STEVE WYNN - diskografija i vesti

[taurus-jor]

STEVE WYNN
Sonic adventures of the noir rock storyteller

Update,
15. januar 2005.

Kao sto obechah, sada sam obradio sam SVE albume grupe Dream Syndicate i solo ostvarenja Steve Wynn-a. Postojece prikaze sam stilski doradio, ubacio koji podatak vishe i malo vishe obratio paznju na razlike u postavama Dream Syndicate.

Za svakog ljubitelja tvrdokuvanih krimicha, evo idealnog soundtracka, sve sa naslovnicom:
http://stevewynn.net/getbindata.php?id=650

Pozdrav
Jovan

===============================================
Stari post (koji je sada dopunjen komentarima za svaku plocu ovog heroja, a ne samo za 10 najboljih po mom izboru. Naslovi mojih favorita biće markirani crvenom bojom):

Napisao sam ovaj tekst nakon sjajnog koncerta koji je Steve Wynn, jedan od pionira novog američkog roka, održao u beogradskom Domu omladine, 15. oktobra 2003. Radi se o briljantnom kompozitoru, tekstopiscu i muzičaru, koji se tokom duge i plodne karijere nikada nije libio da siđe u publiku i popije piće s njom. Na njegovim koncertima mogu se naručivati pesme, što je potpisnik ovih redova proverio lično.

Skromnost, potpuno odsustvo arogancije i retka ljudskost toliko su me impresionirali kada sam se upoznao sa Wynnom posle koncerta, da sam stigavši kući počeo da pišem tekst koji je konačno pred vama – vodič kroz njegove najbolje ploče, ali i čitavu karijeru.

Wynn je tokom osamdesetih godina bio vođa istorijski važnog benda Dream Syndicate, savremenika R.E.M, koji je inspirisao gomilu grupa sa američke nezavisne scene (npr. Nirvanu), ali koji jednostavno nije imao sreće. No, ko zna da li bi Wynn ostao obična, normalna osoba da je, poput Stipea ili Bonoa, zaplivao sa komercijalnim ajkulama, i da li bi bio u stanju da isporuči ovoliko dobrih ploča.  

Slede prikazi 10 albuma – Dream Syndicate i solo – koje preporučujem za slušanje, a potom i kompletna zvanična diskografija. Ništa od ovog ne pišem napamet – posedujem odavno kompletnu diskografiju. Navukao me je još 1996. godine Vasa Ćurčin, bivši urednik Emitora, koji povremeno učestvuje na ZS forumu.

Želim i vama da se zarazite.

Jovan Ristić

[taurus-jor]

The Dream Syndicate


THE DAYS OF WINE AND ROSES (1982) – Klasična DS ploča, jedan od priznatih beočuga tzv. novog američkog roka, Paisley Underground podžanra-scene (Los Anđeles prve polovine osamdesetih sa bendovima kao što su Rain Parade) ali i rok muzike uopšte. Inspiracija mnogim grupama sa nezavisne scene u SAD tokom osamdesetih i devedesetih godina (Sonic Youth, Giant Sand, Nirvana...). Ploča, na kojoj praši originalna postava grupe – Steve Wynn, Karl Precoda, Kendra Smith i Dennis Duck – pre svega kombinuje uticaje Velvet Underground, Neil Younga i Lou Reeda. U rilnama ovog paklenog komada plastike caruju frenetičnost, gitarski feedback, nerafinirana produkcija (sa haotičnim preplitanjem preplitanjem ritam i solo gitare, koji su miksovani u istoj ravni) i kristalno jasni glas frontmena i gitariste Steve Wynna. Njegov talenat za komponovanje, koji će se u punoj raskoši pokazati na sledećoj ploči (Medicine Show), ovde je pomalo zatrpan pod velvetovskom "škripom". Ipak, biseri se ne mogu sakriti: čuvena naslovna pesma, That's What You Always Say i When You Smile, koje su ponovo snimljene (originalne verzije nalaze se na neproduciranom debi EP-ju, nazvanom po imenu grupe), zatim Tell Me When It's Over i Until Lately. Solo gitarista Karl Precoda autor je retkog DS klasika koji Wynn nije potpisao – Halloween – a basistkinja Kendra Smith (tada frontmenova devojka) otpevala je Too Little, Too Late. Na žalost, zvuk i uticaj The Days Of Wine And Roses postaće kamen o vratu benda. DS je počeo od samog vrha, sa sviračkim izrazom koji su zavoleli mnogi, pa je uz Wynnovu sklonost ka sazrevanju i promenama bend mogao nastaviti samo naniže – bar iz percepcije zadrtih obožavatelja. Iz senke šablonskog potcenjivanja nakon The Days Of Wine And Roses Wynn će se izvući tek 19 godina kasnije, sa solo albumom Here Come The Miracles (2001).
P.S. Produžena CD verzija uključuje debi benda, u šupi snimljeni The Dream Syndicate EP (1982), čiji su vrhunci Precodina Sure Thing i brža verzija Wynnove When You Smile, koja je postala nezavisni hit.

Udarne pesme na ploči: The Days Of Wine And Roses, Halloween, Tell Me When It's Over, That's What You Always Say, When You Smile.


MEDICINE SHOW (1984) – Wynnov omiljeni album, na kojem bas, umesto odbegle Kendre Smith, svira Dave Provost. Ovo mračno, nihilističko, ludilom natopljeno ostvarenje donelo je grupi udarac od kojeg se komercijalno nikada neće oporaviti. Tvrdokorni ljubitelji zvuka sa prve ploče i Paisley Underground psihodelije mogli su u radikalnim promenama stila videti samo izdaju. Ako se tome doda činjenica da je "izdajnički materijal" sniman šest meseci, za veliku kompaniju (A&M), i sa čuvenim producentom (Sandy Pearlman – videti pod Blue Öyster Cult, The Dictators, Pavlov's Dog, The Clash) dobija se standardni molotovljev koktel koji "popije" svako ko odstupi od uniformnosti, pa makar i sam (u ovom slučaju nesvesno) učestvovao u njenom stvaranju (redak izuzetak je David Bowie). Posledice: zahvaljujući lošem prodajnom startu, A&M je uradio samo jedno izdanje ploče, a izneverena komercijalna očekivanja dovela su do razdora u grupi. Karl Precoda, drugi ključni član benda, napustio je njene redove. Ipak, Wynn je tvrdoglavo verovao u "prokletu" ploču, koja je naknadno otkrivena kao biser. Naspram nekanalisane energije The Days Of Wine And Roses, Medicine Show je realno bolji i zreliji album, kojem ličnu kartu obezbeđuju pulsirajuća ritam sekcija i "ukleti" klavir, za čijim dirkama je virtuozo Tom Zvoncheck – u to vreme član Blue Öyster Cult i Dream Syndicate. Pojedine pesme su antologijske u svakom pogledu. Recimo, Burn i Merrittville spadaju – i tekstualno i muzički – među najbolje kompozicije koje je Wynn ikada potpisao, i same za sebe su razlog za posedovanje ove ploče. Burn je pripovest o čoveku koji je postao piroman nakon što je izgubio veru u ljude i vrednosti, dok jeziva Merrittville govori o zabačenim američkim varošima u kojima vladaju najgora malograđanština, licemerje i verski fundamentalizam ("William with the Holy Book stopped me as I stumbled down the road today. He said, "Get on your knees, boy, it's time you learn the right way to pray". I said, "William, I had no idea that the Lord had such a will". William put his point across and left me here to burn in Merrittville"). Karl Precoda briljira kao autor u moćnoj baladi Bullet With My Name On It; bas i bubanj pokreću hipnotični "rock noir" komad The Medicine Show, a isti princip važi za John Coltrane Stereo Blues, odu mračnom hedonizmu ("A man works hard all day and he can do what he wants to at night") koja će postati jamming standard na Wynnovim koncertima. Retki trenuci nesavršenosti kriju se u neupečatljivoj Daddy's Girl i Armed With An Empty Gun, koja predstavlja trijumf dobrog aranžmana i ništa više.
P.S. Na CD verziji pojavljuju se četiri petine solidnog živog mini albuma This Is Not The New Dream Syndicate Album...Live! (1984), gde vrhunac predstavljaju u Doors stilu prearanžirana The Medicine Show, kao i Tell Me When It's Over, koja uz dodatak Zvoncheckovog klavira nikada nije zvučala privlačnije. Bas na koncertu, snimljenom u Čikagu, svira Mark Walton, umesto Davea Provosta koji je napustio grupu.

Udarne pesme: Burn, Merrittville, The Medicine Show, John Coltrane Stereo Blues, Still Holding On To You.


OUT OF THE GREY (1986) – Posle uspešne borbe sa alkoholizmom, Wynn je 1985. godine sa Danom Stuartom, vođom grupe Green On Red, oformio kratkovečnu grupu Danny And Dusty (uz članove Long Ryders) snimio album The Lost Weekend. Nakon tog zanimljivog izleta, vaskrsao je The Dream Syndicate. U postavi se, pored bubnjara Dennisa Ducka i basiste Marka Waltona, našao snimatelj debi EP-ja, sada producent i novi gitarista Paul B. Cutler, majstor školskih, melodičnih solaža. Rezultat: ploča adekvatnog naslova – Out Of The Grey – koja je nabijena prkosom, pobedničkom atmosferom i bolno životnim tekstovima. Iako se opravdano smatra za najslabiji album DS (kao mana se mogu istaći manjak kohezije materijala, povremeno mekana Cutlerova produkcija i bledunjave kompozicije Dancing Blind i You Can't Forget), to je i dalje "samo" riznica odličnih pesama u kojoj se oseća Wynnova opčinjenost putovanjima (klasik Boston), tvrdo kuvanim krimićima (Now I Ride Alone, 50 In A 25 Zone) i autsajderima koji uprkos nepravdama i gubicima ne prestaju da se bore (Out Of The Grey, Forest For The Trees). Himnična Boston – uz The Days Of Wine And Roses najpoznatija DS pesma – kao i raskošna Dying Embers spadaju u vrhunce Wynnovog kompozitorsko-spisateljskog umeća. Now I Ride Alone je trijumf na temu "sam, opkoljen neprijateljima, i protiv svih". Bez obzira na povoljne kritike i rasprodate koncerte, ploča – ovoga puta snimljena za firme "Big Time" i "Chrysalis" – prolazi tek nešto bolje od Medicine Show. Indikativno je da Wynn posle Out Of The Grey nije više snimao za "mejdžorse". Otada "svira da preživi i živi da bi svirao". Možda najbolji potez u karijeri.
P.S. Komapkt disk verzija ploče sadrži sve pesme sa 50 In A 25 Zone EP-ja – gde su vrhunci Blood Money i autobiografska Drinking Problem - kao i singlove Let It Rain, Cinnamon Girl (obrada Neil Younga) i Ballad Of Dwight Frye (obrada Alice Coopera, sa albuma Love Me To Death). Sa ovim kompozicijama, Out Of The Grey svakako dobija na snazi.

Udarne pesme: Boston, Now I Ride Alone, 50 In A 25 Zone, Dying Embers, Forest For The Trees, Out Of The Grey.


GHOST STORIES (1988) – Puna inspiracije u svakom pogledu, grupa tokom 1987. godine odlazi u studio, gde snima niz pesama koje je trebalo da završe na novoj ploči (materijal će biti objavljen 1993. godine na odličnoj zbirci DS ostataka 3½ - The Lost Tapes). Do toga, međutim, ne dolazi, i na albumu pod imenom Ghost Stories završiće samo jedna od pesama iz prve ture (Weathered And Torn). Nije jasno šta je dovelo do promene u planovima, ali je Ghost Stories, svejedno, priznat kao najzrelije ostvarenje grupe. Wynnova poezija i kompozitorsko umeće dolaze ovde do punog izražaja, ponajviše zahvaljujući otresitoj svirci i odgovarajućoj produkciji Elliota Mazera, čoveka koji je snimio najbolja ostvarenja Neil Younga. Ploča je, za razliku od Out Of The Grey, veoma zaokružena; ima mračan, duboko ispovedan ton, ali ne ide ka nihilističkim teritorijama Medicine Show. Album funkcioniše i kao celina i kao zbirka pesama, od kojih je svaka – priča za sebe. Novi Wynnov standard The Side I'll Never Show (u kojoj pacijent kaže doktoru "In my heart there was murder, but there was no body and there was no blood"), zarazno pozitivni singl I Have Faith, režeća Loving The Sinner Hating The Sin (ljubavnik preljubnice ima grižu savesti pred vođenje ljubavi), oda boemskom životu My Old Haunts i mračno filosofska When The Curtain Falls ("Passed out on cheap delights, too bored to think and too tired to fight") sadrže neke od dubljih stihova u rok poeziji. Ghost Stories je, takođe, lični favorit potpisnika ovih redova. Preporučljivo za svaku ozbiljniju muzičku kolekciju.
P.S: Prvo CD reizdanje Ghost Stories iz 1996. godine sadrži dve stvari više – odlično živo izvođenje Now I Ride Alone i koncertnu obradu I Ain't Living Long Like This Rodneya Crowella. Na drugom reizdanju iz 2004. godine umesto tih dodataka mogu se naći nastupi The Dream Syndicate i paralelne grupe The Steve Wynn Quartet na radiju KCRW (jula 1988, odnosno decembra 1987). Quartet, koji je Wynnu služio za neobavezne nastupe i isprobavanje novog materijala (ostali svirači: Mark Walton, Robert Lloyd i Chris Cacavas), izveo je odličnu verziju Whatever You Please i lepi country Darlin' They Know. DS su otprašili jedan električniji When The Curtain Falls, obradu grupe War Spill The Wine, drugačiji I Ain't Living Long Like This, nerafiniranu verziju budućeg Wynnovog solo hita Carolyn (sa albuma Kerosene Man), još jedan solo embrion – Never Ending Rain (pojaviće se na Fluorescent), kao i "veliku izgubljenu DS pesmu" If You Should Ever Need A Fool. Očekivalo se da će neke od novih kompozicija završiti na Ghost Stories, ali se to nije dogodilo. Očito je da se nisu uklapale u koncepciju albuma.


Udarne pesme: The Side I'll Never Show, I Have Faith, Loving The Sinner Hating The Sin, Whatever You Please, My Old Haunts, When The Curtain Falls

LIVE AT RAJI'S (1989) – Raspad Dream Syndicate obeležen je živom pločom koja je vredna svake pare uložene u njenu kupovinu. Koncertne verzije pesama sa The Days Of Wine And Roses, sada u produkciji Elliota Mazera, zvuče ubojitije nego u originalnom izvođenju - naročito Until Lately – a Paul B. Cutler je energičnim gitarisanjem konačno dokazao nevernim tomama da je dostojan naslednik Karla Precode – ma koliko se njihovi stilpvi sviranja razlikovali. Album, na žalost, ne pokriva materijal sa Ghost Stories, jer je koncert snimljen pre njegovog izlaska. S druge strane, ko nema studijske ploče DS imaće u Live At Raji's više nego reprezentativnu zamenu. Slabo ili prosečno izvođenje ne postoji. Merrittville je jezivija nego u originalu, a John Coltrane Stereo Blues se u pojedinim deonicama teško da raspoznati! Ploču će, zbog izuzetne atmosfere (standard na Wynnovim koncertima) i snage muzičkog izraza, poštovati i oni kojima žive ploče ne leže.
P.S: Dvostruko CD reizdanje iz 2004. godine sadrži kompletan materijal sa koncerta u losanđeleskom klubu Raji's.


Biseri: Forest For The Trees, Until Lately, Merrittville, That's What You Always Say, Burn, John Coltrane Stereo Blues.

TELL ME WHEN IT'S OVER – The Best Of Dream Syndicate 1982-1988 (1992) – Samo ime kaže kakvo je izdanje u pitanju. Radi se o pošteno sastavljenoj kompilaciji koja hronološki izlaže gotovo sve najpoznatije Dream Syndicate pesme – uz dodatak dostojanstvene obrade Erica Claptona Let It Rain, koja je 1986. godine izašla kao singl. Zamerka je, međutim, preveliko stavljanje akcenta na The Days Of Wine And Roses, odnosno potcenjivanje kasnijih ploča. Tačno je, naime, da nijedna od stvari sa prvog albuma koje su stavljene ovde nije smela biti zaboravljena, ali to isto važi i za John Coltrane Stereo Blues sa Medicine Show, Dying Embers sa Out Of The Grey i Whatever You Please sa Ghost Stories – koje, na žalost, nisu prisutne. Svejedno, lepo je na jednom mestu imati najpoznatije Dream Syndicate stvari The Days Of Wine And Roses, Boston, The Side I'll Never Show, Burn, Halloween i Merrittville i maštati o paralelnoj Zemlji, na kojoj ovakve pesme i njihovi izvođači vladaju muzičkom scenom.

Spisak: When You Smile, Tell Me When It's Over, That's What You Always Say, Halloween, The Days Of Wine And Roses, Burn, The Medicine Show, Merrittville, 50 In A 25 Zone, Boston, Now I Ride Alone, The Side I'll Never Show, Loving The Sinner Hating The Sin, I Have Faith


3½ - THE LOST TAPES 1985-1988 (1993) – Ovo je materijal sa nedovršenog, odbačenog "trećeg i po" albuma, koji je trebalo da izađe umesto Ghost Stories. Konačno je ugledao svetlost dana 1993. godine – uz pridodat "otpadak" sa Live At Raji's (When You Smile) i tri pesme koje su nastale pre ploče Out Of The Grey (It Hits You Again, zatim prva, brža verzija izuzetne balade Here On Earth As Well, koja se pojavila na Wynnovom Kerosene Man, i demo "tvrdo kuvane" Blood Money). Lost Tapes je dovoljno kompaktan da se smatra zasebnom pločom. Sadrži, takođe, previše dobrih pesama da bi se moglo poverovati u istinu sa bookleta – da je u pitanju kompilacija ostataka. Briljantna, mračna Lucky i ispovedna The Best Years Of My Life, koja priziva Dylana, ravnopravno bi mogle stojati uz bilo koju pesmu sa Ghost Stories, a velika Wynnova stvar Killing Time, koja po zvuku podseća na Dead Flowers Rolling Stonesa, ponovo je snimljena na Kerosene Man (1990) i postala standard na njegovim solo koncertima. Tu je i sirovija, prva verzija Weathered And Torn, a pršteća I Ain't Living Long Like This Rodneya Crowella pridružuje se nizu ranijih, uspešnih obrada kao što su Blind Willie McTell Boba Dylana (danas vrlo redak DS singl iz 1988. godine), See That My Grave Is Kept Clean Blind Lemon Jeffersona (sa albuma Ghost Stories) i već pomenuta Ballad Of Dwight Frye Alice Coopera.

Udarne pesme: Lucky, The Best Years Of My Life, Killing Time


THE DAY BEFORE WINE AND ROSES (1994) – Dan pred izlazak ploče The Days Of Wine And Roses, originalna postava Dream Syndicate održala je koncert u čuvenom radiju KPFK u Los Anđelesu. U publici su bili članovi gomile bendova sa tadašnje L.A. scene (takozvani Paisley Underground) – Bangles, Green On Red, Rain Parade – pa čak i R.E.M. Deo materijala – Some Kinda Itch, Mr. Soul (obrada Buffalo Springfield) i Sure Thing – izdat je 1983. godine na EP-ju Tell Me When It's Over, a ostatak je svetlost dana ugledao 1994. godine, na albumu simboličnog naziva The Day Before Wine And Roses. Manje frenetičan od Live At Raji's, ali sa puno feedbacka, podjednako zagrejanom atmosferom i vrlo komunikativnim Wynnom, The Day Before Wine And Roses verno prikazuje svirku originalne DS postave. Niz obrada – pomenuta Mr. Soul, Outlaw Blues (Bob Dylan) i Season Of The Witch (Donovan) – popunjava prostor između pesama sa debi EP-ja (Sure Thing i Some Kinda Itch odsvirane su neočekivano opušteno), premijernih izvođenja (The Days Of Wine And Roses) i rudimentarnih verzija budućih kompozicija (Open Hour će vremenom evoluirati u John Coltrane Stereo Blues). Izuzetno vredno posedovanja.

Biseri: Sure Thing, Some Kinda Itch, Open Hour, Mr. Soul, The Days Of
Wine And Roses

[taurus-jor]

Steve Wynn (solo - zvanična izdanja)

KEROSENE MAN (1990) – Steve Wynn je solo karijeru započeo svojom, možda, najlepšom pločom. Radiofoničnost ovog ostvarenja, koju je više nego uspešno isproducirao Joe Chicarelli, bi komercijalno ambicioznijem izvođaču, u okviru neke moćne disko kuće, sigurno donela veliku zaradu. Višemesečni MTV favorit Carolyn i takođe hitoidne Tears Won't Help i Killing Time (klasična Wynnova pesma na temu "ljubavna veza otišla dođavola") mešaju se sa baladama naglašene atmosfere – Conspiracy Of The Heart, Under The Weather, Here On Earth As Well, The Blue Drifter – i žestokim izlivima energije kao što su Something To Remember Me By (još jedna, ali osvetnička pesma, na temu propale ljubavi), Younger (Howe Gelb iz Giant Sand divlja na gitari) i Anthem. Ova poslednja, otpevana u Lou Reedovskom maniru, opisuje pritajeno ludilo vijetnamskog sindroma – razočarani ratni veteran, uz zvuke himne, kači medalje na grudi i uzima oružje, spremajući se da druge "nauči lekciji". Album Kerosene Man je kompozitorsko-spisateljska erupcija u rangu Ghost Stories i Here Come The Miracles. Mnogi rok muzičari i bendovi – uključujući DS savremenike, R.E.M. – prodali bi dušu da mogu da snime ovakvu ploču. P.S: Prateći Kerosene Man EP (noseća stvar možda je najslabija na matičnoj ploči) donosi radio izvođenja Something To Remember Me By i Conspiracy Of The Heart, kao i obrade Paul Simona (Boy In The Bubble) i Sonic Youth (Kool Thing).

Udarne stvari: Carolyn, Tears Won't Help, Killing Time,
Conspiracy Of The Heart, Something To Remember
Me By, Anthem, Under The Weather

DAZZLING DISPLAY (1992) – Izgleda da se Wynnu jako dopao ispolirani zvuk Kerosene Man, pa je za sledeći album, Dazzling Display ponovo unajmio producenta Joe Chicarellija i pozvao gomilu gostiju, među kojima staru poznanicu Johnette Napolitano i gitaristu R.E.M. Petera Bucka. Rezultat je, međutim, najslabija ploča u Wynnovoj karijeri. Ponekad zaista grandiozni aranžmani (u npr. Halo) ne mogu sakriti činjenicu da je Dazzling Display uglavnom kopija slavnog prethodnika, sa nedovoljnim brojem upečatljivih, zaokruženih pesama. Stilsko pozivanje na Kinkse u Dandy In Disguise deluje šećerlemasto, baš kao i sladunjavi zvuk Close Your Eyes, a korišćenje "cvileće" gitare iz Anthem u neuporedivo slabijoj 405 samo učvršćuje utisak o stvaralačkom zamoru. Ipak, ploča je generalno slušljiva. Duh Bitlsa oživljava u zaraznom singlu Tuesday, Peter Buck primereno grmi u A Dazzling Display, a Wynn sa As It Should Be dodaje katalogu još jednu upečatljivu baladu. Najzanimljivija je, pak, obrada pesme Bonnie And Clyde pesnika Serge Gainsbourga koju je Wynn prepevao sa francuskog, i koju često izvodi na koncertima. Tu verziju je ponovo obradila sjajna grupa The Walkabouts, koja je 2003. godine gostovala u Beogradu – samo nedelju dana posle Wynna!

Udarne stvari: Tuesday, Drag,
Bonnie And Clyde, As It Should Be

FLUORESCENT (1994) – Novo, akustičarsko lice nakon čvrstog DS perioda, prašenja sa grupom Gutterball (odlični Gutterball iz 1993) i zarazne, ispolirane melodioznosti Kerosene Man koja je u ploči Dazzling Display dobila rastrzanog surogata. Radikalan zaokret donosi zvuk ogoljen do koske, sa puno ironičnih tekstova iz svakodnevnog života. Fluorescent je biser koji se otkriva vremenom – poput Medicine Show. Uvodna Follow Me podiže žmarce, Carry A Torch je lepotica, a briljantni country That's Why I Wear Black bio je No1 hit u Norveškoj – u izvođenju benda Somebody's Darling. Vredna pominjanja je i Collision Course, u kojoj ponovo oživljava duh Lou Reeda, i koja sadrži jednu od najboljih pesama-priča koje je Wynn ikada potpisao. Dvoje mladih begunaca od kuće, koji ne znaju jedno za drugo a stvoreni su da budu par, sede u drumskoj kafani za istim šankom. No, kako kaže Wynn, "stvari ne ispadnu uvek kako bi trebalo". Produžena verzija ploče iz 2001. godine uključuje briljantnu pop pesmu Animation, koja se ranije mogla naći na zbirci Wynnovih ostataka Take Your Flunky And Dangle (1994).

Udarne pesme: That's Why I Wear Black,
Follow Me, Carelessly, Carry A Torch,
Collision Course

TAKE YOUR FLUNKY AND DANGLE (1994) – Samo godinu dana pošto je posthumno izdat "izgubljeni" Dream Syndicate album 3½ - The Lost Tapes 1985-1988, Wynn je, ovoga puta solo, "dobio" još jednu zbirku ostataka – sa takođe odličnim rezultatima. Poneki, čak, smatraju da je Take Your Flunky And Dangle bolja od ploče Fluorescent. U svakom slučaju, radi se o zapanjujuće kompaktnoj i zaokruženoj zbirci, uprkos činjenici da su pesme nastajale na sesijama za različite albume i da najstarijа (Woodshed Blues) potičе iz 1987. godine! Najveći broj potiče, ipak, iz vremena Fluorescent, među njima uvodna Animation, za koju nije najjasnije kako je mogla da omaši nesuđenu matičnu ploču. Gotovo sve stvari su akustične, nemalo ih je sa country i folk uticajima – pre svega Counting The Days – a najkvalitetnijima se pokazuju pomenuta Animation, balada Closer, zatim prva, mekša verzija How's My Little Girl (budući singl sa Sweetness And Light), i završna It Only Comes Out At Night, sa poletnom usnom harmnonikom.

Udarne pesme: Animation, How's My Little Girl
It Only Comes Out At Night, Closer   

MELTING IN THE DARK (1996) – Wynn se nakon akustike Fluorescenta i Take Your Flunky And Dangle, žestoko "zagrejao" sa drugim Gutterball albumom Weasel (1995), ali je tek susret sa grupom Come, kojoj Wynn predstavlja uzora, doneo pravi, pozitivan zaokret u njegovoj karijeri i najžešću ploču posle DS dana. Neki recenzenti su Melting In The Dark, verovatno zbog gitarskog feedbacka, upoređivali sa The Days Of Wine And Roses. Drugi su govorili o vaskrsavanju karijere(?). Treći su ukazivali da Wynnu definitivno "stoje" mračnije ploče i teme, viđene na Medicine Show i Ghost Stories. Svejedno, ploča, puna oporih stihova o propalim vezama, bila je trijumf i rezultirala u odličnoj turneji tokom koje je Wynn – sam, sa gitarom – posetio Beograd (poslušati odlični bootleg album In Belgrade, KST, 1996!). Rifoidna, uvodna Why (zaljubljenost pršti na 10.000 volti) jedna je od zaraznijih pesama u Wynnovoj diskografiji. Zajedno sa The Way You Punish Me i What We Call Love postaje koncertni favorit. The Angels se, kao i Collision Course na Fluorescent, bavi beguncima od kuće i njihovim sudbinama. To je, ujedno, jedan od retkih dužih tekstova na ovoj, u svakom pogledu, otresitoj i direktnoj ploči. Kompozitorski vrhunci su naslovna Melting In The Dark, neilyoungovska Down i raskošna For All I Care. Na ploči se podjednako oseća stil Wynna i Come, a Neil Young bi verovatno bio presrećan da u repertoaru ima pesme poput Down i Melting In The Dark. P.S: Na singlu Shelley's Blues pt. 2, koji je prodavan na koncertima, nalazile su se još četiri pesme, među kojima demo verzije najbolje dve kompozicije sa budućeg albuma My Midnight (1999) – Nothing But The Shell i The Mask Of Shame – kao i odličan "ostatak" sa Melting In The Dark sesija – "tvrdokuvani" James River Incident.

Udarne pesme: Why, The Way You Punish Me,
Shelley's Blues pt. 2, For All I Care,
What We Call Love, Down,
Melting In The Dark

SWEETNESS AND LIGHT (1997) – Inspiracija albuma Sweetness And Light, očitog kontrapunkta Melting In The Dark, kao da se krije u grupi Kinks, to jest u najboljim albumima njenog "američkog" perioda – Sleepwalker (1977) i Misfits (1978). Uticaj velikog britanskog benda već se osetio na Dazzling Display. Ovde, na Sweetness And Light, Wynn (kao producent) ne samo što teži savršenom miksu "prljavih" bubnjeva, oštre gitare, organa i moog klavijatura – kao što je to činio frontmen Kinksa Ray Davies – već obrađuje zaboravljeni Kinks "ostatak" This Strange Effect i pravi tipično daviesovsku kompoziciju If My Life Was An Open Book. Neretko i po glasu zvuči kao Davies! Na žalost, odavanje počasti rok (i pop) ikoni, ocu monster riffa (You Really Got Me, 1964) nije samo za sebe dovoljno za nastajanje dobre ploče. Jeste tačno da Sweetness And Light nastavlja punokrvnom zvučnom stazom Melting In The Dark, ali je isto tako tačno da ne poseduje kvalitet i harizmu svoga prethodnika. Wynn nije preterano ubedljiv kad peva o sopstvenom strahu od letenja (uvodna Silver Lining) – ali ne zato što je njegovo priznanje bog zna kako razočaravajuće, već zato što kompozicija zvuči "la-la-la". In Love With Everyone je nekuda pošla, ali nije stigla. Psihodeličnoj Ghosts fali impresivnost, a spora The Great Divide deluje preterano vazdušasto. Što se Kinksa tiče, Wynnu bolje stoji kad ih obrađuje, nego kad ih oponaša. S druge strane, Sweetness And Light nije rastrzana ploča kao Dazzling Display, a bila bi i nepravda nazvati je lošom. Ona ne samo što sadrži niz odličnih pesama (How's My Little Girl, Sweetness And Light, Black Magic, Blood From A Stone, obrade This Strange Effect i That's The Way Love Is), već se na njoj nalazi i jedna od boljih kompozicija u Wynnovoj karijeri – This Deadly Game – koja bi se lepo uklopila u neki od filmova Kventina Tarantina.

Udarne pesme: This Deadly Game, How's My Little Girl,
Sweetness And Light, This Strange Effect, Black Magic

ADVERTISEMENTS FOR MYSELF (1998) – Ime ove promotivne kompilacije, prodavane u ograničenom tiražu, govori samo za sebe: Wynnovi lični favoriti. Koga, dakle, zanima koje od mnogobrojnih sopstvenih kompozicija Wynn najviše voli, a želi to da ima na posebnom disku, neka pazari Advertisements For Myself. Za ostale, ova ploča je puka informacija, i ne bi o njoj trebalo da sude preoštro – naročito ne o izboru pesama koji se ne uklapa ni u "greatest hits" niti "best of" formu. Jednostavno – kompilacija za gazdinu dušu, koja obuhvata pesme iz solo karijere, Dream Syndicate i Gutterball perioda.

Gazdin izbor: The Medicine Show, Black Magic, Carolyn, Тhis Deadly Game, Tears Won't Help, Carelessly, If My Life Was An Open Book, Conspiracy Of The Heart, Tuesday, 405, Something To Remember Me By, Sweetness And Light, Drag, Whatever You Please, When You Make Up Your Mind, Collision Course, Burn, That's What You Always Say, When You Smile.

THE SUITCASE SESSIONS (1998) – Još jedna, ali ređa zbirka Wynnovih ostataka, koja za razliku od prethodnih, obuhvata neproducirani i demo materijal sa različitih sesija. Na The Suitcase Sessions mogu se naći sirove, prve verzije poznatih favorita (Why, The Way You Punish Me, This Deadly Game), opuštene jamming verzije (The Blue Drifter) nekoliko vrlo ubedljivih restlova (Make It Up To You, The Difference Between Right And Wrong, Waiting Like Mary), simpatičan Gutterball demo (The Actress), nekoliko zanimljivih obrada (Shocking Blue klasik Venus, zatim Draggin' The Line grupe Tommy James and the Shondells i Tighten Up Archie Bell and the Drells), kao i nova, mračnija verzija John Coltrane Stereo Blues. Vredno nabavke u najmanju ruku zbog te stvari, a apsolutno preporučljivo svakom ko je voleo žestoku neposrednost Melting In The Dark (Thalia Zedek i Chris Brokaw iz grupe Come sviraju i ovde na nekoliko pesama, uključujući John Coltrane Stereo Blues).

Udarne pesme: John Coltrane Stereo Blues, Make It Up To You,
The Difference Between Right And Wrong, Why

MY MIDNIGHT (1999) – Uvreženo je mišljenje da je Wynn ubedljiviji kad snima mračne i ispovedne albume nego one na kojima spominje blagost i svetlost. Pa, evo primera da se iza umetnički "mračnog" omota, sa simboličnim, ispovednim naslovom ("Moja ponoć") može skrivati ne baš kvalitetna ploča. My Midnight sledi zvuk Sweetness And Light, zadržava iste producente (Wynn i John Agnello), kao i veći deo svirača sa tog albuma (bubnjarka Linda Pitmon, klavijaturista Joe McGinty) a u dobroj meri odbacuje popičnost u korist rokerskijeg izraza. Nažalost, My Midnight sadrži par tipično (čak karikaturalno) Wynnovskih pesama koje niti su po nečemu posebne niti su naročito razrađene (In Your Prime, Out Of This World), a tu su i dosadnjikava My Favorite Game i slatkasto-besmislena Cats And Dogs. Te četiri slabije stvari grupisane su na prve dve trećine ploče, a na tom prostoru "protiv" sebe imaju izvanredan, apokaliptični singl Nothing But The Shell (glavna pesma na hit filmu Odjeci u tami), raskošnu, tužnjikavu baladu Mandy Breakdown i simpatičnu vinjetu Lay Of The Land, koja kao da je zalutala sa Fluorescent. Poslednja trećina je, srećom, srce ploče i koliko-toliko vadi stvar. Doduše, sjajna naslovna pesma pomalo je naružena bezveznim zvukom klavijaturskog "referena", ali domete briljantne The Mask Of Shame (Wynn u najboljem My Old Haunts stilu sa Ghost Stories), hipnotične We've Been Hanging Out i paklenog komada 500 Girl Mornings teško da će neko moći da ospori. Krajnja ocena: My Midnight, čini se, više zvuči kao briljantno producirana kompilacija momenata sa prethodnih ploča – pri čemu ti momenti nisu uvek prvoklasni – nego kao album sa ličnom kartom. Sve mu to, međutim, nije smetalo da postane najbolje prodavano Wynnovo ostvarenje...

Udarne pesme: Nothing But The Shell, The Mask of Shame,
My Midnight, Mandy Breakdown, 500 Girl Mornings

LIVE AT ANCIENNE BELGIQUE (1999) – Ovaj zapis sa koncerta u Briselu, inače bolja polovina ograničenog, dvostrukog izdanja My Midnight, apsolutno je zaslužio samostalno objavljivanje. Live At Ancienne Belgique, doduše, nema intenzitet Live At Raji's (nedostaju otresita gitara Paula B. Cutlera i produkcija Elliota Mazera) ali sadrži dovoljno upečatljivih momenata da se može posedovati. Pojedina izvođenja su izuzetna. Sweetness And Light je data u opuštenijoj, baladerskoj varijanti (koja joj, možda, bolje i stoji), Bonnie And Clyde prašti revolveraški a moćna This Strange Effect je savršen uvod u ploču na kojoj preovlađuju pesme sa albuma Melting In The Dark (What We Call Love, dramatična Melting In The Dark i, naravno, Why) i The Days Of Wine And Roses (That's What You Always Say, Halloween, The Days Of Wine And Roses). U društvu ovako "žestokih momaka", pristojno je oživljena lepotica Tears Won't Help sa Kerosene Man – preciznije, Wynn i ekipa (Linda Pitmon za bubnjevima, Kirk Swan na gitari i Kurt Statham na basu) nisu je pretvorili u karikaturu, što je uobičajena greška pri koncertnom izvođenju pop pesama. I naravno, dobra stara Boston – sa Wynnovim umecima, variranjem u dinamici, te šaputanjem u sredini – i dalje zvuči kao malo koja druga stvar.

Najbolja izvođenja: Sweetness And Light, Bonnie And Clyde
Melting In The Dark, Boston, This Strange Effect

PICK OF THE LITTER (1999) – Četvrta zbirka Wynnovih restlova obuhvata mahom ostatke sa My Midnight sesija – jedini izuzetak je James River Incident iz doba Melting In The Dark. Kao ploča, Pick Of The Litter nije ni blizu uspešna kao 3½-The Lost Tapes, Take Your Flunky And Dangle i The Suitcase Sessions. Zaokruženosti ovde nema; Pick Of The Litter zaista zvuči kao kompilacija odbačenih stvari. U slučaju tri pesme – akustičnog bisera Don't Be Afraid, Smoke From A Distant Flame i brze, režuće The Impossible – može se reći da je Wynn pogrešio što ih nije uvrstio na My Midnight (a izbacio, recimo, Out Of This World, Cats And Dogs i My Favorite Game). Što se ostalih neobjavljenih pesama tiče – ako se izuzmu dve odlične obrade, The Air That I Breathe Holliesa i Claptonova Why Does Love Got To Be So Bad – mesto im je upravo tu gde su, među drugoligašima koji se nigde ne uklapaju iako, poput Ladies And Gentlemen i My Family, nisu neminovno loši.    

Udarne pesme: James River Incident, Don't Be Afraid, Smoke From A Distant Flame

THE EMUSIC SINGLES COLLECTION (2001) – Steve Wynn je došao na neobičnu, reklo bi se retro ideju – da tokom svakog meseca u 2000. godini snimi po jedan "singl", to jest pesmu koja bi se besplatno mogla skinuti sa sajta www.emusic.com. Rezultat je više nego solidna kompilacija koja zvuči koherentnije od Sweetness And Light, My Midnight i Pick Of The Litter, najavljujući tematski i kvalitativno možda najbolji album u Wynnovoj karijeri – Here Come The Miracles. Strange New World, jedna od pesama sa tog albuma, debituje upravo na ovoj zbirci, a na njoj se mogu čuti i The Last One Standing, koju je Wynn, snimio sa grupom American Blonde (za potrebe zajedničkog albuma Momento, 2000), kao i Shake And Bake – prva stvar koju je posle šest godina napravio sa garažnom supergrupom Gutterball. Evo šta Wynn poručuje sa omota kompilacije: "Upravo sam preslušao svih 12 'singlova' koje sam snimo prošle godine za 'Emusic.com', i vrlo sam zadovoljan i iznenađen koliko ova zbirka funkcioniše kao celina. Bila je to impulsivna ideja – napisati i snimiti po jednu novu pesmu svakog meseca, i bilo je momenata kada sam, zbog rokova, pomalo bio prestrašen, naročito usred turneja i drugih studijskih projekata. Ali, šansa za jednokartnu saradnju sa takvim imenima kao što su Richard Lloyd (Melinda), Eric 'Roscoe' Ambel (Micky White), Barbara Manning (The Way I Feel Right Now), Johnette Napolitano (Last House On The Right), James Mastro (The Devil's Not That Kind), The Fleshtones i drugi prijatelji, bila je uzbudljiva, a spontanost i manjak vremena za gubljenje prisilili su nas da radimo drugačije no što smo navikli. Imalo je prizvuk trenutnih zadovoljstava i uzbuđenja šezdesetih godina, kao i tih malih ploča sa velikom rupom u sredini".  

Udarne stvari: The Devil's Not That Kind, The Last One Standing, Melinda, Micky White, Last House On The Right

HERE COME THE MIRACLES (2001) – Stilski šarolik, dupli album u najboljoj tradiciji klasika Exile On Main Street (The Rolling Stones) i The White Album (The Beatles) pojavio se pomalo neočekivano, nakon dva bledunjava Wynnova ostvarenja – Sweetness And Light (1997) i My Midnight (1999). Ova ploča, snimljena u Taksonu, u Arizoni, povukla je atmosferu okruženja (pustinja, planinske vrleti), a po Wynnovom priznanju svaka pesma snimljena tokom sešna zasluživala je da se nađe na ploči, pa je rizični, dvostruki CD format bio neminovan. Here Come The Miracles dočekan je, međutim, ovacijama i proglašen za najbolju nezavisnu ploču u SAD, 2001. godine. Wynnu su kapu skinuli i oni koji su ga otpisali zajedno sa Medicine Show - jer su ovde, osim feedbacka na POJEDINIM pesmama, pronašli/otkrili kompozitorski talenat koji se uvek prenebregavao - pre svega zbog resavskog prepisivanja ocene "Wynn nikada nije ispunio obećanja sa The Days Of Wine And Roses". Here Come The Miracles, uprkos dužini, ne pruža, čini se, ni momenat dosade. Na albumu se smenjuju garažne tutnjave (Here Come The Miracles, Smash Myself To Bits), klasičan pop (Shades Of Blue), noise pop (drugi singl Sustain) ekskurzije u pinkflojdovske vode (Butterscotch), atmosferične balade (Blackout, Morningside Heights, Drought, Charity), omaži rok velkanima (Brave New World direktna je posveta klasiku 1969 sa prve ploče The Stooges; osmominutna Good And Bad u mnogo čemu je posveta Cortes The Killer Neila Younga), psihodelija (Copanga Canyon Freaks), gospel (prvi singl There Will Come A Day), kompozicije u stilu Melting In The Dark (Death Valley Rain), rifoidne rokačine (Crawling Misanthropic Blues, Watch Your Step), kao i još jedna posveta vozovima (vrlo tvrda Southern California Line) Sve to naoko deluje šaroliko, ali Wynnov ljuti bend (od sledećeg albuma zvaće se Miracle 3 i potpisivati zajedno sa frontmenom) ozbezbeđuje materijalu zapanjujuću koheziju. Linda Pitmon, stalni Wynnov bubnjar (i devojka), postidela bi mnoge muške veličine za ovim instrumentom. Ukupna ocena: Album karijere. Retka velika ploča bilo koga, u vreme kada rok muzika, čini se, sve više gubi na uticaju i značaju.

Udarne pesme: There Will Come A Day, Good And Bad,
Sustain, Death Valley Rain, Southern California Line,
Smash Myself To Bits, Shades Of Blue, Drought.

STATIC TRANSMISSION (2003) - Podjednako uzbudljiv i uspešan "rock noir" naslednik Here Come The Miracles nastao je u sličnom okruženju (Takson), ali nakon gotovo dvogodišnje neprekidne turneje pratećeg Wynnovog benda sa prethodne ploče, poznatog kao Miracle 3. Wynn izjavljuje da je to najbolji sastav sa kojim je ikada radio, a dokaza ima na pretek. Uigranost i hemija među članovim čini da i već viđene "wynnovske" kompozicije poput singla California Style i Hollywood zvuče ubedljivo i poletno. The Days Of Wine And Roses i Halloween dobijaju naslednika u žestokoj Amphetamine – novom koncertnom standardu grupe. What Comes After spada među najlepše Wynnove pesme ikada, a sadrži pinkfloydovski "feeling" koji je zapažen na Butterscotch sa prethodne ploče. Kopča sa Here Come... je i mala, zločesta Candy Machine. Bogato aranžirane, mračne balade u stilu boljih trenutaka albuma My Midnight (1999) – npr Maybe Tomorrow – ukazuju, međutim, na pravu prirodu ove ploče. Mnogo manje okrenuta herojima rok muzike (Here Come The Miracles), a više bogatoj karijeri svoga autora, Static Transmission se pokazuje i kao uspela fuzija manje-više svega što je Wynn radio do sada. Ploča, pri tome, ne zvuči kao ponavljanje ili kompilacija – što je, recimo, bila osnovna boljka My Midnight – ponajviše zahvaljujući kvalitetu benda i samih kompozicija. Kuda će Wynn i Miracle 3 nastaviti posle briljantnih ploča Here Come The Miracles i Static Transmission ostaje da se vidi. Kako god, očekivanja su visoka – naročito posle ekstatičnih upoređivanja ovih ploča sa Exile On Main Steet odnosno Sticky Fingers. Retka čast, zaista. P.S. Evropska i američka "limited" izdanja Static Transmission sadrže još jedan disk, pri čemu evropsko ima tri dodatne pesme (briljantnu Riverside, Nothing Like Anything i Underground), dok se na američkom, uz pomenute, nalazi još pet stvari (Timing, Survival Blues, Again, obrada Brucea Springsteena State Trooper, Benediction). Da bi se nepravda prema Evropljanima ispravila, Wynn je izdao California Style EP, koji sadrži tih pet pesama. Na njemu se izdvajaju Survival Blues i State Trooper. Ostalo je šareno-prosečno.

Udarne pesme: Amphetamine, What Comes After, California Style
Maybe Tomorrow, The Ambassador Of Soul

(LIVE AT) BURGERHAUS, HEILBRONN (2003) – U pitanju je "zvanično" bootleg izdanje sa "Static Transmission" turneje, tokom koje su Steve Wynn And The Miracle 3 posetili Beograd i u Domu omladine priredili koncert retkog intenziteta – sviračkog i emotivnog. Na žalost, solidni Burgerhaus, Heilbronn, dvostruki CD snimljen u Nemačkoj, nije do kraja uhvatio energiju Miracle 3 kao što je Live At Raji's to učinio sa Dream Syndicate. Poređenje je, naravno, nepravedno. Za razliku od "ozvaničnog butlega", Live At Raji's je imao producenta, i to još Elliota Mazera. Ipak, najimpresivniji deo snimka ostaje onaj akustični – gde Miracle 3 izvode Sweetness And Light, Burn, standard Leonarda Cohena Tower Of Song i odgovarajući Dream Syndicate pandan My Old Haunts. Među električnim momentima izdvajaju se Strange New World, Blackout, Maybe Tomorrow, Crawling Misanthropic Blues, Anthem, epska Good And Bad, Definitely Clean i nezaobilazna John Coltrane Stereo Blues – ponovo u novom obliku. Ni ostatak nije za bacanje, svedoči o izuzetno uvežbanom i uigranom bendu, ali mu miks oduzima rušilačku snagu.  

Najbolja izvođenja: My Old Haunts, Tower Of Song,
Burn, Maybe Tomorrow, Anthem, Definitely Clean,
Good And Bad, John Coltrane Stereo Blues

RIDING THE SHOTGUN (2004) – Još jedna promotivna kompilacija, ali koncepcijski mnogo određenija od Advertisements For Myself. U pitanju su najbolji "rock noir" komadi sa albuma My Midnight, Here Come The Miracles i Static Transmission, kao i sa kompilacija Pick Of The Litter i The Emusic Singles Collection. Pesma James River Incident je, doduše, "otpadak" sa Melting In The Dark, ali se nominalno uklapa u izbor – osim na Shelley's Blues Pt.2 EP-ju, ona se može naći i na Pick Of The Litter. Šteta što je tiraž kompilacije ograničen, jer je Riding The Shotgun stvarno odlična zbirka i prilika da se početnik upozna sa stvaralaštvom Steve Wynna u periodu kada je nemali broj američkih rok kritičara počeo da ga smatra spasiocem rok muzike.  

Pesme: Amphetamine, Sustain, The Devil's Not That Kind, Death Valley Rain, Topanga Canyon Freaks, Nothing But The Shell, James River Incident, My Midnight, Southern California Line, Hollywood, Blackout, The Last One Standing, Smash Myself To Bits, There Will Come A Day, A Fond Farewell

[taurus-jor]

Poslednje vesti.

Steve je upravo krenuo u Takson (Arizona), na snimanje novog albuma, koji che, kako je rekao, biti trechi u "pustinjskoj trilogiji". Da podsetim: prethodni nastavci, stvoreni u Taksonu, su remek-delo "Here Come The Miracles" (2001) i podjednako dobri "Static Transmission" (2003).

[taurus-jor]

A sad malo šire...

NAJAVA ZA 2005: Novi album i prava, tržišna kompilacija
Posle godinu dana pauze, Steve Wynn i Miracle 3 krenuli su na kratku turneju da bi isprobali nove pesme. Očekuje se da će grupa tokom marta otići u Takson da snimi ono što njen frontmen naziva "trećim delom u pustinjskoj trilogiji". Wynn najavljuje da će predstojeći album, čije ime još nije poznato, biti žešći, čvršći, "istovremeno svetliji i mračniji" od Here Come The Miracles i Static Transmission. "Biče to album grupe Miracle 3", kaže on i dodaje da će ploču karakterisati uigranost i hemija grupe koju od 2001. godine sačinjavaju Wynn, Linda Pitmon (bubnjevi), Jason Victor (gitara) i Dave De Castro (bas). Ali, pre novog albuma, publiku očekuje prva prava kompilacija Wynnovih pesama, nastalih nakon raspada The Dream Syndicate. Naziv je simboličan: What I Did After My Band Broke Up. Radi se o dvostrukom CD izdanju koje će se prodavati po ceni jednostrukog albuma. Na prvom CD-u nalazi se 17 već objavljenih pesama, a izbor je napravio sam šef – sa svim prednostima i manama takvog opredeljenja (videti pod Advertisements For Myself). Drugi CD, čiji je podnaslov Visitation Rights, ipak opravdava kupovinu kompilacije, jer sadrži dodatnih 14 Wynnovih favorita, ali u novom aranžmanu – za klavir i glas. Za dirkama je, naravno, stari prijatelj Chris Cacavas, i za očekivati je da će rezultat biti na nivou; možda i više od toga. Odgovor će biti poznat 22. marta, kad What I Did After My Band Broke Up stiže u evropske prodavnice.

What I Did After My Band Broke Up.
Disk 1: Amphetamine, Sustain, Carelessly, Drag, Nothing But The Shell, Shelley's Blues pt.2, Death Valley Rain, Black Magic, Tears Won't Help, Collision Course, There Will Come A Day, What Comes After, Cats And Dogs, Conspiracy Of The Heart, Why, Carolyn, 500 Girl Mornings.
Disk 2 (Visitation Rights): My Family, Gospel #1, James River Incident, Drought, Anthem, For All I Care, Mandy Breakdown, Riverside, Follow Me, Crawling Misanthropic Blues, The Mask Of Shame, Something To Remember Me By, What We Call Love, Epilogue.

Napisao:
Jovan Ristić.

[taurus-jor]

Evo jednog mišljenja o novoj kompilaciji.

Steve Wynn
What I Did After My Band Broke Up
[DBK Works; 2005]
Rating: 8.0

Although Steve Wynn's former band Dream Syndicate was one of the most influential and terminally underrated groups to emerge from the nascent American independent rock movement of the early 1980s, the title to this collection of Wynn solo material from the past 15 years seems like something of a wry joke. By this point, the length and productivity of Wynn's solo career completely dwarfs that of Dream Syndicate, and over the past few years he's logged more gigs with his current combo the Miracle 3 than he's managed with any other lineup. And, as this well-rendered, 17-track compilation illustrates, the argument could be made that Wynn's more recent solo work bests his earlier group's output in both ambition and consistency.

Throughout his career, Wynn has done little to disguise his ardor for the Bob Dylan/Lou Reed/Neil Young pantheon. A gifted tunesmith and raconteur, like his heroes Wynn has always made the most of his rather unremarkable vocal range, and his best songs are frequently detail-packed narratives which chart as close to prose as to poetry.

By his own admission in this set's liner notes, Wynn was left somewhat adrift in the immediate aftermath of Dream Syndicate's breakup, and the middling nature of glossy albums like Kerosene Man and Dazzling Display reflected this uncertainty. But in 1996, his career took a revitalizing turn with the release of Melting in the Dark, a collaboration with Boston's Come, whose Thalia Zedek and Chris Brokaw provided Wynn a much-welcomed injection of raw punk energy. This was a beginning of a fruitful alliance with Brokaw that extended through Wynn's landmark 2001 double album Here Come the Miracles.

So it should come as no surprise that this collection is wisely weighted in favor of Wynn's more recent material, as it steers the listener immediately into the buzz saw of "Amphetamine", from 2003's Static Transmission. This opening track is a near-perfect collision of primal VU thump and serrated, Ragged Glory guitar, and should be ranked alongside the Modern Lovers' "Roadrunner" as an ideal soundtrack for a long distance driving. From there the album moves unceremoniously from strength to strength without regard for chronology (or continuity, for that matter). Other highlights include two raucous tracks with Come-- "Shelley's Blues, Pt 2" and "Why"-- the pounding, atmospheric "Death Valley Rain", and the somber, Lennon-like balladry of "What Comes After".

As with most collections there are sins of omission and inclusion (personally I would've chosen the Byrdsian jangle of Dazzling Display 's "Tuesday" over "Conspiracy of the Night", which features a typically overbearing cameo by the infernal Johnette Napolitano) but What I Did After My Band Broke Up should not only serve as a valuable introduction for latecomers but also as evidence that Wynn's near future may very well prove as valuable as his recent past.

Unfortunately, the same cannot be said for Visitation Rights, a bonus disc included with What I Did... that consists of old Wynn songs reinterpreted for piano and vocal. Featuring keyboard assistance from Green on Red's Chris Cacavas, this set finds Wynn playing against type, stripping tunes like "Crawling Misanthropic Blues" and "My Family" down to spare, cocktail lounge arrangements. And though this method proves songs such as "Drought" and "Mandy Breakdown" to be virtually indestructible, this format does not (to say the least) display Wynn's reedy vocals in the most flattering light. Variations like the bouncy strut of "For All I Care" do nothing to improve upon the originals, and in fact could likely make you cherish the previous versions all the more. Though Wynn's career has been pockmarked with enjoyable detours and one-offs (such as 1998's acoustic Take Your Flunky and Dangle) perhaps Visitation Rights is one cul-de-sac best left unexplored.

-Matthew Murphy, March 18, 2005

[taurus-jor]

A new Steve Wynn album called ...tick...tick...tick is all done. It is the last in the 'Tucson trilogy' (recording sessions at the wavelab, Tucson, Arizona) following Here Come The Miracles and Static Transmission.
European release date: September 19
North American release date: early 2006

[Lurd]

Znaš li ti da Vin dolazi u BG u oktobru ili novembru?

[mick_rider]

Uh, koja megalomanija!

[taurus-jor]

Dolazi?
Iz tvojih usta u bozije ushi, Lurde.

[taurus-jor]

Ako sam dobro shvatio, dolazi u istom aranžmanu kao prošli put.

[taurus-jor]

Koncert je 9. novembra u Domu omladine.

[taurus-jor]

A evo, na "Popboksu", svežeg prikaza koncerta u njujorškom Knitting Factory na kojem su Wynn i Miracle 3 predstavili materijal sa novog albuma Tick, Tick, Tick.

http://www.popboks.com/koncerti/stevewynn.shtml

[taurus-jor]

Preslušao sam ploču ...tick ...tick ...tick

Ja očekivao da će biti slabija od prethodne dve u "trilogiji".

Dok međutim jok.

Ploča je žešća od oba prethodnika, a slabih pesama nema. Za dan-dva pišem prikaz, a mogu samo da zamislim kako će pustinjska prženja na suncu poput The Deep End i No Tomorrow izgledati, to jest zvučati na koncertu.

[taurus-jor]

Koncert u Beogradu sutra.
Wynn je tim povodom dao intervju sajtu "Popboks".
http://www.popboks.com/intervju/stevewynn.shtml

[taurus-jor]

Bilo je pakleno. Neponovljivo. Ko nije dosao zeznuo se, jer ovo su stvari koje se prepricavaju unucima. Ne zna se ko je za ta dva i po sata bio vatreniji - Wynn i Miracle 3 ili publika, koja kao da je dosla na hodocasce. Divan je bio prizor ponovo videti ljude koje si upoznao na prethodna dva Wynnova koncerta - osecao sam se kao da od 2003. godine nije prosao ni minut. A ti ljudi su poveli neke nove ljude, da ih upoznaju sa magijom, pa sam ponovo bio suocen sa pitanjima: "Ko je, jebote, ovaj tip, ciju nijednu pesmu ne znam, a koji pravi ovako dobre svirke, ovako dobru muziku, i ima ovako dobar bend". Odgovarao sam, kao i obicno: "Dobrodosli u klub".

Wynn je bio neverovatan. Ima 44 godine, ali to ga nije sprecilo da skoci u publiku sa celim bendom ("Umalo nisam slomio obe noge", rekao mi je posle koncerta), ne bi li okruzen veselom rajom otprasio The Days Of Wine And Roses. Nije skocila samo njegova devojka Linda Pitmon, koja svira (tj. razbija) bubnjeve, mada je ostavila "bateriju" i dosla do ivice bine, mlateci dairama. U publici je imala toliko obozavatelja da ne znam sta bi se desilo da se ipak odvazila na skok. Doduse, kakvu (bubnjarsku) nogu ima, tesko da bi se iko ovajdio bez dobijanja po glavi stanovnika.

Mahom su svirane pesme sa albuma iz tzv. pustinjske trilogije, pri cemu je najzastupljeniji bio poslednji segment, ovogodisnji "...tick ...tick ...tick" -jedna od najkvalitetnijih i najzeschih ploca u Wynnovoj karijeri. Svirane su i pesme iz Dream Syndicate perioda - prevashodno sa albuma "The Days Of Wine And Roses" (Tell Me When It's Over, Halloween, That's What You Always Say, When You Smile, The Days...) i "Medicine Show" (Medicine Show, John Coltrane Stereo Blues) - koje su se sjajno uklapale sa pustinjskim biserima Miracle 3. Wynnov "klasicni" solo period (1990-1999), stilski vrlo sarolik, prakticno je izostavljen, sa izuzetkom Nothing But The Shell i 500 Girl Mornings sa "My Midnight" (1999). Ko je hteo da cuje bilo sta sa "Kerosene Man" ili "Melting In The Dark" ovoga puta je izvisio, a ljubitelji poslednja dva Dream Syndicate albuma "Out Of The Grey" i "Ghost Stories" bili su pocasceni sa pesmama Boston (ima li Wynnovog koncerta bez ove pesme?) i When The Curtain Falls. Uvrscavanje poslednje me je najezilo - jer u jednom jedinom stihu te pesme kao da je opisana Srbija iz doba devedesetih (passed out drunk on cheap delights/too bored to think, to tired to fight).

Publika je vise nego sjajno primila pesme sa sveze izaslog "tick tick tick" (svirane su Cindy It Was Always You, Bruises, My Secret, The Deep End, Wired, Wild Mercury, Killing Me). Da nije u Wynn u pitanju, rekao bih da je to iznenadjujuche, s obzirom da domachi distributeri do sada nisu otkupili nijednu njegovu plocu - sto je sramota posebne vrste. Mozda zato sto ne bi mogli da ih prodaju po nabudzenim cenama od 1.300 i kusur dinara? Sinoc su na koncertu isli k'o alva za 700 dinara (jednostruki) i 1000 dinara (dvostruki).

Izvedena su tri bisa, a raja je bukvalno urlala za cetvrti. Wynn je posle rekao mojoj koleginici, novinarki, da je bend posle drugog bisa, to jest paklenog izvodjenja John Coltrane Stereo Blues naprosto riknuo (vec tada je koncert trajao vise od dva sata), pa je zato na treci bis (When You Smile) izasao sam, sa elektricnom gitarom. Cetvrti? Koji cetvrti?

Da ce ovakav koncert da usledi moglo se naslutiti mesecima unazad, na Wynnovom sajtu, kada je najavljen njegov nastup u Domu omladine. Otada su pozdravne poruke iz Beograda bukvalno nadjacale sve ostale. Idite i pogledajte. Covek je definitivno postao deo istorije grada, a i on sam kaze da ga za Beograd vezuju veoma posebne i drage uspomene.

Set listu sa koncerta okacicu kasnije. Trenutno je nemam pri sebi.

Sa mnom na koncertu bio je Goran Skrobonja, a video sam i Otoa i Spajdera.

[taurus-jor]

Lista:

1. Death Valley Rain [Here Come The Miracles]
2. Cindy, It Was Always You [...tick...tick...tick]
3. Southern California Line [Here Come The Miracles]
4. The Medicine Show [Medicine Show]
5. Bruises [...tick...tick...tick]
6. California Style [Static Transmission]
7. What Comes After [Static Transmission]
8. There Will Come A Day [Here Come The Miracles]
9. Your Secret [...tick...tick...tick]
10. Tell Me When It's Over [The Days Of Wine And Roses]
11. Wired [...tick...tick...tick]
12. The Deep End [...tick...tick...tick]
13. Killing Me [...tick...tick...tick]
14. Nothing But The Shell [My Midnight]
15. That's What You Always Say [The Days Of Wine And Roses]
16. Amphetamine [Static Transmission]

bis #1
17. When The Curtain Falls [Ghost Stories]
18. Halloween [The Days Of Wine And Roses]
19. 500 Girl Mornings [My Midnight]
20. The Days Of Wine And Roses [The Days Of Wine And Roses]

bis #2
21. Boston [Out Of The Grey]
22. Wild Mercury [...tick...tick...tick]
23. John Coltrane Stereo Blues [Medicine Show]

bis #3
24. When You Smile [The Dream Syndicate EP/The Days Of Wine And Roses]

[Morticia]

Bilo je pakleno. Neponovljivo. Ko nije dosao zeznuo se, jer ovo su stvari koje se prepricavaju unucima. Ne zna se ko je za ta dva i po sata bio vatreniji - Wynn i Miracle 3 ili publika, koja kao da je dosla na hodocasce.

Pakleno, nema šta. Moj, sada već, treći date sa Wynnom. Svaki sve bolji od prethodnog!

Sa mnom na koncertu bio je Goran Skrobonja, a video sam i Otoa i Spajdera.

Meni nisi video, niti sam ja nekoga videla...
Doduše, mene niko nije video ni na Walkabouts, niti sam ja videla...

Okej, šta se ovde dešava?!?  

[taurus-jor]

Ja bio sa Goranom, burazerom i sa najboljim ortakom. Došli smo zajedno, ukotvili se kod bradonje zvanog Pat Thomas, koji je prodavao Wynnove majice i diskove. Tokom koncerta muvao sam se na potezu zadnji redovi - prednji redovi, da bih se tokom Halloween definitivno prebacio u prvi red. Kad je bend poskakao u binu - to je bilo na pola metra od mene. Gde si ti stajala?

[mick_rider]

Koncert je zaista bio uspešan, mada moram priznati da je bilo dosadnih momenata. Bubnjarka je zasta čudo (miracle). Svaka joj čast.
Takođe bih izdvojio momenat kada Steve ulazi u publiku. Čovek se istripovao da je neka zvezda ovde. Iggy Pop je u penziji, pa je Wynn odlučio da ga zameni. Sve u svemu ok koncert, ali ništa epohalno.

[taurus-jor]

Recimo da je set lista na prethodnom koncertu bila stilski raznovrsnija. Tada je Wynn svirao i pop pesme sa "Kerosene Man". Šteta što zid rokačina sa ovog koncerta nije bio malo "razbijen" sa nekim sporijim ili poluakustičnim stvarima, kojih u Wynnovom repertoaru ima sijaset. Trenuci odmora bili su veoma retki - What Comes After, The Deep End, When The Curtain Falls.

Što se poređenja sa Iggyjem Popom tiče - a Iggy mi je jedan od favorita - Wynn iza sebe ima dovoljno veliku zaostavštinu i uticajnost (direktna inspiracija za buljuk nezavisnih, danas slavnih bendova iz SAD - Nirvana, Pixies, Sonic Youth, itd) da se Iggyjem ne mora da se takmiči - osim da prikaže kako se pravi moćan, energičan koncert. Sem toga, ključni Wynnovi uzori su Velvet Underground, Lou Reed, Neil Young, Bob Dylan pa tek onda Iggy. Ukratko, ako si mislio samo na energičnost - onda se slažemo.

Iggy je, inače, narcisoidan tip - do bola. Upravo je on taj koji izigrava zvezdu, i smatra da može sebi u Srbiji da dozvoli otaljane koncerte, raštimovanu ritam sekciju (Exit 2004) i završetak bez bisa (Sajam 1991.) Wynn, iako svestan koji status u Beogradu uživa (neki mu se i u dupe uvlače) ne dozvoljava sebi takve stvari. Poznat je kao vrlo skroman, otvoren i pristupačan tip, u šta sam se lično uverio. Kod Iggyja - gledaj u pasulj pre no što mu priđeš.

Ali, jedna paralela između Igija i Wynna je definitivna. Obojica su od samih svojih početaka žestoki koncertni tipovi. Ploče su im povod za žive nastupe. Jedina je razlika u tome što Wynn vodi računa o kvalitetu svojih albuma, i konzistentan je autor, dok je Iggy, posle "Lust For Life" majstor kategorije "poluploča".

[mick_rider]

Jedina je razlika u tome što Wynn vodi računa o kvalitetu svojih albuma, i konzistentan je autor, dok je Iggy, posle "Lust For Life" majstor kategorije "poluploča".

Nemoj tako. Jel si slušao Brick By Brick? Ploča je extra, što bi rekla omladina sa siromašnim vokabularom. A Bog me ni ovaj poslednji, Skull Ring, nije loš. Ima dosta dobrih stvari.

[taurus-jor]

Govorio sam malo generalno. Iggy je posle Lust For Life imao "Blah Blah Blah" (ne sviđa se svakom, meni da) i "Instinct" (kritičari vole da ga pokopavaju zbog Steve Jonesa) koji su imali dobre pesme gotovo od početka do kraja (meni je ceo "Instinct" zakon), a i "American Ceasar" je tu negde. Ovo ostalo... "Kill City", "New Values", "Soldier", "Zombie Birdhouse", "Brick By Brick" i "Avenue B" imaju pola, a možda i još pokoju dobru pesmu, dok "Party", "Naughty Little Doggie" i "Beat Em Up" - do pola u najboljem slučaju, ako mene pitaš. Jedina ploča koju nisam kupio je "Skull Ring" - jer mi se više smučilo da slušam Iggyjeve poluprodukte, a i okupljanje Stooges posle 30 godina nije mi baš delovalo kao sveža ideja. Takođe, nisam mogao ni da pozajmim CD od nekoga, jerbo su svi koji su u moje vreme slušali Iggyja prestali to da čine posle "American Caesar". Kažeš da je "Skull Ring" dobar? Daću mu priliku...

[taurus-jor]

Ponovno okupljanje garažne super-grupe Gutterball, čiji je vođa bio Steve Wynn, uvek je visilo u vazduhu. Bojim se da je na lepe snove stavljena tačka, jer je u Ričmondu ubijen gitarista Bryan Harvey, zajedno sa ženom i dve male kćeri. Nađeni su preklani u podrumu svoje kuće, koja je zapaljena.

Požar je prijavio porodični prijatelj Johnny Hott, koji je takođe bio član Gutterball, a sa Harveyem je krajem osamdesetih i tokom devedesetih sačinjavao odličnu grupu House Of Freaks.

Večeras ću u Harveyevu čast slušati Gutterball. House Of Freaks, na žalost, odavno više nemam. Ko god ima njihov album Tarantilla na CD-u ili u MP3 formatu, neka se javi.

[taurus-jor]

Ah, vreme je za recenziju Tick Tick Tick, a ne za duple postove...

[taurus-jor]

Steve Wynn ponovo u Beogradu.

19. mart, Studentski kulturni centar Beograda, klub "Living Rooom" (21h)

Koncert ce da bude akusticni, i s Wynnom che nastupiti Robert Lloyd (gitara) i Eric Van Loo (bas - The Miracle 3). Specijalni gost, samo u Beogradu, biche Chris Eckman (The Walkabouts).

Na koncertu che, pored ostalog, biti svirane pesme sa novog, jos neobjavljenog albuma "Crossing Dragon Bridge" kojeg je Wynn, u saradnji sa Eckmanom, snimio u Ljubljani prosle godine.

Cena karte 800 dinara

Vidimo se tamo.

[Alexdelarge]

Bejah na prethodnom; mogao bih ponoviti.

[De mi mur?]

Stiv Vinvud rulz

[Meho Krljic]

Mene su ovi moji iz benda odveli na Vinov koncert ono pre tri godine sve u nadi da će me prevesti u svoju religiju, ali bezuspešno. Izašo sam posle 5-6 pesama. Nisam ja za tu kaubojštinu, đavo da me nosi.

[taurus-jor]

A da probas ponovo? Ovo je akusticni koncert.

Ince, mnogo cesce od kaubojstine isplivavaju tvrdi krimici.

[Alexdelarge]

Mene su ovi moji iz benda odveli na Vinov koncert ono pre tri godine sve u nadi da će me prevesti u svoju religiju, ali bezuspešno. Izašo sam posle 5-6 pesama. Nisam ja za tu kaubojštinu, đavo da me nosi.

Ako smem da primetim, nisi uopste ljubitelj onog sto se zove Americana.

[Meho Krljic]

Pa, nisam, nisam. Mene su i Gastr Del Sol izgubili kada su se zaputili preduboko u tom smeru na svom poslednjem albumu, a nekmoli ovi silni New American Music, Alt Country i No Depression veterani kojima mi ova dvojica mojih stalno pune uši. Ja sam, jebiga, metalac, nema tu mnogo filozofije. Pa otud, sumnjam da bi mi se i ova akustična varijanta dopala.

Doduše, s druge strane, sasvim mi leže ovi neofolk i freak folk likovi koje, recimo epitomizira Devendra Banhart. Ne smeta mi što Michael Gira danas svira folk, čak mi prija, a Vashti Bunyan rado konzumiram u svim prilikama. Dakle, nisam alergičan na američke narodnjake, nego eto, deo toga mi ne leži.

[Meho Krljic]

Apropo tvrdih krimića koje je Joca dodao u editu: ja zapravo, gajim popriličan intelektualni rispekt za celu tu priču. I Steve Wynn i Grant Hart na primer, u raznim varijantama, meni je sve to interesantno na nivou priče, na nivou pripovesti, na nivou promišljanja čak (recimo Giant Sand albumi sa kojekakvim eksperimentalnim kerefekama sa trakama i fidbekom), ali me izgubi na nivou same muzike. Valjda mi smetaju te harmonije, šta li. Čak mi ni Wilco nešto ne leži, valjda iz istih razloga.

[taurus-jor]

Vin mnogo voli muzicki da istrazuje, pa u tome ume i da zbuni svoje ljubitelje, ali definitivno nikad nije bio u hevi metal fazonu. S druge strane, njegova energicnost je legendarna; naklonjen je velvetovskom zvuku, kao i hard roku - u umerenim kolicinama - a ume i da zvuci kao panker (The Days Of Wine And Roses sa istoimenog Dream Syndicate debi LP-a i Why sa solo albuma Melting In The Dark u samom su vrhu mojih omiljenih pesama). U mom mozgu, takva muzicka forma nekako najbolje odgovara tekstovima koje pise Vin. Ali, to sam samo ja.
Kome se svidja - svidja se. Kome se ne svidja - sta ja tu mogu.

Zanimljivo je da Vin svoje najtvrdje stvari lako prearanzira za sviranje na akusticnoj gitari. Na primer, prvi koncert u Beogradu (KST, 1996) bio je skroz akustican. Vin je bio sam sa gitarom. Koga zanima kako pomenuta Why zvuci bez struje u one man show fazonu, neka poslusa butleg album "Live In Belgrade" koji je Vin dobio i na poklon (tako mi je rekao, posle koncerta u Domu omladine 2003. godine). Na novom koncertu se nadam akusticnim verzijama teskih ili/i brzih rokacina kao sto su The Days Of Wine And Roses, Nothing But The Shell, Sustain ili Amphetamine, pogotovu sto ce na sceni biti dve gitare (Robert Lojd ce svirati drugu).

[milan josimov]

Svaka pohvala za topic! Jedan sam od onih (mogu slobodno reci) sretnika koji je prisustvovao svim koncertima (4) Steve Wynn-a u Bg. Nazalost, ovaj koncert cu izgleda propustiti zbog svoje neazurnosti i okolinosti da je klub LIVING ROOM premali!!!
za ovakav koncert. U tom smislu, ako neko ima kartu viska... 0652060273. Thnx

[Tex Murphy]

Ja sam jedan od onih koji preferiraju Stiva VinVUDa  

[Tex Murphy]

Zapravo, Stiv VinVUD je napaćeni egomanijak, ali mora se priznati da je imao nekoliko dobrih pjesama u Saobraćaju.

[taurus-jor]

Da se vratimo na onog pravog Stiva Vina. Recimo da sam mrtav umoran posle intenzivnog koncerta, intervjua sa Vinom (za Betu) i potonjeg pisanja izveštaja o svemu tome (rok za šljaku: 1 sat do zatvaranja redakcije, a to je u 02:00). Zato ću za sada samo izbaciti setlistu.

Datum: 19. mart 2008.
Mesto: "Living Room" klub Studentskog kulturnog centra.
Vreme: 22.00 (koncert je trajao od 22:12 do 23:55)
Personal: Steve Wynn i Robert Lloyd (Chris Eckmann i Eric Van Loo nisu doputovali, premda su najavljeni)

1. Merritville (1984 - The Dream Syndicate)
2. Sweetness And Light (1997 - Steve Wynn)
3. Shelley's Blues pt.2 (1996 - Steve Wynn)
4. Tell Me When It's Over (1982 - The Dream Syndicate)
5. Daddy's Girl (1984 - The Dream Syndicate)
6. What Comes After (2003 - Steve Wynn & The Miracle 3)
7. Love Me Anyway* (2008 - Steve Wynn)
8. God Doesn't Like It* (2008 - Steve Wynn)
9. When We Talk About Forever (2008 - Steve Wynn)
10. Baby We All Gotta Go Down (1985 - Danny And Dusty)
11. Wild Mercury (2005 - Steve Wynn & The Miracle 3)
12. Sustain (2001 - Steve Wynn)
13. One By One (1993 - Gutterball)
14. See That My Grave Is Kept Clean (1988 - The Dream Syndicate/Blind Lemon Jefferson)
15. Halloween (1982 - The Dream Syndicate)
16. Boston (1986 - The Dream Syndicate)
17. Amphetamine (2003 - Steve Wynn & The Miracle 3)

Bis #1

18. Collision Course (1994 - Steve Wynn)
19. There Will Come A Day (2001 - Steve Wynn & The Miracle 3)
20. The Medicine Show (1984 - The Dream Syndicate)

Bis #2

21. Follow Me (1994 - Steve Wynn)
22. The Days Of Wine And Roses (1982 - The Dream Syndicate)

Tri kompozicije obeležene sa zvezdicom (*) potiče sa još neobjavljenog novog albuma "Crossing Dragon Bridge" koji će se pojaviti u aprilu 2008.

I za one koji su došli, i za one koji nisu a hteli su - jedna lepa vest: Vin će najverovatnije ponovo doći u Beograd tokom jeseni, ali "sa većim bendom" kako bi promovisao "Crossing Dragon Bridge".

[Meho Krljic]

Baby we all gotta go down je opasna pesma, mi smo je svojevremeno obrađivali. Drago mi je da je on još uvek svira.

[taurus-jor]

O, da. Čovek je pokretni džuboks. Naručiš mu pesmu, i on svira, zbog čega mu se setliste drastično razlikuju od koncerta do koncerta. Opet, Baby We All Gotta Go Down mu niko nije naručio, to jest Steve je baš želeo da je odsvira.   I raja ju je veselo otpevala zajedno sa njim.

Nego, kako li je ta pesma zvučala u tvojoj obradi? I otkud to da ti se dopala? Mislio sam da na voliš amerikanu.

[Meho Krljic]

Pa, nije to bila moja ideja. U jednom momentu Ventolin je imao čitav set sastavljen od obrada (uglavnom Amerikana: Gram Parsons, Stiv Vin, Nil jang, Dilan, sa nešto malo Britanaca: Stounsi, Them itd.) koji smo jednom i odsvirali, čini mi se u novosadskom Pipingu. Pa je tu na spisku bila i Bejbi vi gada gou daun koju sam ja u originalu čuo tek nekoliko meseci kasnije. Lepa pesma, sa vrlo ekstatičnom atmosferom iako je tekst prilično, jelte, dvosmislen. Mi smo je svirali bučnije i glasnije nego Deni i Dasti, ali naravno ne baš sa onim suptilnim filingom...

[David]

Ja sam Wynna gledao ovdje, u Malmeu, '96., u skopu 'Melting in the dark' turneje, za tada (a pogotovo sada) trichavih ca 10Eurona (necete mozda vjerovati, ali za istu tu lovu, negdje bas na/oko frakturi/e 90-ih, pogledao sam ovdje i Tad-a/onaj morbidni Sub-Pop teshkash/, The Walkabouts, Yo La Tengo, Frank Blacka, nesto kasnije i Spiritualized/oko 12E, koliko se sjecam: tour 'Ladies and Gentlemen...'/, za 6E u jednom lundskom stud. klubu i solo onog Eugena iz 16 Horsepower/+, kao predgrupa mu, tada potpuno nepoznati Sufjan Stevens; Eugene je imao sjajan koncert, uz asistenciju Sufjana/ itd.).

Taj Wynnov album, 'Melting...' ( http://www.allmusic.com/cg/amg.dll?p=amg&sql=10:gzfpxquhldhe ), koji je promovirao na malmshkom koncertu, uradjen je sa ljudima iz grupe Come (genijalan, ali turbo-depresivan drugi album 'Don't ask, don't tell', kao i singl 'Fast Piss Blues' - sa predivnim, rezhem-vene-coverom Stones pjesme 'I got the Blues');
http://www.allmusic.com/cg/amg.dllp=amg&sql=11:09foxqt5ldae~T1),
sa frontmenkom Thaliom Zedek (odlican solo iz '01., 'Been Here and Gone') i Come-gitaristom Chris Brokawom, koji, nazalost, nisu mogli i nastupiti s njim na toj turneji (bar na evropskom njenom dijelu; eee, pa ne moze sve u jednom paketu!!), nego je, posto koncert nije bio u solo-s-dzitrom-formi, a sam album 'Melting...' je rockersko-gitarski cvrst i brz (ne, na njemu nema folky-stvarki, koje se Mehi ne svidjaju), angazovao je bio za nju (turneju) punokrvni R'n'R bend (da, za bubnjevima je bila jedna neobicno mlada, ali na isti takav nacin simpaticna i energicna djevojka), a glavna fora tog koncerta je bila, kao i u BG-u, da mu je tada takodje bio rodjendan.

Svedjana u sali tada nevelik broj (potaman; tada su jos uvijek palili&zharili Blur, Osasis i Suede - ko je jos cuo za nekakvog anonimusa Wynna??!!), njemu je uz to tada bio i rodjendan i, kako tada rece (izvrsno cijelo vecer raspolozen), zbog tih 'spec. okolnosti' promijenio je predjasnji rutinizirani nacin koncetriranja (promocija novog albuma, je li): publika je imala pravo birati pjesme, tako da nismo od tog novog albuma (inace, odlicnog) skoro pa nista ni culi (mozda 2-3 pjesme, koliko se sjecam), a sve ostalo je, uglavnom po nasim zeljama, najvise svirano iz repertoara (a kako drugacije?!) Dream Syndicate (genijalni, antologijski prvi album; ostali im albumi variraju kval., ali debut im je fakat bravurozan!).

Jedan od najboljih koncerata koje dosad pogledah...

P.S. Ostatak njegovih solo-albuma varim sa varijacijama, a nisam ih nesto konzisteno niti (is)pratio, dakle ni (pre)slusao (zadnji je bio, a taj sam na nekoj 'rei' i kupio - dbl 'Here Come the Miracles', iz '01., koji je, uz vrijedne posebnog isticanja 2-3 stvari sa svakog diska ovog dupljaka, svojim ostatkom, iako i kao takvim prilicno solidnim, ipak nekako predvidljiv, pa i osrednji; album sam, na kraju, i sam prodao drugima, mada se, kao i za 'Melting...', nesto se ne mogu sjetiti da je i na njemu, poput 'Meltinga...', bila i jedna folky-obojena stvar - ova digresija je, takodje, ovdje napisana za Mehu, ako eventualno procita ovo, jer mu u tom folk-shtihu nisu uradjeni svi albumi, za razliku od nekih od njih ili za razliku od dijela materijala uradjenog u okviru kolaboracije mu sa ekipom iz ex-Green on Red, grupom Danny & Dusty; btw, ako je neko zainteresovan, mogu da mu ovdje mediafireujem, na nacin

Code Select Expand

kodiran dakako, gorepomenuti singl Come, 'Fast Piss Blues', ili, pak, onaj solo-prvijenac Thalie Zedek, 'Been Here and Gone', sa kojeg par pjesama mozete cuti ovdje - npr, superiornu klavirsku '1926':

http://profile.myspace.com/index.cfmfuseaction=user.viewprofile&friendID=91847326   )

[David]

Joru, na kraju, spasiva za ovaj topic, odnosno za ovdasnji, od strane njega lijepo ispisan pregled Wynnove karijere (& shire).