Nova crnogorska književnost - mitomanija ili stvarnost?

[---]

Okej, čitam ovu vest koju sam postovao dole, iz Vijesti iz nevesti, i to je lepo što je Ognjen Spahić otišao u Ajovu, najprestižniji program "kreativnog pisanja", ali me u stvari podsetilo na moju začuđenost kad sam letos pokušao da pronađen knjige tih mladih crnogorskih pisaca, nakljukan pričama o "novoj crnogorskoj književnoj sceni", koje se provlače u Beogradu, o nekim mlađim tipovima koji su nešto drčni, besni i svesni, pa još kao i ne pišu loše...

uglavnom, čitao sam debeli, zeleni zbornik Crnogorska žanr priča, i tu se nisam baš oduševio kvalitetom pisanja... ali nisam odustajao, jer sam načuo da su ovi, kao, glavnotokovski romani te generacije pisaca zanimljiviji.

i sad dolazim do poente: ni u Budvi, ni u Baru, ni u jednoj knjižari nisam uspeo da pronađem niti jednu knjigu Ognjena Spahića, Balše Brkovića, Andreja Nikolaidisa i ostalih likova sa te "scene". u stvari, našao sam neke pesmičuljke Balše Brkovića po bezobraznoj ceni od 13 evra! u Baru sam čak maltretirao taksistu da me vozi u ama baš svaku knjižaru, i tamo su me svi gledali crno i gorski, i čak su me u jednoj solidno opremljenoj knjižari, zaboravio sam sad da li se zove Stara maslina ili tako nešto, uputili da ti novi mladi pisci nešto nisu zainteresovani za prodaju svojih knjiga (?!).

onda sam ja razmislio ovako: ako ja u najvećem primorskom gradu Budvi ne mogu da kupim knjige tih novih, drčnih mladih pisaca, a ne mogu ni tamo u saobraćajnom centru zvanom Bar, ako za te pisce ne znaju knjižari u deset knjižara, ako ni publika nema pojma, onda o kakvoj mi sceni pričamo?

da li je neko upućen da mi pobliže objasni o čemu se tu radi, jer meni izgleda kao neka opaka izvozna mitomanija vezana  uglavnom za Podgoricu.

voleo bih da grešim, ali u to se mogu uveriti tek kada pročitam pomenute knjige. nisam baš uveren da se preporod književne scene vrši nekim volšebnim kanalima za pronalaženje onoga što je zapravo čini.


POZNATI CRNOGORSKI PISAC PREDSTAVIĆE SE U AMERIČKOJ KONGRESNOJ BIBLIOTECI

Spahić nastupa u Vašingtonu

Podgorica - Crnogorski pisac Ognjen Spahić, autor romana "Hansenova djeca" (2004) i zbirki kratkih priča "Sve to" (2001) i "Zimska potraga" (2007), večeras će u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu čitati odlomke iz svojih djela.
Spahić i još četiri pisca iz različitih djelova svijeta, koji će se večeras predstaviti, polaznici su poznatog Međunarodnog programa pisanja Univerziteta u Ajovi.
Pored našeg poznatog književnika, u Kongresnoj biblioteci predstaviće se i Elena Bosi iz Argentine, Aziz Šakir-Taš iz Bugarske, Kaveri Nambisam iz Indije i Kaled Kalifa iz Sirije.
Kroz donaciju Univerziteta u Ajovi, Kancelarija za obrazovanje i kulturne poslove Stejt dipartmenta podržava učešće 18 pisaca u Međunarodnom programu pisanja. Program, koji je do sada ugostio preko hiljadu pisaca iz više od 100 zemalja, upoznaje pisce sa američkim načinom života i obezbjeđuje im vrijeme i uslove da pišu i istražuju, kao i kulturnu razmjenu sa američkom publikom i književnom zajednicom.
Ognjen Spahić (1977) je jedan od najvažnijih autora Nove crnogorske književnosti, a za roman "Hansenova djeca" (prvo izdanje Durieux, Zagreb i OKF, Cetinje, objavljen i u kolekciji "Vijesti" Crnogorski roman) dobio je prestižnu nagradu "Meša Selimović" za najbolji roman na zajedničkom jeziku (Bosna, Hrvatska, Srbija, Crna Gora) 2005. godine. Spahić od prvog broja radi u "Vijestima", u rubrici za kulturu.

[BladeRunner]

Žiko, zadao si mi muke sa ovim, jer evo već dvadeset minuta se mučim sa odgovorom, ali kad god pročitam šta sam napisao, uvjek mi djeluje zlonamjerno, pri čemu baš ne bi tako da zvučim. Slijede suvi podaci:

Ono što se u medijima prepoznaje kao 'Nova crnogorska književna scena' vezano je za rad pisaca Balše Brkovića, Andreja Nikolaidisa i Ognjena Spahića. Ponekad se pomene i ime Aleksandra Bečanovića, ali on nije toliko prisutan kao prethodna trojka. Osnovnu medijsku promociju književnici imaju u dnevnoj novini 'Vijesti', u kojoj je Balša Brković urednik kulturne rubrike (mislim da je i dalje, nisam siguran). Svi autori, odnosno čitava nova crnogorska scena, radi u toj novini, a poznati su po kritičkom radu koji istovremeno uključuje muziku, film, politiku i književnost. Svi pišu crnogorskim jezikom, mada nemaju ništa protiv ostalih.

Njihov književni domet može se posmatrati kroz prizmu nagrada (Ognjen Spahić je dobio nagradu Meša Selimović), dok se o objektivnoj književnoj kritici njihovog djela ne može govoriti, jer ova u Crnoj Gori ne postoji. Razlog je što većina autora pored književne ima i političku istoriju (pri čemu svi pripadaju istoj opciji), što dovodi do hvalospjeva u medijima koji imaju politiku blisku njihovim privatnim stavovima, i kritike u medijima druge opcije (mada ih drugi mediji najčešće ignorišu). Moja poenta nije da su im djela precjenjena ili potcijenjena - ja samo kažem da ih niko do sada nije analizirao pošteno.

Kakvo je zaista njihovo djelo? Teško pitanje. Negdje sam napisao tekst o 'Podgoričkim pričama' na Sagiti koje sam pokušao da analiziram, pa odatle može mnogo da se zaključi. Ukoliko poznaješ Lurda, jedan primjerak ove knjige sam mu poklonio davno kad sam bio u BG-u, pa možeš da je pozajmiš od njega (ako je još živa).

Da li crnogorska scena postoji van ovih ljudi? Vjerovatno postoji, ali ja za nju ne znam. Nema je u novinama, na televiziji, i što je najvažnije: u knjižarama. Tako se, recimo, potpuno ignorisao roman 'Lutajući Bokelj' (Pekićeva nagrada) u crnogorskim medijima, a nije baš da je neko odavde dobija svaki dan. Neko zlonamjeran bi napisao da je tvoja mitomanija pun pogodak, odnosno da nije daleko od istine fabrikovanje nove crnogorske scene, koja ima sve (izdavače, tiraže, medijsku promociju, prisutnost u medijima u svim ex-Yu republikama - skraćeno, hajp) osim jedne sitnice - čitalaca. Ja lično ću radije biti dobronamjeran i napisati da se iskreno radujem što crnogorski pisci, pa makar svi bili iz iste kancelarije, imaju prođu na tržištima drugih republika i dobijaju nagrade u njima. Još kad bi taj krug bio malo manje zatvoren, svima bi bilo bolje. Potreba da se već u startu svoje književne karijere, autor (direktno ili indirektno) politički opredjeli, odbija mnoge i kamen je oko vrata crnogorske književnosti. Jedna strana se pravi da taj kamen ne vidi, druga histeriše kako od njega ne može da diše, ali još niko nije uzeo makaze i otkinuo uže za koje je kamen vezan.

Nadam se da je bilo korisno. Sve najbolje.

[---]

ja sam upravo pošao u potragu zbog toga što volem da bidnem informiran što se novo i svježe događa u oregionu, još ako se zalomi da ta književnost ima neki kvalitet - so sabi.

i čitao sam ja neke artikle njihove što po novinama što po književnim časopisima, ali mi je, recimo, bila nemoguća misija da pronađem te "podgoričke noći"  (o kojima sam čitao kritiku teofila pančića), a kamoli štogod drugo.

e sad, nije da sam se nešto trudio naročito, ali sam primetio da stvar uopšte nije komforna kako bi dolikovalo - ti uđeš u knjižaru u Crnoj Gori, i tamo se prodaju srpske knjige samo tako, imaš sva izdanja lagune i stubova kulture, a nemaš ognjena spahića, nemaš balšu brkovića. to mi je bio čudno, baš zbog "hajpa" koji sam dobio.

hoću da kažem, ja imam pozitivnu predrasudu prema toj sceni, ali i dalje nailazim samo na "guslanje", dakle: na usmenu informaciju, na priče, a ne mogu najnormalnije da pronađem ono što valjda jeste ta scena - romane, eseje, zbirke priča i pesama. i to nisam mogao da uradim u crnoj gori.

pa mi čudno.

[crippled_avenger]

Ja nemam pozitivnu predrasudu prema toj sceni pošto sam ubeđen da je to politički projekat, isto kao i crnogorsko pozorište i crnogorska kinematografija. Naprosto, to su ljudi koji su bili bliski određenim frakcijama DPSa koje su nekada bile mejnstrim a sada više nisu i svoje službovanje u toj krajnje oportunoj politici finansiranoj krvavim novcem naplatili su statusom umetnika u svojoj maloj sredini i kao takvi su se nametnuli u regionu.

Naravno da će beogradska LDP ekipa i izdavači Flore Brovine da budu oduševljeni činjenicom da je neko ko radi protiv Srbije izdao roman, ali to, kao ni sama poezija Flore Brovine, ne znači da među albanskim ginekolozima postoji jaka pesnička scena niti da među novinarima "Vijesti" postoji ozbiljna književna scena.

Pošto je u Crnoj Gori u jednom trenutku bila potrebna "visoka kultura", ovi ljudi su bili izabrani da budu deo te "primarne akumulacije" kulture pošto je njih prevashodno zanimalo da budu pisci. Međutim, dug je put od "Aj vi sad budite pisci..." do zaista ozbiljnog i relevantnog književnog opusa.

Ja posedujem "Hansenovu đecu" Ognjena Spahića, mislim da je to hrvatsko izdanje, i to je tipična novinarski koncipirana knjiga, dakle, zanimljivo odabrana lokacija i suva egzekucija bez ikakvog stila, autorstva, emocije.

To je meni bilo dosta slično prehvaljenom a u suštini mediokritetskom "Christkindu", čak je i štampa slična.

Činjenica je da su i savremeni hrvatski pisci potekli od kolumnista, ali ipak hrvatske novine su daleko ispred "Vijesti". Ali, daleko je to od Ferića, Radakovića, Tomića i ostalih regionalnih perjanica tog profila.

Kako kaže naš najveći pesnik, "Nema Crne Gore bez Turaka"...

[---]

može biti.

ipak, ja sam prilikom sticanja pozitivne predrasude bio vođen isključivo nekim svojim esteckim osjećajem.

recimo, čitao sam novinske članke adreja nikolaidisa, i tu video izvesnu nadrkanost i isključivost koja mi se dopala.

žanrovske priče balše brkovića bile su mi slabe, ali ne bez potencijala.

opet, u filmskim kritikama aleksandra bečanovića nalazio sam vazda mnoštvo uopštavanja sa kojima se nisam slagao, ali mislim da je njegov način pisanja i poznavanje materije dovoljno dobro da me zainteresuje za to što on piše.

e, pošto sam ja do sada uglavnom nailazio na odbacivanje te "scene", i uglavnom iz političkih razloga (čitaj: bliskosti sa DPS-om), ali bez estetskih argumenata ili ikakve analize, to mi je više stalo da pročitam šta tu, do đavola, piše. ti si, cripple, prvi koji je uopšte nešto rekao o tome šta se nalazi u romanu ognjena spahića i zašto ti se to nije dopalo.

a postoji i alergija koja mi se pojavljuje na pričanje bez poznavanja, pa da bih mogao da ispunim svoju patriotsku dužnost i napadam novu crnogorsku književnost - moram prvo da je upoznam.  

[crippled_avenger]

Znaš kako, na jeziku na kome se inače dosta slabo i nepreteciozno piše o filmu, kad se pojavi neko kao Bečanović i krene da se služi pretencioznom filozofskom aparaturom, to odmah zaliči na nešto ozbiljno. Međutim, ja sam u tim tekstovima u suštini nalazio jako malo supstance, a još manje sam je nalazio u nekim tekstovima koji ni ne pokušavaju da se sakriju iza sličnih naslaga.

Mislim da se ljudi uvek lakše razotkriju u nepretencioznom tekstu koji je sveden na ideju i tu su mi svi prilično pali, između ostalog i zbog načina na koji su branili DPS, pošto nije sporno to da oni neće biti ništa manji umetnici ukoliko imaju pogrešan stav, mislim da je to već dosta elaborirana tema, ali učestvovati u onome što je DPS radio a to je najnaivnije romantičarsko građenje nacije bez ikakvog pokrića u bilo kojoj savremenoj teoriji, razotkriva da su oni samo i naprosto budale.

Meni je od te ekipa najdraži naravno Ratko Radunović, s tim što se on nije petljao u politiku pa je samim tim i ostao na marginama, ali on ima svoj autentični glas, i svoj kredibilitet, ponovo izgrađen prevashodno u Beogradu, BTW.

Meni ta cela scena najviše liči na onu abortiranu, i u suštini, mediokritetsku scenu pajkićevaca koji su osetili kako ih pritiska breme istorije početkom devedesetih i pisali gomilu simpatičnih gluposti u POGLEDU, zastupali žanrovski film, Ljotića, četništvo, John Wooa, i ostale zablude. Meni je to taj profil politarta u suštini, i mislim da će Crnogorci tako i završiti, i isto tako mislim da se Biljana zato sa njima toliko identifikuje. Međutim, za razliku od tih pajkićevaca ovi su žestok second hand.

[---]

čekaj, koja se Biljana identifikuje sa njima? Srbljanović?

[crippled_avenger]

Pa da, ona je dobra sa Balšom i tom ekipom.

A da ne govorim o Filipu Davidu koji je pisao antisrpske članke za jedinstvenu novinsku formu, književni tabloid Crnogorski književni list, popularni CKL.

[---]

iz svojeg kratkog, fakultetskog "poznanstva" sa filipom davidom, uprkos izvesnom poštovanju koje imam za njegov književni rad, učinilo mi se tačnim to što sam kasnije od nekoga čuo da i jeste obeležje f. davida: da on osim Poa, Birsa i svojih generacijskih prijatelja (Kiša, Pekića, Kovača), dakle: potvrđenih vrednosti, koje uvek navodi kao svoj književni ukus, u stvari i nema estetskih opredeljenja za savremenu književnost - izvan političke pripadnosti. od njega sam zapravo i dobio tu razočaravajuću, masivnu (i masivno razočaravajuću) knjigu "Crnogorska žanr priča".

međutim, ono što mi ne dozvoljava da lako odbacim "scenu" o kojoj pričamo je prilično jednostavna stvar: bila ona naivna, nerazumna i budalasta, i kreirana u sprezi sa vlašću - sa tom scenom treba računati, bar na nivou informisanosti, jer oni su, najviše zbog tog "hajpa", nastupili sa određenim visokim pretenzijama.

meni se jedino čini da su te pretenzije neopravdane, jer niko ništa njiovo nije čito, niti se to nešto ozbiljno tretira u kritici.

[crippled_avenger]

Ja sam bio u Crnoj Gori kada je bilo održano književno veče na kome je Nikolaidis govorio o romanu koji Balša tek piše.

[David]

A da ne govorim o Filipu Davidu koji je pisao antisrpske članke...

[crippled_avenger]

Oprosti, Davide, nisam želeo da povredim tvoja antisrpska osećanja...  

[---]

a da manemo srbe, antisrbe, anticrnogorce, eldepeovce i depeesovce, i vidimo je l neko nešto čito...

znam da je teško pitanje, i da je lakše sad raspričavati se o milu đukanoviću, slobi, srbiji, otcepljenju, maternjem jeziku i tome slično, ali mene zanima ova druga strana priče koja se zove književnost.

blejde, ti reče da si analizirao Podgoričke noći, a osim te knjige, šta veliš, jesi l nešto drugo prelistao, ima li tu espapa? kako ti se čini?

[---]

sasvim slučajno:

Književnost na balkanski način i Crna Gora u Booksi

Revija malih književnosti u utorak, 20. studenog, počinje po treći put u Booksi. Ovoga puta se tamo predstavlja Crna Gora, najnovija balkanska država, koja je u međuvremenu ušla i u modu. Miljenka Buljević, organizatorica Revije, objašnjava kako je sve rezultat saznanja kako u Hrvatskoj zapravo i nemamo uvid u ono što se događa u susjedstvu, iako jezik ne bi trebao biti barijera. Revija je započeta 2005. godine, s predstavljanjem novije bosanskohercegovačke književnosti, a godinu nakon uslijedila je Slovenija kao izabrana zemlja.

«Revija je zamišljena kao regionalni festival, kako bi se predstavili književnici iz regije, naročito oni koji nisu objavljeni u Hrvatskoj», navodi organizatorica Miljenka Buljević. Rezultati ovakvog pristupa već su vidljivi, pa je, na primjer, tada nepoznati mostarski pisac Veselin Gatalo u međuvremenu kod AGM-a objavio roman «Geto», kasnije proglašen najboljim znanstveno-fantastičnim štivom na Sferakonu.

Selekciju autora koji će se predstaviti zagrebačkoj publici sastavio je poznati crnogorski književnik i publicist mlađe generacije Andrej Nikolaidis, kojega je sudsko suočavanje s Emirom Kusturicom spriječilo da doputuje u Zagreb. Naime, Kusturica je tužio Nikolaidisa zbog povrede časti, jer je ovaj pisao o redateljevoj povezanosti s Miloševićevim režimom. U svakom slučaju, Niklaidis je izabrao Jelenu Martinović, Vladimira Đurišića, Nikolu Nikolaidisa, Ivana Vojvodića, Jovanku Uljarević, Vladimira Vojnovića i Dragana Tripkovića. Svo oni su nekoliko godina ispod ili iznad trideset, te predstavljaju novi val crnogorske književnosti.

Kao uvod u Reviju malih književnosti organizirana je i regionalna konferencija «Književnost na balkanski način». Miljenka Buljević kaže kako je cilj konferencije povezati kulturne radnike specijalizirane za promociju knjiga. Metode rada i gosti su raznoliki, a potonji dolaze iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, a naravno, bit će tu i domaćih predstavnika.

«Književnost na balkanski način» započinje danas u prostorijama Zelene akcije i trajat će do ponedjeljka, 19. studenog. Također treba napomenuti kako će na Reviji gostovati i Balša Brković, pisac poznat hrvatskoj publici, čiju je «Privatnu galeriju» izdao Durieux, a koja s već spomenutim Nikolaidisaom i Ognjenom Spahićem, autorom «Hansenove djece», predstavlja sveto trojstvo nove crnogorske književnosti, koja inspiraciju nalazi u Thomasu Bernhardu, a ne u Njegoševim «istragama Poturica».

[David]

To 'antisrpsko', bar sto ste tice etiketiranja kriticara srbijanske/srpske dosadasnje politike, je Obicno Nje@ra (a i sire, onih koji ne zive u Srbiji ili Rs-u, dakle u Cro ili BiH, ili ovdje-ondje, a koji barataju istim 'anti-' sintagmama): vulgaran nacin da se diskreditituju oni koji izlazu kritici aktualni srbijansko/srpski politicki diskurs (kao i sve ostale, odakle vec dolaze, jer su uglavnom svi nacionalisticki).
Drugim rijecima: ako nisi u okvirima tog mainstream-
diskursa (srpskog, ili bosnjackog, ili hrvatskog, ili...), automatski si nas neprijatelj (citaj 'cijele nacije'), ma koliko kritike bile objektivne, razumne, precizno determinisane.

To su, u svojoj biti, obicne totalitarne fore za kripto-komunisticku, bolje receno totalitarnu djecu (ovaj put nacionalisticku), od kojih neki prihvataju takve dogme svojom medijsko-konzumentskom naivnoscu i mas-psiholoskom, kolektivistickom povodviljovscu (jer je 'srpsko/srpstvo' apstraktan pojam, koji obuhvata u sebi i lijevi desni politicki polaritet, znaci ne jedan segment nacionalnog, koji se u bilo kojem drustvu - zbog ideoloskih razlika - medjusobno konfrontira, iako je, znaci, i jedan i drugi - srpski, jer se odvija u zajednickom drustvu), a oni koji im to serviraju, potenciraju to - zbog ucvrscavanja svoje vlasti, takvom  pojmovnom manipulacijom (naravno, gro mase tu defekaciju i primi).

Prvi, obican puk (gledaoci Dnevnika javno-servisnog TV-a i citaoci vecernjih izdanja novina) uglavnom nista ne time dobijaju, izuzev mas-psiholoske potvrde okoline i samopotvrde da 'jesu pravi Srbi' (ili Hrvati, ili...), a svi to oni vec jesu - bioloski, ili, ako nisu, pripadnoscu jednom takvom drustvu, s tim da, za razliku od takvih prvih sljedbenika, oni koji im odredjuju parametre 'pravog srpstva' (ovog-onog) - prije svega profitiraju materijalno, preko ocuvanja vlasti.

Nikolaidis je polupismen i ideoloski tendenciozan tip, bar sto se tice njegovih politickig kolumna. To su ti mladi kreteni (generacija koja nije dozivjela normalnost prijeratne komunikacije i interakcije, sto nije njihova krivnja), koji zele biti anti-nacionalisti, ali nemaju, zbog nedostatka gornjeg prethodnog iskustva nesmetane nacionalizmima komunikacije, prave reference te stoga idu, tako dezorijentirani, u svoje nacionalisticke krajnosti (najvecim dijelom nesvjesni takvog svog nacionalizma).
Antipod im je, npr, Muharem Bazdulj, knjizevnik, publicista i novinar 'Dana' (pise cesto i u 'Vremenu').

[crippled_avenger]

Davide,

Ne moraš ti meni da objašnjavaš gde su moje zablude. Ja sam poznat kao ljubitelj ekstremno desnih i ekstremno levih devijacija, i nemam u suštini ništa puno protiv totalitarnih režima, tako da to što moj diskurs nije u skladu sa liberalnim tendencijama u stvari meni ne znači apsolutno ništa.

Možda bi mi značilo ranije, ali sad si zakasnio.

Međutim, negde sam razumeo ono što si ti hteo da kažeš. Tvoja poenta je otprilike je da ljudi koji ne govore u skladu onim što je većinsko razmišljanje na zemu određenih pojava i problema bivaju etiketirani nekom apstraktnom etiketom kao antisrbi a oni u stvari imaju neku potpuno drugu ideju. Slažem se. Ne znam da li si primetio ali izuzev Filipa Davida i izuzev u cilju zabave, nikada nisam olako tako etiketirao ljude.

Međutim, Filip David, sa kojim sam ja inače privatno sasvim OK, čovek jeste naprosto sklon antisrpskom aktivizmu koji u suštini nema neki drugi sadržaj a mi ga tobože ne razumemo. Ne, on čovek mrzi Srbe, oni koji ga vole pokušavaju da nađu neke racionalne razloge za to, nije lako bilo za vreme Holokausta u Srbiji, ovo ili ono, ali to je potpuno nevažno, ishod je isti, opravdano ili neopravdano ali Filip mrzi Srbe.

[Ghoul]

čak i ako načas prihvatim priču u terminima 'voli/ne voli' čitavu jednu naciju, znači, ako za trenutak iz razloga ekonomije prihvatim takav diskurs, malo mi je teško da ovo o f. davidu prihvatim/poverujem zato što kadija, koji je 'veliki srbin' u najčistijem, najnevinijem, najnenacionalističkijem smislu reči, o filipu davidu ima samo najbolje reči, a s njim je sarađivao godinama dok je snimao za rts. a kadija je VRLO nacionalno svestan, i da je david neki srbomrzac, siguran sam da o njemu ne bi onako lepo govorio.
sad, možda se ovaj mnogo izmenio od tada, '70ih godina, ali stekao sam utisak da su njih dvojica još u kontaktu...

[crippled_avenger]

E, ako Kadija kaže onda to menja stvari.

Pazi, Kadija je radio sa Davidom na RTS gde je David bio guru za celu tu fantastičarsku liniju i ja mislim da su se oni oko mnogo čega razumeli, i verujem da su lepo sarađivali. Ni ja nisam imao previše problema sa Davidom na faksu, a koliko čujem od Žike, ni David nema problem sa mnom, ali čovek je antisrpski nastrojen kad ga o tome pitaju. Međutim, čak ni ja koji sam imao znatno manje koristi od njega nego Kadija, ne bih sad na osnovu toga što je antisrbin preduzimao neku akciju niti menjao stav o Davidu.

Ljudi su sarađivali, David verovatno nije išao hodnikom RTSa i šamarao ljude što su Srbi, zašto bi Kadija imao problem sa tim? Konačno, obojica su u dubokoj suštini konzervativci i verovatno se razumeju.

[crippled_avenger]

Evo daću jedan primer o Davidu.

Recimo, govorimo nešto o bombardovanju. David naravno misli da nas je trebalo bombardovati. I to je potpuno u redu. Ima čovek argumente. Međutim, onda kaže David da radioaktivna municija koja je ispaljena nije štetna. E sad, pazi, i za to može da bude argumenata pošto neki ljudi rukuju tom municijom i živi su i zdravi su, e sad ona menja formu kad se ispali tako da onda možda postaje štetnija, no hajde da kažemo, ni radioaktivna municija nije štetna. Međutim, David kaže, ali ne samo da municija nije štetna, ona je korisna! I sad ja pitam kako je korisna. pa kaže David, i ne šali se uopšte, kaže korisna je zato što se često radioaktivni elementi inače stavljaju u zemlju kako bi je đubrili, i eto ta municija će sad učiniti našu zemlju plodnom.

U ostale političke stavove koje je iznosio ne bih sad da ulazim pošto sad tu uvek može da se nađe neki argument jer jednom smetaju klerikalci, drugi misle da su Srbi izmislili ustaše (recimo David je u tom fazonu), i tako...

[BladeRunner]

Zika

ima li tu espapa?

Naravno da ima, ali na početku da dam jednu malu napomenu vezanu za moj književni ukus. Ako izuzmemo par bisera kao što su 'Lovac u žitu', 'Na putu' i 'C.A. Blues', ja zaista ne volim romane o NIČEMU. Iz nekog razloga, većina savremenih crnogorskih (i srpskih) pisaca počne pisanje, pri čemu nemaju pojma gdje će se roman završiti. Tu ne postoji istraživanje u smislu da pisac obiđe par lokacija i pročita par stručnih knjiga kako bi se bolje pripremio. Pisanje je jednostavno: U osam uveče, kad ukućani spavaju, uključi se kompjuter i nemiri duše preliju na ekran. Ovakvo pisanje je dominanto danas, ali ja stvarno nisam osoba koja ima strpljenja da čita o nečijim unutrašnjim nemirima i razmišljanjima u formi koja je duža od dvadeset strana. Mislim, super je 'Amarcord', ali nije svako Felini.

'Privatna galerija' Balše Brkovića je ovakva knjiga. To je roman koji po formi više liči na produžen esej, a posvećen je mnogobrojnim crnogorskim javnim ličnostima, od kojih su većina političari. Ležeran i lagan stil pisanja, ali nema tu ni priče, ni zapleta, ni bilo čega, osim krpica iz crnogorskog javnog i tajnog života. Što se taj život bolje poznaje roman je zanimljiviji i zaista nije dosadno štivo. Meni je legao u smislu da mi je držao pažnju, ali isto kao što sam ga pročitao, mogao sam i da ga ne pročitam. Smatrao sam ga (a i danas ga smatram) jednim romanom koji ima relativno zanimljivu, esejističku formu (slike i teme, nešto kao Pavić Lite), fino je napisan i odlično zaokružen (u smislu da nigdje nisam osjetio kako bi, na osnovu ovog nacrta, mogao da nastane bolji roman). Sa druge strane, teško da je ovaj roman išta pokrenuo u meni. Slično filmu koji nije dobar i ne funkcioniše kao cjelina, iako su dobri glumci, dobra režija i dobar scenario. Nije me oduševio, ali sa druge strane, to je OK štivo koje je potpuno ravno savremenim srpskim "klasicima", for better or worse. Na mojoj listi, to bi bilo 6-/10, uz podsjećanje da o Balšinoj poeziji mislim sve najbolje i da me jako prijatno iznenadila.

'Hansenova djeca' Ognjena Spahića je već roman o nečemu. Priča o koloniji gubavaca je jako zanimljiva i na nivou ideje ovo je nešto što zaista treba da se pročita. Kad smo kod izvjedbe, meni djeluje da Ognjen ima jedan veliki problem kod svojih romana, a to je da nije najbolji u procjeni koje djelove radne verzije treba ostaviti, a koje ne. Zbog toga, njegovi romani mi najčešće djeluju nedorađeno, pri čemu su djelovi romana jako neujednačeni. Spahićeva književnost se tretira kao smrtno ozbiljna, mada je za mene on pisac koji obećava. Mislim da će u nekom od svojih sledećih romana Ognjen isporučiti nešto zaista dobro, možda čak i izuzetno - čini mi se da ima potencijal za tako nešto (uprkos užasnoj, grozomorno lošoj priči u 'Podgoričkim noćima'). Ovakva kakva je, ova knjiga zaslužuje 5/10.

Andrej Nikolaidis je jedan od onih pisaca koji napišu pička, pa je to kontraverzno. Od njega sam čitao bizarnu 'Zašto Mira Furlan'. Nikolaidis jeste beskompromisan u priči i slikama koje daje, ali od navedene trojice, za mene je on pisac koji najslabije barata riječima. Takođe, politički stav koji je legitiman u književnosti, kod Nikolaidisa postaje svrha samom sebi i opterećuje roman, nebitno da li se slažete sa njegovim stavovima ili ne. Nikolaidis je školski primjer pisca koji vas siluje poentom. Ipak, Nikolaidisu se ne može osporiti zanimljivost. Sve što sam od njega čitao do sada čitao sam u totalnoj nevjerici ponavljajući sebi 'Šta li će sada groteskno da uradi/napiše'. Da me neko nakon romana pitao 'Da li je to čemu?', rekao bi da je njegovo pisanje nabacana gomila svega i svačega od koje se ne vidi ništa, a pogotovo ne suština. Sa druge strane, i pored ovakvog mišljenja, imam potrebu da do kraja pročitam njegove knjige. Na neki način, Andrej Nikolaidis jeste jedinstven u sposobnosti da iritira moj književni nerv, ali ga sa druge strane dovoljno isprovocira da roman pročitam do kraja. Ne cijenim ga kao pisca iz prostog razloga što je njegovo pisanje po stilu često na nivou srednjoškolskog rada, ali priznajem da bi pročitao bilo koji njegov roman da mi padne pod ruku (i kasnije ga vjerovatno iskasapio u ocjeni). 'Zašto Mira Furlan' sam čitao jako davno, pa ne mislim da mogu da dam neku objektivnu ocjenu, ali pošto sam danas dobro raspoložen, neka to bude 4+/10.

Da li je ovo vrijedno čitanja? Jeste bez ikakve sumnje! Nikolaidisa treba čitati, naročito ako volite žanrovsku književnost. Možda ćete uživati, možda nećete, ali teško da će biti dosadno. Brkovića treba čitati kao pisca koji pokušava da piše lento stilom Selimovića ili Andrića, te pretenduje na 'ozbiljnost'. Upravo to što pokušava da igra u prvoj ligi, njegova djela čini bolno ranjivim, jer priziva poređenje sa gorostasima književnosti, a Brković to ipak nije (bar nije trenutno). Inače, daleko od toga da je loš: dopada mi se njegova rečenica. Ognjen Spahić je nešto između njih dvoje. Nije beskompromisan kao Nikolaidis, ali nije ni play safe kao Brković. Ako u Americi nađe književnog agenta koji će da mu brutalno kasapi knjige prije objavljivanja, on bi zaista mogao da bude odličan pisac.

Jedno je sigurno: crnogorska savremena književnost nije inferiorna u odnosu na ono što sam ja čitao od savremene srpske i hrvatske književnosti. E sad, što ja o toj književnosti nemam bogznakako visoko mišljenje, više je moj problem nego problem crnogorskih pisaca.

P.S. Mozda i ovo bude korisno: http://www.znaksagite.com/diskusije/viewtopic.php?t=3176&highlight=Podgoricke . Sve najbolje.

[---]

to se traži, blejde, junačino!

ništa, rezime je sledeći: knjige nisu lako nabavljive, čitalaca nema, ali u novoj crnogorskoj književnosti ima nekog vraga... još uvek u povoju, je li... dobro, potrudiću se malo više da pronađem knjige, i videćemo kakvi su mi utisci.

a što se tiče ovoga:

Ako u Americi nađe književnog agenta koji će da mu brutalno kasapi knjige prije objavljivanja, on bi zaista mogao da bude odličan pisac.

verujem, oslanjajući se, doduše, na svoje tanko iskustvo, da će mu i sami profesori pisanja u Ajovi biti od koristi. tamo se Fiction Writing ozbiljno shvata, ti studenti se pripremaju za posao pisca, i nije etički, misle Ameri generalno, a ovi u Ajovi još i više, zbog ugleda kursa, da nekome uzmeš 30 000 dolara godišnje i ne naučiš ga kako da se snalazi u književnoj realnosti (tj. kako da se najede leba od pisanja).

možda je i to jedan od razloga za "realističnost", akademluk i tradicionalan profil savremene američke proze (bukovski je naročito bio razočaran tim "školovanjem" pisaca, posprdno ih, iz jednog romantičnog ugla, poredeći sa džekom londonom, hemingvejom ili balzakom, piscima koji su "živeli" svoje pisanje, rizikovali zdravlje zbog njega, sedeli pred papirom "i krvarili", kako reče hemingvej).

opet, za nekog ko dolazi iz ex Yu klime u kojoj vlada pogrešno pročitan postmodernizam (koji kod Amera jednostavno ne pali), knjige ni o čemu, piskaranje radi objavljivanja i javne uloge "pisca", američki psirtup ne može da šteti. bar će ga osloboditi nekih zabluda.

ako se to desi, biće korisno naročito publici koja, kao blejd, voli da čuje Priču, tj. zaplet, a nije gadljiva ni na poente.

[ainu]

S obzirom da htio-ne htio pratim rad tzv. "mlade crnogorske knjizevnosti", jer je Crna Gora mala sredina i morate se sresti sa njima ne samo po medijima, nego i na ulici, evo i ja da kazem nekoliko (subjektivnih) komentara/pojasnjenja.
To sto knjiga nema po knjizarama nije cudno, jer su se knjige Balse Brkovica i Ognjena Spahica prodavale uz novine za 4 eura, tako da nije bilo reizdanja jer se ne bi isplatilo (prva izdanja su izasla u Zagrebu i bila su veoma skupa).
Inace daleko najbolje knjizare su u Podgorici, kao i u svemu drugom tako i u kulturi Podgorica i ostatak Crne Gore su nebo i zemlja. Budva je nakon Tivta najmanji grad na obali, i nema neku narocitu kulturnu scenu tokom citave godine, tako da ona nije dobar uzorak, pa ni Bar, mada je znatno veci grad.
Sto se tice samih autora, istina je da se u velikoj mjeri radi o mitu koji siri dnevnik "Vijesti" u kome je urednik Brkovic, inace sin poznatog i kontroverznog pisca Jevrema Brkovica koji je dosta ucinio na promociji svog sina i njegovih drugova buduci da je njegova izdavacka kuca "Duks" izdala neke od zbirki pjesama i prica ovih autora prije nego su presli na pisanje romana.
Mit je prosiren dalje i na tzv. "novi crnogorski film", u koji spadaju autori poput Marije Perovic i Nikole Vukcevica (ciji filmovi su manje-vise bezvrijedni, ali je vijest dana na dnevniku da je Vukcevic dobio nagradu publike na nekom festivalu u Alabami ili Juznoj Karolini).Ide se dalje na glumce, muzicare, etc.
Sto se tice knjiga konkretno, ne vidim kako "Privatna galerija" moze biti iole zanimljiva nekom izvan Crne Gore, ona je ovdje zanimljiva jer se iza likova "kriju" (glupo je reci kriju jer su imena cesto samo skracena tako da je ocigledno o kome se radi tipa "Vana Zig"=Ivana Zigon) ljudi koje manje-vise svi u Podgorici znaju, pa su bili zainteresovani iz ljudskog poriva da se stalno tracari i saznaju socne pojedinosti iz necijeg privatnog zivota. Knjiga je naivna, fura neki stil koji pokusava biti neka buntovnicka proza, ali se zaboravlja da je '68. davno bila (Balsa je tip koji je nosio dugu kosu i mindjusu u uhu po sopstenom prizanju da bi izrazio bunt-kako je to originalno!), a za nju niko ne bi znao da nije "Vijesti", Jevrema i  par Jevremovih zagrebackih prijatelja koji su je izdali. Ovdje je onda krenula masinerija kako je to "najveci bestseler od Sutle do Nisave", da bi poslije sam Balsa priznao da knjige nema u prodaji u Srbiji, a u Sarajevu ne samo da je nijesam nasao u knjizarama vec niko sa kim sam razgovarao nije ni cuo za nju niti njenog autora.
Brkovic kao  medijska licnost je  jako arogantan, redovno pise kolumnu u "Vijestima" subotom, jedan dosta bijedan pokusaj "Reci nedelje", punu ispraznih frazetina tipa "otmjeni", "znakoviti", "brend", "kultni" i slicno.
Drugi autor je Andrej Nikolaidis, ciji roman "Mimesis" sam citao. Nikolaidis kao novinar je dobar, ako ste na njegovim politickim pozicijama, moze da vas odusevi, ako ste protivna opcija, naravno da vas jako iznervira. Covjek medjutim uvijek govori sto misli, a tesko da ga u Srbiji publika (sem LDP-a)moze prihvatiti sira  zbog njegovog odnosa prema ratu u Bosni, srpskoj crkvi, i slicno.
Njegov je problem upravo sto je on dobar novinar, i to se odrazava na njegovo pisanje- ova knjiga konkretno izrazava njegove politicke stavove-i dok sam se saglasio sa mnogim stvarima koje je on tamo napisao niti u jednom momentu nijesam pomislio da se radi o knjizevnom djelu neke vrijednosti. Knjiga je upravo kao takva prihvacena u Hrvatskoj i BiH- mnogi je hvale zbog stavova (na foru"vidi stvarno ima neko u CG ko nije cetnik-divljak koji masturbira na Dubrovnik u plamenu"), kao da je to cilj knjizevnog djela, to je kao da se sa nekim politickim govorom umjesto na izbore prijavite  za NIN-ovu nagradu).
Spahica imam ali se nijesam nakanio procitati ga, citao sam neke price koje su bile blago receno bez veze, inace misljenje je najcesce da je on najvise pisac od ove trojke, i da ima najveci potencijal.To ne mogu potvrditi dok ne procitam njegov jedini roman.
Obicno se "mlada cg knjizevnost" ne svodi na ovu trojicu, tu je Dragan Radulovic, ciju sam zbirku prica "Vitezovi nistavila " citao, i koja je materijal za neke crtice u novinama a ne ozbiljnu knjizevnost (to su neke slike na foru "Karaktera", otprilike tipa "partijski funkcioner", "novopeceni bogatas", etc.) uglavnom vec izraubovane metafore koje nijesu ni lokalno pretjerano zanimljive.
Tu je Becanovic, koji pise poeziju koju niko ne cita i filmske kritike koje moze da cita samo neko ko zna na pamet "Klajn-Sipka" rjecnik. Tu su neki zaposleni u "Vijestima" kao Dragana Tripkovic od koje je Balsa napravio znacajnu pjesnikinju, i jos neki mladi pjesnici medju kojima su uglavnom njihove kolege sa posla i rodjaci (tako bar troje Brkovica ima objavljenu zbirku poezije, pored Balse i Jevrema, a Sanja Martinovic, takodje "istaknuta pjesnikinja" udata je za Nikolaidisa, dok je nagradu za poeziju dobio bliski rodjak pjesnika bliskog Brkovicima,Branka Banjevica, Djurisic).
Sve u svemu, mozda i postoji neko u Crnoj Gori ko zna da pise, ali trenutno je samo jedan nacin da se knjiga objavi, ili da se finansira filmski ili pozorisni projekat, i da mediji to sve proprate, a to je ulazak u taj krug (koji je pretenciozno imao "okupljanja ponedjeljkom"u Balsinom stanu, u jos jednom grotesknom pokusaju da se Balsa i drugovi igraju Pariza sezdesetih).

[Ghoul]

ala si ih opravio, svaka ti čast!  

[Alexdelarge]

Nikola Malović, pisac
Udice lutajućeg Bokelja
U poetičkom smislu, ovo je roman-parangal. Niko od čitalaca neće preostati neulovljen, kaže Nikola Malović, pisac dela ,,Lutajući Bokelj"


Nikola Malović (1970), srpski pisac iz Boke Kotorske, dobitnik je književne nagrade iz Fonda ,,Borislav Pekić", a početkom jula beogradska izdavačka kuća ,,Laguna", u ediciji ,,Meridijan", objavila je Malovićev roman ,,Lutajući Bokelj". Malović vodi čitaoca na putovanje u zvanično najlepši zaliv na svetu. Prikazuje Boku Kotorsku kao samostalnu i suverenu državu, punu turista, i iznenadnih situacija, neobičnih dešavanja, misterioznih nestanaka. Pratimo pustolovine Malovićevog junaka, savremenog Odiseja, kroz 24 poglavlja. Vidimo sve letnje mediteranske boje plavog, i kad pisac napiše ,,so" - osećamo u ustima slani ukus. ,,Lutajućim Bokeljom" srpska književnost dobila je pravi mediteranski roman koji je u oktobru, prema istraživanjima on lajn knjižare www.knjizara.com širom Srbije, Republike Srpske i Crne Gore bila jedna od najtraženijih knjiga.

Smeštajući radnju između mašte i sadašnjeg vremena, kako ste zapravo prikazali Boku Kotorsku?

Otcepio sam je, i na taj literaran način zadovoljio makar istorijsku pravdu: Boka Kotorska nije se na legalan način nikad udružila sa svojim prvim brdsko-planinskim susedom. Devet kneževskih glasova protiv, s pištoljem iz 40-ih uz slepoočnicu, pretvorilo se silom prilika - u da, u saglasnost da se dugoročno stane na ludi kamen. Od Boke u romanu napravio sam, naizgled idiličnu, samostalnu i suverenu zalivsku državu - kao odgovor na referendum, znate koji, i kao uvod u ono čega će Evropa još da se nagleda. Da li će to biti nakon 2007. nastavka kosovske epizode ili nakon raspada samostalne i suverene Belgije, svejedno je.

Kako opstaje takva nezavisna Boka?

Kako bilo, Boka je u romanu nesposobna da opstane, kao što bi i bila da su se ostvarile ideje Matice Boke. U Kotoru stoluje visoki predstavnik, što jasno govori o suštinskoj nezavisnosti i Kotorske i njoj susednih državotvornih geografskih pošalica. S druge strane, Boka je divinska instalacija, jedini fjord na Mediteranu, čudo za oko sa čak 5000 godina dugom civilizacijskom, multietničkom pričom. Roman ,,Lutajući Bokelj" je književna enciklopedija mediteranskog načina življenja, načina mišljena, načina hranjenja, načina gledanja na fenomen turizma. I to je sve tek vrh ledenog brega. Dan sutrašnji, posmatran iz Zaliva, koji je sve vreme teatrum mundi - slika sveta, ne izgleda ružičast.

Vi ste čovek s Mediterana, rođeni u Kotoru, diplomirali književnost u Beogradu, živite u Herceg-Novom... Ima li u knjizi autobiografskog?

Ima. Čak i kad pisac govori o Vama, on govori o sebi. I kad piše o starom Egiptu, on opisuje svoje vreme.

Lutajući Bokelj je Niko, svojevrsni savremeni Odisej. Za čim on traga, kroz kakve preobražaje prolazi?

Odisej se pod imenom Niko predstavio kiklopu Polifemu. Odisej nam je poznatiji po lutanjima nego po onome što je bila njegova, prava, suština: da rodnu Itaku uopšte ne napušta. Boka Kotorska je ta Itaka, zvanično najlepši zaliv u grupi od 30 sličnih, pozornica svih globalnih preobražaja, scena očigledne transformacije globalnog zla u gore, kao i transformacije junakovog duhovnog ja - od paganskog ka hrišćanskom. Niko ima, pride, milenijumski cilj: da konačno ponudi odgovore, ne samo da lamentira nad upitanostima bez rešenja.

Broj od 24 poglavlja ponovo upućuje na Homera. Ne čini li Vam se da je grčka mitologija već dovoljno korišćena u našoj i svetskoj književnosti?

Svakako, samo se nisu mnogi drznuli da upravo dopišu kraj Homerove Odiseje. Po tome je ,,Lutajući Bokelj" kuražan, hrabar roman. Odisejevo putovanje ne završava se Ulisovim, iliti Nikovim povratkom na Itaku. Prema Tiresijinom proročanstvu, Odisej će okončati svoje putešestvije tek onda kada dobrodi, pazimo, do naroda koji više ne ume da prepozna veslo. U simboličnom smislu, nismo li to svi mi? Znamo li, globalno uvezani, kuda to veslamo? Znaju li to oni kojima mir ne silazi s usta, a ratnim bubnjevima udaraju u ritmu veslanja? U 24. glavi čitalac će se, hteo-ne hteo, složiti s tim da Niko jeste antijunak dana sutrašnjeg. Ne samo u ravni ekologije i duhovnog promišljanja, nego i u onim ravnima, bitnim po opstanak književnosti s velikim K. Književnost bez Boga, ljubavi i smrti, još od Skerlića, bila je literatura drugog reda. Sve što se obraća čulima prosto je, pa je u tom smislu, na mahove, prost i ,,Lutajući Bokelj", ali ne generalno. Napiši, govorio sam sebi tokom pet godina, roman-znak, uporedni sistem bez kojeg u savremenoj srpskoj književnosti nema ozbiljnije priče o Mediteranu, a koja ne bi uzimala pekićevski književni oreol u obzir.

Šta ste hteli da postignete čestim korišćenjem engleskih izraza?

Hteo sam da ukažem na realno loše stanje u kojem se svi nacionalni jezici danas nalaze. S druge strane, roman progovara svim srpskim jezicima, novim i starim, kao i latinizmima, iako mu najautentičniji pečat ipak daje preinačena romanska leksika - bokeljski govor.

Da li može da se kaže da smo ,,Lutajućim Bokeljom" dobili upakovani Mediteran, ,,leto za poneti"?

Jamačno. Čitalac će da čuje fon zrikavaca iako ,,Bokelja" bude čitao ovih dana. Tekst tumači tajne koje nijedan turistički vodič nije kadar da prenese. Mediteranologa je malo, a Niko to jeste. Glavni junak je organski Mediteranac, po svemu što čini. Poglavlja sve vreme pulsiraju plavo-belim bilima. U poetičkom smislu, ,,Lutajući Bokelj" jeste roman-parangal. Niko od čitalaca neće preostati neulovljen. Premnogo je ovde pobacanih udica.

Marina Vulićević

[Jamesdean Hadzibegic]

Joj, ja sam citao onog Ognjena Spahica. Prico je nesto i na TV. Pacovljenja mislim da se zove. Not my cup of tea, rekli bi Englezi na to. Al, ako cemo iskreno, nema tu niceg cudnog koriste ljudi priliku, sad je vrijeme za pravljenje nove nacionalne "velicine". Vazno je ugrabit` sad poziciju, a kad dodje zeman, bices novi Babo.

Ista se stvar desava i u Bosni. Faruk Sehic i Goran Samardzic sa svojom pricom o bosanskom jeziku i bosanskoj knjizevnosti. Al meni je to sve providno, ja ljude dijelim na bogate i siromasne, gornje i donje. Nema druge podjele.
Svi se bolan oni bore za fondove iz drzave, bolan, sve se danas oko marke vrti, ovo je kapitalizam, para je bog. Ali, to je nasa pamet, to smo htjeli. Samo ljude stid reci iskreno sta je. Nego se zaklanjaju iza vel`kih rijeci.

Ali, sve je to samo maska da se shoopci ne dosjete i ne pobune.
Jer su danas svi ovjde samo zbog para, bolan.

[---]

Sud u Podgorici osudio je Andreja Nikolaidisa na kaznu od 12 000 eura koje mora platiti Emiru Kusturici kao naknadu za klevetu i duševnu bol

SPLIT - Crnogorski viši sud u Podgorici osudio je romansijera i novinara Monitora, Andreja Nikolaidisa, te tjednik Monitor na kaznu od 12 tisuća eura koju moraju platiti redatelju Emiru Kusturici kao naknadu za klevetu i duševnu bol.

Kazna je izrečena zbog teksta iz 2004. pod naslovom "Dželatov šegrt" u kojem Nikolaidis - autor romana "Mimesis" i "Sin" objavljenih u Hrvatskoj - optužuje Kusturicu da je bio dio Miloševićeve propagandne mašinerije koja je "proizvodila glupe, ružne i pokvarene" i da "većinu onog što je stekao duguje magarcima".

Povod za tekst bio je Kusturičin intervju u Le Figarou u kojem je ovaj ustvrdio da u ratu u BiH nije bilo žrtava, ni krvnika. Kusturičinu građansku tužbu osnovni je sud odbacio, ali je viši sud preinačio tu odluku, i zato što se novinar "s podsmijehom izražava o Kusturičinim umjetničkim dosezima". Andrej Nikolaidis na odluku suda reagirao je priopćenjem u kojem kaže kako je presudom "pritisak države Crne Gore na mene postao neizdrživ, a moj život u Crnoj Gori nemoguć".

- Ja tu kaznu neću platiti jer taj novac nemam - rekao je Nikolaidis u ponedjeljak u razgovoru za Jutarnji. - Ali, nije moja egzistencija problem. Problem je u tome što je za tihu većinu stanovnika Crne Gore Kusturičina verzija ratnih zbivanja još uvijek prihvatljivija od moje. Vjerujem da je odluka suda i političko svrstavanje.

Nikolaidis ističe kako je cinično što je podgorički sud odluku donio nakon beogradskog mitinga za Kosovo, gdje je, kaže, "Kusturica bio glavni i najekstremniji govornik". - Kusturica je sam ispunio i potvrdio ono što sam o njemu pisao. Osuditi me nakon tog mitinga, to je cinizam.

Nikolaidis upozorava i na činjenicu da je Kusturica redoviti gost Crne Gore, da tamo ima i nekretnine i investicije.

- Sarajevske su novine nedavno pisale o Kusturičinoj imovini u Srbiji i Crnoj Gori koja se mjeri milijunima - ističe Nikolaidis. - Budimo otvoreni: da me u Crnoj Gori tuži bilo tko tko ima milijun, dva ili tri eura, taj bi dobio na sudu pa da je i ubio nasred ulice.

Nikolaidis je zabrinut što je osuđen i zbog "podsmijeha umjetničkim dosezima".

- Ako sud brani nečije umjetničke dosege od podsmijeha, onda to znači da je taj netko - dakle, Kusturica - državni umjetnik. Kako se netko u Crnoj Gori može baviti umjetničkom kritikom nakon ovakve presude?
Nije mogao na sajam knjiga u Leipzig
Nikolaidis je rođen 1974. u Sarajevu, a 1992. se kao izbjeglica preselio u Ulcinj, gdje živi. Premda su mu otac i supruga Crnogorci, a u Hrvatskoj ga se uz Ognjena Spahića drži glavnim glasom nove crnogorske kulture, Nikolaidisu je višekratno odbijeno crnogorsko državljanstvo. Zbog problema s dokumentima, nije mogao sudjelovati na sajmu u Leipzigu, gdje je trebao biti gost Hrvatske kao zemlje partnera. Kusturica je u Srbiji već dulje vrijeme svojevrsni državni umjetnik, a na festivalu na Kusturičinu privatnom imanju Drvengrad redovito se pojavljuju visoko pozicionirani srpski političari i svećenstvo.

[---]

INTERVJU : Nikola Malović, autor bestseler romana ,,Lutajući Bokelj"
Mislim i pišem na srpskom
Priručnik za crnogorski jezik u funkciji je izrazitog govora mržnje. Priručnik podvlači, slovom recenzije, kako je tzv. crnogorski jezik \oduvek bio ,,a i danas je, nerazumljiv Srbima". Kakva laž! Crnogorski dijalekti srpskog jezika uvek su bili varijeteti, bogatstvo našeg jezika


Roman ,,Lutajući Bokelj" Nikole Malovića dobitnik je prestižnog književnog priznanja ,,Laza Kostić", saopštio je 12. marta u Novom Sadu Nenad Šaponja, predsednik žirija, i obrazložio da se radi o ,,knjizi koja spada u one retke romane, pisane u našem vremenu, koji brodeći između autentičnog postojanja i privida uspevaju da čitaocu modernim jezikom daju nešto od tradicionalne književne vrednosti".

Roman ,,Lutajući Bokelj" (Laguna, jul 2007) već je ovenčan i nagradom iz Fonda Borislav Pekić. U danima za nama, našao se u širem izboru za NIN-ovu i Vitalovu nagradu, te u užem izboru za nagrade Miloš Crnjanski, Meša Selimović i Branko Ćopić. Zvanično, reč je o najprodavanijem naslovu na svim prošlogodišnjim obalnim Sajmovima knjiga, o kuriozitetnom romanu koji se od pojavljivanja, bez izuzetka, nalazi na svim mesečnim listama sajta njnjnj.knjigainfo.com i pred kojim je, za manje od godinu, upravo treće izdanje.
Nikola Malović rođen je u Kotoru 1970. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Živi u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj.

Kao gost novosadskog Salona knjiga rekli ste, primajući nagradu, da je vaš roman elegija, himna ljubavi i apokaliptična vizija u isti mah?

- Akcenat je svakako na ovom poslednjem. Slikan svim bojama, ukusima i mirisima Mediterana. Roman se u čitalačkom oku pretvara u teatrum mundi, u sliku današnjeg globalno uvezanog sveta. Nalik je pesmi Laze Kostića koji nije više verovao u demokratiju. Na oltar svog poetskog testamenta postavio je vizantijsku ikonu, spoj istoka i zapada, sliku ljubavi. U osnovi, i ,,Lutajući Bokelj" je ljubavna priča s jedne strane, preinačena Homerova ,,Odiseja", storija o heroju naših dana koji vapi za ljubavlju. Ali, ovaj roman je i mnogo toga još. Beskompromisno štivo, puno udica na koje čitaoci srpske književnosti nisu navikli.

Menjaju li prestižne nagrade svoje dobitnike?
- Sve upućuje na to da menjaju. Jedno je pisac do nagrade, a drugi biva potom. Laureat zato mora da stalno vodi računa da se ne pogordi preko mere. Nagrade obavezuju. Čak se i one stare iznova zarađuju.

Pred nama je nestala karika srpske književnosti, i to ona obalna. Zar je bilo nužno otcepiti Boku Kotorsku i od nje napraviti zasebnu zalivsku državu?
- Tim otcepljenjem na romanesknom referendumu ubijeno je mnogo muva. U romanu jasno vidite da globalno uvezani svet, paradoksalno razbijen na paramparčad, vapi za kraljem ujediniteljem. Neko u njemu vidi mesiju, nako antihrista, po čemu ram ,,Lutajućeg Bokelja" prevazilazi granice našeg prostora. U Kotoru stoluje visoki predstavnik Ujedinjenih zemalja, što je ironija par ekselans. Nema samostalnosti u recesivnim vremenima. Ima samo crnog, žutog i belog roblja. A naokolo - tihuje more nepravde.

Ima li izlaza iz Boke kao slike sveta? Kako se napušta to ostrvo, za koje ste rekli da je sa tri strane okruženo morem kamena, a s jedne morem mora?
- Sve vreme sam se držao jedne od mogućih definicija književnosti, po kojoj je ona zbirka delotvornih recepata. Izlaz postoji, ali nije oličen u bežanju, napuštanju prostora. Naime, dva su u romanu glavna junaka, Niko - moderni Odisej, i zaliv, kao kod Andrića most ili kao kod Rutmana grad. Junak Niko ne nalazi da je uputno otići iz zvanično najlepšeg zaliva na svetu. Ko bi bio toliko lud da napušta povlašćenu geografiju!? Izlaz postoji u drugom smislu: nije horizontalna, već vertikalna kategorija.

O prvoj rečenici vašeg romana povelo se dosta priče. Na jednom cg-forumu kazuje se kako je očigledno da ste nagradu ,,Borislav Pekić" dobili zbog rečenice koja glasi: Još uvek mislim na srpskom?
- Nekvalitetni zaključci ne zaslužuju komentar. S druge strane, ja još uvijek mislim i pišem na srpskom. Jezička alternativa naprosto ne postoji. Ko misli drukčije, samovoljno pristaje da u startu bude inferioran u ozbiljnoj lingvističkoj raspravi.

Nedavno je objavljen tzv. ,,Priručnik za crnogorski jezik". Priručnik predviđa 3 slova više i dva padeža manje. Je li ovo pravi dodatni jaz između srpski i nesrpski orijentisanih govornika u Crnoj Gori?
- Pomenuti priručnik je čedo upravo - promislio sam, pa kazao - fašistoidnih tendencija. Koliko sam mogao da propratim iz štampe, premda i to sasvim slučajno, jer sam se od referenduma naovamo sasvim diskonektovao od novonastale pravne tvorevine, takozvani priručnik u funkciji je izrazitog govora mržnje. Priručnik, elem, podvlači, slovom recenzije, kako je tzv. crnogorski jezik oduvek bio ,,a i danas je, nerazumljiv Srbima". Kakva laž! Crnogorski dijalekti srpskog jezika uvek su bili varijeteti, bogatstvo našeg jezika. Priručnik je otud neupotrebljiv, lingvistički ništavan, jednokratan, u funkciji je permanentnog produbljivanja jaza između nas i nas. Tumor pod krinkom jezičke redefinicije.

Autor:
Mila Milosavljević

[Ghoul]

kao što je u medijima izdašno dokumentovano, nedavno sam bio u prilici da se nakratko i naslatko upoznam sa stanjem u bratskoj i dojuče-federalnoj republici crnoj gori.

na ovom mestu osvrnuću se na uvide stečene glede tamošnjeg kulturnog života, i elite koja isti stvara.

biću kratak, jer je stvar vrlo deprimirajuća i baca me u bedak već sama pomisao na to.

jednom rečju: PROVINCIJA.
palanka, sa svim onim najgorim što je takvom čini.
ako toj palanci dodate činjenicu da je palanka nedavno postala 'nezavisna' (od srbije), onda smesi dodajte i razumljivu, neizbežnu potrebu da se stvori 'autentična' lokalna elita koja će potvrditi postojanje lokalne kulturne scene i elite nevezane za mrske srbe i ostale okupatore.
dimbo je to već vrlo precizno i lucidno dijagnostifikovao na ovom topiku i tome nemam šta da dodam: potpisujem sve što je reko, i za domete te ekipe, i za razloge što su baš oni, i sve.
znači, to je jedna orgija malograđanskog (najčešće otvoreno, a ređe prikriveno ispolitizovanog) diskursa u kome žabe, koje su videle da se konji potkivaju i same podižu svoje zelene batake.

znači, jedna scena svesna svoje ograničenosti, malobrojnosti, lokalnosti – i posvećena još većem potenciranju te lokalnosti, kroz gotovo incestuozni INBREEDING, kroz degutantni homo stroke me so that I stroke you, u kome bukvalno ekipa od 5-6 imena međusobno sebi dodeljuju nagrade, pozicije, nameštaju poslove, itd.
reći će neko, pa to ima i u srbiji.
ima, al u srbiji ima stotine ljudi koji to rade, ima više medija, više izdavačkih kuća, više umetnika i kvazi-umetnika: a ovde gde imaš mikro-zajednicu od 6 imena, to prosto bode oči.



nego, da ne pričam uopšteno, i o stvarima koje su mi domoroci pričali o trećim licima, daću vam 2 ilustracije iz 1. ruke:

ilustracija br. 1: knjižara KARVER.
još pre nego što sam ušao u Cg bio sam svestan hajpa koji kruži oko tog kultnog mesta gde samo najveći mogu biti pomazani da dožive svoju promociju ili književno veče.
onda sam o'šo u bar, i u nekom razgovoru o knjigama, rekoše mi 'ako to nema u KARVERU, onda nema nigde.'
hm, dobro.
onda odem u kotor: ista priča. uđem u jednu poveću, solidno opremljenu knjižaru u nadi da nađem neka hrvacka izdanja tomasa bernharda, al mi radnica reče: 'ne držimo mi to, vidite u podgorici, u karveru.'
i sve tako.
već je počeo da me nervira taj karver, samo sam čekao na bus stanici da mi tetka iza šaltera kaže: 'nema karata za bus, vidite u KARVERU.'

zato sam reko vilodvispu: oću da vidim to jebano KARVER pre nego što umrem, a ako može i znatno ranije.

i ništa, odemo tamo, a ono – najobičnije knjižarče, ali NAJobičnije: u nišu ima bar 3 koje bi mogle da se mere sa ovom, a bar jedna koja je znatno bolja, u svakom pogledu.
dobro, imaju nešto bosanaca i hrvata, imaju i nešto malo srba, ali neverovatno mali broj knjiga ukupno, možda 200-300 različitih NASLOVA u celoj knjižari!

pa to li vam je taj vražji KARVER, jebo mu ja oca u vr guzice?!
a ja još u plasku tamo pitam vilodvispa: je li, dal će mi 80E biti dovoljno za u KARVER? il da ponesem više para?
na kraju sam se uhvatio za 2-3 knjige, od toga najbliža kupovini jedna srpska, staro izdanje na koje sam malo i zaboravio, i koje zabilježih da sebi kupim na narednom sajmu.
od knjiga na engleskom, sve ukupno jedva tuce sasvim proizvoljnih, nebitnih naslova.

e, al zato kad izađosmo van, a ono već počelo veče FASBINDERA: bečanović došo čak iz bara jer u podgorici nema ko da o vazbinderovoj komisiji priča. a nakon njegove spike – krenu i neki njegov film, koji publika (koju ne bih explicitnije opisivao jer bi me neko nazvao homofobom, iako to zaista nisam!) isprati s pobožnom pažnjom.
kao, eto došo fazbinder i u našu palanku, u dom kulture, projekcija sa bima na umereno-čist beo zid KARVERA... 2 sata fasbindera, uvedenog bečanovićevom pričom, eto, to je kulturno veče u podgorici.
u kojoj 2 najveća filmska ezoterika (ratko i vil) ne učestvuju u javnom životu i za njih tamo niko ne zna.

al zato svi – pa i kasirka u KARVERU- znaju za jednu od najvećih kulturnih CG nada.
to je ovaj pod 2)



dakle:
ilustracija br. 2.
SKOČKO

znam, reći ćete opet onaj zlobni i pokvareni ghoul nešto izmišlja i podmeće, NEMA ŠANSE DA SE JEDNA OD KULT-ZVEZDA PODGORIČKOG I CG KULTURNOG NEBA ODAZIVA NA NADIMAK 'SKOČKO' – ali kao i u slučaju radovana karadžića, stvarnost je luđa od bilo kakve fikcije.
znači, nije mu to nadimak koji zlobnici koriste iza nj. leđa, nego baš ono legit nadimak, umetničko ime, takoreći.
SKOČKO.

minuli rad: vodio emisiju URBAN na nekoj lokalnoj TV u kojoj je deci i omladini kazivo šta je danas 'in'; skakao da bije onog nekog peđera kad je gostovo na CG televiziji, čeko ga ispred studija, jedva ga melicija zaustavila u pravednom urbanom gnjevu; inače je diplomirani REDITELJ i uzdanica 'Novog Crnogorskog Filma' (dimbo, eat your guts!): to kako on zamišlja kratki horor film možete videti (i glasno se smejati, sve vrteći očima), ovde:

nightmarket

http://www.youtube.com/watch?v=CSQVKsw3XNE

a evo kako SKOČKO u jednoj od novijih PLIMA objašnjava POETIKU DUGIH KADROVA (ja i vilodvisp smo se kliberili i kikotali glasno čitajući i citirajući i muvajući se laktovima u rebra ko nezdravi – bear with me):

ovo je početak, 1. strana, mrzi me da OCRujem ostalo, ali primam želje i čestitke, pa ako neko baš oće da ovu smejuriju čita u celosti, izvoljevajte:

RENOAR ILI: KAKO SAM ZAVOLIO DUGE KADROVE

DARKA IVANOVIĆA

Velika iluzija je remek djelo, to znam sada. Zapetljan u sopstveno neznanje i opijen MTV estetikom od koje sam se otrijeznio definitivno tek pojavom jedne nove crnogorske TV kuće kao mutogenog čeda takvog stvaralačkog paterna, nijesam ni slutio koliko toga leži u mirnoći i "strpljivim totalima" Tarkovskog, u slaganju precizno i planski snimljenih kadrova, te njihovom maestralnom sukobu kod Ejzenštajna, u igri svjetlosti kod impresionista, u gotovo vojnički preciznoj doktrini Forda i dokumentarističnoj lucidnosti Rinfeštalove. Izraz kojem sam se do imbecilnosti divio godinama, smatrajuci prelazak rampe i jump-cut samom esencijom pokretnih slika, ležao je poput razgnječenog sladoleda pod mojim nogama kada sam pogledao Grande Illussion. Nesporno, ima i većih filmova ali rijetko koji vam može pokazati kako je kinematografija velika i jednostavna stvar, ili kako se iz jasno utvrđenih pravila (koja, kažu, uništavaju umjetnost) mogu roditi remek djela. Na koncu, nije li ključ upravo u jednostavnosti?
Poetski realizam, ta blaga revolucija u francuskoj kinematografiji u godinama kada su velike kuće bile na koljenima, funkcionišući u privredi koju je opustošio I Svjetski rat, lansirala je autorski film i napravila je nisku reditelja koji su kasnije bili uzor za mnoge. Zak Fejder, Rene Kler, Zan Vigo, Zan Renoar, Zilijen Divivje, Marsel Karne, Marsel Panjol i svakako, najveći od njih - Zan Renoar. Mješavina Francuzima svojstvenog lirizma i realiz-ma koji je stvoren pod direktnim uticajem tadašnjih društvenih promjena, poetski realizam formira poseban izraz - kog karakterišu dubinski i dugi kadar (ili kadar sekvenca). Najsnažniji pečat ovakve estetike imamo u filmovima Zana Renoara, posebno u Velikoj Iluziji gdje je sva realistička i dramski bitna aktivnost u srednjem planu i po dubini. Veoma su bitne, gotovo povezujuće i off-akcije. Kamera se kreće neprekidno i neprimjetno, mijenjajući fokus. Savršenstvo, za to vrijeme, sas-tojalo se u tome što je fokus mijenjan gotovo neprimjetno dokazujući odličnu pripremljenost scene i rasporeda stvari i glumaca u njoj. Covjek koji je snažno uticao na dva velika događaja u istoriji filma - italijanski neo-realizam i Velsovog Građanina Kejna, bio je i ostao nosilac "perioda u kom je francuski film ocijenjen kao najznačajniji i najprefinjeniji na svijetu"



ne znam da li da išta komentarišem: npr. iskreno ubeđenje ovog 'reditelja' da je "prelazak rampe = sama esencija pokretnih slika" ili ovo ostalo isprđivanje – al velim, sapientis sat!


BONUS:

na kraju ove iste PLIME imate i liste omiljenih knjiga, filmova i jela (sic!) ove CG elite: to sve pršti od hoxa, rifenštalove, van santa, hitlera, bernharda (potonji je na skoro SVIM LISTAMA. ne znam kako ni zašto, budući da je on sušta NEGACIJA ovog skorojevićskog frejm ov majnda!), sv avgustina, fon trira, godara, kišlovskog, hanekea, uelbeka... u toj orgiji nadobudnog elitizma jedino ratkova, i donekle bećkova lista imaju autentičnih, originalnih, nepredvidivih naslova: ovo ostalo je zaista smejurija I reda.

[Alexdelarge]

onda odem u kotor: ista priča. uđem u jednu poveću, solidno opremljenu knjižaru u nadi da nađem neka hrvacka izdanja tomasa bernharda, al mi radnica reče: 'ne držimo mi to, vidite u podgorici, u karveru.'
i sve tako.

Ima tih knjiga ovde, u BG, ali su skupe, preko hiljadu dindzi komad, majku im hohstaplersku.

išta, odemo tamo, a ono – najobičnije knjižarče, ali NAJobičnije:

Gde je knjigce tu je i knjizarce.

[Shozo Hirono]

Ovaj Skochko je iskrena crnogorska dusha,ali njegov duhovno-filozofsko-estetsko-kritichki expoze mogao si vrljiti na onaj topik:NISAM GLEDO,ALI ZNAM I SIGURAN SAM !
Kad krades,kradi na veliko,a kad seres i lazes zahvati na siroko,pa pomeni,kad vec pricas o Renoiru i Rules of the Game i Marseljezu i Human Desire i sve sto ti padne na pamet,i bracu Lumiere,Gaumonda,Meliesa,Dulaca,Artauda   ...ovako ispada,gledo sam Veliku Iluziju,i posle godina u mraku MTVa,sve mi se otvorilo !

[Meho Krljic]

Ha, ja sam u taj Karver onomad (kad sam se par dana kasnije sudario sa Blejdom i Vilodvispom) vodio uvaženog britanskog gosta sa kojim sam se muvao po CG i rekao mu da ako igde ima da se nađu knjige na engleskom, to je tu.

Utisak isti: imali su možda sedam-osam knjiga na engleskom, od toga su 4-5 bile Šekspir a ostalo Andrić. Terao sam ga da kupi barem Na drini Ćuprija, ali je čovek tvrda srca bio i izvukao se sa rečima da će to kupiti u Londonu...

No, da, ova knjižara je mala i skromna u poređenju sa onim što se da videti u Beogradu, ali...

... ne bi me čudilo da se Beograd uskoro svede na mnogo niži nivo. Od nove godine naovamo u Beogradu je zatvoreno barem desetak knjižara. U poslednjih sedam-osam godina se da primetiti da su lokali u centru uglavnom ispratili pravila slobodnog tržišta i da su ih otkupile/ zakupile mahom velike, bogate firme koje prodaju sporcku opremu ili kozmetiku. Dakle, državne prodavnice konfekcije, obuće i knjižare su nestale. Ne preseljene, već ugašene.

Lanci poput Platoa i IPS-a se i dalje drže ali ako se trend nastavi, za jedno 3-4 godine u Srbiji neće postojati ništa drugo osim ova dva lanca. Ne verujem da treba da objašnjavam zašto je ovo loše, ali evo, za svaki slučaj: ako se ovaj trend nastavi , u Srbiji će od knjiga moći da se kupe maltene isključivo top 10 trileri, dijetetski kuvari, psihološki savetnici, stripovi, jeftine monografije i druge coffee table knjige. Ne znam koliko knjižara trenutno ima Niš, ali Kragujevac, treći po veličini grad u Srbiji (ako ne računamo Novi Sad) sada ima samo jednu knjižaru.

U svetlu svega ovoga, jasno je da Srbi ne čitaju knjige i postojanje onakvog Sajma Knjiga je maltene apsurd.

[DušMan]

Nije apsurd dok god ima pljeskavica.

[Mica Milovanovic]

"Lutajući Bokelj" Nikole Malovića je zaista dobar roman. Već od samog početka pisac nas uvodi u svoj alternativno-istorijski svet, vuče sa sobom uzduž i pomalo popreko rodnom Bokom, pljuje na globalizaciju i neprijatelje srpstva, zabavlja i zbunjuje paralelama sa Odisejom, gnjavi postmodernim postupcima, turističkim vodičima, Pavićem i A.J. ali sve to čini na šarmantan i zavodljiv način. Roman koji naravno nije bez mana, koji povremeno pomalo zamara pretencioznoštu, ali koji je daleko studioznije, promišljenije i kvalitetnije štivo od  bilo čega što sam u poslednje vreme pročitao od domaćih pisaca.

Ghuole, u našem CENTRU malo je pisaca koji mogu sa se mere sa onime što je ova tvoja PROVINCIJA uspela da iznedri.

[mrkoye]

ilustracija br. 2.
SKOČKO

znam, reći ćete opet onaj zlobni i pokvareni ghoul nešto izmišlja i podmeće, NEMA ŠANSE DA SE JEDNA OD KULT-ZVEZDA PODGORIČKOG I CG KULTURNOG NEBA ODAZIVA NA NADIMAK 'SKOČKO' – ali kao i u slučaju radovana karadžića, stvarnost je luđa od bilo kakve fikcije.
znači, nije mu to nadimak koji zlobnici koriste iza nj. leđa, nego baš ono legit nadimak, umetničko ime, takoreći.
SKOČKO.

Mali je svet Skocko je bio na maturi kad sam ja bio u prvoj godini gimnazije, ali kad sam odlazio iz Pg nije bio student rezije vec vodja podgorickih 'Varvara'

Inace, moram da se pohvalim da je moja ujna licno donela presudu protiv one ustve Nikolaidisa...

[Alexdelarge]

Ukus i miris Mediterana
Pisac Nikola Malović, autor ,,Lutajućeg Bokelja"

Ukus i miris Mediterana Za 15 mjeseci postojanja u knjižarskim izlozima, roman Nikole Malovića (1970) ,,Lutajući Bokelj" (Laguna) stekao je epitet književnog izenađenja, doživio četiri izdanja i brojna priznanja: Pekićeva nagrada, nagrada »Laza Kostić«, uži i širi izbori književnih nagrada u sezoni 2007/2008. – »Miloš Crnjanski«, »NIN-ova« nagrada, »Vitalova« nagrada, nagrada »Meša Selimović« i »Branko Ćopić«. Kragujevačko Udruženje ,,Srpska kruna" nedavno je uručilo Maloviću ,,Majstorsko pismo" – Nagradu za životno djelo. Moskovska ,,Metafora" prevodi ga na ruski jezik.

Mediteranski tematski fenomen u srpskoj književnosti zaintrigirao je mnoge. Unutar 375 strana nalazi se putopis, ljubavna avantura, mega esej o turizmu, kotorski urbani lavirint, istorijski pomorački podvizi, antički i biblijski mit u Boki Kotorskoj, a književna kritika detektuje-najpotpunija do sada slika života na moru u našoj književnosti.

Nikola Malović, rođen je u Kotoru 1970, diplomirao je književnost u Beogradu, autor je zbirke priča ,,Posljednja decenija" i dvije drame, ,,Capt.Vizin-360 stepeni oko Boke" (izvođena 7 puta) i ,,Peraški goblen". Zalivskoj javnosti uglavnom je poznat po svakodnevnoj šestogodišnjoj radijskoj emisiji ,,Lutajući Bokelj". Kao Bokelja sa 314 godina starom adresom, sada ćemo ga najčešće sresti u Herceg Novom, u knjižari "So" čiji je vlasnik. Herceg Novi, ,,Grad pisaca" i ,,Grad mimoze i zelenila", za njega je povlašćena geografska adresa, i toga je , kako kaže, svakog dana svjestan čim otvori oči i kroz palme pogleda u more. Nikola je Mediteranac, godi mu život i na 33 i na 75 sezonskih obrtaja.

Kako biste predstavili sopstvenu poetiku i da li je Boka Kotorska kao mjesto književnog zbivanja Lutajućeg Bokelja glavni ,,krivac" za to?
- Boka Kotorska je do sada nepravedno bila zapostavljana kao važan rubni prostor naše kulture, i kao prostor na kome je Sveti Sava osnovao prvu Zetsku episkopiju. Geografsko čudo, jedini fjord na Sredozemlju, čak i kad je slikan s ambicijom da bude teatrum mun di, tek je poetički ambijentalni alat. Neki kritičari pronalaze elemente magijskog realizma, ali takovih elemenata u romanu naprosto nema. Ima samo duhovnog realizma. Sve što se dešava, može se dogoditi. Poetika duhovnog realizma, vrlo zahtjevna, ima za cilj da zabavi i da poduči.

Riječ je o složenom književnom sistemu za koji je, čini se, trebalo vremena?
- Pet godina zapravo, za krojenje, šivenje, paranje, te za finalni umjetnički štep. Lutajući Bokelj u 24 poglavlja ne predstavlja samo našem vremenu prilagođenu Odiseju, neko i njeno dopisivanje. Homerov junak poznatiji nam je po lutanjima od druge njegove prave suštine – da rodnu Itaku nikad ne napušta. Po Tiresijinom proročanstvu, Ulisov se životni krug ne okončava na rodnom ostrvu, nego među ljudima koji, iako primorci, neće umjeti da prepoznaju veslo. Poenta je globalna, kad i pitanje: nismo li, kao Ljudi izgubili i veslo i kompas? Galerija oneobičenih likova i karaktera time što u romanu sve čine, kanda upućuju na to da se jesmo pogubili.

Početkom romana dominira naglašeni erotizam. Kakvu funkciju imaju opisi razuzdane tjelesnosti?
- Ti su opisi u funkciji razumijevanja jedne od tri dominantne ravni, o čemu se mnogo i strogo vodilo računa. Junak Niko, antiodisej, preobražava se od paganina do pravoslavnog hrišćanina. U prvoj glavi ne očekuje se od njega da bude posve čedan. Za partnerku ima – a to mnogima promakne – ne bilo kakvu draganu opijenu novom globalnom drogom paradisexom, već upravo Afroditu. Epizodna je Venera ista kao na Botičelijevoj slici Rođenje Venere. Roman je pun udica.

Lutajući Bokelj je po mnogim dimenzijama vrlo realističan. Da li je to ključna matrica za opus koji treba da poduči, da bude angažovan?
- Lutajući Bokelj jeste angažovan, antiglobalistički prvenstveno, ali ne na uštrb umjetničke funkcionalnosti. Namjera mi je bila da čitaocu žednom mora ne samo u savremenoj srpskoj književnosti ponudim slike, boje, mirise i ukuse Mediterana.

Boka Kotorska u romanu djeluje kao zasebna planeta, gotovo izolovana, čak i kada čitamo i osjećamo ,,upade" prošlosti koja uistinu opominju i uče!?
- Boka Kotorska geografski i jeste izolovana, s tri strane omeđena morem previsokog kamena, a s tek jedne – morem mora. Otcijepljena kao samostalna i suverena zalivska država, Kotorska je u romanu slika i prilika svih esencijalno nesamostalnih državnih projekata na prostoru ex-YU. I ne samo ovdašnjih, da se razumijemo. Svojevremeno se, od 1185. Stefan Nemanja preporučivao u svom vjernom, serbskom, stonom, ljubljenom i slavnom gradu, do 1371, po čemu je Kotor zaista bio srpska prestonica. Danas postoje dvije jednako primjetne secesionističke težnje, srpska i hrvatska, koje jednako upinju da približe – a ako bi se moglo i da udruže – Kotor s Beogradom, ili sa Zagrebom. Hrvati to čine mudrije, imaju diplomatsku prednost, stonog konzula u Kotoru, naoko su lojalni, no puni civilizacijskog prezira spram dominantnih tekovina s oficijenih Brda. Rodonačelni zalivski Srbi, za razliku, nemaju niti konzula u Herceg Novom za kojim naprosto vape, niti generalno imaju većinskog povjerenja u bilo kog od međusobno posvađanih lidera postojeće opozicije, one iste koja je nastavila da igra igru čak i kad se pojavila 3,33 kg teška Bijela knjiga – zbirka dokaza o ,,legitimnosti" famoznog referenduma.

Kritičkim isčitavanjem ove postmoderne Odiseje nameće se pitanje: da li je život savremenog čovjeka na matrici već postojećeg mita?
- Roman se samo donekle to pita. Potom uzima da odgovara u vezi s tim who the fuck we are? U svim kulturama nailazimo na mit o izgubljenom raju. Boka Kotorska je za Nika izgubljeni raj, ali avaj! u Zalivu sada stoluje Visoki predstavnik, prokurator Ujedinjenih zemalja. Razlika između njega i prvom čitaocu najbližeg američkog ambasadora gotovo da ne postoji. Kao što mit nije priča koja se pripovijeda u trivijalnom okruženju, nego samo u ritualizovanom, roman postaje poslastica literarnom posvećeniku.

Utisak je da Lutajući Bokelj sve vr ijeme odražava aktuelnost, preko društveno-političke, nacionalne i vjerske duboke podijeljenosti sadašnje Crne Gore?
- Ne bi roman opstao na duže staze da samo to odražava. Unutar 375 strana ni na jednom se mjestu ne pominje sintagma Crna Gora. Čitalac koji nije s naših prostora, čitaće o univerzalnom odnosu svih mediteranskih primoraca s njihovim very own brđanima. U romanu se genetski izmijenjen bob ne naziva bobom, niti se nekanonski pop uzima za popa. To što se unazad 15-ak godina porodilo na relaciji od Prestonice do Prijestolnice, racionalno ne može da se objasni. Država po ovakvu cijenu? Izdaja kosmičkih razmjera, palimpsest falsifikata uvezan organskim bezobrazlukom – da se na kraju za tu cijenu ne dobije suštinski ama baš ništa! – po meni je dokaz ugovora s vragom. Pardon, reći će neko, konvertovana o vlastitom strateškom trošku, MNE se koracima od 7 milja približava integracijama. Ako se raspoloženje onih već integrisanih ne promijeni nakon globalnog šoka teškog 700 milijardi dolara, opet je ovdašnja dara bila skuplja od mjere.

Prva rečenica romana: ,,Još uvijek mislim na srpskom", česta je tema razgovara koje vodite. Na koji način ova svijest o aktuelnoj nacionalno-jezičkoj politici u Crnoj Gori ostaje koncepcijski dosledna pa i umjetnički ostvarena?
- Misliti na srpskom u Boki znači u najmanju ruku dvije stvari: pjevati na način na koji vam je izrastao kljun – i sloviti, makar to bilo fatalno i po karijeru i po fizičku bezbjednost, kontra bilo kojim sredstvom stimulisane većine, one s manjkom obrazovanja, ili one s manjkom novca. Na obje se ove precizno definisane većine lako može uticati. TV-om, intenzivnim mantrama po kojima se S nikad nije čitalo kao C, i obradom na terenu. Na jezičkoj ravni, roman vrvi i od romanizama i od internacionalizama. Prvi su do te mjere utkani u svakodnevnu obalnu komunikaciju da bi se od njih, po logici tzv. maternjeg, mogao lako da kodifikuje novi, bokeljski jezik. Internacionalizmi pak svjedoče o tome da u eri globalizacije nacionaln i jezici počinju da odumiru, a i kad ne bi htjeli, opet bivaju privučeni gravitacijom onih jezika u kojima se svakog dana rađaju nove riječi, funkcionalne u savremenoj komunikciji.

Na jednom mjestu u romanu, junak grohotom plače, naročito usljed grijeha čedomorstva. Hrišćanska asketska nit djelimično čisti Nikovo pagansko i erotizovano biće, pa ipak se on ,,pričešćuje" narkotičnim tabletama na kraju?
Da bi junak Niko iz prve ruke prikazao i svijet iza ogledala, svijet worldwide realnosti – a glave 23. i 24. to filmski bilježe na način da ih nije uputno okom posjećivati iza ponoći – bilo je potrebno da se u krug posvećenika paradisexa inicira i Niko. No, mnogo je truda uloženo u motiv po kome se incident dogodio slučajno. Čedomorstvo nije dozvoljeno, najgore je od svih ubistava. Čedomorstvo je nedopustivo. Mi ubijamo, mi svakog dana ubijamo svoju djecu. Statistički i kroz teološku prizmu gledano, imamo ubice u prvim komšijama.

U Crnoj Gori niste dobili nikakve nagrade, stranac ste za crnogorske medije!?
- U neku ruku jesam. Jer sam srpski pisac iz Boke. Ne činite naročitu čast Bokelju ako o njemu mislite kao o Crnogorcu. Bokelji su, naprosto, vjekovima bili Bokelji, ma koje nacije i vjere. Nagrade, mada neoficijelne, već stižu. Kako drukčije da tumačim iskrene i po poznavanju zakučastih sitnica provjerene impresije onih, mahom čitateljki, koje su mi posvjedočile da roman čitaju po nekoliko puta. Tako sam zamišljao nagradu publike.

Tatjana Nikolić

[---]

najzad sam pročitao neke stvari "mladih lavova" cronogorske književnosti.

prvi je na redu nikolaidisov "mimesis i drugi skandali" (objavio VBZ, to je roman "mimesis" sa još nekim dodacima, pričicama, intervjuom itd.). nije bez nekog đavla, ima tu talenta, ali to je roman koji se nosi nekom ozbiljnom uredniku na procenu, pa ti on kaže "ovde valja trećina, od toga pravi roman, a dve trećine baci". bladerunner je nikolaidisa savršeno opisao: nabacano svega i svačega, negde valja, negde ne valja, stil srednjoškolskog rada, i dobijanje poena na "kontroverznost", što se uglavnom svodi na politički stav "svi ste vi zločinci i odgovorni ste za srebrenicu i dubrovnik", "svi ste vi glupaci jer slušate miroslava ilića, a ja sam pametan jer slušam joy division", i pljuvanje društva u kom si prinuđen da živiš, kao i ljudi koji to društvo čine (slikovito rečeno, "vidio crnogorac da tomas bernhard besni pa i njega pena popanula"). ne znam šta bih dodao blejdranerovom savršenom opisu, sem da svi mlađi crnogorski književnici imaju problem čoveka koji se najednom načitao knjiga, otkrio džojsa, ničea, hajdegera, berhnarda, beketa, i sad ima potrebu da nam otkriva toplu vodu, da najbanalniju svakodnevicu i trivijalne dileme svojih književnih junaka uzdigne na nivo nečeg ozbiljnog time što će ubaciti nekakvo deridijansko tumačenje u celu tu zavrzlamu, da mlati time kao ulaznicom za večnost i da ističe kako je poseban time što sluša smithse. a tu nema nikakve posebnosti, ok, možda u ulcinju, ali ne piše čovek samo za ulcinj već za duše čovječije širom doline suza, pa tako gomila tih pripovedaka i romana izgleda kao da ih je pisao najprosečniji posetilac indie-go večeri iz beogradskih klubova. dođe ti da kažeš: brate, slušali smo i mi smitse, u redu je, o'ladi. druga stvar koju bih da primetim jeste ova: šteta je što i u srbiji i u crnoj gori talentovani mladi pisci vežbaju zanat objavljivanjem knjiga, a ne postepenim brušenjem pera u ozbiljnim časopisima kod ozbiljnih urednika.

mada, u "mimesisu" ima nekih odličnih stvari, i verovatno ću ih istaći jednom kad budem imao vremena. do tada, evo jedna nikolaidisova priča, dosta slaba, istina, sa sve srednjoškolskim imitiranjem džojsa (znate ono o snegu koji pokriva sve u pripoveci "mrtvi").

[---]

Andrej Nikolaidis






Mraz
Ognjenu Spahiću



Ova grijalica jednostavno ne može zagrijati sobu, pomislio sam. Ustao sam i upalio rernu, ostavivši vrata štednjaka otvorenim. Kako hladno umije biti na moru, pomislio sam. Kada sam joj rekao da mi je majka umrla od hladnoće, Meri je nekoliko puta ponovila: ne mogu da povjerujem, živjela je na moru, tamo bi moralo biti toplo. Ali majka je umrla. Od hladnoće.

Moram da radim, tako mi je žao što ne mogu prisustvovati sahrani, rekla je Meri dok me je pratila na avion. Možda je osjećala tihu krivnju. Ko će znati, njena raspoloženja nisu vidljiva. Mogla bi je razdirati tuga, Meri bi se grohotom smijala. S druge strane, mogla bi i plakati, ma kako radosna bila.

Od Tivta do Ulcinja sam putovao kombijem. Vozač je prebrzo vozio. Svaki put kada bi ušao u krivinu, pomislio sam kako će kombi sletjeti sa puta. Svi ćemo pomrijeti, mislio sam, sahraniće me zajedno s majkom. Sa radija su dopirale novogodišnje čestitke. Kada sam izašao iz vozila, bura me je jednostavno udarila u lice. Zateturao sam dva koraka unazad. Teško sam disao, toliko je jak bio vjetar. Hladnoća, pomislio sam.

Uroš je majčino tijelo odnio u kapelu. Prije nego odem tamo, potrebno mi je brijanje. Treba što prije izaći iz ove kuće u kojoj se majka smrzla. Ove kuće koju je nemoguće zagrijati. Majka je jedne noći legla. Ujutro je bila mrtva. Ležala je u postelji, sa dva pokrivača na sebi. Grijalica je stajala u sredini sobe, još uvijek je radila. Ova kuća se ne može zagrijati, pomislio sam. Ovdje se mora umrijeti, nema drugog izlaza iz ove kuće.


Kada je otac umro, nisam došao na sahranu. Uroš mi to nikada nije oprostio. Kada sam majki saopštio svoju odluku, rekla je: ali mi smo porodica, sine. Nakon očeve smrti, Uroš je iznajmio stan, nije želio da živi u toj kući, rekao mi je. Majka je postala nezainteresovana za sve osim za jutarnji dječiji program. Sjedjela bi ispred televizora, u svom crnom pletenom džemperu, dok bi joj grijalica toplila noge. Kada bi gledala televizor, majka se klatila u stolici. Tetka Marija mi je jednom telefonirala i rekla: bila sam kod Sofije. Tamo vlada nezamisliv nered, rekla je. Bojim se za nju, ta kuća izgleda kao otpad, još je rekla. Zabrinuo sam se. Sada znam da majki jednostavno nije bilo stalo. Kada je otac umro, i ja nisam došao na njegovu sahranu, postalo je jasno da se porodica raspala. Kada sam se posvađao sa ocem i otišao iz grada, mogla je zavaravati sebe da će se stvari izgladiti. Poslije očeve sahrane, na kojoj nisam bio, postalo joj je jasno da je sama. Živjela je sama, gledajući program za djecu, sve dok jedne večeri nije legla kraj uključene grijalice i osvanula mrtva, smrznuta.
Berberin je bio blizu, stotinjak metara niz ulicu. Pognuo sam glavu, uvukavši obraze u revere kaputa. Gledao sam u svoje noge. Ulica je bila pusta. Nisam čuo ništa osim mojih koraka i huku vjetra, koji je ledio vodu na pločniku. Ispod neonskog natpisa na berbernici čučala je neka žena. Nosila je crninu, koja ju je činila starijom. Nije mogla imati više od četrdeset godina. Čučala je, naslonjena na staklo izloga, na kom je pisalo Sretan novi milenij, i blago se klatila. Pogledala me je i nasmiješila mi se, prije nego sam ušao u berbernicu.

Šake i obrazi su me svrbjeli dok sam čekao da nam berber skuva kafu. Bilo je rano jutro, i bio sam mu prva mušterija. Ponudio me je toplom kafom. Iz male kuhinje je dopirala lupa sudova i njegov zvižduk. Zviždao je meni nepoznatu melodiju.Pogledao sam u izlog: žena u crnom je još uvijek bila tamo, klateći se u pravilnom ritmu.

To je lokalna luda, rekao je berberin, spuštajući šolje na sto. Upitno sam ga pogledao. Žena u koju gledate, žena pred izlogom, rekao je, to je naša luda. Hoće li vam smetati ako pušim, pitao sam.

Nipošto, rekao je, rado ću vam se pridružiti. Zapalio sam mu cigaretu. Povukao je dim i rekao da pokušava da ostavi pušenje. Ne kupuje cigare, i to mu je pomoglo da smanji pušenje, ali i dalje puši, uzima cigarete od mušterija. To možda nije najbolji način da se ostavi pušenje, rekao sam, ali je svakako dobar način da se uštedi novac. Nasmijao se i rekao: pogledajte tu ženu – takva je zbog ušteđenog novca. Stisni ti, stisne Bog, rekao je.

Onda me je pitao da li sam stranac. Jesam, čim me ne poznajete, rekao sam, jutros sam stigao. Osim toga, vjerujem da ovdje svako svakoga zna. Tako je, rekao je berberin. To je dobro, rekao sam, tamo odakle ja dolazim ljudi nisu bliski. Ponekad je dobro, ponekad nije, rekao je berberin i ispio gutljaj kafe. Svi znaju sve, i to ponekad izludi čovjeka, rekao je. Moj prijatelj Uroš, na primjer, ne može da proda zamrzivač, rekao je, potom zastao i dodao: da li biste vi, možda, kupili zamrzivač. Ne, hvala vam, rekao sam. Pa dobro, nastavio je, mom prijatelju je umrla majka, rekao je, umrla mu je majka, a brat mu živi u Americi. Uroš poštuje običaje, zato je sahrana odložena dok brat iz Amerike ne stigne. Danas je, vidite, hladno, rekao je. Ali da ste juče bili ovdje, poželjeli biste da se spustite do plaže i skočite u more, rekao je. Dvadeset i jedan stepen, uzviknuo je, dvadeset i jedan stepen tridesetog decembra, dragi gospodine. I šta čovjek, mislim na mog prijatelja Uroša, da radi sa mrtvom majkom? Mjesta u mrtvačnici nema, rekao je, tamo hladnjača ionako ne radi. Šta da čovjek radi dva dana sa mrtvom majkom, dok mu ne stigne brat iz Amerike, pitam ja vas, rekao je. Moj prijatelj sjedne u automobil i kupi veliki zamrzivač, od 510 litara. Vrati se kući i u njega ubaci majku, da lijepo sačeka brata iz Amerike, rekao je. Sahrana je danas, čuo sam da je brat stigao. I on je živio ovdje, ali pamtim da je uvijek bio svojeglav, rekao je. Napustio je kuću, to je poslije ubilo njegovog oca, starac je umro od tuge, rekao je. I sada Uroš prodaje zamrzivač od 510 litara, pazite dobro, prodaje tako veliki zamrzivač, nov, za samo dvjesto maraka, rekao je, dvjesto maraka, i niko neće da ga kupi, u ovom prokletom gradu punom sujeverja, gdje svako gleda tuđa posla. Jeste li sigurni da vam ne treba zamrzivač, rekao je.

Izašao sam nazad na buru. Žena je i dalje čučala ispred berbernice. Klatila se i tiho ponavljala: hladnoća. Nekoliko puta sam se osvrnuo, šetajući prema moru. Zavukao sam ruke u džepove. Umalo sam se okliznuo, spuštajući se niz strmu ulicu. Došavši do pristaništa, pogledao sam oko sebe.

Vazduh je blistao, kao da je ispunjen kristalima. Vjetar je sa površine vode dizao sitnu prašinu, koja se plavo presijavala. Pogledao sam ka Otrantu. Jasno sam vidio brda Albanije i snijeg na njihovim vrhovima. Na trenutak sam pomislio da vidim sve. Sve je bilo vidljivo, jer je bilo prekriveno mrazom. Mraz je prekrio obalu, i Bojanu, i dalje ka Skadarskom jezeru, prekrio je brda koja su se spuštala u more, i pružao se još ka sjeveru, mraz je prekrio Cetinje, i ravnicu Podgorice, i Komove, pokrio je čitavu Crnu Goru. Mraz.


Iz zbirke Katedrala u Sijetlu, Plima, Ulcinj 1999.

[zakk]

Ja sam književno neobrazovan pa ne kontam to sa Džojsom, i čitam u poslednje vreme samo SF... Možda mi zato ova pričica  i ne izgleda loše

[scallop]

Ma, i nije loša. Poenta je što nije ni posebna. Nedavno sam čitao zbirku sličnih tekstova jednog slovenačkog pisca glavnog toka. Jedina razlika je u klimi Berlina i crnogorskog primorja. Posle čitanja sam zaseo i napisao priču u tom maniru: opis, reminiscencije, trzaj događaja, reminiscencije, opis. U Volosu, Grčka. Nema razlike između. Ni more nije bilo drugačije. Jedino je taj "umetnički trzaj" različit.

[---]

pa da, nije loša, ono, da kažeš "glupe li priče", ali kad pogledaš uzor, a ta poređenja dobar ktitičar mora da upotrebljava (što bi reko hjum u "o merilu ukusa", da se i ja pravim načitan), onda vidiš kako piše majstor. evo majstora:

He watched sleepily the flakes, silver and dark, falling obliquely against the lamplight. The time had come for him to set out on his journey westward. Yes, the newspapers were right: snow was general all over Ireland. It was falling on every part of the dark central plain, on the treeless hills, falling softly upon the Bog of Allen and, farther westward, softly falling into the dark mutinous Shannon waves. It was falling, too, upon every part of the lonely churchyard on the hill where Michael Furey lay buried. It lay thickly drifted on the crooked crosses and headstones, on the spears of the little gate, on the barren thorns. His soul swooned slowly as he heard the snow falling faintly through the universe and faintly falling, like the descent of their last end, upon all the living and the dead.

[lilit]

e ziko, ziko, bar je covek iscitao dablince. i to je nesto. 

[raindelay]

Podgorica -- U Crnoj Gori su se u prodaji našle kompjuterske tastature sa tasterima za nova slova crnogorskog pravopisa šj i žj.
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2009&mm=12&dd=15&nav_id=398435

[crippled_avenger]

Podgorica -- U Crnoj Gori su se u prodaji našle kompjuterske tastature sa tasterima za nova slova crnogorskog pravopisa šj i žj.
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2009&mm=12&dd=15&nav_id=398435

Sad ce da krene prava crnogorska knjizevnost jer najzad imaju i alat kojom ce je proizvoditi...

[Lord Kufer]

Ja znam samo jednu riječ sa žj - da ižjedem nešto...
E, govno izio!

[Will-O'-The-Wisp]

Otkako smo dobili novi pravopis popa Dukljanina, predsjednik Skupštine Crne Gore se u zvaničnim saopštenjima potpisuje kao "preŠJednik". Najinteresantnija stvar u svemu tome jeste to da se i ljuti pre-paid Crnogorci sprdaju novim slovima.

Što se tiče "nove crnogorske književnosti", pokušao sam da čitam neke stvari, ali mi ne ide. Ono što, pak, mogu da čitam jeste "novi crnogorski ekstremizam": non-fiction (da li?) skribomanska ludila kralja Steva Vučinića, tog crnogorskog Gaspara Noea. Eto, volim da čitam i Nikolaidisove kolumne, jer je prije pola godine otkrio Alana Badjua i Žaka Ransijera, a skorije i Đani Vatima, tako da samo traži povod - bio to bojkot cetinjskih đaka ili H1N1 epidemija - da propusti kroz tekst šta je novo saznao o njima. Umije on da misli, umije i da piše, umije i da razumije, ali mi je smiješno to kako umije i da se loži. Eto, sad je upoznao i Daglasa Kelner, i to negdje uživo u Zagrebu... Kuku si ga nama.

[crippled_avenger]

Ja znam samo jednu riječ sa žj - da ižjedem nešto...
E, govno izio!

Pa generalno, oduvek se znalo da ima malo reči sa novim slovima. To i jeste najzabavnije od svega...

[---]

U ime svih nas iz sedamdeset i neke
Ima li života posle socijalizma?
Piše: Andrej Nikolaidis
Veličina slova:   

Photo: Stock

Ne čini li vam se da smo mi, rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, formirani osamdesetih, oni koji smo, dok su nas učili o vrijednostima komunizma, trčali u bioskop da gledamo Top Gun, u kojem heroji kapitalizma imaju najbolje jakne, najveće motore i dobijaju najljepše žene – ne čini li vam se da smo napravili lošu trgovinu? Ono što smo kupili nije Top Gun, nego Top Shit


Photo: Kliker
Prošlo mi je ljeto u goste došla Kornelija Marks, prevoditeljica sa SHBCG iz bivšeg DDR-a. Sjedjeli su na terasi ispred kuće - ona, njen sin (briljantan i već ozbiljan mali čovjek, znate takvu djecu) i prijatelj. Govorili su o nesporazumima koje imaju sa gazdom apartmana u kojem su odsjeli, o metežu ulcinjske pijace, koja ih podsjeća na Van Goghove slike, o poeziji naših pjesnika, koje tako strastveno voli...


CENZURA DEMOKRATIJE: Bio je to konvencionalan, lijeni razgovor – kakav se drugo može voditi po ljetnjoj vrućini? Mogli smo, tako, govoreći drijemati još satima da, iz nekog razloga – zapravo to ne može biti objašnjeno ničim osim crvenim Vragom koji mi je šaptao, stojeći nevidljiv na mom ramenu - u jednom trenutku nisam poželio da Korneliji poklonim novi broj Plime, časopisa koji sam uređivao.

Ne bez ponosa pružio sam joj Crvenu Plimu, posvećenu revivalu komunizma, opremljenu adekvatnom naslovnom stranicom, pravovjerno crvenom, ukrašenu velikom petokrakom. Kornelija me je blijedo pogledala i, bez trunke ironije, ozbiljna kako samo Njemci znaju biti, pitala: a vi ovo, ovdje, smijete štampati?

U trenu sam se osjetio kao sakupljač nacističkih memorabilija čija je prljava tajna upravo otkrivena.

Sjeo sam kraj nje i pokušao joj objasniti kako za nas, odrasle u Jugoslaviji, komunizam nije nešto čega se stidimo, nešto što pokušavama zaboraviti. Nisam siguran da me je razumjela.

Nedavno su mediji objavili da češki istoričari traže od Evropske unije da osnuje Tribunal koji bi osudio zločine komunizma. U informaciji se kaže: ,,po uzoru na Tribunal koji se bavio zločinima na prostoru bivše Jugoslavije". Ali tu se radi o nečem drugom - bude li doista osnovan, taj će sud biti komunistički Nuremberg. Komunizam, kao jedina alternativa kapitalističkom Raju na zemlji, uskoro bi, osim što je ,,istorijski poražen", mogao postati i kriminalizovan. Čime bi prestao biti alternativa. Poenta pokušaja da se komunizam izjednači sa nacizmom upravo je u tome da se komunizam proglasi nelegitimnom političkom opcijom čiji bi glasni zagovornici, umjesto da dođu na vlast, došli pod udar zakona. Poenta procesa o kojem govorimo je u sljedećem: da se kapitalizam i demokratija, koja, kako bi stari komunisti rekli, služi interesima kapitala, proglase ne samo najboljim, nego i jedinim legalnim sistemom. Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

ŽIVOT KAO PLAYLISTA: Ako, i pored svega, ipak mislite: ne dam vam svoju prošlost u nedemokratskom, totalitarnom, Tribunal bi sutra mogao odlučiti – i zločinačkom – sistemu. Ako ipak, između demokratije i socijalističke diktature, vi birate socijalističku diktaturu, a vaš je politički projekt nedemokratski, razmislite još jednom. Danas ste još uvijek lijevi idealista, ali sutra biste mogli biti zastupnik zločinačke ideologije. Bolje se naviknite na to: nacionalisti podržani religijskim vođama, oni koji vas strašno nerviraju i koje smatrate tako neevropskim - oni će sutra biti legitimni partner EU. Vi crveni - nećete. U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis. Na čelu Srbije, u trenutku dok bude primala čestitke od evropskih lidera zbog toga što se ,,pridružila zajednici evropskih naroda", mogao bi biti Tomislav Nikolić. U Crnoj Gori, liberalni intelektualci ovih nam dana objašnjavaju kako istinsku demokratizaciju i evropeizaciju ovoj zemlji može donijeti samo četnički vojvoda Andrija Mandić, čija je stranka u crnogorskom parlamentu odbila Rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici. Mandić tvrdi da ga u pohodu na vlast podržavaju Zapadne sile.


Photo: Stock
Ne čini li vam se da smo mi, rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, formirani osamdesetih, oni koji smo, dok su nas učili o vrijednostima komunizma, trčali u bioskop da gledamo Top Gun, u kojem heroji kapitalizma imaju najbolje jakne, najveće motore i dobijaju najljepše žene – ne čini li vam se da smo napravili lošu trgovinu? Ono što smo kupili nije Top Gun, nego Top Shit. Do sada nam je moralo postati jasno: kupili smo najgori bofl. Pokazalo se da su jebenu Tom Cruiseovu jaknu sašila djeca u Pakistanu, da je američki motor spor, kvari se i puno troši, da američki nepobjedivi avion ne ide na kerozin nego na krv, da vojnici ginu u osvajačkim ratovima, i da njihove žene sa sitnom djecom u naručju, kada im stigne obavijest o tome da su im muževi herojski dali život za zemlju, uopšte ne liče na Kelly McGillis.

Odrasti u socijalizmu, a ostatak života provesti u ovome... Nije li to kao film koji počne sjajno, ali se ispostavi da je sve nakon početka bio – pad. Kao album na kojem je jedino što valja prva pjesma. Baš tako: kao ploča koju kupite zato što ste čuli savršen singl skinut sa nje, pjesmu koja tako mnogo obećava, da bi se na koncu pokazalo kako je sve što slijedi nakon te pjesme tek otaljavanje, gomila neslušljivog mediokritetskog smeća. Taj singl je prva pjesma i to je ujedno i jedina pjesma sa tog albuma koju ćete ikada poželjeti da je čujete opet. Takav život je kao plejlista koja počne sa London Calling, a završi sa Green Day i Beyonce.

Bačena para.

[Franz Xaver von Baader]

ma stoji ta remiscencija na sretne yu-dane koja kao neka sjeta natkriljuje iskustvo, ali to je samo jedna strana medalje
ne treba ispustiti ono što transcendira povijest: sve je baš lako kad si mlad.
tako, koliko je do socijalizma ili pak okolnosti da je "svima njima/nama" život bujao u osamdesetima (ili sedamdesetima, šezdesetima itd), to je teško razmrsiti. jedino je sigurno da će za dvadeset godina neki novi klinci pisati slične tekstove kao apoteozu tranzicijskom razdoblju (koje će im se činiti fantastično u odnosu na sadašnjost gdje se zrcale u zrcalu već proćelavi otromboljeni sredovječni ljudi na putu prema dolje)

[---]

meni je još zanimljivije pitanje, koje nikolaidis nekako izbegava, iako je jedini koji ga je bar pošteno dotakao: koliko je njegova generacija "kupila" Top Shit kapitalizma (što, je li, upućuje da je bila u pasivnoj poziciji zavedenog konzumenta), a koliko je zapravo pomogla da nam se taj top shit dogodi?

čak bi se moglo reći da je to retoričko pitanje. svakako su učestvovali, ako ništa ono bar nekritičkim obožavanjem američke pop kulture, ali sada bi se trebalo pitati zašto niko od njih ne preispituje tu zabludu koju su imali?

robert perišić je u romanu "naš čovjek na terenu" načeo to pitanje, ali kod ans još uvek nema takvog romana.

[scallop]

Ovo je za mene - pošten tekst. Imam dvoje dece rođene početkom sedamdesetih, početkom osamdesetih su se ložili na Top Gun, Sinclair i Commodore 64, početkom devedesetih su imali rat na pragu ili bili u ratu, kraj milenijuma ih je zatekao u bombama, jedno s ove a drugo s one strane bare.

U istom tom periodu smo "popili" kapitalizam. Oduševljeno, bez oklevanja, na eks. Pitao sam neke da li veruju da svi mogu da budu kapitalisti i verovali su. Jebote, niko od njih nije pomislio da će možda on biti onaj izrabljivan, iskorišćen, prevaren. Niko nije pomislio da će jedini predlog biti da bude Pakistanac i mufte proizvodi robu za "prava" tržišta.