Roboti me, istina je, zanimaju više nego seks, ali ovaj se članak nastavlja na tu neku raspravu iz poslednjih nekoliko nedelja a koja je započela
bizarnim editorijalom u Njujork Tajmzu o "redistribuciji seksa" i gde je autor, pretpostavljam dobronamerno, teoretisao kako ti muškarci koji se ponašaju odvratno prema ženama - onlajn i oflajn - možda to ne bi radili kada bi dobijali pristup vagini u nekom redovnijem tempu (ili, jelte, uopšte) te da bi lek možda bio u seks-robotima. Što je superbizarno rešenje za očigledno pogrešno shvaćen problem* pa je onda ovaj članak koji sam danas linkovao neka vrsta nastavka priče u kome se kaže da robot ne rešava taj partikularni problem i neće nužno umanjiti osećaj socijalne izolovanosti, emotivne neispunjenosti itd. **
* Ako smem grubo da sažmem: problem nije u tome da čovek nema u šta da ga metne već u tome da ima negativnu percepciju svoje vrednosti ako ne može da nađe osobu koja će svojevoljno sa njime podeliti intimu i time mu obezbediti određenu validaciju kao osobi. Takozvane "Incel" osobe - mahom muškarci u neželjenom celibatu - nisu besne što ne mogu da ostvare snošaj kao takav - većina njih bi mogla to da reši plaćanjem za isti - već zato što ne mogu da ostvare intimni kontakt pod uslovima koji bi im dali osećaj ličnog ispunjenja, vrednosti.
** Da budemo fer, i kolumnista NYT shvata da ovo verovatno nije rešenje i i sam izražava sumnje u zaključku svog teksta.