Srpski film by Srđan Spasojević

[crippled_avenger]

Clash of the Tight Ones

Klasno pozicioniranje autora svakako jeste argument sa kojim se ja slažem ali nam je potrebno mnogo više podataka da bismo klasno pozicionirali autora. Ja spadam među one koji misle da je sve politika uključujući i klasnu poziciju autora i u slučajevima mnogih filmova, recimo kao što je Ajina PIRANHA sam to koristio kao argument ali ovde je klasno pitanje krajnje specifično jer podrazumeva srpsko društvo u kome imovina ne korespondira u potpunosti sa drugim klasnim obeležjima jer je društvena formacija atipična.

Prosto neko ko je postao milijarder za deset godina krađe kao Mišković nije isti kao milijarder koji je to postao zahvaljujući porodičnom biznisu koji traje decenijama ili vlastitom pronalasku od kog se obogatio za dve i po godine i sada Fincher snima film o njemu. Svaki od njih je različit, zato ih toliko i fetišizujemo u marksističkim razmišljanjima, zar ne?

[Albedo 0]

srpsko društvo u kome imovina ne korespondira u potpunosti sa drugim klasnim obeležjima jer je društvena formacija atipična.

tako samog sebe omalovažavaš 

mislim, nije ''klasna'' pozicioniranost samo pitanje objektivnog društvenog statusa (iako je Miško bio direktor preduzeća, dakle srednja klasa i u SFRJ), već i kulture (pa i filma).

Jer kultura nije više pitanje samo srpske društvene formacije, eto ti ih ''Pajkićevci'', pa oni su u kulturnom smislu srednja klasa sve i da to i ne prate imovinskim stanjem. Ako je nekome uzor Kalahan, Konan itd... to su ideali srednje klase.

To je Jirgen Habermas odlično obrazložio u knjizi Javno mnjenje (tako su je kod nas preveli, iako originalan naziv nije baš takav, već Strukturalna transformacija javne sfere, još gore haha), to se ipak dokazuje na desetinama strana (koje preporučujem naravno), pa ja ovdje mogu samo reći da je građansko društvo izraslo upravo na tim temeljima, na uvjerenju privatnik = čovjek = građanin.

Izjednačeni su građanin i privatni vlasnik, svako ko nije privatni vlasnik nema pravo glasa ni slobodu govora, ne može da kritikuje ovu ili onu državnu politiku itd... Da bi postao građanin, privatni vlasnik mora da prođe kroz tzv ''literarnu sferu'' (pošto još nije bilo filma), u njoj će čitajući romane (bildungsromane, romane toka sviejsti, uopšte ''privatne'' romane) on naučiti ''šta je čovjek''. Očigledno je da će čovjek biti definisan na buržujski način.

Takva kultura sa buržoaskom definicijom čovjeka se širi na čitavo društvo, svi su pod njenim uticajem, ako ćemo da bukvališemo nije slučajnost što je Beverli Hils bio tinejdžerska serija #1 početkom devedesetih, i maltene definisao šta to jeste tinejdžer (pa samim tim i čovjek).

Iako niđe veze sa imovinskim stanjem srpskih tinejdžera, oni su je kopirali u svakodnevnom životu. Mislim, isto je i sa Nestašnim godinama, to jeste klasno bliže od Beverli Hilsa ali je i dalje podosta dalje u svakom pogledu, pazi da ćeš naći nekoga kao što je Drezik koji živi bez roditelja, radi u kafiću i još ide u školu.

Poenta je da su u kulturnom smislu SVI uvučeni u buržoaske definicije čovjeka i svega ostalog, izvor keša za snimanje Srpskog filma je samo vrh ledenog brijega. I pošto su svi uvučeni u buržoaske definicije čovjeka, Zukenberg ili kako se već zove lako može da se pukom popravkom imovinskog stanja pretvori ( u stvari ovaploti ono što je u sebi već posjedovao), tu volju za moći, za vlasništvom, kontrolom itd...

Naravno, ti možeš pripadati srednjoj klasi ali joj se i suprotstavljati (sam Marks je taj tip), a možeš biti niža klasa a propagirati buržujsku ideologiju. Mogao bih to da pojasnim i na pojmu habitusa, ali bih pretjerano komplikovao, recimo samo da su Britanske studije kulture istraživale uticaj televizijskih serija (pošto su britanske onda su se bavile East Endersima ali nije ni važno) na publiku i zaključile da ''klasna'' pozicija ne mora biti ključna, npr radnici banke, i poslodavci i zaposleni sve do čistačice maltene, mogu da imaju sličan stav o nečemu bez obzira na ''klasu''. I to je pitanje habitusa, mjesta u kojem obitavaš, koje nosi sopstvenu logiku bez obzira na klasu, pol ili rasu pripadnika habitusa.

Postoji i priča o ''new poor'' Zigmunta Baumana, po kojoj mnogi Amerikanci pripadaju srednjoj klasi ali u odnosu na Paris HIlton i uopšte Skandal časopise oni se ''new poor'', imaju kuće u pregrađu, nekoliko automobila, djecu u privatnim školama, ali džaba kad je Paris - Paris. Oni se identifikuju sa bogatim likovima na svakom nivou osim finansijskom. Nisu ni Srbi imuni od toga, jer ono što možemo nazvati kulturom u Srbiji nije isto što i srpska kultura, posebno kod Pajkićevaca, gdje je očigledan upliv spolja.

Vidim da sam i sada dobro zađubrio, a idem sad i stvarno tamo gdje kralj ide pješke, u svakom slučaju, Ghoulova tvrdnja da se SF kao metafilm u stvari sprda sa svim i svačim, pa i klasnom pozicijom glavnih junaka srpskih filmova, koji maltene ne postoje u Srbiji, ili bar ne upadaju u takve situacije (situacije su radničke tragedije generalno gledano), i da je sprdnja u SF filmu dovedena do kraja tako što neko ko živi na Dedinju pristaje da glumi u Vukmirovom filmu za neku dobru cifru i završava tako kako završava (kao izjebani proleter).

Dakle, ja mogu posmatrati film kao takvu subverziju, kao dekonstrukciju same srpske kinematografije, ali Radivojević konstantno ponavlja upravo ovo drugo, da je srednja klasa izjebana. Opet, ja ne znam da li se on ludo zabavlja, to sam i ranije govorio, ali na nivou na kojem većina gledalac gleda ovaj film on je priča o jebanju buržoazije, dakle jebanju ''ljudi'', dakle jebanju Srba (koji sanjaju buržoaske snove).

 

[Franz Xaver von Baader]

prvo, zašto bi mene kao novinara lista PRAVOSLAVLJE zanimala tema SRPSKOG FILMA. jel to film koji na bilo koji način predstavlja društvenu pretnju? hm, ne baš. to je jedan žanrovski film koji je postigao uspeh u krugovima ljudi koje to zanima. oni nisu mali i nisu beznačajni, ali iz pozicije onoga čime se list PRAVOSLAVLJE bavi to je potpuno marginalna grupa. dakle, ovde ne govorimo o filmu poput AVATARa koji bi mogao da utiče na bilo kakve globalne trendove u kulturi, veri, društvenim paradigmama, you name it. ovo je mali srpski žanrovski film, snimljen o vlastitom trošku koji bi eventualno mogao da zanima filmske kritičare, ljubitelje žanra i eventualno tabloide. i tu dolazimo do ključnog problema, tematski zapravo novinar PRAVOSLAVLJA je mnogo bliži KURIRu koji je objavljivao frejmove iz filma nego novini koja se bavi pitanjima vere i Crkve. dakle, SRPSKI FILM je po definiciji nešto što ne bi trebalo da zanima SPC i njen časopis.

hm, ne pije vodu ta teza
film je moćan medij te svakako ima odjeka u javnosti (uostalom, sva ova prelamanja oko SF to doslovno pokazuju)
ovdje su posrijedi dvije stvari: sam SF jest marginalan u filmskom smislu (obožavan u uskom krugu filmofila, prikazivački hendikepiran, osuđen na tavorenje), no s druge strane je medijski eksponiran (npr. meni je van pameti da se forumaška rasprava i dalje vrti oko tako lošeg filma)
druga, jednako tako začudna, a i sumnjiva stvar, je nastup autora: film je u svakom smislu filmska periferija, no kroz intervjue autor sugerira da se djelo bavi centralnim pitanjima, takoreći gura ga u žižu.

uzevši to u obzir, crkva svakako formira i daje mišljenje u skladu sa vlastitim svjetonazorom
crkva nije izmještena iz društva, nego sudjeluje u komunikaciji (pače, pokušava biti korktiv društva, što je sasvim razumljivo obzirom na njenu povijest i ulogu); dakle, crkva zatiče previranja i lamentiranje oko jednog ovakvog proizvoda kao što je to SF, a suočena sa intenzivnom promocijom SF koju gura jedna strana (recimo, ti si ovdje fanatični promotor SF; to je fakt, a preostaje jedino ući u tvoje motive), i ona daje protuodgovor = vrlo legitimno

dakako da SF nije globalan poput Avatara, ali ni srbija nije globus; unutar tih skučenih, u svjetskim razjerima perifernih okvira, SF je takoreći nametnut na dnevni red (ponavljam, pogledajmo ovaj forum: gura se rasprava o SF iako je već prošao onaj početni val ushićenja/pljuvanja i iako djelo nema uporište u kvaliteti); spomenuti list Pravoslavlje je zapravo dužan osvrnuti se i na takvu temu (kao pastir stada;)

što se tiče teze o "društvenoj prijetnji"; kada bi SF bio izoliran slučaj, jedinstven, onda ne bi bilo problema u tom smislu. međutim, ti kao stari marksist poznaješ engelsove teze o zakonu prelaska kvantitete u kvalitetu. takoreći smo u srpskoj kinematografiji (ako sada uzmemo ovu pojavu) suočeni sa bombardiranjem najneukusnijih i u svim smislima upitnih stavova; ti sam si taj pokret nazvao "novi srpski film", a filmovi poput PB, MB i SF polako prerastaju u jednu kvantitetu sumnjivih i dvojbenih uradaka. kako je društveno tkivo izloženo djelovanju tih produkta, može se problematizirati utjecaj na svjetonazor, moral, estetiku i slična pitanja.

ne vidim onda razloga čuđenju upliva crkve na društvenu stvarnost

[PTY]

Clash of the Tight Ones

Znaš kriple, lejtli skoro da ti nema posta iz kog se ne bi moglo izvaditi odličan citat za forumski potpis...

[crippled_avenger]

Albedo, tvoja teza proistekla iz Habermassa je sjajna i njen jedini problem je u tome što tretira kulturne proizvode kao ideološke aparate koji imaju veliki značaj u životu pojedinca (to u Srbiji više nije slučaj), odnosno podrazumeva da postoji dovoljno velika produkcija kulturnih artefakata koji bi se uopšte mogli izboriti za svoje mesto ili, pak, društvene okolnosti u kojima jedno delo (serimo se masovnih histerija koje može da ostavi jedan film u čitavoj generaciji) može postati društveni agens (ne postoji ni jedno ni drugo).

U tom smislu, osnovni problem našeg film u širem smislu je u tome što ne može učiniti srpskog čoveka "literarnim" kako to sjajno konstatuje Habermass. I u tome i jeste problem. Ako je nekada naš film to mogao da postigne u retkim slučajevima doduše, npr. TESNA KOŽA ili LJUBAV I MODA, danas više ne može.

Što se Pingvinove aproprijacje Ebngelsa tiče, nije poenta NSFa u nasilju, to je etiketa istog kalibra kao i one uz čiju je pomoć SRPSKI FILM došao na poziciju da se o njemu toliko govori. ja sam brojne filmove ubrojao u Novi srpski film, ali o njima niko neće da priča, iako bih ja o njima mnogo radije diskutovao jer mislim da tu ima šta da se kže - primera radi o BEOGRADSKOM FANTOMU ili EDIT I JA. Ti filmovi vrcaju od potencijala da ne budu marginalni, u njima nema getoizujućeg nasilja, ali se vama ne priča o njima. I ne samo vama, ni medjima. Pre neki dan, u Dnevniku, pustili su samo moju rečenicu o SRPSKOM FILMU, a ja sam tom prilikom govorio i o nekim drugim filmovima. Ali, to medijima nije zanimljivo. Njih pale BANDA i SRPSKI FILM. Ali za takvu sliku, krivi medije a ne mene. Što se mene lično tiče, ja sam i na blogu, i ovde na forumu, i u svojim tekstovima bacio udice za mnogo više filmova, ali na neke se diskusija nije primila.

Dakle, cela priča o NSF uključuje SRPSKI FILM i BANDU ali nije počela sa njima, i nema veze sa nasiljem već sa nečim drugim.

E sad, odreći se nasilja znači odreći se revolucije, što reče pokojni Trocki.

[Franz Xaver von Baader]

je da, ali on(i) su više mislili na nasilje koje ruši postojeće aparate i institucije te sukladno tome čitavo ustrojstvo društva zajedno sa dominantnom etikom, filozofijom, ideologijom itd, dok je kod "NSF" obrnut slučaj: strategije pribjegavanja eksplicitnom ovdje su jalovi manirizam, a sve skupa je ugurano unutar okvira službene ideologije (nekritički odnos prema stvarnosti, konzumerizam, populizam itsl). a samim time onda služe PERPETUIRANJU postojećeg stanja, napose one odvratne strane permisivnog društva.

kada kažem "sumnjivi uratci" u okviru onoga što si ti krstio NSF (tu ne ulazim u "cijelu priču oko tog pojma" niti radim ikakav pregled NSF; samo koristim pojam koji si dao, a pod koji su problematični filmovi okupljeni), onda ne mislim samo na eksplicitnost; doduše, ona ne pomaže, štoviše, skroz je neukusna, te tako predmet kritike na prvu (tj. svi vide samo to, što možebiti otvara zanimljiv paradoks: je li neukusna pornografija seksa i nasilja lažnjak podmetnut da se skrene pozornost sa svjetonazora, ideologije koja podupire čitavo djelo?),
dakle, ne potežem toliko eksplicitnost koliko poglede na svijet koje nam ti filmovi donose
recimo, u SF se uopće ne propituje oko vrijednosnih sudova ljudskog bitka; film polazi od standardne prepostavke da se čovjek ostvaruje u zajednici (tj. da ostvaruje emotivne veze, ali i poslovne, pretpostavlja robno-novčani odnos itd), no nijednog trenutka ne dovodi u pitanje KVALITETU tih veza. time je film meni temeljno besmislen, a drugima bi barem trebao biti neuvjerljiv budući da se tu kao neka šablona samo prospe pred gledatelja jedna, tobože očekivana ljudska situacija: muž, brižni otac, pod imperativom skrbljenja za obitelj, (malo)građanska ljubavna priča sa ženom. to što je unutar tog stereotipa utrpan niz oprečnih stvari, par pornojebač-prema ženi romantik, par slobodna građanska veza gledamo muževe porniće-onda si izjavljujemo platonsku ljubav i milujemo se u krevetu, par siječem glave kopam oči-a sinu predajem pedagogiju o onaniranju, par nemam novaca-a živim hajlajf, pijem viski vozim makine, dakle, sve te nespojive stvari čine film (nenamjeravano) grotesknim, parodičnim, neozbiljnim, budalastim.

znači, svi se hvataju na scenu bebe (koja jest sušti neukus, i to zato jer je namjerno pravljena da bude gnjusna da kakti šokira, ide na jeftinu bombastičnost; s druge strane, već je Vertov snimao porođaj, ali kod njega to ne djeluje gnjusno; njegovi motivi su plemenitiji i umjetničkiji; čujem da je Babaja također snimio porođaj u filmu Tijelo - sumnjam da to tamo izgleda neukusno kao u SF; drugim riječima ista stvar se može snimiti i uraditi a da u cjelini djela dobije razne smislove i kvalitetu),
a uopće ne problematiziraju recimo zanimanje glavnog junaka: porno biznis. to da je ovaj porno glumac I UJEDNO NAJTIPIČNIJI MALOGRAĐANIN uopće ne dolazi na dnevni red kritike prosječnog gledatelja.
misliš da crkva previđa ovu činjenicu? takvo djelovanje ovog, i sličnih filmova pospješuje svjetonazor koji se kosi sa crkvenim naukom. otuda spomenuti list pravoslavlje ili kako već, može i mora reagirati budući da je samorazumljiva konzervativna pozicija crkvenog stajališta.

ja svakako protiv ovakvih filmova nastupam iz konzervativnih pozicija, jer ma kako autor fingirao, film je potpuno nekritički; najblatantniji populizam i konzumerizam
jer, ako se sugerira da je društvena situacija sranje, onda se to treba duhom, svjetonazorom i ideologijom filma potkrijepiti, napadati same forme sporne društvene situacije (npr. puko reduciranje ljudi u konzumente dobara tehnološke civilizacije, postvarivanje osoba a porn je postvarivanje par excellence); a ne eksploatirati same te forme a navodno 'kritizirati' sadržaje

[crippled_avenger]

je da, ali on(i) su više mislili na nasilje koje ruši postojeće aparate i institucije te sukladno tome čitavo ustrojstvo društva zajedno sa dominantnom etikom, filozofijom, ideologijom itd, dok je kod "NSF" obrnut slučaj: strategije pribjegavanja eksplicitnom ovdje su jalovi manirizam, a sve skupa je ugurano unutar okvira službene ideologije (nekritički odnos prema stvarnosti, konzumerizam, populizam itsl). a samim time onda služe PERPETUIRANJU postojećeg stanja, napose one odvratne strane permisivnog društva.

ova teza nije tačna u slučaju MILOŠA BRANKOVIĆA koji se u diskursu srpskog ideološkog mejnstrima smatra "politički degutantnim" tj. primerom politički nekorektne političke nekorektnosti.

kada kažem "sumnjivi uratci" u okviru onoga što si ti krstio NSF (tu ne ulazim u "cijelu priču oko tog pojma" niti radim ikakav pregled NSF; samo koristim pojam koji si dao, a pod koji su problematični filmovi okupljeni), onda ne mislim samo na eksplicitnost; doduše, ona ne pomaže, štoviše, skroz je neukusna, te tako predmet kritike na prvu (tj. svi vide samo to, što možebiti otvara zanimljiv paradoks: je li neukusna pornografija seksa i nasilja lažnjak podmetnut da se skrene pozornost sa svjetonazora, ideologije koja podupire čitavo djelo?),

ali, ja te samo molim da tretiraš NSF kao totalitet uzimajući u obzir i ostale filmove a ne da ga positovećuješ sa ova dva, odnosno tri iako sam gore čini mi se gotovo empirijski objasnio apartnu poziciju MILOŠA BRANKOVIĆA
dakle, ne potežem toliko eksplicitnost koliko poglede na svijet koje nam ti filmovi donose
recimo, u SF se uopće ne propituje oko vrijednosnih sudova ljudskog bitka; film polazi od standardne prepostavke da se čovjek ostvaruje u zajednici (tj. da ostvaruje emotivne veze, ali i poslovne, pretpostavlja robno-novčani odnos itd), no nijednog trenutka ne dovodi u pitanje KVALITETU tih veza. time je film meni temeljno besmislen, a drugima bi barem trebao biti neuvjerljiv budući da se tu kao neka šablona samo prospe pred gledatelja jedna, tobože očekivana ljudska situacija: muž, brižni otac, pod imperativom skrbljenja za obitelj, (malo)građanska ljubavna priča sa ženom. to što je unutar tog stereotipa utrpan niz oprečnih stvari, par pornojebač-prema ženi romantik, par slobodna građanska veza gledamo muževe porniće-onda si izjavljujemo platonsku ljubav i milujemo se u krevetu, par siječem glave kopam oči-a sinu predajem pedagogiju o onaniranju, par nemam novaca-a živim hajlajf, pijem viski vozim makine, dakle, sve te nespojive stvari čine film (nenamjeravano) grotesknim, parodičnim, neozbiljnim, budalastim.

znači, svi se hvataju na scenu bebe (koja jest sušti neukus, i to zato jer je namjerno pravljena da bude gnjusna da kakti šokira, ide na jeftinu bombastičnost; s druge strane, već je Vertov snimao porođaj, ali kod njega to ne djeluje gnjusno; njegovi motivi su plemenitiji i umjetničkiji; čujem da je Babaja također snimio porođaj u filmu Tijelo - sumnjam da to tamo izgleda neukusno kao u SF; drugim riječima ista stvar se može snimiti i uraditi a da u cjelini djela dobije razne smislove i kvalitetu),
a uopće ne problematiziraju recimo zanimanje glavnog junaka: porno biznis. to da je ovaj porno glumac I UJEDNO NAJTIPIČNIJI MALOGRAĐANIN uopće ne dolazi na dnevni red kritike prosječnog gledatelja.
misliš da crkva previđa ovu činjenicu? takvo djelovanje ovog, i sličnih filmova pospješuje svjetonazor koji se kosi sa crkvenim naukom. otuda spomenuti list pravoslavlje ili kako već, može i mora reagirati budući da je samorazumljiva konzervativna pozicija crkvenog stajališta.

bilo bi lepo da je tako ali plašim se da se list PRAVOSLAVLJE u ovokm slučaju vodi jednom krajnje tabloidnom logikom. uostalom, Crkva ne može biti bolja od svojih vernika a vernici od samog naroda iz koga se regrutuju i oni i sveštenstvo. ako godinama imamo tako neozbiljan odnos prema novinarstvu kakav postoji u Srbiji onda je normalno da će takav biti i u crkvenom časopisu.

ja svakako protiv ovakvih filmova nastupam iz konzervativnih pozicija, jer ma kako autor fingirao, film je potpuno nekritički; najblatantniji populizam i konzumerizam
jer, ako se sugerira da je društvena situacija sranje, onda se to treba duhom, svjetonazorom i ideologijom filma potkrijepiti, napadati same forme sporne društvene situacije (npr. puko reduciranje ljudi u konzumente dobara tehnološke civilizacije, postvarivanje osoba a porn je postvarivanje par excellence); a ne eksploatirati same te forme a navodno 'kritizirati' sadržaje

pošto nastupaš iz tih pozicija, mislim da bi mnogo više i uživao i našao materijala u kriminalno neanaliziranim BEOGRTADSKOM FANTOMU i EDIT I JA. čudno mi je da te ti naslovi nisu više inspirisali...

[Albedo 0]

Kripl, nismo se razumjeli, naravno da SF nema uticaja na Srbe, nije u tome stvar, kada bi razmatrao najsnažnije uticaje bavio bih se Karleušom, Farmom i sličnima, ali govorim o autorima filma, za njih su filmovi imali veliki značaj u formiranju ličnosti, ja ne znam da li su oni odrasli na Beverli Hilsu i Nestašnim godinama (oni bi doduše mogli da se posmatraju kao uticajni među adolescentima kao što su sada to neke španske srednjoškolske plesne serije), samo sam dao primjer neke vrste ''kulturnog preuzimanja'' buržoaske baštine od strane srpske omladine koja ni po kom osnovu ne spada u buržoaziju.

To posebno nije čudno u Srbiji, gdje se stanovništvo ne ponaša po npr zakonima nataliteta, da siromašnije zemlje imaju veći a bogatije manji natalitet, mi imamo ''afrički'' standard a buržoaski mentalitet, mi se identifikujemo sa buržujima a stradamo kao proleteri. No ni to nije pitanje, jer kad bi se bavili masom morali bi ne samo da obratimo pažnju na ideološke efekte, već i na ono što nedostaje (ono što se ne može naučiti ulaskom u srpski simbolički poredak, jer to ''neko'' ne dozvoljava), a to je tek jebena lista.

Tvorci filma su odrasli, pa Radivojević sam to govori, na američkom hororu iz sedamdesetih godina, a on je u mnogo čemu buržoaski, a nemoj mi samo reći da je Dawn of the Dead kritika buržujštine, mislim jebeš takvu kritiku.

Dakle, da ne dužim, sve što sam govorio tiče se ''klasne'' pozicioniranosti samih autora, ne masovnog uticaja SF u našem društvu. Ako su oni kao filmofili, čak ''filmolozi'' (ne znam da li si njih nazvao Pajkićevcima ili Sergeja), onda za njih itekako važi Habermasova teza, jer to je njihov habitus.

[Meho Krljic]

Tvorci filma su odrasli, pa Radivojević sam to govori, na američkom hororu iz sedamdesetih godina, a on je u mnogo čemu buržoaski, a nemoj mi samo reći da je Dawn of the Dead kritika buržujštine, mislim jebeš takvu kritiku.

Da li treba kritiku konzumerizma, što DoD svakako jeste, poistovećivati sa kritikom buržoaskog svetonazora? Mislim da se radi o jednoj temeljno postmodernoj postavci u kojoj se nišan spušta sa velikih naracija na nešto bliže "običnom čoveku.

O istom trošku, SF je, kako sam već više puta insistirao pre kritika srpske percepcije realnosti nego srpske realnosti, što se svakako uklapa u ovu priču o diskrepanci između "objektivne" klasne pripadnosti i subjektivne precepcije klasne (i kulturne) pripadnosti koju si detaljno objasnio preko Habermasa.

[Albedo 0]

pre kritika srpske percepcije realnosti nego srpske realnosti

to sve stoji samo ako tvorci filma imaju (ideološkog) finansijera (poput države) koji prijeti cenzurom, koji vrši pritisak, pa si ''primoran'' da vršiš subverziju, da se voziš američkim džipom u Stalkerovu Zonu, da sad pretjeram po običaju pa kažem da nisu imali Sjevernu Koreju da im dahće za vratom pa su morali napraviti film koji se ''može čitati i kao anti-kimovski i kao pro-kimovski film'', kao što reče Kripl na svojoj temi.

Ali film je kao ''nezavisna produkcija'', koji moj mu je poenta u subverziji? Ne kažem da moraš da se razmašeš, ali kad si ''svoj na svome'' imaš mnogo više (mnogo boljih) opcija od proste ''kritike percepcije realnosti'', pa između ostalog i ''kritiku realnosti'' (što Radivojević tvrdi u svakom intervjuu, on je naravno predstavlja kao ''drugosrbijansku'' kritiku realnosti, vrlo blisku tezi o jebanju srednje klase). Dakle oni su svoju finansijsku ''nezavisnost'' iskoristili samo zarad jebanja obezglavljene Ane Sakić?

Riba smrdi od glave.

[Meho Krljic]

Ovo "riba smrdi od glave" je stvarno... nasty pančlajn. 

Nego, mislio sam da sam već obrazložio (a ti odabrao da se ne slažeš) zašto je kritika srpske percepcije realnosti najvažini element SF-a. SF predstavlja Srbina koji živi u mitologiji a misli da je to stvarnost.

[crippled_avenger]

Mehmete, Albedo i Pingvin su kao i svi pravi dijalektički materijalisti uvek okrenuti određenim vidovima revolucionarnog terora koji podrazumeva policijsko isleđivanje čiji je pak ključni metod beskrajno ponavljanje istog iskaza u kome onda osumnjičeni na kraju počne da pravi greške. I u tim pukotinama kreće da se kuje ključ za rešenje slučaja. Otud ne treba da te čudi ili da smatraš slučajnim to što se oko SFa vrtimo u krug.

[Albedo 0]

ja sam good cop, on je bad cop

Meho, sam si postavio Žižekovu kritiku Kusturice, sad je vidjeh napokon prevedenu.

Undergroung nije neka monolitna tvorevina, štaviše, mnogi je uopšte ne smatraju ''patriotskim'' filmom, a publika ga veliča kao Trijumf (nacionalne) volje maltene...

Isto kao i Prljavi Hari, ti možeš na svakidašnjem nivou da posmatraš odličan film, ali možeš i da ga tumačiš kao iskompleksiranog nikogovića koji koristi magnum 44 kao ekstenziju polnog organa, the most powerful handgun in the world i tome slično...o tezi da je zločinac čista projekcija samog Harija i odraz desničara u ogledalu... sve su to česta tumačenja, da je Hari taj koji živi ''u mitologiji a misli da je to stvarnost''. A zašto nije snimljen takav film?

Dakle imaš dvije opcije: da snimiš SF i da se kritika statusa quo nalazi u ''subverzivnom'' dijelu.

ili da snimiš neki film koji spada u drugu grupu: koji vrši potpuno obrnutu funkciju, kritikuje ''liberalni'' status quo na površini, ''patriotski'' je, a opet u subverzivnom dijelu je ''drugosrbijanski''. Ja nemam problema sa takvim subverzivnim ispravkama, jer kritičari Prljavog Harija su u pravu što se njega tiče, kao i oni koji Kusturicu napadaju da je Underground nepatriotski film. On nije čista propaganda, jer ni Srbi nisu savršen narod, pa to nekom smeta.

Radivojević je ipak izabrao prvu opciju. Ja mislim da veliki filmovi pripadaju drugoj opciji. Stalker, Hari, Taksista, Apokalipsa, Kum... Ima izuzetaka, ali oni ne pripadaju prvoj opciji već su opet svoji na svome: Kubrikovi filmovi npr


Ti jesi obrazložio a ja se nisam složio da je ovo kritika percepcije (bar ne percepcije ratnog zločinca), ali to je bila samo ''kulturna analiza'' a ne politička ekonomija filma. U ovom slučaju politička ekonomija filma mene može odvesti opet ka negativnom tumačenju.

[Meho Krljic]

Legitimno. Ja ni ne tvrdim da je SF nužno umetnički dobar ako uzmemo kao tačnu moju percepciju njegove kritičke intencije. Ali u istom dahu ne mislim da njega treba kritikovati što ne kritikuje "realnost" kada mu to nije cilj. On paradira svojim paradoksima jer su oni predmet kritike, ne njeno sredstvo.

[Albedo 0]

Ja to shvatam, ali o tome bi moglo da se priča da je SF imao pritisak od strane producenata, a nije ga bilo.

Svjesno izabrati da radiš isto ono što si primoran kad imaš nad glavom ideološke cenzore mi je najveći paradoks.

[Meho Krljic]

Shvatam šta tvrdiš ali ja to uopšte ne vidim tako. To je subverzivan (dakle ispravan) pristup eksploatacijskom filmu i podtekst tamo gde je najznačajniji. Setimo se da sam ja film isprva izrazito kritikovao jer nije imao vidljiv podtekst.

[Albedo 0]

e sad se stvarno vrtimo u krug

[Meho Krljic]

Jeste. Evo, ja ću stati.

[Franz Xaver von Baader]

Legitimno. Ja ni ne tvrdim da je SF nužno umetnički dobar ako uzmemo kao tačnu moju percepciju njegove kritičke intencije. Ali u istom dahu ne mislim da njega treba kritikovati što ne kritikuje "realnost" kada mu to nije cilj. On paradira svojim paradoksima jer su oni predmet kritike, ne njeno sredstvo.

pazi, ovdje treba razlučiti jednu stvar; ne radi se o kritici "zbog toga što film ne kritizira realnost" kao da bi inherentno filmsko svojstvo bila kritika realnosti. nego (barem ja) dajem kritiku zato jer je autor TAKO NASTUPIO, on sam je sugerirao u intervjuu koji sam vidio na nekom hrvatskom portalu u stilu "nije ovo žanrovsko iživljavanje, to je sama srčika centralnih pitanja; to je bavljenje našom stvarnošću". znači, on sam tako nastupa (jednako smatra i albedo kada kaže "ovaj to govori u svakom intervjuu")

e polazeći od te 'teze', kažem da ne vidim u samom djelu kritički odnos prema stvarnosti; štoviše, vidim svjetonazor filma potpuno na liniji dominantne kulture, ideologije, situacije. znači, diskrepancija između autorove intencije (ili onoga što on govori da je cilj) i same teksture djela

što se pak tiče tvoje teze, ni nju ne mogu prihvatiti; ta teza je zanimljiva kao razbibriga, kao polemika, komunikacija, no istu vidim kao jedan izmaštani konstrukt: takve ideje nema u filmu

ti zapravo tvrdiš da je ovaj film obrušavanje na srpski mit; ako bismo uzeli ovu tezu kao ispravnu, po meni ni to nije izvedeno valjano. takva jedna ideja se radi drugačije, puno plastičnije, glavni junak treba biti stereotipniji, pravi patrijarhalni balkanski dinaroid (a ne neki šonjo koji je podređen ekonomskoj stvarnosti; koji ne igra glavnu ulogu niti u svom životu praktički, a kamoli da bi se vinuo do mitskog; čovječe pa on je takoreći u radnom odnosu, porno glumac, odrađuje ono što se od njega traži, nisko na ljestvici, čista pasiva; pa i sada ulazi pognute glave, skršen, podređuje se uvjetima poslodavca - ništa mitsko nema kod njega. više kafkijanski tip koji prihvaća silinu aparata)

znači, takvo je moje viđenje glavnog junaka: on nipošto nije neki moj identifikacijski uzor (premda volim klasičnog heroja, mitskog), nego obratno - jadna kreatura

a također i promatrano iz njegove pozicije: nipošto ne vidim da on stoji ponosito, da "živi u mitologiji", da je kurčevit alfa mužjak, balkanac svjestan i pun sebe; naprotiv! sav nekako smežuran, potuljen, samosažaljen, potiho i nesigurno ulazi u odnose (pa tamo razmjenjuje trubadurske nježnosti sa ženom!!!), gdje je njegov odnos otac-sin do pravog rasnog stereotipnog odnosa kada sin biva potpuno natkriljen figurom Oca! dapače, on fura neke proliberalne fore o razgovoru na ravnopravnoj osnovi, uvažava sina (koji je tek dijete - pa koji Otac, balkanac, dinaroid, prilazi sinu na taj način??!!), upinje se u nekakvu pedagogiju, politički korektno objašnjava seksualnu problematiku malom građanskom sinu = to nije mitski. nije srpski. nije balkanski. nije čak ni hrvatski (osim eventualno u određenoj bečko-peštanskoj srednjeeuropskoj percepciji viših slojeva građanske klase)

albedo spomene prljavog harryja - e to je mitski. to je alfa mužjak. to je kurčevito. to je ideal balkanca, dinaroida, srbina, hrvata. pogledaj recimo harryjeve odnose sa nadređenima, sa elitom političkom, sa vlastima na brifingu: harry ima stav, on je klisurina i ne jebe ni ove gore (ni one dolje, dakako)
prljavi harry je "percepcija realnosti" ako već pričamo o mitskom. protagonist SF-a je sivilo, kafka, pasiva, još jedan u nizu pasivnih izgubljenih slučajeva iz yu-filma.

i to je zanimljiv paradoks: toliko se (napose srpski) kune u te junake, u kraljevića marka, gusle, svinjetinu i rakiju, toliko ta slika izlazi u javnost, a pogledajmo naš film (i hrvatski i srpski, čitav yu-film) - mi uopće nemamo prljavog harryja, nemamo ni charlesa bronsona, nemamo death wish. naš junak je pasiva (bubašinter, sluga starice pri kenjanju -mirisi, zlato i tamjan-, prometej s otoka viševice koji vrši introspekciju i pita se je li dobro postupio u životu, je li vrijedilo živjeti za revoluciju; naš junak je čuvar plaže u zimskom periodu, džimi barka, marginalac iz buđenja pacova, na kraju krajeva onaj koji je propao na svim poljima pa sa društvenim talogom osniva porno teatar)
drugim riječima, daleko smo mi od mitskog, od harryja; jednostavno naša društva nisu dovoljno konzervativna za tako nešto
harry je čista konzervativna kritika modernog društva i njegovih antagonizama (škorpion je ta tamna mrlja permisivnog društva, on izrasta u tom društvu, on je njegov produkt i to je osnovna ideja prljavog harryja; oslanjanje na prošlo, na pionirske dane, na heroja, na mitskog konzervativnog heroja)
mi takvo što nemamo, nego se upiremo na neke marginalce koji služe više kao prokazivanje sustava (crni val); mi smo čista pasiva

jedini aktivni junak, junak koji djeluje u yu-filmu je zapravo - partizan!
partizani su naša inačica mitskog, nešto najbliže prljavom harryju u tom smislu aktivnog heroja
a ove nove, mlade kinematografije još nisu iznjedrile klasičnog heroja (premda bismo sada već trebali doći i do te faze, nakon našeg ubrzanog tranzicijskog razdoblja i prolaska kroz razne strane permisivnog društva, od pedera do pljačkaša kladionica)
SF to svakako nije, to je još uvijek pasivni podređeni junak (kao što su to Crnci u hrvatskom filmu)

[crippled_avenger]

TOTAL FILM izabrao SRPSKI FILM za film sa nabrutalnijom scenom smrti u 2010.

http://dobanevinosti.blogspot.com/2010/12/srpskitotal-film.html

[crippled_avenger]

A evo i hrvatskih reakcija

http://www.jutarnji.hr/recenzija---srpski-film--je-kritican--subverzivan--strasan--ali-samo-na-papiru/908517/

[Meho Krljic]

Da se ne bih ponavljao, neću da detaljno odgovaram na Pingvinov post, pošto sam čini mi se sve ovo dotakao u svom drugom tekstu o SF za svoj blog (Nekoliko teza za...)

[Albedo 0]

Da, ali kao što sam i ja rekao, tvoje objašnjenje potire scena sa Anom Sakić. Mislim, eto, da se ne bi vrtili u krug objasni scenu svojim anacionalnim tumačenjem, jer ta scena nije konzistentna sa ostatkom filma a ni sa tvojim objašnjenjem. Ili bar ja ne vidim kako jeste konzistentna.

[rade]

Upravo po tom klasnom aspektu SF se ne može nazvati ni pravim eksploatacijskim filmom, jer mu fali ta proleterska dimenzija. Eksploatacija je bila prilika za niže klase da kroz film dobiju priliku za osvetu buržoaziji, da kroz film dobiju zadovoljenje pravde koje nisu mogli dobiti van bioskopa. (Kino Prvi maj Zabranjenog pušenja). Blaxploitation, kung fu filmovi, žene osvetnice itd. sve su to filmovi u kojima ovi odozdo dobijaju kompenzaciju za ono što trpe. Nije čudo što su ganci bili najveći fanovi Brus Lija. U Sf i Porno bandi žrtve su upravo nižeklasne. Da se ovde obezglavi žena nekog tajkuna ili političara mogli bi da pričamo o eksploataciji. Ovako imamo samo film koji daje opravdanje buržoaskim sadističkim fantazijama. Kao Radivojević i Spasojević kad daju intervju onim stranim novinarima dok cirkaju viskić. Na pitanje zašto su snimili ovakav film kažu ratovi, sankcije, gledali smo snuff svakodnevno na televiziji. Vukmir je kriv, ova država koja nas uništava. Ne bi mi inače, mi smo u stvari dva vrlo nežna i dobra momka.   

[crippled_avenger]

rade, tvoj argument je dosta dobar, ali moraš imati na umu da je exploitation odavno postao aktivnost intelektualaca iz srednje klase, pogledaj recimo Tarantina. Uostalom, sam Tarantino je nailazio na primedbe, naročito u slučaju DEATH PROOFa, da je snimio film koji je u klasnom smislu potpuno artificijelan i da sebi ne sme da dozvoli snimanje "filma sa greškom", sa tom vrstom greške zapravo, primedba je da on svojom klasnom pozicijom nije stekao pravo na tu "grešku".

Međutim, SRPSKI FILM nije "film sa greškom", to jest nema toleranciju prema greškama u rediteljskoj nameri. Film je sniman u tzv. buržoaskoj "estetici remek-dela". I to je kao koncept i prepoznato u stranim kritikama koje podvlače kako SRPSKI FILM ima ozbiljniji production value i rediteljski potupak od exploitation filma.

[Albedo 0]

Pa da, ovo je neka izvrnuta eksploatacija, koja pokušava da proturi i neku ''filozofiju'', totalno ludilo, ovo je isto kao kada Don Kihot počne da se bori protiv vetrenjača, a lik je ostarjeli buržuj pun k'o brod, dakle LAŽNI REVOLUCIONAR.

U stvari, tu bi dobro došlo razlikovanje Eriha Froma između revolucionara i buntovnika. Buntovnik je jalova ličnost, on se kao buni ali nikakva korist od njega. Nema razvijen kritički duh ni osjećaj čovječnosti, nije sposoban da se odupre društvenim klišeima i ''zdravom razumu''.... u suštini je sterilan.

Tako mi na kraju djeluju Spasojević i Radivojević, što vrijeme više prolazi ovo mi je sve manje ''srpski film'', i eventualno postaje analiza uticaja pornografije na mentalitet savremenog muškarca. I opet se vraćamo da to da Miloš nije alfa mužjak ali bi volio da jeste...

[Franz Xaver von Baader]

ne, nego on nije alfa mužjak, a nema čak ni tragova koji bi upućivali na to da bi on pokazivao neke prevelike sklonosti ka vlastitoj mitomaniji; on nije čak ni entuzijast u tom smislu, nego je više malodušan - a to svakako nije odlika poduzetnog kurčevitog heroja, pa ni potencijalnog

on je povučeni mali miš, kojega se čak vlastiti sin usudi pitati o drkanju (figura Oca koji je jebač u onom mitskom smislu, koji izravno posjeduje sve, cijelo društvo, je u raskoraku sa ljubopitljivim sinom; sin sluša, a priori mu ne nadolazi pomisao da pita Oca o nekim tamo tajnama ljudskog bitka, o seksualnosti)

ne znam kako meho nema uvida u tako jednostavne ontološke istine

[rade]

Kripl, o tome i pričam. Cenzura danas ne funcioniše kao zabrana već kao metoda inkorporacije. Uzmeš nešto što je u začetku bilo subverzivno i od toga napraviš buržoaski šik. Komodifikacija pobune. Više klase koje eksploatišu virilnost nižih. Samo što bih ja razdvojio Tarantina i Rodrigeza od ove art eksploatacije. Njihovi filmovi upravo guraju tu estetiku nedorađenosti i sirovosti. Ovde se ne radi o pukom stilskom manirizmu već o nostalgičnom povratku u vreme 60-ih i 70-ih kada se činilo da su autentični bunt i pravda i dalje mogući. Odatle prava feministička pobuna (Kill Bill, Death Proof; vidi samo kako su u odnosu na sadašnicu Rasel i Karadin old-school mužjaci), rat sa jasnim osećajem pravde i osvete (Inglorious Basterds; film koji je nemoguće iskoristiti za današnje ideološke svrhe ratnog žanra), autentična radnička revolucija u svetu gde je ona danas nemoguća (Machete). Ovi filmovi imaju taj progresivni, dzejmsonovski utopijski elemenat. Sad što ga je moguće projektovati samo putem nostalgije govori dosta o današnjici.

albedo i meni se ova dvojica tako čine. Dvojica konformista koji iz svog udobnog položaja poziraju kao bad ass buntovnici.

[Albedo 0]

a nostalgični filmovi su po definiciji konzervativni, dakle utopijski element se uguši u nekoj (ranije ajzenhauerskoj a sada) niksonovskoj prošlosti. Doduše, ''socijalistička'' revolucija danas i jeste nemoguća, jer društvo je kompleksnije nego ranije, postoje potpuno nekapitalistički razlozi za status quo. Sada samo buržuji mogu da parazitiraju na ranije koliko-toliko alternativnim žanrovima, i zato mi se sviđa onaj Britanac i njegova opaska da je film prilično bezopasan.


Pingvin, nije to Mehova poenta, idi pročitaj njegov tekst. Otprilike, on tvrdi da su Srbi couch potato kao i svi ostali svjetski nejebači, ali posjeduju kulturu alfa mužjaka, kojoj neprestano teže (ne mrdajući sa kauča). To je i inače u središtu Prljavog Harija, lik je totalno nerealan, pazi on jede hot-dog i u tom trenutku se dešava pljačka, i Hari je punih usta zaustavlja, bukvalno možeš vidjeti komadiće hrane kako mu ispadaju iz usta, zato krompir sa kauča može sa njim da se identifikuje, jer Hari je imidž moći, on je krompir sa magnumom.

To je kod Harija jedva vidljivo, dok je kod plačipičke sa leksington kurčinom maltene osnova bića. On želi da bude Hari, Srbenda, šta već, i na putu mu stoji sopstvena familija. Da bio postao alfa mužjak mora da jebe i njih, bukvalno, kao što Hari mora da ubije sopstvenog ''sina'' Škorpiona.

Bar sam ja tako shvatio ono što je Meho htio da kaže, ali kao što rekoh, scena sa Anom Sakić je tu nekonzistentna sa ostatkom filma.

[---]

lepo je čitati džejmsona i biti marksista, ali ne bih ja baš tako jednostavno sudio o nostalgiji. evo jednog zanimljivog teksta linde hačion, koji sadrži i kritiku džejmsonovog odnosa prema nostalgiji, baš specifično prema postmodernom filmu nostalgije:

Jameson's own attack on the postmodern is in itself worth examining in this context because it is an attack on both its regressive nostalgia and its trivializing irony. One of Jameson's main targets is what he calls the postmodern "nostalgia film"--a term that he has used to refer to anything from George Lukas's American Graffiti to Laurence Kasdan's Body Heat. These are what he calls "fashion-plate, historicist films" that reveal "the desperate attempt to appropriate a missing past."57 To him, these are the inauthentic, nostalgic "celebrations of the imaginary style of a real past" which he sees as "something of a substitute for that older system of historical representation, indeed as a virtual symptom-formation, a formal compensation for the enfeeblement of historicity in our own time."58 This medicalized psychoanalytic language--"symptom-formation", "compensation"--is used quite deliberately by Jameson because he feels that the postmodern taste for such films corresponds to certain needs in what he calls "our present economic-psychic constitution."59

But film theorist Anne Friedberg has pointed out that what Jameson is really protesting here is the distanced relation of every film from its historical referent. In other words, it is the medium and not postmodernism that gives the illusion of a "perpetual present interminably recycled."60 Or, as Derek Jarman put it when rewriting Marlowe in his postmodern film version of Edward II, "[f]ilmed history is always a misinterpretation. The past is the past, as you try to make material out of it, things slip even further away."61 But, even if Jameson is wrong in where he puts the blame for the nostalgia, what interests me is that, when he finds something nostalgic--be it in the theorizing of the Frankfurt School or the novels of J.G. Ballard--nostalgia is meant to be taken negatively as "regressive."62 Yet his own rhetoric and position can themselves at times sound strangely nostalgic: in article after article in the 1980s, he repeatedly yearned for what he called "genuine historicity" in the face of a postmodernism which, in his words, was "an elaborated symptom of the waning of our historicity, of our lived possibility of experiencing history in some active way."63 And yet, it is precisely nostalgia for this kind of "lost authenticity" that has proved time and time again to be paralyzing in terms of historical thinking.64 Indeed Jameson's position has been called both regressive and defeatist.65 Is Jameson's implicit mythologizing and idealizing of a more stable, pre-late-capitalist (that is, modernist) world not in itself perhaps part of an aesthetics (or even politics) of nostalgia? If so, it is one he shares with his Marxist predecessor, Georg Lukács, for whom it was not modernism but realism that constituted that implied "moment of plenitude"66 in the past around which literary historical nostalgia revolved.

(...)

Our contemporary culture is indeed nostalgic; some parts of it--postmodern parts--are aware of the risks and lures of nostalgia, and seek to expose those through irony. Given irony's conjunction of the said and the unsaid--in other words, its inability to free itself from the discourse it contests--there is no way for these cultural modes to escape a certain complicity, to separate themselves artificially from the culture of which they are a part. If our culture really is obsessed with remembering--and forgetting--as is suggested by the astounding growth of what Huyssen calls our "memorial culture" with its "relentless museummania,"78 then perhaps irony is one (though only one) of the means by which to create the necessary distance and perspective on that anti-amnesiac drive. Admittedly, there is little irony in most memorials, and next to none in most truly nostalgic re-constructions of the past--from Disney World's Main Street, USA to those elaborate dramatized re-enactments of everything from the American Civil War to medieval jousts restaged in contemporary England. But there is much ironized nostalgia too--in Angela Carter's meditation on gender and the dawn of the twentieth century in Nights at the Circus or in the wonderful generic paradox of a new work commissioned by the Metropolitan Opera of New York: William Hofman and John Corigliano's The Ghosts of Versailles. It is ironically and paradoxically called a "grand opera buffa"--for "grand" is the only kind of "intimate" opera buffa you can put on at that particular opera house, with its more than 3000 seats and its penchant for spectacle and indeed for "grand opera." From a postmodern point of view, the knowingness of this kind of irony may be not so much a defense against the power of nostalgia as the way in which nostalgia is made palatable today: invoked but, at the same time, undercut, put into perspective, seen for exactly what it is--a comment on the present as much as on the past.

Seen from that angle, though, not only have irony and nostalgia gone hand in hand in the postmodern, but perhaps they have done so for a long time (as those who work in earlier periods may know only too well): Don Quijote gave us those wonderful ironies of incongruity and inappropriateness precisely through his nostalgia for a chivalric past. In like vein, the all too ready attribution of irony to someone like Madonna in her Marilyn (and maybe even in her Evita) phase cannot really be separated from nostalgia. This may in part be because irony and nostalgia are not qualities of objects; they are responses of subjects--active, emotionally- and intellectually-engaged subjects. The ironizing of nostalgia, in the very act of its invoking, may be one way the postmodern has of taking responsibility for such responses by creating a small part of the distance necessary for reflective thought about the present as well as the past.

ceo tekst na: http://www.library.utoronto.ca/utel/criticism/hutchinp.html

[Albedo 0]

''genuine historicity'' je nešto sasvim drugo od nostalgije. Nostalgija je nekritičko prisvajanje, to je potpuno različito od istorijskog filma.

A Don Kihot je potpuno pokopao ovaj tekst, kao što reče Ernst Bloh, Doh Kihot je ''patron nedotekle veličine što vara samu sebe'', i živi ''u političkim prijevarnim i maskiranim plesovima novijeg vremena, u političkoj romantici u cjelini'' (Princip nade, str. 1230).

Kad bi se osvrnuli na odnos Srba i nostalgije, ma najbolje bi bilo da odradimo jedan genocid nostalgije ognjem i mačem.


Fizička je činjenica na primjer, da kad bi otkrili mašinu za putovanje kroz vrijeme, ona bi mogla da putuje samo u budućnost, fizički je nemoguće da se vraća u prošlost, i zato i imamo takozvanu ''nostalgiju'', da me neki starci okupiraju glupostima, ne razumijevanjem istorije već čistim glupostima.


Uvijek se sjetim kad su neke dvije matore spodobe sjedile u nekom beogradskom busu i sa sjetom pričale o ''starim vemenima'', evo da pomalo ilustrujem to čudo:

Deda: E kakva su to bila vremena, ti si bila kurva a ja džeparoš, a tada je džeparenje bilo umetnost!
Baba: Jeste, tada sam za dva dinara mogla da kupim vrišlu sa senfom, a sada ovi lopovi sa nekretninama,     
            pokradoše sve bre.
Deda: da bre, to su bila vremena, kad bi te uhvatili da džepariš pajkani bi ti rebra prebili, a danas krade k'o stigne!
          (pruža babi flašu) Nego cugni malo, prava je domaća.
Baba: ajd u zdravlje!


e nostalgija je ta brlja koju je djed izvukao ispod kaputa.

[Franz Xaver von Baader]

Pingvin, nije to Mehova poenta, idi pročitaj njegov tekst. Otprilike, on tvrdi da su Srbi couch potato kao i svi ostali svjetski nejebači, ali posjeduju kulturu alfa mužjaka, kojoj neprestano teže (ne mrdajući sa kauča). To je i inače u središtu Prljavog Harija, lik je totalno nerealan, pazi on jede hot-dog i u tom trenutku se dešava pljačka, i Hari je punih usta zaustavlja, bukvalno možeš vidjeti komadiće hrane kako mu ispadaju iz usta, zato krompir sa kauča može sa njim da se identifikuje, jer Hari je imidž moći, on je krompir sa magnumom.

To je kod Harija jedva vidljivo, dok je kod plačipičke sa leksington kurčinom maltene osnova bića. On želi da bude Hari, Srbenda, šta već, i na putu mu stoji sopstvena familija. Da bio postao alfa mužjak mora da jebe i njih, bukvalno, kao što Hari mora da ubije sopstvenog ''sina'' Škorpiona.

Bar sam ja tako shvatio ono što je Meho htio da kaže

ne razumijem što si mislio pod time da "ja mislim da meho govori nešto drugo (neku drugu poantu)"

savršeno dobro sam ga razumio što on tvrdi (odmah, čim mu je ta ideja pala ovdje na forumu, u onim našim starim razgovorima)
jednako tako, savršeno jasno tvrdim da je to izmaštano; da toga nema u filmu (ili da budem savršeno precizan: ja to ne vidim u filmu. miloš uopće ne želi biti srbenda, jebač, prljavi harry. miloš (ta jadna pasivna kreatura) ŽELI DA GA SE OSTAVI NA MIRU, DA ŽIVI SVOJ OBIČNI BANALNI GRAĐANSKI ŽIVOT. tako je to filmovano, tako su postavljene postavke , tako to slijedi iz narativa. meho, ili se zajebava ili sasvim pogrešno tumači (možda je njegovo inzistiranje na jednom onakvom tumačenju savršena varka psihe; naime, njegove psihe pred kojom kao pred sudištem polaže račune ono apstraktno 'ja', ono 'ja' koje se osjeća kao jedinstvo, kao 'sam meho' a tu on želi ispasti pametan, dobar, lijep, plemenit, ukratko želi ispasti faca -jer njegova teorija jest zanimljiva, makar je potpuno pogrešna, ali iz same sposobnosti postavljanja 'svoje' teorije, mehova psiha crpi zadovoljstvo)

dakle, ako me se razumjelo, kažem da je mehova teorija zanimljiva (ali to je čisto umaštavanje, učitavanje; to je ili postmodernizam ili metatumačenje ili kulturuloška igrancija ili kako god) i kažem da je skroz pogrešna
u stvari je poanta dijametralno suprotna: miloš želi da ga se ostavi na miru, on je ta srednja klasa koja samo želi živjeti svoj obični građanski život, međutim iznad te klase stoje 'oni'; stoje strukture, država, korumpirane vlasti koje penetriraju u idilično predgrađe srednje klase i od rođenja ih jebu. i izjebu)
da, to je ta najbanalnija poanta filma, ništa spektakularno, ništa suptilno. najobičnije papagajsko ponavljanje feljtonističkog filma, a sami autori također nastupaju u tom smislu, precjenjujući svoju 'kritičnost' (i potcjenjujući uvide gledatelja, koji skupa sa Pingvinom otklanja taj feljtonistički pristup i izvrgava ruglu začudnu strategiju autora: najbanalnija poanta artikulirana kroz najradikalniji pristup)

harry je međutim potpuno drugačiji tip; on je upravo mitski, on to 'izravno osjeća', on čak to ni ne želi nego prihvaća kao sudbinu, odgovara na 'poziv'; harry je junak u klasičnom smislu, on drugo ni ne može biti
naravno da je kao takav izmaštan, "nerealan" koliko to može biti u "nejunačkim vremenima" (kada kao realniji izgleda neki tamo porno glumac koji je odrađivao ono za što su ga plaćali)
ali, takav je junak, taj "harry" redovito pribježište konzervativne kritike modernog društva; u američkoj kinematografiji on nije došao niotkuda, on ima svoju povijest u fordovim ili hawksovim junacima, u paradigmatičnom šerifu koji ima inherentan odnos za dobro i zlo, koji je pravedan i djeluje u pravcu nastupajuće civilizacije i građanskog društva (koje će kasnije poroditi Škorpione)
i to je središnja teza Prljavog Harryja: permisivno društvo rađa odvratne fenomene (vidi što se kroz film provlači: kurve, pederi - sjeti se kada Harry dolazi u park prilazi mu neki peder-, val nasilja, statistike zločina, a sve to je okupljeno za dramaturške potrebe filma pod opsceni lik Škorpiona)
konzervativna kritika u tom slučaju poteže tog našeg Harryja i on, usput portertiran kako lakoćom -dok jede hamburger- odrađuje 'obične' pljačkaše, eliminira taj najgnjusniji fenomen društva, eliminira Škorpiona; marx i engels bi ovakvo rješenje prozivali kao reakcionizam, kao "građansku mistifikaciju", kao građansku ideologiju, kao upiranje na prošlo. ali najbolje im začepi usta sama stamena pojava Clinta Eastwooda, dakle, monumetalni lik Harryja i njegova lamentacija da je u "svom tom uzbuđenju i sam zaboravio brojati metke". harry je uzbuđen kada terminira negativce, on nije puki automat kao Shcwarzenegger -usput, schwarzi dolazi iz budućnosti, a harry pak kako je rečeno, iz prošlosti-, on voli svoj poziv, on je svjestan ponosit junak (on je i timotički)
želim reći, ima nešto dopadljivo u toj konzervativnoj kritici, nešto što se ne da dalje logički rastaviti, već se javlja kao iracionalno, kao naklonost, kao sviđanje tog lika, uostalom kao simpatiziranje harryja kroz milijune forumaških avatara, citata i crtica.

ovdje bih spomenuo da je svojevrstan plagijat Prljavog Harryja zapravo Ljeto kada je ubijao Sam. Spike Lee postavlja istu tu tezu o Škorpionu; prokazuje pedere, pankere, kurve, svodnike, šljam, grotlo, geto, dakle društvo koje porađa Samove Sinove. zato za njegov film uopće nije važan Berkowitz ili kako se već zove konkretni tip, nego upravo ta materijalizacija Samovog sina iz društvene teksture. međutim, ono što on nije shvatio i zašto njegov film ne može ni prismrditi prljavom harryju je upravo taj nedostatak mitskog junaka koji eliminira Samove sinove. klasični konzervativni junak je protuteža Samovim sinovima, Škorpionima, iliti opscenoj strani društva. on ne samo da je korektiv tog društva, nego takoreći njegova negacija.
i zato ga volim(o)

[Albedo 0]

u stvari je poanta dijametralno suprotna: miloš želi da ga se ostavi na miru, on je ta srednja klasa koja samo želi živjeti svoj obični građanski život, međutim iznad te klase stoje 'oni'; stoje strukture, država, korumpirane vlasti koje penetriraju u idilično predgrađe srednje klase i od rođenja ih jebu. i izjebu)

pa nije baš tako, jer i kod tebe postoji nešto što ne možeš da objasniš a to je da Miloš još uvijek posjeduje kopije svojih ''djela'', čak ih i gleda, ne smeta mu ni što ih je sin pronašao, jedva je dočekao da mu žena zatraži da je tretira kao djevojke iz filmova, on nije zadovoljan svojim buržujskim mirom (da je zadovoljan odavno bi bacio tu ''kolekciju''), što je u stvari klasično mjesto što se buržujske psihe tiče, kao Tom Kruz u Eyes wide shut, ima Nikol Kidman kod kuće ali traži nešto drugo.

Neku potvrdu da je alfa-mužjak. Što se mene tiče, potvrde nema jer je Miloš ''izdajnik'', on energiju troši na pogrešan način, ''napadajući'' pogrešne objekte (pa i sopstvenu porodicu).

klasični konzervativni junak je protuteža Samovim sinovima, Škorpionima, iliti opscenoj strani društva. on ne samo da je korektiv tog društva, nego takoreći njegova negacija.

pa Prljavi Hari baš i nije protivteža, upravo je pitanje koliko su Škorpion i Hari u stvari slični. Ne samo po pitanju nasilja, već Škorpionove žrtve teško da su toliko vrijedne za Harija. Neka bogatunka u bazenu na vrhu nebodera, crnci, prijeti ubistvom sveštenika ili pedera, Hari se eventualno naljuti što je ovaj ubio tinejdžerku, a opet je pitanje koju tinejdžerku je ubio, kad su svi ostali likovi u neku ruku ''kontrakulturni'', a Škorpion HIPIK ih ubija. U filmu maltene nema žrtve koju bi klasični konzervativac žalio. Skoro svako ubistvo je ''opravdano'', problem nastaje tek kod tinejdžerke, i naravno kod autobusa punog djece, sve do tada konzervativni gledalac se ludo zabavlja, jer ginu samo njegovi klasni, rasni, kulturni neprijatelji, jer se ubijaju među sobom.

[Franz Xaver von Baader]

pa nije baš tako, jer i kod tebe postoji nešto što ne možeš da objasniš a to je da Miloš još uvijek posjeduje kopije svojih ''djela'', čak ih i gleda, ne smeta mu ni što ih je sin pronašao...

naravo da to mogu objasniti: sve te 'sitnice', ti mali detaljčići jesu pokazatelj zašto SF nije prljavi harry; to nije konzervativna kritika društva, štoviše nije uopće kritika (kao što sam već rekao). SF je nešto potpuno neusklađeno sa samim sobom, nešto proturječno u samome sebi te zbog toga i jest tako besmislen, tako neuvjerljiv
SF tobože 'napada' društvenu situaciju, a istovremeno konzumira svu otvorenost istog tog društva: porno industriju, liberalnu obitelj, potpuno otvorene odnose otac-sin u najblatantnijem obliku kakav se protura kroz dominantnu pop-kulturu artikuliranu kroz talk-emisije u popodnevnim terminima sve u stilu oprah show, dakle taj svjetonazor koji je takoreći postao službeni program i koji se nameće kroz pedagogiju djece ali i odraslih;
dakle, ako čitatelj može pratiti ovaj tijek razmišljanja (koji je u svakom smislu nesuvremen, kako mi to nietzsche laska), neka proba shvatiti da ta "otvorenost" koju se u filmu uzima zdravo za gotovo (ništa se tu ne problematizira po pitanju obitelji, odnosa među članovima, izbora posla itd) posljeduje otvorenost prema svim vidovima društva; hoću reći, tada su i "vlasti" otvorene, ostvarene putem mehanizama jednog takvog društva. i institucije, sve je to otvoreno, sve je to više-manje dokučivo, tj. vlasti, organi i institucije su izrasli upravo iz te otvorenosti: takve ste tipove birali iz vlastitog svjetonazora, to su institucije koje ne prokazuju zanimanje porno glumac, tj. kod kojih to nije na dnevnom redu; možeš biti porno glumac i možeš imati ženu intelektualku, s njom osnovati obitelj i biti potpuno 'in', moderan, poželjan, uzorit...

e, ali sada dolazi jedna potpuna budalaština. ili preciznije, najjeftinija primjedba, žutilo, opće mjesto, papagajstvo: odjednom se te institucije preobrću u "njih". u društvu žive "oni", negdje tamo gore iznad, sve nadgledaju, kuju, određuju, kroje naše sudbine. to su "oni", u dosluhu sa vatikanom i njemačkom, sa europom, sve su to "oni" i ti nas isti "oni" jebu, od rođenja do smrti, pa i u smrti

da je takva postavka najobičnija glupost, da je to tabloidno kokodakanje, jasno je pingvinu
a film tobože kritizira to društvo u kojemu je istovremeno do grla, u kojega je potpuno upecan, natkriljen, u čijim je skutima izrastao; on se guši u imanentnom proturječju jer ako si zabrao da budeš troma pasiva, da budeš konzument mogućnosti koje jedno takvo društvo otvara, da budeš porno glumac i da te za to isplate, onda što imaš kritizirati one koji ti to omogućavaju? oni te ne jebu, nego ti sam pristaješ da budeš izjeban (uz adekvatnu nadoknadu). da, ti sad uviđaš da tu nešto smrducka, da si ispao som, ali potpuno pogrešno usmjeravaš revolt na hidrine glave, a ne na samu hidru; naime, same forme takvog društva koje se u onim elementarnijim razinama mogu dovoditi u pitanje kao liberalnost, permisivnost, kao vrijednosni sud o porno zanimanju itd.

a prljavi harry upravo to čini: on napada te forme, društvo pljačkaša, pedera, kurvi, svodnika, samu otvorenost društva koje porađa Škorpiona. i izbacuje u prvi plan heroja, harryja.
ono što ti pogrešno razumijevaš je sljedeće: konzervativnog gledatelja savršeno zaboli za "klasnu pripadnost žrtava Škorpiona". njemu su svi oni u istoj ravni; naime svi su idealizirani kao nevine žrtve, kao žena koja se bezazleno kupa u bazenu, kao svećenik, kao djevojčica, kao mali crni nevini dječak. to su žrtvovana jagnjad, a naspram njih stoji ljigavi, perverzni, opsceni Škorpion i čitava bulumenta društvenog ološa.

tako, to što miloš gleda vlastite porniće sa ženom je potpuno na liniji svjetonazora filma; čitavu obitelj možemo zamisliti kako dolazi u talk-shaw i razgovara sa doktorom philom dok stupidna plaćena publika plješće.
začudno bi bilo da harry gleda svoje porniće, zapravo da uopće ima ženu!!! žena je uvijek remeteći element koji samo smeta heroju u herojskim činovima. to je elementarno, dragi moj sherlock.

gledati svoju prošlost, hipnotizirati se na taj način je skroz na liniji pasivnog junaka (naš slučaj, yu-slučaj)
harry nema vremena za introspekcije: on d j e l u j e, jede hamburger u letu i sprječava pljačku da ne bi imao praznog hoda u procesu eliminacije Škorpiona

[Albedo 0]

ma ovo je igranje pokvarenih telefona, između Harija i SFa je prošlo skoro 4 decenije, poenta je da MAGNUM jeste KURAC. Ako i nije bio prije 40 godina sada definitivno jeste. Bodrijar je  to potvrdio kada je rekao da je produkciju zamijenili zavođenje, ono više nije ''zabranjeno voće'' već čak pravilo savremenog društva, bukvalno naređenje da uživaš. Zato nije ni čudo da Žižek uzme Hegela pa u predgovoru Paralaksi razmatra ''fenomenologiju seksualnog duha'', kako bi to Hegel danas razmatrao jouissance kao Gospodara. Pornografija je danas ta potvrda muškosti koju Miloš traži.

Kažeš da bi Hariju žena bila remetilački faktor, pa u tome i jeste stvar! Milošu porodični, ''normalni'' život stoji na putu da bude Hari (kakav je bio). Na VHSu on je i dalje alfa-mužjak, u stvarnom životu odavno je ''kastriran''. Ti ne povezuješ Harija i Miloša jer u samim filmovima se to teže vidi, zato ih naziv povezuje. Srpski film jeste film o Harijevom padu. U tom smislu se slažem sa Mehom, samo za mene je to pad neke druge vrste.

I ne možeš reći da su žrtve u Hariju ''bezazlene'', žena koja se kupa u bazenu... pa bazen se nalazi na vrhu zgrade nacionalne banke, a 1971. je već godina kada su Amerikanci ušli u recesiju, pa oni već žele čistu eksploataciju, ubijanje bogatih na ekranu, i na to je Holivud odgovorio izvrtanjem klasne pozicije, njenim premještanjem (ako ćemo kod horora) u okultno, pa je opsjednuta Regan u Egzorcistu čista buržujka, mali Antihrist u Omenu još više, a njihove porodice se uništavaju, u Egzorcistu se spašavaju tek prihvatanjem svešteničkog autoriteta.

Dakle, žena nije bezazlena već je neprijatelj srednje klase. Katolički sveštenik je automatski neprijatelj WASPu, ne samo u vjerskom smislu već i zato što je Rimokatolička crkva donekle i podržavala kontrakulturni pokret, Doris Dej, Robert Merton ako nisam pogrešno zapamtio imena, pa oni su možda prethodili i bitnicima i istinski su ''roditelji'' kontrakulture. Pedere i crnce kao žrtve da i ne spominjemo, pa tu Republikanci još uvijek navijaju za Škorpiona.

[Franz Xaver von Baader]

ma žižek je u smislu društvenog tumača analogan mehi u ulozi tumača SF: oboje su zanimljive, ali nerelevantne brbljarije. žižekovo pisanje uopće nije jako, to nije kovano željezo, to nije ispod čekića

ta njegova teza o "subjektu koji mora uživati" je mjehur od sapunice, gledano kroz optiku jednog konzervativca: ona igra neku ulogu u njegovom miljeu teoretičara-tobožnjih-revolucionara koji koketiraju sa "fašističkim šaputanjima na rubu akademije" kako je to dosjetljivo kazao sloterdijk, no potpuno je bez efekta na mnoge druge

to psihoanalitičko iskrivljavanje stvarnosti i reduciranje čovjeka na erotsko, je recimo potpuno u raskoraku sa tobom kao srbendom, albedom kao predanim čitačem srpske mitomanije, albedom koji se utapa u srbe-kao-narod, tako da mi nije sasvim jasno što se hvataš za te ofucane kilave, da ne kažem, francuske teorije. to su upravo simulakri, kad već spomenu baudrillarda; francuzi su, kao filozofi, pozeri, ženskasti, tamo kao filozof možeš biti medijska zvijezda i u tom smislu je žižek francusko-pozerski

ako se odmakneš od tih erotskih simplificiranja, magnum možda nije kurac nego sredstvo pravde, a harry možda živi izvan povijesti i moderne, možda je antički junak kroz koga bogovi kažnjavaju sodomu i gomoru (permisivno društvo); harry kao posuda u koju se ulijavju silnice iz viših instanci, on sam je sredstvo a magnum sredstvo sredstva
zašto ne bi harryju dodali timotički pol psihe? ponos, srdžbu, samopoštovanje itd.

miloš je taj žižekov subjekt koji mora uživati; ali on uopće nije u svemiru u kojem bi se trebao potvrditi kao Muško; nego on baš ženski 'prima' taj žižekovski nalog o uživanju koji lebdi u simboličkoj mreži
SF nije film o miloševom padu; miloš sam već jest pad - on je stupanj prije ništavila

između miloša i harryja stoje svjetovi, oni uopće nisu od iste sorte: harry je konzervativna projekcija heroja, miloš je ljudski, odviše ljudski sitan

[rade]

Džejmson nikako ne tvrdi da je nostalgija jedinstvena za postmodernu, već da postmoderna ima drugačiji tip nostalgije (čak kaže i da nije siguran koliko je sam termin nostalgija adekvatan da izrazi ovaj la mode retro, budući da se radi o drugačijem tipu nostalgije od modernističke nostalgije).

,,this mesmerizing new aesthetic mode itself emerged as an elaborated symptom of the waning of our historicity, of our lived possibility of experiencing history in some active way."

Ne radi se o tome da Džejmson veruje u nekakvo autentičnu reprezentaciju prošlosti (istorija je za njega lakanovsko realno, nešto što se ne može simbolizovati već se samo nazire kroz pukotine teksta), već da je ona potpuno komodifikovana, pretvorena u estetsku sliku sa kojom ne postoji simbolička konekcija, ne može se shvatiti na aktivan način, pred takvom slikom gledalac je apsolutno pasivan. odatle džejmson ne oseća nostalgiju prema nekom pred poznokapitalističkom vremenu, već prema vremenu u kome je bilo moguće zauzeti taj aktivni stav koji omogućava simboličko delovanje(gubljenje simboličkog je za Džejmsona jedna od glavnih crta postmodernizma). Stoga se meni čini da je ta grindhouse nostalgija Tarantina i Rodrigeza drugačije od ove puke pasivne nostalgije jer oživljava sećanje na period u kome se činilo da su radikalna pobuna, pravda, utopijsko zadovoljenje bili mogući, tip aktivne utopijske nostalgije. Ne iluzija izobilja već poziv na aktivnost. Sad problem jeste da su sami protivnici u ovim filmovima staromodni i da oni ne odgovaraju današnjici. U tome oni ostaju fantazije autentične pobune u svetu gde ona zasad nije moguća. Ali ipak je nešto od tog duha  u njima očuvano.

[crippled_avenger]

Mislim da smo ovde došli do ključnog problema vašeg teorijskog tumačenja SRPSKOG FILMA.

Poređenje DIRTY HARRYja i SRPSKOG FILMA pokazuje da je vaš osnovni teorijski problem sa filmom i njegovom tobožnjom ideološkom nekonzistencijom sa nečim što nijedan od autora nije definisao na nivou na kome vi to definišete, zapravo u tome što se vama SRPSKI FILM ne dopada kao film a DIRTY HARRY vam se dopada, što BTW nije neko naročito ekskluzivno gledište. DIRTY HARRY je jedno od remek-dela koje niko ne osporava i retko koji film ljudi smatraju kvalitetnijim od njega.

E sad, vi svoje neprihvatanje filma na čisto estetskom, da ne kažem zanatskom, ili u krajnjoj liniji na nivou ličnog ukusa pokušavate da ne esencijalizujete već da umetnete u nekakav kao teorijski diskurs koji je u početku produkovao neka zanimljiva viđenja a sada produkuje jednu napornu, rekao bih opskurantističku, salatu od reči.

Kao jedan vrlo zanimljiv dokaz da je ovde umesto teorije na delu "sviđizam" zapravo jeste neprihvatanje teze da su Tarantino i Rodriguez deo istog klasno izmeštenog doživljaja exploitationa iako je u slučaju Tarantina to nesporno, a ja sam se na Tarantina u svom postu i fokusirao. Rodriguezova pozicija je tu unekoliko specifičnija, ali ovo nije mesto za tu elaboraciju.

No, pošto rade očigledno više voli Tarantina, odnosno više mu se dopadaju njegovi filmovi, samim tim ga abolira od ideološkog "problema". Ne mogu da kažem, snaga filmskog rukopisa u takvom slučaju pokazuje fascinantnu "isceljujuću" moć i čini da se ideološki sporovi zaborave.

Ako već pretendujete da se bavite teorijom, onda odmah na početku morate razlučiti da se filmovi mogu procenjivati, tumačiti i vrednovati na nekoliko ravni, da film sa kojim se ideološki ne slažete ne mora automatski biti loš, da film koji vam se dopada ne mora automatski biti ideološki "ispravan" (šta god to značilo - tu moramo imati posebnu grupu filmova koji su pobudili infantilno oduševljenje te im se i evidentna ideološka "neispravnost" prašta ili tumači kao nešto simpatično).

U protivnom svodite se na nivo pajkićevaca od kojih ste ipak i obrazovaniji i teorijski, mada ne i filmski, znatno obavešteniji koji nekom vrstom para-teorijskog praznoslovlja daju značaj stvarima koje im se naprosto sviđaju. Kao što su pajkićevci u značajnoj meri zalečili a zatim istim tim lekom otrovali našu filmsku kritiku dovodeći "sviđizam" u domen ozbiljne mistifikacije, sada i vi trošite svoje zavidno znanje i vreme na prazne priče koje nažalost nemaju puno svrhe jer sve što ste imali odavno ste rekli, i plašim se da ovo nadri-analiziranje postaje već pomalo mučno.

Aca i Srđan se neće javiti. Ovo nije način da doprete do njih. Nije vam se dopao film, ima neko kome jeste. Naučimo da živimo sa tim.

[Franz Xaver von Baader]

ma u pravu si
više je stvarno dosadno o tom SF i sve skupa postaje forsiranje idiotizma
najzanimljivije, kako sam se uopće u to upleo, budući da film nisam ni gledao (!!!), tj. pogledao sam prvu polovicu, vidio da je to meni besmisleno i otišao dalje (u nove pobjede i druge filmove)
ali eto, događaju se i čudnije stvari na svijetu, tako sad tu pričamo o prljavom harryju i SF, o mitovima i pasivnom yu-heroju, i kao šlagvort - o subjektu koji tobože mora uživati

svašta

[Albedo 0]

uf, uf, uf, Kripl, ajde priznaj da si sinoć bio pod gasom

Gdje nas ovako čoporativno ubacuješ u istu korpu kad se i ne slažemo međusobno, mislim ne priliči ti

Za mene i razumijem, ja sam te smorio još sa Habermasom, pa me nisi ni čitao, ali opet, mogao si ponaosob da se obratiš onome kome si htio

rade, to i to
Pingvin, to i to
Albedniče, ti si me ranije smorio, pa sad nisam ni čitao šta si kenjao (ili da me prosto ignorišeš)

Jer bar moje viđenje Harija uopšte nije pajkićevsko (nisi čitao Kelnerovu knjigu Camera Politica), rade ga nije ni spominjao, a ja nisam spominjao Tarantina.

I ''sviđizam'' ovdje nije problem, mislim film kao što je SF sigurno ne može da se voli (ili bar ja ne vidim mogućnost za to), ali mora da se poštuje. Radivojević i Spasojević su odradili posao, film je dobar konceptualno, a na koji način će se tumačiti više nije njihov problem, pa nam njihova tumačenja i ne trebaju (to da li su oni ''srednja klasa'' pripada domenu Trivia na imdb), ''smrt autora'' i te fore. Ne mislim da oni u ovom trenutku mogu nešto ''pametno'' da nam kažu, njihov posao je završen posljednjim rezom u sobi za montažu, ovo više nije ''njihov film''.

To je samo zanimljivost, da li su oni htjeli poslati drugosrbijansku ili njoj suprotstavljenu poruku, u suštini je potpuno svejedno, pošto Posljednja večera stvara nesklad u odnosu na ostatak filma, samim tim sam na njoj bazirao svoje ''nacionalističko'' tumačenje, i ono je do sada undisputed koliko vidim, da to potpuno neskromno ustvrdim. Kakav je odnos SFa prema Hariju opet spada u sferu zanimljivosti, jer bio ja ili PingvinPajkić u pravu to ne ometa ''nacionalističko'' tumačenje.

Tako da je ovdje stvar završena, bar za mene, ništa sa ove posljednje stranice suštinski ne mijenja činjenicu o nekonzistentnosti (samim tim traumi Realnog) scene Posljednje večere u filmu. Ako su autori to uradili namjerno- super, ako nisu - još bolje!

[crippled_avenger]

Bio sam neobično bezalkoholan jer sam na dijeti.

Sve što pišete čitam vrlo pažljivo pa se zato i nalazim pozvanim da reagujem. Nisam od onih koji reaguju na ono što ne čitaju.

Albedo, mislim da nije u redu da ovom ključnom trenutku zamenjuješ tezu. Naime, nisam ja nigde ni rekao da je tvoj stav o DIRTY HARRYju pajkićevski, niti da se slaže sa njegovim, niti bih čitao išta što pišeš da je na pajkićevskom nivou. Isto tako, mislim da sam tebe i radeta, dosta dobro diferencirao u postu.

Ja te i cenim baš zato što si to prevazišao i promišljaš film mnogo ozbiljnije od "pajkićevaca". Ono što sam ja hteo da kažem izgovarajući ovu primedbu jeste to da je tvoj motiv u diskvalifikaciji SRPSKOG FILMA pajkićevski a da je tvoj um svakako superiorniji, pa ako je u njegovom slučaju to bila zloupotreba pameti, u tvom slučaju je još i veća, jer i pamet je veća.

Kao što su oni stvorili celu "žanrovsku" kritiku jednim delom kako bi hvaljenjem američkog šunda ponizili aktuelni jugoslovenski mejnstrim, i u određenom smislu objasnili svoje nesnalaženje u tokovima evropskog filma (a svi oni su zapravo pokušavali da snimaju arty filmove), a s druge strane kako bi deo te scene fetišizovao ono što voli, i pokazao da je moguće voleti Romera i zapravo baš zbog toga biti podjednak intelektualac kao neko ko voli Rohmera.

Tako se plašim da i ti, pokušavaš da neke svoje anksioznosti uzrokovane SRPSKIM FILMOM a i stanjem Srpstva u celini kanališeš u neku vrstu nauke koja prerasta lični utisak, ali on ipak ostaje u temelju svega.

[Albedo 0]

ali ja ne ''diskvalifikujem'' Srpski film, ili bar ne znam šta radim što bi se nazvalo diskvalifikacijom... Jedino što tvrdim je da film nije kompletan, nedostaje mu džejmsonovsko ''utopijsko''. Kao potpuna distopija ovaj film je nekompletan, ali to i nije neka ''diskvalifikacija''.

Anksioznost ili ne, ta scena je nekonzistentna, šta mu ja tu mogu, nisam ja nazvao film Srpski film pa da sad izmišljam da ovo ima veze sa ''stanjem Srpstva'', niti sam postavio Vukmira i Miloša u sobu sa slikom Posljednje večere.

ne možeš meni sada da pripisuješ da primjenjujem neku pseudonauku (jer što se društvenih nauka tiče semiologija je najegzaktnija). Dakle, šta imamo?

Imamo pokušaje označavanja od strane samih autora. Oni na svoj film o stradanju jednog čovjeka u porno-podzemlju nameću označitelj ''Srpski film'', oni stavljaju sliku Posljednje večere u u sobu u kojoj počinje horor. Dakle, to su sve njihovi označitelji a ne moji.

Mislim, u političkom smislu označitelj je vrlo nasilna stvar, i najlakše je objasniti njegovo djelovanje na primjeru nekih marginalizovanih grupa. Kad kažeš žena ne očekuješ osobu sa vaginom ali brkatu i sa maljavim grudima ravnim kao daska, a ima i takvih. Dakle riječ žena je nasilni označitelj koji se nameće, zahtijeva depilaciju, danas i silikone, šminku itd... možda je to nama sve super kad se žene ''srede'', ali to je u semiološkom smislu nasilje označitelja.

kada koristiš termin peder najčešće vršiš verbalno nasilje nad osobom i želiš da je diskvalifikuješ i tome slično...

kada ovaj film nazoveš Srpski film, kada postaviš sliku sa Lazarom, Milošem i Vukom Brankovićem, ti ''nasilno'' označavaš. Ne možeš onda da pripisuješ ''nacionalističkom'' odgovoru anksioznost. U mom slučaju ja ne moram ni da se branim od toga ako me neko smatra radikalnijim, ako reagujem ovako ili onako, ma da sam lud k'o struja to ne mijenja činjenicu da u semiološkom smislu ja nisam određivao označitelja!

Nisam ja dao ime Miloš čovjeku koji ubija ljude kurcem. Da je ovo samo kritika nekih mračnih strana ljudske ličnosti koje je pornografija iznijela na svjetlost dana (kao neki imaginarni označitelj), ovo bi se zvalo Muški film, i ne bi bilo nikakvih problema, mislim da uopšte ne bi bio kontroverzan u Srbiji, bio bi kontroverzniji u svijetu, važniji za internacionalnu intelektualnu scenu, mada su i ovako pohvatali taj aspekat filma. A opet ponavljam, nisam ja dao filmu njegov naslov.

[Franz Xaver von Baader]

jebo te označitelj, daj budi muško i "označi" s britkim DA ili NE, za-protiv
sad bi nešto vrludao, te ne bi diskvalificirao, nacionalistički bi opovrgavao, pravo rečeno okolišao
ali gle, tvoji postovi su jednako tako "označitelj" koji su razni doživjeli na razne načine, pa te tako cripl ubraja u diskvalifikatora. nije to ništa strašno biti "diskvalifikator srpskog filma". ima i gorih stvari.

a ti se pravdaš nasiljem označitelja, ne shvativši da si sam podlegao tom diktatu označavanja: cripl izbaci par označitelja kao što su teorija, kritika, znanost, subjektivno i ti si odmah usmjeren u obranu vlastite nepristranosti, objektivnosti, naj-egzaktnosti štoviše!
što bi žižek rekao na to? kako bi to nazvao? subjekt koji se mora distancirati od pozicije "ja"? u akademskim krugovima lebdi nalog "distanciraj se, izađi iz "ja"?

to je iluzija, albedo (makar porađa zanimljive igrarije, tobožnja nepristrana tumačenja)
kamo god kreneš i što god da radiš, to "ja" ti je prikrpano i sve "označavaš" iz te pozicije. ja to radim čak ponosno! potpuno iz "ja" diskvalificiram SF; nadam se da je to svima bilo jasno i razumljivo.

[Albedo 0]

pa i jebe me označitelj, sve nas jebe

to da i ja označavam je tačno, ali moje označavanje je na sasvim drugom nivou.

SF je označitelj A za određeno označeno A.

Kritika filma uvijek tretira 2A kao označeno B, i nudi označitelja B. To jest označava SF.

Taj niz može ići u nedogled, recimo da je označitelj B Mehova kritika, a u istom nizu označitelj C Pingvinova a označitelj D radetova kritika.

Ja ću megalomanski da izjavim da je moj označitelj E. Vi se dogovorite oko redosljeda, ali ja sam najjači.

eeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!



a ko zna koga Žižek kritikuje, metodologija društvenih nauka u Srbiji je striktna, nepristrasna i štasvene, ali glavni element je ''ljudska imaginacija'', to ćeš naći u svakom srpskom udžbeniku metodologije. Tako da malo ja nije izbacilo veliko Ja.

[crippled_avenger]

Kome je suđeno da bude označen...

[Albedo 0]

pa da, ja sam Kripla označio kao pijanicu, a on se branio dijetalnim označiteljem i označio mene kao anksioznog, na šta sam ja sebe samog označio kao ''nepristrasnog'', što je Pingvin stavio pod pederasti označitelj i poručio da budem muško... u jebote, vidite koliko nasilja ovdje ima bre

Žižkavi je kriv za sve.

[Franz Xaver von Baader]

izgleda da smo raspravu priveli kraju na najbolji (i najlucidniji) mogući način

[rade]

Kripl je u svom postu jasno naveo razloge iz kojih nas stavlja u isti koš (iako se naravno naša mišljenja razlikuju). Dakle mi smo sad neki 'teoretski' diskurs gledanja na film kome on suprotstavlja neospornost remek-dela (i to na primeru filma koji je i te kako osporavan),čisto estetski, zanatski pristup, razdvajanje filmskog rukopisa (forme) od ideologije (sadržaja), esencijalizaciju ličnog ukusa, završavajući sa zaključkom da svako ima ukus svoj i da to ne treba problematizovati i od toga praviti filozofiju već naučiti živeti sa tim. Kripl, ja se nadam da ti razumeš koliko je čisto estetski, larpularistički pristup davno pregažen i zastareo, zajedno sa modernističkom diferencijacijom disciplina. Nema naivnog, infantilnog gledanja i nekog neposrednog, čistog ukusa. O ukusima se  raspravlja.

Što se Tarantina tiče (poznog Tarantina) ja sam ti rekao i da je on deo te klime aproprijacije eksploatacije od strane srednje klase i razloge zašto je ta eksploatcija drugačija od SF. Albedo je gore naveo da klasa nije vulgarno marksistički odraz ekonomske baze već stvar simboličke projekcije. Tako i Tarantino može pripadati ekonomski holivudskoj buržoaziji a snimati filmove koji imaju proletersku kulturalnu dispoziciju. Za razliku od njegove aktivne nostalgije, nostalgija SF-a se može pročitati kao, albedovskim rečnikom kazano, drugosrbijanska nostalgija za devedesetim, za prenosom odgovornosti na ultimativnog nacionalističkog tirana koji nas sve jebe. Dakle pasivna nostalgija koja srednju klasu lišava odgovornosti za današnje stanje, projektujući totalitaristički bauk koji nas navodno onemogućava da živimo kao sav normalan (evropski) svet. Dakle pasivna nostalgija za razliku od tarantinove aktivne.

Ja ovaj forum ne dozivljavam kao nacin obracanja javnosti, već kao mesto na kome mogu da neformalno popričam sa nekim o filmovima koji mi se učine interesantnim za razgovor. Stvarno nemam nikakvu želju da prizivam ovu dvojicu (mislim na autore filma).

U krajnjoj liniji možemo da ostanemo na nivou ličnog ukusa, pa se ti lepo bavi čisto estetskim analizama, a ja ću na neki drugi način, pa da lepo svi skupa naučimo da živimo sa tim

[crippled_avenger]

rade, pokušava da homogenizuje "teorijski blok" i da me pozicionira izvan njega.

Ja nisam ni govorio o čistom ukusu o kome se ne raspravlja, rade, nego o zloupotrebi teorijskog diskursa koji onda postane prazna priča. Ja ne pokušavam da kažem da treba komunicirati na nivou ukusa umesto na nivou teorije već pokušavam da kažem da vi komunicirate na nivou ukusa koji ste zaodenuli u teoriju. Inače, da je do teorije, ona bi se davnih dana, još letos formulisala i posvetila bi se nekom drugom filmu. Tu je naravno jasan disclaimer to da u ovoj priči mnogo duže od tebe učestvuju Albedo i Pingvin.

Isto tako, ja sam samo želeo da kažem da sam osetio kao da posle cele ove priče treba da usledi neka katarza koja će umiriti Albeda i Pingvina, ali mi priroda te katarze nije bila jasna. Ranije, to bi bio Titov izlazak i objavljivanje da su oni u pravu kao 1968., ali sada, ne znam ko treba da pruži tu katarzu.

U tom smislu palo mi je na pamet da bi Aca i Srđan trebalo da izađu i da kažu da su studenti u pravu, ali vaš pritisak prosto nije dovoljan za tako nešto. Sagita jeste izgubljena bitka za SRPSKI FILM, uprkos mom pokušaju da odigram ulogu Veljka Vlahovića, i da slično njemu, na kraju dobijem i batine, doduše na drugom mesto a isto u povodu SRPSKOG FILMA.

A što se Tarantina tiče, njegovi filmovi nemaju proletersku kulturalnu dispoziciju jer se ne obraćaju proleterima, proleteri ih sve manje i gledaju, upravo u njegovoj fazi kad je najposvećeniji reinterpretaciji exploitationa, snima DEATH PROOF koji je slabo prošao među proleterima, koji se može razumeti upravo, i bezmalo isključivo, među dobrim poznavaocima exploitationa, a to nisu proleteri, to je sasvim sigurno.

Ono što je u tim filmovima ključ, naročito u DEATH PROOFU nisu njihovi kvaliteti, već mane, odnosno te nedoslednosti, dramaturške rupe, limitirana tehnička izrada i sl. koje su u pravom exploitationu bile iznuđene, a kod Tarantina su fabrikovane. Tarantinovi filmovi iz te faze su kao odeća koja se skupo prodaje u butiku pošto je prethodno tretirana da liči na rite. Dakle, njega zanima da produkuje proleterski-šik, da onima koji imaju sve obezbedi i malo onoga što je pravljeno za one koji nemaju ništa - od strane onih koji nemaju ništa. Mislim da je to vrlo zanimljiv cinizam.

I da je, zapravo, eliminišući produkciono ograničenje i klasnu poziciju autora i publike exploitationa, pukom stilskom simulacijom, on preveo exploitation potpuno u domen estetskog, i uzeo narodu jedan od retkih vidova zabave pravljenih samo za njih, transformišući ga u vid izdrkavanja za hipstere svih zemalja.

Činjenica da on rekonstruiše nedoslednosti ili tehnička ograničenja filmova kako bi postigao utisak repliciranja, a ako imamo u vidu da su ti nesostaci plod improvizacije i neadekvatnih sredstava za proizvodnju, ekvivalentan je imitiranju govora nekoga ko ima neizlečivu govornu manu. Kroz detaljnu rekonstrukciju tih poetika, koje su najdirektnije refrlektovale tenzije tog brutalnog odnosa kapitaliste i radnika, umetnika i producenta, producenta i publike, on infantilizuje (kroz romantizaciju) gotovo tragičku političku dimenziju te produkcije.

I Tarantino je zbog svog globalnog domašaja, znatno neuralgičnija tačka aktuelnog neo-exploitationa od SRPSKOG FILMA pošto SRPSKI FILM svoje "ograničenje", opravdanje za svoje nedostatke ili nekonzistentnosti, ima ne u klasnoj poziciji svojih autora već u globalnoj poziciji svoje zemlje i svoje kinematografije koja je trećesvetska, kolonizovana, okupirana.

Imajte na umu, SRPSKI FILM su ljudi snimili najbolje što su znali i umeli, bez tarantinovskog izmotavanja, sasvim u skladu sa svojom klasnom pozicijom. Isto tako, u skladu sa klasnom pozicijom, oni su ga i plasirali u medijima kao delo sa pretenzijama na umetničku vrednost. dakle, u ideološkom domenu koji nosi sama forma, a forma svakako ima političku dimenziju, SRPSKI FILM je krajnje konzistentan.

Što se sadržaja tiče, to je već drugo pitanje.

[Albedo 0]

e sad mi tek ništa nije jasno... šta ti podrazumijevaš pod formom?

Jer ja ''formu'' razumijem kao istorijski narativ, kulturnu projekciju Realnog (istorije, klasnog i svakog drugog antagonizma, političkih i ekonomskih procesa), dakle klasična džejmsonovština. U skladu sa tim, sa ''formom'', film jeste konzistentan upravo zato što je nekonzistentan.

Da ne bude da to sad vrdam k'o Hajdi Klum na pisti, to znači da ako pravilno projektuješ Realno (što autori jesu učinili, bez obzira na izbor žanra i njihovu ''klasnu'' poziciju) ti automatski projektuješ antagonizam, dakle, konzistentna projekcija Realnog (''globalne pozicije sopstvene zemlje'' ako hoćeš) mora završiti u nekonzistentnosti (u ovom slučaju) scene Posljednje večere.

Dakle, da se razumijemo, ja kažem baba a ti žaba, film jeste ideološki konzistentan, film je žaba, ja to i ne dovodim u pitanje, na tom generalnom nivou on može biti nekonzistentan samo zbog toga što nije ponudio rješenje, ono ''utopijsko''. Poenta džejmsonovske forme jeste da svaka žaba ima svoju babu. Utopijsko bi bilo kad bi film odgovorio da li babu treba nagnati, prebiti, baciti na đubrište istorije, ili žabu baciti na lomaču, ili naći mogućnost koegzistencije itd... možda je Vuk Drašković rješenje

Time se nije bavio SF i zbog toga je nekompletan, ali to ne znači ništa, Žižek je definicija nekompletnosti, Fukoove najbolje knjige su nekompletne i u kasnijim je pokušao da razradi svoju poziciju.... nije im ovo posljednji film. Što se tiče odnosa babe i žabe taj odnos je pogođen, ''konzistentan''.

Sad bih rado rekao ''da li smo se razumjeli'', ali gradmothers and frogs su totalno skenjale mogućnost razumjevanja, nadam se da griješim