Children of Men

[Kastor]

OT

my name is legion, for we are many

Glede Faustovskog ekrana (Emili Rouz poglavlje): Legion (velikim slovom jer je to ime jednog demona koji je istovremeno i mnoštvo) je u Vukovoj transkripciji Legeon a ne Legija.

[Magrit]

Hej, tvoj niknejm podsjeća na prezime onog slikara što je naslikao lulu i ispod napisao "Ovo nije lula".

I prosli put kada sam dosla na ovaj forum, bilo je pitanja i asocijacija na moj nick. Posto se pojavim 2 puta godisnje, nije ni cudo Medjutim, nisam nick koji koristim i na drugim mjestima, a i kao ime mog bloga, odabrala niti po slikaru, niti po liku iz Pracetovih romana.... samo mi je dobro zvucalo

Izvinjavam se sto sam se udaljila od teme.
Meni je i dalje najupecatljivija scena kada kap krvi padne na kameru. Kamera se i dalje pomijera, a krv ostaje.... doduse tu ima i greske, jer kako kamera predje u zgradu, tako krv nestane. Ali nema veze

[Ghoul]

Meni je i dalje najupecatljivija scena kada kap krvi padne na kameru. Kamera se i dalje pomijera, a krv ostaje.... doduse tu ima i greske, jer kako kamera predje u zgradu, tako krv nestane. Ali nema veze

meni je taj detalj zapravo smetao, jer me sasvim izmeštao iz filma, umesto da me ubaci još više u njega.

naime, imao bi smisla da snimak koji posmatramo u dijegetskom smislu potiče IZ filma, kao snimak nekog reportera; ali u filmu, as it is, on služi da nas podseti na to staklo, na objektiv, na kameru, na to da neko (ko nije učesnik dešavanja, ko nije reporter, novinar itsl.), neki kamerman, trči paralelno sa glumcima i snima ih – dakle, podseća me da gledam FILM.

takođe, ako pažljivo posmatraš, videćeš da grešiš optužujući film za grešku: ta krv sa objektiva ne nestaje odjednom 'kad uđu u zgradu', već nestaje postepeno, kao da klizi ili isparava sa objektiva kamere, znači, nisu 'zaboravili' da je stave u narednim scenama, nego su je POSTEPENO uklanjali tokom scene (iako, ponavljam, nije ni trebalo da je stavljaju).

[Magrit]

Hm, vidis, nisam tako razmisljala.... meni je ta scena bas izgledala upecatljivo, kao da sam ja sama kamera. No koliko ljudi, toliko i ćudi.

To sa kapljom krvi provjeriću kada nabavim DVD Za sada sam film gledala samo jednom.

[Kastor]

srećno, pa javi dal je ghoul (ikada) lagao!

Ghoul nije lagao. Ovo je i za mene najverovatnije najbolji film 2006. (treba još da odgledam Panov Lav. i Parfem).

Na stranu scena sa bebom i oružjem o njoj ste dovoljo govorili, ali ona scena od izlaska iz zgrade (Banke, čini mi se) do ulaska u zgradu koju gađa tenk je neviđeno dobro koreografisana, a pomislio sam: Da me grom ubije ako ovo nije jedan kadar!
Ispostavilo se da jeste(!), a takođe i da Cuaron nije bio zadovoljan prskanjem krvi, ali ga je Lubezki ubedio da to doprinosi sceni (ne delim mišljenje).
Čak i da je ostatak filma loš, ono je scena za istoriju filma.

Vidim da mnogima smeta što likovi ili veze među likovima nisu dovoljno produbljene, ali suština je da je svet u koji je smeštena radnja filma, izgrađen od ljudi otupelih emocija i to sa
ciljem pojačavanja klimaksne scene sa bebom (koja ponovo budi osećanja u ljudima - na trenutak   )

[Ghoul]

Ghoul nije lagao. Ovo je i za mene najverovatnije najbolji film 2006.

ma dobro to, al ne kazuješ dal si kolko suza prolio zbog radi filma?

[Kastor]

četrnaJest iz levog, šest iz desnog i osam iz srednjeg oka.  

[Alibaba]

Pogledao sam film i nije mi se nesto mnogo dopao. Najvise me je odusevio Majkl Kejn sa svojom izolovanom kucom koja izgleda do jaja.

Film sam.. je suvise apokaliptican a malo se opet bavi ozbiljnijom tematikom tipa drustvo uzroci katastrofe i sl. Uglavnom se svodi na jurnjavu i neku vidnu patnju glavnog lika za bivsom od pre deset godina. Pa na kraju i idealisticki gubi zivot. Heroj i tako to.

Nekako i nije dobro objasnjeno poreklo apokalipse.

[Milosh]

Nekako i nije dobro objasnjeno poreklo apokalipse.

Zato što je potpuno nebitno za priču i super je što ništa nije objašnjavano.

[Alibaba]

Pa znam a prica je onda takva da se sve svodi na prebacivanje trudnice iz tacke A u tacku B.  

[Milosh]

Da, ali upravo na tom putu između tački A i B se odvija prava priča - a ona se ogleda u prikazivanju posledica (a ne uzroka) koje su nastale prestankom rađanja. Ključna reč: posledice (osnova za svaki dobar SF film/roman).

[Alibaba]

Meni se dopao Kejn i dopala mi se scena izlaska iz zgrade... doduse i ulaska u zgradu.

Ostatak je nekako neozbljan. Bez tvrde osnove. Pa recimo ubistvo Majkla Kejna (ne znam kako se zvao ) je apsolutno bespotrebno. A teroristi koji za cilj imaju plemenitu borbu protiv sistema su predstavljeni kao desperadosi i divljaci.

Ima dosta jos mana. A par vrlina. Sve u svemu prosecan film. Nista posebno.

[Milosh]

A teroristi koji za cilj imaju "plemenitu borbu protiv sistema" su predstavljeni kao desperadosi i divljaci.

Uz dodatak navodnika ovo je jedna od jačih i boljih poenti filma. Ukratko, ono što su za tebe mane filma za mene su najveće vrline.

[Magrit]

Najvise me je odusevio Majkl Kejn sa svojom izolovanom kucom koja izgleda do jaja.

Uh, i meni se mnogo dopala. Nije tek tako napravljena u sred šume, sa atrijumom i drvetnom u sred kuće, puna knjiga i toplog namještaja, a da su ukućani u toplim dzeperima. Nasuprot sivom gradu bez drveća.

A to sto kazes da je ostatak neozbiljan, neozbiljno je od tebe. Nemoj mi reci da te nije pogodila scena kada udju u grad izbjeglica, i zenu sto je putovala sa njima odvedu i stave joj torbu preko glave. Autobus nastavi i vidimo ljude na koje se nisani, a onda i mrtve. Kao vremenski slijed. Film je pun desavanja i poruka o tome kakvi su ljudi, a meni je zao ako ih ti nisi vidio.

[Джон Рейнольдс]

Iako se nije nalazio prvi vrhu prioriteta za gledanje, povučen uglavnom skroz pozitivnim kritikama na ovom forumu, uzeh ga pogledam CoM.

O ključnoj sceni je mnogo toga rečeno i ne bih se mnogo bavio njome. Šta reći do - wow!

Ima tu nekih drugih stvari na koje bih se radije osvrnuo. Najpre, osnos Tea i Džulijan mi, iako predvidiv (nekadašnji revolucionari, u ljubavnoj vezi, putevi im se razišili, jedno se uklopilo u sistem, drugo still fightin' on) ima važan detalj - izgubljeni sin, u kome vidim glavnu Teovu motivaciju da se potrudi oko trudnice. U većini filmova gde neko razočaran u sve i svja "zalegne" za nekaku ideju opšteg dobra, često se zapitam šta bi mogla njegova istinska pokretačka snaga; CoM je jedan od retkih koji na potpuno zadovoljavajući način to objašnjava. Teo gubi dete, a malo potom i ceo svet gubi svoju decu. Teo se na neki način identifikuje sa svetom, propalim, zagađenim, oronulim i sa izgubljenim iluzijama, što činovnički isprazno odbrojava svoje dane. Spasavajući dete, Teo spasava i sebe, kada već nije mogao da sačuva brak, a kasnije i ženu.

Ono što je mene sprečilo da se dublje identifikujem sa likovima, pa samim tim i da puštam suze jeste svet bundžija protiv sistema - od stereotipnog omatorelog hipika koji na ko zna koji način uspeva da ostane under the radar zle države (verovatno da bi imao onako kul, clean & spotless kuću usred vukojebine u Britaniji u kojoj već sad ima kamera skoro koliko i stanovnika), preko dreadlockovanih militantnih anarhista i dobrodušnih njuejdžera do multinacionalnih ustanika u post-urbanom paklu izbegličkog logora. Film se delimično izvuče time što prikaže da je revolucionarima važniji interni power-struggle nego uobičajena izdaja ciljeva i ideala za koje se bore, ali ostaje tužan utisak da se čak i vrhunskim ostvarenjima kao što je ovo, javljaju uvek isti dobri borci protiv zlog sistema.

U opštu klimu političke korektnosti uklapa se i činjenica je trudna ostala upravo crnkinja, ilegalni useljenik. Sa time ne bih imao problema da je bolje objašnjen razlog zašto se ozbiljnije ne razmotri predlog da se obrate "institucijama sistema" u kome Teo ima jaku vezu. Odgovor je, neće dozvoliti da objave da je beba ilegalni useljenik, eksperimentisaće sa bebom i šta-ti-ja-znam, već je bolja varijanta predati i majku i dete nekakvoj shady revolucionarnoj organizaciji sa brodom koji se zove "Sutra". Na kraju krajeva, u već prepričavanoj sceni, svi, i ustanici i vladini vojnici budu fascinirani pojavom deteta, tako da cela ta ideja (vodilja?) filma po mom mišljenju nekako ostane na klimavim nogama. Osim anarhista i izdajnika Sida (preporučio ga matori hipik, go figure), niko ne pokuša da otme bebu za svoje sebične ciljeve, čak ni vladini odred smrti. Naravno, ni ruski imigranti sa Lenjinovom slikom. No dobro... Keep it PC, play it safe.

Ono što me je posebno oduševilo jeste to da se u velikom broju scena pojavljuju životinje. Ima ih raznih, na svakom koraku i njima očigledno nije problem da se razmnožavaju. Životinje polako preuzimaju svet. Nije potreban drastičan događaj, kao u 12 Monkeys, na primer, da se polarni medvedi šetaju opustelim gradovima; ovde životinje sa smanjenjem broja ljudi, tiho zauzimaju svoje mesto. Ljudi ih verovatno drže da bi imali pored sebe nešto živo, veselo i neosuđeno na propast, a svet polako ali sigurno postaje bolje mesto. Zapazio sam da Ciganka sve vreme u naručju nosi svoje kuče, baš kao i majka svoju bebu.

Iako film uglavom "drži" bez problema i nema scene koje su očigledan višak, moram da primetim da je u jednoj nategnuto stvarana napetost, te je na kraju samo bezveze, donekle i komična. Kada Teo shvati da revolucionari nisu baš toliko dobri i krene da beži iz kuće, gurne auto niz brdo i ne uspe da upali iz prve. Auto još neko vreme ide nizbrdo, ali Teo iz meni nepoznatog razloga ne pokuša opet da ga upali, već prođe kapiju, počne da gura auto (sporije nego što je ovaj išao niz brdo) i tu on nekako upali. Za njima jure ne samo zlikovci nego i par border-kolija koji prvo odjure na pogrešnu stranu, a onda trče paralelno sa kolima, lajući u prazno. Zašto, bre, nije upalio pre kapije? Daš kontakt, stisneš kvačilo, ubaciš u drugu, pustiš da se auto zaleti, digneš kvačilo, daš gas i ... vozi, miško!

I kakva im je ona fora sa straljanjima na ulazu u logor? Vojnici uđu u autobus, krenu da se deru, pa ko ustane i počne da se moli Bogu, taj popije metak? Ako je cela ideja da se likvidiraju najopasniji pre ulaska u logor, onda tu neko mnogo ne radi svoj posao jer su mi oni naoružani momci što kliču Alahu izgledali mnogo nezgodniji od dreadlockovane njuejdž babice. Cela ta scena je počela sjajno - trudnica ima kontrakcije, vodenjak joj puca i baš u tom trenutku dolaze u samo predvorje Pakla. Retko se zapitam, a učinio sam to, "kako će da se izvuku". To znači da mi je u tom trenutku stalo do likova, da brinem za njih, ali je rešenje situacije bilo tako ofrlje, da je potencijal scene prosto bačen u vetar.

I moram da priznam da bih ja film skratio za minut. Nazovite me kako hoćete, ali: priča hoće li brod da dođe ili neće ili je već otišao; ono dvoje sede u čamcu, u magli; kamera se udaljava... the end. Ne znam da li je postojala varijanta da se film tako završi, jer mi je sledeći rez zaparao oči, ali it's just me.

Sve u svemu, 3+ od mogućih 5. Da se nisam razboleo za Novu godinu, možda bi bio i 4-.

Sve najbolje svima koji su mi simpatični i dragi!

[Kastor]

očigledan višak, moram da primetim da je u jednoj nategnuto stvarana napetost, te je na kraju samo bezveze, donekle i komična. Kada Teo shvati da revolucionari nisu baš toliko dobri i krene da beži iz kuće, gurne auto niz brdo i ne uspe da upali iz prve. Auto još neko vreme ide nizbrdo, ali Teo iz meni nepoznatog razloga ne pokuša opet da ga upali, već prođe kapiju, počne da gura auto (sporije nego što je ovaj išao niz brdo) i tu on nekako upali. Za njima jure ne samo zlikovci nego i par border-kolija koji prvo odjure na pogrešnu stranu, a onda trče paralelno sa kolima, lajući u prazno. Zašto, bre, nije upalio pre kapije? Daš kontakt, stisneš kvačilo, ubaciš u drugu, pustiš da se auto zaleti, digneš kvačilo, daš gas i ... vozi, miško!

Dobro, hvataš se za sitnice, ali i ja mislim da je scena suvišna ukoliko je komika bila namera, a ako nije, onda nije dovoljno napeta.

I kakva im je ona fora sa straljanjima na ulazu u logor? Vojnici uđu u autobus, krenu da se deru, pa ko ustane i počne da se moli Bogu, taj popije metak? Ako je cela ideja da se likvidiraju najopasniji pre ulaska u logor, onda tu neko mnogo ne radi svoj posao jer su mi oni naoružani momci što kliču Alahu izgledali mnogo nezgodniji od dreadlockovane njuejdž babice.

Iza "fore sa streljanjem na ulasku u logor", po mom shvatanju,
(ili želji) ne postoji nikakva ideja, ili  tačnije: orkestracija zvaničnih vlasti.
Radi se o obesti čoveka, o demonstriranju sile muškarca sa puškom, o ludoj zabavi!

[crippled_avenger]

Mene upravo nerviraju te preduboko ukorenjene motivacije. Više mi je pun plajvaz filmova u kojima policajac juri serijskog ubicu pošto je njemu serijski ubica ubio mamu. I to je onda kao dubina karaktera. To je onda kao integracija karaktera sa radnjom. Ne, nije. To je upravo pokazatelj slabosti scenarističkohg postupka da bez takve moticvacione štake, junake učini uverljivim.

Ima id dovbrih filmova, sa tom vrstom felera, ima i remek-dela, poput LA CONFIDENTIAL gde su neke motivacije tako građene, ali OK, međutim CHILDREN OF MEN ne spada među te izuzetke.

Ja mnogo više volim hawksovski svet pravih profesionalaca koji rade svoj posao zato što im je to posao a ne zato što imaju lični motiv baziran na sličnom iskustvu.

Samim tim, Cliveov motiv da spase dete pošto je svoje izgubio mi je lobovanje. zašto on ne bi, naprosto, bio pametan čovek koji shvata zašto je to dete korisno za opstanak društva. zašto bi se njegova posebnost nadograđivala na posebnost slučaja. Tih prenatrpanih motivacija ima gomila u Holivudu i to mi smeta, i što je najvažnije, smanjuje mi identifikaciju sa likovima.

Mnogo bih se bolje identifikovao sa likom koji sve to radi zato što kapira da je to dobro za društvo, nego zbog neke svoje lične traume.

Uostalom, to dovodi i do šuma jer više ne znamo šta je važnije u filmu, priča o trudnoći i bebi, ili junakova dilema.

[Kastor]

Ti si dao potpuno subjektivno viđenje, a predstavljaš ga kao objektivan scenaristički promašaj.

Protagonista kojem je motivacija napredak društva u onakvom stanju je (IMHO)stripovski super-heroj, a ne "uverljivi junak".

[Ghoul]

zapažanja reynoldsova imaju smisla, ali i drugačiju vrednost i poziciju u mom doživljaju tog filma:
-junak sa gubitkom iz prošlosti koji mu daje 'psiho-dubinu' JESTE kliše, i obično me nervira gdegod ga spazim (u svakom drugom holivudskom filmu), ali ovde nije tretiran na holivudski sluzav način, već je smisleno, pošteno uklopljen i ne gudi mi violinama o tome svaki put kad pokušava da istera neku poentu...

-svet bundžija je takođe jedno vreme pretio da bude kliše, ali se izvukao –opet- poštenim njinim prikazom, na koji je virus ukazao, nesvestan toga što čini. oni su ubedljivi baš zato što su slepci ni po čemu bitnom različiti od onih protiv kojih se bore.

-to što je baš crnkinja zatrudnela i meni je, isprva, zasmrdelo po polit.korektnosti, ali onda na to pogledah drugim (nekorektnim) očima: crnci, kao bliži majmunima i uopšte životinjama, kao senzualniji i mesnatiji i siroviji u svakom smislu, bez duha koji će da smeta biologiji, pre će da postanu plodni od dekadentnih, pre-razumnih belaca... dakle, ima smisla, u određenoj vizuri

-ime broda JESTE patetično, ali do tog trenutka film me je već toliko kupio da su mogli da ga nazovu i 'juvitana' i 'bebipapa' i 'ima nade' i 'bolji život' i... kakogod.

-tačno je, johne, da svi bivaju fascinirani bebom – NAČAS! da li bi ti, međutim, svog potomka predao u šake bilo koje od ponuđenih partija u filmu? misliš li da bi, nakon inicijalne fascinacije, njemu bio dozvoljen neki pravi život, da ne bi bio doveka manipulisan i seckan i proučavan i kupo-prodavan između kojekakih frakcija itd?

-kako bre niko ne pokušava da otme bebu? a onaj naci-pajkan? ovi ostali nisu imali kad, od metaka koji im oko glava lete, a neki i zato što im je (kao onoj ciganki) probuđena ljudskost/materinstvo koja prevladava šićardžijstvo...

-meni je scena beganja pokvarenim autom bila super (možda zato što nisam vozač i ne znam sve finese oko toga kako pokrenuti auto koji to neće): sjajna elaboracija na čest horor motiv, ovde izmuzen do krajnjih granica. jedino što mi je načas zasmetalo u toj sceni jesu baš ti psi koji trče za njima, a onda samo projure KRAJ NJIH! ali dobro sad, nemojmo cepidlačiti...

-glede streljanja, i ja sam ga video kao kastor: ne kao sistematičan postupak i proceduru, nego kao haos tog trenutka i proizvoljnu odluku pojedinaca (koja, verovatno, nije mnogo daleko od ustaljenog ponašanja, ali...)

[BladeRunner]

John Reynolds

U opštu klimu političke korektnosti uklapa se i činjenica je trudna ostala upravo crnkinja, ilegalni useljenik. Sa time ne bih imao problema da je bolje objašnjen razlog zašto se ozbiljnije ne razmotri predlog da se obrate "institucijama sistema" u kome Teo ima jaku vezu. Odgovor je, neće dozvoliti da objave da je beba ilegalni useljenik, eksperimentisaće sa bebom i šta-ti-ja-znam, već je bolja varijanta predati i majku i dete nekakvoj shady revolucionarnoj organizaciji sa brodom koji se zove "Sutra".

Odlicna opservacija. Ovo je inace jedina stvar u filmu koja mi je zasmetala i zbog kojeg na mojoj listi ima 10-, a ne cisto 10.

John Reynolds

I kakva im je ona fora sa straljanjima na ulazu u logor? Vojnici uđu u autobus, krenu da se deru, pa ko ustane i počne da se moli Bogu, taj popije metak? Ako je cela ideja da se likvidiraju najopasniji pre ulaska u logor, onda tu neko mnogo ne radi svoj posao jer su mi oni naoružani momci što kliču Alahu izgledali mnogo nezgodniji od dreadlockovane njuejdž babice.

Heh, sa ovim se vec ne slazem. Prvo, kako je nastao logor? Iako se u filmu ne objasnjava, meni je najrealniji scenario da se radilo o dijelu grada koji je prije sukoba inace bio naseljen ilegalnim emigrantima (vidi nemire u Parizu, recimo). Ja logor nisam shvatio kao nesto sto je sagradjeno od nule i onda tu dovedeni ljudi - ja ga vise vidim kao prostor koji se nije mogao kontrolisati, i jedino resenje je bilo podici zid oko njega. Drugo, ko je prava opasnost u logoru? Vidjeti Bliski istok (Aster Blistok) - ako zelite da drzite jedan prostor neopasnim, kljucno je da ga drzite neorganizovanim. To vam je ono - osiromase vas bombama, uniste vam ekonomiju, ne rijese problem (i dalje borba oko vlasti i unutrasnji politicki sukobi koji paralisu drustvo) i nakon 20 godina, kad odrastete, donesu svoje kamere i iscudjavaju se kako ste neobrazovani. Iako zvuci paradoksalno, najlakse je kontrolisati haos, a generator haosa nije babica, nego Alah-momci koje je lako satanizovati zato sto jesu ludi. Kako su to postali je tabu pitanje danasnjeg drustva u najbukvalnijem smislu te rijeci. Inace, scena odvodjenja babice je meni jedna od najupecatljivijih, rame uz rame sa legendarnim rafalom u dugom kadru u kome se upucavaju ljudi koji drze bijele marame iznad glave.

Sve ostalo ste napisali. Dodao bi jos da je ono sto mene odusevljava u filmu to sto nema niceg herojskog u nacinu na koji ginu ljudi u dugom kadru - smrt postaje masovna i totalno ogoljena u svojoj besmislenosti. I jos nesto - meni je ovaj film nekako bio bas 'balkanski'. Citava postavka mi lici na Balkan, cini mi se da je autor bio vise inspirisan nasim lokalnim ratovima nego bilo cim drugim. Takodje, tokom gledanja filma par puta mi je na pamet pao Kusturica. Recimo, ima jedan kadar koji mi je, kad se pogleda fotografija, skoro preslikan iz "Podzemlja".

Sto se tice scene sa autom ocigledno je da nikad nisi gurao auto koje sam nekad imao (tj. moj otac ga je imao), a koje smo u drustvu zvali "Kristina" zato sto se ponasalo psihoticno (jeste, i auto moze da ima personality). To auto je trazilo sauh na +35 usred ljeta, a zimi je znalo da upali na -10 bez problema. Kako? You are entering Twilight zone... Inace, scena sa automobilom mi je jedna od boljih u filmu - mene ODUSEVLJAVA sto je film lisen romantizacije stvarnosti. Kad se govori o ratovima u filmovima (recimo, filmovi o I ili II sv. ratu) previdja se cinjenica da je velika vecina ljudi u tom ratu umrla vrlo neherojski - od posljedica spanskog gripa, hronicne dijareje, kolere itd. Kako je to nespojivo sa redovom BRajanom i herojskim pozama imbecilnih americkih filmova o ratu, toga u filmovima uopste i nema (izuzimam legendarne tifusare iz domacih filmova). A onda, nakon dvadeset godina apstinencije, "Children of men" i scena o heroju koji spasava svijet i gura auto koje nece da upali. Ovome mozes da ucitas dublji smisao ako hoces (grad masina i "Dead man", recimo), ali za mene ta scena je to sto jeste, i njena neposrednost i cinjenica da nije 'superkul' je ono sto me totalno odusevljava. Isto shvatam i foru 'Pull my finger' u sceni kada Majkl Kejn umire. Hipi heroj kome je svaka druga sala o prdezu, nije li to totalno antiholivudski? Zamislite u "Flag of our fathers" da neko kaze:"pull my finger"? Ma meni je "CofM" toliko svjetlosnih godina ispred savremenog ratnog smeca da mi je to tesko i da opisem!

Pozdrav (i super post, da se razumijemo).

[Джон Рейнольдс]

kako bre niko ne pokušava da otme bebu? a onaj naci-pajkan?

Naci pajkan je onaj koga sam nazvao "izdajnik Sid".

da li bi ti, međutim, svog potomka predao u šake bilo koje od ponuđenih partija u filmu?

Teo dete jeste predao jednoj od ponuđenih partija i to onoj o kojoj znamo najmanje, pa samim tim (jer su one preostale dve prikazane loše) treba da pretpostavimo da je najbolja? Samo ime te ... htedoh da napišem "organizacije", ali nemamo pojma ni šta je ... zvuči kao laboratorija u vlasiništvu neke njuejdž sekte. Teo je bira isključivo zato što je dobio zadatak koji mu je zadala njegova pokojna žena, a tu svoju odluku kao i njene dobročiniteljske motive ni u jednom trenutku ne preispituje.

----

Što se tiče političke korektnosti, Britanija u filmu je multirasno društvo, što se vidi od prvog izlaska na ulicu (rikše) do scene sa vojnicima gde se uniformisani crnac i belac krste i kleče. Dakle, ne stoji teza da "ne bi želeli da objave da je dete rodila ilegalna imigrantkinja", jer bi ekspresno mogla da dobije državljanstvo i da sve bude OK. Ne, definitivno sam uveren da se cilja na nekakvu ideju "da će ilegalni imigranti spasiti svet", da u njima leži sva nada. Ghoulova ideja glede crnaca i životinja koje ionako preuzimaju svet zvuči mi teško prolazna u holivudskom univerzumu. Uz sve to, britanski "opresivni" režim se vidi isključivo po njegovom odnosu prema imigrantima, ali veoma malo znamo o životima ostalih. Udar na izbeglički logor sumnjivo podseća na uništenje Varšavskog geta, te bi na taj način država Britanija u očima gledalaca trebalo da se okvalifikuje kao fašistička, ali ipak i multinacionalna i multirasna.

Što se tiče pasa kod paljenja kola, u pitanju su border-koliji, najinteligentniji psi, ali ovčari. Dakle, nisu čuvari, pa ni skloni ujedanju (osim kao vaspitna mera). Štaviše, ponašaju se kako im genetika i znanje nalažu: ako su kola i ljudi pobegli iz dvorišta, pokušaće da ih preteknu i lajanjem nateraju da se vrate. Bez obzira na to, ostajem pri tvrdnji da je scena glupa jer se jasno vidi da je Teo jednom pokušao da upali (auto je poskočio i usporio, pa ih je stigao onaj anarho-panker), a kada je dostigao sasvim dovoljnu brzinu nije ni pokušao, već je usporio i počeo da gura. Jednostavno mi se čini da je nepotrebno produžena ne bi li bili produženi jurnjava i napetost.

Što se tiče pogibija, tu se u potpunosti slažem sa svima, sa time da bih izneo i jedan za mene potresan detalj. Kada oni jadnici izađu da vide bebu u hodniku, pucnjava još uvek traje. U sred sve te zapanjenosti prizorom, jednog od njih pogodi metak, čovek padne, ali na to niko ne obati ni najmanju pažnju. Ceo taj deo mi je potpuno savršenstvo, čak mi ni one kapljice nisu mnogo zasmetale, možda zato što sam ih očekivao, pa sam olako prešao preko njih.

[mac]

I meni su kapljice zasmetale, kao što reče Ghoul, podsećaju da je tu negde i kamera i filmska ekipa. Što se tiče paljenja kola nizbrdo, moguće je da se Teo uspaničio (sasvim ljudski i očekivano) kad su kola pri prvom paljenju usporila pa ga je najbliži progonitelj umalo lišio života. Da sam ja bio na njegovom mestu sumnjam da bih se usudio da ponovim ono što me je zamalo ubilo pre dve sekunde.

Ali to su sve sitnice. Svaki film je kao celina veći od zbira svojih sitnica, a ovaj je veći od skoro svega što sam ikada odgledao.

[Alibaba]

Meni film nije nista posebno... bas bas... bas me cudi da ga ocenjujete kao nekakvo remek - delo...

Odoh da gledam Evil Dead 2 iz '87.

[Black Mamba]

pogledah film sinoc... i evo u miru procitah citav topik, bila sam ga samo prelistala, znala sam da je pun spoilera, ljudi, mojne to da radite bre.. dovoljno mi je bilo sto sam pre gledanja filma naletela na to kako ce se beba roditi i citav film mi vise nije bio TOLIKO interesantan, mislim, kad vec znate poentu filma... besh ga......

ipak ne verujem da je zbog toga: sacekala sam cak i da mi se slegnu utisci, ipak film mi se dopao iz detalja, zapravo, dopalo mi se puno scena u filmu, cak sam i brisala sline na onu udarnu pred sam kraj.... Caine mi se ultra dopao kao i uopste simpaticno protkana hippie ideja.. Kee je bila savrsena..... kao sto rekoh, detalji su me odusevili, ali film kao kompletan projekat, iz nekog razloga - ne toliko..........

konacno, V for Vendetta mi ostade vrh 2006e

[Loengrin]

Postoje preterivanja, pojedinačne patetične scene i nelogičnosti, ali film kod mene prolazi, a posebno me je obradovala pojava Petera Mullana.

COM je zaslužio da mu se oproste sve tehničke greške, jedino bi neko trebalo da porazgovara sa pojedinim neubedljivim glumcima i da ih pita šta im je to falilo zbog čega nisu mogli pošteno da se užive i ubedljivije odigraju svoje uloge (na svu sreću nema ih previše).

Priča bi uz preradu mogla ladno da se smesti u pozorište jer je glavni akcenat na glumi, te bi postavka predstave mogla lako da prođe sa minimalističkom scenografijom, odgovarajućim kostimima i ludilom od rasvete, muzike i pratećih zvučnih efekata.

[Ghoul]

Children of Men , a film that was apparently held in higher regard by critics and audiences than it was by Universal, the studio that released it, landed in third place at the box office over the weekend, as it raked in $10.2 million at just 1,209 theaters, fewer than a third of those showing the No. 1 film, Fox's Night at the Museum. Children averaged $8,435 per theater versus $6,355 for Museum. J. Hoberman, writing in the Village Voice, recently remarked that Universal had been treating the movie "like a communicable disease." Sheerly Avni, writing on the liberal blog Truthdig Monday, called it "an orphaned masterpiece," and one fan, disgusted with the official trailers for the movie, created one of his/her own and posted it on YouTube (http://www.youtube.com/watch?v=-lfs1UIKALQ), where it has drawn considerable comment and praise from fans.

...a da dodam i ja, ovaj 'trejler' na youtube preporucujem svima koji se, eventualno, jos premisljaju da li da gledaju film.

[Meho Krljic]

Hah, sjajno da je narod zalegao iza ovog filma... Ako word of mouth odradi svoj posao, ovo se možda zaleti i na Oskare, a?

[---]

svi su, satro, iznenadjeni u juniverzalu, jer su tretirali Children of Men loshe, a odluchili da ga pushte nedelj dana pre u vishe bioskopa nego shto je planirano. aj, molim te, ko josh veruje u te priche da se kompanije tek tako kockaju sa 70 miliona dolara...

[---]

izasao DVD i evo ga komentar Slavoja Zizeka, free association talking nonsense academic superstar...

THE CLASH OF CIVILIZATIONS AT THE END OF HISTORY

Slavoj Zizek

In a Hollywood story, its rich historical background serves merely as the excuse for what the film "really is about" - the initiatic journey of the hero or of the couple. In Reds, the October Revolution is the background for the reconciliation of the lovers in a passionate sex act; in Deep Impact, the gigantic wave that inundates the entire east coast of the US is a background for the incestuous reunification of the daughter with her father; in The War of the Worlds, the alien invasion is the background for Tom Cruise to reassert his paternal role... not so in Alfonso Cuaron's Children of Men, where the background persists.

In a typical Hollywood sci-fi, the future world may be full of unheard-of objects and inventions, but even the cyborgs interact exactly the way we do – or, rather, did in old Hollywood melodramas and action movies. In The Children of Men, there are no new gadgets, London is exactly the same as it is now, only more so – Cuaron merely brought out its latent poetic and social potentials: the greyness and decay of the littered suburbs, the omni-presence of video-surveillance... The film reminds us that, of all strange things we can imagine, the weirdest is reality itself. Hegel remarked long ago that a portrait of a person resembles it more than this person itself. The Children of Men is a science-fiction of our present itself.

It is 2027, with the human race rendered infertile - the earth's youngest inhabitant, born 18 years ago, was just killed in Buenos Aires. The UK lives in a permanent state of emergency, anti-terrorist quads chasing illegal immigrants, the state power administering the dwindling population which vegetates in sterile hedonism. Are these two features – hedonist permissiveness plus new forms of social apartheid and control based on fear – not what our societies are about? Here comes Cuaron's stroke of a genius – as he put it in one of his interviews: "Many of the stories of the future involve something like 'Big Brother,' but I think that's a 20th-century view of tyranny. The tyranny happening now is taking new disguises — the tyranny of the 21st century is called 'democracy'." This is why the rulers of his world are not grey and uniformed Orwellian "totalitarian" bureaucrats, but enlightened democratic administrators, cultured, each with his or her own "life style." When the hero visits an ex-friend, now a top government official, to gain a special permit for a refugee, we enter something like a Manhattan upper-class gay couple loft, the informally dressed official with his crippled partner at the table.

Children of Men is obviously not a film about infertility as a biological problem. The infertility Cuaron's film is about was diagnosed long ago by Friedrich Nietzsche, when he perceived how Western civilization is moving in the direction of the Last Man, an apathetic creature with no great passion or commitment: unable to dream, tired of life, he takes no risks, seeking only comfort and security, an expression of tolerance with one another: "A little poison now and then: that makes for pleasant dreams. And much poison at the end for a pleasant death. They have their little pleasures for the day, and their little pleasures for the night, but they have a regard for health. 'We have discovered happiness,' - say the Last Men, and they blink."

The Last Men doesn't want his daydreaming disturbed – this is why "harassment" is a key word in his mental universe. At its most elementary, the term designates brutal facts of rape, beating, and other modes of social violence which, of course, should be ruthlessly condemned. However, in the predominant use, this elementary meaning imperceptibly slips into the condemnation of any excessive proximity of another real human being, with his or her desires, fears and pleasures. Two topics determine today's liberal tolerant attitude towards others: the respect of otherness, openness towards it, and the obsessive fear of harassment. The other is OK insofar as his presence is not intrusive, insofar as the other is not really other. Tolerance coincides with its opposite: my duty to be tolerant towards the other effectively means that I should not get too close to him, not to intrude into his/her space – in short, that I should respect his/her intolerance towards my over-proximity. This is what is more and more emerging as the central 'human right' in our society: the right not to be harassed, i.e., to be kept at a safe distance from the others.

The courts in most of the Western societies now impose a restraining order when someone sues another person for harassing him or her (stalking him or her or making unwarranted sexual advances). The harasser can be legally prohibited from knowingly approaching the victim, and must remain at a distance of more than 100 yards. Necessary as this measure is, there is nonetheless in it something of the defense against the traumatic reality of the other's desire: is it not obvious that there is something dreadfully violent about openly displaying one's passion for and to another human? Passion by definition hurts its object, and even if its addressee gladly agrees to occupy this place, he or she cannot ever do it without a moment of awe and surprise.

This is the case even with the growing prohibition of smoking. First, all offices were declared "smoke-free," then flights, then restaurants, then airports, then bars, then private clubs, then, in some campuses, 50 yards around the entrances to the buildings, then - in a unique case of pedagogical censorship, reminding us of the famous Stalinist practice of retouching the photos of nomenklatura – the US Postal Service removed the cigarette from the stamps with the photo-portrait of blues guitarist Robert Johnson and of Jackson Pollock. These prohibitions target the other's excessive and risky enjoyment, embodied in the act of "irresponsibly" lighting a cigarette and inhaling deeply with an unabashed pleasure (in contrast to Clintonite yuppies who do it without inhaling, or who have sex without actual penetration, or food without fat) – indeed, as Jacques Lacan put it, after God is dead, nothing is anymore permitted.

In today's market, we find a whole series of products deprived of their malignant property: coffee without caffeine, cream without fat, beer without alcohol... and the list goes on. What about virtual sex as sex without sex, the Colin Powell doctrine of warfare with no casualties (on our side, of course) as warfare without warfare, the contemporary redefinition of politics as the art of expert administration as politics without politics, up to today's tolerant liberal multiculturalism as an experience of Other deprived of its Otherness (the idealized Other who dances fascinating dances and has an ecologically sound holistic approach to reality, while features like wife beating or incest rape remain out of sight)?

We from the First World countries find it more and more difficult even to imagine a public or universal Cause for which one would be ready to sacrifice one's life. It effectively appears as if the split between First World and Third World runs more and more along the lines of the opposition between leading a long satisfying life full of material and cultural wealth, and dedicating one's life to some transcendent Cause. Is this antagonism not the one between what Nietzsche called "passive" and "active" nihilism? We in the West are the Last Men, immersed in stupid daily pleasures, while the Muslim radicals are ready to risk everything, engaged in the nihilist struggle up to their self-destruction. No wonder that the only place in Children of Men where a strange sense of freedom prevails, a kind of liberated territory without this all-pervasive suffocating oppression, is Blackpool, the whole city isolated by a wall and turned into a refugee camp run by its inhabitants, illegal immigrants, and, at the film's end, ruthlessly bombed by the air force. Life is thriving here, with Islam fundamentalist military demonstrations, but also acts of authentic solidarity – no wonder the newborn child makes it appearance here.

In a debate about the fate of Guantanamo prisoners on NBC about in 2004, one of the weirdest arguments for the ethico-legal acceptability of their status was that "they are those who were missed by the bombs": since they were the target of the US bombing and accidentally survived it, and since this bombing was part of a legitimate military operation, one cannot condemn their fate when they were taken prisoners after the combat – whatever their situation, it is better, less severe, than being dead... This reasoning tells more than it intends to say: it puts the prisoner almost literally into the position of living dead, those who are in a way already dead (their right to live forfeited by being legitimate targets of murderous bombings), so that they are now cases of what Giorgio Agamben calls homo sacer, the one who can be killed with impunity since, in the eyes of the law, his life no longer counts. If the Guantanamo prisoners are located in the space "between the two deaths," occupying the position of homo sacer, legally dead (deprived of a determinate legal status) while biologically still alive, then the Terri Schiavo case which hold our imagination in March 2005 presents the opposite. She suffered brain damage in 1990 when her heart stopped briefly from a chemical imbalance believed to have been brought on by an eating disorder; court-appointed doctors claimed she is in a persistent vegetative state with no hope of recovery. While her husband wanted her disconnected to die in peace, her parents argued that she could get better and that she would never have wanted to be cut off from food and water. The case reached the top level of the US government and judicial bodies, with the Supreme Court and President involved, the Congress passing fast-track resolutions, etc. The absurdity of the situation, when put in the wider context, is breath-taking: with tens of millions dying of AIDS and hunger all around the world, the public opinion in the US focused on a single case of prolonging the run of a naked life, of a persistent vegetative state deprived of all specifically human characteristics. These are the two extremes we find ourselves today with regard to human rights: one the one hand those "missed by the bombs" (mentally and physically full human beings, but deprived of rights), on the other hand a human being reduced to bare vegetative life, but this bare life protected by the entire state apparatus.

So what went wrong with us? Any attentive reader of Marquis de Sade cannot help noticing the paradox of how the Sadean unconstrained assertion of sexuality, deprived of the last vestiges of spiritual transcendence, turns sexuality itself into a mechanic exercise lacking any authentic sensual passion. And is not a similar reversal clearly discernible in the deadlock of today's Last Men, "postmodern" individuals who reject all "higher" goals and dedicate their life to survival filled with more and more refined and artificially aroused pleasures? If the old hierarchic societies oppressed vital forces through their rigid ideological systems and the state apparatuses that enforced them, today's societies are losing their vitality through their very permissive hedonism: everything is allowed, but decaffeinated, deprived of its substance.

And the same as for our pleasures goes for our democracy: it is more and more a decaffeinated democracy, a democracy deprived of its substance, of its political edge. A century ago, G.K. Chesterton wrote: "Men who begin to fight the Church for the sake of freedom and humanity end by flinging away freedom and humanity if only they may fight the Church." The first thing one should add to it today is that the same holds for the advocates of religion themselves: how many fanatical defenders of religion started with ferociously attacking the contemporary secular culture and ended up forsaking religion itself (losing any meaningful religious experience). And is it not that, in a strictly homologous way, the liberal warriors are so eager to fight the anti-democratic fundamentalism that they will end by flinging away freedom and democracy themselves if only they may fight terror? They have such a passion for proving that the non-Christian fundamentalism is the main threat to freedom that they are ready to fall back on the position that we have to limit our own freedom here and now, in our allegedly Christian societies. If the terrorists are ready to wreck this world for love of the other, our warriors on terror are ready to wreck their own democratic world out of hatred for the Muslim other. Jonathan Alter, Alan Derschowitz, and Sam Harris love human dignity so much that they are ready to legalize torture – the ultimate degradation of human dignity - to defend it...

Today's predominant mode of politics is a politics of fear, a defense against potential victimization or harassment: fear of immigrants, fear of crime, fear of godless sexual depravity, fear of the excessive State itself (with too high taxation), fear of ecological catastrophies, fear of harassment (which is why Political Correctness is the exemplary liberal form of the politics of fear). Such a politics always relies on the frightening rallying of frightened men. The big event in Europe in the early 2006 was that the anti-immigration politics "went mainstream": they finally cut the umbilical link that connected them to the far Right fringe parties. From France to Germany, from Austria to Holland, in the new spirit of pride at one's cultural and historical identity, the main parties now find it acceptable to stress that the immigrants are guests who have to accommodate themselves to the cultural values that define the host society – it is "our country, love it or leave it."

This is why the "clash of civilizations" is the Huntington's disease of our time – as Samuel Huntington put it, after the end of the Cold War, the "iron curtain of ideology" has been replaced by the "velvet curtain of culture." This dark vision may appear the very opposite of Francis Fukuyama's bright prospect of the End of History in the guise of a world-wide liberal democracy; perhaps, however, the »clash of civilizations« IS »the end of history,« i.e., the ethnico-religious conflicts are the form of struggle which fits global capitalism. In our age of »post-politics,« when politics proper is progressively replaced by expert social administration, the only remaining legitimate source of conflicts are cultural (ethnic, religious) tensions.

So, to quote President Bush's unforgettable Freudian condensation, do not misunderestimate Children of Men – Cuaron's new film strikes at the very heart of our predicament.

[mac]

Uglavnom se slažem sa svim navedenim. Možemo i da ekstrapoliramo ovo na pitanje zašto ne vidimo druge civilizacije (a kamo li super-civilizacije). Ogovor je zato što civilizacija obavezno nestane kad reši sve svoje egzistencijalne probleme.

Imam samo jednu primedbu. Žižek s jedne strane kritikuje zapadnu civilizaciju zato što ide u pravcu Poslednjeg Čoveka, a s druge negoduje kada predstavnici te iste civilizacije žele da uvedu nove metode (mučenje) u borbi protiv opasnosti koja joj preti od suparničke civilizacije. Ako već treba da interreagujemo, i ako je već budućnost u toj životnosti koju imaju muslimanski fundamentalisti, zašto onda kritikovati torturu u Gvantanamu? I to je jedan oblik interakcije koji nas vodi dalje od Poslednjeg Čoveka...