Medda, Ruju, Faraci, Barbato i ostali

[Franz Xaver von Baader]

imamo topice za analize Sclavija i Chiaverottija, pa podižem ovaj za ostatak ekipe. ima onaj topic o VČ Dylanu, ali to neka bude za informacije ili kratke crtice, a ovdje opširniji osvrti epizoda.

krećem sa UTVARA IZ SKOTLAND JARDA
autor Faraci. nisam se nešto posebno načitao ovog autora, makar pamtim vrlo vrlo solidnog Moby Dicka.
međutim, ovdje je skroz razočarao.
sama priča je od onih koje se zaboravljaju za pet minuta, ali nije to najgore: iritantno je moraliziranje koje se pokušava. obično su takve dušebrižnićke epizode slabo prolazile, pa čak i meštar Sclavi se poskliznuo na takvome terenu (vidi Doktor Teror, pa i samog Johnnyja Freaka recimo). ali ostaje fakt da su ti pokušaji korespondirali s vremenom: nekako je sve više prisutna pedagogija društva, te sukladno samog čitateljstva.

u Utvari nam Faraci daje dvije lekcije: prvo je izuzetno politički korektan te nas senzibilizira na osobe s posebnim potrebama (kraće, invalide), a onda još održi jeftino predavanje o Pravdi.

da podsjetim: Dylan Dog je kiosk-strip, mjesečno izdanje iz Bonellijeve produkcije snova i zabave; roba široke potrošnje za jednokratnu upotrebu, osim kod žešćih fanova ili gikova koji pak imaju svoje razloge za drugačiju uporabu.
drugi podsjetnik: Dylan Dog je istraživač noćnih mora, lovac na čudovišta, a nikako ne pedagog, psiholog, glasnogovornik nevladinih udruga i sl.
ipak je serijal skrenuo u pedagoške vode (dobro je imati poučavalačku crtu u kulturnom proizvodu, no nevolja nastaje ako se potpuno obrnu uloge zabave i pedagogije).

Utvara iz Skotland Jarda je skroz na toj liniji obrata; gomila nesklada. heroj stavljen u poziciju invalida u kolicima, e da bi retorički pokazao čitatelju sa kakvim se sve problemima sreću hendikepirane osobe. meni na tom mjestu iskrsne u glavi upitnik. učini mi se to neprimjereno, suvišno u mediju kakav je Dylan Dog.
moraliziranje o Pravdi i Osveti može biti već primjerenije stripu, no ovdje biva indikativno: radi se na korektiziranju Dylana. biva potrebnim naglasiti kako on reflektira o svojim djelima, o opravdanosti "ubijanja bespreglednog broja čudovišta". ovo je zapravo zanimljivo Faracijevo detaljiziranje. kroz dvadeset godina, iz mjeseca u mjesec, dobri Dylan se natamanio "čudovišta"; nema više mjesta za recke.
iako se ovo eliminiranje nepodobnih pretpostavlja, takoreći formalna pretpostavka lika Dylan Dog, Faraci se domislio da svejedno treba opravdati. vidi gore: takva su vremena. politička korektnost prije svega. nema nepodobnih. nema 'čudovišta'. svak ima svoj razlog zašto je takav kakav jest.
stoga Dylan kaže Pravdi (citiram tekst sa str.89): "Želeo sam da dođem do daha i vrisnem reči izvinjenja... Da im objasnim kako ne bih ubio čak ni najgoreg od njih, samo da sam mogao da biram."

i to je to. haj point. Pravda nije Osveta, reče Dylan. Pravda se složi te mu zahvali. Faraci se nakloni publici i ode prema sljedećoj priči.

[Franz Xaver von Baader]

Čudnovati klijent (LU 113)

Kako nam stvari nadolaze uvijek u nekom redu! Nakon Faracijeve Utvare, uzeo sam De Nardovog Čudnovatog klijenta; nikad gore epizode. Ali se dvostruko slažu te dvije: obje donose čuvenu angažiranu temu i još povrh nam dolazi Cossu dva puta. Užas.

Čudnovati je najnezanimljivija priča ikad viđena u DD; dječak unajmi Dylana da mu vrati posrnulog oca. Majka završila u bolnici, pa Dog pristaje odigrati rolu socijalnog radnika. Prolazimo kroz polusvijet boksa i trećerazrednih mafijaša, a De Nardo navodno zadržava crtu nadnaravnog šestočulovskim twistom: dječak je zapravo (dobri) duh. Eto, duh je spasio brak i ljubavni par.

Grozna epizoda - 1/10.

[Bimbo Sullivan]

Ja nisam ni kupio "Čudnovatog klijenta". Valjda ga podsvjesno mimoišao na kiosku. Vidjelo se na kilometar da je sranje.


A Faracijeva "Utvara iz Skotland Jarda" je zaista jedna mlitava epizoda, a na kraju dobismo veliki zaključak kako eto više nema pravde na svijetu, a prije je bilo.

Od Faracija mi je najbolja Veliki san - lagana priča u obliku noira s nadnaravnim klimaksom.

[Franz Xaver von Baader]

da, da, Veliki san je super. doći će i to na red, sad čitam ove zaostatke koji su mi se nagomilali. Naljednike Zone sumraka i ostalo

[Franz Xaver von Baader]

pročitao Rod besmrtnih  (almanah8) i Naslednike zone sumraka (VČ 29)

Rod besmrtnih sam jedva prošao do kraja; nimalo me više ne privlače takve mystereovske pričice. Ovdje Ruju čak nema ni opičenu ideju, nego samo oponaša Highlandera. Vrlo slab broj - 1+/10

E pa nakon niza ovako groznih epizoda (Utvara, Čudnovati, Rod), NASLEDNICI ZONE SUMRAKA izgledaju kao pravo osvježenje. Ali ipak ćemo ih srezati na pravu mjeru: radi se tek o pristojnoj epizodi.

Takva ocjena ide prvenstveno zbog činjenice da Masiero operira sa postavkama koje je Sclavi utemeljio. Dakle, sve ono bitno je Sclavi postavio, a Masiero ovdje ne prevladava te vrijednosti: otuda se nekima može činiti kako su Naslednici čisti plagijat i kao takvi nepotrebni. Ipak nije tako. Pokušat ću slijediti jednu liniju razmišljanja koja se možda javila Masieru i s kojom je krenuo sasvim dobro no nije uspio iznijeti do kraja.

Svakako da uopće ne dolazi u obzir dogmatski pristup DD-mitologiji. Nema zabranjenih tema. Svatko se može uhvatiti u koštac sa bilo kojom temom ili motivom, bez obzira je li mu status kultni ili ne. U tom smislu, Masiero nije pogriješio. Zona sumraka je dobar izbor, jer, pravo rečeno, trebalo bi već jednom staviti točku na tu farsu.
Usporedivši Povratak u zonu i Naslednike, potonji strip nije idejno a ni scenaristički inferiorniji. Nije to problem, već puno banalnija stvar: Povratak je bio godinama prije. Zapravo ni sam Povratak nije nešto epohalno; obično eksploatiranje stare slave. Strogo uzevši, i sam Povratak je 'nepotreban'. Ono što je tu dodano, ubačeno, je Sclavijevo skretanje u loše metastripovanje. Ujedno i priprema za čuveno 'finale' - stotku: već je Povratak u zonu najava edipovskog raspleta (Zona kao nesvjesno gdje se ima uvid u tuđe nade, snove, želje, strahove -vidi Hicksa koji stvara Morganu za Dylana-; ta transformacija Opal u Morganu je svakako znakovita u svijetlu seksualnog čina Dylana sa Opal izvan Zone, gdje je ova viđena kao 'čudovište'; drugim riječima, incest se promatra kao nešto monstruozno, makar si ovaj Edip ne izvadi oči; ali o tom potom...)

U svakom slučaju, niti cijenim nešto posebno tu Sclavijevu analizu samoga sebe niti vidim u Povratku išta novog u odnosu na izvornik: na samu Zonu sumraka. Osnovna ideja, ljudi žive bijedne patetične živote te iz dana u dan ponavljaju iste geste, iste prazne floskule, dakle ta egzistencijalistička postavka je skroz-naskroz dana u izvornoj Zoni (na početku serijala, u sedmici) i pravo rečeno, ni Sclavi a ni serijal se nije mnogo pomakao sa tih utemeljujućih pozicija. I dalje se uglavnom radi o otuđenim ljudima, o depresiji, o krizama tridesetih, o više-manje laganom filozofiranju o šest dana bijede i sedmome dosade.

U te i takve okvire ulazi Masiero i pokušava prevrednovati Zonu. I zamalo da je uspio. Masiero kreće sa dva Inveraryja i dva Dylana. Stanovnicima Zone je dojadilo beskrajno ponavljanje i oni odoše; utemeljiše Novi Inverary. Stanovnik tog Novog Inveraryja je i naš Dylan. On je šef policije koji provodi jednolične dane, a vrhunac mu je večer kada promatra ljubavni par. Dylan postaje voajer, koji nakon toga odlazi leći u krevet kraj (popaljive) žene, ali umjesto da se igraju doktora, ova mamina maza kilavo plače. Može i ovo biti solidan odgovor Sclaviju i njegovom edipalnom junaku.
Istovremeno pravi Dylan osjeća zov nadnaravnog; suočiti se sa Zonom. Klasična jungovska postavka apokaliptičnih snova je predosjećaj subjekta o vlastitoj smrti. Masiero slijedi taj obrazac (vidi str. 29 i lik Smrti), makar nisam sasvim siguran da je toga svjestan. Logiku epizode mu narušava str. 96.

Dakle, umjesto da izvede stvar do logičnog kraja, Masiero pada natrag u sclavijevsku dvosmislenost i lošu beskonačnost. Ukratko: prihvaća se Zone, ispravno zaključuje da je prevladan koncept, da je inzistiranje na jednoličnosti isprazno, da je kukanje nad tom situacijom jalovo (priča o slabim epizodama iz mjeseca u mjesec, o božanskom planu savršenog kraja serijala, sve je to već otrcana priča i nepotrebna) te se u stilu pravog heroja prihvaća razrješenja: stanovnici Zone postaju svjesni bijednog bivstvovanja te odabiru uništenje; nasljednici Sclavija napuštaju naricanje i okreću novu stranicu.
I taman kada ta ideja kreće sa realizacijom, kada se čitava Zona mrvi u prah, Masiero se prepao. Ili usrao od Sclavija. Str. 96 nudi nam opet i opet retoričko rješenje: Hicks i Dylan ponovo u istoj situaciji, opet ista stara priča, opet beskrajno ponavljanje. Nikako se otarasiti Zone. A Dylan se ponovo budi i zaključuje: Zona postoji, ona je u meni.

E da je Masiero satrao Zonu u prah, postavio Dylana na noge junačke, bila bi ova epizoda najmanje sedmica. Ovako 5-/10.

[Djole]

Da je Masijero satro Zonu u prah, bila bi to priča vredna pričanja, ovako nije ništa.

Inače, slažem se da ne treba da bude tabua - Di Gregorio je uradio nastavak Dugačkog pozdrava, svi smo bili zgroženi idejom, ali u stvari je reč o prilično dobroj priči koja nadgrađuje ideju o prvim ljubavima idejom o - prvim idealima. Posle Paolonih kilavih nastavaka, ovo je pokazatelj da i od njih može nešto da se napravi.

[Franz Xaver von Baader]

koji nastavak Dugačkog pozdrava?

[Bimbo Sullivan]

Ja isto nemam ništa protiv da se dira u stare uspješnice, ali to ne mijenja da su mi "Nasljednici" smeće. Uopće se ne sjećam nekog detalja kojeg već nije bilo u prijašnje dvije priče, osim možda onog kad se Masiero proglasio nasljednikom Zone Sumraka o kome će se ispredati legende uz logorsku vatricu. Naduvenkov jedini naum s ovom pričom je da pokaže dječici kako on kuži Sclavija. Jednostavno je prekopirao sve živo, svaki motiv (pa i ta 2,3,4 Dylana), a kad se dalo osjetiti da će ubaciti nešto svoga (npr. Djole kaže - urušiti samu Zonu, Sclavija, malodušje i odjahat u nove pothvate, kakve takve), on na one 2 famozne zadnje stranice se brzopotezno vraća u glib.

Prva Zona je bila uvodna, sveopća.. Povratak se pak ticao konkretno Dylana, a naracija je zbunjoza, koja kao odražava uznapredovalu Sclavijevu sjebanost. Ne ocrtava se jasan stav. Za vječnost, protiv reciklaže, pa čas ovo, čas ono, pa obratno... Ali ono što je meni ovdje drago jest ta sluđenost, taj košmar.

Nastavak Pozdrava je ovo:
http://www.sergiobonellieditore.it/auto/alborist?collana=18&numero=261&subnum=

[Franz Xaver von Baader]

Naslednici nisu toliko loši, koliko su čisto retorički. Dakle, kako je rečeno, ne doprinose ništa BITNO i to je točka u kojoj ih se napada. U ostalome su solidno igranje sa VEĆ POSTAVLJENIM TEMELJIMA Zone; puko izvođenje nastavka ne prevladavši prethodnike, drugim riječima, fali kritički odnos.
E taj odnos vidim kao nit vodilju, kao Masierovu smjernicu: dosta je bilo tupljenja o životarenju, o lošim epizodama, vrijeme je za nasljednike. I epizoda se zaista može čitati u tom ključu do famozne str. 96. Ta je stranica višak, potpuno nepotrebno padanje natrag na isto, što opet posljeduje lošu beskonačnost (uvijek se može potegnuti ponovno buđenje, san u snu, paralelne dimenzije i slična opća mjesta). Nije mi jasno zašto jednostavno stvar nije izvedena do kraja: Zona je smrvljena, nestaje u prahu da bi već sljedećeg trenutka čitava stvar počela iznova = bezveze.

Tu se postavlja pitanje: a što je onda uopće Masiero htio? Jednostavno mu moram prišiti taj elementarni smisao (gore opisani, čitanje epizode u ključu obračuna sa Zonom); bez takvog čitanja, epizoda gubi ikakav smisao. U svakom slučaju, fatalna pogreška u finišu.

Druga dva problematična mjesta Naslednika (čisto scenaristička) su lik Smrti i Charon. Smrt se poklapa sa Dylanovim snovima o smaku svijetu, to su proročanski snovi o smrti samog sanjača; to se može čitati kao da jedan dio Dylana umire sa Zonom, iako je ovo pomalo zbrljano (a u finišu i prilično narušeno). To je manji gaf, a veći je lik Charona. Uopće nije jasno iz kog razloga Masiero njega uvodi kao nositelja radnje. Ovaj biva neki posrednik između svjetova, međutim iz stripa nije razvidno zašto glavna uloga, da bi onda nestao sa scene potajice. To je veći propust.

Ostalo je urađeno dobro; mnoge scene su doslovno prekopirane iz prethodnika, pa i precrtane, ali su skladno ukomponirane sa dodacima. Već početni kadrovi imaju ironičan štih: nasljednici (Novi Inverary) gledaju sa podsmjehom klasičnu uvodnu scenu sa Mabel iz Starog Inveraryja. Nasljednici više nisu besvjesne lutke koje žive svoje isprazne živote, već je kod njih došlo do refleksije o njihovoj nemogućoj poziciji. Oni odlaze (onkraj; meni se ne sviđa to sa Crnom rupom, ali to je postavio Sclavi, a Masiero samo slijedi) i pretvaraju se u prah - barem je tako trebalo biti i završiti.

Još zanimljivije rješenje bi bilo: odabrati život. Zašto ne bi Nasljednici prevladali ispraznu filozofiju malodušnosti i vratili se u svijet od krvi i mesa, svijet uspona i padova? Ovako ostajemo na liniji izoliranih zajednica, ostajemo izvan bitka (jer bitak je bitak-u-svijetu). To je naivna kritika društva - povlačenje iz svijeta; vrsta Shyamalanovog Zaselka. Politička filozofija ne poznaje takva rješenja, Hegel kritizira poziciju Lijepe duše. Eventualno pojedinac može kontemplirati, nikako zajednica. Međutim, ta se ideja učestalo javlja, od Zagorovih izoliranih Vikinga, Španjolaca, Francuza do Caprinog Lost Horizon. Svakako bi se dalo proučiti taj fenomen...

[Franz Xaver von Baader]

Veliko đubre (VČ 30)

Nakon ubitačno dosadnog Čudnovatog klijenta, De Nardo ovoga puta isporučuje dopadljivu epizodu. Istina da ni ovaj broj nema dilandogovsku atmosferu, ali ima neke zanimljive momente.

Lik Čika Bastera, tzv. Velikog Đubreta je prilično zanimljiv. Ne prvenstveno u karakternom smislu (slični tipovi osvetnika su poznati od doktora Phibesa do lika iz Saw; u samome serijalu je neka vrsta njegovog prethodnika tip iz epizode Prokleti dan, inspiriran sa spomenutim Abominable dr. Phibes), nego kao ANTITEZA Dylanu Dogu. On predstavlja upravo sve ono što serijal DD prezire: partiji, izlasci, društvo, zabava, rječju, afirmacija života. Veliko Đubre plijeni pozornost, šarmira. Dog izgleda kao resantiman pored njega. Naravno, De Nardo ne izdaje osnovnu liniju serijala te se zdravi šarm Čika Bastera prokazuje kao fasada patološke osobe - on je Veliko Đubre, to nam je otpočetka sugerirano.

Međutim, bilo bi zanimljivo čitati epizodu kao diskvalifikaciju samoga Doga! Ima za to indikacija. Uočavamo da je Dylan kroz cijelu priču šamaran amo-tamo: te mu dobri doktor slomi nos, te ga ženska voda po zabavama, te ga Čik podjebava, te, na kraju krajeva, ne odigra rolu heroja već mu obje ženske poginu.
Već u prvom slučaju (automobilska nesreća) nije sasvim jasno tko je skrivio nesreću; obratiti pozornost na str. 93. Žena nije znala voziti automobil, a De Nardo naglašava ovu repliku upitnikom koji iskrsne kod Dylana. Možda je DD vozio auto, "pijan i pohotan" kako ga Čik optužuje? Ne zaboravimo da epizodu nesreće ne vidimo objektivno, već kroz Dylanovu priču, dakle, iz subjektivne pozicije i to inkriminirane stranke!
A što se događa u vezi Morin? Ne da bi Dylan spasio nju, nego obratno: ona spašava njega! Morin apelom u onostranosti 'mijenja' tok scenarija te našega 'junaka' spašava konjica. Policija stiže u pravi čas, zahvaljujući spletu sretnih okolnosti: "da nije žena na recepciji..."
Ta se epizoda može čitati kao žrtva: Morin žrtvuje sebe za Dylana, a to nije nimalo muški, nimalo junački za glavnoga junaka.

Nakon ovakvog čitanja, nameće se pitanje: je li se De Nardo suptilno podsmjehnuo? Je li Veliko Đubre zapravo Dylan Dog? Dylan Dog koji je ubio obje žene, a sve svalio na Čika?

6/10

[kikec]

Super, super! O "Velikom Djubretu" sam već pisao u jednom drugom topiku, i vidim da se podudaramo u mišljenjima. De Nardo ima likove, ima dijaloge, još da se istrenira u priči, pripovjedanju... a i primjetno je kako više fura trilere, krimiće u dylan dogu nego nadnaravno, a onda si odem malo prolistat Juliju, i vidim kako tamo sudjeluje kao ko-scenarist, pa mi je sve jasno. Vidim kako su on i crtač Bigliardo već postali ustaljeni tandem, i baš zbog tog njegovog drvenkastog, "rudimentiranog" crteža, ak malo prižmiriš, "Veliko Djubre" kao da ima, na momente, taj neki noir ugođaj.

A što se tiće sjajnog ogleda na Massierove "Nasljednike" tu fakat nemam ništa za dodati... tu se niti nema što za dodati, sve si rek'o. Svaka ti je riječ na mjestu. 

[Bimbo Sullivan]

Hm, kod Dylana Veselog četvrtka se vidi veliki odmak od nekih starih vremena, ali čini mi se dosta, dosta zanimljiviji od perioda #160-200.

Listajući, zbrojio sam dvadeset i kusur epizoda (od 35) koje 'privlače pažnju'.

Pingvin, mogao bi kad sve pročitaš sastaviti listu:
-> dobro, prolaz
-> kontroverzno
-> veliko đubre

[Franz Xaver von Baader]

pa sad ne znam jel zanimljiviji od perioda 160-200 jer sam već u to vrijeme bio odmakao od DD. pa i sam VČ period pratim u povremenim intervalima. upravo je jedan intenzivan...
dakle, valjalo bi to podrobnije pogledati. u svakom slučaju, ima groznog smeća u 160-200. a oba se razdoblja razlikuju od početnog, legendarnog. kako tematikom, tako i nekim strukturalnim postavkama, što je opasan teren jer su to same utemeljujuće postavke. primijetite omekšavanje Dylanovog karaktera, pa i samog DD-svijeta. zapravo je sam Sclavi udario taj pravac. osobno mi je najbolji inicijalni Dog, herojsko-bonelijevskog tipa. ali dobro, vijet ćemo sad sve te nove. Masiera, Faracija, De Narda itd. (kažem nove, jer meni nisu toliko poznati)

da, kad prođem VČ, sagledat ćemo to razdoblje u cjelini, pa stavim listu. kažeš 20+ epizoda; puno je to. to bi značilo prilično dobro te zapravo ušutkalo sva učestala jadikovanja. fanovi moraju prihvatiti sljedeće: jedno vrijeme je prošlo i neće se vratiti; da vidimo što je sada na repertoaru i može li izdržati kritiku...

@kikec
u Đubretu se slažemo

[Bimbo Sullivan]

kažeš 20+ epizoda; puno je to. to bi značilo prilično dobro te zapravo ušutkalo sva učestala jadikovanja. fanovi moraju prihvatiti sljedeće: jedno vrijeme je prošlo i neće se vratiti; da vidimo što je sada na repertoaru i može li izdržati kritiku...

To 20+ nisam mislio na dobre epizode (ako ćemo pravim kriterijom, zasad možda ima svega 2-3 univerzalno dobre VČ DD priče), nego općenito na one koje povuću raspravu. Ubrojio sam npr. i Nasljednike Zone Sumraka koja mi ne valja, ali... je kontroverzna.

[Bimbo Sullivan]

Ima dosta onih 6/10, a to je meni prolaz. Ništa naročito, ali prolaz.

I to je bolje od #160-200 kod kojih mi je velika većina 1,2,3/10.

Dakle, jasno mi je da pravog DD-a više nema, niti će ga biti.
To sam odavno riješio.
Ali zabavljamo se sad s ovim što imamo, heh.

[Bimbo Sullivan]

Jasno, i meni su najbolje početne epizode, tipa broj 1, Između života i smrti, Kanal666, Prokleti dan..., itd...

Najveći problem kod novih DD-a je uzurpacija Sclavijevih misli vodilja, ponajviše od strane Paole koja je izokrenula lika, uvodeći svoje misli vodilje (omekšavanje), sumnjivije i od Sclavijevih, pa na kraju i sama posustaje, a ostali autori nisu pratili ni Paolu ni Sclavija. Tako da je to jedna zbrka za onoga tko želi biti na čistu što mu valja, a što mu ne valja kod DD-a. Barbatine epizode mogu biti sjajno i profesionalno odrađene, ali žulja te nešto što te navodi da su one možda proturječne i totalni promašaj. Nekropolis? Vrlo dobra priča ili totalni promašaj?

[Franz Xaver von Baader]

Nekropolis je dobar, ali bilo koja početna epizoda je daleko jača.

Prošao sam Maxi DD 5, pomalo se probijajući do kraja. Osnovna boljka maxija je što sve tri priče crtaju M&G. Nisam od onih kojima M&G ne valjaju, dapače, dragi su mi kad se pojave u redovnoj seriji, ali na 300 str. postaju jednolični. Ne razumijem zašto se fura taj koncept, kada je elementarno da bi 3 različita crtača unijela dinamiku; time bi slabije priče (kojih je pun maxi) dobile barem inicijalnu primamljivost. Čudna odluka.

Faracijev Glas vraga otvara ovaj trojac; nakon par stranica je jasno da će to biti još jedna bezlična epizoda, čisto odrađivanje. Osnovna greška je previše pretpostavki. Zamislimo radnju u samo jednoj liniji: Dylan protiv Rustina Crowera (mesara). To već djeluje bolje. Uvođenje dvije linije pripovjedanja, a obje su identične (Bardonova priča samo ponavlja priču sa Crowerom), je nepotrebno podvostručenje. Umjesto da se Faraci udubi u lik Crowera, on troši stranice na ponavljanje (ne da mu se ili ne zna bolje?). U svakom slučaju, lik detektiva koji sam postaje manijak je opće mjesto pop-kulture; toga smo se nagledali po filmovima. S druge strane, lik retardiranog gorostasa je pak opće mjesto DD-svijeta. Dala bi se o tome raditi zanimljiva studija (već broj 3, Noći punog mjeseca uvađa sličan lik u epizodnoj ulozi; domar Otto ili kako se već zove). Pri tome se slijedi isti obrazac: gorostas je prijemčiv za zlo, ali na dubljoj razini je dobroćudan. On čak ni nije 'nesretna svijest', uglavnom nije jasno svjestan svoje pozicije u društvenoj mreži: Crower recimo obavlja posao mesara, a "taj mu posao odgovara" jer ne zahtijeva komunikaciju; kod kuće se posvećuje svojim malim hobijima (je li Crower video-amater? osim što je serijski ubojica, čini se da uživa snimati svoje činove). Uglavnom, kliše je kako takav lik ispada izmanipuliran (Crower je oruđe u rukama dijaboličnog planera Bardona; duh je loš, ne tijelo = na liniji rusoovskog izopačenja u kulturi). Drugi stereotip, koji nikako ne volim, je u skladu s već pomenutom pedagogijom. Faraci je ovdje blizak Utvari; Crowera je bitno odredio represivni otac - 'čudovište' ponovo dobija opravdanje. Sličnost sa Utvarom je ponovo lik invalida; makar ovaj invalid postaje zao i više je na liniji filozofije "nakaza u licu, nakaza u duši".
Crower kao odmetnuti sin, na neki način biva iskupljen kroz priču, a to je tako dilandogovski, tako sclavijevski: nije loša majka, nego Crowerov otac. DD kao strip je velika pobuna protiv očinskog autoriteta, ali... o tom potom. Glas vraga zapravo ne zaslužuje ni ovakvu dubinsku analizu: Faraci bi se mogao vratiti i proučavati Sclavijevu epizodu Povratak čudovišta. Tamo je skoro savršeno odrađen ovakav tip priče, bez nepotrebnog zgušnjavanja radnje, čak sa emocionalnom injekcijom. Drugim riječima, nisu potrebne nove pretpostavke fabule, već razrada onih par ključnih likova. 2/10

Slijedi Rujuova U sjeni sudbine, a on je još slabija. Sastavljena od potpuno proturječnih stvari, kvartovska pričica koja bi trebala biti nekakva laganica tipa Mućke i nadnaravna epizoda o vještičjem stablu, U sjeni sudbine biva istinski groznom. Vještičje stablo smo ionako već imali u Sclavijevom Mačjem oku (a slična je nedavna Chiaverottijeva Vještica iz Brentforda), dok ova svjetovna priča o borbi za nasljedstvo ne nudi ništa novog. Štoviše, to je najopćije od najopćijih mjesta, pogotovo u ovoj rujuovskoj izvedbi. Savjet: kloniti se FINGIRANJA KRITIČKE TEORIJE. Poodavno je svakome poznato da kritika društva jamči za ozbiljnost djela, no većina se tih 'kritika' svodi na obično ponavljanje. Ovdje je to lik odvjetnika; i vrapci na grani znaju to opće mjesto o korumpiranim odvjetnicima; to više ne iznenađuje, ne doprinosi, nego suprotno - iritira. Eto, Ruju nam je po tisućiti put ponovio da je lik odvjetnika problematičan, da možda radi za svoje interese. Je li mu zbog toga priča bolja? Naravno da ne. I njemu uputa: vratiti se i proučavati Sclavijevog Jacka Trbosjeka; to je pravi dilandogovski strip o borbi za pare i nasljedstvo. Kritičku teoriju prepustiti onima koji znaju kako se to radi. 1/10

Završna epizoda je ujedno najbolja. Novi scenarist, Santarelli, pokazao se najprimjereniji DD tematici. Ruke ubojice su jedna lajt pričica (možda i čisti plagijat, Stoneov film The Hand ima neku takvu premisu, makar se slabo sjećam radnje), ali nisu ništa usiljeno. Teku pitko, bez većih problema i lagano se prođu do samoga kraja. Dakle, riječ je o čistome hororu, motiv nadnaravnog i motiv osvete isprepleteni kao u klasičnim slasherima. To se da pročitati, pogotovo onome tko želi klasičnog DD-a. Znači tinejdžeri, nesreća, ubojstva aktera i školsko finale - sve predvidljivo onome tko se nagledao slashera.
Valja primijetiti da i kod Santarellija, Marty živi s majkom. Jesu li baš svi dog-scenaristi edipovci? 4-/10

[kikec]

Taj Maxi je najgori do sada objavljen u nas. On je sasvim sadržajno puko šabloniziranje, predstavlja upravo ono najprostije i najpredvidljivije ispunjavanje stranica, forme... i norme. Neko će reći da su svi Maxiji praktički takvi, ajde okej, ali u ovom slučaju to je nekako ispalo najočitije. Jednostavno grozan Maxi.

[Franz Xaver von Baader]

da, kažem jedva sam se probio do kraja. posljednja priča, ni po čemu posebna, dapače bljedunjava, ispada superiorna pored prve dvije grozote.
očito je da bi trebalo izmjenjivati crtače (to daje barem apriornu zanimljivost) i eventualno se više angažirati: recimo ove tri priče su puko odrađivanje.
na žalost, u maxijima pretežu loše epizode (zapravo se ni ne sjećam ostalih), uz iznimku Sclavijeve priče i Chiaverottijeve Osvete vremena koja je prilično opičena.

[Bimbo Sullivan]

Za Necropolis. Meni ta priča pobija čitavog Sclavija. Nije ništa krivo ili netočno Barbatova napisala, nego jednostavno pobija Sclavija i njegov kritički, nepomirljivi i buntovni duh. I ako moram birati, ja ću sigurno odabrati Sclavija.

Pročitao sam i zaostatak - Marionete. Standardno dobra priča, koja doduše ima sličnih uradaka, one o robotima, automatizaciji ljudi i društva.

[Franz Xaver von Baader]

to svakako. Nekropolis je vrlo sumnjiva epizoda u tom pogledu; ona je, da tako kažem protuprosvjetiteljska jer vraća natrag na dogmatiku o prljavoj čovjekovoj prirodi (možda to nije ni toliko naivno, ali je svakako u raskoraku sa filozofijom moderne). već od rusoovskog plemenitog divljaka se kritizira upravo kultura kao zastranjivanje čovjeka, a kritička teorija koja dolazi napada obitelj (poznati Horkheimerov rad Autoritet i porodica, npr); drugim riječima, uvodi se pojam divljaka ili pak civiliziranog pandana - djeteta. otada dijete igra bitnu ulogu u teorijama za/protiv jer se shvaća utjecaj pedagogije, tj. prijemčivost takvog subjekta (djeteta) za poučavanje ili, u krajnjoj instanci, ideološko izgrađivanje.
no, da skratim, moderna svakako napada sustave i instrumentaliziranje, birokraciju i državne aparate, dočim Barbatova kao da optira za tu represiju. ali što očekivati od jedne žene? upravo su žene idealni stražari i čuvari logora, što primjećuju oni treševi Ilsa, She Wolf of the SS

[Franz Xaver von Baader]

ipak, uza sve te mane i problematičnost, Nekropolis se lako čita i nije dosadan (makar je bolji rad na tu temu Frommova Anatomija ljudske destruktivnosti)

[Bimbo Sullivan]

Slažem se sve. Sumnjiva epizoda, s dobrim i lošim momentima, koju ću trebati još dosta puta pročitati da joj nađem pravo mjesto na mojoj vrijednosnoj ljestvici.

Na kraju epizode mi fali katarze. Dylan odlazi sjeban i zbunjen svojoj kućici. Bunt i poduzimanje je beskorisno, nepotrebno i besmisleno?
Zato epizoda gubi na svrsi. Ne potiče na ništa, osim na mrtvilo.

[Franz Xaver von Baader]

pa da, malo je paradoksalno da jedan teški depresivac Sclavi ima više duha no Paola Barbato.
Sclavi je zapravo, na neku čudnu foru ODUVIJEK kritizirao sustav i društvene odnose koji proizlaze iz uređenja. uzmimo npr. Zonu sumraka.
suludo zvuči, ali to je baš ničeanska epizoda u svojoj osnovnoj ideji: jednolični jednoobrazni ljudi koji životare patetične bijedne živote poput živih mrtvaca. Sclavi upravo napada tu okolnost, a to je na liniji Nietzscheovog stava o posljednjim ljudima, o dekadentnim ljudima kojiima treba "malo otrova za ugodne sne". zanimljivo je, i ujedno nevjerojatno, kako se u ovoj točki susreću onaj najživlji i najluđi afirmator volje i jedno mrtvo puhalo koje se vrzma oko edipovog kompleksa.
Sclavi je nesuđeni ničeanac, koji se samo malo pogubio i prešao u dekadenciju.

[Bimbo Sullivan]

Barbatin Necropolis je proestablišment ili tu blizu (možemo biti sretni u represivnom društvu jer ostalo je još gore). Sclavijeva Zona Sumraka i slične epizode su proanarhizam ili tu blizu (za individuu, a protiv automatiziranog represivnog sustava). Ako ne nastupamo navijački, oboje imaju svoje kvalitete i oboje su falični na svoj način. Jel se može bezuvjetno optirati isključivo za jedno, odnosno za drugo stajalište? Ili pitanje spada u čistu retoriku?

[Djole]

no, da skratim, moderna svakako napada sustave i instrumentaliziranje, birokraciju i državne aparate, dočim Barbatova kao da optira za tu represiju.

Ali upravo to je tragedija u Nekropolisu. Sistem nije predstavljen kao odlično rešenje, naprotiv, sistem je grozan. Nema dobrog rešenja, nema čak ni podnošljivog.

Na kraju epizode mi fali katarze.

To je tačno, katarza nedostaje svim epizodama Barbatice, i ne samo njenim. Ali kod Nekropolisa nekako najmanje nedostaje.

[Franz Xaver von Baader]

Jel se može bezuvjetno optirati isključivo za jedno, odnosno za drugo stajalište?

pa ne, naravno, uvijek ima za i protiv, no naposljetku se svatko odlučuje za nešto. tako se meni više sviđa Sclavi, makar on ostaje isključivo u negaciji (život je pas, ljudi su otuđeni, isprazne lutke, neću da živim u bloku 65 mrzim ceo svet) i to je ključna pogreška.

Sistem nije predstavljen kao odlično rešenje, naprotiv, sistem je grozan.

ma jasno to, ali ipak je tu na djelu nekakva inertnost, rezignirano prihvaćanje tog i takvog stanja. Nekropolis je zapravo pragmatična epizoda, a ja sam više za "um kao negatorsku silu koja razara proste činjenice"; tj, za probijanje ka Istini, a ne činjenicama.
Ukronija je, recimo, potpuno oprečni stav, makar je tu sad doveden do krajnje točke Sclavijev stav o "ovom šugavom svijetu" i on se otkriva kao čista negacija sustava, što opet poteže problematičnost takvog rješenja. Ali, opet, uvijek mi je drag takav podzemni ton, buntovnički duh; Ukronija, čisto programatski, kao da dolazi iz Bakunjinovog Revolucionarnog katekizma.

[Franz Xaver von Baader]

Demonska sonata (VČ 26)

Demonsku sonatu stavljam u red pitkih epizoda. Dobro, nije to neka velika pohvala, ali ne treba biti nezadovoljan ovakvim DD-om.

Već jednom rekoh, kako bi valjalo učiniti reviziju Rujua. Uglavnom su mi njegove epizode bile slabe, no u skladu sa mojim prevrednovanim pristupom dragome stripu, moguće bi se Ruju popeo na ljestvici. Ideje su mu redovito vragolanske, izvedbe generičke.
Sonata se uklapa: početna premisa o uzimanju Đavoljeg trilera kao teme je validna, jednako tako ideja o "notama": položaj leševa kao podloga za ultimativnu melodiju je tipična rujuovska, solidno kreativna. Dakako, i ostatak je rujuovski - nema udubljivanja, nema emocija, nema sclavijevskog dodira.
Osim ako kao sclavijevsko ne računamo oponašanje poznatih predložaka: u strukturalnom smislu je ovo čisti plagijat Polanskijevih Devetih vrata, uz dodatak općepoznatog faustovskog motiva, ali i odisejskog mita o sirenama (melodija koja zavodi slušatelje te oni srljaju u propast).

Kakogod, Demonska sonata nema narativnih problema, pa ni većih propusta. U okvirima laganog štiva funkcionira, a tematski je skroz na liniji klasičnog DD-a.
Možda još jedino da dodam; u pomaknutim pingvinskim tumačenjima, valja primijetiti sličnost sa Masierovim Velikim đubretom. Naime, i ovdje OBJE Dylanove žene poginu; štoviše, obje se žrtvuju za njega. Ruju ovaj motiv koristi prije Masiera, no čini se da nema onoliki subverzivni potencijal. Ipak ostaje znakovita ta sličnost, pogotovo u pravcu gledanja da ni ovdje a ni tamo Dylan ne odigra rolu klasičnog heroja: ne obračunava sa "čudovištima", više ostaje puki promatrač razvoja situacije sa tek prijemčivošću za nadnaravno, okultno itsl. Nesvjesno prihvaćanje jednog 'slabijeg' Dylana od strane autora ili suptilna dekonstrukcija?

5+/10

[Bimbo Sullivan]

Čitao sam opet sinoć Nekropolis. Ima Sclavijeva izjava - 'Žao mi je što se ja nisam sjetio ove priče.' Zašto mu je žao??? Ono rečeno u Nekropolisu nije ništa što ljudski rod dosad nije dokučio, nego se ovdje radi o zauzimanju stava. Nije vrag da Sclavi o svemu tome nije promišljao i da prije, da je to htio i da je bio u takvom raspoloženju, nije mogao napisati takvu, samom sebi, inverznu priču.

Ja ne kažem da je Paola proestablišment, nego je jednostavno napisala priču koja naginje tome, i to iz razloga što više nije lako doći do novih brljantnih ideja, pa se lakše dotaknuti starih i onda na njima napraviti kontru iliti (sad već dvostruki) iznenađujući i šokantni obrat za 180o, ma kakav god on bio.

Paola u Nekropolisu prvo izvodi DD standardni zaključak da je sustav skup debilnih pravila, zatim da je alterantiva još gora radi divlje ljudske prirode (ovo je njen highpoint epizode), a na kraju Dylan odlazi zbunjen. Znači, nije epizoda skroz proestablišment kako sam mislio jer smatra da ne valja ni jedno ni drugo (mada bar malo prelazi u proestablishment jer 'držeći se pravila, bar nas neće boljeti'; 'pakao se isplati' i slični logični i deprimirajući zaključci). Ali šta će mi i to?! Jel trebalo napisati epizodu Dylana Doga, baš Dylana Doga, da bi se reklo nešto takvo?! Kod Sclavija isto nisi siguran (zapravo, Barbato je 3X bliže istini), ali kod njega imaš poštenu dozu prkosa, koja te drži živim, da ne poludiš!

[Franz Xaver von Baader]

ma ta Sclavijeva izjava ne znači puno; to su klasične kurtoazije
da je rekao recimo, e baš je sranje taj Nekropolis, to bi imalo veću autentičnu težinu jer se u društvenoj mreži ne očekuje takvo izravno izlaženje
inače, Nekropolis nisam čitao dugo, tako da nemam detaljnu sliku u glavi. doći će jednom ponovo na red, pa ću moći dati definitivniji sud.

[džin tonik]

malo je oftopic, ali ne nalazim bolju temu za ovo. jos jedan dokaz koliko je bonelli zanimljiviji od stripa z'visina:


http://www.vecernji.hr/kultura/red-mise-red-tomica-kazalisni-urnebes-kerempuhu-galerija-195764

[Bimbo Sullivan]

Skočio sam do kioska da vidim je li izašlo štogod novoga. Nije bilo ničeg. Pa sam zato IPAK kupio Čudnovatog klijenta; jer mi se čitao Dylan Dog i jer želim bolje proučiti De Narda koji dosad kod mene ima sve redom 1/10, a s druge strane slušam o Đubretu, Palikući, Rehabilitaciji...

Konkretno, i Čudnovati klijent je smeće. Možda najgore dosad. Nevjerojatno je da netko nekom plaća da piše ove gluposti.
Drveni i prizemni dijalozi tipa, "dobra je ova limunada", "koliko je sati" i slično objašnjavanje očitih stvari. Ako zanemarimo jadno tempirani twist na kraju, nadnaravnog nema ni grama. Samo realna priča, trošenje stranica na besmisleno šetanje od jedne do druge točke. Tema je jedan isklišeizirani slučaj kojim se svakodnevno bave zaposlenici centra za socijalnu skrb. Izbor za "naj" moment ide kada Dylanu vrata priklješte nogu. Koma. Ma stvarno debilna epizoda, bez mozga, kao da je najteži amater pisao, i to nogom. Jedina dobra stvar je da su se De Nardo i Cossu poništili zajedno. (-)174/10

[Franz Xaver von Baader]

Xabaras/U ime oca (VČ 32/33)

Jubilarni broj, čuvena sedmica, pa još u boji. Napokon razjašnjenje Dylanove priče? Možda. Ali retoričko. Vrlo obična priča, trivijalna. Međutim, ono što je najzanimljivije ovdje: Barbatova se pokazuje kao Sclavijev antipod. Njegove priče i njene su potpune suprotnosti.

Fabula teče pitko; Xabaras i dalje grozničavo radi na serumu besmrtnosti. Uspjevši ga usavršiti, otima Dylana. Ispostavlja se da mu jedino želi podariti vječni život. Ovaj obrat nije bio tajnovit ni napet, budući je otpočetka sugeriran. Isto tako ni Dylanova transformacija, mirenje sa Xabarasom. Sve je to očekivano, jer, pravo rečeno, oni bitni elementi Dylanove priče kojima se operira, već su dani u Sclavijevoj stotki.
Jedinim dodatkom bi se moglo nazvati uvođenje Cagliostra. Ali taj je elemenat ono što je u objašnjenju, u povezivanju priče u cjelinu, čisto retoričko. Tobože se povezuje Dylanovo tristogodišnje podrijetlo (i čitava situacija sa ocem alkemičarem iz stotke), ali zapravo dobijemo najbanalniju vremensku petlju: Cagliostro kao nadnaravno biće otvara vremenski prolaz i tako prelazimo u naše vrijeme.
Finale je predvidivo: Xabaras shvaća ispraznost svojih pokušaja, što će reći, svojih snova, te se ubija. Dylan, prihvativši oca, počinje vjerovati u njegovo djelo te Cagliostro mora još jednom intervenirati sa više instance. Briše sva sjećanja i ponovo otvara prolaz koji odvodi Xabarasa, ali i Kim, u zaborav.

Ovaj detalj bi se jedini mogao nazvati uspjelijim rješenjem; Dylana treba spasiti, prijeti opasnost da potpuno izmijeni svoj ontološki status (drugim riječima, da postane živi mrtvac). Zato je angažirana čitava ezoterijska armada. Kim i Cagliostro spašavaju našega junaka vječnog prokletstva, te on ostaje onaj dobri stari Dylan, istraživač noćnih mora. (međutim je zanimljivo to, da je upravo sama Barbatova uvela Dylana u tu zonu, u prihvaćanje prošlosti i mirenja sa korijenima; a čitavo vrijeme nam sugerira da otuda prijeti opasnost, pa mu daje moćne onostrane zaštitare. Kadija te tuži, kadija ti sudi)
No, ajmo reći da je to 'spašavanje' najbolji dio epizode. Masiero nije do kraja satrao Zonu sumraka; tamo Dylan ostaje mesmeriziran, ostaje živi mrtvac. Barbatova je to ovdje spriječila. Vječni život je pusta mašta, taština nad taštinama, ispraznost nad ispraznošću: što će čovjeku svijet, ako izgubi dušu. Xabaras je to saznao umirući, a za Dylana su stvar odradile nadnaravne sile (time ipak ostajemo pri temeljnim, metafizičkim postavkama serijala; svejedno bio svjestan ili ne, naš junak je prijemčiv za nadnaravno).

Problem čitave priče je, prvo, što je čitatelju već sve manje-više poznato. Time epizoda kao da je pisana za same likove (Blocha, Groucha, Wellsa, gđu Trelkovsky itd), dok čitatelj samo čeka da se stranice stripa izredaju do kraja; sav je zaplet potpuno poznat, pa jedino preostaje 'odozgo' pratiti kada će to saznati umiješane stranke. Ovamo spada i  prastari motiv zombija; živi mrtvaci su uvedeni odmah s prvim brojem, kao i doktorova temeljna želja, a tobože se gradi neki suspens. Možda iz optike likova ta priča pije vodu (makar sumnjivo; i Bloch se kroz karijeru sa Dylanom nagledao 'čudnih' slučajeva), no nama je nakon 250 brojeva savršeno poznata: o Xabarasu i zombijima znamo sve do u sitnicu.
Drugo slabo mjesto je uvođenje sporednog lika. Steven Hath je dobio, ni kriv ni dužan, mjesto u ključnoj epizodi (u nizu sa Zorom, Morganom, Ničijim pričom itd). Još jedno retoričko rješenje; takvi likovi ne proizlaze iz unutarnje logike priče nego su pridodani 'izvana', kao slučajni potpornji: mogao je biti bilo kakav lik (jedno tumačenje baš ovakvog lika dat ću uskoro).
A u red općih mjesta, spada uvođenje poznatih likova serijala: Wells, prof. Adam, gđa Trelkovsky. Kim i Cagliostro su kakti uvučeni u događaje, a gore sam objasnio slabe i dobre strane takvog rješenja. Strogo uzevši, posezanje za poznatim likovima je ovdje više eksploatacija, način poentiranja kod fanova.

I sada dolazimo do ključnog pitanja: je li epizoda ključna?
Teško. Situaciju bih usporedio sa Masierovim Nasljednicima; ono bitno je već postavio Sclavi. Te se smjernice samo slijede, makar je Barbatova ovdje otišla nešto dalje nego Masiero tamo: ona je spasila Dylana sclavijevske sudbine.
Međutim je epizoda zanimljiva na drugom planu; može se pratiti skoro potpuni jaz između Barbatove i Sclavija. Njihovi svjetonazori otkrivaju se kao suprotni.

Sclavijev Dylan je pobuna protiv sustava; simbolički se to izražava kao pobuna protiv oca. Njegov se Dylan nikada ne bi pomirio sa Xabarasom. On nema dobrog doktora, nego je otac u najmanju ruku rascijepljen: na dobru i lošu stranu. Xabaras zauvijek ostaje opsceni otac protiv kojeg se treba pobuniti.
Barbatova radi suprotno: otac je vrhovni gospodar i temeljno je dobar. Taj se motiv provlači kroz sve njezine ključne priče; u Preko praga imamo dvije očinske figure. Oba ova oca (Profesor i Xabaras) drže konce u svojim rukama, njima su ostali podređeni, oni odlučuju. Ista struktura se nalazi u Nekropolisu; sustav je nezamjenjiv, hipostaziran kao prirodna nužnost. Pobuna protiv sustava dovodi samo do kaosa i padanja u lošije stanje. Da su sustav i otac istoznačni, to je klasična postavka frankfurtske škole. Obitelj je ta koja reproducira društvene odnose, a otac je onaj koji posjeduje svu moć u obitelji. Barbatova je školski primjerak autoritarnog karaktera; za nju su zakon, poredak, gospodar, rob prirodne kategorije i ovu strukturu ona ne dovodi u pitanje. (da je Horkheimer živ, kritizirao bi ovu situaciju kao čistu građansku ideologiju)

Tako imamo uvodnu scenu koja odmah ide u srž: Xabaras je veliki otac koji izravno posjeduje sve; život i smrt, ako mu se prohtije penetrira iglom u leševe. Beživotna tijela su samo sinovi koji su temeljno dužni; Otac ih posjeduje i u smrti.
Jasno je da u tom poretku stvari treba vratiti odbjeglog sina: Dylana se treba podvesti pod očinski autoritet. I to je urađeno. Dylan prihvaća svoju ulogu sina, prihvaća Zakon-Oca i postaje njegov sljedbenik. Bile su potrebne onostrane intervencije kako bi vratile sclavijevski svemir. Bez te agenture, naš bi junak zauzeo mjesto opscenog oca; postao bi Xabaras 2.
Samo kroz ovu optiku ima smisla lik kao Steven. Još jedna očinska figura (izravno posjeduje ženu i sve njene društvene odnose).
Ali to nije sve: ne da Zakon-Oca važi u našemu svemiru, nego važi i u onostranosti! I tamo su odnosi uređeni; Cagliostro, koliko god bio buntovan (verzija Dylana Doga u onostranosti), prihvaća strukturu važeću u našemu društvu. Savjet je vrhovna instanca, a Cagliostro uvažava takav odnos.
Drugim riječima, kod Barbatove je Otac ključna figura i sve se priče slijevaju u potvrđivanje te situacije. Time je ona antipod Sclaviju, kod kojega uvijek igra pobuna ili pak zaškripi neki kotačić aparata, sustav ima anomaliju pa se stvari otimaju kontroli (vidi epizode od Pakla do Ukronije).

Njen Xabaras/U ime oca je konačni obračun sa zabludjelim sinom. Otac se vratio i potvrdio autoritet. Sada može otići sa scene.

5/10

[Franz Xaver von Baader]

Predodređene žrtve (VČ 27)

Inače vrlo zanimljivi Medda, odradio je jednu poludosadnu epizodu. Čak bih ovu priču usporedio sa Čudnovatim klijentom (slični čudnovati svjetovni slučajevi, neuobičajeni za DDoga), premda je Meddina izvedba daleko superiornija.

Znači, ovdje nema problema u građenju priče; pazi se na sitne detalje u građenju krimi-zapleta (npr. Bloch uočava detalj sa uniformom koledža, pa to dalje povezuje aktere u inkriminirajućoj radnji i sl), pa je tako ovo slučaj potpuno obrnuto od Rujua - ideja dosadna, izvođenje odlično.
Sa Čudnovatim su Predodređeni povezani i jedinim nadnaravnim elementom: duhom. Motiv duha je bolje iskorišten nego kod De Narda (tamo je uostalom samo jeftini twist), a spada u staru kjaverotsku školu nepravedno preminulih koji traže zadovoljštinu (kod Chiavija taj motiv varira od usamljenih duša koje "urlaju sav svoj užas" -vidi Mozaik straha npr- do nedužnih žrtava tipa djevojčice iz Frankensteina ili djevojke iz Šume ubojica).
Dakle, duhovi kruže Europom (kako bi rekao Derrida) i bivaju okidačem u raspletanju ovog Dylanovog slučaja.

Medda međutim ne postupa kao Chiaverotti, nema katarze na kraju, krivci ne bivaju kažnjeni. On ulazi u zamršenu mrežu društvenih odnosa i ukazuje na ono što Žižek zove opscenim dodatkom formalnih zakona: gomila nepisanih praksi koje podupiru simboličku stvarnost (kao što su to inicijacije brucoša na koledžu ili prešutna pravila koja vladaju u šou-biznisu).
Ipak ne ide u dubinu, nego takvo zatečeno stanje povezuje sa sumnjivom antropologijom: prinošenje žrtve da se udobrovolje Bogovi. Tako epizoda ispada trivijalna, iako je imala potencijal (u samim Meddinim primjedbama o funkcioniranju društva) da se razvije u politički strip. Ali dobro, nije to svrha DD-a; samo kažem, kad je već načeo, možda bi bilo puno zanimljivije da je završio u tom pravcu (i kritičkoj teoriji).

Završna poanta da je svijet surov te da nema gubtnika ne bi bilo ni pobjednika je pravo jeftina, u skladu sa plitkom DD-filozofijom. Da je ušao u tu ideju dublje, više metafizički, da je uputio na neminovnost žrtve -odricanje kao uvjet sveg napretka i kulture-, paralele između duga i žrtve, žrtva kao zadovoljština onima kojima se sve duguje -Bogovima-, dakle tragički pogled na svijet, bilo bi to zanimljivije.

No dobro, DD nije ni politička filozofija, a ni duboka metafizika; možda su ovakve pliće poante primjerenije štivu. Ipak, od mene 4/10.

[Franz Xaver von Baader]

U senci vulkana (VČ 28)

Bože, koliko Cossua! da parafraziram čuvenu repliku iz Odiseje.
Iako, valja priznati da je Cossu (!!!) ovdje bolji od Rujua. Epizoda iz njegovog otrcanog repertoara, skandalozno ispod nedavne Demonske sonate npr. Zapravo je ovo parnjak Roda besmrtnih; mystereovska priča bez ikakve logike, dramatrugije, pa i dilandogovskog dodira.

Isprva sam mislio da se radi o zlostavljanju djece, čak pedofiliji; ali nije to Sclavi ili Chiaverotti. Moguće da me zbog Cossua asociralo na epizodu Sjene; iako ima nekih indicija u tom smjeru: podrum, klinka, čudovište iz sjene. Gornji dvojac autora je više okrenut psihoanalizi, pa bi ove elemente povezao na toj liniji. Ruju to ne čini, nego doslovno izvodi mitološka bića, prastanovnike Islanda. Ovi djeluju iz podzemlja, ne žele biti otkriveni javnosti (ezoterijska elita?), pa eliminiraju znanstvenike koji su se približili otkriću njihovog postojanja.
Dakle, temeljno su zli, što je recimo suprotna postavka od Chiaverottjevog (i Barkerovog) Daleko od svetlosti. U psihologiju takvih odluka, Ruju ne ulazi; ovi su takvi, ljudi su onakvi i to je čitava priča.

Slabo i za ozloglašenog Rujua - 2-/10

[Bimbo Sullivan]

Da, Barbato je žešći Sclavijev antipod, i to mi je njezin najteži uteg jer sam se navikao Dylana promatrati jednosmjerno. Nije mi bilo mjesta za stavove iz suprotnih tabora, ne zato što sam fanatični pobornik Sclavijevih, ma kakvi, nego je stvar da je serijal tako usmjeren od starta, pa onda ga pustite takvoga.

Dakle, muku mučim s prihvaćanjem Paole. Ne da su joj stavovi promašeni i nešto pretjerano loše realizirani u scenarističkom smislu; problem je da ona pobija Sclavija do kraja. Životnija je, pragmatična, prihvaća male životne radosti, opravdava državni aparat, red i autoritet... Ženske su zajebanije od muških, još jednom dokazano. Igraju na kartu krhkosti, ali čvršće su nego se misli.

Vidjet ćemo hoću li jednog dana smoći podjednako prihvatiti Tiziana i Barbato. Dylan Dog je to, možda kod njega ima mjesta za doprinos oprećnih teorija. Sam Sclavi se više puta pogubio i nije bio siguran u ovo ili ono. Vidjet ćemo...

Zanimljivo za epizodu je da je Sclavi dao smjernice što Paola treba uraditi?!?!? Možda je i on nariktao čuvenu "sedmicu". U svakom slučaju, čekamo #250 u kojem Tiziano jednom za svagda baca kontru Barbatici. A ovu epizodu tek imam pročitati; i naravno djeluje interesatno, pa makar bude kontra/promašaj, otac-sin, itd...

**************************************

Medda ima sjajno urađenih epizoda, ali ima i par urnebesno dosadnih. Recimo - "Treća strana medalje".

[Franz Xaver von Baader]

ma za mene nema dileme; Dylan Dog je Sclavijev Dylan Dog. pa iako je i on mijenjao koncepciju, prelazio sve više u osobno te se udaljavao od bonelijevskog heroja, određeni duh i prepoznatljivost stripa je uvijek zadržao. Chiaverotti je to najbolje oponašao, makar nikada nije imao tu dublju dimenziju (osim eventualno izuzetno). Medda varira, od pravog DD-a do skroz drugačijeg, makar radi odlične scenarije (ne uvijek zanimljive priče). Barbato nema sklavijevski štih, iako su epizode pristojne (barem ove kasnije).
a ako je ikoja epizoda antidilanovska onda je to Nekropolis. tamo se na mnogo mjesta može pratiti koliko su dijametralno suprotne Sclavijeve ideje i njene.

[kikec]

TKO JE UBIO DJEDA MRAZA?

...pita se Ruju i na kraju priče odgovara; predrasude, laži, tinejđerske strasti i nečista savjest koja se iz svega toga porodila. "small town horror" jezive, hladne atmosfere (Casertano brilijantan) naizgled idilično seoce, mistični ubojica koji budi stare rane, tajne koje izlaze na vidjelo... i život koji nakon svega više nikada neće biti isti. i like it.

[Franz Xaver von Baader]

ohoho, pa nisam znao da je izašlo
po tvom komentaru, zvuči mi obećavajuće. kao small-time pričica koje se dade proanalizirati udublje

[Bimbo Sullivan]

Dobar, dobar Ruju (na tragu Chiaverottija:)). Dosta slično Grinchu ili Scroogeu, s time da je tema prilagođena Dylanu, čitaj: ima krvi. Upravo slasherski momenti su nedostajali suhoparnim Rujuvim pričama. Čim se radi o Božiću i Djedu Božićnjaku, prožete misli su očekivane (pravo značenje Božića, komercijalno eksploatiranje blagdanske duhovnosti, Chiavijeva ravnodušnost, itd...), ali to je baš onako kako je i trebalo posložiti ovakvu vrstu epizode. Između ostaloga, Ruju je ubacio i par dodatnih ideja, mislim prije svega na berserkere, i kako kaže kikec - tinejđerske strasti, nečista savjest, sve to koncipirano kao small town horror. Scenarij je pitak, možda tek poneka rutinerska tabla, a na kraju je sve povezano jednom finom mašnicom. Jedina zamjerka možda ide da nije predočen jači kontrast između dvaju shvaćanja Božića. U tom slučaju bi intenzitet i opravdanost događanja u epizodi bila još izražajnija. Ugođaj Božića je tu, iako ne potpun (nedostaje kićenosti), više kao iz onog akcića 'Pljačka stoljeća'. Cassertano još jednom ekspermentira, ali ovaj puta dobro, i dosta je bliži dobroj staroj fazi, s time da mu ovdje umjesto crne boje prevladava bijela, što je i razumljivo za zimsku temu. 7.5/10 Više od ovoga uopće ne očekujem od Dylana Doga, ali očito je njegovim scenaristima i ovaj doseg nedostižan, tako da za jednu korektnu priču, trebamo otrpjeti gomilu krša.

[kikec]

je, ruju i "slasher" baš i ne idu često ruku pod ruku. nekako je ruju obično čedniji u tim stvarima, više inzistira na tajanstvenosti, misteriji, atmosferi... a samo tu i tamo prolije koju kap krvi.

[Franz Xaver von Baader]

ajde baš ću vidjeti
izgleda da se vama svidjelo

[Franz Xaver von Baader]

Tko je ubio Djeda Božićnjaka (LU 114)

Pitka epizoda, ali me nije posebno oduševila.
Dickhead reče da je na tragu Chiaverottija; ne baš, osim kao više slasha. Ovo je zapravo tipična rujuovska postavka, bez previše psihologiziranja. Više se bazira na mitologiji, tako da je strukturom slično sa epizodom U senci vulkana; ovdje norveški berserkeri, tamo prastanovnici Islanda.
Scenarij sa "raskrinkavanjem malog mjesta" je standard i meni se sviđa taj stereotip; sličnih priča ima gomile (od Kinga do klasičnih slashera iz osamdesetih). Recimo, uspješnija izvedba je Mignaccov Glas iz ništavila (ili magle).
Božić je također zahvalna horor-tema (od Gremlinija, Black Christmass do serijala Silent Night, Deadly Night i sl).
P(r)ozvani Chiaverotti se također okušao u božićnoj priči (vidi Krvavi praznici) - i meni je to zabavnija epizoda, prava razuzdana, delirij a istovremeno neka klasna propitivanja.
Ovome rujuovskome Djedu-osvetniku fali ona kjaverotska duša koja urla; makar se nategnuto može čitati kao metafizička ideja - Roald kao bijes prirode, kao odgovor univerzuma na neokaljanu nepravdu, krivci na kraju ispaštaju pa je kozmička pravda zadovoljena - , ipak to nije bila Rujuova namjera (a Chiaverotti bi radio u tom stilu, što se meni više sviđa). On se zadovoljava površnijim, pa čak i kad poseže za mitološkim, ostaje na 'svjetovnim' rješenjima: kod njega i ljudi i berserkeri žive u istom svemiru, i sve to djeluje previše ovostrano.

Sve u svemu, nije preloše (iako je Dylanov završni monolog patetičan do užasa "razmisli Roalde"), tu se slažem s kikecom i dickheadom. 5-/10

[Franz Xaver von Baader]

Čarobni frulaš (VČ 1)

Možda će se mnogi sablazniti, ali Frulaš bi mogao biti najbolja epizoda Paole Barbato. Da, iznad Nekropolisa, Preko praga, Rekvijema... Dobre su te epizode, ali Frulaš je jednako dobar, plus zabavniji.

Koncipiran kao metafore kroz poznate bajke, Čarobni frulaš je prilično zanimljiv za tumačenje. Očite su usporedbe kroz Ružno pače ili Svirača iz Hamelina (pomalo patetične autobiografske crte; Paola se osjeća drugačijom, neshvaćenom, boljom zapravo, i mašta o bijegu u neki bolji svijet iz mašte), no najzanimljivija je početna priča. Ova se otkriva na dubljoj razini, u jungovskoj psihologiji.

Priču bismo mogli usporediti sa verzijom mita Ljepotica i zvijer (vidi poznati film Jeana Cocteaua iz 1946, kao i tumačenje mita Josepha L. Hendersona u Čovjek i njegovi simboli; usput Cocteau ispada bitan autor u pogledu nekih osnovnih postavki DD-a – zrcala, čest motiv onostranosti, prvi puta sam vidio u njegovom filmu Orphee iz 1949.). Ovdje imamo isti početak: otac odlazi poslom i pita svoje kćeri što žele na poklon; najmlađa, koja je najbitnija u našoj priči i prema kojoj su usmjerene simpatije, zatraži najskromniji dar – flautu. Ovime se izražava njena skromnost, dobrota, čednost. I zaista, otac samo njoj donosi poklon, frulu. Međutim, ova se frula pokazuje kao čarobna te prijeti urušavanjem čitavog svemira. Postavka je ovdje drugačija nego u mitu, gdje je u opasnosti samo otac, i to od strane čudovišta. Ali, svejedno je dovoljno blisko Hendersonovu tumačenju (na kraju krajeva, i otac je u opasnosti). Analiza kaže da se tu radi o buđenju spolnosti: djevojka je u emotivnoj vezi sa ocem, koja se svejedno pokazuje kao teret, kao nešto obvezujuće i sprječavajuće. Upoznavši zvijer (simbol tjelesne strasti i ljubavi), prevladava strah od incesta i prepušta se svojoj izvornoj erotskoj želji (koju nije mogla ostvariti sa ocem).
I zaista, u raspletu imamo mladića koji je objekt takve ljubavi; Poli prevladava dječačke maštarije o eskapizmu i vraća se u realni svijet uspona i padova, strasti i razočaranja.
Priča je tim više zanimljiva, što Barbatova NESVJESNO slijedi mit o Ljepotici; moguće je ovo prekretnica kod nje – iz šiparice postaje žena.

S druge strane, epizoda je prekretnica u još jednom smislu: ovdje je udaren temelj patrijarhalnom svjetonazoru. Vraćanje pod očinski poredak, pod ono što Lacan naziva Ime-Oca. Uskoro će uslijediti Nekropolis, potpuna negacija sclavijevskog sinovskog svemira, kao i konačni obračun: U ime oca.

Pogledajmo kako je orisan otac u Frulašu; on je kockar, pomalo bijednik, ALI nipošto nije prezren. Barbatova ga ne osuđuje, štoviše, prema njemu gaji sentiment, toplinu, ljubav. Otac je uzor, ideal, vođa. Da ne govorimo kako je temeljna očinska figura, Xabaras, veliki gazda, onaj koji drži konce u rukama. Xabars je već ovdje strahopoštovanje.
A kakva je situacija u paralelnom svemiru? Tamo imamo majčinske figure, harpije. Je li prema njima odnos ovako nježan i topao kao prema ocu? Ma kakvi. Odbojnost, pomalo gađenje. Harpije su užasne majčinske figure, pa Poli doziva Zastrašnog-Oca (zmaja) da ih satre vatrom. Poli bježi u naš svijet, u patrijarhalni svemir.

I sama dvojba biva ovdje tek obračun sa mladalačkim zabludama: Čarobni frulaš je odgovor na raniji Egzodus. Tamo su neshvaćeni doživjeli svojih pet minuta, ali kako: lažnim maštarijama, eksportiranjem u svemir. To je pirova pobjeda, dječačka (ili još gore, djevojačka) i naivna. Ovdje se maštarija prevladava i Barbatova to mora pokazati doslovno: prvo okuplja sve sanjare na zajednički odlazak u onostrano, e da bi poantirala trezvenijom odlukom. I seksualnim buđenjem. Na kraju krajeva, krasan je ovaj svijet. Svijet Oca.

7/10

[Franz Xaver von Baader]

Egzodus (maxi 4)

Egzodus spada u red početnih slabašnih epizoda Paole Barbato. Njen put je suprotan; ostali DD-scenaristi su imali fantastične debije (od Sclavija, Chiaverottija pa čak i Ruju nije katastrofalan na početku). Barbatova međutim starta sa groznim Snom razuma i ostalim užasno dosadnim pričama, kroz koje se čovjek treba teškom mukom probijati do kraja.
Egzodus ide lakše, premda je to jedna banalna, pa i bezvezna storija. Kako rekoh, u neku ruku je to preteča (i zagrijavanje) za daleko boljeg Čarobnog frulaša.

Što imamo ovdje; grupu 'drugačijih', neshvaćenih, oni su "sol svijeta" očito (po Barbatovoj, i ne samo po njoj. ovakva postavka je standardna u DD i uglavnom je se svi vodeći autori drže). Tako jednog dana u Dylanov podrum bane Al Jone, tzv. Električni vitez (premda se film na koji se referira zove The Electric Horseman). DD, stari patetičar, odmah bude pogođen milosrđem i sućuti, te se prihvaća spašavanja ovog nekadašnjeg cirkuskog frika.
Barbatova radi neku vrstu Bliskih susreta treće vrste, u stilu najdosadnijeg eklekticizma; spaja popularni film, biblijsku priču i raniju dogovsku mitologiju (vidi Sclavijevu izvanzemaljsku trilogiju) na vrlo površan način.
Naposljetku se kalvarija neshvaćenih sretno završi: oni lete u nebo (a nisu Cigani). U Frulašu se Barbatova razračunala sa takvim rješenjem, optirajući ovoga puta za zrelije, za čovjeka u njegovom konkretnom svijetu. Eskapizam i izvanzemaljci su maštarija mlađih dana, "lik života koji je ostario".

Možda bi se moglo potegnuti pitanje, koliko je Al Jone inačica Čovjeka-Munje, starog Zagorovog neprijatelja (i Sclavijeve kreacije)? Barbatova tu ne nudi ništa novog osim preuzimanje te ideje. Ili eventualno prelazi u suprotni tabor: fokus je sada na Čovjeku-Munji, na Električnom vitezu, na njegovim nadama, strahovima, željama. Čitatelj bi se valjda trebao identificirati sa golgotom takvoga čovjeka, sa iskušenjima kroz koja je prošao. Je li Al Jone možda Jona?

3-/10

[Franz Xaver von Baader]

da prođemo maxija do kraja, reda radi

Kristal duge (maxi 4b)

Najslabiji Mignaccov rad; a tako volim epizode San tigrice ili Glas iz ništavila.
Ovdje je riječ o verziji Malteškog sokola, samo u fokusu imamo čarobni indijski kristal. Uz dogovski svijet je priča vezana jeftinom filozofijom: kristal suočava posjednika sa njegovom nutrinom, njegovom dušom. Uzevši u obzir indijsko podrijetlo, Mignacco nam ovdje servira instant-duhovnost. Ne volim ni takav svjetonazor ni takve epizode.
Zanimljivije mi je npr. kako se svijet otkriva u nekakvoj povezanosti; nedavno sam diskutirao o Pasolinijevoj Teoremi - i gle: Kristal duge se može čitati kroz Teoremu (iako sasvim sigurno ova dva djela nemaju ništa zajedničko niti su na istoj razini). Dakle, tamo Pasolini postavlja "teorem" o raspadu buržujske obitelji u susretu sa nečim božanskim, sa 'Strancem'. Ovdje imamo sličnu situaciju (premda bez namjere političkog podteksta); 'Stranac' je kristal, a njegovi posjednici prelaze na puniji ili usklađeniji način života. Čak se likovi mogu promatrati kao "buržuji"; vlasnik tvornice koji gubi sve, i tvornicu i kuću i posjede; zaposlenica banke koja daje otkaz; slikar (kao ideološka nadgradnja) ostaje bez ideja, prazan. No, Mignacco ne obračunava sa 'klasnim neprijateljem', njegov "teorem" je onaj gore spomenuti - pop-duhovnost, ljepota iznutra.
Priča je koncipirana pomalo avanturistički, zapravo pokušaj noira; u lov na kristal su uključene razne zainteresirane strane: dobri Indijci, loši Indijci, privatni detektiv, fatalna žena, Dylan Dog i ovomjesečna ženska. Znači, Malteški sokol u jednom začudnom miksu svega i svačega.
2+/10

Sitne laži (maxi 4c)

Još jedna Rujuova grozna epizoda. Pamtit ćemo je jedino po sudjelovanju Maxa Schrecka u ulozi birokrata zaduženog za kvalitetu laži u onostranoj hijerarhiji. Takozvani Chainjaw.
O čemu se ovdje radi? Strukture koje podupiru stvarnost vječno nadgledaju: ovaj naš svemir je svijet korumpiranih političara, muževa bludnika, sitnih svakodnevnih laži, pretvaranja i glumatanja. U tome i takvome svijetu se nađe Judith, patološka lažljivica (ponovo imamo opravdanje kroz djetinjstvo i represivnog oca). Ona je potpuno određena 'izvana', te laže o svemu; lažima pokušava biti društveno priznata, 'uspješna' (glumica itd).
E pa nadzirači reknu dosta: njena laž prevrši mjeru, ispuni kvotu, pa u svijet stiže Chainjaw (njegova je uloga nešto između Cenobita iz Hellraisera i Freddyja Krugera). On treba ponovo uspostaviti ravnotežu u svemiru, tako što će izrečene laži pretvoriti u stvarne, istinite događaje (ova ideja sliči Tadićevoj u Ritmu zločina). Pri tome se Chainjaw dobro zabavlja (pa nalikuje Freddyju).
Kako sam već spomenuo, Rujuov svijet je tako doslovan: tu su u istoj ravni i ljudi i natprirodna bića. Dijalog između Dylana i Chainjawa spada u antologijske (po stupidnosti); neka se pogleda str. 257 i dalje. Ono, Dylan je TEK malo iznenađen kada se susretne sa čudnim bićem; kao, ipak to nije svakidašnja pojava. Ali nakon tog početnog iznenađenja, nastavlja razgovor u najmirnijem tonu, salonska čajanka. Chainjaw čak održi lagano moraliziranje, pozivajući se na neke poznate filozofe.
To je kritika društva na Rujuov način; onostrane instance u demonskoj formi kritiziraju naš truli svijet.
1+/10

[kikec]

primječuješ kako sve te tri priče imaju zajedničku poveznicu, i kako su strateški sve tri postavljene u isti Maxi.
sve tri su (ili pokušavaju biti) angažirane, moralizirajuće... "edukativne"

barbatova priča o različitostima i njihovom neprihvaćanju
minjako odbacuje materijalno, formalno, oportuno, i potencira duhovno, potragu za unutarnim
dok se ruju posvećuje lažima, interesima i njihovim često katastrofalnim, pogubnim posljedicama

[Franz Xaver von Baader]

pa da, moglo bi se tako reći. međutim, stvarno su slabe epizode. različiti, neprihvaćeni - to je DD standard, praktički se vrti non-stop. također postavka "potraga za unutarnjim", i to se odvrtilo puno puta (recimo, zanimljivija izvedba je Chiaverotti, Daleko od svjetlosti).
ruju pak, slično kao u maxiju 5 - donosi nam kritiku društva, ali to je takvo opće mjesto da možda još jedino ima efekta na vrlo vrlo vrlo naivni um. ajde, ako uzmemo da je pisano za djecu, onda takva naivnost ima nekog smisla.
jer ono, ruju nam kroz Chainjawa govori kako funkcionira svijet: neprestane laži, sitne i velike, u svakodnevnom životu i u visokoj politici. e pa zbog takvog svijeta, Judith je mala lažljivica - ona se želi popeti na društvenoj ljestvici. u neku ruku, ova je epizoda antipod Mignaccove o unutrašnjoj ljepoti. ovdje je u igri ljepota 'izvana' (biti priznat, biti glumica, biti in, biti kul, biti uspješan).
ali svijet biva nadgledan iz onostranosti. mora postojati ravnoteža; određena je kvota dozvoljenih laži. a kada prevrši mjeru, na scenu stupa birokrat, Chainjaw.
ruju se zaigra i doslovno nam pokazuje da se istina više isplati. istina postaje subverzivna; vidi kako Judith odbrusi redatelju itd, i postane osoba, ovi joj se ispričavaju. prijateljice se čude kako je brutalno iskrena.
ovako prepričano, niti ne zvuči toliko loše. međutim, kada uzmeš strip, sve to djeluje dosadno, bezveze, generički, opće mjesto. angažiranost ne ide našem Rujuu. zato kažem, bolje prepustiti kritičku teoriju drugima.

[Franz Xaver von Baader]

Izbor (spec. 18)

Ako su Sclavijeve epizode koje se bave Dylanom frojdovske, Barbatičine dvije epizode koje se bave našim junakom mogu se tumačiti jungovski.

Izbor ima istu strukturu kao Bezimeni: ciklično kretanje, vraćanje na početak problema. Radnja između toga se može promatrati kao introspekcija, kao Dylanovo poniranje u vlastitu nutrinu. Završeci su u oba stripa isti: Dylan je vraćen na mjesto otkuda je krenuo, samo ovaj put bogatiji spoznajom, tj. postupa u skladu sa Jastvom, što će reći da djeluje u vlastitoj dobrobiti.

O čemu se radi? Dylan se nađe u nemogućoj situaciji: treba donijeti odluku dok Grouchov život visi o koncu. Uto se pojavljuje Smrt i vodi ga kroz razne ishode.
Smrt je ovdje lik anime. Vodič.
Citat:
"I tu je lojalnost zbilji psihe jedino moguće rješenje, a anima općenito navodi muškarca na situaciju koja treba biti bez rješenja. Jung kaže da je bezizlazna situacija ili konflikt koji nema rješenja klasičan početak procesa individuacije." (Interpretacija bajki, M.L. von Franz)

To imamo ovdje: proces individuacije. Dylan zapravo kontemplira o raznim mogućnostima; mogao je uraditi ovako ili onako. Ali uvijek bi nešto manjkalo, bio bi neostvaren (priča sa Lillie se naizgled čini sretnom, ali ima taj remeteći faktor u djeci – sada je 'grijeh' oca prešao na sinove, oni su 'naslijedili' okultnu crtu).

"Situacija ne smije imati izlaza: nesvjesno želi beznadan konflikt koji će svijest ega dovesti pred zid, što će primorati muškarca da shvati kako su svi njegovi postupci pogrešni i da će svaka njegova odluka biti pogrešna. To ima svrhu rušenja nadmoći ega, koje se uvijek vodi tlapnjom da je odgovorno za donošenje odluka... Psihološkim rječnikom rečeno, bezizlazna situacija, koju anima vrlo vješto oblikuje u životu muškarca, ima svrhu dovesti ga u stanje u kojemu je sposoban doživjeti Jastvo...  ...anima je vodič k spoznaji Jastva, iako katkad na veoma bolan način."

Sve ovo imamo praktički doslovno u stripu. Čak se pokazuju oba nepovoljna ishoda. Isto tako, Dylan je na bolan način proveden kroz neke uspomene. Što on čini? Ništa. To je bilo rješenje. Pustiti da život sam riješi situaciju, prihvatiti taj svoj usud da se često nađeš u nemogućim, pogibeljnim situacijama. To je ono što Jung naziva inferiorna funkcija psihe; strujanje nesvjesnog čije obrise treba razabrati i prihvatiti. Tek kada junak prihvati svoju ulogu, stiže božanska pomoć. M.L. von Franz kaže da je ovaj motiv čest u bajkama. Ostarjeli kralj (kao simbol Jastva koje je izgubilo vezu sa dubljim slojevima, sa nesvjesnim) treba ostaviti kraljevstvo jednome od sinova, a taj bude Bedak: prostodušni sin koji prihvaća zadatke i rješenja onako kako mu se nadaju, prostodušno i naivno - on je vođen nesvjesnim i obnavlja kraljevstvo ženidbom, povezujući se tako sa potisnutim ženskim, iracionalnim elementom).
Dylan je ovdje taj Bedak; prostodušno prihvaća svoju ulogu, prepušta odluku proviđenju i sve se završava sretno: Groucho je spašen, a on dalje nastavlja u pustolovinu, u istraživanje novih slučajeva.

Sve bi štimalo da je ovo napisao Sclavi. Naime, on je taj koji priča simbolički, koji veže Dylana uz nesvjesno, iracionalno. S druge strane, Barbatova teži svjetovnim rješenjima. Racionalizaciji. Otkuda onda ona u jednoj jungovskoj priči o Jastvu?

Prije će biti da je posrijedi ona autoritarna, mazohistička crta; kao racionalan tip, Barbatova uzima sclavijevsku postavku o 'okultnom Dylanu' i uzima to kao jednu manjkavost. Jedan nedostatak, ali koji se ima uvažiti. Otac kaže u Bezimenom da se mračna strana treba prihvatiti. Nema tu simbolike ni psihologije, već "gle, ti si takav i nemaš što dvojiti oko toga". Nema nikakvog izbora. Ovako ili onako bit će podveden pod Oca (vidi str. 112 ili epizodu U ime oca). Ne-donošenje nikakve odluke nije goreopisana jungovska ideja o strujanju nesvjesnog i povezivanju sa središtem, već izraz krajnje pasivnosti. Subjekt je paraliziran, podređen moćima koje su izvan njega, koje odlučuju za njega.
Otuda onoliko racionaliziranja; Smrt doslovno Dylanu pokazuje što će se dogoditi u jednom, a što u drugom slučaju. Dylan se dakle ne prepušta intuiciji, nego svjesno mjeri poteze, odluke. On je skroz u području ega, u području svijesti, kako je to karakteristično za Barbatovu. Tako je ovo, zapravo, samo još jedna u nizu 'autoritarnih' epizoda: ti si takav i takav i nemaš nikakav izbor osim prihvatiti fatum i podrediti se.

Drugim riječima, Izbor je trebao napisati Sclavi.

5/10