskupo, i prosli je isto kostao, valjda...

[DušMan]

Izaslo. 450 dinara.

[marlowe]

Strip – "Persepolis" Marđan Satrapi:
Memoari između svetova

"Persepolis" je delom knjiga o istoriji, delom pank Šeherezada

piše: Zoran Đukanović  

Pre tri godine u Amsterdamu na jednoj javnoj debati postavljeno mi je pitanje koja je razlika između iračkih i iranskih medija. Pošto nisam plavuša, a jesam osoba čija je paralelna karijera media development u zonama nesreće, najkraći odgovor koji sam mogao da ponudim bio je: ako putujete Irakom, pogotovo centralnim, ako se u međuvremenu ne razbolite od kolere, rizikujete da vam odseku glavu ili vas raznesu u samoubilačkoj epifaniji; ako dolazite u kontakt s nezavisnim novinarima iz Irana, rizikujete da oni završe u zatvoru i budu izloženi torturi, usput rizikujući bezbednost njihovih porodica. Sa ukusom ovog ležernog izbora u ustima, tada sam se prvi put poduzeo čitanja stripa Persepolis Marđan Satrapi (rođena je 1969. u Raštu na severu Irana, nadomak Kaspijskog mora, odrasla u Teheranu i provela završni deo odrastanja u Beču).

Čitao sam Persepolis u tri različita izdanja, prva dva toma na holandskom, pa onda ponovo sve na engleskom jeziku i sada na maternjem, u prevodu Slavice Miletić sa francuskog, i izdanju Fabrike knjiga iz Beograda. Razlozi ovakvog čitanja, ma kako izgledali mazohistički, su logističko-hedonističke prirode: u datom trenutku čitalačku glad usmerava dostupnost izdanja, brzina nabavke (cena i utrošeno vreme očigledno ne) i – znatiželja koja je, ako je prava, jednaka nestrpljenju. Sva tri prevoda su dobra ili više od toga, govorim po čitalačkom osećaju jezika prevoda iako nisam čitao francuski original. Izdanja za englesko govorno područje razlikuju se od drugih evropskih po tome što je delo tamo objavljeno u dve knjige, dok se u većini ostalih zemalja pojavljivalo u četiri meko uvezana toma.

Šta je Persepolis? Iščezli persijski grad koji se preselio u legendu. Po ovom gradu ona daje ime svojoj knjizi memoara između svetova. Ovo nisu memoari između dva sveta, kako smo navikli u literaturi egzila. Reč je o najmanje tri, mozda četiri, a još je sigurnije reći više svetova: Iranu pre Šaha, za vreme Šaha, posle Šaha i gospođici Evropi sa kojom Marđan ima susrete treće vrste od svoje četrnaeste godine. U međuvremenu, menjaće se Marđan, Iran, ali i Evropa. Domaći čitaoci će morati još malo da se strpe da dođu u priliku da čitaju i poslednja dva toma, treći i četvrti, u kojima ima još više panka i pobune pripadno i dobu u koji mala Marđan ulazi. Da ipak otkrijem jedan krajnje radikalan detalj, u Beču na trenutak Marđan postaje diler lakih droga... No, to je najmanje što ima da privuče pažnju u ovom pripovedačkom savršenstvu. Postupak, pripovedački postupak, a ne zvona i praporci, čine ovo delo velikim.



KNJIGA, POLITIKA, INTIMA: Zašto Marđan Satrapi nije napisala knjigu umesto što je crtkala tamo neki strip? Odgovor glasi da je upravo to učinila. Persepolis je knjiga. Ali zašto nije napisala roman? Da, i to je uradila: napisala je roman, grafički roman. Mada grafički roman nije tradicionalna literatura, slike jesu način pisanja, kaže Marđan. To znaju kako "čisto tekstualni pisci" koji proizvode mentalne slike rečima, tako i režiseri koji slikama pišu po ekranu, inače ne bismo nikada govorili o režiserskom rukopisu. Pošto je završila univerzitet, prijatelji, kolege iz ilustratorskog i dizajn studija u kome je Marđan radila, govorili su joj – učini nešto sa pričama koje nama stalno pričaš. Nikada nećemo saznati da li su to radili zato što ih je gnjavila, ili zato što su bile fenomenalne, ili možda zbog oboje (Johan B. Štulić sindrom)? Tek, drugari iz studija upoznali su je sa svetom grafičkog romana. A, epohalni Maus Arta Spigelmana (delo koje je preokrenulo epohu negativnog vrednovanja stripa u epohu ozbiljnog proučavanja) bio je njeno prvo čitanje u žanru i mediju. Tada je tvrdo ustvrdila: "Bože, moguće je na ovaj način ispričati priču."



Prvi iranski strip album Persepolis je, međutim, nešto čime će iranska država jako, jako oklevati da se ponosi. Čime se pametan ponosi..., ne, ne, kako ono beše? Uglavnom, sve je nekako duže vremena držano low profile. Smatralo se, valjda, da je strip kao medij nedovoljno važan da bi se busalo u grudi, izricala fatva ili već šta gore. Oficijelni protesti teokratske države usledili su tek kada je Persepolis postao animirani film i u maju na Kanskom festivalu osvojio Nagradu žirija.

Interesantno je da je Persepolis i od nekih domaćih čitalaca (među čuvenim Komentarima na vesti i tekstove na sajtu B92) doživljen kao "antiiranska i antiislamska kampanja po američkom nalogu, koja može zainteresirati samo budale i slijepce". Pošto spadam u ovu grupu budala i slepaca, zaključujem da prosuđivati Persepolis, remek-delo stripske naracije, kao antiiransku i antiislamsku kampanju po američkom nalogu predstavlja ideološko i, što je mnogo važnije i tragičnije, kreativno slepilo. Persepolis je delo još bolje od memoara Azar Nafisi Čitati Lolitu u Teheranu, koje smatram izuzetnom knjigom. Oba dela su prvorazredne narativne studije (pa tek onda, možda, diskurzivne u slučaju Čitati Lolitu u Teheranu) totalitarizma i svakodnevice. Sama Nafizi poentirala je problem između svih režima i sve literature koja, eto, uvek uvodi svoja pravila postojanja, u rasponu od Nabokova, preko Kundere, pa sve do Marđan Satrapi: "za totalitarni režim najveća je uvreda antipolitička knjiga, ona koja govori o intimi".

Persepolis je, između mnogo čega drugog što ni na koji način ne pripada niti politici niti političkim čitanjima, priča o strašnoj regresiji koja je zadesila celokupan život u Iranu. Ko pri čitanju počne da razmišlja o bilo kakvim mogućim paralelama sa Srbijom, pomalo je u pravu i žestoko je omanuo. Koliko znam, sveštenici u Srbiji ne organizuju patrole po ulicama i racije po stanovima za kontrolu morala, ne kontrolišu (grešni i zabranjeni) lak na noktima i zbog toga ne hapse. Dakle, ne žurimo sa paralelama. Ima vremena do ponoći, treba da se klacka i klati do pomračenja u podne.

Marđan, ona koja izranja iz Persepolisa, neobičan je, i drag i težak karakter. Jedna od draži čitanja ovih stripskih sećanja je da ona, nikada, baš nikada, to ne prikriva. Narativno i psihološko savršenstvo kojim Satrapi opisuje svoje prve dečije, dobro prostudirane laži pred roditeljima, svoju dečiju nebezazlenost, može se meriti možda jedino sa nepoštednim opisima oca u Mausu Arta Spigelmana.


PANK ŠEHEREZADA: Istorija je veliki vodenični kamen koji melje sve. Da li baš sve? Ne, ostaju sitni svakodnevni gestovi koji se opiru čak i bauku istorije. I u trenutku revolucija, holokausta, istrebljivanja čitavih naroda i socijalnih slojeva, istrebljivanja smisla života, halapljivi dečak ili devojčica i dalje će tražiti višak kolača. Tog traženja bi se stideli čak i u obilju. Ali, u oba slučaja, ipak će tražiti. Njegovo malo sebično htenje opire se istoriji. Opire se tragici, patetičnom oreolu žrtve. Važnosti malog, onom što ostaje posle vodeničnog kamena istorije posvećena su dva remek-dela grafičkih romana, Persepolis i Maus, oba dostupna u prevodu. Uz upravo prevedenu Palestinu Džoa Sakoa i domaćem čitaocu dobro poznati opus Aleksandra Zografa, ovo su najbolji primeri autobiografskog žanra u stripu, koji je izborio svoj prestižni status u svetu i to upravo čini sada kod nas. Zanimljivo, sva ova dela svoje majstorstvo pokazuju tkajući najfinije niti između istorije i svakodnevice, upravo ono tkanje čije je pogrešno čitanje Kunderin opus sagledavalo kao "političku književnost", na šta je Kundera ironično odgovorio: ja nisam disident, ja sam romanopisac.

Navikli smo da verujemo Tolstoju koji na početku Ane Karenjine tvrdi da sve srećne porodice liče jedna na drugu, a da je svaka nesrećna porodica nesrećna na svoj način. Bivam, međutim, zatečen tolikim prisustvom porodične nežnosti u Persepolisu kakvu dugo nisam sretao u literaturi, a ni u mnogim životima koje sam imao prilike da posmatram iz blizine. Koliko ispravnog slućenja Marđaninih roditelja da ona jeste drugačija priroda od njihovih! Žešća, tvrdoglavija, a opet krhka kao što je i sam život. Otkuda im toliki talent prepoznavanja drugosti u vlastitom detetu i strpljenje da se ona artikuliše u vlastiti jezik? Marđan je voćka čudnovata koja će, ako preživi odrastanje, postati dosta tvrd orah. Ovo dete Persijanče obdareno je nepokornom inteligencijom kakvo bi mogli da rode – kada bi stripske rode donosile decu – Art Spigelman i Linda Beri u nekom paralelnom univerzumu.

Persepolis je delom knjiga o istoriji, delom pank Šeherezada. Priča o odrastanju koja se ne učeno kosmopolitski nego pankerski opire činjenici da moramo negde da odrastamo, pa makar to bilo u Teheranu ili Zemunu. Ovo je odlična pripovest o egzilu, onoj vrsti egzila koji počinje još pre nego odemo iz zemlje u kojoj smo rođeni. Pripovesti o pripadanju i nepripadanju. Marđan Satrapi kaže: postaješ svuda stranac. Ja sam strankinja u Iranu. Moj dom ne postoji više i nikada ga više neću imati. To je valjda deo odrastanja? Boli, ali ne oštećuje um, niti osećaj za nijanse. U nekim slučajevima izoštrava.

TUGA, SMEH I PODSMEH: Persepolis je delo mudro, smešno i koje srce slama. Satrapi dirljivo opisuje svoje mesijanske ideje i teološke dileme pri uzrastu od šest godina. To će se kasnije razviti u drugu vrstu ideja o tome kako menjati svet. Vrlo opasna sklonost u teokratskom Iranu. Mesijanstvo, marksizam i religija među jačim su začinima u čorbi Marđaninog detinjstva. Puno je u Persepolisu podtonova, iskošenih pogleda šestogodišnje Marđan. Satrapi odlično kontrapunktira teskobu sveta odraslih u rastućem političkom sumraku sa detinjim prečicama u saznavanju sveta. Istovremeno iritantna i opčaravajuća tvrdoglavost deteta koje neće imati mira sve dok raste. Jedan od trenutaka neočekivanog zaseka turobne poetike jeste kako šestogodišnja Marđan stilizuje svoj doživljaj torture kojoj su u zatvoru izloženi članovi njene porodice. U njenom doživljaju ljudsko telo ima građu lutke. Ono nije torturom raskomadano, ono je "rastavljeno" kao što bi to bili delovi lutke. U sličnom duhu su i igre mučenja (oponašanja sveta starijih, kao kod sve dobre dece) koje je Marđan igrala – i kreirala – s dečurlijom iz susedstva.

Satrapi ima čudesan osećaj za groteskno. Njene narativne poente su bravure odizanja persijskog tepiha odraslih od strane deteta koje ume da bude pakosno, prevrtljivo, džangrizavo, inatljivo i zaista opčaravajuće. Opčaravajuće je u njoj, toj devojčici koja se batrga u odrastanju, tako spontana i snažna nesklonost da poštedi ili ulepša sebe dok pripoveda vlastitu priču.

S obzirom na to da je Persepolis knjiga u nekim svojim dimenzijama pobunjenička i da ju je napisala žena, feministi izneverenih očekivanja bili su ljuti kada je rekla: "Ja nisam feministkinja, ja sam humanista. Verujem u ljudska bića. Posle svega što sam videla po svetu, ne mislim da su žene bolje od muškaraca. Pogledajmo šta su žene vojnici učinile u Iraku, ništa bolje od muškaraca. Margaret Tačer je bila žena, pogledajte šta je učinila Velikoj Britaniji."

Šta je još posebnije važno u dosadašnjem stripskom opusu Marđan Satrapi? Sjajni Vezovi i nešto sumornije i ipak manje uspelo Pile sa suvim šljivama (u Holandiji prevedeno kao Muzičar). Zato ovde samo o Vezovima. Ovu knjigu na nekih sto pedeset stranica neki opisuju kao "stilsku vežbu" koja je na granici neuzbudljivosti. Ono što nekome može da zaizgleda kao "stilska vežba", za drugog čitaoca može da predstavlja delo puno iznenađenja. Pitanje ukusa, odnosno voljenja ili nevoljenja "obnaživanja postupka". Vezovi su zabavno delo koje je u sebe ugradilo diskurs usmenog pripovedanja, poveravanja i – ogovaranja. Glavni lik je Marđanina čudesna, "amoralna" baka. Baka relativista. Ona koja ju je, umesto roditelja, učila relativnosti ljudskog morala, pogotovo onog građanske vrste. Baka realista, ali nikada cinik. To nas je već Hugo Prat naučio, razlika između ironije i cinizma jednaka je razlici između uzdaha i podrigivanja. Ironija se podsmehuje životu, ali ga ne prezire.

Nakon pročitanih stripskih dela Marđan Satrapi dolazi sledeće iznenađenje – čitanje njenih intervjua po vebu je pravo uživanje. S preciznošću, oštrinom i artikulacijom jedne Dubravke Ugrešić, Marđan Satrapi pliva iz mutnih ka bistrim vodama, meditira dok razgovor teče. Iako su obe strasni pušači i poklonici nikotinskog sfumata, ne treba preterivati u sličnostima. Dubravka je bliža dami, dok Marđan čini sve da otkloni takvu pomisao od vas. Pank je ikonografsko-ideološka odrednica koju Dubravka Ugrešić nije propustila kroz sebe. A i što bi? Marđan jeste, mada je u jednom trenutku iščezle identifikacije s pankom četkom strugala vlastiti pank crtež sa zida svoje sobe. Srećom, duh pank Šeherezade ne napušta Persepolis.

[DušMan]

TALKING TO SATRAPI & PARONNAUD ABOUT PERSEPOLIS
by Joe Tirella

This holiday season there might not be a more timely film than Persepolis. What with the ongoing war in Iraq, Afghanistan, and almost a new one in Iran, the sight for much of the action in Marjane Satrapi's acclaimed two-part graphic novels, this film, which opened on Christmas Day is a wonder of movie-magic. Satrapi and her co-director, fellow illustrator/writer Vincent Paronnaud, have managed to make a film that is poignant, illuminating, funny and tragic. It is just another example of how illustrated stories — whether comics, graphic novels or cartoons — is the medium of choice for some of the best artists of our times.

We spoke with Satrapi and Paronnaud about the graphic novel and movie.

Newsarama: When you first came to America in 2003 when Persepolis was released you wrote that all the talk in America was about 'freedom fries' and the invasion of Iraq. How does America seem to you now, five years later?

Marjane Satrapi: America never seemed to me like "freedom fries." I knew that most Americans were not eating "freedom fries" and that there was real opposition to the war in Iraq. America is changing and Americans aware that things are different, at least a little bit more than they were before. Things are improving, at least, I hope so.

NRAMA: The film was selected as France's official representative to the Oscars. That must be satisfying, especially since it was a good year for French films.

Vincet Paronnaud: We are happy because we were able to make a film without compromises.

MS: And of course we are happy that the film was selected. It was a good year for French films and the fact that it is with animation that shows what they think of animation since our film was considered as such at the Cannes Film Festival and everywhere else.

NRAMA: Comics have come a long way in America and likewise your movie is pushing the boundaries of animated films. Is this a new stage in the development of animated films?

MS: The problem with drawing is that most people stop drawing when they are 10, so it is associated with childhood. And also, in our education system, we don't know how to talk about drawing. Why is this drawing good and this one isn't? We don't have the tools to discuss these things. Drawing is the first language for human beings before we know how to speak or write; there is an immediate relationship with drawing. But since we don't know how to talk about it or understand it we reject it. So this will eventually change and it has been changing with the books of Art Spiegleman and Chris Ware.

VP: It's also important to have a good story, a good script, it doesn't matter what the technique is — animation, a black and white movie. We wanted to make this movie, it happens to make it with animation but we made the script first.

NRAMA: Did you consider making a non-animated movie?

MS: No, because we wanted to make it universal and as soon as you put a story in a geographical place with a human being it is again a story about this Middle Easterner. It's foreign. There's something about the drawing that makes it universal that makes it so everyone can identify. Plus the animation gave it a coherence with all the different scenes like the puppet scene or serious scene of the meeting with God.

VP: And the black and white also. It was a problem with some of the financers in the beginning.

MS: They were like, is it true that the film is in black and white? And we said, yes. But it became a big plus because it helped us keep the film coherent.

NRAMA: How long ago did you think about making this film together?

MS: We knew each other because we were sharing the same studio. But making the film was not my idea, it was the idea of my friend who wanted to be a producer. So I had the possibility of making a film that I wanted. And for an artist to suddenly have the money to make something that you've never done before is extremely exciting because it's a new challenge. So I spoke to Vincent because I wanted to work with him because we are friends and I admired him.

NRAMA: Did it help to have another director to help give you some distance from the material?

MS: No, it had nothing to do with that. He was much more attached to the book than I was. I didn't need somebody to have a distance from the book. I didn't want to work with somebody; I wanted to work with Vincent because he's my best friend and we think the same way and we like to work together.

NRAMA: When the film got recognized at Cannes the Iranian government condemned it. Has there been any other critique from them?

MS: No, no.

NRAMA: So, the film won't be shown there.

MS: No, but there are a lot of films that are made in Iran but they are not screened in Iran.

NRAMA: Do you think an animated film about an American girl growing up in America would find an audience in Iran?

MS: It all depends how you tell the story. It's not what you say but how interestingly you say it. There's a good example in Pippi Longstocking this story about this little Swedish girl with long braids in her that was a very popular show because of the storytelling.

NRAMA: I think there's a desire of people, especially Americans, to learn about people from other countries, at least countries like Iran, which up until recently, our leaders where discussing bombing and Afghanistan, where American troops have been since late 2001. Do you think this is true?

MS: Yes, but this film worked in all the countries where it was shown and the audiences were not American. And that's because it's a personal story. I think they see a personal story and they can identify with it. Of course here there is a need because of what they show on the news is just one-sided, so it's also important to know. It's not enough to just make a story though, it has to be interesting.

NRAMA: You bring up a good point. Isn't this the only way for people from different countries who do not know each other to get some sort of understanding of each other, through personal stories?

MS: Yes, that is the only way. One human being is always universal. Once you talk about ethnicities or countries it becomes abstract.

NRAMA: What do you hope Americans get from your movie?

MS: Just that they can watch this movie and say this could have been them and they see this human being is a human being just like them. This is the biggest thing that we can do.

VP: And that things are a little bit more complex than the propaganda that they hear everyday. Because we are living in a period of fear and this fear is created by politicians.

For some time now President Bush has been insisting that Iran was building an atomic bomb and just last week it was announced that, in fact, they stopped in 2003.

MS: That is the difference between the cynicism of politics and the honest of the art. Education and culture and knowledge can help to be less ignorant. And from the moment you learn to be less ignorant than you realize that life is not a superhero story where on one side you have a superhero and on the other you have a bad guy. You can't just can go somewhere and bomb the bad guys and get rid of them. The good guy is everywhere and the bad guy is everywhere and

NRAMA: You were first approached by Hollywood when Persepolis came out. What happened with that?

MS: If you write a story as personal as Persepolis than I feel, you can't just sell the rights to the book. I have a responsibility to the story and either I had to do it myself or not do it at all.

NRAMA: Are you thinking about making another film?

MS: Yes.

VP: Yes, but first we have to finish some other stuff first.

[Giovanni Larsson]

Ne znam da li je neko primetio, ali na ovim domaćim izdanjima Persepolisa nigde ne piše iz koliko knjiga se sastoji ceo serijal. To jest, piše u uvodu na unutrašnjoj strani korica, ali to lako može da promakne (ako sam dobro razumeo, trebalo bi da ima 4 knjige).

Ovako, ako si neupućen čitalac, na kraju druge knjige ostaješ da nagađaš je li kraj stripa ili ne.

Inače, meni je Persepolis onako, solidan ali ne i senzacionalan. Marijana Satrapi je imala, da kažemo nesreću, da živi u Iranu u burnim vremenima; ali je imala sreće (a možda i lukavstva) da ovo nacrta i objavi u pravom trenutku, odnosno onda kada su porasle tenzije i interesovanje zapadnog sveta za taj deo zemljine kugle. Mislim, budimo realni; kad bi umesto Irana u pitanju bila neka druga manje interesantna zemlja, a da priča ostane potpuno identična, ovaj strip ne bi bio ni upola popularan kao sada.

Osim toga, čini mi se da se autorkino prikazivanje iranske revolucije otprilike poklapa sa onim što prosečan 'liberalni' zapadnjak misli o celoj stvari, tako da mi cela priča u ideološkom smislu već malo ''neprijatno miriše''... Ali 'ajde da ne komentarišem dalje, ipak nije ceo strip objavljen (?), a i da se ne mešam u ono u šta možda nisam dovoljno upućen...

BTW, znam da se čita Marđan, a ne Marijana... Ali, kad sam prvi put pročitao njeno ime, zapamtio sam kao Marijana, i tako ostalo ; )

[ridiculus]

Ja se potpuno slažem sa tvojim stavom.
Generalno, moj stav prema Francuzima (a Persepolis i po senzibilitetu spada tu, ne samo jeziku) je dvojak: sa jedne strane, najslobodoumniji su u smislu prihvatanja dostignuća drugih naroda; sa druge strane, čitav moderni pristup umetnosti koji se može sumirati u "biti drugačiji od drugih po svaku cenu", a koji, po meni, nema toliko veze sa umetnošću, koliko sa tolerancijom i dokolicom modernih vremena, kod njih je najočigledniji. Stoga sam uvek sumnjičav prema svemu što dođe preporučeno odatle, što ne znači da se na kraju nećemo složiti u pogledu vrednosti. Daleko od toga da smatram da je Persepolis loš. Pogledaću i animirani film kad stignem, imam ga na disku.

[Giovanni Larsson]

a Persepolis i po senzibilitetu spada tu, ne samo jeziku

Ne znam baš koliko Persepolis spada u francusku 'školu'. Po formatu, obimu i stilu, vidljivo je da sledi tradiciju američkog autorskog stripa - Špigelmanov Maus, stripovi Džoa Sakoa, zatim autobiografski stripovi tipa Blankets, Perdida, Fun Home.

Pretpostavljam da je to uradila namerno, da podvuče 'nestripski' karakter Persepolisa i obezbedi veću pažnju kod knjižarske publike. Što je meni legitiman potez, i možda čak i poželjan kad je budućnost autorskog stripa u pitanju. Iako su meni lično draži stripovi koji imaju ipak nešto 'stripskiji' karakter.

[ridiculus]

Da, po prezentaciji liči na Mausa definitivno, ali mislim da su Blankets objavljeni kasnije. Ove druge nisam video. Ali čitava ta moralističko-humanistička vizura me podseća više na Francuze. Ne zaboravimo da je iranski film upravo u Francuskoj doživeo popularnost. A i Persepolis je mnogo uvaženiji tamo nego u Americi.
Nema veze, to je bilo samo moje skromno mišljenje. Možda učitavam previše toga.

[Giovanni Larsson]

Izašli treći i četvrti deo.

Evo vam mali preview iz trećeg dela.

[Kunac]

Ta Svetlana je prava žena!

[...]

KAo shto reche Bane Kerac , autorski strip i alternativni strip = opravdanje za losh crtezh!

[Giovanni Larsson]

KAo shto reche Bane Kerac , autorski strip i alternativni strip = opravdanje za losh crtezh!

Jes, vala. Zato će Bane u svom hardkover izdanju VELIKOG BLEKA da pokaže šta valja.

[No Dice]

KAo shto reche Bane Kerac , autorski strip i alternativni strip = opravdanje za losh crtezh!

Jes, vala. Zato će Bane u svom hardkover izdanju VELIKOG BLEKA da pokaže šta valja.

A sto, jel Blek ne moze da bude dobro nacrtan? I jel to sto je prica takva kakva jeste znaci da crtez ne valja?

[DušMan]

Evo ga film na rts2.

[Cornelius]

KAo shto reche Bane Kerac , autorski strip i alternativni strip = opravdanje za losh crtezh!

Ili, kako je to još lepše objasnio Dr Gebels - degenerisana umetnost (podrazumeva se da su je radili jevreji, pederi, komunisti...).