SF as serious writing

[Ghoul]

Znam da je ovde najbolje nabaciti par fazona i smajlija, i da dugi postovi nisu popularni, ali se naivno nadam da će nekome ovaj kraći, prepametni esej značiti koliko meni:



The Squandered Promise of Science Fiction
by
Jonathan Lethem

http://www.sinc.sunysb.edu/Stu/dmyers/lethems_vision.html

In 1973 Thomas Pynchon's Gravity's Rainbow was awarded the Nebula, the highest honor available in the field once known as "science fiction" - a term now mostly forgotten.
Sorry, just dreaming. In our world Bruce is dead, while Bob Hope lurches on. And though Gravity's Rainbow really was nominated for the 1973 Nebula, it was passed over for Arthur C. Clarke's Rendezvous With Rama, which commentator Carter Scholz rightly deemed "less a novel than a schematic diagram in prose." Pynchon's nomination now stands as a hidden tombstone marking the death of the hope that science fiction was about to merge with the mainstream.
That hope was born in the hearts of writers who, without any particular encouragement from the larger literary world, for a little while dragged the genre to the brink of respectability. The new-wave SF of the '60s and '70s was often word-drunk, applying modernist techniques willy-nilly to the old genre motifs, adding compensatory dollops of alienation and sexuality to characters who'd barely shed their slide rules. But the new wave also made possible books like Samuel Delany's Dhalgren Philip K. Dick's A Scanner Darkly, Ursula LeGuin's The Dispossessed, and Thomas Disch's 334 - work to stand with the best American fiction of the 1970s, labels, categories, and genres aside. In a seizure of ambition, SF even flirted with renaming itself "speculative fabulation," a lit-crit term both pretentiously silly and dead right.
For what makes SF wonderful and complicated is that mix of speculation and the fabulous: SF is both think-fiction and dream-fiction. For the first 60-odd years of the century American fiction was deficient in exactly those qualities SF offered in abundance, however inelegantly. While fabulists like Borges, Abe, Cortazar, and Calvino flourished abroad, a strain of literary puritanism quarantined imaginative and surreal writing from respectability here. Another typical reflex, that anti-intellectualism which dictates that novelists shouldn't pontificate, extrapolate, or theorize, only show and feel, meant the novel of ideas was for many years pretty much the exclusive domain of, um, Norman Mailer. What's more, a reluctance in the humanities to acknowledge the technocratic impulse that was transforming contemporary culture left certain themes untouched. For decades SF filled the gap, and during those decades its writers added characterization, ambiguity, and reflexivity, helping it evolve toward something like a literary maturity, or at least the ability to throw up an occasional masterpiece.
But a funny thing happened on the way to the revolution. In the '60s, just as SF's best writers began to beg the question of whether SF might be literature, American literary fiction began to open to the modes it had excluded. Writers like Donald Barthelme, Richard Brautigan, and Robert Coover restored the place of the imaginative and surreal, while others like Don DeLillo and Joseph McElroy began to contend with the emergent technoculture. William Burroughs and Thomas Pynchon did a little of both. The result was that the need to recognize SF's accomplishments dwindled away. Why seek in those gaudy paperbacks what was readily available in reputable packages? So what followed was mostly critical rejection, or indifference.
Meanwhile, on the other side of the genre-ghetto walls, a retrenchment was underway. Though the stakes aren't nearly as crucial, it's hard not to see SF's attempt at self-liberation as typical of other equality movements that peaked in political strength around the same time, then retreated into identity politics. Fearing the loss of a distinctive oppositional identity, and bitter over a lack of access to the ivory tower, SF took a step backward, away from its broadest literary aspirations. Not that SF of brilliance wasn't written in the years following, but with a few key exceptions it was overwhelmed on the shelves (and award ballots) by a reactionary SF as artistically dire as it was comfortingly familiar.
In the '80s, cyberpunk was taken as a sign of hope, for its verve, its polish, its sensory alertness to the way our conceptions of the future had changed. But even cyberpunk's best writers mostly peddled surprisingly macho and regressive fantasies of rebellion as transcendence, and verve and polish were thin meat for those who recalled the mature depths of the best of the new wave. Anyway, cyberpunk's best were quickly swamped themselves by gelled and pierced photocopies of adolescent power fantasies that were already very, very old.
Which brings us to today. Where, against all odds, SF deserving of greater attention from a literary readership is still written. Its relevance, though, since the collapse of the notion that SF should and would converge with literature, is unclear at best. SF's literary writers exist now in a twilight world, neither respectable nor commercially viable. Their work drowns in a sea of garbage in bookstores, while much of SF's promise is realized elsewhere by writers too savvy or oblivious to bother with its stigmatized identity. SF's failure to present its own best face, to win proper respect, was never so tragic as now, when its strengths are so routinely preempted. In a literary culture where Pynchon, DeLillo, Barthelme, Coover, Jeanette Winterson, Angela Carter, and Steve Erickson are ascendant powers, isn't the division meaningless?
But the literary traditions reinforcing that division are only part of the story. Among the factors arrayed against acceptance of SF as serious writing, none is more plain to outsiders than this: the books are so fucking ugly. Worse, they're all ugly in the same way, so you can't distinguish those meant for grown-ups from those meant for 12-year-olds. Sadly enough, that confusion is intentional, and the explanation brings us back again to the mid '70s.
It's now a commonplace in film criticism that George Lucas and Steven Spielberg together brought to a crashing halt the most progressive and interesting decade in American film since the '30s. What's eerie is that the same duo are the villains in SF's tragedy as well, though you might want to add a third name, J. R. R. Tolkien. The vast popular success of the imagery and archetypes purveyed by those three savants of children's literature expanded the market for "sci-fi", a cartoonified, castrated, and deeply nostalgic version of the budding literature, a thousandfold. What had been a negligible, eccentric publishing niche, permitted to go its own harmless way, was now a potential cash cow. (Remember when Star Trek was resurrected overnight, a moribund TV cult suddenly at the center of popular culture?) As stakes rose, marketers encamped on the territory, for a handy comparison, recall the cloning of grunge rock after Nirvana. Books were produced to meet this vast, superficial new appetite - rotten books, millions of them - and fine books were repackaged to fit the paradigm. Out with the hippie-surrealist book jackets of the '60s, with their promise of grown-up abstractions and ambiguities. In with that leaden and literal style so perfectly abhorrent to the literary book buyer. The golden mean of an SF jacket since 1976 looks, well, exactly like the original poster for Star Wars. Men of the future were once again thinking with their swords - excuse me, light sabers. This passive sellout would make more sense if the typical writer of literary SF had actually made any money out of it. Instead, the act is still too often rewarded with wages resembling those of a poet, an untenured poet, that is.
Other obstacles to acceptance remain hidden in the culture of SF, ambushes on a road no one's taking. Along with being a literary genre or mode, SF is also an ideological site. Anyone who's visited is familiar with the home truths: that the colonization of space is desirable; that rationalism will prevail over superstition; that cyberspace has the potential to transform individual and collective consciousness. Tangling with this inheritance has resulted in work of genius - Barry Malzberg tarnishing the allure of astronautics, J. G. Ballard gleefully unraveling the presumption that technology extends from rationalism, James Tiptree Jr. (nee Alice Sheldon) replacing the body and its instincts in an all too disembodied discourse. But the pressure against heresy can be surprisingly strong, reflecting the emotional hunger for solidarity in marginalized groups. For SF can also function as a clubhouse, where members share the resentments of the excluded and a defensive fondness for stories which thrived in 12-year-old imaginations but shrivel on first contact with adult brains. In its unqualified love for its own junk stratum, SF may be as postmodern as Frederic Jameson's dreams, but it's also as sentimental about itself as an Elks lodge or a family.
Marginality, it should be said, isn't always the worst thing for artists. Silence, exile, and cunning remain a writer's allies, and despised genres have been a plentiful source of exile for generations of iconoclastic American fictioneers. And sure, hipster audiences always resent seeing their favorite cult item grow too popular. But an outsider art courts precious self-referentiality if it too strongly resists incorporation. The remnants of the jazz which refused the bebop transformation are those guys in pinstriped suits playing Dixieland, and the separate-but-unequal post-'70s SF field, preening over its lineage and fetishizing its rejection, sometimes sounds an awful lot like Dixieland - as refined, as calcified, as sweetly irrelevant.
If good writing is neglected because of genre boundaries, so it goes - good writing goes unread for lots of reasons. The shame is in what's left unwritten, in artists internalizing prejudice as crippling self-doubt. Great art mostly occurs when creators are encouraged to entertain the possibility of their relevance. Might a Phil Dick have learned to revise his first drafts instead of flinging them despairingly into the marketplace if The Man in the High Castle had been recognized by the literary critics of 1964? Might another five or 10 fledgling Phil Dicks have appeared shortly thereafter? We'll never know. And there are artistic costs on the other side of the breach as well. Consider Kurt Vonnegut, who in dodging the indignities of the SF label apparently renounced the iconographic fuel that fed his best work.
What would a less prejudiced model of SF's relation to the larger enterprise look like? Well, nobody likes to be labeled an experimental writer, yet experimental writing flourishes in quiet pockets of the literary landscape - and, however little read, is granted its place. When claims are made for the wider importance of this or that experimental writer - Dennis Cooper, say, or Mark Leyner - those claims aren't rebuffed on grounds that are, quite literally, categorical.
SF could ask this much: that its more hermetic or hardcore writers be respected for pleasing their small audience of devotees, that its rising stars be given a fair chance on the main stage. What's missing, too, is a Great Books theory of post-1970 SF: one which asserts a shelf of Disch, Ballard, Dick, LeGuin, Samuel Delany, Russell Hoban, Joanna Russ, Geoff Ryman, Christopher Priest, David Foster Wallace - plus books like Pamela Zoline's The Heat Death of the Universe, Walter Tevis's Mockingbird, D. G. Compton's The Continuous Katherine Mortenhoe, Lawrence Shainberg's Memories of Amnesia, Ted Mooney's Easy Travel to Other Planets, Margaret Atwood's The Handmaid's Tale, and Thomas Palmer's Dream Science, as the standard. Such a theory would also have to push a lot of the genre's self-enshrined but archaic "classics" onto the junk heap.
Tomorrow's readers, born in dystopian cities, educated on computers, and steeped in media recursions of SF iconography, won't notice if the novels they read are set in the future or the present. Savvy themselves, they won't care if certain characters babble technojargon and others don't. Some of those readers, though, will graduate from a craving for fictions that flatter and indulge their fantasies to that appetite for fictions that provoke, disturb, and complicate through a manipulation of those same narrative cravings. They'll learn to appreciate the difference, say, between Terry McMillan and Toni Morrison, between Tom Robbins and Thomas Pynchon, between Roger Zelazny and Samuel Delany - distinctions forever too elusive to be made in publishers' categories, or on booksellers' shelves.
Of course, short of a utopian reconfiguration of the publishing, bookselling, and reviewing apparatus, the barrier - though increasingly contested and absurd - will remain. Still, we can dream. The 1973 Nebula Award should have gone to Gravity's Rainbow, the 1977 award to DeLillo's Ratner's Star. Soon after, the notion of science fiction ought to have been gently and lovingly dismantled, and the writers dispersed: children's fantasists here, hardware-fetish thriller writers here, novelizers of films both real and imaginary here. Most important, a ragged handful of heroically enduring and ambitious speculative fabulators should have embarked for the rocky realms of midlist, out-of-category fiction. And there - don't wake me now, I'm fond of this one - they should have been welcomed.

[Mica Milovanovic]

Ghoule, hvala sto ga podeli s nama, nijelose, ali stvarno ne vidim sta je tu prepametno, odnosno sta nam je rekao sto i sami nismo znali...

[Ghoul]

pa, pored svega ostalog što je tako lepo zapazio i i koncizno uobličio i pregledno, jasno prikazao, od onog što je meni novo - eto, otkrio sam nekoliko imena /naslova za koje do sada nisam znao, a budući da ih navodi očito pametan čovek, koji ima dobar ukus, svakako ću ih proveriti.
osveženje je naći text nekoga ko nije iz fandoma, ko nije zadojen tim (ograničenim) vrednostima i klasicima, i ko iz malo šire perspektive posmatra stvari, pa time i vidi više od ovih...

pored toga, možda potakne na neku diskusiju ljude koji fantastiku (pokušavaju da) shvate OZBILJNO, kao nešto što može da bude mnogo više od pukog pulpa i zabave za čitanje u autobusu ili na plaži...

[Izitpajn]

Nema šta potaknut na diskusiju kad je čovjek sve točno rekao. Na žalost.

A da je tekst dobar, dobar je.

[Mica Milovanovic]

Sve je to tako kao sto kazes, sem sto je covek iz nase price 100% - tj. koliko se secam, vecinom je objavljivao u zanrovskim casopisima (Asimov's, itd.)...

[PTY]

Da sad ne bude kako se protivim, ali.

Vidim da vama prija ovaj lament. Vi se slažete.
Meni izmiče poenta.
Mislim, nije da se ja sad uopšte ne slažem sa bajom, ali ne vidim u čemu je zapravo štos. Ispada da ja drugačije gledam na sve to.

Hoću reći, žanrovska književnost po svojoj prirodi ne može postati populistička pa čemu onda kmezanje nad svime ovim? Ako i ne mogu sad da govorim za sve žanrove, definitivno mogu da kažem kako je SF urbani eskapizam i kao takav nije krojen da bude populistička književnost.

Mislim, zar nisam u pravu?

Da ljudima ne treba eskapizam, bila bi im dovoljna mejnstrim literature i klasici.

ovaj lament nema point.

[dexa pantelejski]

Tekst je interesantan i Ghoul je kao i uvek dobro odabrao, covek ima njuha za to.

Sad mozemo da se slazemo ili ne slazemo al ima ovde stvarno istinitih tvrdnji.

Libaet, sta konkretno mislis pod terminom "populisticka"?

Eto, i Hari Poter je nekakva fantastika a opet je populisticki.

Sve je stvar pristupa.

Na autoru je da bira da l ce radi Star Wars ili Odiseju 2001.

[Ghoul]

Libaet, sta konkretno mislis pod terminom "populisticka"?

pridružujem se pitanju kolege.

ko je igde ovde govorio o populizmu i kakve on ima veze sa ovom pričom?
opet si promašila temu.

rekao bih da čovek gore govori o tome da je UPRAVO POPULIZAM (Spilberg-Lukas i njihovi knjiški ekvivalenti) UBIO MOGUĆNOST ISTINSKOG SAZREVANJA ŽANRA i njegovog ozbiljnog shvatanja izvan uske grupice fanova koja ga tako čita, opkoljene mnogo širom gruperdom fanova koji su tu samo zbog eskapizma.

takođe mi je, blago rečeno, neshvatljivo tvoje identifikovanje pojma 'eskapizam' sa (kvalitetnim) SF-om.
pa ko će bre, npr, jednog BALLARDA da uzme da čita da bi pobegao od stvarnosti i malko se zabavljao u fantastičnom svetu koji nema veze sa ovim našim?
itd.

[PTY]

Eh, šta ti je svestran čovek!

Najpre pitanje...

ko je igde ovde govorio o populizmu i kakve on ima veze sa ovom pričom? .

...pa komentar...

opet si promašila temu.

...a onda bogami i odgovor:

rekao bih da čovek gore govori o tome da je UPRAVO POPULIZAM (Spilberg-Lukas i njihovi knjiški ekvivalenti) UBIO

Trebam li ja uopšte tebi, gule? Ili si sam sebi dovoljan?  

[PTY]

Ghoule, ko ovde uopšte može da mi precizira razliku između literarnog i populističkog sfa? Mislim, možeš li ti da mi preciziraš bar razliku između SF i saj-faj? Ej bre, pre manje od godinu dana Jor mi je mrtav-ozbiljan objašnjavao kako su Odiseja i Planeta Majmuna podjednako SF a možda je Planeta čak i malo više pa je bogami i ostalo na tome.

Dobro pisanje jeste zanemareno zbog podilaženja žanrovskom fetišizmu i šta je tu novo? Ti bar zastupaš brisanje žanrovskih granica pa ne bi trebalo da se buniš kada to iskoriste talenti literarno sazreli taman da se obrate retardiranoj deci. I koliko god neko ima motiva i rešenosti da veruje kako bi stvar bila bolja da su žanrovske literarne kvalitete bile na vreme priznate od strane renomirane 'main stage' toliko se u istom mulju može naći i argumenata za veću hermetičnost žanra. Drugim rečima, kad bi se jasno prepoznale granice SFa, nikome ne bi palo na pamet da lamentira nad zlodelom počinjenim od strane Spilberga ili Tolkina ili sličnih žbrljatora; po meni je daleko veće zlodelo insinuacija da takvi mufljuzi uopšte pripadaju u SF.

Naravno da se slažem da populizam ima tendenciju da uguši žanr iz kojeg nikne (to ako prihvatimo za normu da svaki žanr mora eventualno doseći onaj evolutivni nivo na kom će ga 'main stage' prihvatiti kao relevantan) ali to pod uslovom da žanr sam toleriše, prihvati i ne daj bože podrži isti taj populizam. A u tom slučaju, sami smo sebi krivi, zar ne?

A ovo za eskapizam možemo da pretresamo kad/ako dopustiš mogućnost da isti ne mora neminovno da vodi pravo u idilu i utopiju.

[Ghoul]

liebe, naravno da si mi potrebna - jer me zabavljaš na način na koji to malo ko drugi čini.

a potreban sam i ja tebi, da ti skrenem pažnju da te tvoje jeftine sofizme sa mojim rečima izvađenim iz kontexta možeš da prodaješ maloj dečici, a ne meni.

da ja izvadim iz tvoje priče ono što me je nateralo na        a potom i na izjavu da je tvoja priča o 'populizmu' totalno promašena.

mislim, da li je uopšte MOGUĆE reći nešto pogrešnije od ovoga:

žanrovska književnost po svojoj prirodi ne može postati populistička

jer, bejbi, žanrovska književnost po svojoj prirodi PRE SVEGA I PREVASHODNO *JESTE* populistička pa tek onda, eventualno, mo\da, ponekad, u retkim izuzecima, i još nešto preko toga.

[Loengrin]

... SF urbani eskapizam ... Da ljudima ne treba eskapizam, bila bi im dovoljna mejnstrim literature i klasici.

Libeat, najprijateljskiji komentar, ti veruj mi ne znaš šta je SF koliko god ga čitala.  To nije greh, ljudi se razlikuju i taman posla da svako voli i prihvata sve, bio bi to dosadan svet. Nemoj da mi kažeš kako voliš SF, jer je to slično uvreženom stavu da su bajke dečja literatura.

Vrlo je nezgodno da sa takvim odnosom kakav je tvoj prema fantastici uopšte (bilo da je SF, horor, cyber, epska ...) budeš nepristrasna u proceni ljudi koji istu fantastiku žele da čitaju.

Čovek s imalo mašte može da predpostavi šta sve može u mejnstrim literaturi i delima klasika da piše, pa ipak ne baca drvlje i kamenje na autore što opisuju očigledno. Da li ti tako sve čitače fantastike preobličavaš u male Borhese, koji se kriju pa čak i stvaraju u senci svojih biblioteka jedva izlazeći na sunce.

Da li je tebi i Žil Vernov Put na Mesec eskapizam?

Sve ovo je predpostavljam rezultat mišljenja da se na fantastici samo gubi vreme ili ladi mozak, a upravo za pravilno shvatanje fantastike treba strpljenja, vere, posvećenosti, pa čak ponekad i spremnost na neuspeh. Ono u šta ja verujem nikada neću videti, jer znam da to sad još uvek liči na debelu fantastiku, ali čovek je predodređen (iako je to sad skoro zaboravio) da svoja iskustva i otkrića prenosi potomstvu, da bi neko u budućnosti od tih delova znanja sastavio celu sliku i došao do novog otkrića.

Nije svaki SF budućnost ili fantazija žal za prošlosti, nije ni svaki horor slika i prilika prokletstva čovečanstva. To su jednostavno kreativni proizvodi istog onog dela mozga koji je inače zaslužan za napredak naše civilizacije (pa čak i propast) jer nas podstiče da maštamo i stvaramo. Ne verujem da bi ljudi trebalo da budu kao majmuni koji nemaju nikakvog interesovanja i stoga još uvek čvrsto drže skute nekog poznatog drveta.

[PTY]

liebe, naravno da si mi potrebna - jer me zabavljaš na način na koji to malo ko drugi čini.  

We seek our pleasures in such a different ways. Still, glad to be of use.

Ghoule, ispravi me ako grešim ali ne podrazumeva li populizam (između ostalog)  masprodukciju, simplifikaciju, pristupačnost i beskrajnu reciklažu prepoznatljive ikonografije? Ako grešim, ispravi me. Ako ne, reci mi, koliko Diš ili Dilejni ili Balard ili  Šeldonova fituju u tu i takvu definiciju?

Meni lično populizam u svakom žanru nastaje tačno na granici na kojoj hard-core žanr posustaje. Priznajem da to nije akademska definicija i teško da će to ikada i biti ali kao praktičan guide-line je neprocenjiva.

za sve ostalo, let's agree to disagree.

[Ghoul]

liki, uopšte nisam siguran da pratim tvoj tok svesti, niti da on, od 1. tvog posta ovde pa do poslednjeg, uopšte ima neki logičan i smislen tok, čak me apsurdi tvojih izjava i njihova kontradiktornost navode na pomisao da me ti malo poprckuješ, što znači da ću morati da pustim dexu na tebe.

[Izitpajn]

Moram priznati da me fascinira kako se ovdje uspije razviti ovakvo osobno prepucavanje i oko najbenignijih i najintelektualnijih mogućih tema kao što je ova.

[PTY]

liki, uopšte nisam siguran da pratim tvoj tok svesti, niti da on, od 1. tvog posta ovde pa do poslednjeg, uopšte ima neki logičan i smislen tok, čak me apsurdi tvojih izjava i njihova kontradiktornost navode na pomisao da me ti malo poprckuješ, što znači da ću morati da pustim dexu na tebe.

Tok moje misli je počeo od Klarka.

E sad, ja Gravity's Rainbow nisam čitala pa tu nemam komentara ali ko god je Klarka čitao zna da Klarku proza nije forte. 'Randevu' jeste malo ispod norme, čak i za njega, to stoji. Ali opet, proza nije i ne treba biti sve a povrh toga, ne znači da Klark nije umeo i sa prozom donekle, kada je imao podatan materijal. (Pročitaj Rajske Vodoskoke pa mi onda kaži šta misliš.) I mada Klark nije mogao da žanru obezbedi bog zna kakav literarni respektabilitet, fakt ostaje da je Klark pisao o materiji kojom suvereno vlada a to je ponekad čak i važnije od literarnih kvaliteta. I ja sad priznajem da sam svesna Klarkovih mana – on je uz Asimova postao prvi veliki populist žanra, koliko god to suvoparno zvučalo – ali ako se to već ne može izbeći (a ne može, garantujem) onda ajde da priznam kako mi je lakše podnošljivo Klarkovo podilaženje ukusima široke publike od recimo Kardovog ili Martinovog.

Diš je, sa druge strane, čovek proze. Njegova fikcija može bolje da se nosi sa  mejnstrimom nego sa žanrom i on je sebi pribavio respektabilitet bez nekog određenog napora i podilaženja. Opet, ovde se pominje samo 334 koji je, po mom mišljenju, jedan od Dišovih najslabijih romana; gotivim ja kada mi autor obilno isporuči svoju trenutnu fascinaciju, bilo da je to seks ili opera ili arheologija, ali to se lako otme kontroli čak i u finoj prozi pa naprosto udavi čitaoca. Svejedno, fakt ostaje da je Dišova fikcija straobalna, čak i kad u njoj forsira sf element, kao u Odjek oko Njegovih kostiju.

I to su ti nasumce izabrani predstavnici dvaju kvalitetnih krajnosti u prirodnoj opoziciji. Na trećoj strani imaš mejnstrim pisce koji se ponekad osvrnu na žanr kao Vidal sa Kalkijem a na četvrtoj strani imaš vaskoliki šund i šljam - kopije kopija jedne jedine dobre ideje ili jednog jedinog osmišljenog koncepta ili jednog jedinog produhovljenog uzleta mašte na koji se po difoltu ostrve mediokriteti i cede ga  do besmisla. Taj šund i šljam rotira oko produktivnog jezgra ko prašina u prstenju oko Saturna i bez obzira što iz nekog ugla i perspektive ti prstenovi izgledaju šareno i privlačno, fakt ostaje da na duge staze sjebavaju gravitaciju jezgru. I mi sad možemo da prebiremo po subjektivnim procenama gde je šta krenulo naopako, jel sa Ramom ili sa Dugom, i bićemo svi podjednako u pravu prosto zato što u slučaju alternativne istorije čovek naprosto ne može biti potpuno u krivu.

Iz čega proizilazi da je poređenje i vrednovanje različitih pisaca stvarno jalov posao.

Paradoksalno, vredan je jedino rasprave.

Naravno, pod uslovom da naletiš na nekoga ko ti sledi tok misli.  

[Izitpajn]

Nego, i ja bih hteo da nešto izjavim za Dnevnik...

Naravno da se slažem da populizam ima tendenciju da uguši žanr iz kojeg nikne (to ako prihvatimo za normu da svaki žanr mora eventualno doseći onaj evolutivni nivo na kom će ga 'main stage' prihvatiti kao relevantan) ali to pod uslovom da žanr sam toleriše, prihvati i ne daj bože podrži isti taj populizam. A u tom slučaju, sami smo sebi krivi, zar ne?

Ovo bi možda vrijedilo kad bi postojala neka vrhovna komisija koja odlučuje što je žanr, a što nije i koja bi tjednim ili mjesečnim biltenima ocjenjivala pojedina djela. No, na žalost - ili na sreću - nije tako. Ljudi sami biraju što će čitati; da si ne znam kakav intelektualac ili poznavatelj žanra, ljudi će uvijek više čitati Bujoldicu nego Ursulu, isto kao što će više čitati Harolda Robbinsa nego Krležu. Ti sad ovdje postavljaš pitanje prihvaćanja SF-a od strane mainstreama, ali paralelno s tim pitanjem vodi se rasprava o još jednom: treba li uopće aktivno raditi na prihvaćanju SF-a od trane mainstreama i što zapravo znači prihvaćanje SF-a od strane mainstreama? Meni se čini da SF-ovci tu imaju, if you'll pardon my French, malo sjeban pristup (govorim o onima koji čitaju kvalitetni SF, a ne šund): s jedne strane prihvaćaju postojanje žanrovskog šunda kao neminovno - što je logično, jer taj šund postoji i taj šund jest SF - ali s druge strane, u raspravama s "mainstreamašima" ne govore o pojedinim piscima ili djelima, nego o cijelom žanru. I sam sam više puta rekao rečenicu "nije SF sranje, ima tu i dobrih pisaca". E, pa, poanta je u tome da SF - kao suma svih knjiga koje izlaze pod okriljem žanra - jest sranje jednostavno zato jer su dobre stvari preplavljene lošima. Mainstream se od toga ogradio tako što je svoj šund izbacio u žanrove: ljubići, krimići, vesterni, a bogami i SF. Problem je u tome što je to napravljeno prije 50+ godina i što se u tim šund-žanrovima u međuvremenu počela pojavljivati vrhunska literatura. I sad, umjesto da se to krene malo razgraničavati, da ljudi krenu s novom podjelom, mnogi fanovi nasilno pokušavaju cijeli SF kao žanr utrpati nazad mainstreamu uz ogradu da je "dosta toga sranje, ali to ćemo ionako odbaciti i odbacujemo". A stvar je u tome da netko tko ne čita i ne poznaje SF neće znati što je sranje, a što nije i kad zagrabi u žanr onako nasumice, na preporuku prijatelja, izvuče neko smeće i zaključi da ga to apsolutno ne zanima u životu. Znam najmanje dvije osobe kojima je preporučeno "Bojno polje Zemlja" kao jedan od najboljih SF romana i koje je to odbilo od SF-a za sljedećih nekoliko reinkarnacija.

Iako, sad kad malo razmislim o tome, možda si i u pravu da smo sami tome krivi jer nam je čak i bliži taj žanrovski šund od nežanrovskih dobrih knjiga. Na primjer, mene Borhes uopće ne zanima, a Ferića ili Jergovića ili Hornbyja ili nešto takvo čitam samo kad mi ih netko doslovno gurne pod nos. Ali sam zato "Bojno polje Zemlja" pročitao skoro dvaput

A da ne govorimo o tome da mi je "Sastanak s Ramom" jedna od najdražih knjiga ikada, koja me uopće uvela u žanr i koju sam tokom osnovne i srednje škole pročitao najmanje pet puta.

[Boban]

Na primjer, mene Borhes uopće ne zanima .... Ali sam zato "Bojno polje Zemlja" pročitao skoro dvaput

E, pa sad kada vidimo kakav je ukus urednika jasno je zasto su vam izdanja takva kakva su...

[Izitpajn]

Kojeg urednika?

[Aleksandar Žiljak]

Da malo i ja dodam u čorbu:

Meni se, narode, čini da je cijela ta kuknjava na relaciji SF-mainstream nečiji iskaz nečijih osjećaja (pazite: osjećaja, dakle nečeg subjektivnog!) inferiornosti SF-a naspram mainstreamu. Naime, zašto bi se uopće SF (ili bilo koji drugi žanr, kad smo već kod toga) morao uguzivati mainstreamu?

Dobro je pitanje šta je mainstream? Dobro je pitanje šta je žanr, općenito? Mislim, prije 150-180 godina je pustolovni roman bio mainstream. Šta je bio Robinson Crusoe? Žanr? Jest', vraga! Povijesna romansa je bila mainstream. Evo vam Waltera Scotta ili Dumasa ili kod nas Šenoe. Ili sestre Bronte ili Jane Austen. Markiz De Sade. Da ne spominjem (vratimo se bliže onom što nas zanima) E.A. Poea ili čak Vernea ili Wellsa. Mislim, o čemu se tu radi? Otkud sad ti rovovi i defetistička kuknjava u njima? Da su barem solidni artiljerijski obračuni, pa da se raja zabavlja. Nego samo plačipičkaranje, gdje god se čovjek okrene.

Teza broj jedan: Žanrovi su trgovačke izmišljotine, jer, jebiga, trgovci moraju na neki način po policama poslagati robu koju prodaju.

Teza broj dva: Ima samo dobrog štiva i lošeg štiva. Jebeš žanrove i mainstream i šta ja znam.

Teza broj dva a: Šta je dobro, a šta loše štivo, manje-više procjenjuje svatko na osnovu svog (ne)ukusa. To što su si neki pribavili književno-kritičarsku sinekuru, pa svoj ukus prodaju kao objektivni kriterij, je nešto sasvim drugo.

Teza broj tri: To što Sf od Triglava do Đevđelije čita sve skupa deset ljudi (karikiram, naravno) posljedica je činjenice da u nas ima dvadeset (karikiram, naravno) ljudi koji išta čitaju, osim natpisa "Brijač", "Pekar", "Vodoinstalater".

Toliko.

za sada.

[taurus-jor]

Ovaj post ti je bio kao brijač. A u čorbu da pridodam i ja, po cenu da se po ne znam koji put ponovim: žanr, bilo koji, nije vrednosna kategorija, nego skup motiva i umetničkih postupaka koji se ponavljaju u jednoj grupi dela. I naravno, kao što je gospodin Žiljak rekao - žanr je takođe marketinška kategorija.

[Loengrin]

Eto, ti baš na praznik!

Danas je valjda dan pismenosti ili tako nešto, te povodom toga čuh bolnu istinu o broju nepismenih, onih koji nisu završili osnovnu ili onih koji su samo nju završili. Što je najlepše neki od njih se trude da u večernjim školama završe započeto. S druge strane, šta da radimo sa visoko obrazovanima koji ne kupuju deci knjige jer ih ni sami ne čitaju?

Valjda ništa.  

[PTY]

žanr, bilo koji, nije vrednosna kategorija, nego skup motiva i umetničkih postupaka koji se ponavljaju u jednoj grupi dela.

Istina.
Ali možda iste treba redefinisati, preklasifikovati ili možda naprosto bolje prepoznati.

[PTY]

Nego, i ja bih hteo da nešto izjavim za Dnevnik...

Naravno da se slažem da populizam ima tendenciju da uguši žanr iz kojeg nikne (to ako prihvatimo za normu da svaki žanr mora eventualno doseći onaj evolutivni nivo na kom će ga 'main stage' prihvatiti kao relevantan) ali to pod uslovom da žanr sam toleriše, prihvati i ne daj bože podrži isti taj populizam. A u tom slučaju, sami smo sebi krivi, zar ne?

Ovo bi možda vrijedilo kad bi postojala neka vrhovna komisija koja odlučuje što je žanr, a što nije i koja bi tjednim ili mjesečnim biltenima ocjenjivala pojedina djela. No, na žalost - ili na sreću - nije tako.

Eh, danas nešto nemam vremena za net pa ću neka pitanja i odgovore ostaviti za kasnije. Sada samo ovo: znaš li ti koliko ima klasika? U literaturi, naravno. Da li ih je ono šezdesetdevet ili devedesetšest? Možeš li da mi sada objasniš kako su klasici postali klasični?

[PTY]

Teza broj dva: Ima samo dobrog štiva i lošeg štiva. Jebeš žanrove i mainstream i šta ja znam.

Teza broj dva a: Šta je dobro, a šta loše štivo, manje-više procjenjuje svatko na osnovu svog (ne)ukusa. To što su si neki pribavili književno-kritičarsku sinekuru, pa svoj ukus prodaju kao objektivni kriterij, je nešto sasvim drugo.

Toliko.

za sada.

Pa to i jeste subjektivan standard kakav i sama primenjujem pa vidiš i sam da nije dovoljan.    

a da se mi ratosiljamo svih onih koji su pribavili književno-kritičarsku sinekuru, pa svoj ukus prodaju kao objektivan kriterijum?  Da li bi to pomoglo?  

[Izitpajn]

Sada samo ovo: znaš li ti koliko ima klasika? U literaturi, naravno. Da li ih je ono šezdesetdevet ili devedesetšest?

A?  

Možeš li da mi sada objasniš kako su klasici postali klasični?

Da. Tako da je prošlo pola stoljeća otkako su nastali, a ljudi su ih i dalje čitali i, eventualno, pisali nova djela inspririrana njima.

Nego, jesi li baš sigurna da ljudi više čitaju klasike od, recimo, Bujoldice ili Forgotten Realmsa?

[PTY]

huh!

elem, ako su (po tebi) i klasici mogli postati Klasični bez vrhovnih komisija, računam i SF će. Ko zna, za pedeset godina možda i ti postaneš klasik.  

[Aleksandar Žiljak]

a da se mi ratosiljamo svih onih koji su pribavili književno-kritičarsku sinekuru, pa svoj ukus prodaju kao objektivan kriterijum?  Da li bi to pomoglo?  

U suštini, vjerojatno i bi. Stvar, naime, nije u tome da se o žanru raspravlja, nego da ga se stvara.

[Ghoul]

a da se mi ratosiljamo svih onih koji su pribavili književno-kritičarsku sinekuru, pa svoj ukus prodaju kao objektivan kriterijum?  Da li bi to pomoglo?  

U suštini, vjerojatno i bi. Stvar, naime, nije u tome da se o žanru raspravlja, nego da ga se stvara.

Bez raspravljanja i 'stvaranje' će da bude mlitavo i jadno.
Zbog ovako ograničenih i budalastih stavova je SF, a naročito na ovim prostorima, ovakav.
Odnosno, književno irelevantan.
Zato što nam ne treba teorija, ne trebaju nam akademici ni doktori, mi ćemo sve to sami, udarnički, da 'stvaramo'. A ako neko sa strane kaže da je ovdašnje preovlađujuće žanrovsko piskaranje u književnom smislu 100 godina za tekovinama moderne književnosti, i 50 godina iza svetske žanrovske, reći ćemo mu: 'Hey, brainiac! Cut the crap! We know the best!'

[taurus-jor]

Slazem se sa Ghoulom.

Teoreticara danas gotovo da nemamo. Posebno ne akademski obrazovanih u materiji; spremnih da sveobuhvatno sagledaju materiju SF-a. Mogu s takvima da se slozim u stavovima, ne moram s njima da se slozim u stavovima, ali hochu da ih citam.

[Loengrin]

Sada samo ovo: znaš li ti koliko ima klasika? U literaturi, naravno. Da li ih je ono šezdesetdevet ili devedesetšest?

A?  

Možeš li da mi sada objasniš kako su klasici postali klasični?

Da. Tako da je prošlo pola stoljeća otkako su nastali, a ljudi su ih i dalje čitali i, eventualno, pisali nova djela inspririrana njima.

Nego, jesi li baš sigurna da ljudi više čitaju klasike od, recimo, Bujoldice ili Forgotten Realmsa?

Ja nešto ovako nisam mogla da napišem ni da su me opili, upili i na'ranili lekovima. Zato Izi bolje ti tamo proveri čiji si post naveo. Mislim, da ne bude posle Loengrin agresivna i tako to.

[Izitpajn]

Auh, kakšna huda napaka   A što mogu kad mi sve vi žene na L izgledate isto

[angel011]

libeat i Loengrin iste?!      

[Izitpajn]

Šta se ulizuješ?

[angel011]

kome?

[taurus-jor]

libeat i Loengrin iste?!      

O, neeee.
Ja mislio ozbiljan topik, a ono opet španska serija.

[PTY]

a da se mi ratosiljamo svih onih koji su pribavili književno-kritičarsku sinekuru, pa svoj ukus prodaju kao objektivan kriterijum?  Da li bi to pomoglo?  

U suštini, vjerojatno i bi. Stvar, naime, nije u tome da se o žanru raspravlja, nego da ga se stvara.

Bez raspravljanja i 'stvaranje' će da bude mlitavo i jadno.
Zbog ovako ograničenih i budalastih stavova je SF, a naročito na ovim prostorima, ovakav.
Odnosno, književno irelevantan.
Zato što nam ne treba teorija, ne trebaju nam akademici ni doktori, mi ćemo sve to sami, udarnički, da 'stvaramo'. A ako neko sa strane kaže da je ovdašnje preovlađujuće žanrovsko piskaranje u književnom smislu 100 godina za tekovinama moderne književnosti, i 50 godina iza svetske žanrovske, reći ćemo mu: 'Hey, brainiac! Cut the crap! We know the best!'

Ovo je tvoja prva izjava na ovom topiku sa kojom se bezuslovno slažem.
Ali, umesto da samo opovrgavaš izjave drugih ljudi, ja čekam da mi napokon kažeš jednu svoju.

PS. Angel, ako se ne pripaziš, sleduje ti da jednog dana budeš kao Loengrin.

[Aleksandar Žiljak]

a da se mi ratosiljamo svih onih koji su pribavili književno-kritičarsku sinekuru, pa svoj ukus prodaju kao objektivan kriterijum?  Da li bi to pomoglo?  

U suštini, vjerojatno i bi. Stvar, naime, nije u tome da se o žanru raspravlja, nego da ga se stvara.

Bez raspravljanja i 'stvaranje' će da bude mlitavo i jadno.
Zbog ovako ograničenih i budalastih stavova je SF, a naročito na ovim prostorima, ovakav.
Odnosno, književno irelevantan.
Zato što nam ne treba teorija, ne trebaju nam akademici ni doktori, mi ćemo sve to sami, udarnički, da 'stvaramo'. A ako neko sa strane kaže da je ovdašnje preovlađujuće žanrovsko piskaranje u književnom smislu 100 godina za tekovinama moderne književnosti, i 50 godina iza svetske žanrovske, reći ćemo mu: 'Hey, brainiac! Cut the crap! We know the best!'

Ima jedna druga stvar koju svi malo zaboravljate, barem na ovim našim ex-YU prostorima:

'Ajde da svi sjednemo i istresemo iz rukava sve šta je napisano ovdje, pa da vidimo ima li toga, suma sumarum za dve ozbiljne police za knjige. Lijepo je biti SF teoretičar u US of A gdje imate trocifreni broj novih naslova every fucking year. (Tu ne mislim na prevode, oni me ne zanimaju u ovoj raspravi!) Kad mi budemo imali, svi skupa, od T. do Đ., pet posto od toga, onda će se i nekakva akademska kritika zaintrigirati i onda ćemo moći raspravljati o teoriji i praksi samoupravnog SF-a.

Onda ćemo imati i smeća i cvijeća i moći ćemo uspostaviti kriterije i imat ćemo o čemu razgovarati, bez potrebe da relativiziramo.

Druga je stvar može li se to postići?

[PTY]

Znaš, svesna sam da je opasno procenjivati ljude na distance i isključivo unutar 2D, ali rekla bih da ti smatraš kako kvantitet neminovno rađa kvalitet.

Ne slažem se.
Priznajem, to nekako više na bazi instinkta nego argumentacije. Ali ako baš hoćeš argumentaciju, evo ti: taj i takav stav je doslovno nepromenjen u zadnjih 15-tak godina a to samo po sebi nudi dovoljno razloga da posumnjamo u ispravnost istog, zar ne?

kao rezultat tog stava "daj da sad samo pišemo a kasnije će (neko) da pabirči šta je valjalo a šta ne", danas u žanru nema niti realnog autoriteta niti funkcionalne kritike. Umesto toga imaš sujete, imaš lične preference i još ličnija prepucavanja, imaš dobro-i-loše namerne ljude ali nemaš neosporen autoritet kao takav.

I ja sad znam da je većini ljudi dovoljna nasumična gomila fanova (bilo iz sfere ili iz lk) da zasedne i izabere i odluči i tako to, ali ako malo bolje razmisliš shvatićeš da je upravo to najveći uzrok getoizacije. To je također najveći podsticaj žanrovske hermetičnosti, jer uslovljava ne samo pisanje za 'one koji razumeju' nego i na način na koji 'oni koji razumeju' jedino i mogu da razumeju napisano.

[Loengrin]

Izeš više raspravu!

Toliko teksta, a u njemu truli paradajzi i pokvarena jaja samo lete. Sa tolikim kucanjem bi do sada mogli da dobijemo već dve glave nekog SF romana.

Mislim već neko vreme da napravim topik u obliku romana, gde će svaki post predstavljati nastavak priče. Sviđa li se ova ideja nekom ili ću morati da se kupam nakon još malo gađanja trulim paradajzima?

[Ghoul]

Umesto kupanja, bolje odi na neku detoxikaciju da te očiste od tih hemikalija od kojih ti se PRIVIĐAJU truli paradajzi.

Ja ih ne videh nigde na ovoj stranici.

Vidim samo ljude koji pokušavaju da pričaju o nečem vrlo bitnom. Uz poneku digresiju, ali i uz vraćanje na temu. Sve vrlo pristojno.

Dakle, Loengrin, po običaju promašuješ temu.

A pokušaja piskaranja u nastavcima, ovde na forumu, već je bilo, i od toga ništa bitno nije nastalo. Čuj: bitno. Ispravljam se: ništa čitljivo. Ali da ne shvatiš i ovo kao truli paradajz: slobodno pokreni tu priču. (ja sam skeptičan, i u principu i konkretno, ali pusti mene)

Liebe: probaću da se oglasim. Kad vreme dopusti napor. Ovo je ozbiljna tema pa ne mogu tek tako kao sa Loengrin...

[angel011]

Znaš, svesna sam da je opasno procenjivati ljude na distance i isključivo unutar 2D, ali rekla bih da ti smatraš kako kvantitet neminovno rađa kvalitet.

Ne slažem se.
Priznajem, to nekako više na bazi instinkta nego argumentacije. Ali ako baš hoćeš argumentaciju, evo ti: taj i takav stav je doslovno nepromenjen u zadnjih 15-tak godina a to samo po sebi nudi dovoljno razloga da posumnjamo u ispravnost istog, zar ne?

kao rezultat tog stava "daj da sad samo pišemo a kasnije će (neko) da pabirči šta je valjalo a šta ne", danas u žanru nema niti realnog autoriteta niti funkcionalne kritike. Umesto toga imaš sujete, imaš lične preference i još ličnija prepucavanja, imaš dobro-i-loše namerne ljude ali nemaš neosporen autoritet kao takav.

I ja sad znam da je većini ljudi dovoljna nasumična gomila fanova (bilo iz sfere ili iz lk) da zasedne i izabere i odluči i tako to, ali ako malo bolje razmisliš shvatićeš da je upravo to najveći uzrok getoizacije. To je također najveći podsticaj žanrovske hermetičnosti, jer uslovljava ne samo pisanje za 'one koji razumeju' nego i na način na koji 'oni koji razumeju' jedino i mogu da razumeju napisano.

Slažem se da kvantitet ne rađa nužno kvalitet - može da se desi da od 1000 napisanih knjiga njih 10 bude vredno čitanja, ali ne mora. Ali, ako postoji ukupno pet knjiga (karikiram), na čemu bazirati teoriju?

Neosporen autoritet kao takav? Postoji li to uopšte, bilo gde?

[dexa pantelejski]

MAlo kasno se ukljucujem al i Marko je kasno stigo na Kosovo pa opet ispao najveci junak.

Je li Izitpajne kad se vec tolko edukujes kvalitetnom literaturom da nisi mozda razmisljo da te Travolta uvrsti u kasting za nastavak Bettlefielda? Mogo bi da igras pepeljaru na stolu u Munovoj kancelariji.

Btw, kako se zove sajentoloska crkva tamo kod vas?

ZNANSTVENOLOSKA              



Nego, sto su sumnjivaci ovi drugovi Markes i Borhes?  

[Izitpajn]

Znaš, svesna sam da je opasno procenjivati ljude na distance i isključivo unutar 2D, ali rekla bih da ti smatraš kako kvantitet neminovno rađa kvalitet.

Ne. Kvantitet je nužan, ali ne i dovoljan uvjet kvaliteta. Mislim da je ono što AŽ želi reći - a ako ne, ja želim - da kod nas taj uvjet još nije zadovoljen. Ne možeš imati akademske rasprave na temelju pedeset priča i 5-10 čitljivih romana u deset godina.

Ali ako baš hoćeš argumentaciju, evo ti: taj i takav stav je doslovno nepromenjen u zadnjih 15-tak godina a to samo po sebi nudi dovoljno razloga da posumnjamo u ispravnost istog, zar ne?

Ovo nisam shvatio.

kao rezultat tog stava "daj da sad samo pišemo a kasnije će (neko) da pabirči šta je valjalo a šta ne", danas u žanru nema niti realnog autoriteta niti funkcionalne kritike. Umesto toga imaš sujete, imaš lične preference i još ličnija prepucavanja, imaš dobro-i-loše namerne ljude ali nemaš neosporen autoritet kao takav.

A što će ti neosporen autoritet? U žanrovima/područjima života u kojima isti postoji se pokazalo da stvar baš ne funkcionira, ili bolje da ne funkcionira (imate i vi valjda društvo književnika, i sve nešto sumnjam da je riječ o suvislijim ljudima nego kod nas).

[Loengrin]

Dakle, Loengrin, po običaju promašuješ temu.
Ovo je ozbiljna tema pa ne mogu tek tako kao sa Loengrin...

Ah Ghoul, razumem te sasvim i kada tako (površno) posmatramo ti ispadaš potpuno u pravu. Reci mi samo, koliko sati ili dana svog života treba da potrošim prekucavajući i prepucavajući se s tobom, ne iz razloga da bi svet bio bolji ili da bi se problemi u vezi kojih ti večito gunđaš (a nemaš rešenje) efikasno rešili, nego samo i jedino da bih se tebi pravdala i dokazivala.

Problem je velik i ovde je naopačke postavljen a o glavnom uzroku niko ni ne priča, a ja se nadam da ću naći vremena da ponovim nesrećno progutan post i time objasnim svoj stav.

Hvala za tvoje zapušavanje nosa na  kako ti kažeš već viđenu i jednom već neuspelu ideju, kladim se da ti u tako opušteno nadmenoj izjavi leđa drži tvoja knjiga. Lepo. Poštujem, jer knjigu nikada nisam napisala. Sada bih volela da vidim kako tvoja knjiga tebi drži leđa u rešavanju problema oko kojih večito gunđaš. Kako ćeš svega ti kod nas potaći ljude da pišu više SF knjiga i to kvalitetnih?

Ja znam kako, a ti?

[Ghoul]

Znam i ja.
Evo, radim na tome.
A radi i ti, možda se negde sretnemo (mada sumnjam).
Ćao.

[PTY]

Anđele, ti sad govoriš uglavnom o beogradskom getu i faktu da isti ima ukupno pet knjiga a ja se trudim da govorim o žanru kao takvom.

Ne vidim zašto smatraš da bi trebalo lokalizovati i adaptirati žanrovsku teoriju za svaki božji kružok amaterskih piskarala. SF valjda može biti SF  i u Analogu i Znaku Sagite, zar ne?

[PTY]

Izitpajne.

I za tebe važi ovaj odgovor Anđelu. A za zadnji deo tvog posta, ne znam šta lepog da ti kažem a da ne raspline topik.

Reći ću ti samo ovo: većina ljudi sa kojima sam imala priliku da razgovaram deli tvoje mišljenje. I niko od njih, niko, nije to i takvo mišljenje promenio čisto na osnovu argumenata.

Imam osećaj da se osećaju udobno u tako strukturisanom žanrovskom miljeu a to je za mene dovoljan razlog da se i ne trudim bog zna kako po pitanju ubeđivanja.

Drugim rečima, mrzi me da preobraćam; ja rađe tražim istomišljenike.

[Loengrin]

Znam i ja.
Evo, radim na tome.
A radi i ti, možda se negde sretnemo (mada sumnjam).
Ćao.

To mi je veoma drago.

Kod nas prosto vlada epidemija malodušnosti, samopotcenjivanja i neobaveštenosti. Ne možemo biti svesni nečijeg talenta, ako ta ista talentovana osoba nema veru u sebe i izbegava ne samo pisanje već i verbalno iznošenje svojih kreativnih misli.

Znaš, nagledala sam se u životu silnih ljudi koji su u svojim mlađim danima dobijali nagrade za svoja pisana dela i čija su priče, pesme ili romani objavljivani, a koji danas i pored tolikog talenta ništa ne stvaraju. Da ne grešim dušu, jedan deo njih je otišao u novinare (iako to nije isto), ali ima i onih kojima je vrhunac dostignuća pomaganje detetu oko lektire. Moja drugarica je svojevremeno dobila nagradu na Oktobarskom salonu (jednu od mnogih). Njen stil pisanja je bio više nego jedinstven.  Danas ona radi na smišljanju slogana u marketinškoj firmi (honorarno) i ne piše već dugo vremena. Tuga. Ispada da samo veoma samouvereni ili krajnje arogantni ljudi mogu da održe dovoljan nivo duha koji je potreban da bi se istrajalo u stvaranju nekog literarnog dela. Na žalost svih nas, formula za visinu duha nije i formula za bogatstvo i zaista je šteta što propuštamo sve ono šta neko manje samouveren i više osetljiv (na kritike) može da stvori. Strah od neuspeha mnoge dotuče.

Da naglasim kako sada ne pričam o ljudima koji kroz studije imaju, ili su imali priliku da tokom nekog perioda svakodnevno dobijaju savet stručnog lica (profesora) ali isto tako i neometano razvijaju lakši i slobodniji način izražavanja. Najtežu ulogu imaju oni ljudi koji nikada ozbiljno nisu pisali, a imali bi i umeli bi o koječemu. Oni su često suviše samokritični i bez imalo vere u to da će im, ukoliko negde i pogreše neko pružiti pomoć ili dati drugu šansu. Da ne pričam kako dobrom delu ljudi uslovi za život ni ne daju vremena da razmišljaju a kamo li da pišu, dok im u podsvesti lebdi žal "šta je moglo biti". Tako će uskoro naši kritičari SF dela morati da razviju telepatske moći kako bi svoju procenu mogli da zakače direktno na nečiju ideju u glavi, jer na papiru uskoro neće moći da je nađu. Izgleda mi kao da SF dela i mogu da nestanu ali njihovi kritičari nikada neće. Znam da znaš, ali ovde se u stvari ne radi o količini i kvalitetu nego o stanju ljudske svesti, a ona je u naše vreme pretežno u lošem stanju.

Što se tiče našeg susreta, nemoj da se brineš, to sigurno nije presudno za bilo šta na ovoj planeti, mada se nadam ako ikada na primer dođem na ideju da organizujem juniorski klub fantastike, da ću moći da računam i na tvoj savet, jer kao što sam jednom rekla, nikada nisam imala razloga da potcenjujem ni tebe a ni ikog drugog.

[Ghoul]

Na žalost svih nas, formula za visinu duha nije i formula za bogatstvo i zaista je šteta što propuštamo sve ono šta neko manje samouveren i više osetljiv (na kritike) može da stvori. Strah od neuspeha mnoge dotuče.

ja u književnosti čvrsto verujem u opstanak najjačih. u filmu ne baš, jer je to skupa umetnost i neke sasvim van-umetničke stvari (producenti, lokalno okruženje, itd.) mogu da ti sjebu planove ma kako genijalni bili. ali u književnosti, gde ti je sav alat koji ti treba - papir i plajvaz (plus talenat, i čvrsta POTREBA za izražavanjem) - tu apsolutno i 100% verujem da čovek/žena koji IMA šta da kaže, i SNAŽNO oseća potrebu za tim, to će i da uradi.
pogledaj kafku, koji se po vasceli dan jebavao sa usranim birokratskim poslom u firmi, a onda provodio besane noći nad svojim delima. REZULTATI SU TU!
zato, ne prihvatam opravdanja u stilu 'život me odveo na drugu stranu', 'morao sam da ranim đecu', 'ne postižem od drugih obaveza', 'ne vidim čemu sve to' i sl.
oni koji tako razmišljaju za mene nisu pravi pisci nego piskarala, i ne mislim da kao čitalac nešto bitno gubim time što nisu dovoljno posvećeni pisanju.
ako neko nije spreman da krv propljuje da bi nešto napisao, ja nisam spreman da patim zbog toga što ništa njegovo neću pročitati.

as simple as that.

survival of the FITTEST.
a i za pisca, kao i za mnogo toga drugog, treba ti određeni ŠTOF, određene osobine (neću da kažem 'kvaliteti' da ne pomisle ljudi da su sve to nužno 'pozitivne' osobine), i ako ih nemaš - AJ' ZDRAVO! ZDRRRRRRR-AVO!

a za SF-horror juniore - samo zovi kad/ako to budeš radila...