Ghoulov ''specifični ukus'' nije tajna, kao ni to da nije sasvim niti baš uvek besprekorno objektivan, ali ne mogu da verujem da najozbiljnije komentariše SF ili horor momente u jednoj sprdačini i da humor vidi u glupostima tipa ''Zombija do Tokija'', što je očigledna karikatura nacionalističkih viceva, dok mu izmiče crnohumorni duh ostvarenja u celini, koji je ipak na mnogo višem nivou nego što bi bilo nekakvo razrađivanje detalja u pravcu ''maštovitog'' i ''znalačkog'' imenovanja srpske porodice Savanović (umesto Drakula). Ne gleda se ovaj film radi takvih pojedinosti, baš kao ni radi zombija. Ili uverljivosti SF priče. Ne gleda se ni radi opuštanja i uživanja u smehu (jedino u čemu se možemo složiti), mada kretena ima, bilo ih je i biće. Iz starijih dana pamtim cerekanje u bioskopu na ''fore'' iz LEPIH SELA. Uopšte uzev, očekivala sam od Ghoula više.