Najnovije vijesti iz bosanske "kinematografije"

[Tex Murphy]

Na pocetku sam zamislio da ovo bude pljuvacki topic usmjeren prema Mirjani Karanovic (i donekle Bogdanu Diklicu), ali malo sam promijenio koncepciju. Nema veze.
Elem...
Prije nekoliko dana (ili mozda sedmica) zavrseno je snimanje prvog bosanskog gej filma (sta cete, mora se u Evropsku uniju). U pitanju je (ne)djelo pod nazivom GO WEST, u glavnim ulogama su, prilicno neocekivano, Tarik Filipovic (voditelj hrvatskog Milionera) i Mario zaboravih-mu-prezime (vodi bosanskog Hugu   ). U filmu se radi o paru Srbin-Musliman, u toku je rat, Srbin ide u vojsku, momak ga ceka kod kuce, bla bla bla... Imajuci u vidu koliko su mladi muslimanski reziseri talentovani, ovo ce biti hilarious debilizam svjetskih razmjera, nesto sto ce da nadmasi cak i jedan Ballistic: Ecks vs. Sever. Inace, tip koji je rezirao ovaj film iza sebe ima izuzetno bogatu filmografiju koja se sastoji od kratkog ostvarenja "10 minuta", koje prikazuje kako cetnici mogu da vam razore zivot za svega deset minuta. Njam njam, jedva cekam. Mozda cak i pogledam film, ako budem pljuvacki raspolozen.

A druga vijest, oh boy... Neka tamo Jasmila Zbanic or something snima svoj prvi film (blago nama). Doticni se zove Grbavica (gle gle, my ex home!). Prica je briljantno-genijalna: Nasa heroina je silovana od strane zlih demonskih Srba. Cetnici joj ne dozvoljavaju da abortira. Elem, dakle beba se rodi, bla bla. Poenta filma je u pokusajima brizne majke da voli svoje dijete iako u njemu tece agresorska krv (pljuc). Punchline ove price - majku glumi (blago nama) MIRJANA KARANOVIC (!). Tehnicki, ovo nije nikakvo iznenadjenje, posto je doticna udata za nekog Muslimana koji je igrao u Rimejku (trenutno valjda najodvratnijem antisprskom filmu u egzistenciji, a konkurencija u toj disciplini u ovoj propaloj drzavi je strasna). Vjerovatno nije htjela da zaostaje s muzem. Nadajmo se samo da nece poslije kad pukne tikva pricati kako su joj prijetili pistoljem ili tako nesto.
Da sam ja pametan, kao sto nisam, ne bih se nervirao zbog ovih gluposti, ali eto, niko nije savrsen...
       

[yod-he-shin]

A Bogdan Diklic?

[Tex Murphy]

Bogdan Diklic je vrijedan zaljenja, radije nego pljuvanja. Nekad je igrao u Maratoncima i u masi filmova Gorana Markovica, sad je spao na to da glumi u nekakvim Nicijim zemljama i drugim bosnjackim ispljuvcima.

[Izitpajn]

A tko je tebi stao na palac?

[David]

Bogdan Diklic je vrijedan zaljenja, radije nego pljuvanja. Nekad je igrao u Maratoncima i u masi filmova Gorana Markovica, sad je spao na to da glumi u nekakvim Nicijim zemljama i drugim bosnjackim ispljuvcima.

Ko mu je stao na ahilovu petu, mislis?
Ma, nije to nista (jer ni o samim filmovima nista nije receno), u pitanju je samo nesto malo nacionaliziranja...

[Tex Murphy]

Davide, ovde si pokrenuo vrlo kompleksno pitanje koje zahtijeva potpuno posebnu diskusiju. Naime, u ovom slucaju ocigledno nije rijec o nacionalizmu nego o sovinizmu. S druge strane, kao neko ko ima bosansko drzavljanstvo, mogu do mile volje da pljujem po svemu u ovoj drzavi (ukljucujuci tu i njene filmove) a da ne budem politicki nekorektan  

[Truba]

nakon Gori požar ne zanimaju me više filmovi koji i 0.1% imaju dodira sa politikom u BiH tako da bikokakvo daljnje komentiranje nema smisla    

[David]

Davide, ovde si pokrenuo vrlo kompleksno pitanje koje zahtijeva potpuno posebnu diskusiju. Naime, u ovom slucaju ocigledno nije rijec o nacionalizmu nego o sovinizmu. S druge strane, kao neko ko ima bosansko drzavljanstvo, mogu do mile volje da pljujem po svemu u ovoj drzavi (ukljucujuci tu i njene filmove) a da ne budem politicki nekorektan  

Da, pitanje i jeste kompleksno i zahtijeva posebnu diskusiju, slazem se, ali za (pod)diskusiju o politickoj ne/korektnosti, odnosno o ideoloskim/nacionalnim imputima, bar sto se tice mene, nisu dovoljne tek informacije da je:

- film uradio neko ko se zove Jasmila ili Ahmed, pa da ga to u startu diskredituje (ili to da, konsekventno, filmovi dolaze iz Sarajeva);

- da je tema filma (post-ratni) zivot jedne od silovanih zena, i to silovane od strane 'zlih Srba' (cit.; iako manje-vise svako zna da sa druge strane takvog 'zla' ima i 'dobrih Srba', kao i ovih-onih, koji ipak nisu silovali), dakle silovanja koja su se, eto, i zbiljski nekome desavala (ne znam, stoga, zasto bi takav fakt, obradjen inace strucno u vise publicistickih djela, i kao lajtmotiv u filmu nekome smetao?).

Za atribute poput 'bosnjaska proseravanja' ocekujem bar, ako se o tome radi, neku dodatnu analizu ideolosko-nacionalnih stereotipa ili shodne joj pristranosti, ukoliko ih, naravno, uopste u filmovima ima. Nesto cisto sumnjam da bi Mirjana (znas ono, uz mahalsko podgurkivanje: Jasmila vs. Mirjana, pa jos 'udana za Muslimana'   ) ucestvovala u takvoj vrsti igre, cini mi se za to dovoljno pametnom...

Filmove nisam gledao (pitanje za tebe: a da li si to uradio i ti?; ili su komentari bili 'tek tako' napisani, prema inf. iz medija?), ali sam o njima (i o autorima) tu-i-tamo nesto i procitao; procitao sam npr. i to, a sto same filmove ne cini ni dobrim ni losim, da ni bosnjacki nacionalisti (najvise kler) prema Imamovicem filmu nisu bili bas 'politicki korektni', u stilu - Bosnjak, pa jos gej, pa jos sa Srbinom, mila (po)majko...  

Sto se uopste tice kinematografije u BiH i dominacije ratno/post-ratnih tema koje se u njima pricaju, uradjenim uglavnom od strane mladih autora - e, pa *ebiga, nekome je to mozda i bila trauma, trauma i sada duboko ugravirana u stvarnost zemlje ciji smo ponosni vlasnici pasosa i ti i ja (OK, ja imam jos jedan, onaj sjeverno-evropski)... Zbog takvih razloga ta zemlja (zamalo-pa-drzava) i nije tek slucajno takva kakva je danas.
Dakle, da poentiram: iako bih i sám volio da su filmovi iz BiH tematski rezervirani za neke sasvim drugacije price, ali ako su vec takvi kakvi su (ponovo, vjerovatno za to postoji i razlog), ostaje tek (ono uopstavajuce) pitanje - da li su dobro uradjeni ili ne; a ako nisu ili jesu dobri, i pitanje zasto su takvi.

[morbius]

Nemojte pljuvati po Mirjani Karanović. Uh, kad se setim one scene silovanja pod tuševima... bre al' je imala sisu! Svako sa onakvim sistama ne može biti loša osoba.

Seriously, though...
Moderna bosanska kinematografija je po meni vrlo slaba. "Ničija zemlja" nije bio loš filmić, ali da dobija Oskara, ej! 'Bem ti politiku!

[Truba]

Nemojte pljuvati po Mirjani Karanović. Uh, kad se setim one scene silovanja pod tuševima... bre al' je imala sisu! Svako sa onakvim sistama ne može biti loša osoba.

hm može slika    

[Tex Murphy]

MAJKU MU!!!!!!!!!!!!!!!!!     Napisao sam odgovor Davidu i dotični se izgubio   Pišem opet sutra. Aaaaaaaaaaaaaaaargh!

[Ghoul]

MAJKU MU!!!!!!!!!!!!!!!!!     Napisao sam odgovor Davidu i dotični se izgubio   Pišem opet sutra. Aaaaaaaaaaaaaaaargh!

Kažem ti ja, harv, pogrešnim bogovima se moliš...

[David]

Seriously, though...
Moderna bosanska kinematografija je po meni vrlo slaba. "Ničija zemlja" nije bio loš filmić, ali da dobija Oskara, ej! 'Bem ti politiku!

Uglavnom su losi ili osrednji, slazem se. Ali, i cijela kinematografija ex-Yu je takva, izuzev 2-3 novija filma za izdvojiti;: 'Rane', 'Lijepe/Hladne? mrtve djevojke', 'Bure Baruta¨...
'Munje' i sl. quasi-urbane komedije, a u stvari nastavak prijeratne novokomponirane komedije sa nesto... hm, 'urbanijim' sadrzajem i (pride 'dva za jedno'-paketic) 'soundtrackom, da se ne varamo - su cisti trASH.

Ja cekam da vidim, recimo, 'Jug-Jugozapad', jer su ga pravili, cini mi se, neki prilicno pametni ljudi ( od Mome Rajina i sa picentom koncipiranim saundtrekom, do raznih filmofila u projektu). Pa ce vidimo...

[morbius]

Nemojte pljuvati po Mirjani Karanović. Uh, kad se setim one scene silovanja pod tuševima... bre al' je imala sisu! Svako sa onakvim sistama ne može biti loša osoba.

hm može slika    

Nemam, nažalost.
Ako je neko ima, bio bih mu zahvalan. Može i ceo insert. Narravno, iz čisto umetničkih razloga...

[Truba]

hm prvo spomeneš izazoveš znatiželju a onda nema slika    

[Tex Murphy]

Hiljadu mu vampira. Evo skraćene skraćene verzije:
Ničija zemlja JESTE loš film, usput i antisrpski (to dvoje je nekako tijesno povezano).
E sad, što se tiče Ahmeda, Jasmile, Mirjane i ostalih, stvari otprilike ovako stoje: Filmovi koje snimaju bosanski režiseri u ovo poslijeratno vrijeme moraju da se uklope u opšti koncept koji forsiraju sarajevski mediji (koji ih na kraju krajeva i finansiraju) i političari. Dotični se otprilike sastoji u tome da ni po koju cijenu ne smije da se dozvoli da Muslimani budu prikazani na bilo koji način osim kao žrtve jednog zastrašujućeg genocida, a taj genocid su počinili agresori iz Srbije uz pomoć (now this is the sweet part) bosanskih Srba, dojučerašnjih komšija, koji su iz čista mira odjednom počeli da mrze i ubijaju komšije muslimane. Kad spomeneš Muslimanu građanski rat, kao da si ga opaučio cipelom po glavi. Ko je kriv za takvo neobjašnjivo ponašanje naizgled normalnih ljudi? Objašnjenje se uglavnom ne nudi eksplicitno, tj. dijalozi tog tipa u filmovima se obično završavaju pitanjem na koje Srbi nikad nemaju spreman odgovor, koje glasi (parafraziram): "Kako to majke ti, prije si se družio s Jusufom i Avdom, bili ste najbolji jarani, a onda se odjednom probudiš i skontaš - Jusuf i Avdo su neprijatelji?" Što je najcrnje, iz nekog razloga muslimanski narod je prilično podložan propagandi (kakvim budalaštinama njih kljukaju s televizije, to nije normalno), tako da su i dalje uvjereni da su jedino oni bili žrtve i da ih Srbi i sad mrze i tome slično. Suština je dakle da se u cjelokupnom tom "sarajevskom" okruženju (da ga tako nazovem) vodi prilično grozna antisrpska politika i svaki film koji se do sada pojavio slijedio je isti koncept i nema nikakvog razloga da vjerujemo da i sljedeći neće biti takvi (jerbo, koliko znam, u Bosni nema nezavisnog filma, sve se to finansira što od Vlade Federacije, što od Federalne televizije i tome slično). Ako slučajno pomislite da sam ja jedan najobičniji ekstremno desničarski paranoik, pozivam vas da pratite jedan ili dva dana program bilo koje muslimanske televizije, da vidimo kakvo mišljenje ćete imati poslije toga.
Dalje, konkretno vezano za film Grbavica: Ovo je u najvećoj mogućoj mjeri frustrirajuće. Ja sam rat proveo na Grbavici. Gdje je bila dotična Jasmila za to vrijeme? A Mirjana? Skoro sam siguran da su bile daleko ne samo od Grbavice već i od Bosne, a nema mi ništa mrže nego kad neko spolja dođe da popuje meni koji sam cijeli rat bio tu. Kao ona smradina Bernar Anri-Levi, tata Gorana Markovića (ali to je sasvim druga priča).
Samo još ovo: Stvarno ne vidim koji je k... glumcima iz Srbija da glume u bosanskim filmovima. Stvarno ne mogu da vjerujem da su toliko glupi da ne vide količinu mržnje koja izbija iz scenarija koje čitaju (mnogo je vjerovatnije da ih boli k...). I na kraju krajeva, Bosna tuži Srbiju za agresiju i genocid (a svi znamo da je to totalno suludo) i traži neko mnoštvo milijardi dolara odštete. I sad recimo dođe Bogdan Diklić i igra u antisrpskom ratnom filmu (ili Mirjana Karanović u spomenutoj Grbavici) i daju im kredibilitet - "Eto vidiš da govorimo istinu, pa i Srbi glume u našem filmu!"      

[Ghoul]

muslimanski narod

joj joj joj      

otkud je to narod?

[Izitpajn]

Ma po čemu je to "Ničija zemlja" antisrpski film, majke ti?

[Jake Chambers]

Hvala Bogu pa iako sam drzavljanin BiH, a zivim u Srbiji nemam potrebu da pricam o svemu ovome, jerbo i ne gledam domace filmove - u koje ubrajam sve sa ex-yu prostora, posto je za mene "nase" sve ono sto ima isti jezik, odnosno koji razumijem a da se ne ceskam mjestimicno po glavi (kao sto mi je slucaj sa makedonskim i slovenackim nekad). Kako god, nasi filmovi su generalno shit i ne treba ih ni gledati, a sad dodje tamo neki mladi reziser i kao snima umjetnicki film o patnji kao tamo nekog pojedinca u ratu u BiH ili gdje vec. A onda ga svjetski "kriticari" prihvate kao veliku umjetnost, naravno sve po utiskom medijskih slika devedesetih, dok se sve svodi u stvari na puko predrkavanje te za one koji su izgubili najmilije jos uvijek bolne teme, cime se sve svodi na puko (post)ratno profiterstvo. Jer da je drugacije, i da doticna gospoda - iz koje god od bivsih nam yu-republika da su, snima iste filmove iz umjetnickih pobuda a ne samo da bi zgrnuli na zajednickoj nam nesreci pare i slavu, projekcije bi bile npr besplatne ili sta vec.
Ups, ipak sam pisao hahaha, ali se nisam svrstao u raspravi ni na ciju stranu, hocu samo reci da je bespredmetna i da oni svakako samo zaradjuju novac na nasoj (besmislenoj) mrznji.

[Jake Chambers]

muslimanski narod

joj joj joj      

otkud je to narod?

Pa onaj cuveni ustav iz 1974. im je dao taj epitet  
Meni je to svejedno...ima toliko vecih, globalnih problema oko kojih se mozemo svadjati, tj o kojima treba da brinemo, ali ne, mi moramo a se tucemo oko sake zemlje i oko toga ko je kome pradjed, amidza, ujak i ko je stariji narod, ko je od koga nastao...zamislite jos nam samo fali da se svadjamo sa majmunima ko je od koga nastao i eto nas na planeti majmuna loool
BTW, znam o cemu govorim, ja sam iz mjesovitog braka i gdje god u Bosni da odem slusam istu pricu na obe strane...wake up ppl!  

[Tex Murphy]

Ma po čemu je to "Ničija zemlja" antisrpski film, majke ti?

U najnajnajkraćim crtama - film koji nastoji da izgleda kao kritika Unprofora i navodno prikazuje kako su u stvari stranci krivi za sve jer su loše intervenisali u sprječavanju sukoba, zatim kako narodi u BiH treba da se pomire i žive zajednički i tako to (kao s onih reklama na televiziji). No međutim, treba biti pravo ćorav pa ne vidjeti "podtekst" filma (zapravo ne znam ni zašto koristim tu riječ, kad je u pitanju sasvim očigledno značenje filma): Unproforci su krivi jer nisu spriječili srpsku agresiju. Pomirenje je moguće zato što su Muslimani toliko dobri da će oprostiti Srbima genocid koji su ovi počinili. To nije neutralnost nego provokacija.

[Izitpajn]

Okej, ti si sad iznio mišljenje i to je u redu, svatko ima pravo na mišljenje. A jel bi mogao sad iznijeti i poneki argument - primjer iz filma - na kojemu baziraš to svoje mišljenje?

[Ygg]

NA PUTU - najnoviji film Jasmile Žbanić govori o tz. vehabijama !!!

U novom filmu Jasmile Žbanić, dobitnice Zlatnog medvjeda na Berlinskom festivalu za "Grbavicu", stjuardesa Luna (Zrinka Cvitešić) neugodno je iznenađena kada joj...

...njen životni partner Amar (Leon Lučev), kontrolor leta pod privremenom suspenzijom zbog latentnog alkoholizma, odlučuje držati kompjuterske kurseve za djecu u kampu vehabija kraj Jablaničkog jezera.

Sve rjeđe sa njim ima kontakt, a kada joj dozvole da ga posjeti u kampu, već se nazire da je Amar otkrio vjeru i da je pred novim životnim opredjeljenjem. Film "Na putu" bit će prikazan u službenom programu ovogodišnjeg, šezdesetog Berlinskog festivala (održava se od 11. do 21. februara), a Jasmilin plan je da istovremeno sa glavnom festivalskom projekcijom počne i distribucija u Bosni i Hercegovini (27. februara film će premijerno biti prikazan i u Hrvatskoj). Za poklonike "Grbavice" dobra je vijest da je Žbanićka snimila još zahtjevnije ostvarenje, koje je svrstava među vodeće evropske režiserke: film će posve sigurno izazvati i mnogo polemika, jer je prvi put na ekranu - i to nevjerovatno sugestivno - dočaran svijet radikalnih muslimana.

"Svaki moj lik mora ima razlog zašto se u filmu pojavljuje, mora imati svoju prošlost i budućnost. Uživam upravo u tim pozadinskim pričama koje su u drugom planu. U svakodnevnom životu nastojim se baviti ne samo onim pojavnim, šta neko govori ili kako izgleda, nego šta ga je dovelo do situacije u kojoj se nalazi. Kao režiserka, najviše energije utrošim u radu sa glumcima. Želim da publika intenzivno učestvuje u filmu, a glumac je taj koji je vodi kroz priču. Da bih radila sa najboljim glumcima, moram im dati nešto što će ih zaintrigirati, što dosad nisu radili. I najmanjem liku pokušavam dati više dimenzija, da zaista pripada svijetu koji sam kreirala.

Ipak, u "Grbavici" postoje dva tragična plana, onaj koji se tiče odnosa majke i kćerke koja ne zna da je plod silovanja, i onaj drugi, da je to film o generaciji koju je rat prekinuo u razvoju. Niko nije ostvario ono što je zapravo želio...

"To je moje iskustvo života u Bosni i Hercegovini, tu su životni putovi naprosto poremećeni. U "Grbavici" imate lik Ukrajinke, koja bi radila ko zna šta da se u njenoj zemlji nije dogodilo to što se dogodilo. Ljudi se okreću tamo gdje ih vjetar nosi. I u mom novom filmu ljudi su htjeli biti nešto drugo, ali ih je struja naprosto povukla. Amar - koga igra Leon Lučev - htio je biti pilot, ali je izbio rat, morao je biti u jedinici, izgubio je svoje najbliže i na kraju je uspio postati samo kontrolor leta. Luna je stjuardesa koja je živjela u Bijeljini i njeni snovi su bili nešto veći.

Cijela njihova pozadina gradi ono što su oni danas.

Kad gledamo "Grbavicu" i "Na putu", pred nama nisu filmovi u kojima glumci recitiraju dijaloge, nego ostvaruju prave životne odnose. Mirjana Karanović i Luna Mijović u "Grbavici", Zrinka Cvitešić i Leon Lučev u "Na putu" kao da su jako dugo živjeli zajedno, ne simuliraju to za gledaoce. Kako postižete taj efekt realističnosti?

- Jako dugo pišem scenarij i dugo živim sa likovima. I kada ne pišem, stalno razmišljam o njemu. Evo, vi ste naručili kafu sa mlijekom, a ja se pitam šta bi sada naručio Amar. Propitujem likove u raznim životnim situacijama i dok pišem živim zajedno sa njima. Nastojim razmišljati kako oni žive, šta jedu i kako se ponašaju. I onda kad ih definišem kao ljudska bića, svaku scenu sama odigram. Pokušavam osjetiti fizički, na svome tijelu, šta tu nedostaje, šta ja tu ne znam.

U toj fazi još niste sigurni koji će glumac igrati određeni lik?

- Ne, uopšte ne znam kakva će im biti fizionomija, samo ih osjećam. Kada završim nešto što smatram da je dobra verzija scenarija, dijelim ga ekipi i slušam komentare na njega. U slučaju "Na putu", nakon što smo napravili širi izbor glumaca, pozvali smo grupu na trodnevnu radionicu sa francuskom glumicom Lee de Long, koja se bazira na tišini. U mnogim slučajevima dijalog mi služi da se prikrije pravo stanje stvari. U ovoj fazi pokušavamo razabrati koji glumci taj postupak najbolje razumiju, osjećaju i primjenjuju.

Na te audicije pozivate poznate glumce?

- Na opštu audiciju pozivamo sve glumce koji imaju godine likova iz scenarija. Imali smo audicije u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Nakon toga napravili smo uži izbor i održali sedam dana glumačke radionice na Zlarinu. Tamo su ljudi već znali šta igraju, pročitali su scenarij, znali su svoje odnose, ali radili smo nešto što naizgled nema veze sa ovim filmom - "igrali se" klauna. Smatram da je umjetnost klauna vrhunsko glumačko umijeće: klaun je neko ko pred publikom mora rastvoriti sebe, ismijati sebe. Treba postići tu otvorenost na sceni prema partneru i prema publici, toliko se barijera mora srušiti da bi se bilo klaun. Ima fantastičnih glumaca koji nisu u stanju biti klaunovi. Meni je trebala klaunovska dimenzija iako u filmu to nigdje nije vidljivo, ali glumci i ja znamo koliko nam je to svima pomoglo. Na Zlarinu smo takođe raspravljali o scenariju. Glumci i ostala ekipa su davali primjedbe, sugestije, a nakon toga sam napisala novu verziju, zapravo nove verzije. Sa glumcima sam probala svaku scenu, mnogo prije nego što će se film početi snimati.

Dosta komplikovan postupak za standarde kinematografija u regiji...

- Glumci su spremni ući u tako nešto, znaju da je to dobro za njihove likove i da će tako krajnji rezultat biti bolji. To su pripreme koje uzimaju jako puno vremena, koje niko ne plaća. To sebi u nekoj evropskoj produkciji ne bih mogla dopustiti. Moji prijatelji, režiseri iz Evrope, sa zavišću kažu: "Ti živiš u najvećem mogućem luksuzu". Zaista, imam veliku sreću imati ovakve glumce i ovakav tim ljudi.

Koje su pripreme trajale duže, za "Grbavicu" ili "Na putu"?

- Za prvi film, jer smo duže prikupljali sredstva, pa time imali i više vremena. Glumačku ekipu filma "Na putu" definisali smo u martu 2008. i u septembru počeli snimanje. Ali neprestano smo radili, dolazila sam u Zagreb na čitaće probe, a glumci su često bili u Sarajevu da bi se družili, radili na jeziku, imali probe. Supruga Sebastiana Cavazze, koji ima ulogu Amarovog prijatelja, u šali je rekla: 'Pa čovječe, ti imaš samo šest scena, igraš sporednu ulogu, a već si dva mjeseca u Sarajevu.' Ali znali smo da će on kao Slovenac imati najvećih problema sa dijalektom i zato je to tako dugo trajalo. Ali zato, vidjet ćete u filmu, niko ne može reći da Seba nije iz Sarajeva. Sarajevski glumci koji su vidjeli film rekli su da su Zrinka i Leon savršeno svladali jezik. To je zaista ogroman kompliment jer dolazi od kolega.

Šta je bila inicijalna kapsula da počnete raditi na scenariju filma "Na putu"? Je li samo primjećivanje da je islamizacija posljednjih godina preplavila Bosnu?

- Moram staviti vaše pitanje u širi kontekst: brojna istraživanja pokazuju da je religija danas u svijetu dominantnija nego prije 10 godina. I katoličanstvo i pravoslavlje i islam su u BiH nakon rata dobili veći broj sljedbenika, veći medijski prostor i veću važnost u društvu.

U BiH prvi put nakon Drugoga svjetskog rata vjeronauka je vraćena u školski sistem. Religija je počela zauzimati sve veći prostor u našem svakodnevnom životu. To sam počela primjećivati i u sekularnoj urbanoj ekipi ljudi sa kojom se družim. Jednom sam kod prijatelja upoznala njihove znance koji se sa mnom nisu htjeli rukovati, rekli su da se ne rukuju sa ženama. Bili su to vehabije, odnosno kako sam to kasnije naučila, selefije (izraz vehabije je više pogrdan), imali su duge brade, pokrivenu glavu, nosili kratke hlače. Otišla sam iz te kuće nevjerovatno bijesna i davala za pravo medijskoj kampanji koja je u to vrijeme vehabije predstavljala u vrlo nepovoljnom svjetlu i povezivala sa al-Quaidom.

Ipak, kad me prva ljutnja prošla, počela sam istraživati zašto njima toliko raste broj, zašto im prilaze ljudi koji su iz građanskih, intelektualnih i u velikom broju sekularnih porodica. I najzad, šta je to mene tako razbjesnilo da sam osjetila skoro pa mržnju, pa ja sebe smatram umjetnikom koji mora biti u stanju razumjeti sve ljudske pojave. Takođe, zašto ljudi u Bosni, prije svega Bošnjaci, smatraju da su vehabije gori od četnika. Odmah sam, međutim, znala da ne želim snimiti film o vehabijama, nego ljubavnu priču u kojoj se religijski motiv pojavljuje u pozadini. To i nisu morali biti vehabije. Mogli su biti bilo koja vjerska grupa, ali birala sam ono što je trenutno bilo "popularno" u mojoj zemlji.

Razgovarala sam sa ljudima koji su to upravo postali, a i sa onima koji su to bili već dugo. Bilo je zanimljivo primijetiti da kada je u pitanju gradsko stanovništvo (selo je sasvim druga stvar), vehabijama najčešće postaju ljudi koje sam iz predratnog Sarajeva znala kao pankere, alternativce i vrlo često narkomane. Za njih je vehabizam bio protest, alternativa. Zanimao me taj proces. Istraživala sam ga, ali ono čime se bavim u filmu je pitanje ljubavi, a ne vehabizma.

Interesantno je da u Amarovim replikama, kada postane vehabija, ima argumentacije koju čak i gledalac može prihvatiti, ali slijed događanja pokaže i drugu stranu njegovu odluke...

Pokušala sam napraviti film u kome će ljudi bliski Amarovu gledanju na stvari reći da je on u pravu. On u jednoj rečenici kaže: "Želim biti bolji čovjek". To shvaća svako ljudsko biće. Ljudi koji dijele Lunin svjetonazor bit će na njenoj strani. Ali publika nisu navijači, publika ulazi u dušu svih likova. Zato je umjetnost specifična i divna jer je prostor kao ni jedan drugi.

Scene u kampu vehabija, odnosno selafija, izvanredno su dojmljive, nešto takvo nikad nismo vidjeli na ekranu...

- Puno smo slušali i čitali o tim kampovima, koje su u nas predstavljali kao mjesta u kojima se obučavaju teroristi. Pretpostavljam da je i toga bilo, ali ovaj na Jablaničkom jezeru - koji imamo u filmu - po podacima sa kojim smo mi raspolagali, a konzultirali smo i novinare i policiju, sa tim nije imao veze. Razgovarali smo sa ljudima koji su ga organizovali i koji su tamo boravili. Svi su oni živjeli kao u nekoj komuni, po tačno određenim pravilima. Ustajanje, molitva, doručak, učenje Kurana, molitva...

Zbog čega žene pristaju ući u takav svijet? Reklo bi se da su one u njemu u podređenoj poziciji?

- Mirjana Karanović, Jasna Žalica i Luna Mijović, koje igraju selafijske žene, išle su u džamiju i razgovarale privatno sa ženama pod nikabom. Prva je Mirjana bila fascinirana time da žene pod nikabom mogu imati sasvim savremenu odjeću, da studiraju na fakultetu, predaju u srednjim školama, pedagozi su.

Mirjana je tačno primijetila da one tim pokrivanjem dobivaju nekakvu sigurnost. Te žene su to posve dobrovoljno uradile, niko ih na to nije prisilio, one su imale izbor. Bosna je srećom još uvijek sekularna zemlja u kojoj taj izbor postoji. Šta ja mislim o tome kao građanka, sasvim je druga stvar. Međutim, ta moja građanska usmjerenost nije me smjela kočiti u pisanju scenarija.

Ja kao autor ne mogu propagirati svoja vjerovanja jer bi to onda bila propaganda. Kao umjetnik pokušala sam razumjeti jedan i drugi svijet, pokušala ispoštovati oba, pokušala zavoljeti likove iz tog svijeta, a to je bilo posebno teško jer sam vam pričala iz koje sam pozicije krenula. Slika vehabije iz medija za mene je, kada sam počinjala ovaj film, bila slika mladića Muamera Topalovića koji je za Božić pobio iz kalašnjikova hrvatsku porodicu na Jablanskom jezeru. Dobio je 35 godina zatvora. Bošnjaci su bili najglasniji da ga treba najstrože kazniti i to je zaslužena kazna jer je on bio "pri čistoj svijesti".

Pročitala sam sudski izvještaj psihijatra koji je ustanovio da je taj čovjek, osim što je bio apsolutno normalan, čovjek vrlo visokog koeficijenta inteligencije, ali sam iz tog izvještaja saznala i njegovu životnu priču, što mi je donekle pomoglo za kreiranje lika Amara. Kad je počeo rat, Muamer Topalović bio je dječak kome je porodica iz istočne Bosne ili pobijena ili silovana. Djed se objesio u podrumu kada je saznao šta se dogodilo. Nakon rata, kada je imao 17 godina, krenuo je u Srbiju da ubije Miloševića.

Bio je u zatvoru u Sremskoj Mitorovici gdje su ga najbrutalnije zlostavljali. Kada se vratio u Bosnu, niko mu nije pružio nikakvu pomoć, ni psihološku ni socijalnu. Uprkos tome što je u školi bio izvrstan matematičar, nije nastavio školovanje zbog siromaštva. U tom trenutku jedini koji ga prihvaća i sa njim razgovara je vrlo radikalan imam obližnje džamije koji ga počinje uvjeravati da mu se sve to dogodilo zato što nije bio dobar musliman i da se svim Bošnjacima dogodio genocid jer nisu bili dobri vjernici. Mladić je počeo čitati vjersku literaturu, nagovarati roditelje da to isto rade.

On je trebao okvir koji bi mu dao bilo kakvo usmjerenje i našao ga je u vjeri na način na koji mu je taj polupismeni primitivac propovijedao. Njegov se prijašnji okvir raspao i trebao je novi kojim bi posmatrao svijet. Njemu je religija došla kao spas, ali ga je njegova nagomilana agresija, osjećaj nepravde i strašno pogrešno uvjerenje odvelo u zločin.

Današnje bosanskohercegovačko društvo, a rekla bih da smo mi samo krajnji oblik jednog opšteg stanja, mladom čovjeku ne nudi novi smisao. Meni se čini da su ljudi u Bosni toliko traumatizovani da te traume moraju izaći van da bi se opstalo. One se mogu transformisati u destrukciju ili u kreaciju. Psihomaterijal je strašno jak, ljudi su puni energije koja može procvjetati, kao što je slučaj sa zaista velikim ljudima koji ovdje žive, ili rezultirati nečim strašnim.

Stiče se dojam da muškarci prilaze vehabijama iz drugih razloga - životnih razočaranja ili nečeg sličnog - a žene iz drugih...

- Često sam razgovarala sa prijateljicama koje su se "pokrile". Neke od njih su bile pankerice. One u islamu nalaze bazu za svoju alternativnost i svoj feminizam. Prema njihovu sudu, islam kao religija tretira ženu na najbolji mogući način, dok određeni politički sistem islam deformiše. Teško mi je prihvatiti vjerske argumente, ali poštujem sve dok mene niko ne prisiljava ni na šta, niti me smatraju manje vrijednom jer nisam dio "njih". Ali smatram da je osnovni motiv i za muškarce i žene traženje smisla i odgovora na osnovna pitanja: ko smo, zašto, kuda...? U Bosni je velik problem pitanje identiteta. Bosanski Hrvati, Srbi, Bošnjaci, svi su u velikom "belaju" kad se pitaju ko su. Sa jedne strane smo Evropljani, a sa druge ne možemo u Evropsku Uniju bez viza, znači dobivamo poruku da Evropljani - nismo. Neki vide smisao u postojanju Bosne i Hercegovine i identifikuju se sa njom bez obzira na nacionalnost. Ja sam jedna od tih, ne iz nekih patriotskih razloga, nego zato što iz tog koncepta crpim snagu, širinu, kreaciju.

Po Hrvatskoj se u filmskim kuloarima priča da ste napravili promuslimanski film. Kako to komentarišete?

- Stvarno to govore? A ovdje se po kuloarima priča da sam napravila antiislamski film. Film je puno više od tako banalnih stvari. Film sam napravila da iskomuniciram ljudsko iskustvo. Radila sam na njemu tri godine. Prošla svoje unutrašnje borbe i pitanja. Porušila mnogo nataloženih stvari, lažnih grana na kojima sam sjedila i posmatrala svijet, bacala svoj ego kao fudbalsku loptu. I osjetila sam potrebu da sa ljudima u sat i pol podijelim ljudsko iskustvo sa svim emocijama koje sam osjetila. Mislim da će ga tako ljudi doživjeti i nadam se da će ga zavoljeti.

Scene sa vehabijama izvanredno su uvjerljive. Kako ste uspjeli dobiti dozvolu za snimanje u džamiji kralja Fahda?

- Naša prva molba za snimanje dobila je odbijenicu. Mislim da je ljude bilo strah. Ta džamija se po medijima spominjala u negativnom kontekstu. Ja sam svojevoljno poslala scene koje se odigravaju u džamiji, da vide da u tome nema ničega iskrivljenog. Nekom je zasmetala rečenica "mladići lijepih, ali i izmučenih lica". Tražili su dlaku u jajetu, samo da ne dopuste snimanje, ali ja sam stvarno bila uporna. Trebala mi je baš ta džamija jer se nalazi na Alipašinu polju, gdje je podignuto socijalističko "naselje solidarnosti". Trebao mi je taj kontrast, između onog i ovoga doba. To je slika balkanske stvarnosti. Bila sam duboko uvjerena da meni u mom gradu ništa ne smije biti zabranjeno. Nisam htjela nikakve tenzije, uopšte me nisu zanimali svi ti napisi da se meni prijeti smrću, da pravim antiislamski film, da ću završiti kao Theo van Gogh. Istina je takođe i da vehabije imaju problema u svakodnevnom životu. Sarajlije, a prije svega Bošnjaci, misle da će pokazati svoj stepen savremenosti ako psuju za vehabijama ili žele pokazati da oni nisu takvi - tako što će ženama javno zbaciti nikab sa lica, zafrkavaju ih, pišu grafite po njihovim kućama "Bradonje napolje". Žele dokazati da su Evropljani time što će negirati da ti ljudi postoje i da su ljudska bića koja takav čin duboko pogađa. Ali to je sada nova tema: Bošnjaci traže svoj identitet. Uglavnom, uspjeli smo dobiti dozvolu za snimanje u džamiji kralja Fahda. Kada sam razgovarala sa vjerskim autoritetima, rekla sam: "Vi morate biti otvoreni prema drugom i drugačijem, kao što i drugi trebaju biti otvoreni prema vama". I pristali su. Jako sam ponosna što smo prošli taj test demokratičnosti.

"Grbavica" se bavila traumatičnim bosanskim iskustvom kroz emocionalnu katarzu, ali ovaj je film puno polemičniji, mogao bi naići na podijeljene reakcije. Kakva su vaša očekivanja?

- Pokazivali smo film u Beču, Berlinu, Zagrebu i Sarajevu publici vrlo različitih opredjeljenja, od vjerskih do političkih. Sve ljude su dotakli likovi, njihove životne priče, filmski jezik. Ovo jest film koji otvara pitanja, jer ja ne želim davati odgovore.

Priča je zapravo jako univerzalna. Umjesto vehabija moglo bi biti i nešto drugo...

Moja prijateljica iz Amerike kaže da je u istoj situaciji, samo da joj muž nije vehabija, nego pripada Microsoftu: "Samo priča o moći kompjutrra, potpuno se promijenio, čita neke kompjutrrske knjige i uopšte se ne želi seksati sa mnom". Svi mi imamo svog "vehabiju". Ako ne pored sebe, onda u sebi.

http://www.dnevniavaz.ba/forum/viewtopic.php?f=21&t=6519

[Tex Murphy]

Jasmilin debitantski film nije baš nešto što bi njeno sljedeće ostvarenje strpao u most anticipated kategoriju.

[Cornelius]

Grbavica, kada se izuzme politicka konotacija, prolazi kao pristojan filmic, o usranoj sudbini jedne zene i njene cerke, naravno, daleko od onih belosvetskih nagrada, datih na osnovu politickih odluka. Ovaj drugi film, po njenoj prici, deluje kao propagandni film. Salafisti i vehabije kao fini momci (ne kao opasni fundamentalisti), srecne zene prekrivene od glave do pete (sa seksi garderobom ispod, ali samo muz da gleda) i ostala islamisticka propaganda. Naravno, njen film opet moze da dobije nagrade, jer je medjunarodnim mocnicima bolje da takvom propagandnom filmu daju nagrade (to nista ne kosta), a da nastave bombardovanje islamskih zemalja, gde se bore protiv fundamentalista i ubijaju obican narod kao kolateralu.

[ginger toxiqo 2 gafotas]

Ljubav vene ako se ne hrani

UDRUŽENjE filmskih kritičara i novinara FIPRESCI Srbija, dodelilo je nedavno Mirjani Karanović nagradu za najbolju glumicu u 2009, za ulogu u romantičnoj komičnoj drami "Tamo i ovde" Darka Lungulova. Ovo priznanje stiglo je posle pet inostranih i domaćih nagrada koje je tokom prošle godine dobila za lik Olge (među kojima je i nagrada žirija na festivalu autorskog filma u Arasu, u Francuskoj).
Mirjana Karanović je i naša jedina glumica koju će videti publika 60. jubilarnog festivala u Berlinu. Reč je o novom filmu bosanske rediteljke Jasmile Žbanić "Na putu", jedinom ostvarenju iz ovog regiona koje je ušlo u takmičarski program ovogodišnjeg "Berlinala".
Drama o pojedinačnim sudbinama, duhovnim i životnim raskršćima mladih ljudi sa balkanskog prostora, napravljena je kao koprodukcija Hrvatske, BiH, Nemačke i Austrije, a angažovana je i "mešovita" glumačka ekipa - pored Mirjane Karanović u filmu igraju Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Nina Violić, Sebastijan Kravitz, Ermin Bravo, Luna Mijović, Jasna Ornela Beri, Jasna Žalica...
O uspehu filma i konceptu po kome je napravljen, kako kaže za "Novosti", Mirjana Karanović ne razmišlja, jer smatra da recepti u stvaralaštvu ne postoje.
- Umetnik ima potrebu da se izrazi, da uspostavi kontakt sa ostalim ljudima preko svog dela. Način na koji se to može uraditi zavisi od mnogo stvari, od toga u kojoj zemlji živite do toga kakav ste karakter. Film je svuda, a pogotovo u siromašnijim zemljama kao što su Srbija i Bosna i Hercegovina, veoma skupa umetnost. Nemoguće je dobiti sav novac za snimanje filma iz jednog fonda i onda konkurišete gde god je moguće. Jasmila Žbanić je to uradila sa prvim filmom, i sa drugim je to jednostavno već bilo očekivano. Mislim da joj to i olakšava plasman filma na evropsko tržište. Što se glumaca tiče, znam da je birala glumce u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, organizovala radionice i druženja da bi što bolje i lakše izabrala. U tome je veoma metodična i uporna.
* "Na putu" je ozbiljna, uzbudljiva i pesimistična ljubavna priča mladog bračnog para, posle nekih dramatičnih promena koje doživljavaju. Da li je ljubav dovoljna da sačuva svaku vezu od spoljnih događaja, postoje li granice ljubavi?
- Mislim da nije dovoljna. Ljubav je predivno osećanje, ali vene i slabi ako se ne hrani. Životni problemi i ozbiljne odluke su takođe deo života, i ljubav ne
može sama da se sa tim izbori. Ovaj film govori o ženi i muškarcu koji se zaista vole i slažu u ljubavi, ali različito razmišljaju o načinu na koji treba živeti i donositi važne životne odluke.
* Koliko je ljubav danas uslovljena našim traumama na ovim prostorima, da li je imuna na politiku, ideologiju, veru, odnosno, da li je ljubav sasvim slobodna ili su i u emocijama mogući "autoriteti"?
- Mi smo uslovljeni, mi nismo imuni na uticaj politike, ideologije i svega ostalog na naše živote. Čak i ako na neko vreme uspemo da se odbranimo i izolujemo od trivijalnosti spoljnog sveta, on nas ipak sačeka i zapljusne nas svom svojom prljavštinom. I nemoguće je, ma koliko se trudili, da ljubav bude jedini štit od toga.
* Igrate tragičan lik, ženu koja doživljava poraz - može li išta da nas zaštiti od života?
- Igram radikalnu muslimanku, ženu koja je odlučila da ide kroz svet potpuno pokrivena, koja veruje da će tako zaslužiti sigurnost i sreću. Njena očekivanja su da je vera i predavanje religiji mogu spasti od svih razočarenja koje nosi život, i ona u tome ide do kraja. Naravno, to je nemoguće, ma koliko tražili i pokušavali da nađemo neki drugi, bezbedniji svet u sebi i oko nas, i ona ipak doživljava poraz, i to tužno i tragično. Uloga je epizoda, ali na neki način kontrapunkt glavnoj drami koja se događa između glavnih junaka.
* Film "Na putu" nalazi se ove godine u zaista jakoj konkurenciji, sa ostvarenjima Polanskog, Skorsezea... Da li ćete se pokloniti berlinskoj publici?
- Još nisam videla film, i ne znam kada ću moći, jer sam veoma zauzeta, a niko iz njegove ekipe nije ni govorio o eventualnom uspehu, mada, naravno, verujem da ga svi priželjkuju. Ja ipak neću ići u Berlin, jer su se datumi poklopili - 18. februara imam premijeru u "Stupici". Ali, držaću im palčeve!