Ranko Munitić R.I.P.

[crippled_avenger]

Pošto je Ghoul verovatno suviše potresen da se obrati povodom ovoga. Evo ja ću. Umro je Ranko Munitić.

[Ghoul]

kad bi dimbo citao jos necije postove sem svojih, primetio bi da je ghoul ovu vest okacio jos pre zvanicne objave u medijima, danas, ovde:
http://www.znaksagite.com/diskusije/viewtopic.php?t=4522&start=300

potresen preterano bas i nisam, ali da je otisao prerano, jeste, i steta je.
ipak, opaka bolseshtina ne bira godine...

nadam se da je zavrsio reviziju svih 6 tomova CUDOVISTA (tj preostala 3 koja jos nisu izasla).
inace, NKC ce objaviti njegovu poslednju knjigu za neki dan ili neku nedelju najkasnije. o filmskoj kritici.

[Ghoul]

http://ljudska_splacina.com/2009/03/ranko-munitic-1943-2009.html

[Ghoul]

sahrana je u četvrtak u 16h na novom groblju.

budite slobodni da se pojavite tamo i ispratite RM-a, tj odate mu poslednju počast.

[Ghoul]

Pozivamo Vas da u Utorak, 14. aprila 2009. godine u 13 sati, dođete u Filmski centar Srbije, Zagrebačka 9/III, na promociju upravo objavljenih knjiga Ranka Munitića

Zbornik o animaciji  
Filmska slika i stvarnost


Uvaženi gosti:

Zorica Jevremović, Rastko Ćirić, Božidar Zečević, Borisav Stanojević, Branko Vučićević, Zoran Banović, Nikola Majdak ....



Budite naš dragi gost na promociji i druženju.



Dobrodošli!
 
Filmski centar Srbije
Zagrebačka 9 / III
Beograd

[Alexdelarge]

Dve nove knjige Ranka Munitića

U trenutku njegovog odlaska, jedan broj knjiga Ranka Munitića bio je u štampi i pripremi, tako da će njegova nova dela nastaviti da izlaze još neko vreme

U subotu 28. marta 2009. ostali smo bez Ranka Munitića, našeg najplodnijeg i najmudrijeg mislioca o medijima i umetnosti. Nedugo posle toga, u prostorijama izdavača Filmskog centra Srbije, održana je promocija dve nove knjige Ranka Munitića – Zbornik o animaciji i Filmska slika i stvarnost. Pošto ove knjige pripadaju nizu od više knjiga na kojima sam imao čast i zadovoljstvo da sarađujem sa Rankom Munitićem, kao i nizu njegovih knjiga koje će tek izaći, pre njihovih kratkih prikaza dao bih mali uvod o našem poznanstvu i saradnji.

Ranka sam upoznao 1985, neposredno posle premijere mog prvog profesionalnog filma Tango regtajm, posle koga smo ostali u radoznaloj profesionalnoj i lepoj prijateljskoj vezi. Sledili su zanimljivi i plodni razgovori tokom rada na svakom od mojih budućih filmova, pisanje predgovora ili pogovora za knjige, saveti šta raditi kad ne znamo šta da se radi. Rankovi i moji napori, u početku nezavisno jedan od drugoga, bili su usmereni ka negovanju i podržavanju umetnosti animacije. Komercijalna animacija ima svoje zakone i sama sebi ume da pomogne. Umetnička animacija uvek je bila najnežnija grana na drvetu "osme umetnosti", zahtevajući od autora nekoliko talenata, velike napore, upornost i odricanja tokom dugotrajnog rada na filmu, a uz prilično neshvatanje i odsustvo zvanične podrške. Za razliku od dugovečne Zagrebačke škole crtanog filma koja je neprekidno trajala 40 godina, u Beogradu, i pored mnogobrojnih pokušaja, nikada nije mogao da se ustali producent koji bi se nametnuo kao centar za animaciju i istrajao u otkrivanju i negovanju autorskih ličnosti. Studio AAA (Avalin Atelje Animacije) koji je na Rankovu inicijativu (uz pomoć Vere Vlajić i moju) u Avala filmu osnovan 1988, bio je zamišljen kao takvo mesto. Međutim, ni ovaj studio nije bio bolje sreće – iako je u njemu nastalo nekoliko vrednih animiranih filmova, z bog situacije u zemlji početkom devedesetih morao je da se ugasi.

SUŠTINA MEDIJA: Najdugovečniji producent u Srbiji ipak je bio Dunav film iz Beograda. Tokom devedesetih Ranko Munitić je za ovu kuću kreirao seriju od skoro 30 video kaseta u kojima je odabrao i artikulisao filmsko blago nastalo tokom 50 godina u okrilju Dunav filma (većina sa dokumentarcima, a tri kasete sa animiranim filmovima) ali iz zagonetnih razloga ove kasete nikada nisu otišle u distribuciju. Prebacivanje na DVD nije veliki niti skup posao, pa bih apelovao na Ministarstvo kulture da pomogne da ovo (široj javnosti nepoznato) kapitalno delo Ranka Munitića što pre ugleda svetlost dana.

Godine 2006. uspeo sam da oformim predmet "Animacija" i novi studio za animaciju na Fakultetu primenjenih umetnosti, koji je Ranko odmah prepoznao kao novi i trajniji rasadnik umetnosti animacije. Ideju o ediciji "Signum", koju bi izdavao Fakultet, Ranko je prihvatio sa oduševljenjem i tako je novi predmet Animacija u maju 2006, pre nego što je počeo sa radom u oktobru, već imao dva zvanična udžbenika, jedan za praksu – Školu crtanog filma Borivoja Dovnikovića i drugi za teoriju – Rankovu Estetiku animacije.

Naša izdavačka avantura počela je 2005. godine kad sam predložio Ranku da objavimo kao posebnu knjigu njegovu studiju Strip – deveta umjetnost? objavljenu trideset godina ranije u okviru tematskog broja časopisa "Kultura". Smatrao sam je dragocenom analitičkom studijom suštine ovog medija koji se proučava u okviru mog predmeta Ilustracija na FPU. Ranko je bio iznenađen predlogom, jer taj je tekst za njega bio stvar prošlosti i nije uopšte planirao da se bavi njime. Posle nekog vremena obavestio me je da je razmislio i da bismo ipak mogli da to izvedemo. Tekst je proširio, doterao, uneo svoja novija razmišljanja i iz naslova izbacio znak pitanja, koji je bio jasan pokazatelj da je sedamdesetih strip još uvek bio problematičan i nepriznat medij. Dodat je i slikovni istorijski pregled od stotinak strip tabli koji sam, u ulozi ur ednika, krstio "Hronoantologija", što se njemu jako dopalo. Uspeo sam da za neočekivano kratko vreme knjigu pripremim za štampu i uz pomoć prijatelja iz štamparije TK Mont Image maja 2006. odštampano je prvo izdanje u tiražu od 200 primeraka. Ranko je bio oduševljen što cela stvar tako efikasno funkcioniše, tako da je sledeća knjiga bila duplo deblja – Estetika animacije, pomenuto drugo izdanje njegovog (skromno nazvanog) Uvoda u estetiku kinematografske animacije iz 1983. Pomogao sam oko poslednjeg poglavlja koji se odnosio na digitalnu animaciju i oko nove "Hronoantologije" koja je obuhvatila 100 najznačajnijih animiranih filmova svih vremena. Poslednje poglavlje Estetike animacije koje govori o kompjuterskoj animaciji nastalo je kao plod naših dugih diskusija koje su Ranka inspirisale da dođe do fantastičnih zaključaka o suštini novog, digitalnog medija.

NOVE KNJIGE: Zbornik o animaciji Ranka Munitića predstavlja zbirku izabranih tekstova o kinematografskoj animaciji koji su nastali u Srbiji, uglavnom u Beogradu. Prvi od domaćih tekstova izašao je u Politici 19. januara 1930. pod naslovom "Mike, najveća senzacija ton-filma" a potpisao ga je niko drugi nego Miloš Crnjanski. Bio je oduševljen "zvučnim živim crtežima" i u svom tekstu, tridesetak godina pre teoretičara i estetičara ovog medija, primetio i opisao neke od suštinskih odlika ovog medija. Munitić, kao ekspert za Zagrebački krug crtanog filma uočava da su, paradoksalno, analitički najvažniji afirmativni tekstovi o Zagrebačkoj školi nastali u Beogradu, od prvih njenih uspeha. Nižu se eseji o domaćoj i svetskoj animaciji iz pera domaćih autora, da bi poslednji od pedeset osam tekstova bio posvećen kompjuterskoj animaciji, fenomenu najnovijeg doba.

Ranko Munitić je bio strog prema svojim mnogobrojnim tekstovima o animaciji, i od mnoštva uvrstio je samo četiri. Na moju molbu dodao je još dva, jedan o Dušanu Petričiću, za koga smo se složili da je imao veoma važnu ulogu u beogradskoj animaciji, i drugi pod naslovom Aljoša, esej iz Ranko ve knjige – Filmski prijatelji, o njegovom prijateljstvu sa velikanom animacije Aleksandrom Aleksejevom. Naime, ovaj tekst baca svetlost na okolnosti pod kojima je Aleksejev napisao predgovor za Rankovu knjigu Estetika animacije.

Prva verzija knjige Filmska slika i stvarnost izdata je 1982, a sadašnji originalni naslov bio je zamenjen znatno manje preciznim naslovom Dokumentarni film da li ne?. Naime, ova knjiga se ne bavi samo pitanjima dokumentarnog filma, već najšire obuhvata probleme prirode, karaktera i dejstva filmske slike, ili da upotrebimo autorov izraz – "suštinske zagonetke filmske slike". Ova važna rasprava o najdubljim medijskim karakteristikama filma u novoj verziji obogaćena je malim zbornikom od deset tekstova na istu temu, od pionirskog teksta Pavla V. Vujića iz 1896. koji svedoči o mediju iz vizure prvih filmskih projekcija, preko tekstova Boška Tokina, Živojina Pavlovića, Branka Vučićevića, Dušana Makavejeva, Dušana Stojanovića do teksta Davida Albaharija iz 2006. U rasponu od 110 godina, ovi tekstovi se "svi, na ovaj ili onaj način bave istim pitanjem, odnosom filmske slike i stvarnosne materije". Ideja da knjizi doda deset eseja proistekla je iz Munitićevog stava da nema konačne istine i da ma koliko se izvedeni zaključci čine tačnim, neoborivim i primamljivim, ipak je to mišljenje samo jednog čoveka. Navođenje više različitih stavova o istom problemu naglašava, prema Munitiću "da originalni korpus knjige bude što jasnije istaknut kao tek jedno od mogućih viđenja osnovnog fenomena (što znači, kao duhovna provokacija a ne kao apsolvirana lekcija)". Nije to demonstracija autorove skromnosti, već odraz velikog profesionalnog iskustva i – životne filozofije.

Poštovaoce dela Ranka Munitića obaveštavamo da je u trenutku njegovog odlaska jedan broj njegovih knjiga bio u štampi i pripremi, tako da će njegova nova dela nastaviti da izlaze još neko vreme. Uskoro očekujemo iz štampe knjigu o Miri Stupici, iz Munitićeve velike serije knjiga o glumcima; Kreativni centar iz Beograda nastavlja sa pripremljenim knjigama iz serije Čudovišta koja smo voleli. Spremna su za štampu nova izdanja – (treće i drugo) knjiga Deveta umetnost, strip i Estetika animacije iz edicije "Signum". U pripremi su Filmske vrste i žanrovi, a na osnovu Rankovih rukopisa i beležaka, knjige Zbornik o stripu i 202 nezaobilazna animirana filma... Kao veliki poduhvat za budućnost ostao je Rankov plan za veliko troknjižje Filmska animacija u Srbiji sa DVD antologijom čime bi se u Srbiji ova oblast temeljno obradila i sredila, po ugledu na Munitićev četvorotomni Zagrebački krug crtanog filma. Ovaj obimni poduhvat Ranko nam ostavlja u amanet.

[Alexdelarge]

Ranko Munitić: ADIO JUGO-FILM (2)

Kako su se '68 i crni talas odrazili na jugoslovensku kinematografiju, kako se razvijao mladi jugoslovenski film i koliki uticaj je na naše ,,filmske radnike" imala Praška škola saznaćemo iz knjige zapisa ,,Adio jugo-film" Ranka Munitića (1943 - 2009), nedavno preminulog scenariste i filmskog i televizijskog kritičara čija su kritičarska zapažanja obeležila stvaralaštvo mnogih sineasta i teoriju o jugoslovenskoj i srpskoj kinematografiji.

http://www.danas.rs/danasrs/feljton/sezona_lova_na_crne_vestice.24.html?news_id=182854

[brajo22]

Hrvatsko izdanje STRIP, DEVETA UMJETNOST

Samo da vam javim da se prije koji dan i ovdje kod nas u Zagrebu pojavila kapitalna Muniticeva knjiga "STRIP, DEVETA UMJETNOST". Knjiga je barem za pedeset posto deblja od srpskog izdanja, čak ima i tvrde korice, a koliko sam uspio shvatiti ilustrirana kronologija razvoja stripa je bitno proširena. Mislim da je to odličan potez. Knjiga košta 150 kn, to je 20 eura, ali se isplati dati. Bravo izdavaču koji se ovoga sjetio!!!

[Alexdelarge]

Čovek koji je voleo film

Nagrada za životno delo 58. ,,kratkog metra" biće posthumno dodeljena ranku Munitiću

58. KRATKI METAR

Nagrada za životno delo 58. beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma, posthumno, biće dodeljena Ranku Munitiću (1943-2009), filmskom kritičaru i teoretičaru, autoru koji je bio posvećen kratkoj formi, ističući uvek kvalitet zagrebačke škole crtanog filma i beogradske škole dokumentarnog filma.

Munitić je ostavio dubok trag u oblikovanju kritičke i teorijske misli, sarađivao je na nekoliko scenarija za igrane filmove, napisao je više scenarija za crtane filmove, bio je član Upravnog odbora Međunarodne asocijacije sineasta animiranog filma Asifa, i bio posvećen stripu, umetnosti glume i televiziji, o čemu svedoči monografija o autoru ,,Filmski prijatelji i prijatelj filma" koju je novinar Vladimir Lazarević pripredio za 58. ,,kratki metar".

U ovoj monografiji, Lazarević posebno ističe značaj Rankovog neobjavljenog rukopisa ,,Pitanje filmske kritike" koju u celini prenosi u monografiji, a jedna od važnih karika u nastanku monografije je i prof. Rastko Ćirić, koji je sa Munitićem blisko sarađivao.

,,Bio je erudita, učenik velikih teoretičara medija Ivana Fohta i Dušana Stojanovića, prijatelj pionira svetske animacije Aleksandra Aleksejeva i Džona Halasa, sagovornik najvećih imena filma Čaplina, Velsa, Kurosave, Drejera, Langa. Mnogo je putovao, video i saznao. Kao mladić prisustvovao je sečenju i premeštanju staroegipatskog hrama u Abu Simbelu, sa Džonom Halasom bio je u poseti Pikasu koji je poželeo da se okuša u animaciji, u Japanu je prisustvovao testiranju prvog pokretnog holograma, a u Rusiji se nadmudrivao sa agentima 'kulture' da bi zapadu prikazao Norštejnovu 'Bajku nad bajkama', koji je kasnije proglašen za najveći animirani film svih vremena", smatra Ćirić, koji za Munitića dodaje da se ,,družio sa 'zvezdama' i bio i sam zvezda – elegantni vitki gospodin u crnom, čijoj radoznalosti ništa nije moglo da promakne". Iako je, kako Ćirić piše, Munitić ,,bio strog prema drugima kao što je bio strog prema sebi", završio je studije istorije umetnosti i filozofije, ali samo da bi zadovoljio roditelje. Filmsku akademiju nije studirao, ali je bio vrsni poznavalac filma. Iz te ljubavi prema filmu izrodila se i analiza filma, ali Munitić nikada nije voleo odrednicu – filmski kritičar.

,,Ne volim taj izraz jer to odmah podseća na čoveka koji kritikuje. Bernard Šo je davno rekao: 'Kritičar je suprotno od petla. Petao rije po gomili đubreta dok ne nađe nešto što vredi, a kritičar rije po gomili dok ne nađe zrno onoga što ne valja'. Ja bih pre bio petao. Zapravo ja sam čovek koji voli film i bavi se filmom", priznao je Munitić ,,Ilustovanoj Politici" krajem 1996.

Ranko Munitić je bio posvećen i izučavanju umetnosti glume. Posle jednog Pulskog festivala, na kojem je Pavle Vuisić imao odlične uloge u čak četiri filma, došao je na ideju za TV serijal ,,Veče sa zvezdama", koji sadrži 80 jednočasovnih epizoda o isto toliko glumaca, gde oni iskreno govore o sebi i svom radu. Taj serijal danas je obavezni udžbenik mladim novinarima za neke nove intervjue sa filmskim glumcima i autorima.

I. Aranđelović

[PTY]

Ranko Munitić:

FANTASTIČNO PUTEM FILMA

(članak objavljen u časopisu Sirius, br. 153 od februara 1989. godine)


Tražeći za ovu priliku što jednostavniju, to jest (uz sva nužna uproštavanja) što upotrebniju distinkciju fantastičnog, opredijelio sam se namjerno za najstandardniju: takvu koja pod fantastičnim podrazumijeva ono što postoji po imaginaciji, a pod stvarnosnim, nasuprot tome, ono što postoji uistinu.

Izdvojio sam i tri osnovne mogućnosti (modela) manifestiranja fantastičnog unutar filmske (pa i umjetničke uopće) cjeline, s napomenom da ovdje nemamo vremena razmatrati znatne razlike između literarnog, likovnog, kinematografskog itd. oblikovanja, odnosno, ucjelinjenja svakog, pa i fantastičnog motiva.

Prva mogućnost manifestiranja fantastičnog, nazovimo ju "kozmetička", sastoji se u dopunjavanju stvarnosne ikonografije fantastičnim elementima: stvarnosni registar (geomorfni prostorno – vremenski kontinuum, njegov antropomorfni i zoomorfni personaž) dopunjava se ("ukrašava") bićima i pojavama kakvih u stvarnosti nema. To je ikonografska mogućnost: ona zadire u pojavnost umjetničkog djela. A spadaju amo sve priče u kojima se nasuprot ljudskom rodu i prirodnom redu stvari pojavljuju nadljudska i natprirodna čudovišta ili sile, te sa tim rodom i redom zapodjevaju (uglavnom) izgubljenu bitku. Kao primjer uzimamo "Vrijeme vampira" iz 1971. Nikole Mjadaka, ne zato što je crtani (mogli smo, recimo, koristiti sekvence sa Baš-Čelikom iz igranog "Čudotvornog mača" Voje Nanovića) već zato što se tu tipična tema čudovišta tretira sa više humora no što je uobičajeno.

(Ovoj vrsti recimo usput, izvjesni teoretičari osporavaju pravo ulaska u krug fantastike, s obrazloženjem da su ovdje fantastični samo pojedini likovi i mikro-motivi, dok ukupnost zbivanja i narativno-dramaturška cjelina ostaju realistične).

Druga, gradivna mogućnost, sastoji se u mijenjanju nekih stvarnosti fenomena i kauzaliteta unutar novog (fantastičnog) modela, što znači da se geomorfne i antropomorfne kategorije mijenjaju u pravcu ne samo drugačijeg izgleda nego i različitog funkcioniranja. To je strukturna mogućnost koja ne zadire tek u ikonografiju (pojavnost) već i u strukturu (građu) filmskog djela, pa se pomak od stvarnosnog prema fantastičnom vrši modifikacijom i sastavnih elemenata i oblika njihovog međusobnog djelovanja. Kao primjer koristimo "Nije ptica sve što leti" iz 1969, Borislava Šajtinca, opet – ne zato što je crtani, već stoga što nudi model ikonografski i strukturno pomaknutog realiteta koji asocijativno (kao neki eho) ostaje povezan sa stvarnosnim, ali postoji i djeluje po vlastitim modalitetima.

(Diskusije teoretičara oko ove vrste najzanimljivije su na pitanju što i zašto ulazi u ovu vrstu fantastičnog filma. Po jednima, to su samo djela kao Kubrickova "2001: svemirska odiseja" ili " Dreyerov "Vampyr", po drugima još i djela kao "Prošle godine u Marienbadu" Resnaisa ili "Žrtovanje" Tarkovskog, a to zato jer se čitava struktura tih filmova na izvjestan način pomiče, nenametljivo i implicitno mijenja u odnosu na stvarnosnu strukturu).

Treća, metagradivna ili "fakultativna" mogućnost manifestiranja fantastičnog u filmskom djelu ne sastoji se ni u kakvom ikonografskom dopunjavanju ili gradivnom mijenjanju bilo kog stvarnosnog elementa, već u formalno nevidljivoj "sondi" koja kroz obuhvaćene stvarnosne elemente odjednom otkriva "nešto drugo", "nešto sa druge strane". Nešto što – ostajući i pojavno i gradivno na nivou stvarnosnog, dakle realističnog – najednom objelodanjuje značajan "višak vrijednosti" i "višak značenja" (ali ne onaj metaforički, poetski, ukratko – umjetnčki višak kojim u odnosu na stvarnosne elemente raspolaže svako umjetničko djelo): ovaj višak znači nenametljivo no uočljivo otkrivanje fantastičnog u stvarnosnom, te predstavlja problemski najzanimljiviji oblik umjetničkog manifestiranja fantastičnog: zato što takav kvalitet nije ostvaren intervencijama (ikonografskim ili gradivnim) u stvarnosni materijal, već izvjesnim duhovnim, poetskim, vizionarnim pro-viđanjem odnosno pro-ziranjem stvarnosnog materijala. Što znači da se bez vanjskog manipuliranja tim materijalom, kroz njegove dimenzije, kroz dimenzije stvarnosnog, odjednom pro-viđa i pro-zire fantastično. To je metastrukturna mogućnost: ona zadire u samu suštinu i stvarnosnog i fantastičnog fenomena.

Kao primjer navodimo "Uljez" iz 1965 Krste Skanate, čisti dokumentarni film u kojem ni jedan element ne nastoji biti niti značiti više od onog što mu je po stvarnosti dato. Šta više, u sloju "željene poruke" ili "svjesne metaforičke nadgradnje" nalazimo valjda najpotrošeniju temu dokumentarca, takozvani sudar starog (naturalnog, arkadijskog) i novog (tehnološkog, civilizacijskog), temu koja se (kao rudimentarna dokumentaristička "poema o progresu" pojavljuje svuda i svagda, najčešće kao prvorazredna banalnost. Ali Škanatin film selekcijom i kondenzacijom osnovnih motiva nadilazi tu osnovnu motivaciju i postaje iskaz o susretu stvarnog čovjeka i njemu nadstvarne pojave, u ovom slučaju mašine, koja takvim tretmanom poprima dimenzije arhetipskog nadstvarnog fenomena, klasičnog čudovišta iz "horora" ili neoklasičnog NLO iz "science fictiona". Po tome, za mene je "Uljez" fantastičan film "par excellence": u dokaznom postupku za tu tvrdnju, mogli bismo detaljnom analizom pokazati bliskost ovog dometa sa, recimo, sekvencom ateriranja svemirskog broda u Spielbergovim "Bliskim susretima trećeg stupnja".

U čemu je osnovna razlika između te tri mogućnosti manifestiranja fanstastičnog putem filma? Pa, uz ostalo, i u njihovom odnosu prema uvodnoj, najuobičajenijoj distinkciji fantastičnog kao onog što postoji po imaginaciji, nasuprot stvarnosnom koje postoji uistinu.

U prvom slučaju (primjer "Vrijeme vampira) ta distinkcija u potpunosti biva uvažena, u tom smislu što imamo dvije različite sfere, jednu (globalnu) stvarnosnu, (ambijent, većina likova) i drugu (umetnutu) fantastičnu (vampire). Ove dvije sfere susreću se kao stranci, sudaraju se i potiru bez ostatka.

U drugom slučaju (primjer "Nije ptica sve što leti"), polazna distinkcija uvažena je na drugačiji način: stvarnosno i fantastično ne postoje tu odvojeno već izmiješano, stopljeno u građu "fantastične stvarnosti" koja obe sfere tretira kao ravnopravne, prožimajuće konstituente.

U trećem slučaju (primjer "Uljez"), polazna distinkcija je ukinuta: nema fantastičnog kao posebne sfere, postoji samo stvarnosno koje je (ukoliko ga takvim želimo i možemo osjetiti) i fantastično.

O čemu govore te razlike?

Najprije, govore o tri nazora na fantastično: na fantastično koje je odvojeno od stvarnosnog, na ono koje je sa stvarnosnim izmiješano i na fantastično koje je stvarnosnom imanentno.

No, govore ove razlike i o tri nazora na stvarnost: na stvarnost koja je samo ono što objektivno postoji (i čemu se, da dobijemo fantastičnu priču, fantastično dodaje kao strana, iz imaginacije "gostujuća" kategorija), onda na stvarnosno koje se miješa sa fantastičnim i tako stiče atribute čudesnog, na kraju stvarnosno koje pro-viđanjem odnosno pro-ziranjem otkriva fantastično kao svoj prirodni sastojak.

Sve ovo, razumije se, jest material za diskusiju: lako ćemo se složiti po pitanju fantastičnog (ili barem djelimično fantastičnog) karaktera "Vremena vampira" i "Nije ptica sve što leti", ali sigurno ima dosta spremnih da se sa valjanim razlozima suprotstave poimanju i tumačenju "Uljeza" u bilo kom smislu koji nadilazi njegovu osnovnu realistično-dokumentarnu sadržinu. U tome i jest posebnost metastrukture mogućnosti: u nehotičnosti (ali ne i slučajnosti) objelodanjivanja fantastičnog, onda u fakultativnosti (to jest neobligatornosti) njegovog prihvaćanja. Za razliku od ranijeg, "opipljivog" ili prepoznatljivog, fantastično je tu nevidljivo, "neopipljivo", imanentno, stoga uvijek i pro i contra obrazloživo.

Ispitivanje ova tri osnovna modela fantastičnog upozorava dakle da fantastično ne možemo definirati dok nismo, prije toga, definirali stvarnosno. Pitanju šta je za nas fantastika prethodi pitanje – šta je za nas stvarnost?

Što je naš nazor na svijet in a stvarnost uži (u smislu razdvajanja planova vanjskog i unutarnjeg, objektivnog i subjektivnog, realnog i imaginarnog), to su uloga, značenje i opseg fantastičnog veći, jer se fantastično (unutarnje, subjektivno, imaginarno) pojavljuje kao glavni oponent (po principu kontrasta) stvarnosnom (vanjskom, objektivnom, realnom). A što je naš nazor na svijet in a stvarnost širi (u smislu sve-obuhvaćanja i vanjskog i unutarnjeg, i objektivnog i subjektivnog, i realnog i imaginarnog kao činilaca stvarnosti), to se i fantastično kao posebna i izdvojena vrijednost smanjuje, ono postaje organski uklopljeno i obuhvaćeno takvim integralnim pojmom stvarnosti, pa nema potrebe za njegovo naglašavanje i odvajanje.

Pitanje je, dakle, kako se stvarnost odnosi prema fantastici? A iz različitih odgovora na to pitanje proizilaze i različite uloge fantastičnog, tri opisana "oblika ponašanja" fantastičnog prema stvarnosnom. Odvojeno od stvarnosnog i iz njega odstranjeno, svedeno na ulogu materijalizirane izmišljotine koja stvarnosti oponira, fantastično u prvom slučaju (priče o čudovištima) vrši unutar stvarnosnog otvorenu i agresivnu ikonografsku diverziju: prihvaćeno kao prepoznatljivi i ravnopravni konstituent u gradnji stvarnosno-fantastičkog realiteta, fantastično u drugom slučaju vrši gradivnu, odnosno fenomenološku reformu unutar stvarnosnog, koje time postaje čudesno; u trećem slučaju, uraslo u stvarnosno kao njegov organski dio, njegov drugi predznak i drugo lice, kao stvarnosno drugo-ja, fantastično pak vrši totalnu ontološku reviziju, poništava stvarnosno na ranijem, doslovnom i objektivno-diskurzivnom planu, te ga istovremeno reafirmira kao sveobuhvatnom integralno stvarnosno.

Ali ova vrsta totalne, ontološke revizije nije više samo stvar umjetnika, pa otud bitna inovacija u vezi "umiješanih" i "krivaca" za pojavu fantastičnog. Kod prvog i drugog slučaja (ikonografska i gradivna mogućnost) umjetnik je taj koji smišlja i prezentira fantastično, on je njegov "krivac", a mi ga prihvaćamo kao nešto od drugog stvoreno i ponuđeno, za što lično nismo "krivi". Kod trećeg slučaja (metastrukturna mogućnost) nema vidljivog fantastičnog, otuda ni vidljivog "krivca"; točnije, postoji "zajednička krivica", jer smo svi "krivi", i autor i gledalac i – stvarnost sama. Fantastično, tako, stvaramo zajedno.

Naravno, ovdje se već radi o jednoj vrsti "igre staklenih perli" čije prihvaćanje i čija pravila nikog apriori ne obavezuju. Ali izvan takvog sveobuhvatnog nazora na svijet, nazora koji fantatično ne izmišlja niti privodi iz neke druge (imaginacijske) sfere, već ga prirodno i spontano nalazi u stvarnosnom, čini mi se nemoguće do kraja objasniti pojavu fantastičnog i mogućnost njegovog detektiranja u djelima poput "Uljeza". A opet, takav nazor koji sve što postoji (u čovjeku i oko njega) ne dijeli niti suprotstavlja, već prima i tumači kao cjelinu, nije nepoznata kategorija: u pradavnini raspolagali su njime naši prethodnici, a i danas njime mnogi raspolažu, od takozvanih primitivnih naroda i plemena, preko djece, do vizionara i umjetnika. Vjerovatno je takav nazor kao relevantna odrednica neodrživ u brojnim sferama života i djelovanja: ali se u sferi umjetničkog poimanja, tumačenja i oblikovanja svijeta, ne čini nimalo irelevantnom. Iz više razloga.

Najprije zato što uvjerljivo potire smisao tradicionalnog razdvajanja objektivnog i subjektivnog, vanjskog i unutarnjeg, stvarnosnog i fantastičnog (u istom smislu u kom se na nekim drugim problemskim planovima negira smisao dijeljenja na sadržaj i formu, dušu i tijelo, itd). Drugo, jer nas vraća (kao stvaraoce i kao receptore umjetničkog djela) bogatijem i sveobuhvatnijem nazoru kod kojeg sve prividne suprotnosti skladno koegzistiraju. Treće, jer pojmovima stvarnosti u životu i u umjetnosti vraća opseg i sadržaj znatno širi od tradicionalnog modela, čime fantastično s pravom vraća tamo gdje je i poniklo.

Četvrto, jer otvara mogućnosti bogatijeg – različitog – interpretiranja umjetničkog djela, što se pokazalo baš primjerom "Uljeza", filma kojeg zavisno od personalne pozicije možemo jednakovrijedno tumačiti kao realistični ili kao fantastični domet. Daljnje mogućnosti tako proširene interpretacije naznačit ćemo spominjanjem Homerove "Odiseje": s jedne strane, na ikonografskom i strukturnom nivou, možemo ju tumačiti kao kazivanje o morskom putešestviju na kojem junaci sreću nadstvarna stvorenja i pojave; s druge strane, na metastrukturnom nivou, možemo ju tumačiti kao putovanje mikro-beskrajem koji materijalizira kozmički makro-beskraj. Otud ona prirodna veza između Homerove "Odiseje" i Kubricove "2001", ali također, i mogućnost skoro identične metastrukturne analize jednog (naizgled) sasvim nefantastičnog romana kao što je "Starac i more".

Kao filmski primjer za ovakvu ambivalentnost koristimo još "Dan više" iz 1972 Vlatka Gilića, djelo znatno stiliziranije od "Uljeza" i sasvim neuklopivo u standardne filmske vrste (nije dokumentarni a nije ni kratki igrani film): jednakovrijedno, možemo "Dan više" analizirati kao stvarnosni zapis o ljekovitoj banji, onda kao poetsku meditaciju o čežnji i volji za življenjem, onda i kao fantastični silazak do carstva smrti i ponovni izlazak (novo rođenje) u svijet života. (Usporedba jednostavne crno-bijele i skoro "reportereske" fakture "Uljeza" te kompleksne i skoro "dekadentno prelijepe" kolorne teksture "Dana više" otkriva ponešto od mogućnosti koje filmu stoje na raspolaganju u pro-ziranju odnosno pro-viđanju stvarnosnog).

Ovakvo poimanje fantastičnog kao prirodno imanentnog stvarnosnog elementa ne da se obuhvatiti većinom poznatih i priznatih definicija fantastičnog. Više je to, na primjer, od onoga što podrazumijeva Roger Caillois kad fantastično odredi kao "pojavljivanje poderotine, naglog i brutalnog preloma u univerzalnom skladu" (jer ovdje nema nikakvog preloma ni remećenja univerzalnog sklada); više je i od onog što podrazumijeva Jean Sémolué ("istinski nadstvarno nalazi se na rubu stvarnosti a ne izvan nje, ono je u isti mah blisko i posebno"), jer se tu nadstvarno nalazi u samom epicentru, u jezgri stvarnosti; a jedva je nešto bliže odrednici Viktora Šklovskog o "umjetničkom postupku" kao "postupku začudnosti (oneobičavanja) stvari (jer ovdje ništa nije oneobičeno – "ostranjeno" – već samo pro-gledano u svojoj prividnoj običnosti).

Ova mogućnost smirenog spontanog i prirodnog pro-gledavanja stvarnosti proizlazi, naravno, iz nazora na svijet i na stvarnost kao na ne-obične i ne-samo-diskurzivne fenomene. Takva mogućnost upozorava i koliko je naš standardni pojam stvarnosti (stvarnost kao diskurs) uži i siromašniji no što bi mogao biti (recimo, stvarnost kao biće), baš kao što su ponekad suženi ustaljeni pojmovi umjetnosti (kad pod umjetnošću podrazumijevamo nadgradnju stvarnosti-diskursa a ne stvarnosti-bića).

I to je, sve u svemu, veoma korisno upozorenje.

Najprije zato što je čovjek valjda jedina iznimka od prirodnog reda koja u tom redu, u njegovoj objektivnoj konstelaciji, uvijek (po svom biću i oblicima doživljavanja, odnosno spoznavanja okoline) uvijek vidi (vanjskim i unutarnjim pogledom) više no što taj red jest u svojoj objektivnoj konstelaciji, dakle "po sebi". Onda zato što čovjek (opet po svom biću i svojim mogućnostima kontakta sa okolinom) čitav taj objektivni svijet ne vidi onakvim kakav je "po sebi", već onakav kakav je po njemu, "po čovjeku", po njegovom psihofizičkom aparatu i perceptivnom procesu. Pa i zato što je taj i takav čovjek stvorio umjetnost, ne samo kao otkrivanje nečeg novog i stvarnosti stranog, već i kao materijalizaciju, kao dokaz svega što stvarnost znači i sadrži, što ta stvarnost i jest, (ali ne, opet, teorijska i apstraktna "stvarnost po sebi" nego praktična i konkretna "stvarnost po čovjeku"). U tom ekstremnom izvodu iz naše "igre staklenih peril", čini se da filmovi poput "Uljeza" i "Dana više" legaliziraju fantastično kao prirodni dio onog što je čovjeku kao stvarnost dato da vidi: a "to" je uvijek više od teorijske "gole objekcije", od onog što bi (van oblika i uslovnosti našeg viđenja stvari) bila ta nedohvatljiva "stvarnost po sebi".

Prirodno i spontano otkrivanje čudesnog u prezentnom, to jest fantastičnog u stvarnosnom nije samo bitna odlika koja čovjeka (i umjetnika i neumjetnika) odvaja od ostalih prirodnih vrsta: to je vjerovatno i njegova sudbina, jednako umjetnička i neumjetnička.

Naša stvarnost, drugim riječima, uvjek je drugačija od onog što "uistinu jest" i od onog što "uistinu nije". Najbolji dokaz valjda je sam film, školski primjer nečeg čega ima i nema, zavisno od stanovišta. Po stvarnosti, objektivno, postoji samo niz statičnih sličica od kojih se svaka na ekranu pojavi u jednoj dvadesetčetvrtinki sekunde: od toga, tek ljudsko oko pravi kontinuirani filmski pokret, cjeloviti filmski prizor, ukupnu filmsku stvarnost.

Što naravno ukida smisao čitavog našeg izlaganja na temu "fantastično putem filma" i nameće obuhvatnije razmišljanje na temu "fantastično kao filmsko po sebi".