Politički film, revolucionarni film, radnički film

[Franz Xaver von Baader]

trpajte ovamo osvrte, crtice, komentare o pobrojanoj klasi filmova.

baš ovih dana gledam talijanski politički film. i uživam.
pogledao Petrija - Istraga nad besprijekornim građaninom (Indagine su un cittadino al di sopra di ogni sospetto, 1970) i Radnička klasa ide u raj (La classe operaia va in paradiso, 1971). ništa manje dobar, štoviše, nije ni Cadaveri eccellenti, 1976, Francesca Rosija.

ovi filmovi daju dobar uvid u talijanska proturječja, u njenu javnu scenu sedamdesetih. mali kapitalistički raj sa snažnom Komunističkom partijom i raznim radikalnim skupinama.

u Istrazi je u fokusu policijski inspektor, tvrdi legalist, čuvar poretka, institucija, aparata. zapravo je prokazana opscena strana moći; moć koja opija i ujedno proguta osobu te ovaj nalazi izlaz u shizofreniji: u erotskim egzibicijama, inspektor ubija kurtizanu iz visokog društva (ova valjda predtavlja dekadenciju viših klasa, jer neprestano traži neka isprazna zadovoljstva, takoreći sama mami ovoga da je ubije).
Petri kao najlijeviji od lijevih kritizira talijansko društvo; strukture neprestano vrše represiju nad studentima, prisluškuju građane, prate, sastavljaju dosjee.
Gian Maria Volonte kao opsceni inspektor je izvrstan, a sam film zanimljiviji od Pasolinijevog Sala (koji se bavi sličnom tematikom perverzne strane moći).

U Radničkoj klasi, opet Volonte (omiljeni Petrijev glumac), igra radnika koji je progutao foru o efektivnoj proizvodnji do krajnjih granica. on je prototip produktivnog radnika, po njemu gazde podižu normu ostalima koji ga zbog toga grde. radi na pokretnoj traci zatupljujući posao, ali se dosjetio pa automatizam stroja promatra u nekoj seksualnoj igri. istovremeno, kod kuće je seksualno impotentan, žena se žali da mu se nikada ne da.
imamo tu i starog 'udarnika' kojega Volonte posjećuje povremeno - ovaj se nalazi u ludnici.
Petri ponovo prokazuje talijansku desnicu, ovaj put sa klasičnim marksističkim postavkama o radnicima koji bivaju mrcvareni tjelesno i duhovno.
zatim slijedi obrat, Volonte ostaje bez prsta, pridružuje se ekstremističkim studentima i ostalim lijevim agitatorima koji neprestano izvikuju parole pred tvornicom. dobije otkaz, biva napušten od sviju, pa i od 'prijatelja' studenta.
novi obrat, sindikat izbori pobjedu, vraćaju Volontea na posao i u završnoj sceni on  zajedno sa radnicima nastavlja isti zatupljujući posao na traci. samo ovaj put bez elana i onog početnog poleta. radnici se dovikuju usred buke strojeva.
ovdje se Petri, čini se, ograđuje od studentarije, dokonih pamfletaša koji jalovo teoretiziraju i žive od milostinje, na tuđoj grbači. jer u filmu su dvije struje: sindikati i ta ekstremnija ljevica. Volonte prvo bude uvučen kod potonjih, ali se ovi pokazuju kao izdajnici.

Cadaveri eccellenti je izvrstan film, sa nešto dramatičnijom fabulom nego Petrijevi. Netko ubija suce. Lino Ventura, glavni inspektor, preuzima slučaj. kreće tragom izvjesnog apotekara, nepravedno osuđenog. ali tragom te osobne osvete dolazi do zapletene zavjere u koju su izgleda uključene sve strukture moći. film ne odiše optimizmom, jer Ventura naposljetku biva smaknut u završnoj sceni, zajedno sa šefom Komunističke stranke kada mu je pokušao priopćiti što se događa.
fantastičnu epizodnu rolu ima Max von Sydow, kao sudac koji ukazuje na Voltaireovu krivicu što je doveo sumnju u javnu raspravu. sumnju u pravednost institucija. njegovo monolog pred Venturom o desetkovanju, o tome kako pravda nikada ne griješi, a sudac kao produžena ruka te pravde jednostavno treba desetkovati sav taj šljam, jer nalazimo se u stanju rata. sumnja je nagrizla čitavo društvo i zato treba desetkovati. ta je njegova epizoda fenomenalna.

u svakom slučaju, nezaobilazni filmovi za filmofile.

[Franz Xaver von Baader]

Etait de siege, 1972 (Costa-Gavras)

Opsadno stanje nudi uvid u društvenu zbilju Latinske Amerike.
Radikalna lijeva skupina, Tupamarosi, otima američkog državljana (Yves Montand), djelatnika Agencije za razvoj (i još neke, ali ovaj je najbitnija figura). Kroz njegovo ispitivanje, prikazan je scenarij koji su SAD koristile po čitavoj Latinskoj Americi: razne agencije su paravani za političko djelovanje, za kontrolu i uspostavljanje podobnih režima. Tako Montand pod krinkom famozne Agencije za razvoj zapravo kontrolira policiju, obučava i školuje službenike; ovi odlaze na instrukcije u Ameriku, bivaju posebno obučavani u torturama, razbijaju studentske i sindikalne pokrete i sl.
Film je strukturiran slično kao njegov prijašnji, Z. Montand je već smaknut, a onda slijede prethodni događaji. Daje se šira slika kroz taj pojedinačni događaj; pomalo kaotično stanje u Urugvaju, napetosti između političkih stranaka (ovaj događaj iznosi na vidjelo zakulisne stvari kojih mnogi nisu bili svjesni tipa kontrola policije od strane SAD te zapravo postojanje paravojnih struktura, torture itd).
Montand, za razliku nego u filmu Z, igra konzervativca (tamo ljevičara) koji u međuigri sa Tupamarosima ostaje dosljedan, nepokoleban i čuvar 'slobodnog svijeta i poretka', kako kaže. Naposljetku biva smaknut, u nemogućnosti provedbe prvotnog plana (razmjena za političke zarobljenike), čega je sam svjestan; završnica filma kao da pokazuje nemoguću bitku protiv poretka: Montand je pijun koga moćni poredak može žrtvovati u ovakvoj igri.

[crippled_avenger]

Jedan od retkih reditelja koji se ne bave mojim omiljenim žanrovima a čije filmove volim jeste Costa-Gavras. On je u filmskom smislu uspeo da postigne ono što je Sartre radio kao dramski pisac a to je da osmisli jedan specifičan politički izraz u kome se politička polemika i propaganda integrišu sa filmskom formom koja je najprikladija temi.

Primer Gavrasove potentne faze iz sedamdesetih je ETAT DE SIEGE, film o političkom terorizmu u Urugvaju koji uspeva da drži pažnju iako se dramaturški odvija kao neka vrsta novinskog članka, po čemu je verovatno uticao na neke kasnije trijumfalne Scorseseove hronike koje imaju sličnu strukturu.

Naravno, Scorseseov stil je senzacionalan dočim se Gavras vrlo svedeno bavi pokušajem da spoji osnovnu filmsku uverljivost kroz smeštanje filma na stilskoj razmeđi verizma i žanra, i da u sve to unese ekspoze političke situacije i eventualne principijelne rasprave o slučaju.

Takva formalna konstrukcija je isforsirana, ali Gavras uspeva da je učini gledljivom. Iako određenim gledaocima može smetati emotivna distanca, meni je ona prijala zato što mislim da politički film i treba što više da drži gledaoca hladnokrvnim i racionalnim.

ETAT DE SIEGE je sniman u Čileu, što je zanimljivo pošto je reč o osudi sličnog režima u Urugvaju i bilo bi zanimljivo potražiti malo sekundarne literature na temu samog toka snimanja.

Južna Amerika je sada ponovo u fokusu filmmakera koje zanima politika, i fino je malo podsetiti se Gavrasa pred naslove koje priprema Stone.

* * * / * * * *

[Franz Xaver von Baader]

da, čudan je Gavrasov stil. moram priznati da mi se ne sviđa nešto posebno. uskoro ću pogledati Missing, koji govori upravo o događajima u Čileu.

a pogledao sam nešto novije: Buongiorno, notte, 2003 (Marco Bellocchio)
Film prati čuveni slučaj Aldo Moro, ali ne iz neke političke perspektive, nego više kao osobnu dramu. U fokusu je mlada pripadnica Crvenih brigada, koja se lomi kako slučaj promiče.
Ovakvi pomaci sa ideološkog na osobno su očito bliži duhu današnjeg vremena; svatko je pjedinac vrijedan pažnje, sa svojim strahovima i nadama. Meni se nije nešto posebno svidjelo, kao da ima nešto lažno u tome. Štoviše, poprilično mi bješe dosadno: ništa širi kontekst, ništa Crvene brigade, ništa Demokršćani, situacija, javnost.
Moro piše pisma, otmičari malo pamfletskih priča o klasnoj borbi, malo TV-vijesti i Papinog odgovora.
Chiara se lomi, između privrženosti drugovima i mogućnosti oslobađanja Mora; izlaz je ponuđen u nadrealizmu, gdje ona sanja kako oslobađa taoca i ovaj išeta iz stana. Još imamo paralelnu montažu nekih smaknuća sa Morovim pismom gdje on otmičare naziva fašistima; valjda se uspoređuju iste represivne metode i osuđuju Crvene brigade. Smaknut je nakon 55 dana zatočeništva, dogovor nije postignut.
Taj je dio gotovo identičan onome sa Tupamarosima i Montandom; donekle razdor unutar organizacije, sumnja u pogrešan potez, jer su prisiljeni ići do kraja u egzekuciju iako to nije rješenje.

U svakom slučaju, prilično blijedo; više melodramatski no politički.

[crippled_avenger]

Gledao sam tog Bellochia. Nije mi se dopao. Kao ni Sorentinov IL DIVO...

[Franz Xaver von Baader]

Missing, 1982 (Costa-Gavras)

Iako Missing donosi sve već viđeno (i rečeno) u Etait de siege, riječ je o potpuno drukčijem stilu. Dok je ono više neki politički iskaz, ovo je više filmski mejnstrim. Što ne znači da je lošije.
Više usredotočen na fabulu, Missing je pogodniji za šire gledateljstvo. Otac (Jack Lemmon) i žena (Sissy Spacek) traže sina/muža nestalog prilikom vojnog puča u Čileu. Prvotno je dan lagani uvod, njih dvoje (muž i žena) žive u Santiagu; počinje politički prevrat i muž nestaje. Ovakva struktura je očito omiljena Gavrasu; imamo neki događaj, a onda slijede flešbekovi ili ono što je prethodilo.
Kroz potragu se potvrđuje ono već poznato: Amerika je imala svoje prste u prevratu. Gavras se tu ne fokusira toliko na tu činjenicu, već više na odnos samih oca, sina, žene prema tim događajima. Sin je mladi idealist, pomalo ljevičar i humanist. Otac je, međutim, tipični građanski sloj; vjeruje u red, zakon, državu, praktični je kršćanin i politički indiferentan. Među njima dvojicom je temeljno nerazumijevanje, koje polako nestaje kako film promiče: otac počinje prihvaćati i cijeniti sina (i ženu).
Gavras dobro vodi priču, pomalo kao misteriju, iako su otpočetka date indicije za političko ubojstvo i to s blagoslovom američkih službi. Naposljetku to biva potvrđeno.

Ta platforma meni djeluje nekako zbrkano: otac (koji u tom smislu predstavlja američku javnost) zna za zakulisne američke igre, ali ga se to ne tiče; on samo želi naći sina. Tijekom te potrage biva jače svjestan prljavština, laži službenika i ambasade (koji u tom smislu predstavljaju državu), ali na kraju, kada neupitno sazna da je sin smaknut - ne iskazuje ogorčeni revolt; štoviše, on i dalje vjeruje u američku državu ("u našoj zemlji takvi završavaju u zatvoru", riječi službenicima koji su zataškavali zločin; pokreće sudski postupak, ali gubi nakon godina i godina zbog nedostupnih dokumenata - državna tajna; film je rađen prema istinitom događaju).
Dakle, tu je neka temeljna greška: saznaš da je država prljava, da ubija ljude poradi 'viših ciljeva' ("mi imamo 3000 američkih tvrtki ovdje i to su naši interesi"), ali i dalje naivno vjeruješ tom istom aparatu?

Ima tu još nekih sumnjivih mjesta, recimo kada nakon mnogo potrage za sinom, otac se sjeti da pogledaju njegove zabilješke u bilježnici. Zar nije to prvo što bi svatko pogledao, znajući da je sin vodio bilješke o spornim događajima? Nego tri tjedna tražiti, razgovarati i onda tek pogledati notes? Makar, ovo je stvarnosno neuvjerljivo, ali ipak ima opravdanje kao dramski postupak - kao neka kulminacija u toj bjesomučnoj potrazi; kako rekoh, Gavras dobro vodi tu radnju.

U svakom slučaju, solidan film; meni ostaju ovi gornji Talijani ipak draži.

[Franz Xaver von Baader]

Salvatore Giuliano, 1962 (Francesco Rosi)

Rosijev film o čuvenome sicilijanskome banditu S.Giulianu je prilično konfuzan za nekoga tko nije solidno upoznat sa talijanskom situacijom pedesetih (recimo ja, a vjerujem i većina izvan Italije). Separatisti, frakcije ove, one, MIS, EVIS, Mafija, vlada, policija, karabinjeri, vojska, lokalno stanovništvo; sve to sadrži Rosijevo djelo u jednom zamršenom klupku.
Usprkos tome, film drži pozornost i može se ispratiti.

Pratimo legendu koja se isplela oko Salvatorea: lokalne planine su njegovo carstvo, za domicilno stanovništvo je neka vrsta mita (iako je ovo nekako konfuzno urađeno, nije mi sasvim jasan odnos lokalnih - ima li tu nekog rivalstva među mjestima ili što), a vlastima je trebalo sedam godina da riješi to pitanje. A i onda pod zagonetnim okolnostima.

Film počinje tako da vlasti nađu Salvatoreov leš u jednoj uličici. Zatim slijedi rekonstrukcija i razne paralelne radnje, gdje gledatelj biva upoznat ukratko sa političkom situacijom Italije, zapravo Sicilije. Ovdje imamo svašta strpano da bi se došlo do odgovora, a to je izdaja u koju su upleteni Mafija i uži krug Salvatoreovih ljudi. Također se insinuira na upletenost politike, stranačkih ljudi; ali kažem, za neko potpunije viđenje je valjda potrebno detaljnije poznavati situaciju.

Struktura filma podsjeća na Gavrasove filmove i vjerojatno je Rosi prilično utjecao.
Zanimljivost je to da uopće ne vidimo glavnog junaka, osim kao leš: u čitavom filmu nema Salvatorea glavom i bradom, nego samo njegovi ljudi, policija, karabinjeri, stanovništvo. Očito je to dodatna mistifikacija tog sicilijanskog tipa koji je prešao u legendu.

[Franz Xaver von Baader]

The Dogs of War; iako nije politički film u pravom smislu, može se spomenuti u ovom kontekstu.
Potpuno drukčiji pristup nego recimo Talijani ili Gavras; ovdje se odmah polazi od pretpostavke kako režimi u zemljama Trećeg svijeta ne valjaju, pa plaćenici čine uslugu narodu rušeći zle diktatore. Film se političkim aspektom ni ne bavi, osim takvog pojednostavljenog pristupa.
Fokus je na plaćenicima, tj. jednom od tih 'pasa rata': kako ga život ne mazi, neuklopljen u društvo, nigdje doma, a žena ga ostavila. I povrh takvih sentimentalnosti, on ima zlatno srce -  odbija gramzivog poslodavca i njegovog poltronskog predsjednika, odbija dakle novac i na čelo zemlje u rasulu postavlja 'pravog' čovjeka.

Naravno da je takva konstrukcija potpuno fantastična, plaćenik kao šljam društva, tip koji radi za novac, gaji neke moralne vrline i vuče poteze za koje je (prije) pripremljen teren: gledatelju je ponuđen jedan kandidat kao najbolje rješenje, kao suprotnost od dvojice zločestih i pokvarenih te ako on bude predsjednik, narod će dugo i sretno živjeti. Ovaj scenarij je ostvaren i naš junak se vraća kući, vraćajući još jednog mrtvog prijatelja koji se žrtvovao za više ciljeve - posljednja scena kao da sugerira ovakvo razmišljanje, kao neka počast tim plemenitim ratnicima, plaćenicima.

Dakle, riječ je o jednoj limunadi, ali da se pogledati.

[Franz Xaver von Baader]

Todo Modo, 1976 (Elio Petri)

Todo modo je sljedeći zahtjevan film; satira koja se bavi Demokršćanskom strankom.
Čelnici stranke odlaze na duhovne vježbe u jednu podzemnu lokaciju (uz katakombe). Marcello Mastroiani igra poduzetnog svećenika, voditelja vježbi; kao i uvijek - izvrsno.
Tu je i Gian Maria Volonte kao predsjednik stranke, labilan neodlučan tip, rastrgan između svih tih interesnih sfera koji utjehu nalazi u krilu žene (pomalo edipovski scenarij); navodno je ovaj lik aluzija na Alda Mora, makar je kasnije zlosletno završilo: Moro je 2 godine kasnije otet i ubijen.

Radnja je prilično zamršena, tipično za tu vrstu talijanskih filmova: vani vlada epidemija, pobire prve žrtve, a ova politička elita odlazi u podzemlje na duhovne vježbe. Tada počinju, jedan za drugim, smrtno stradavati. Na površinu isplivaju napetosti i nesuglasice, zakulisne radnje i korupcija. Nešto slično kao današnje naše društvo, samo se ovdje radi o preispitivanju situacije u Italiji sedamdesetih. Sva ta elita, moćnici od kojih svatko stoji na čelu gomile nadzornih odbora, korporacija, ovih i onih mahinacija.
Na kraju, svi (ili gotovo svi) bivaju ubijeni.

I opet, za puno razumijevanje, bilo bi potrebno podrobnije poznavati ondašnju situaciju; ovako ostaje opći dojam i neke fantastične epizode izgrađene oko pojedinih aktera.

[crippled_avenger]

Pogledao sam FRENCH CONSPIRACY Yves Boisseta, dubbovanu verziju njegovog filma L'ATTENTAT koja je skraćenjem od nekih pola sata prilagođena za eksploataciju u Americi. Sasvim je sigurno da u ovoj verziji, Amerikanci mogu, i treba da razumeju FRENCH CONSPIRACY kao triler o čoveku koji je zbog svog oportunizma uvučen u opaku zaveru obaveštajnih službi. Međutim, u Evropi, a naročito u Francuskoj, L'ATTENTAT ima mnogo dublju funkciju. To je film koji fikcionalizuje slučaj otmice i ubistva Ben Barke i reč je o prepoznatljivoj priči koja je kasnije, sa pravim imenima i ekranizovana u filmu o kome sam već pisao.

Kod Boisseta priča je praktično ista s tim što su imena izmenjena, verovatno da bi se izbedgle tužbe. Trintignant igra ulogu koju je kasnije igrao Berling, glavni junak je politički angažovani novinar a ne tabloidni izdavač i filmski producent u pokušaju, a ono što je novina i po svemu najfikcionalnije jeste lik američkog novinara kog igra Roy Scheider. Čini mi se da je američki novinar više tu kao neka vrsta vrlo jasne političke aluzije i njegova funkcija u priči ima najartificijelniju poziciju. Interesantno je da su Trintignant i Scheider iste godine, dakle 1972. nastupili u dva filma zajedno. Drugi je izvanredni Derayov krimić OUTSIDE MAN o kome sam nedavno pisao.

Trintignant je odličan u glavnoj ulozi zbunjenog bivšeg aktiviste i novinara opterećenog krivicom i okruženog ljudima koji ga po formatu daleko prevazilaze. Scheider je cool i slick ali nije pružio ništa više od funkcionalne role. Michel Piccoli je izrazito spooky kao negativac i povremeno podseti na Christopher Leeja.

Boisset se pažljivo kreće granicom između trilera i političkog filma ali ta mešavina naizmenično funkcioniše i propada u ovom cutu. Objektivno, tek je Oliver Stone uspeo da u potpunosti napravi idealan spoj za kojim su tragali reditelji sedamdesetih kada su se hvatali u koštac sa fikcionalizacijom ili rekonstrukcijom istinitih događaja. Boissetov problem je u tome što u trilerskom ključu ne ide do kraja zbog poijeteta prema istinitoj priči a opet ni samu istinitu priči ne prikazuje dokumentarno već pokušava da je unapredi kroz žanrovske konvencije tako da taj žanrovski hibrid ne funkcioniše najbolje. Međutim, svakako da su ovi filmovi bitni kao temelj onoga što su posle nadogradili pre svih Stone a zatim i Greengrass.

* * 1/2 / * * * *

[crippled_avenger]

Posle duže potrage uspeo sam da pogledam film WUSA Stuarta Rosenberga, snimljen po romanu Roberta Stonea. Reč oe Newmanovom pet projectu iz 1970. godine u kome je želeo da kanališe svoj liberalni angažman kroz ekranizaciju intelektualističke, ali pomalo i junkie proze Robert Stonea i priču o lutalici i prevarantu, u duši liberalu koji postaje DJ na ultradesničarskoj radio stanici i postaje deo jedne šire rasističke političke zavere.

WUSA se dotiče brojnih tema, života na margini, hipi pokreta, rasne segregacije, evangelista šarlatana, političkog oportunizma i sl. ali na kraju svega film se svodi na masu polu-pretencioznih dijaloških scena postavljenih između nešto efektnijih dramskih čvorišta.

Rosenberg u rediteljskom smislu kombinuje ekspresivnost Novog Holivuda naslonjenu na francuske uzore i klasičnije pripovedačke tehnike, a Newman gradi karakter koji je ubedljiv ali polako počinje da opterećuje praćenje celine. Pa ipak, WUSA iako je evidentno reč o promašaju, i najsabijoj saradnji između Newmana i Rosenberga, ne prestaje da bude izuzetno intrigantan do samog kraja i vredi ga videti kao jednu od manifestacija holivudskog liberalizma sedamdesetih.

* * 1/2 / * * * *

[Franz Xaver von Baader]

Srekna nova '49, 1986 (Stole Popov)

Upućujem na ovaj skriveni makedonski biser.
U središtu radnje je politička situacija Jugoslavije (u prvom planu raskid sa Staljinom, ali u dubljim slojevima propitivanje same revolucije) i odražavanje tih društvenih okolnosti na jednu skopsku obitelj.
Želje i nadanja dvojice braće (jedan pravovjerni komunist, drugi kapitalistički pragmatičan) razmrvljene u vihoru društveno-povijesnih okolnosti...
Naravno, tu je i žena. Ljubavni trokuti i revolucije bi mogla biti zanimljiva studija (vidi sljedeći izvrstan film koji koristi isti taj motiv: Utomlyonnye solntsem, Nikite Mikhalkova).

Dakle, makedonski pogled na revolucije koje jedu djecu, dodatno obogaćen atmosferom kriminalnog miljea koju bismo mogli nazvati misternoovskom; baš takvi stripovski karakteri uvađaju gledatelja u jedan izmaštani avanturistički svijet, a opet se ne udaljuje previše od osnovne političko-ozbiljne postavke (koju mnogi gledatelj doživljava suhoparnom pa nije na liniji Gavrasovih ili Petrijevih filmova, npr).
Čak bi se dalo promisliti, koliko je ovakav tretman gangstera i čitav koncept, utjecao na Kusturicu (makedonska banda mi izgleda kao zametak Kusturičinih ciganskih mafijaša).

[crippled_avenger]

Zanimljivo je da se VARLJIVO SUNCE smatra antistaljinističkim filmom iako je posvećeno svima onima "opečenim Suncem revolucijem" što bi dakle značilo da je Staljin to sunce, dočim se ovogodišnji nastavak smatra prostaljinističkim.

[Franz Xaver von Baader]

nisam još pogledao nastavak.
vidim da je prilično loše ocjenjen na imdb-u. ne znam, odbijam povjerovati da je tako slab.
jedinica mi je upravo vrhunska.

obožavam likove poput pukovnika iz Mikhalkovog Sunca ili Dragoslava iz Nove; likovi koji idu do ekstrema, koji vjeruju u Ideju do samoga kraja.
oni idu do samouništenja, pa, iako bi trebali biti tretirani kao budale - nisu prikazani tako. nego naprotiv, pravi junaci oko kojih se gradi priča. posebno u Suncu; Dragoslav ima protutežu u liku brata.

[Franz Xaver von Baader]

ajd ne da mi se trenutno pisati pa samo par brzopoteznih (možda pokoji putnik namjernik traga za pukom informacijom)

Il caso Mattei
Život radnika
Das Baader Meinhof Komplex
Cristo si e fermato a Eboli
Faccia a faccia
Čovek nije tica
Prometej s otoka Viševice
Službeni položaj
Le mani sulla citta
A ciascuno il suo

sve ovo treba gledati ljudi (pa u pomišljivoj budućnosti možda prozborimo koju više o navedenim naslovima)

[crippled_avenger]

Prava je šteta što je naša bioskopska mreža u potpunom kolapsu pošto mislim da je Srbija jedna od retkih zemalaj u kojima bi THE SPECIAL RELATIONSHIP odlična koprodukcija HBO Filmsa i BBC Filmsa o Tony Blairu zapravo imala smisla na velikom ekranu kod nas. Ovaj treći film o Tony Blairu kog igra Michael Sheen je nastao po scenariju Peter Morgana kao THE DEAL i QUEEN pre njega i bavi se "specijalnim odnosom" koji je Blair imao sa američkim predsednicima, pre svih Bill Clintonom.

Morgan je želeo i da režira ovaj film, ali je na kraju odustao te su da bi stvar bila na nivou BBC i HBO doveli Richarda Loncrainea, jednog od Engleza koji je do sada već overio Holivud a imao je iskustva i sa biografijama slavnih političara, pre svih Winstona Churchilla. Loncraine je majstor, to je već više puta potvrdio, pa je SPECIAL RELATIONSHIP besprekorno realizovan film koji je sigurno prevashodno ciljan za TV ali se bez stida može prikazati i u bioskopima.

Morgan je poznat po tome što voli da svoje biogradske priče svodi na psihološke, arhetipske, odnose među likovima, i Blairov odnos sa Clintonom je predstavljen kao odnos učenika i učitelj u kome učenik u jednom trenutku preraste i sklanja učitelja sa puta.

Početna fascinacija Blaira Clintonom pokazuje naivnost New Laboura i da su stari laburisti bili u pravu kada su Blaira nazivali "torijevcem". Clinton Braira odmah uzima pod svoje, ne samo zahvaljujući ličnoj muževnosti, harizmi i relaksiranosti uprkos odgovornosti najmoćnijeg političara na svetu već i pričom o tome kako će njih dvojica biti predvodnici novog "progresivnog" talasa mladih posle rata rođenih političara levog centra. do kraja filma, međutim, sam Clinton počinje da sumnja da li je Blair ostao na toj liniji.

Dakle, njihov odnos se razvija od Blairove fascinacije Clintonom do Clintonove rezignazicije i razočaranja u Blaira, a što se političke dimenzije tiče, kreće se od Blaira koji uči od Demokrata na Clintovnom primeru kako imati političara superstara do Blairovog uspona i Clintonovg pada koji je delimično i sam izazvao.

Morgan vrlo dobro postavlja i dramski obrađuje sve ove teze, i iako je film baziran na jednom krajnje epizodičnom narativu, sama nit onoga što je pisac odabrao kao važno drži film kao celinu.

Glumci su odlični. Quaid se trudi da ne ode u imitaciju Clintona a da opet sasvim dovoljno liči na njega i pokazuje emocije u pravom trenutku. Naročito je zanimljiv njegov pokroviteljski odnos prema Blaira na početku njihovog odnosa u kome Clinton ne preza od toga da pokaže svoju superiornost. Hope Davis je odlična kao Hillary a o Sheenu i ostatku Blairovih više i nema potrebe da se priča, oni su se u tim ulogama već dokazali.

Ono što je nama najzanimljivije jeste to što se u drugoj polovini filma priča prebacuje na temu agresije protiv SRJ. Tu je Blair bio znatno agresivniji od Clintona, a otkrivaju se i neki ljupki detalji, recimo da je Miloševiću pred Dejton obećano da će Kosovo ostati unurašnji problem Srbije ali da on ipak nije mogao da gleda kako ga Milošević rešava pa je preduzeo korake. zatim, da ih je Milošević doveo do ludila i da je izazvao sukob Blaira sa Clintom oko toga što je Blair želeo da se počne kopnena invazija a Clinton se tome opirao. I u stcvari upravo u toj tački dolazi do loma, Blair praktično zabija Clintonu nož u leđa preuzimajući od njega inicijativu oko napada na SRJ, pokazujući se kao odlučniji i agresivniji političar u Americi. I tada zapravo Clinton shvata da Blair nije političar levog centra, što će po njegovom odlasku sa vlasti Blair i zacementirati družeći se sa Bushom, uprkos Clintonovim savetima.

SPECIAL RELATIONSHIP kao i svaka dobra politička biografija stavlja političke teme u kontekst samih karaktera i njihovog psihološkog profila pa tako ne može biti opisan kao film o konketnom političkom procesu. Ipak, mislim da je esencijalan i do sada najzanimljiviji na temu napada na SRJ i da ga treba pogledati između ostalog i zbog toga.

* * * / * * * *

[crippled_avenger]

Pogledao sam IL TESTIMONE DEVE TACERE Giuseppe Rosatija u kome Bekim Fehmiu igra glavnu ulogu. Ovaj film formalno jeste italijanski krimić jer govori o kriminalističkom zapletu, bogatom industrijalcu koji je počinio ubistvo i poštenom lekaru koji je bio svedok njegovog kretanja i čije svedočanstvo bi moglo dovesti industrijalca u sumnju.

Film se u osnovi bavi kriminalističkim zapletom na hičkokovski način, dakle sa uvlačenjem nevinog, krajnje običnog junaka u priču koja nadilazi njegove moći i ozbiljno ga ugrožava, sa paralelnim radnjama u kojima vidimo kako mu se radi o glavi i sl. Ton kriminalističkog dela je na granici exploitationa, sa posebnim akcentom na seksualno nasilje tradicionalnim za Italiju.

Međutim, film se ne završava trilerskim čvorištem u kome bi se priča razrešila kroz bilo kakav katarzični čin osvete ili kažnavanja počinilaca, već se razvija u formi političkog filma, dakle pretvara se u priču koja kroz krimi zaplet ali prilično raslojenu naraciju zapravo govori o korupciji, centrima moći koji drža policiju i sudove u šaci, tako da se film na kraju pretvara u didaktičnu osudu fenomena.

Iako je verovatno sličan efekat mogao da se postigne i kroz dramski uzbudljiviji i konsekventniji zaplet pošto ovom filmu ne nedostaje razrešenje u formalnom smislu, dakle, jasno je kako se priča završila već pre svega klimaks, politička dimenzija i oslanjanje na tradiciju političkog filma daje filmu jednu klasu koja je verovatno i privukla Bekima da u njemu igra.

Bekim naime uprkos tiome što je igrao u raznim produkcijama i filmovima različitog kvalčiteta u svetu nije radio exploitation tako da čak i kad su to bili žanrovski filmovi poput BLACK SUNDAYA, oni su imali i jedan dodatni sloj, obično politički.

Ovaj film je daleko od masterpisa kakav je SUNDAY ali je svakako vrlo pristojan iako neupečatljiv politički krimić.

Ne znam da li je neko gledao Bekimov sličan političko-kriminalistički crossover THE EXECUTIONER poznat kao i PERMISSION TO KILL? Ja nisam a voleo bih.

* * 1/2 / * * * *

[rade]

Accattone (1961), Pazolini

Prvenac Pazolinija koga bi najbolje bilo svrstati u kategoriju lumpen-proleterskog filma. Neverovatan film. ovde imamo prikaz predgrađa Rima sa udžericama, smetlištima,prostitutkama, lopovima, koji jure hranu kao narkomani heroin. naslovni junak je čak i u takom okruženju obeležen kao besprizoran. znaci dno dna, čovek koji ne pripada čak ni lumpen-proletarijatu. pazolini uspeva da od ovog potpuno ološa, najnižeg među najnižima, napravi lika sa kojim ćemo se potpuno identifikovati, da spoji prikaz ovog najnižeg sveta sa muzikom Baha, a da od Accattonea napravi svetitelja. film sličan onim Žike Pavlovića samo što se za razliku od Žike koji je mizantrop i na svoje junake gleda sa distance, Pazolini potpuno identifikuje sa svojim lupežima i daje im nekakvu svetu dimenziju. Prokleti postaju sveti, a najniže postaje najviše.

[Franz Xaver von Baader]

Pasolini će nakon toga napraviti svojevrstan nastavak; ovaj put pogled sa majčinske strane. majka i sin u nadi da će se izvući sa smetlišta svijeta. riječ je o Mamma Roma. naravno, akatonska figura je neizbježna: otac je gotovo preslikani Accattone, ovaj put u epizodnoj ulozi.

bolja mi je ta ranija Pasolinijeva faza.

[rade]

Mamma Roma se upravo downloaduje.
slažem se sa tobom. ja sam pre pet-šest godina odgledao nekoliko pazolinijevih filmova na retrospektivi u kinoteci i uopšte mi se nisu svideli, tako da ga otad nisam ni gledao. međutim ovo je stvarno genijalan film.

[Franz Xaver von Baader]

koje si gledao?
meni se prilično sviđaju Edipo Re i Medea, pa i Il vangelo secondo Matteo je dobar na neku čudnu foru
Salo mi nije nešto, a niti su me se dojmile Arapske noći, Dekameron, Canterbury

[Franz Xaver von Baader]

e da, imaš Fellinijeve filmove slične tematike: Le notti di Cabiria i La strada. oba su odlična.

[rade]

čini mi Jevanđelje po Mateji, Teoremu, Salo i Dekameron. valjalo bi to opet pogledati. drugačije sam razmisljao tada.teoremu nisam ništa razumeo, salo mi je bio mučan, dekameron običan softcore a jevanđelja jedva da se sećam.

[rade]

Gotovo celog Felinija sam odgledao kao klinac. ova dva čak imam negde na VHSu. jedno vreme mi je bio omiljeni reditelj. baš mi je palo na pamet dok sam gledao Accattonea da ponovim I Vitteloni.

[Franz Xaver von Baader]

pa da, gledao si onaj lošiji dio. tj, meni lošiji.
inače, čitao sam jednom Badioua i kaže da je Pasolini radio na filmu o Sv. Pavlu, ali s marksističkih pozicija. fokus na revolucionarnom potencijalu Sv. Pavla koji putuje po tadašnjim kulturnim centrima i stvara napetosti, pobunu. nešto u tom stilu, ako se dobro sjećam.
eh, prava je šteta da taj film nije urađen - to bi mu bila kruna; a meni svakako zvuči vrlo vrlo zanimljivo

[Franz Xaver von Baader]

Vitteloni nisu toliko opori; više imaju nekakav romantičarski štih.

prilično oporo je Banditi a Orgosolo (De Setta). prilično me se dojmio ovaj film. pravi sirovi ljudi, pastiri i živote teško ovo jebote. ako voliš filmove na toj liniji, svakako si skini (ako već nisi gledao)

[rade]

Videh tu knjigu Badijea o Sv. Pavlu kad sam bio u Beogradu. Preveli je na srpski ali nisam imao novca kod sebe da je kupim. Bilo bi interesantno pogledati i ovo Jevanđelje po Mateji sa tih marksističkih pozicija. nisam uopšte čitao Badijea ali je verovatno odatle Žižek pruzeo onu ideju Sv. Pavla kao vođe revolucionarne partije.

[rade]

hvala na preporuci. skidam odmah, po sižeu izgleda odlično

[rade]

tekst o Accanttoneu:
http://www.scribd.com/doc/25404108/vighi-fabio-pasolini-and-exclusion
i o projektu za film o Svetom Pavlu:
http://www.erudit.org/revue/cine/1999/v9/n2-3/024787ar.pdf

[Mme Chauchat]

Simpatični detalji iz Jevanđelja po Mateju (koje još nisam gledala):
a) posveta
b) muzika
c) pojavljuju se Natalija Ginzburg i Đorđo Agamben (mlad! sa kosom!)
Nego, zar je moguće da se niko ovde ne loži na Teoremu? Ili samo nećete da oftopikujete? E, ja baš 'oću.  Teorema mi je, od onih Pazolinija koje sam gledala, nekako najzaokruženija, sve je kako treba, izbor glumaca besprekoran, režija precizna neverovatno (ne znam nijedan drugi film u kome zgužvane pantalone na podu deluju toliko opsceno). U mom slučaju, film je nađen i odgledan posle višegodišnjeg traženja (započetog čitanjem knjige) pa je čudo što je ne samo ispunio već i nadmašio očekivanja.
A da. Ima i jaku političku poruku. Ono, jeste. To mi je najvažnije, a ne Terens Stemp, ni slučajno...

[Franz Xaver von Baader]

uh, meni je Teorema bila neopisivo dosadna onomad kad sam krenuo gledati. nisam odgledao do kraja.
e sad, je li to danak mladosti, trenutku ili Teorema zaista ne valja, ne bih znao. mislim da ću ponoviti, jednom. (ionako sam mislio, a moram priznati da malčice vjerujem i u jevtropijevičku... po ovom pitanju)

[Mme Chauchat]

Veruj ti meni. To što ti je Teorema bila dosadna - i to početak? strašno! - samo znači da ne umeš da ceniš pravu mušku lepotu... Kasnije ide razgradnja kapitalizma, uloge žene, porodice i umetnika u istom, drastično sprovedena, i fantastična katarza na kraju (al ovo već ide u spojlere).

[Meho Krljic]

Teorema je duhovita. Meni je i roman bio super.

[Franz Xaver von Baader]

skidam Teoremu

........

Ponovio sam dva radnička filma: San o ruži i Na putu za Katangu. Zanimljivo je da jedan promatra stvari iz pozicije oca, a drugi iz pozicije sina.
Rekao bih da je San o ruži najbolji film Zorana Tadića. Prvijenac, Ritam zločina, je prilično čuven, no ovdje je razrada zrelija. Ritam ima genijalnu početnu premisu, ali se San sa svojom banalnom idejom otkriva kao uspjeliji.
Iako je Tadić uvijek koketirao sa krimi-žanrom, San o ruži je pravi radnički film sa trećom smjenom (zapravo četvrtom) i rastaljenim čelikom. Više mi iskače taj proleterski milje nego krimi zaplet sa podzemljem koje, sa ove distance, izgleda rudimentarno, pa i kokošarski.
Šerbedžija glumi radnika postavljenog u čvrste tradicionalne okvire: otac obitelji, autoritaran, kod kojega još uvijek preteže konzervativni pojam morala. Koliko je ovaj otac i ova obitelj kolosalno udaljena od one nakaradne iz SF-a!!! Premda na margini, na rubu egzistencije, ova se obitelj čvrsto drži na okupu zahvaljujući patrijarhalnom odlučnom ocu: sinovi su doslovno niži od oca (vidi scenu kada se mjere na štoku) i subordinirani, a majku koja bi posrnula olako (nagovara oca da uzmu sumnjive pare) otac vuče i popravlja.
Međutim, Valent (otac) je antiteza društvenom trenutku. Sve oko njega se pomalo raspada (fantastičan izbor kvarta i blatnjavog sirotinjskog okružja; a ovakvome okružju je Tadić stalno naginjao); već njegov prvi prijatelj, mlađi kolega sa posla, nema takvo tradicionalno shvaćanje morala nego ulijeće u moderne građanske ljubavne veze ali i sitne mutne poslove. Drugi otac, mesar (F.Šovagović), se već otisnuo dalje: on je povezan sa podzemljem i mešetarenjem, a dakako i sa lokalnom krčmom, koja je sublimni objekt svih zala. Krčma je predstavljena kao čista dekadencija koja truje radničku klasu, a ujedno je prihvatilište ostalog taloga, od propalica do mafijaša.
Pritisnut takvim okolnostima sa svih strana, Valent se kroz čitav film lomi; njegov interiorizirani patrijarhalni moral je doveden pred iskušenje. Naposljetku biva odlučeno za njega; završetak je zbrzan, a otac, doveden u nemoguću situaciju, reagira autoritarno i obračunava sa mafijašima. Tadić nije istjerao na čistac psihološku razradu glavnog junaka, kraj je otvoren; ima pomalo i vigilante dimenziju, ali se može istovremeno čitati kao posrnuće oca pritisnutog sa svih strana. Otac postaje ono protiv čega je dvojio.

Pavlovićev Na putu za Katangu je odmah u drugom svemiru: oca više nema, a sin više nije konzervativnog tradicionalnog morala. Pavle (S.Cvetković) je zatvorska ptičica (doduše, navodno spletom nesretnih okolnosti) koja ne vjeruje u ideale nego u afričke dijamante: Pavle sanja o eskapizmu u vrelu Afriku i životu na visokoj nozi.
Takvim idejama pogonjen, vraća se u očinsku kuću u okružje rudnika. Radnici ovdje su dijametralno suprotni od zagrebačkih (i ta je razlika uvijek prisutna u hrvatskim i srpskim filmovima): oni nisu dobri pošteni građanski, nego su to radnici za koje se pretpostavlja da piju i siluju (vidi lik njegovog prijatelja Jove; uostalom i klasičnu kafanu, pevaljku i ostalu ikonografiju. dakle, tu ulazimo dublje u balkansku mitologiju).
Naravno, i ovdje je sveopće rasulo, još veća konfuzija u kojoj inžinjeri gube glavu i histeriziraju, radnici pak doslovno gube glavu i umiru, zemlja drhti i ruši se dok odjekuje klasična glazba, a nesvrstani crni prijatelji dolaze u posjetu i razvijaju poslovnu suradnju.
U takvoj situaciji, Pavle obračunava sa vlastitim životom i demonima, odustaje od snova da bi bio vraćen pod očinski autoritet i sivilo rudnika.

Razlika između ova dva filma je što Valent nije progonjen prošlošću; on ne treba nikakvo opravdanje za svoje postupke jer je još uvijek čvrstog karaktera. S druge strane, Pavle kao da je neprestano opravdavan kroz mučno djetinjstvo. Ova pak okolnost koresponira sa trenutim vrijednostima korektnosti (vidi npr. rimejk Halloweena ili većine horora; negativcu je prišiven razlog - teško djetinjstvo). U tom smislu je meni bezveze takvo rješenje; moguće da je Valent također imao grubo djetinjstvo, štoviše, vrlo vjerojatno, no nije to razlog da postane Michael Myers ili da se patetizira kao u slučaju Pavla.

Odmah ću pokazati zašto je Pavlova priča subjektna mistifikacija te time skroz sfulana. Njegov otac je heroj socijalističkog društva; objektivna pozicija oca u društvenoj mreži je ona udarnika, čovjeka koji je zapeo dok su drugi hladili jaja i izravno pripomogao izgradnji zemlje te boljitku širih društvenih slojeva. Otac je možda pomogao milijunima, radničkoj klasi da pređe u srednju i da se izdigne sa smetlišta svijeta. Otac je slavljen u filmu na proslavi i to je društveno objektivno.
A onda tu dolazi sitna duša Pavle, sumnjivog morala, sumnjivog karaktera i kenja protiv oca nekim svojim privatnim pričicama. Upravnik zna da je ta priča bulšit i samo nijemo gleda Pavla. Koga je briga kakav je otac privatno?!? On je udarnik, njegovo djelo je besmrtno i za veće dobro...
Naposljetku to shvaća i Pavle, te silazi sa vlaka i biva vraćen pod oca.

...

u svakom slučaju, OBA ova su meni sjajni filmovi.

[Franz Xaver von Baader]

zanimljivo je primjetiti da je tih godina ( osamdesetšesta-sedma) krenuo svojevrstan bum radničkih filma. osim ovih, tu su još Tako se kalio čelik ili Život radnika.
radnička zemlja izgleda osjeća da je na kraju puta, pa se vraća temelju društva - radniku. ali okolnosti su se promijenile, svijet se oko tih radnika raspada a oni prelaze u cinike ili kriminalce.
tako je film nagovijestio kraj našeg socijalističkog radničkog puta.

[rade]

odgledao Mamma Roma, drugi Pasolinijev film. takodje sjajan film. dok je u Accanttoneu naglasak na ocu ovde je na majci i detetu koje raste bez oca (do kraja filma ostaje nejasno ko je Etoreov otac). opet Pasolini od totalno neuklopljenog lika u drustvo pravi svetca. mali Etore je lik koji kroz ceo film ne uspeva sebe da kognitivno mapira u drustvu, da nadje sebi mesto u simboličkom.(u razgovorima o smrti koje vodi vidi se da on opste nema strah od smrti sto je osnovno obelezje simbolickog). oca nema a majci ne veruje, ne pronalazi sebe ni u drustvu mladica koja luta i krade predgradjima Rima ni u vezi sa lokalnom devojkom.(neuklopljenost je podcrtana njegovim sirovim licem sa bokserskim nosem i specificnim nacinom hoda)
 
dok se u accanttoneu pasolini prikazao krajnju bedu zivota u rimskim udzericama ovde je naglasak na novim urbanizovanim predgradjima.mamma roma se moze procitati kao obecanje prijatnog srednjeklasnog zivota u Rimu koje se nudi dosljacima, dok Etore predstavlja nemogucnost uklapanja u taj navodni raj italijanskog ekonomskog cuda. neobrazovan, sirov i zadrt Etore, bez oca koji  bi mu dao osnovne koordinate za snalazenje u zivotu on je osudjen na smrt. pasolini opet u ovom totalno neuklopljenom liku vidi svetost. Etore kao Hrist zavrsava razapet s tim sto se na raspecu obraca majci,a ne ocu koga nema. 

[---]

volim ovo "kognitivno mapira", to mi je baš šik

[rade]

uzivaj onda

[Franz Xaver von Baader]

tu je majka ta koja shvaća značaj simboličkog; ona se žrtvuje i gura Etorea da postane osoba; drugim riječima da se zaposli
otac je opet onaj isti accattone, najgori od najgorih, svodnik, otima od žene i sina - ali i kao takav je nedostajuća figura: Etore odmah dolazi k njemu kada ga ovaj pozove na nogometu
trebao bih ponoviti film, za dublju priču

inače, dobar komentar, rade

[rade]

da, slazem se. majka je ovde agent simboličkog. etore je medutim ne prihvata. on ne zeli postati srednjoklasni burzujčić sto njegova majka želi. s druge strane joj ne veruje jer ga je napustila kad je bio dete.

nisam siguran da je accanttone glavni krivac. on nije Etoreov otac.ne znamo uopste ko je njegov otac. mamma roma, u onim svojim ispovestima snimljenim u dugim kadrovima gde seta mracnom ulicom dok se sagovornici menjaju,prica o njena dva nesrecna braka sa matorim fašistom i kriminalcem.(i ovde ostaje nejasno ko je otac) accanttone dolazi posle. on ovde nije jasno negativna figura vec jos jedan nesretnik sa sela koga je Rim uništio.(mama roma ga je zavela dok je jos bio klinac) nije u filmu prikazano da Etore prihvata Accanttonea. etore napusta posao koji mu je majka obezbedila kad od one devojke saznaje da je majka prostitutka. opet se oseca prevarenim. Accanntone je ovde nesto sto bi Etore mogao postati, slika njegove perspektive, lik zarobljen izmedju sela u koje se ne moze vratiti i Rima u koji se ne moze uklopiti.

krivac kod pasolinija je verovatno sam Rim, modernizacija koja razara tradicionalnu porodicu nudeći iluziju prijatnog srednjeklasnog života.   

[Franz Xaver von Baader]

ne kažem da je accattone krivac. nego samo da je orisan kao ološ. prema majci Pasolini postupa sa određenim sentimentom (majka se žrtvuje, izdiže iz smetlišta, voli sina), dok je otac (mislim accattone kao figura oca; ne ulazim je li mu to biološki otac ili ne) na neki način prokazan; on je dno jer živi na grbači žene, otima od djeteta, a simbolička mreža to drži za najniži oblik egzistencije.
u tom smislu on jest prikazan kao negativac, premda mu Pasolini ne svaljuje na pleća temeljnu krivnju; on je još jedna žrtva društvene strukture i odnosa - barem bi tako trebao ukazivati Pasolini kao lijevi kritičar (ipak bih trebao pogledati ponovo njegove filmove da vidim na što on smjera)

da, ovdje si me dobro podsjetio. majka je bila oženjena sa starim pohotljivcem, ovaj ju je zapravo uzeo takoreći, ako se dobro sjećam. ma ima tu elemenata za analizu; i ona djevojka je čudan lik; kao nešto na finjaka sa klincem, a tamo ide sa svima, ona grupa ju odvodi a njoj pomalo paše itd...

nisam siguran da Pasolini optira za tradicionalnu obitelj. majke su uglavnom kurve, a očevi svodnici. ali čini se da je simpatija više na majčinskoj strani; one su te koje podižu djecu i podnose žrtvu. a i kažeš da na kraju Etore zaziva majku.

[rade]

slažem se ima tu dosta elemenata za mozganje i čak i za različita čitanja.

meni je interesantno to da su u oba filma žene te koje su starije od muškaraca i da su one zapravo od njih napravile makroe. ne pravi muškarac od žene prostitutku već ona od njega makroa. na kraju oni gube mogućnost bilo kakve alternativne profesije i postaju zli tirani.

sad možda preterano učitavam ali meni je interesantna ta paralela accanttone-etore. i jedan i drugi su došli sa sela i obojica su u vezi sa starijim i iskusnijim ženama. sad možda se može pročitati da je Etore žrtva klasnih snova svoje majke. napustila ga je da bi sa 16 god. mlađim accanttoneom pokušala da ostvari svoj san da bi mu se vratila kad ju je accanttone napustio kako bi oženio seljanku.
kako pročitati kraj filma kada mamma roma sa zaprepašćenjem gleda pejsaž Rima sa kupolom Sv. Petra? ta pejsaž sa prozora novog stana se dosta puta u filmu prikazuje kao majčina fantazija boljeg života.

etore na samrti takođe priziva povratak na selo gde je proveo detinjstvo, a i accanttone mu se vraća.mislim da sam negde pročitao da je paradoksalno pasoliniji  bio poštovalac tradicionalnog života italijanskog sela.opet u filmu je povratak prikazan kao nemoguć.

sad naravno da su simpatije na strani majke ali mi se čini da su i ove primedbe nešto što bi trebalo uzeti u obzir. sad jebi ga za neku detaljniju analizu treba znati ceo pasolinijev opus, književna dela, teorijska, političke stavove,prilike u Italiji u tom periodu. ovako možemo dati samo neke impresije na prvu loptu.

[Franz Xaver von Baader]

bio poštovalac tradicionalnog života italijanskog sela

zanimljivo

ovih dana ću pogledati Teoremu, pa da vidimo čega tamo ima

[rade]

evo nađoh:

In his final years, Pasolini wrote a series of often savage newspaper polemics attacking drug abuse, long hair, offensive advertising and anything else that contributed, however marginally, to what he saw as the erosion of the moral codes and ideals of his adored pre-industrial Italy. A curiously old-fashioned Pasolini emerges from these famous "lettere alle romani". Pasolini's most zealous attacks were directed at television, which he believed was replacing Italy's multifarious dialects with a consumer Esperanto of garbled Americanisms and other linguistic imports. So much so, he wrote in 1974, that if he wanted to make Accattone again he would not be able to do so, as the Roman dialect of the original had all but disappeared. Pasolini gave the name "aphasia" to the phenomenon.

http://entertainment.timesonline.co.uk/tol/arts_and_entertainment/the_tls/article5186367.ece

[crippled_avenger]

Once "Transformers 3" wraps, Shia LaBeouf has yet to lock down any films to star in and The L.A. Times reports that the actor is keen on the comedy/drama "College Republicans" as Anonymous Content.

If he selects it, LaBeouf would play a Karl Rove, or rather the younger incarnation of the former Bush advisor as he vies for the position of chief campus conservative under the guidance of Lee Atwater, his campaign manager (and of course future Republican National Committee chairman). Wes Jones penned the script but no director is yet attached though Richard Linklater's name has emerged as a possibility.

LaBeouf has also been previously mentioned in conjunction with an adaptation of the John Grisham legal thriller "The Associate," however that project has been stuck in development for two years and has no director attached.

[Franz Xaver von Baader]

Veruj ti meni. To što ti je Teorema bila dosadna - i to početak? strašno! - samo znači da ne umeš da ceniš pravu mušku lepotu... Kasnije ide razgradnja kapitalizma, uloge žene, porodice i umetnika u istom, drastično sprovedena, i fantastična katarza na kraju (al ovo već ide u spojlere).

pogledao Teoremu
i kažem ti: nećeš se samo tako izvući, jevtropijevićka
premda ima neke sjajne scene (goli otac u pustinji), film mi se nije popeo u vrh
nipošto mi nije "najzaokruženiji" (??). dakle, tajnu na sunce. ispljuni širi osvrt i u čemu vidiš zaokruženost (prvenstveno mislim na tumačenje filma; ne na zaokruženost u smislu glumaca koji pašu ulogama i sl)

znači, nije mi sasvim jasno što je Pasolini htio reći ovime
da je "lakše devi proći kroz ušicu igle, nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko"?
mislim, očito je rastakanje viših slojeva, ali izvedba je pomalo začudna; o čemu se sve tu radi?
jednog dana, zavodljivi stranac dolazi u kuću bogataške obitelji koja živi svoju rutinu (je li to smisao crno-bijelog isječka iz života obitelji?; otac biva vožen u limuzini, poslovni čovjek, kapitalist - majka provodi dane u dokolici - kćer ulazi u građansku vezu, zaljubljivanje u dečka koji obećava, kada prevlada vezanost uz oca; kritika stereotipa? - sin standardno druženje i zezanje bogatih školaraca) te postaje svima ljubavnikom (pa i sluškinji). nakon toga odlazi, a njihovi životi se mijenjaju ili preciznije oni se raspadaju: kćer poludi, sin postaje umjetnikom (što je opet nekakva sublimacija, čak varijacija na temu ludosti), majka postaje belle de jour (a ovu temu je obradio Bunuel godinu ranije), otac ostavlja tvornicu, skida se ko od majke rođen i bježi u pustinju.
služavka također biva izmijenjena; postaje neka vrsta svetice (?)

e sad, jasna je ta teza o praznoj buržoaziji (Pasolini to simbolički izražava svako malo scenama pustinje, kao i citatom iz Biblije "provest će svoj narod kroz pustinju"); dakle pusta je duša u bogataša, ali tu je i služavka. zapravo, čini se da su žene i dalje ostale prazne (kćer katatonična, majka juri za ispraznim zadovoljstvima puti, služavka skreće u psihopatologiju, u "svetost"), dok su muški osjetili dodir božanskog: sin umjetnik, a otac se odriče lažnog bogatstva i prelazi kontemplirati u pustinju.

ili pak možemo čitati scenu zakapanja služavke na gradilištu kao uzdizanje radnika? radnici kao temelj društvene zgrade?

u tom smislu, nije mi sve baš najjasnije (ni najzaokruženije), iako osnovna poanta koja lebdi oko djela donekle jest jasna

(s gorućim nestrpljenjem, u vrućici štoviše, čekam tvoj komentar)

[Mme Chauchat]

Pa nije baš fer očekivati detaljnu analizu od nekog ko je film gledao pre šest godina a knjigu čitao još nekoliko godina ranije. Ali čak i po sećanju mogu da počnem da nabadam glogovim kocem bar neke tvoje teze.
Dodir božanskog kod muškaraca? – ne bih rekla. Koliko ja vidim, u pitanju je raspad cele porodice, gde svima poiskaču osigurači od kontakta sa gostom, pa svaki član nađe vrstu autodestruktivnosti koja njemu najviše odgovara: bilo potpuna pasivnost ćerke, bilo seksualno poništavanje majke (a kad neko krene u situaciju koja se završava, ako se ne varam, grupnim silovanjem, to teško može da se okarakteriše kao jurnjava ,,za ispraznim zadovoljstvima puti") dok je kod muškaraca to ne-toliko-uočljivo ali jednako razorno: dečko potpuno gubi veru u umetnost ili bar svoju sposobnost da je stvara (ne beše li tamo nekog pišanja po slici na podu, ili je to bilo samo u knjizi?) a otac gubi veru u kapitalizam i nema čime da je zameni; poklanjanje fabrike jeste odricanje od bogatstva, ali nema nikakve velikodušnosti kad pokloniš ono što ti (više) ništa ne znači i kad se uputiš ka izvesnoj smrti jer ne znaš šta bi sa sobom.
Nasuprot njima, služavka oličava radničku klasu... dobro 'ajde, mada ja ne volim ta preterano jasna tumačenja... recimo da ona jedina preživi kontakt sa gostom jer nema osigurače uopšte (ili ima dovoljno jake? Nezgodna ova električarska metafora) i nju to iskustvo apsolutnog usmeri u svetaštvo. Njeno žrtvovanje jedino ima nekog smisla i koristi po zajednicu, kad se bolje pogleda.
Najzaokruženiji... pa da, od onih koje sam ja gledala, a imaj na umu da je to neki manji deo (Kanterberijske priče, Dekameron, Salo) iz ekranizatorske faze. Konsekventan film, u majčinu, kao demonstracija naučnog eksperimenta: šta će se desiti ako, putem nekog radikalnog događaja (kao što je apsolutno i bezuslovno seksanje, jel) jedna tipična porodica više klase (ili više srednje, ipak otac radi, nije aristokrata) postane svesna koliko je takav život besmislen i bez neke etičko-religiozne podloge? Evo šta: i redom idu četiri uzastopna raspada ličnosti. A ako život ima etičku ili versku bazu (što ovde izađe na isto)? Evo ovo: i služavka se uznosi na viši nivo postojanja Kraj eksperimenta, QED, hvala što ste nas gledali.
Toliko od mene. Je li dosta za goruće nestrpljenje?

[Franz Xaver von Baader]

je, je, dobar je komentar (a i sjećanje je dobro)
vidim da smo uglavnom na istoj liniji, eventualno neki detalji
ovo sa sinom slikarom valja rasvjetliti (mogu i ja električarski): meni se čini da on postaje sklon umjetnosti tek nakon stranca; a pišanja ima. zapravo čitava ta epizoda ima neki pomalo destruktivan ili dekadentan dodir, jer i njegovi pokušaji slikanja su više šaranje, razmrljati boju po platnu (završava pišanjem po plavom - ova bistra plava boja je, mislim, znakovita, premda mi nije potpuno razgovjetno jasno što se time želi reći; plavo kao nebo, kao težnja višemu?)

majka; ne sjećam se grupnog silovanja. ona kupi mlađahne dečke po gradu i predaje se tjelesnom zadovoljstvu

solidno je tvoje tumačenje (i ja sam tako doživo, ali amo prvi dio "teorema": onaj dio o buržoaziji)
dakle, da, Pasolini film naslovljuje Teorem i pokazuje raspadanje bogataške obitelji u dodiru sa nečim božanskim; barem bi stranac trebao to predstavljati, ulazak božanskog na scenu (sjeti se da oni dobiju telegram "Stižem"; kao da 'viša instanca' izravno intervenira u njihov život, koji joj je poznat kao pust i isprazan budući da ima uvide 'odozgo'; osim toga, imaš na početku citat iz Biblije, nešto kao "provest će narod kroz pustinju" - i stranac to čini: suočava ih sa pustinjom njihove duše (iliti pasolinijevska kritika buržoazije) nakon čega se oni mijenjaju)
e ovaj drugi dio teorema, služavka i prelaženje u sveticu, zakapanje na gradilištu, tu meni iskrsne zbunj??!!? zbunj zbunj
mogu i to nekako nategnuto tumačiti, ali zapravo mi nije najjasnije (pa samim time ni najzaokruženije)

s tim da, ako se vratimo na ovo gore rečeno, obitelj koja biva "prevedena preko pustinje", dakle to bi trebalo posljedovati da oni pređu na višu razinu, ili marksistički, da se ozbilje kao ljudi. e tu je žene teško uglaviti: kćer postaje katatonična (ne vidim u tome kvalitetu), a majka pohotljiva (samo ako čitamo kao onu lakanovsku "ne popusti svojoj želji", čisto zadovoljavanje nagona - a i to je sumnjiva "viša razina")
s druge strane, muške možemo promotriti kao da su napredovali: sin se otkriva u umjetnosti, znači traganju za smislom, istinom, ljepotom (makar je još uvijek u negatorskoj pišačkoj fazi;))
a otac radi najveći korak: oslobađa se lažnog bogatstva i trome materije i imamo fantastičnu završnu scenu - goli otac viče u pustinji; ovo se može čitati kao uspjela katarza, kao radikalno raskidanje sa ispraznim životom i prelazak u novi puniji duhovniji (a mogu se bacati i biblijske metafore, znaš ono "glas onoga koji viče u pustinji", Ivan Krstitelj živi u pustinji i priprema Gospodinu staze; u svakom slučaju, to je standardna mistična postavka, dosezanje smisla kroz kontemplacije. kako reče Camus, oca možemo zamišljati kao sretnog)

eto, neki moji osvrti koji mogu poslužiti kao prologomena za jedno konačno tumačenje Teoreme;))
znači, ne kažem da sve to stoji, nego samo da budući tumači uzmu u obzir kao prethodne napomene
u svakom slučaju, pogledat ću ja kroz neko vrijeme ponovo. tko zna što će mi se onda otkriti (ili skriti)
ako ti pogledaš, stavi dojmove. znaš ono, uvijek na putu ka... Istini
(film se da tumačiti, što će reći da je otvoren više no što je zaokružen; eventualno je zaokružen u osnovnoj ideji, kao teorem o trulim bogatašima kojega postavlja Pasolini)

[Mme Chauchat]

Nekog preko pustinje prevedu, neko u pustinji i zaglavi. Po meni, zagine (emotivno, moralno) cela familija sem služavke; po tebi, samo žene.
Moguće da se malo razmimoilazimo u shvatanjima. Ja sam se jednom vatreno raspravljala sa nekim čovekom oko razlike između bluda i ljubavi i tek posle pola sata ukačim da je za njega blud svaki seks van crkvenog braka (a nekad i taj), bila ljubav uključena ili ne.  Što je definicija kojoj nemam šta prigovoriti sem da se uopšte ne poklapa s mojom.
Na sličan način, ako se neko iz očaja baci u isprazan i često neprijatan seks, meni to nekako ne može da se nazove prepuštanje telesnim zadovoljstvima, prosto jer ne vidim gde je tu zadovoljstvo. Obrnuto, pišanje po slici, makar i nebeskoplavoj, ne doživljavam kao traganje za istinom i lepotom nego kao odricanje od takve potrage. I tako dalje.

I samo predlog za služavku: ako ne tumačiš, nećeš se ni zbunjivati  Mislim, pravi čin ljubavi je uvek van pameti, pođimo onda od pretpostavke da ovo ne treba čitati u marksističkom ključu nego u hrišćanskom ili makar pazolinijevskom (ali za tako nešto nisam ga dovoljno gledala, jelte).

[Franz Xaver von Baader]

Nekog preko pustinje prevedu, neko u pustinji i zaglavi. Po meni, zagine (emotivno, moralno) cela familija sem služavke; po tebi, samo žene.

pa ne, kažem "prologomena za neko buduće konačno tumačenje", što će reći, ni sam ne doživljavam moje komentare kao posljednju riječ
recimo da je to više kao igra sa raznim čitanjima (kažem "muške možemo promotriti ovako, žene onako", ali što je zapravo, gdje je Istina? u poslovičnoj dubini;))

moguće da je stvar u tome što se mene film ne dotiče u jevtropijevićevskom ushitu;), ne komunicira sa mnom tako da se raspametim. osim par krasnih scena (a te su uglavnom meditativne i pustinjske), ostalo mi nadolazi u banalnosti. ništa zgužvane hlače, ništa muška ljepota, ništa 'božanska' erotika, etika, logika.
očito meni više pašu pasolinijevski eksterijeri (vidi Medea, Edipo re, Il vangelo secondo Matteo), a sivilo gospodske vile me ostavlja ravnodušnim.

(ali KOMENTAR o zgužvanim hlačama na podu, e to je već nešto; to me ne ostavlja ravnodušnim;)