DROOD [2009]... The Poe Shadow [2006], and others rants…

[Tripp]

1

Tek povrsno fasciniran bukvalnom poplavom ovog modernog kvazi-istorijskog romana koji, uostalom kao i Holivud [odavno] i americki TV [od nedavno], samo ekstremno pojednostavljuje svaku kompleksniju kontemplaciju o kvalitetu [necega], mislio sam da, izmedju ostalog, napisem nesto i o najnovijem Simonsovom romanu DROOD. Pojedini cistunci ovaj podzanr istorijskog (krimi-)romana, zavisno od teme koju opsluzuje, zovu i transistorijskim.

Istovremeno bih Simonsov roman uporedio sa romanom The Poe Shadow (2006) Metjua Perla, prevashodno zato jer mi ga je, kao ljubitelja E.A.Poa, donekle bilo i interesantno citati. Jednim dijelom je, u stvari, i komicno sto sam se reda radi odlucio dohvatiti Perlovog romana koga odavno imam, posto sam tek malocas saznao da je isti autor nedavno publikovao i svoj treci roman [The Poe Shadow bio mu je drugi; prvi mu je bio bestseller The Dante Club, preveden i kod nas ako se ne varam]; zove se The Last Dickens i funkcionise na pretpostavkama kojima je tezio i Simonsov DROOD, samo iz nesto drugacije perspektive.

Suvisno je, nadam se, reci da taj roman, The Last Dickens, pa i da mi se pruzi prilika, nikada ne bih ni procitao. Prosto mislim da sam se umorio od citanja modernije pop-fikcije za neko vrijeme. Naravno, i pored toga sto ono sto citam ni u kom smislu ne mora biti ni ovlas reprezentabilno, prirodno to ni ne znaci da se u nekim drugim stvarima krije citav novi svijet. Misljenja sam da se, u stvari, kroz popularnu fikciju – kakva god ona bila danas i ma koliko je moja malenkost malo citala – isto tako vrlo lako moze naslutiti i prizma toga drugog imaginativnog svijeta mejnstrima. Primjer, bacite pogled na mamutsku retrospektivnu zbirku The Paris Review Book of…

Uz svo stovanje prema velikanima sto su kanili objavljivali u toj malenoj publikaciji za koju se znalo da nikada nece predstaviti smece, nema tu bas mnogo dobrih revolucionarnih stvari kao sto se, na prvi pogled, i ocekuje da ce ih biti: ipak prednjace samo velika imena. Meni su i dalje omiljene The Paris Review publikacije sa prostranim intervjuima gdje prethodno spomenuta velika imena tek dobiju na znacaju.

         ...............

Za pocetak, nisam nikada bio veliki ljubimac Dena Simonsa; cak ni u doba pocetka 90-ih kada je bezmalo vodio glavnu rijec kroz nekolicinu zanrova zajedno sa R.MekKemonom; tek standardni pisac sto je za moj ukus previse otimao od nekih naprednijih zanrovaca da bi u vecini slucajeva kreirao skoro identicne marginalne price, uostalom kao i sam MekKemon [zato sada, recimo, sinopsis buduceg najnovijeg Kingovog romana, Under the Dome, neodoljivo podsjeca na MekKemonov The Stinger; a potom ce mozda neki naredni Kingov projekat da podsjeti na neku stariju Simonsovu publikaciju; ko to zna?].

Moje krajnje nepovjerenje prema Simonsu zamalo je poljuljala zbirka Lovedeath, bezmalo briljantno realizovana, narocito novela o nevoljama jednog poete u Prvom svjetskom ratu. A opet je ponekad i neminovno da nailazite na sranja medju ljudima koji generalno ne znaju sta hoce od svoje karijere, koji eventualno postanu zrtve sopstvene nekonzistencije.

Krajem 90-ih je dosao na red onaj njegov prosjecni spijunski projekat gdje je jedan od protagonista bio Hemingvej. Mislim da je upravo na tom romanu Simons utvrdio matricu za pisanje buducih kvazi-istorijskih pustolovina. Na 500-600 strana dobili biste gomilu provjerenih podataka o Hemingveju u oblandi uzbudljive price. Jacina djela, makar kako ju je ocito vidio sam Simons, ogledala bi se u spekulaciji "sta ako se ovo zbilja i dogodilo u to doba dok je Hemingvej navodno bio na putovanju", sto bi ukazalo na to kako autor bezgresno upravlja svojim knjizevnim istrazivanjem.

U stvari, to je ono sto me je navelo da nikada brze u posljednjih desetak godina ne procitam prvih 250 stranica neke knjige, barem kada je u pitanju njegov roman The Terror. Naravno da ga, cim je publikovan, nisam kupio zbog pisca koliko zbog teme koju je opsluzivao, premda je udjela u kupovini imalo i doba i mjesto kada se radnja odvijala – brod – nesto sto je bilo nemoguce odbiti ako ste vec donekle i religiozno navuceni na opus Patrika O'Brajana.

Najposlije je The Terror postao repetitivan i vecinom nepouzdan, i o njegovom svrsetku – kao i o svrsetku serije "The Sopranos" – mozemo razglabati do kraja nedjelje. Moja malenkost, na primjer, odobrava onakav dvosmisleni svrsetak Sopranosa, ali ne i pljosnat zavrsetak Simonsovog romana.

Takodje sam voljan napisati da je The Terror – kao i Drood – Simons poceo samo kao savrseno izvodljivu ideju, s tim sto nikada u glavi nije imao do tancina iscrtanu agendu odgovarajuceg svrsetka [misljenja sam da svaki zanrovski pisac treba imati za kredo definiciju pisanja romana/price iz Poove "Filozofije kompozicije"].

Jedina Simonsova utjeha je bila sto su, istorijski, svi protagonisti na kraju bili nestali, mrtvi ocigledno. Istovremeno je taj roman, ma koliko blesav, dozvolio da bude jaci od onoga sto je u stvari trebao da predstavlja: prosti horor. Bezmalo da to vise nije bio roman iz kvazi-istorijskog podzanra, medjutim to je mozda ispalo prigodno upravo zbog pojedinosti sto je rijetko ko od nas znao za ikoga od datih nam protagonista. Hocu reci, sigurno vise znamo o Ernestu Hemingveju nego o kapetanu Frensisu Krozijeru, koji je, na kraju krajeva, ispao nadasve interesantniji lik.                                  

           ...............
             
U medjuvremenu je sudoku-triler The Da Vinci Code totalno preobratio popularnu fikciju i ustolicio kvazi-istorijski zanr, gdje zahvaljujuci Braunu iz godine u godinu mozemo uzivati u sve brojnijim avanturama svih nasih omiljenih istorijskih licnosti i nasih omiljenih fiktivnih licnosti na otkrivanju raznoraznih konspiracija. Npr., 2004. su objavljena tri ili cetiri romana sa Henrijem Dzejmson kao protagonistom, od cega je jedan pokupio i Bukerovu nagradu. A nedavno je i Dzulijen Barns objavio roman sa Floberovom avanturicom.  

I pored toga sto u De Vincijevom Kodu nemamo istorijske licnosti kao protagoniste [Isus je izmisljena licnost u svakom pogledu], emfaza na stvarnim, postojecim i, na zalost, vjekovnim institucijama ocevidno pojacava ugled toga romana i njegovog smijesnog zapleta.

Za neupucene, vrlo je moguce da je Braun preuzeo citav taj koncept eksperta koji otkriva izvjesnu isusovsku zackoljicu – [da ne govorim tek o centralnoj radnji slobodno pozajmljenoj iz drugih publikacija] – iz trilera Gaja Torna, When it Was Dark, iz 1903, davno prevedenog cak i kod nas…

Mozda nije pretjerano tvrditi da s ovim Braunovim romanom ne samo sto svaki covjek na planeti danas moze izrasti u autora, nego je to postala i opsesivna realnost cim pojedinac shvati da najvece oruzje u pisanju slicnih stvari nije ni imaginacija niti stil – vec kolicina knjizevnog istrazivanja. Den Braun, recimo, obozava Ladlamove romane o Bornu koji, doista, imaju zavidnu pozadinu, ali i malo sta vise. Te ce stoga oni koji zele napisati nesto tako dobro kao sto je De Vincijev Kod, citati, naravno, Brauna i malo sta vise. Zaboravite, dakle, Grejvsa, Vidala, Bardzisa, cak i Margaret Dzordz i njene klade od istorijskih knjiga.

Koliko njegovo pisanje utice na dobar dio populacije govori i podatak da Braun vec sada ima nekoliko neautorizovanih biografija, pa i desetine knjiga koje otkrivaju/naslucuju sta to tek treba da se desi u njegovom narednom projektu, prvom nakon De Vincijevog Koda iz 2003. Konacno, ime te knjige je nedavno otkriveno – The Lost Symbol [septembar 2009] – i ona je odmah preuzela vodjstvo na amazonu po broju narucenih kopija.

Od nevidjenog uspjeha 2003. i posljednje Braunove knjige proteklo je, dakle, dvaput vise vremena nego koliko mu je isprva trebalo da napise sve svoje dosadasnje romane. Tako veliki pisac ocito ne zeli da razocara cijenjenu publiku. Stovise, jedino opravdanje zbog iscitavanja tolikih neautorizovanih biografija i brojnih knjiga pretpostavki vezanih za desavanje u narednom Braunovom romanu – ili strucnih detaljisanja o teoloskim poantama De Vincijevog Koda – jeste samo zbog naucne svrsishodnosti sto je voljna da transcendentuje literarne vrijednosti s namjerom da citav jedan kanon stavi pred svrsen cin i pojasni svijetu o kakvoj se u stvari farsi radi.

Konacna propast popularne knjizevnosti tek ce, naime, nastupiti sa recentnom publikacijom preradjenog romana Dzejn Ostin [Ponos i predrasuda] – u kome se sada pojavljuju i zombiji, zahvaljujuci nekom kul talentovanom autoru. Dok je Vilijem Barouz sjeckao razne casopise, dnevne publikacije i Fury Henrija Katnera i na taj copy/paste nacin kreirao The Ticket That Exploded – to je mozda bila posljednja valjana avangarda u knjizevnosti. Danas je to, po mome misljenju makar, u mnogome srodnije nekom psihickom poremecaju.          


   2

Treba znati da je Dikens bio cudesno plodan i organizovan covjek. Recimo, petnaestak godina prije zeljeznicke nesrece kod Stejplhursta [kada Drood pocinje da hvata zalet], 1848, tek sto je kompletirao serijalizaciju romana Dombi i sin, odmah je poceo pisanje Dejvida Koperfilda. Izmedju te dvije knjige je napisao posljednju od svojih bozicnih prica, "The Haunted Man". A pisao je gotovo redovno, i u medjuvremenu nalazio jos vremena za svoje opsesivne dugotrajne setnje. Uzgred je pisao za Examiner i u isto vrijeme planirao da zacne svoj casopis Household Words. Osim toga, lansirao je i Cheap Edition biblioteku knjiga; takodje je glumio i upravljao amaterskim pozoristem, drzao je govore, putovao i ma koliko neuspjesan u tome borio se za socijalna prava kod kuce i u inostranstvu, i napisao vise od 5,000 pisama. Izmedju ostalog! Obim laskanja koji je taj pisac dobijao ni danas nije srodan piscima, koliko pop-zvijezdama, bez obzira sto su mu, pa i one najbolje knjige, iako divne za citanje najvecma naivne i ostavljaju dojam svojevrsne nekompletnosti. Nije tajna, naime, da publikacija u nastavcima uvijek ima svojih nepogodnosti.      

Posljednji roman koji je napisao i koga je, na zalost, ostavio nezavrsenim 1870. je Misterija o Edvinu Drudu. Napisano je i objavljeno samo prvih sest poglavlja, s tim sto se niko nije usudio staviti se na Dikensovo mjesto i privesti ga kraju. Vilki Kolins, bliski Dikensov prijatelj i takodje popularni pisac toga doba, navodno je ponudio svoje skromne usluge da zavrsi Misteriju, kad su mu Dikensovi sticenici rekli da se ni ne usudjuje da razmislja o tome. Po onome sto je publikovano, ispalo je da je Misterija o Edvinu Drudu jedan vraski mracan roman o zaista glavolomnoj misteriji odredjenog ubistva – ili da li je uopste doslo do ubistva – koja je tematikom vise nalikovala Kolinsovim romanima nego ustaljenoj dikensijani.

       ..............

Drood sam takodje kupio zbog teme, a ne zbog pisca. Giljermo Del Toro se, navodno [po Simonsovim rijecima], toliko zaljubio u roman, koga je dobio u neispravljenoj verziji od hiljadu strana, da je vec nakon 600 strana rekao studiju Warner Bros. da zeli da mu Drood bude sljedeci projekat, i pored nekoliko desetina drugih koje ima na tapetu. Otud i Del Torov ne bas znameniti blurb na romanu:

"A dazzling journey through a crooked, gaslit labyrinth and a tenebrous portraiture of the tortured minotaurs that dwell within. Genius is the true mystery, and its edge – the abyss."

Simons je sa Droodom – isto kao i King sa promasenim Lisey's Story, koji je naveliko reklamiran i kao mejnstrim – ocito spao na grane da, u toku pisanja, njuska i opipava za pricom. Roman pocinje u jednoj pretpostavci i kada je iscrpi, pretvara se u nesto drugo, da bi je na kraju okoncao u dvosmislenom maniru, uostalom na jedini nacin na raspolaganju ovakvome tekstu; pathos se nikada cinio obesmisljenijim. Usamljeni hvalospjevi jedino mogu otici na racun njegovog istrazivanja, jer je savrseno uspio utnuti svoju takozvanu pricu unutar realnosti protagonista romana, Carlsa Dikensa i Vilkija Kolinsa. Ovakav panegirik ima i svoju losu stranu, a to je da cesto i zamara kada tacno mozete naslutiti fiktivne i faktivne pojedinosti koje nam Simons redovno nabraja, a toga ima bezmalo na svakoj strani.

Tokom romana Drood Simons je ocito na nekom segmentu price bio na putu da poveze neznanca Druda i njegov upliv u piscev zivot sa tim finalnim projektom gdje je Jedinstveni – kako se Dikens salio na svoj racun – pisao o stvarima daleko mracnijim nego u prethodnim svojim djelima.

Ako je Simons nekako i uspio da usaglasi sve krake svoje fabule ne bi li nam sto bolje prikazao posljednje dane Carlsa Dikensa [i to iz perspektive narkomana Vilkija Kolinsa] i sta ga je to u stvari navelo da se pozabavi tvorbom romana Misterija o Edvinu Drudu, onda bih zamolio nekoga da mi ukaze na stranu na kojoj se to eventualno i dogodilo.


"Savrseno je jasno da svaki zaplet, koji zasluzuje to ime, mora biti temeljno i marljivo razradjen do svog raspleta prije nego sto se uopste i latimo pera", logicno se Po izrazio u "Filozofiji kompozicije" i to povodom Dikensove opaske da je Godvin pisao Kejleba Vilijamsa pocevsi s kraja. "Jer jedino ako stalno imamo pred ocima rasplet, moci cemo da pruzimo djelu onaj njemu neophodno potrebni izgled dosljednosti, ili uzrocne povezanosti, time sto cemo uciniti da svi dogadjaji, a narocito cjelokupan nacin obrade, budu usmjereni na razvijanje osnovne misli."

Glede ovoga, Simons dobija peticu zbog truda. Peticu je, sto se toga tice, dobio i L. Ron Habard za Battlefield Earth, dok je pokusavao napraviti visetomnu sagu gdje bi inkorporirao svaki znani aspekt najpustolovnijeg motiva sajens-fiksna, i zaista je dao mnogo od sebe iako ne znaci da roman, u tom slucaju, mora posjedovati bilo kakvog literarnog kvaliteta, kao i smisla.      

Na kraju je Drood, ma sta mislili, najmanje roman o Dikensu. Pocinje 1865. godine, pet godina prije njegove smrti, nakon zeljeznicke nesrece u Stejplhurstu koju je Dikens prezivio i od tada bio opterecen smrcu [sto je bio Simonsov primarni osnov da se prihvati tvorbe ove knjige], kao i mesmerizmom.

Dikensova spomenuta neumorna kreativnost nastavila se i nakon Stejplhursta, gdje je Dikens upoznao cudnovatog gospodina u crnom, doticnog Druda i, fasciniran njegovom pojavom a i sam ovjencan demonskom prirodom da uvijek postigne ono sto zamisli, odlucio da ga pocne goniti sve do londonskog podzemlja gdje je ovaj navodno boravio.

Romanom s druge strane upravlja Vilki Kolins o kome cemo takodje saznati tusta i tma, obzirom da je istovremeno i njegov narator.

Iako ima neke skrivene voajerske perverzije u tome kada nabasate na nekog autora koji je voljan da na ustrb svoje casne karijere detaljise o velikim ljudima tamo gdje njihove biografije samo generalizuju stvari, danas je to u popularnoj fikciji prihvaceno isuvise rigidno, ne bi li se na taj nacin izgradio super-vjerodostojan i trodimenzionalan protagonista sa sve provjerenim faktima njegovog zivota.

Dabome da nisam siguran koliko sa jednim slicnim literarnim podsticajem ima veze puko nabrajanje dogadjaja iz vec provjerenih biografija, medjutim ovdje smo u prilici da saznamo gomilu zanimljivih iako marginalnih stvari iz zivota obojice protagonista: o Kolinsovom gej bratu koji je ozenio Dikensovu cerku protiv Dikensove volje, o Kolinsovoj majci i o njegovom udjelu u famoznom pozorisnom komadu koji je napisao zajedno sa Dikensom, The Frozen Deep [o zbivanju opisanom u Simonsovom proslom romanu The Terror], a imacemo u vidu i njegovu racionalnu ljubomoru prema svojem najslavnijem prijatelju koga je cak, u par navrata, uspio nadmasiti prodajom vlastitih efektnih no vidno inferiornijih romana kao sto su Zuti dijamant i Zena u bijelom.

Prirodno je da ubrzo ti sedentarni detalji pocnu gusiti nepristupacno, beskrajno stivo. Iako je Dikens, na neki nacin, u samoj srzi storije i iako je eventualno ostvario kontakt sa Drudom i drzi nas u saci informacijom da je Drud u osnovi neuvidjavni krimi mastermajnd, sada on – kako nalaze prava biografija – naprasno odlazi na jos jedno putovanje po Sjedinjenim Drzavama ["ne bih li pobjegao od Druda!"] i stafetu Drudovog prokletstva baca u Kolinsovo krilo, koji je vec donekle pod Drudovim uticajem, ne bi li se njegov prisni prijatelj mozda bolje nosio sa tim zlotvorom.

Anemicna prica se na ovom mjestu jos vise razvodnjava i gubi hrabrost koju je u velikoj mjeri posjedovao The Terror cak i nakon svojeg momentuma do polovine romana, i mozda strijemi postati nesto vise od pseudo-gotike sto u isto doba rapidno rasipa svoj élan, ako ga je ikada uopste i posjedovala. Zavidni mehanicki opisi smrdljivog, gnusnog Londona ovoga puta nam samo cine medvjedju uslugu. Drud je sada ziv; Drud je sada mrtav; a mozda je Drud i sveopsta mastarija. Uzgred cemo – ne bi li nas se odrzalo u uvjerenju da smo jos uvijek u dodiru sa nekadasnjom realnoscu i zivotima pravih licnosti – dobiti i par odlomaka iz Kolinsovih pisama njegovoj majci koju je mnogo volio i eventualno naslutiti da je Drood, u stvari, traktat o Kolinsu koga, ironicno, Simons uopste ne cijeni. [Ekvivalentno tome, i The Terror bi, prirodno, ispao izbljuvotina da smo mamuznuti da citamo citavu jednu monotonu vanbrodsku povijest kapetana Frensisa Kozijera, zar ne?]

Simonsova ocigledna nemogucnost da na 800 str. nacini svoje likove i ovlas vecim i zanimljivijim od njihovih pukih imena potencijalni je i kompliment autoru koji se naizgled pretjerano naglo uselio i odomacio na viktorijanskom podneblju da je na kraju imao svjesnih tegoba da se vrati u danasnjicu. Iskreno receno, dobar dio viktorijanske literature jedva i da se moze imenovati zrelim i odraslim u poredjenju sa onim sto se u isto vrijeme pisalo i objavljivalo na americkom kontinentu, no Dikens je za razliku od Simonsa barem dobro razumio djeciji um [s cime se malo staromodnih Viktorijanaca moglo podiciti], pa se moze navesti kako je nekom autoru sasvim dovoljno da tokom svojeg opusa postane gospodar barem najmanjeg djelica ljudske psihe. S druge strane, gledajuci na autora iz prizme ovoga projekta i iz prizme nasih danasnjih standarda, limiti Simonsove imaginacije da pojmi sta se u stvari odvija u umu jednog odraslog intelektualca, nalik Kolinsu i Dikensu, koje svakodnevnim detaljima i postupcima zamaskiranim da budu sve osim predvidljivi, i najposlije svodi na jednoobrazne konfuzne epizodiste i to samo da bi usaglasio njihov fiktivni zivot sa faktivnim zbivanjima, toliko zaprepascuje da se s razlogom ta danasnja spisateljska anksioznost moze imenovati viktorijanskom.

Tvrdoglava posvecenost koju Simons bespostedno iskazuje prema svojoj ocito viseznacnoj tematici nakon nekog vremena kod citaoca samo pocinje da predupredjuje protivljenje da nastavi dalje i umjesto toga da preskoci, zasjece, napravi precicu kroz svo to mnostvo podredjenog detalja i mozda nekako stigne do najagilnijih dijelova istinske fikcije. Medjutim, istinska fikcija nije ono sto ova knjiga treba da predstavlja – iako novelizacija stvarnih ljudi ni u kom slucaju ne otklanja potrebu za fiktivnom metodom u rukama pravih pisaca. Simons je pretjerano odlucan da nam pruzi sto jednostavniju lekciju iz istorije, sa sjedinjenjem na likovima umjesto na zapletu. Ponekad se dubiozni dogadjaji redjaju samo zato jer je to njihova duznost na papiru. Neki od nas ipak svoju istoriju vise vole nerazblazenu.

Na kraju krajeva, pod naporom nekolicine inteligentnih ljudi u svemu ovome sigurno se moze negdje locirati prica i brze-bolje preliti krecom ne bi li se sacuvao taj otisak za novog editora sto bi od nje napravio neku vrstu scenosleda/obimnijeg sinopsisa za Simonsa i njegov napor da od toga nacini finalni tekst: mejnstrim, horror, trans- ili kvazi-istorijski – kakav god njemu imponuje. Do tada ovo nece ostati roman, cak ni u pikvikovskom smislu.


   3

Ako mogu da pretpostavim po kratkom sadrzaju, prvi roman Metjua Perla podsjeca na veoma popularan period piece triler Alijenist proslavljenog Kejleba Kara koji sam kupio u prevodu [samo zbog istorijske podloge] i sa kojim sam imao slicnih problema kao sa Simonsovim Droodom, no imam osjecaj da bih radije dvaput procitao The Dante Club [ipak, glavni likovi su istaknuti autori i pjesnici] – kakav god da je – nego se ponovo vratio Alijenisti. Uglavnom, nisam mogao lagano preci preko primarne ideje Karovog djela a to je da se vucem kroz iznureno detaljisanje izvjesnog psihologa u Njujorku s kraja pretproslog vijeka i njegovim naporima da shvati da taj cudni grad pohodi nesto sto danas znamo da se zove serijski ubica.

Sagledivo sa time, svaki komad informacije koji alijenista skupi i svari o tajanstvenom neljudskom krvoloku, doticni psihijatar [Sherlock Holmes wannabe] odradjuje i klasifikuje na apsolutno isti nacin kao sto i danas to cine policijski profajleri u hiljadu filmova i hiljadu romana; osim toga, prica nagadjanja i istrage je apsurdno jednostavna.

Da li je sve to mozda trebalo da me uzbudi kao dok sam, recimo, citao Red Dragon, By Reason of Insanity ili The Silence of the Lambs? Naravno da ne, jer knjiga kao sto je Alijenist samo moze da nagadja da kuva zaplet kao neki od tri spomenuta romana. Identicno predubjedjenje stekao sam i dok sam gledao prvih cetiri-pet epizoda hvaljene britanske serije "Life on Mars". Mozda se docnije prica te serije vine u atmosferu, medjutim dok sam ja prisustvovao njenom toku nisam nikako mogao ukapirati kakvu prednost i inovaciju moze donijeti detektiv iz danasnjeg doba sto, igrom vremeplovnog slucaja, zaglavi u nostalgicnoj atmosferi 70-ih, i to u omanjem britanskom gradu.

Ovim uvodom u Perlov roman planiram samo ustvrditi da mnogi danasnji pop-pisci teze takvim ekstremnim literarnim izopacavanjem pri konstrukciji zapleta: kada vec ne mogu ispricati pricu smjestenu u danasnje vrijeme [otprilike su svjesni da je apsolutno nezanimljiva], oni je samo izokrenu i smjeste u doba kada takvog zapleta prirodno nije moglo biti, da bi ga najposlije razrijesili na nacin koji bi takodje upotrijebili da su je prvobitno smjestili u danasnje vrijeme.

         ...............

Drugi Perlov roman, The Poe Shadow, kao i njegov najnoviji, The Last Dickens, ima post-faktumsku tendenciju: pricu zapocinje od smrti onoga o kome ce se govoriti, u ovom slucaju od smrti E.A.Poa. Razlika izmedju The Poe Shadow i Drood-a jeste sto Simons, mozda i s pravom, od samoga pocetka tretira svoj tekst kao nesto sto ce u medjuvremenu – stilski i u tonalitetu – zadobiti i levijatanske razmjere. Ton Drood-a ne prestaje da bude depresivan, na mahove i prijeteci, u namjeri da time samo filuje kojakakvu mracnu psihologiju drvenastih likova, ma koliko se amaterski prica razvijala, odnosno stajala u mjestu.

Perlov roman, kao prvo, daleko je strucnije napisan, medjutim ne samo zato sto bolje stoji u rukama i brze se cita [za razliku od The Terrora na slicnom broju strana, Drood je osjetno krupniji i komplikovan za drzanje]. Perl je svjestan da kreira popularnu fikciju i ne nada se prvom sljedecem Bukeru. U njegovom tekstu, kao i kod Simonsa, postoje dijelovi sa nesto detaljnijim objasnjenjima metnutim u konverzacijama, koje Perl savrseno odmjereno dijeli na didaskaliju [naratorovo prepricavanje] i na dijalog. Kod Simonsa, kada je konverzacija u pitanju, svako razvucenije zbivanje u dijalogu i ostaje izmedju dvojice ljudi u razgovoru, sto opet moze biti i stvar licnog ukusa. Vrijedi ovdje i napomenuti da kod Perla tekst ne djeluje pretjerano ugusen biografskim podacima i rasplinutim pricanjem.

Na jednoj strani, Simons zeli da nam pruzi ubjedljivu 3D varijantu svojega svijeta, a Perl, na drugoj, samo pokusava da nas i sebe zabavi – obje storije, u stvari, posjeduju identicnu zanrovsku udicu koja vec od starta salje jasnu poruku citaocima da ono sto slijedi treba da bude nadasve uzbudljivo, u najmanju ruku interesantno, ako ne i vise od toga, i da se niposto ne radi o necemu nalik na romantizovane biografije Irvinga Stouna i Gaja Endora [bez obzira sto im je par njih nadasve impresivno]. U ovom slucaju, jos je bolje ako postujete lik i djelo E.A.Poa. No, pod pretpostavkom da sada prvi put dolazite u dodir sa njime, umjesto iscrpne biografije i odlomaka iz njegovih prica mozda na kraju, u osnovi, dobijete i simpatican, citljiv krimic. Odnosno, ugodan osjecaj koji je Perl ocito s uspjehom stvorio u svome prvijencu.

Moguce je da je Simons shvatio svoj novi projekat pretjerano ozbiljno, narocito nakon prilicno – glede vremenskog razdoblja – vjerodostojnog romana kao sto je to The Terror. Taj roman ipak funkcionise na nekoliko nivoa i hvata idealan zalet na vise od trista stranica zbog usamljene, klaustrofobicne lokacije gdje se prica odvija, ali nikada ne dozivljava ocekivanu transformaciju; i najposlije se urusi u sebe...

U romanu Drood, Simonsovih par segmenata, recimo, dok Dikens i Kolins poglavlje-po-poglavlje detaljisu o scenosljedu Kolinsovog narednog djela i Dikens ga ubjedjuje da prvobitni besmisleni naslov promijeni u kojekakav The Moonstone ['Zuti Dijamant' kod nas…], kao i Kolinsova tumacenja Dikensovog ne bas popularnog romana Our Mutual Friend, svojom svjezinom i atipicnoscu, ma koliko nebitne, ako dobro pamtim, jedine i strce iz suve, nezanimljive price i sigurno pripadaju nekom drugom, boljem romanu. U Drood-u Simonsov Dikens na par mjesta spominje i E.A.Poa.              

Edgar Alan Po je antiteza Dikensu, i kao javna licnost i kao autor, premda njegov tezak zivot uopste nije abnormalan kao sto se vjeruje. To je, naime, obican zivot jednog pisca u svijetu posvecenom komercijalnim vrijednostima. Takodje, njegove kritike, eseji i marginalije nisu nista gore od njegovih prica i poema preko kojih je s pravom stekao besmrtnost. Neki cak kazu da je upravo zbog pojedinih knjizevnih kritika sebi namicao neprijatelje, za zivota i nakon. Jedino je sigurno da je umro prerano, u cetrdesetoj godini zivota.

Po ovim ili onim medicinskim izvjestajima, zavisno od biografije koju citate, Po je bio dijabeticar. Po drugim, jedva i da je volio piti, odnosno uopste nije bio pijanica, jer nije dobro podnosio alkohol. Ne postoje dokazi da je redovno uzimao opijum; kao i svako drugi u tom periodu – poput Vilkija Kolinsa i mnogih drugih poznatih licnosti na oba kontinenta – svoju tugu vjerovatno je utoljavao u laudanumu. Dalje, Po je imao jalov posthumni PR. Izvjesnog Rufusa Grizvolda je Po naivno odredio svojim literarnim predstavnikom. Evo sto je ta prikaza napisala dan nakon Poove sahrane, nekoliko redova apsolutne hladnokrvne formalnosti koji su nekako promakli kroz prste M.Perlu:        

Edgar Alan Po je mrtav. Umro je prekjuce u Baltimoru. Ova objava prenerazice mnoge, medjutim malo njih ce zaliti za covjekom… on jedva da je imao prijatelja; stoga ce zaljenje na racun njegovog preminuca primarno biti sugerisano kroz literarnu umjetnost sto je izgubila jednog od svojih najsjajnijih, no i najnestalnijih zvijezda.


[Docnije je Grizvold, zbog novca ocito, napisao Poovu biografiju i samo dodao hrpu fabrikacija na vec postojeci spisak neprijatnosti koje su posthumno pisane o autoru.]

E.A.Po je umro u Baltimoru, svojem rodnom gradu, pod nerazjasnjenim, misterioznim – uistinu poovskim – okolnostima. Ono sto predstavlja misteriju i od cega je Perl satkao realnu pricu, jeste cinjenica da Po u stvari nije ni trebao tih dana da bude u Baltimoru, u navodnoj potrazi za sponzorstvom za vlastiti novi knjizevni casopis The Stylus.

Naime, Po je napustio grad Ricmond, u drzavi Virdzinija, i parobrodom se zaputio ka svojoj kuci u Njujorku sa medjustanicom u Filadelfiji, gdje je trebao da uredi knjigu poezije izvjesne gospodje Marguerite St. Leon Loud. Istovremeno je, nekoliko dana ranije, zamolio svoju tastu [iz drugoga braka] da mu posalje pismo u Filadelfiju adresiranu na pseudonym E.S.T. Grey i razlozi ove zelje su potpuno nepoznati. Medjutim, Po se nikada nije obreo u Filadelfiji, niti se ikada vise vratio u Njujork. Umjesto toga neosnovano i nenajavljeno se pojavio u Baltimoru. I o narednih pet dana koje je proveo u njegovoj okolini nista se ne zna.        

Kako sam Perl pise u pogovoru, The Poe Shadow prezentuje detalje o Poovoj smrti koji se smatraju najautenticnijim, zajedno sa originalnim otkricima koja nikada prije nigdje nisu publikovana. Njegov junak je Kventin Hobson Klark, mladjani advokat i fanaticni ljubimac opusa opskurnog pisca E.A.Poa. Eventualno su njih dvojica razmijenili desetak pisama u rasponu od cetiri-pet godina, kada se Klark obavezao da njegova advokatska kancelarija zastupa Poa na sudu u slucaju ako neko od Poovih literarnih neprijatelja bude htio da podrije autorove planove vezane za nastanak knjizevnog casopisa The Stylus. Po je objerucke prihvatio ovu ponudu i zakazao sastanak sa Klarkom. U medjuvremenu je umro, i to samo par ulica dalje od Klarkove kancelarije a cega ovaj uopste nije bio ni svjestan, vec je o tome dan-dva docnije saznao iz novina.

Ponesen vijescu o cudnovatoj smrti E.A.Poa i svakojakom blacenju po novinama, Klark se odvazava i odlucuje da stane na rep citavoj misteriji. U to ime, on napusta svoju vjerenicu i posto-poto odlazi u Pariz gdje ce prvo, izmedju par kandidata, pronaci covjeka po kome je Po sazdao besmrtni lik Ogista Dipena, ne bi li ga sa sobom vratio u Baltimor kao nuznu pomoc.

Ovaj roman niposto nije kratak na svojih 350-ak strana. Na mahove se cini da je radnja razvucena i, kroz par iskarikiranih i obligativnih scena, vise naginje senzacionalistickom pristupu, medjutim to je ocita mehanika koje se ovakvo stivo nimalo ne stidi. Recimo, ako je Perl od ovoga htio napraviti pretjerano seriozan roman, obzirom da razglaba o zaista ozbiljnim stvarima i da uvijek strijemi da u citaocu na neki nacin evocira paranoju, strah i uzas dijela zivota kroz koji generalno monotoni protagonista naglo treba da prodje, ne bih rekao da je Perl u tome uspio sto procenata. Zaplet obicno nadvisi Perlove likove, sto se najprije ogleda u njihovim neprirodnim reagovanjima u odredjenim situacijama, no to je razumljivo ako se ocekuje da nas tako prica ipak povede blize poeticnom cilju i ka, moguce je, nekom skorasnjem nastavku sa istim likovima.

Daleko od remek-djela, svakako, ali vrijedno paznje sporadicnog ljubitelja istorijskog whodunit-a i neuporedivo zreliji od Simonsovog romana. Na kraju, moguce je da je mojoj malenkosti Perlov roman teze pao obzirom da sam na njega gledao iz nesto perverznije perspektive jednog ljubimca Poa, ni sam ne shvatajuci sta u stvari prizeljkujem da se desi, posto sam vec u startu znao da Po nikada nece biti jedan od protagonista…          

Takodje, ako neko ima savjet-dva kako citati nove kvazi-istorijske romane za koje vjerujem da se ovuda prevode u velikom broju....  

_____________________________

Slijepo crijevo:

Posljednji prilicno dobar istorijski roman koji sam procitao je The Virtues of War Stivena Presfilda; od njega najposlije zaista nista nisam ocekivao, ali sam bio primoran da ga procitam jer govori o necemu sto me je oduvijek zanimalo.

Simonsov roman Drood dodacu na spisak izrazito losih popularnih romana [u sustini ovakvih romana nikada ne bi trebalo da ima mnogo] od kojih zbilja nesto i jesam ocekivao; dakle uz:

1) sve posljednje Kingove romane;

2) The Last Witchfinder Dzejmsa Moroa [zbog ovoga nisam uzeo najnovijeg Moroa]; i

3) The Queen of the South Artura Perez-Revertea [ovaj je trebao da bude obrt na Monte Krista cega vise mozda ima u The Poe Shadow; inace sam veliki ljubitelj Reverteovog Diminog kluba po kome je snimljena Deveta kapija].

______________________________

[Goran Skrobonja]

Prevod Druda biće gotov krajem maja, što znači da će ga Laguna verovatno objaviti pre Sajma knjiga.

[Goran Skrobonja]

BTW, taj roman o Hemingveju (The Crook Factory) mi je bio apsolutno oduran. Nikad neću zaboraviti onu "akcionu" sekvencu kad se dva agenta ganjaju kroz fabriku cigara na Kubi, pri čemu je Simonsu to bio zgodan izgovor da zatrpa čitaoca gomilom potpuno nepotrebnih podataka o tehnologiji izrade čuvenih kubanskih cigara koje je iščeprkao pripremajući se za roman, verovatno na netu.

[Meho Krljic]

pri čemu je Simonsu to bio zgodan izgovor da zatrpa čitaoca gomilom potpuno nepotrebnih podataka o tehnologiji izrade čuvenih kubanskih cigara koje je neki mladi Rom koga je Simons platio za research iščeprkao pripremajući roman, verovatno na netu.

Ispravljeno.

[Ghoul]

E.A.Po je umro u Baltimoru, svojem rodnom gradu, ...Istovremeno je, nekoliko dana ranije, zamolio svoju tastu [iz drugoga braka]

po je rođen u bostonu.

i nije imao nikakav 'drugi brak' ženio se samo jednom, te tako nije ni mogao imati drugu taštu sem gđe klem.

inače, super što nam se tripp vratio (?) sa zanimljivim i iscrpnim čitanjima ovim naslova.
 

[angel011]

Tripe, tvrdiš da nikad nisi bio Simonsov ljubimac - otkud to znaš? Rekao ti je?

I kako znaš da jesi bio Poov ljubimac?  

[Tripp]

Da, u pravu si za Boston i g-dju Klem. Imao sam volje da jednom prodjem kroz historical note [pogovor] onoga Perla, mada iz nekog razloga vjerujem da sam bas u njegovom romanu naisao da je EAP imao vjerenicu, ili mozda drugu zenu; ocito sam pobrkao lonce. Mea maxima culpa. Bolje reci, moje sjecanje na onu Silvermanovu biografiju Poa prilicno je zakrzljalo nakon toliko godina. I slazem se da nikada ne mogu biti ljubimac ove dvojice ljudi, obzirom na svoju strucnost. I kad smo vec kod toga, tek sad primjecujem da na The Poe Shadow svoj blurb salje niko drugi do Dan Brown; samo superlativi o Perlu. Zanimljivo.

     Palo mi je na pamet da napisem nesto o necemu, a kako nemam svoj blog... Juce sam na amazonu nabasao na gomilu pozitivnih kritika o Drudu i mnoge nisam ukapirao.

     Btw, cuo sam davno da je Simons zbog The Crook Factory uspio da se uvuce na Kubu i tamo provede nekoliko dana.

     I da skrenem sa teme, da li ovo znaci da se NEKRONOMIKON konacno moze kupiti u nekoj knjizari u BGD, ili sta?

[Ghoul]

kao što si i sam napisao gore, po se, nakon virdžinijine smrti, udvarao dvema ženama, ali nijedna od njih nije formalno bila niti njegova verenica, a kamo li supruga; šta više, majke tih njegovih udvaraljki bile bi zgrožene da ih neko nazove taštama - roditelji sare helene vitmen su se energično protivili druženju svoje kćeri s tim autorom morbidnih priča i pesama, te pijancem i ko zna šta sve ne.
ja sam u svom putopisu iz providensa (vidi moj blog) opisao i okačio fotku bašte kuće vitmenovih gde je po čekao saru tj odakle ju je dozivao na potajne sastanke; kao i sliku starog groblja na kome su se družili u noćnim časovima, skriveni od sveta.

NEKRONOMIKON imaš sasvim sigurno u knjižari BEOPOLIS u Bg, a možda u još nekoj (svakako ima kod bobana).

[Usul]

...Simonsu to bio zgodan izgovor da zatrpa čitaoca gomilom potpuno nepotrebnih podataka o tehnologiji izrade čuvenih kubanskih cigara koje je iščeprkao pripremajući se za roman, verovatno na netu.

Ah pa to je onaj odurni metod koji primenjuje Dean Koontz u svojim ispljuvcima od knjiga.... Procitao sam svojevremeno 1,5 knjiga od njega i batalio. Dosadno do zla boga...

[angel011]

Ume to Simons, "akcione" scene u kojima dva lika u beskraj raspravljaju o nečemu što ima malo ili nimalo značaja za radnju, kako bi autor pokazao da je mnogo načitan&obrazovan&kulturno uzdignut. Poželiš da ga potapšeš po glavi i kažeš mu da jeste, baš je pametan, ajd' nek' konačno kaže šta se tu dešava. Ili poželiš da ga mlatneš, zavisno od temperamenta.

[Tripp]

Pa, i ne mora da znaci. Sve te priproste informacije, ako ih mogu tako nazvati, danas su pristupacne kao nikada prije. Sumnjam da moderni autori misle da ce na taj nacin intelektualno porasti u ocima citalaca, ali sam misljenja da vole da podilaze sebi kako ce im, u tom slucaju, roman ispasti nadasve bolji i bogatiji.

Vecina tih informacija u stvari gusi stivo, posto se obicno nadju na mjestu gdje, tehnicki, ne pripadaju. Velikani, nalik Apdajku, Mejleru i Tomu Vulfu, takodje vole da detaljisu i barataju opstepoznatim informacijama. Samo procitajte Apdajkov roman The Terrorist, amaterski odradjen od strane covjeka koji naprosto nije vican tim temama i koji neko cak svrstava i u trilere. Nije nepoznato da se vecina velikana odvazi da odradi nesto u nekom dobu svoje karijere sto se potpuno kosi sa njihovim literarnim etosom. Ali malo njih uspije u tome. Da to isto, na identican nacin, ucine popularni autori, kritika bi ih odmah proglasila supljima i iznemoglima.    

Recimo, prvi roman Toma Klensija koji sam procitao bio je Crveni oktobar, i to u odlicnom hrvatskom hardkoveru Mladosti s kraja 80-ih [prevod je bio krcat zaista korisnim fusnotama i ovaj roman mi nikada nije vracen, i stvarno mi je zao sto ga vise nemam…]. Klensi usred scene saspensa, ako dobro pamtim, pocinje detaljisati o radu nuklearnog reaktora u podmornici na skoro stranu i po. Cak i u Klensijevim romanima ova informacija je donekle visak, iako je neki dobar editor sigurno mogao naci mjesta za to na drugom mjestu. Zasto da ne? Ionako sam misljenja da mu se romani citaju kao simpaticna uputstva za cirkular. S te strane sumnjam da ce neko reci kako Klensi misli za sebe da je sveznajuci, obzirom s koliko nas je informacija opskrbio u toku Crvenog oktobra, posto je ocigledno da glup covjek sigurno NE MOZE napisati jedan onakav roman. Na kraju krajeva, apsolutno i s pravom mozete da se ne slozite sa njegovim tumacenjem stvari i ideologijom, ali ne i sa njegovim intelektom. Meni svakako imponuje da saznajem gomilu stvari dok citam fikciju i to mi rijetko kad smeta, osim ako su ti detalji nisu dobro odvagani i rastrkani.

Simons, na primjer, uopste nije los u navodjenju opstepoznatih stvari [-cak i moja malenkost ima Ekrojdovu biografiju o Dikensu a koju nikada nisam procitao od korice do korice; sve to sto on navodi manje-vise postoji u njoj...-], medjutim mimoisao sam se sa svrsishodnoscu svega toga u njegovom projektu o Dikensu.    

Sto se toga tice, glup covjek mozda moze napisati The Da Vinci Code, jer barata informacijama i podacima koje svi mi sada, u ovom trenutku, mozemo pribaviti ako imamo vrlo malo novca i odemo do prve knjizare.

Nasuprot tome, Umberto Eko u Imenu ruze razglaba i ponekad nas cak i zagusi informacijama koje cemo vrlo tesko moci da lociramo i u najnovijim istorijskim knjigama, i ko-zna-cemu, o srednjem vijeku. I ne samo to, nego je Ekoovo znanje o zapletu prilicno staromodno [o cemu govori i u svojoj naknadno publikovanoj postili], hocu reci bezgresno. Zato je Ime ruze djelo genija, a The Da Vinci Code i nije bas.

[angel011]

Sumnjam da moderni autori misle da ce na taj nacin intelektualno porasti u ocima citalaca, ali sam misljenja da vole da podilaze sebi kako ce im, u tom slucaju, roman ispasti nadasve bolji i bogatiji.

Da... Moglo bi da bude i tako.

Koji god da im je motiv, takav postupak smeta kad se pretera s njim, osim ako to uradi genije poput Eka.

[Tripp]

Imao sam problema sa Haldemanom. Ne znam kako drugi stoje s njim. Tip je osvojio po dvostrukog Huga i Nebulu za romane The Forever War (1974, 1975) i Forever Peace (1997), za šta mislim da ove nagrade zdravo za gotovo uzimaju sve što im se iole učini ozbiljnim. Koliko sam shvatio, Forever War prednjači kao njegovo najreprezentativnije djelo u tom serijalu koji se generalno vodi kao slabašan i to samo zbog nastavaka. I tu nije kraj.

U par navrata čitao sam da je Ridley Scott još nakon Aliena imao na umu da snimi Forever War, ali da mu to tehnologija nije dozvoljavala. Nešto poput Eastwooda koji je desetak godina prije Unforgiven kupio Peoplesov scenario, kako bi mogao da ga snimi mnogo docnije; ili Cameron koji je, navodno, priču za Avatar imao još prije deceniju-dvije, ali nije imao kvalitetan CGI kao backup.

Sada se ista priča vratila. Scott valjda ima u planu scenario za Forever War i postaraće se da bude jedan od njegovih sljedećih projekata, i – nakon što je vidio neke dijelove Avatara i oduševio se izgledom – planira da ga odradi u 3D. Moguće je da ta premisa može zaživjeti u vizuelnom formatu. Ipak, Ender's Game, totalno besmislen roman za djecu (u stvari, smislen je za onu djecu koja nikada nisu čitala SF ili fantasy), još uvijek ne može da dobije zeleno svjetlo u Holivudu, i to još u eri konstantnih dječijih fantazija i video-igrica (vjerovatno zbog prenatrpanosti sličnih projekata).

Prerađene i uprošćene storije poput Districta 9, koji je najposlije ispao atipično remek-djelo (na prvo gledanje; imenovao bih ga "Srcem tame" SF filma, zbog frapantnog primitivizma kojim je prikazao maloumnu ljudsku rasu, premda je taj motiv mogao da ide do prodornijeg ekstrema), daju mnogo samopouzdanja ljudima kako da danas sklepaju nadasve gledljiv i jednostavan film, makar iz perspektive priče. Watchmen je takođe upisan kao gargantuanski uspjeh u mojoj knjizi utisaka, makar sa strane adaptacije popularnog djela. Možda će i Forever War eventualno izgledati dobro u oblandi trivijalizovanih no moćnih filmova kao što su The Thin Red Line i Saving Private Ryan, međutim već imamo anti-ratno SF remek-djelo Starship Troopers (1998) rađeno po jednom od najdesničarskijih, pro-militarističkih romana u američkoj žanrovskoj književnosti. Ipak, kao originalna književna matrica, Forever War je tek slabašna razvučena priča, i malo šta više. Eventualno ću elaborirati ovo mišljenje. 

Međutim, prvo sam pročitao The Accidental Time Machine (2007), Haldemanov pretposljednji roman, prevashodno zato što volim motiv hronomocije. Roman, iako se stilski uopšte ne ističe (mišljenja sam da Haldeman nije toliko literaran autor), u depresivnom opusu ovoga čovjeka vjerovatno će imati značajno mjesto. U pitanju je nimalo isprazna komedija što solidno opslužuje sopstveni žanr kroz humornu naraciju i ne trudi se krstariti kroz kojekakav epski zaplet; takvim sklopom podsjeća na zabavne romane Death by Hollywood scenariste Steven Bochco-a i The Road to Gandolfo Roberta Ladlama, što je sigurno njegov najbolji roman; bilo kako bilo, nijedna od ovih priča ne može se podičiti žigom jakog slova. The Accidental Time Machine je svakako interesantna, svježa (s obzirom na temu putovanja kroz vrijeme) knjiga koja se brzo čita; a posjeduje i prefinjen začin u vidu antihrišćanstva. Iako posljednja osmina romana oslabi na humoru i malko se zagubi u potrazi za efektnijim svršetkom, na kraju se sve kockice slože kao što se i očekivalo. 

Čim sam prošao kroz tu knjigu, sjetio sam se da ne pamtim ništa od davno pročitanog legendarnog naslova poput Forever War. I uzeo sam ponovo da ga čitam, i to ono integralno autorovo omiljeno izdanje Avona iz 1997, misleći da ću se toliko toga prisjetiti samo da krenem sa prelistavanjem. Kontao sam da maestralni anti-ratni romani poput, između ostalih, Helerove Kvake-22, Hašekovog Dobrog vojaka Švejka, Vojnovičevog Ivana Čonkina, čak i memoara Goodbye, Darkness velikog istoričara Vilijema Mančestera… i ne samo otvoreno anti-ratni romani nego djela sa najmanjim anti-militarističkim raspoloženjem naprosto ne mogu da izblijede u nečijem sjećanju, pogotovu u mome. Ovaj nekako jeste, i to u potpunosti. U to ime, odlučio sam da osvježim pamćenje. I proveo više od mjesec dana čitajući Haldemana, iako se uopšte ne radi o obimnom romanu. Verzija koju imam navodno je kompletan njegov tekst, jer je u svakom izdanju do sada nedostajala po kakva minorna kontroverzna rečenica ili neko veoma bitno poglavlje.   

Forever War, na kraju mi je bilo jasno, u stvari je priprosta i nekontroverzna antiteza Hajnlajnovog romana Starship Troopers (1959), u suštini period piece štivo valjano samo zbog doba kada je publikovano – u jeku Vijetnamskog rata – nalik precijenjenom Lovcu u raži. Haldeman je bio borbeni inženjer od 1967-1969. u Vijetnamu i zaradio Purpurno srce, što je za svaku pohvalu. Njegov prvi roman, kao i mnogi od gore pomenutih anti-ratnih, ne bježi možda od kategorizacije ali sigurno ne pruža materijala za smislen sinopsis.

Prvo, čitajući roman nisam uvidio da Haldeman glorifikuje išta, a kamoli da kritikuje vojsku, što se možda i očekivalo od njega u ovom slučaju. Razumno, uopšte nisam mišljenja da roman treba da se odlikuje nekom ideologijom kako bi ispao koncizan barem po pitanju smjera, no takođe ne zavidim autoru koji očito strijemi anti-ratnom djelu i uporedo stvara jednostavni Young Adult roman; otud i njegova mjerodavnost u 1970-im, glede imaginacije, ali nipošto i danas. Moguće je da bi pokojni Tomas Diš volio da je The Forever War dobio Pulicera što je i napisao u izvrsnoj studiji, The Dreams Our Stuff is Made Of, pošto je njemu Haldemanov roman više shodan mejnstrimu nego SF žanru (za Diša, a i mnoge kritičare, indiferentni Haldemanov debi je satira, što je mene takođe mimoišlo za svjetlosnu godinu). S druge strane moja malenkost bi istu nagradu radije prepustila jednom Entoniju Svofordu za uveliko potcijenjeni memoar Jarhead (2003), o prvom Zalivskom ratu, daleko esencijalnijem romanu izuzetnog literarnog, a i obrazovnog kvaliteta. 

Kod Haldemana je u pitanju sukob sa Taurancima kojeg su započeli ljudi pa, i pored toga što je svakome jasno da eventualno neće biti nikakve dobiti već samo gubitaka od toga rata, ljudi su uporni da ga održavaju i sasvim nepotrebno se sukobljavaju sa nepoznatim međuzvjezdanim neprijateljem. Ironija romana leži u tome što se rat vodi svjetlosnim godinama daleko od Zemlje, tako da glavni junak dok prevaziđe, recimo, dvadesetogodišnji staž u vojsci, planeta Zemlja je već prošla kroz 1143 godine istorije: beznadežni, doživotni rat. I to je sve. Ako želite da se smijete, otvorite Bila, galaktički heroj Harija Harisona i čitajte o njegovom pogledu na vojni život.

Da bi se stekao utisak o trivijalnosti ratovanja, autor pribjegava ne samo ne-glorifikovanju postojeće situacije već ide težim putem. On predstavlja ono što bi neko imenovao "detaljima" u epizodnim sekvencama jednoga nadobudnog Kunstlerrromana, o odrastanju protagoniste u manirizmu njegovog životnog poziva: prvo ga upoznajemo kroz vojni trening, potom kroz malo ratovanja, potom putem odsustva na ionako jalovoj Zemlji kao prekaljenog vojnika, pa onda ponovo u službi u vojsci koja ostaje jedina nada za ljude na Zemlji, a naročito za starog vojnika poput njega, na taj način nukajući čitaoca da sâm izvlači pouke. Zato je taj roman nekoliko puta prvobitno objavljen u formi priče ili novele, ali ne samo što ne sadrži nešto održiviju fabulu. Naime, roman je toliko jednostran da skoro promuklo, hladnokrvno, pripovijeda o nadasve jezivim stvarima da je najposlije osuđen da se, barem u mojim očima, uruši sâm u sebe. Poenta, iako razumljiva, nipošto nije svarljiva, dok je takav prosede danas već zastario. Najzad, 1975. godine, naduvanim hipicima i vojnim kvadriplegičarima, The Forever War sigurno nikada nije zvučao realnije. Stoga i ne čudi što je Haldeman stavio da na Zemlji, u budućnosti, uopšte neće biti nesrećnih ljudi. Svi ćemo živjeti u vještački-indukovanim halucinacijama. 

Potom su tu i Haldemanove takozvane među-ideje (anti-utopijske kontemplacije i deskripcije kolektivne ljudske zajednice na Zemlji poslije par vjekova) o tome kako će čovječanstvo tokom vremena postati homoseksualno i kako će Zemljom vladati jedan ogroman kompjuterski mozak i mi se, u nemogućnosti da funkionišemo racionalno, prepustiti njegovoj kontroli, kao unutar džinovske košnice… Radi se o totalno nesuvislim i nepraktičnim ekstrapolacijama zato jer iste, generalno, nemaju nikakvu svrhu u romanu po pitanju daljeg socijalnog komfora u ratovanju uopšte, a kamoli zbog zapleta koji, sâm zbog sebe, nema nikakvu svrhu ni da bude roman. Uostalom, neka nerazjašnjena razmišljanja pretjerano su desničarska, no valjda sâmo njihovo pominjanje daje im satirični karakter, i pored toga što ne sadrže osnovu za neko racionalnije značenje (uprkos tome, nadam se da je Haldeman čitao prve Dišove romane, The Genocides a naročito Camp Concentration, u pogledu zaokruženijih ekstrapolacija). Recimo, njegov razlog za dominaciju homoseksualizma jeste da ga zemaljska vlada ohrabruje pošto će se na taj način smanjiti prenaseljenost. A šta je onda sa prisilnom vazektomijom?
 
Tako je The Forever War dobio i Huga i Nebulu, da ne bi mejnstrim kritika nekim čudom preotela Haldemana od SF-a. Isto je SF zajednica nedavno uradila sa mejnstrim romanom dobitnika Pulicera, Michaela Chabona, The Yiddish Policemen's Union (2007), brže-bolje ga obgrlivši svojim najprestižnijim titulama.     

Moja primjedba je što The Forever War ni u jednom trenutku ne zvuči nimalo visceralno niti sadrži ikakav prijeteći stav (osim možda ako ga ne čitate pod lupom, vagajući svaku riječ), naprotiv, zvuči pretjerano infantilno, kao da sam nanovo čitao Svemirsku patrolu Roberta Hajnlajna, popularni Young Adult post-WWII roman, i s te strane Starship Troopers djeluje nadasve zrelije. Jedina njegova prednost jeste što je, tokom sedamdesetih, kada je Haldemanov roman nuđen izdavačima, svako u njemu prepoznao obrise vijetnamskog rata te je zbog toga bio odbijen više od deset puta. Odatle i sva ona kraćenja i zgroženost nekim pasusima koji su, promatrajući štivo iz današnjeg vremena, totalno nebitni ili sitničavi, donekle i potpuno nerazumni, međutim isti oni se moraju prihvatiti kao validni s obzirom na eru u kojoj su napisani. U doba Vijetnamskog rata Amerika je priprijetila da se ponovo uvuče u onu neprobojnu post-WWII mekartijevsku ljušturu i zauzme viktorijanski stav prema svemu što je iole blasfemično. Međutim, evolucija te zemlje na mahove kao da pokazuje abnormalnu putanju.

Ista ta zemlja je odstranila Bardžisovo 21. poglavlje kontroverzne novele Clockwork Orange (1962) bez obzira što je posljednje poglavlje dovodilo sve nihilističke pojedinosti u najbolji mogući red; dementni tinejdžer zagazi u punoljetstvo i shvati da je vrijeme da konačno počne voditi svoj pravi, ispunjeni normalni život. Ali, ne. Ista hrišćanska Amerika ostavila je da Bardžisov roman ostane sa naravoučenijem kao poručenim direktno od Satane i sa nekim prilično dobrim anti-biblijskim pasažima, dok je Haldemanu minuciozno kratila rečenice tipa, "Pušićemo marihuanu i biti srećni do kraja života", što dovoljno govori o besmrtnoj selektivnosti njene politike. S druge strane pogledajte, na primjer, američku verziju britanske serije "Cracker"; čini se da su "Murder, She Wrote" i "Hart to Hart" ispale manje krimi-sapunice od nje.

Iako možda tako zvuči, daleko sam od propagiranja ideje da je The Forever War bezličan roman, ali prosto ne mogu pobjeći od takvog utiska kada je već isti osvojio toliko nagrada i primio na sebe toliko pažnje. Sve vezano za njegovu prostodušnu poruku vrlo je jednostavno i obligatorno, i to skoro u déjà vu maniru. Hoću reći, razumijem da svaki naizgled pravični rat, sâm po sebi, vremenom postaje bezvrijedan, međutim činjenica da sam identičan utisak bukvalno fizički doživio čitajući Tatarsku stepu Dina Bucatija, u kome nema nijedne bitke, možda govori nešto o Haldemanovom romanu. Ili, prije će biti, o meni kao o čitaocu.

Na kraju, nisam čitao Forever Peace, koji je takođe pokupio prestižne žanrovske nagrade, no koji je napisan dvadeset pet godina kasnije pa je moguće da je taj apdejt starog teksta daleko kompleksniji i zreliji. Ipak, kako sam se sa prvim romanom mučio više od mjesec dana, ostaviću to zadovoljstvo za neko drugo vrijeme, a do tada kada mi zatreba valjanog anti-ratnog i anti-humanističkog SF-a okrenuću se pričama i ekstrapolacijama J.G. Ballarda.         

[Tripp]

[da ne gušim topik 'Upravo Čitam' kojekakvim glupostima – eventualno ću ovdje izbaciti i simpatičan Malzbergov txt o pisanju romana Tactics of Conquest – pa neka Boban, ili administrator, prebaci ovu temu negdje gdje ima malko više literature; mada, glavno pitanje je: da li je iko počinjao da čita dvotomnog Laguninog Drooda?]


   Beyond Apollo, Barry N. Malzberg, 1972

   Prošlo je sigurno 5-6 godina od kada sam čitao ovaj roman i mislio sam da će mi ponovni dodir sa njim možda trivijalizovati sjećanje na neke Malzbergove stvari. Dešava se često. S godinama mi memorija zajedno sa selektivnošću postaje sve nestalnija. Recimo, do juče sam za PKD-naslove kao što su The Man Who Japed, The Zap Gun a naročito Deus Irae mislio da su jedva prosječni; danas su mi osjetno iznad prosjeka. A, opet, neke druge naslove koje znam da sam volio, imam utisak da sam ih u potpunosti zaboravio čak i nakon nanovo pročitanog prvog poglavlja.   

   Dobitnik prve John Campbell Memorial nagrade za roman Beyond Apollo – u stvari jedine kojom je nagrađen za fikciju u životu – Barry N. Malzberg je jedan od onih opskurnijih SF autora što su bili konstanta u žanru s kraja 60-ih do kraja 70-ih, kada je i odlučio da prestane pisati. Roman Beyond Apollo se bavi jednom od nekoliko tema koje najčešće opsijedaju njegove romane: paranoičnim astronautima.

   Evo još nekoliko Malzbergovih trejdmarka iz kojih, iako repetitivni u opusu, svakako izrasta permanentno uvrnut SF: supruge/muževi koji znaju da su im muževi/žene lude, asasinacija JFK-a, psihoterapija i konjske trke. Na prvo čitanje sumnjam da ove teme zvuče i ovlaš gotivno. Odnosno, sigurno je Malzberg pisao o još koječemu, ali njegovi naslovi sa kojima sam upoznat generalno su bliski spomenutim tropama (ako ih tako mogu imenovati). Navodno je čovjek objavio više od 50-60 romana. I mislim da trenutno nijedan nije u opticaju. Čak ni SF Masterworks, proslavljena britanska edicija, nema nijedan Malzbergov naslov u izlišnoj ponudi. Ipak, odavno se govorka da upravo Beyond Apollo prolazi kroz filmsku masažu i ulazi u pre-produkciju. Matt 'Cloverfield' Reeves produciraće spomenuti projekat.

   Za razliku od Ellisona, kod Malzberga su najmanje provokativni naslovi. Priča je kvintesencijalni Malzberg, subverzivno tumačenje žanrovskih konvencija. Po onome što piše na poleđini ovoga pejperbeka čitalac bi pomislio da će zakoračiti u još jedan tipski SF o vanzemaljskoj pošasti. Daleko od toga. Malzbergov roman bi trebao da govori o besmislici čitavog toga eksperimenta slanja ljudske posade na okolne planete. U stvari, kako su Mjesec i Mars otpali iz programa kao destinacije gdje su se često dešavale tehnološke komplikacije, sada je red da se ljudi pokušaju spustiti na – Veneru, ne bi li utvrdili da li se neka vanzemaljska civilizacija krije ispod onolikog užarenog gasa i izbliza naučili još štošta novoga o toj planeti. Međutim, na koji se način Malzberg suočava sa ovom temom?

   Čak i u romanu koji obiluje tucetom, čini se, perspektiva iz kojih se može sagledati spomenuta situacija, nalazimo poglavlje gdje glavni junak, Hari M. Evans, jedini astronaut što se vratio na Zemlju sa propalog puta na Veneru, pojašnjava kako bi njegov memoar (u planu da ga napiše) na kraju trebao da izgleda:

...I zaobićemo, u romanu, moje pitanje, kao i pitanje Kapetana; umjesto toga napisaćemo 67 poglavlja – roman vidim da sadrži upravo toliko poglavlja, neka od njih će se ukrštati, a ostala će zvučati kao da im mjesto uopšte nije tu; podignućemo pravu malu magluštinu, mada ja ionako nisam pisac – i u nekim poglavljima prikazaću sebe kako raduckam dok ću u drugim prikazati moga prijana Evansa kako se igra a u ostalim drugim možda bi mogli da se pozabavimo kako Kapetan jebe, kako Kapetan diše, objektivnom istorijom putovanja, ali ni u jednom, apsolutno ni u jednom poglavlju, neću morati da detaljišem o ličnim stvarima, kako bi na taj način tajna polako, parče po parče, eventualno razotkrila svoje pravo lice (...)                            
     
   I to sam najposlije i dobio. Beyond Apollo je skoro hipnotičan u svojoj hipertrofiji ludila jednog astronauta, bez veće frikcije i kvantitativnih viškova. Kao i ostala njegova mračno-komična djela prilično je kratko (160str.), i kao u drugim njegovim romanima nisu likovi ti koji oblikuju situaciju već je obratno: mitologizovana situacija najvećma oblikuje njih. Isto tako, shvatio bih i kada bi mi neko kazao da je kroz ovu stvar prošao kao kroz olovo i da ne nalazi unutrašnju koherenciju. Moje je mišljenje da težište čitaoca treba da bude na tome šta on/ona očekuje da dobije od nekog žanrovskog romana i koliko je voljan da toleriše nečiji bezobrazluk, avangardnost ili pak sveopštu literarnu korektnost.           

   Malzbergove romane ne dave manična erudicija, peckave poente i višejezične pošalice. Svako poglavlje, možda i namjerno, okovano je ironijom i nipošto se ne odlikuje hladnoćom koju učestalo zatičemo kod Ballarda a na trenutke i kod PKD-a. Na mahove, kada ustalite čitati Malzberga, shvatite da je na neki način i te kako moguće da sve to napiše za vrlo kratko vrijeme, jer u nekom momentu kao da osjetite prepoznatljivu matricu pomoću koje on bez ikakvog kompromisa ređa svoje ludilo, međutim dok pratite (kvazi-)tokove njegovih zbivanja shvatate da – kao uostalom i kod PKD-a – u čitavom tome panoptikumu izopačenog SF-a postoji smisao i, što je najbitnije, odredište. Ne pretjerujem kada napišem da se nekoliko njegovih romana, uprkos žanru, čitaju kao izvrstan mejnstrim.

   Napokon, postajemo svjesni Malzbergove prodornosti tek kad sa sigurnošću pomislimo da romani koje on napiše nije mogao stvoriti niko drugi i – najbitnije – da je sasvim beznadežno tetošiti ikakva očekivanja u vezi njega: svaku temu koju je obradio još jednom će podriti na još spektakularniji način. Npr., Beyond Apollo je treći roman u nizu njegovog literarnog perioda što je bolovao od sindroma paranoičnih astronauta. I pored toga što nisam čitao prva dva naslova, Beyond Apollo je pokazao koliko je autor bio voljan otići u potrazi za još jednim seciranjem vlastite opsesije; koliko shvatam ni prva dva romana iz ove nevezane trilogije nisu ništa lošiji. Dabome, generički dekorum postoji i kod Malzberga, ali je on sasvim podređen autorovom geštaltu. No, onda se zapitamo zbog čega se njegov glas nije čuo mnogo dalje od fandoma.

   Kao i sve opsesije, Malzbergov roman povremeno može biti monoton a i smiješan. Oštrina njegovog inteziteta nije nešto što lako može sažvakati svaki čitalac/recenzent. Neke njegove stvari završavate i sa blagom dozom zbunjenosti i iritacije, ali onda, kao i kod otrova, treba ipak da protekne određeno vrijeme dok roman ne počne da djeluje. Recimo, Joyce Carol Oates je prilikom recenzije njegovog romana, možda ponajboljeg, Guernica Night (1974), razočarano zaključila da je roman isuviše metafizički, što je nešto što ona nikada ne bi očekivala da će naći u SF žanru.

   Isto su se sigurno proveli fanovi istinskog SF-a što su kupili Beyond Apollo samo na osnovu onoga što piše na poleđini knjige. Štaviše, ja bih rekao obratno; ponekad SF jednostavno treba da se liši standardizacije. Žanrovska fikcija je, u širokom smislu, fikcija ideje i ono što je razlikuje od mejnstrima u većini slučajeva jeste pitanje tempa, mada ima istine u tome da sve što uzmemo da čitamo, čitamo sa nekim, makar i površnim, predznanjem. Ne čudi što je brojnim ustoličenim autorima SF-a ovaj žanr eventualno dosadio zbog sopstvenih ograničenja koliko i zbog kritičkog nepoštovanja. Jedan od tih je i Malzberg. Kurt Vonnegut je izjavio da sve dok kritika ne nauči razliku između naznaka 'SF' i 'WC', on želi van iz žanra. Tako da ispada da je Malzberg tokom čitave svoje karijere tavorio na nekom književnom međuspratu, negdje na jezovitoj imaginarnoj Antiterri.

   Čak ga ni mnogo docnije, kao i Filipa K. Dika, Lavkrafta i Džima Tompsona, zaslužena slava nije sustigla (a za razliku od ove trojice, BNM je još uvijek živ). Najposlije, iako još ne mogu precizno sagledati njihove opuse – PKD je vjerovatno impresivniji za nijansu, kada se sve uzme – mogu zato tvrditi da je Malzberg daleko bolji stilista od PKD-a. Isto tako držim da su najmanji pokazatelji oduvijek bile nagrade. PKD je za života dobio samo dvije, jednog Hjuga i jednog John Campbell Memoriala.

   Ono što se meni dopada kod Malzberga jeste što u stvari podsjeća na Besterovu produženu ruku, a ja zbilja volim Alfreda Bestera. Nije me zato iznenadilo kada sam otkrio šta je napisao o Besteru u predgovoru svoje priče "Uncoupling":

The best stylist pound-for-pound (I'd make him a light heavyweight) in the history of this field is probably Alfred Bester, and "Uncoupling" is a shameless pastiche, proving if further demonstration be needed, that I retain my ability to write in the style of any writer, living or dead, although I am not quite sure why I ever found this necessary.

Alfred Bester is distinctly living, sixty years old at this time and writing, after a long pause of years, at Holiday, at the top of his form. A partial novel of his, The Molecular Men, was presented to Ed Ferman and I in our capacity as dual editors of Final Stage (Charter House, 1974) about a year ago, and on this evidence, on this tribute to the will and spirit and fire and drive of Alfred Bester, I would say that this man's career, thirty-five years after his first published story, still lies ahead of him. Of no writer could be more said; someday, perhaps, it will be said of me.   

"Uncoupling" was written shortly after I encountered the aforementioned The Molecular Men as a tribute to a writer who I greatly admire. If it works, it works on Bester strengths; any weaknesses are my own.



   Drugo priznanje koje je Malzberg dobio bio je Lokus, i to prošle godine, za zbirku njegovih esejističkih osvrta o žanru, Breakfast in the Ruins: Science Fiction in the Last Millennium (Baen, 2007), možda jedinog BNM-ovog naslova u prodaji u USA, krcatog protestima i optužbama koliko i hvalospjevima o žanru.

   Tamo ćemo saznati da su prvi otvoreni seksualni motivi počeli sa Murkokovim New Wave časopisom New Worlds – ne zaboravimo, naravno, ni F.H. Farmera – što je onda Harlan Elison odlučio pretpostaviti u antologiji Dangerous Visions (1967) gdje je među 33 participanta u stvari seks bio bezmalo glavni pokretač svake priče, dakle nešto što se tada navodno nije objavljivalo u standardnim žanrovskim časopisima. Potom je 1968. u časopisu Galaxy Silverberg uspio ubaciti "fuck you"; isto je učinio početkom 70-ih i to ponovo u Galaxy-ju odmah pošto je Ellison ubacio "shit" u Fantasy & Science Fiction a prije nego što je sâm Malzberg podmetnuo "cocksucker" u časopisu Fantastic (na kraju ovih podataka, u fusnoti, Malzberg je napisao: potreban je autor istinski velike književne pozadine i ambicija da jednom literarnom pravcu doprinese nešto ovako krupno). Kao što se vidi iz priloženog, veoma moćna esejistika. 

   Evo šta je Harlan Ellison napisao o Malzbergu (sa poleđine romana Herovit's World, 1973)

   "There are possibly a dozen genius writers in the genre of the imaginative, and Barry Malzberg is at least 8 of them. Beyond Apollo put me out of commission for three days after reading it, Herovit's World destroyed SF clichés long overdue for immolation, and The Destruction of the Temple's effects on me can only be described in terms of the Rape of the Sabine Women… Malzberg make what the rest of us do look like felonies!"


   Theodore Sturgeon, Galaxy Bookshelf:

   "I don't think I can review Barry Malzberg's as fast as he writes them. Not only do they cascade all over my desk, but there he is in anthology after anthology, and he has not completely abandoned the magazines. I have expressed before in these pages how impressed I am with this man. I do not see how anyone, with the possible exception of Philip K. Dick, whose works, each one of them, are so unpredictable or so outrageous and outraged."


   Za kraj, Malzberg je neke svoje romane – ako ne i dobru većinu njih – pisao  strelovitim tempom (Disch je njega i Silverberga nazvao "speed demons"), ne bi li uzeo novac ili uhvatio dedlajn, mada sumnjam da je imao PKD-ovski intezitet. Poznato je da je u jednom terminu PKD za dvanaest mjeseci napisao 6 romana, a u narednih pet mjeseci još 3 – plus ko zna koliko priča i eseja u međuvremenu. Mada, za Malzberga se priča da je potpisao preko 300 priča.   

   Pojedine romane je sastavio prema svojim pričama, što je bila standardna procedura u toj eri. PKD je isto tako produžavao novelete u ne baš visoko zanimljive romane kao što su Dr. Futurity i Vulcan's Hammer. Takođe je prilično solidni The Penultimate Truth načinjen uz pomoć četiri Dikove priče. Koliko znam, Malzberg je identično učinio sa romanima The Men Inside (1973) i Tactics of Conquest (1973), između ostalih. Nadam se da ću u toku dana izbaciti ovdje njegov esejčić o tome kako je nastao ovaj potonji, ne bi li pobliže vidjeli ovog autora na djelu. 

   Mislim da su ovakvi naslovi, prilično kratki, koji nikada nisu objavljivani kod nas zaslužili da i ovdje ugledaju svjetlost dana, možda baš i po današnjim beogradskim edicijama gdje se publikuju domaći autori, kroz novele, romane i priče: Malzberg, Bester, Farmer, PKD, Ellison, Ballard, Disch, Aldiss, Moorcock, Silverberg, odnosno sve ono što su Kentaur, Polaris i ostali slični izdavači zaboravili da objave. Uostalom, ovi ljudi su oblikovali taj žanr, a sada su već klasika i ne bi nimalo zasmetali današnjoj domaćoj produkciji baš zato što im romani djeluju veoma kontemporarno. 

[Boban]

ovo je toliko sveprožimajuća i složena tema da joj je glavna grana SF teorije i prakse najbolje mesto.

[Mica Milovanovic]

Ja sam ga kupio, ali ne stižem od poplave domaćih autora, koji, ipak, imaju prednost...

[Tripp]

preoteto iz:

     Breakfast in the Ruins: The Science Fiction in the Last Millennium (2007)

          "September 1973: What I Did Last Summer"

What I did last summer. I did many things last summer. I wrote three novels in the Berkley Lone Wolf series. I did some short stories. I did novelization of the Lindsay Anderson film O Lucky Man! But it's never going to be published, unfortunately, because Lindsay Anderson wants to do his own version with stills from the picture. Boy I was mad! Not as mad as Warner Books, though, who are out twenty-five-hundred dollars. I'm not giving it back, Jack. Those are some of the things I did last summer. I went to Saratoga with my family and lost three hundred dollars. I got new Calais Coupe and drove it all Bergen and Rockland counties looking for a way out. (No luck.) But the important and memorable thing I did last summer was to write a science fiction novel.

It is called Tactics of Conquest and Pyramid Books will publish it in January. I have already seen it in galleys; it is what they call a rush job. A copy editor called me last week to check a certain term and to ask if I had ever heard of Bobby Fischer, adding, "By the way this is a very good novel, not at all like science fiction." Was it exciting to hear that! But of course it is just like science fiction. I wrote it in four days for a four-thousand-dollar advance. It is 55,000 words.

Here is how I got to write the novel: an editor named Roger Elwood got a contract with Pyramid Books to deliver 12 science fiction novels and he called on me to do one. Whew! Before I had even said yes he handed me a contract and it called for two thousand dollars right then. I didn't even have to offer any new material. Or a plot outline or synopsis or anything. Just sign the contracts in June promising to deliver the novel by August 1 because Roger Elwood needed to deliver his first book fast. I was proud. Two thousand dollars for signing your name makes you proud. But then I knew that I had to write a whole novel in less than a month by the time the two thousand dollars came into my hands and I got scared. I never write anything until the money gets into my hands. That is the smart and shrewd way to deal when you are mostly working in paperback original.

It sure is scary writing a novel on a one-month deadline. But I knew what to do. Even though it is only six and a half years since my first sale to Galaxy, I am an experienced science fiction writer with a lot of novels to my credit and the first thing you need is to write a novel fast, particularly in science fiction, where you can't fill up the pages with fornication like in the other stuff, is to have something to base it on. It is always easier to rework something already written. For one thing it reminds you that you got the thing done once somehow and can do it again, and for another it gives you something to hang on to.

So I decided to expand a 2,600 word short story I had written last November called "Closed Sicilian," which I sold to Fantasy and Science Fiction for eighty dollars. It was a chess story describing a fool's mate in four moves from the point of view of the fool, who is so arrogant that he doesn't know what has happened to him, even at the end. I based the story on the world chess championship matches during the summer of 1972 in Reykjavik, Iceland. Bobby Fischer, who beat poor Boris Spaski, struck me as being an interesting character for a short story narrator since he had no insight at the same time that he was megalomaniacal. Also I had spent all this time staring at the television where they got the moves in from Iceland one by one and had experts talking about them. I had to do something to justify all of that staring, right? Because science fiction is the only thing I know how to sell (other than mysteries and pornography and novelizations that Lindsay Anderson won't let go through), I framed it as a science fiction story, so I had my narrator and opponent playing for the fate of the universe with the aliens as referees. I have done this kind of thing before and dealing with aliens controlling the fate of the universe gave me a warm, comfortable feeling as I sat down at the typewriter on Tuesday afternoon, August 2 or 3 it must have been. "What are you going to do now?" a neighbor had asked me a few minutes before while I was standing outside looking at the trees as if for the last time. "I'm going to write a novel in four days," I said. "You don't mean that", the neighbor said and giggled. I could tell that she thought I was crazy but that didn't bother me. Everyone here where I live thinks that I am crazy, except those who think I am really a criminal or dirty movie distributor. After all, none of them have ever seen my books. I mentioned the story length.

Now you may think that you would have trouble expanding a 2,600-word story into a 55,000-word novel. You would be right. My oh my did I pad and overload! Sentences became pages, paragraphs became chapters. Megalomania became grandiosity with lots of examples. Whole flashback chapters were devoted to his life as a chess champion: scenes in Berne and Moscow and Philadelphia, the traveling life of the chess master. Also some sex scenes, but with good taste because this is science fiction market. It turns out that the narrator has really had a secret homosexual relationship with his opponent for years but it is said in a subtle way.               

Roger Elwood, when I delivered the novel, wanted the narrator and his opponent to be the same person but I said nothing doing. I have my integrity. I did write the epilogue he wanted, though, where the world gets destroyed. For four thousand dollars you don't get sticky. It is the biggest advance I ever got in my life.

I wrote the novel in four days filling in all of the background and details that the short story implied. I smoked many cigarettes – I know this is bad and I'll cut down soon – and drank ten ounces of scotch a day, five before lunch and five before dinner. Also beer. It helped me not to vomit when I ate and did I eat! When I finished the novel, it was late Friday; I said to myself, you've worked four days and made four thousand dollars. That is smart. That is good. Who makes a thousand dollars a day in Bergen County? Not even shrinks or crime bosses make a thousand a day. At least, not consistently.

I was so proud. I had shown the world what a fine writer I was and Roger Elwood and Pyramid Books how quick. I knew they would appreciate it. I mailed the novel to Roger and he called me and said he liked it so much he would like me to another Pyramid novel. So now I am thinking of what I can do. I think I will expand my story "A Galaxy Called Rome," which I also wrote last summer. I can fill in on that too, and this story is 9,000 words, not 2,600, which makes it easier to bloat. Roger only wants to pay me thirty-five-hundred dollars for this one though because Tactics of Conquest and the new program at Pyramid have to prove themselves in the market. I think I'll take it. This is still almost nine hundred dollars a day and who in Bergen County is making nine hundred dollars a day? I am smart and shrewd and doing better than almost any thirty-four-year-old in Bergen County. That is what I did last summer and what I will do this fall, and next summer too until I make so much money that I can stop doing all of this and really enjoy my life. I know that I will enjoy my life once I can relax but first I have to do this "Galaxy Called Rome" thing, and then I will get back to do Lone Wolf stuff. I am going to end this composition now because I am very tired and you only asked for 1,400 words on what I did last summer and here they are and I hope my fourteen-dollar check will be payable on receipt because I really need the money. I really do. I always will. I'll make sure of it.

[Mica Milovanovic]

Pa, kao što kažeš, Malzberg je jedan od onih SF pisaca koji nije uspeo da na ovim prostorima "zaživi". Ja moram da priznam da sam malo toga od njega pročitao, pa ne znam da li je to opravdano ili ne.

Evo šta od njega ima na srpskom/hrvatskom:

PZ 2228   1994 Bil Proncini i Bari Malcberg Kuda odlazi duša
PZ 2060   1991 Beri N. Malcberg Šta sam sve preduzeo da sprečim invaziju vanzemaljaca
Alef 16 1989 Bil Proncini i Bari Malcberg Kuda odlazi duša
RS magazin 96 1987 Barry N. Malzberg i Bill Pronzini Inauguracija
Monolit 4   1987 Bill Pronzini & Barry N.Malzberg U areni proze
PZ 1826 1986 Bari Malcberg Uoči svemirskog rata
PZ 1724 1985 Bari N. Malcberg Ko je ubio dvadeseti vek?
Najbolje svetske SF priče 1985 1985 Bari Malzberg FAZA IV (ROMAN)
Sirius 102 1984 Barry N. Malzberg Divni svestrani transmutator
Sirius 93 1984 Bill Pronzini & Barry Malzberg Shakespeare 1985.
Večernje novosti 1984 K. O'Donel Kvinera 3
Večernje novosti 1982 B. Malcberg Kralj univerzuma
Sirius 75   1982 Barry Malzberg Osvajanje
PZ 1338 1977 Bari N. Malzberg Dužnik
PZ 1164 1974 K.M. O'Donel Kako pomoći Vilijamu

[Tripp]

Hvala na bibliografiji. Nije loš skor publikovanih radova kod nas kada se uzme da je u pitanju nepoznati autor. Čak i jedan roman. K.M. O'Donnell je Malzbergov najprominentniji pseudonim. Inače, čovjek je imao vrlo malo kolaboracija.

Do sredine 70-ih par priča je napisao sa Krisom Nevilom (ovoga momka je hvalio na sva zvona), i takođe nekoliko njih sa Bilom Pronzinijem (posjedujem njihovu antologiju Great Tales of Mystery & Suspense, 1983, čijem je predgovoru kumovao John D. MacDonald); Malzberg je napisao i jedan roman sa Harijem Harisonom i jedan sa Valerie King, a docnije, tokom 80/90-ih i nekoliko erotskih krimića sa Pronzinijem. Vjerovatno ima tu još dosta toga o čemu nemam pojma.

Roman Faza IV nije njegov original već novelizacija prilično efektnog B SF filma iz 1973. o mravima za koje nekoliko naučnika u pustinji otkriju da imaju inteligenciju. Malzberg je navodno načinio dobru novelizaciju, valjda zato što je imao OK skript. Bilo bi ga fino imati ako je roman publikovan kako treba, u intergalnom izdanju, a ne kao što je Bester [The Demolished Man] bio tretiran u novosadskoj riders dajdžest ediciji 'Supernova', sofisticiran roman distinktivnog izraza skraćen do besmisla. U toj ediciji još su bili naslovi Tau Zero, Son of Man, Echo Round His Bones... Volio bih da mislim da su makar ove ostale ispoštovali kako im dolikuje.     

I Faza IV je nešto, makar što se tiče Malzbergove bibliografije kod nas.       

[Melkor]

A da otvorimo poseban topik za Barija?

Novels
Oracle of the Thousand Hands (1968)
Screen (1968)
The Empty People (1969) (writing as K M O'Donnell)
Dwellers of the Deep (1970) (writing as K M O'Donnell)
Confessions of Westchester County (1971)
The Falling Astronauts (1971)
Gather in the Hall of the Planets (1971) (writing as K M O'Donnell)
Universe Day (1971) (writing as K M O'Donnell)
Overlay (1972)
Beyond Apollo (1972)
The Men Inside (1972)
Revelations (1972)
Herovit's World (1973)
In the Enclosure (1973)
Phase IV (1973)
Tactics of Conquest (1973)
The Destruction of the Temple (1974)
Guernica Night (1974)
On a Planet Alien (1974)
Underlay (1974)
The Sodom and Gomorrah Business (1974)
The Day of the Burning (1974)
Conversations (1975)
Galaxies (1975)
The Gamesman (1975)
Chorale (1976)
Down Here in the Dream Quarter (1976)
The Running of Beasts (1976) (with Bill Pronzini)
Scop (1976)
Acts of Mercy (1977) (with Bill Pronzini)
The Last Transaction (1977)
Prose Bowl (1980) (with Bill Pronzini)
The Cross of Fire (1982)
The Remaking of Sigmund Freud (1985)
Dog in the Manger (1995) (with Mike Resnick)

[Melkor]

Collections

Final War: And Other Fantasies (1969) (writing as K M O'Donnell)
In the Pocket: And Other SF Stories (1971) (writing as K M O'Donnell)
Best of Barry N Malzberg (1975)
The Man Who Loved the Midnight Lady: A Collection (1980)
The Passage of the Light: The Recursive Science Fiction of Barry N Malzberg (1994)
In the Stone House (2000)
Shiva: And Other Stories (2001)
Problems Solved (2003) (with Bill Pronzini)
On Account of Darkness: And Other SF Stories (2004) (with Bill Pronzin)

[Tripp]

IAIN BANKS

TRANSITION

Little, Brown (2009)


http://entertainment.timesonline.co.uk/tol/arts_and_entertainment/books/article3127837.ece

Prije dvije godine, Skotlandjanin iz Fajfa, Iain Banks, nasao se na listi izbora 50 najboljih poslijeratnih engleskih pisaca [od 1945 pa do danas] londonskog Tajmsa, premda sumnjam da bi se to dogodilo da je pisao ekskluzivno SF. Istovremeno je – mada je to prirodno, zbog suzenog broja mjesta – nacinjena nepravda prema jos nekolicini (zanrovskijih) pisaca, po mome misljenju; ipak na listi, od onih koji su se malo vise bavili zanrom od ostalih, nasao se fin niz njih: Iain Banks, J.R.R. Tolkien, Ian Fleming, John Le Care, J.G. Ballard, C.S. Lewis, J.K. Rowling, Philip Pullman & Michael Moorcock.

Od onih koji su se sporadicno bavili zanrom prisutni su velikani kao George Orwell, Kingsley Amis, Alasdair Gray, Doris Lessing, Roald Dahl, John Fowles, Angela Carter & Anthony Burgess. I pored toga sto se ne radi o impresivnom medjunarodnom knjizevnom priznanju, ovaj Skotlandjanin, cini se, nije mogao dospjeti u bolje drustvo. 
___________________________


Iain banks ima dva imena i dvije naizgled u potpunosti razlicite karijere. Mejnstrim karijeru, odnosno svoje mejnstrim romane, potpisuje pravim imenom. Dok drugu karijeru, odnosno SF romane, odvaja inicijalom M. umetnutim u svoje pravo ime. I obicno, iako se ne radi o ustaljenoj praksi, pise jedan menjstrim roman nakon kojega pise jedan SF roman – tako da se moze reci da je sve pocelo sa The Wasp Factory (1984), koji jos nisam imao to zadovoljstvo da procitam. 

Medjutim, Banksov najnoviji roman, Transition (iz septembra), u Britaniji je objavljen pod pravim imenom – Iain Banks – kao sto i treba da bude, obzirom da je Banksovo posljednje objavljeno djelo bilo SF roman Matter (2008), sesti naslov u njegovom izvrsnom nepovezanom serijalu o utopijskoj 'Kulturi'. S druge strane, u SAD-u je isti naslov – Transition – publikovan pod Banksovim SF imenom: Iain M. Banks, i sa u potpunosti drugacijom naslovnicom. U cemu je onda problem?

Banksov opus razdvajaju dva racionalno ogranicena svijeta u kojima se njegove price odvajaju. Jednostavno receno, mejnstrim je, po obicaju, vezan za Zemlju i njen problematicni pragmatizam, dok je Banksov SF vezan za druge svjetove no ciji problemi, ironicno, nisu mnogo drugaciji od ovih zemaljskih. I to je u stvari primarna prepreka knjizevnoj kritici da se povinuje Banksovim SF-u koji, generalno, govori o standardnim politickim problemima jedne civilizacije kao sto je, recimo, ljudska. Samo sto kada zemaljske protagoniste zamijene AI i njima slicni artificijelni i antropoidni organizmi – to se onda valjda zove spejs-opera? Drugim rijecima, opasna teritorija za mnoge nadobudne knjizevnike kojima ozbiljno kriticko slovo najvecma sluzi kao poligon za iskazivanje vlastite inteligencije. Pak na drugom – zanrovskijem – polu, Banks je nadasve sveprisutan iako ne dovoljno priznat; jedini njegov SF roman nominovan za neku prestizniju zanrovsku nagradu, bio je stand-alone The Algebraist (2004), finalista Hjugo priznanja.   

Svejedno, mnogi Banksovi citaoci ne mogu da prenebregnu njegov SF opus, i obratno, iako sam misljenja da citaoci prevashodno naucne-fantastike nemaju mnogo problema sa citanjem Banksovog mejnstrima. Za roman The Bridge iz 1986. kazu da ga je mogao pisati i Philip K. Dick, i da se vise radi o metafikciji nego o mejnstrimu; slusao sam Banksa kada govori da mu je to jos uvijek omiljeni roman i najblizi SF-u od kompletnog mejnstrima sto je napisao. Najzad, izvrsnu Banksovu knjigu The Crow Road (1992) BBC je cak pretvorio u mini-seriju, sto je pohvala sama po sebi, jer je poznato da narocito BBC – sa skucenim materijalnim sredstvima – ne trpi prolazne literarne, a posebno dramaturske, materijale.

Za Transition se moze kazati da posjeduje naizgled neuvidjavnu ne-hronolosku podlogu pripovijedanja, kao uostalom i pojedini romani iz njegovog SF opusa, ali sigurno ne do ove mjere. Prica se gradi iz perspektiva nekoliko likova ciji ce se putevi ukrstiti u posljednjih stotinjak strana, mada  ovaj zakljucak moze biti i te kako arbitraran.

Univerzalno polaziste jeste svijet identican nasoj Zemlji samo sto se ne zove tako vec Calbefraques, a glavni grad Aspherje; u pitanju je ogledalo koje salje odraz ka svim dimenzijama u kojima se takozvana Zemlja moze ogledati – neka vrsta primarnog svijeta sa mogucnoscu da vec vise od hiljadu godina kontrolise sve ostale, bezmalo bezbroj njih, identicnih. I u toj pravoj Zemlji postoji organizacija 'The Concern' sa agenturama u skoro svim drugim dimenzijama. Koncern je u stvari doticno kontrolisuce tijelo i u to ime trenira svoje najbolje visenamjenske agente da 'transition'-uju ili 'flit'-uju – odnosno prelaze – u druge realnosti uz pomoc droge sa imenom septus.

Motiv prelaza je ocito preuzet iz romana Alfreda Bestera, The Stars My Destinastion gdje profesionalci sa najboljim pamcenjem i imaginacijom takodje imaju teleportativne sposobnosti da 'jaunte' sa jednog lokaliteta na drugo (Cogito ergo jaunteo). I kada se malo bolje sagleda, Banksov Transition jeste ogromni omaz Besterovom anti-imperijalistickom romanu, no ne samo zbog jaunte motiva.         

Glavno eticko i emotivno breme romana Transition pociva na junaku sa imenom Temudjin Oh, jednom od ponajboljih agenata Koncerna za koje je do sada izvrsio hiljade tranzicija i flitova u druge dimenzije i u druga ljudska tijela a sa time i pobio nista manje individua u njihovo ime. Obicno se lisavaju zivota ljudi koji Koncernu predstavljaju neku politicku ili ekonomsku prepreku, sa ciljem da ocuvaju prividni mir date realnosti. Medjutim, Temudjinova naracija nikada nije pravolinijska. Kao i u Kvaki-22 Josepha Hellera nikada niste sigurni u kojoj se godini, mjesecu ili danu neka scena desava (samo ste svjesni lokacije gdje se ona odvija), ali dobar pisac se pokazuje u sposobnosti da od, na prvi utisak, neukrotivog teksta stvori kod citaoca kakav-takav poriv da ni u jednom trenutku ne klone duhom prilikom citanja. I sto se toga tice, Banks je ispunio sva moja ocekivanja.

Vremenom Temudjin Oh pocinje da gubi svoju vjeru u Koncern, te na svoju ruku krece ubijati ljude koji nisu na spisku likvidacija, vec su mozda i Koncernovi kontakti u toj realnosti. No onda ispada da iza svega toga lezi komplikovanija prica. Njegova profesorica koja ga je na specijalizovanom transitioning univerzitetu upoznala sa prednostima flitovanja – Temudjinova prva ljubav – oglusila se o pravila Koncerna kada je shvatila da je Koncern nazadna organizacija predodredjena da eventualno citava padne u ruke nezasite Madam d'Ortolan na apsolutnoj vlasti.

Drugi protagonisti od bitnosti su spomenuta Madam d'Ortolan i njena anti-teza, Gospodjica Mulverhil, zena sa zeljom da ukine Koncern.

Na nekoj drugoj Zemlji – koja mozda nije dozivjela 9/11 Napade i novu ekonomsku recesiju – gdje najveci problem na geo-politickoj klackalici predstavljaju hriscanski teroristi, upoznajemo i lika sa imenom Filozof i kroz njegovo vidjenje tamosnjih zbivanja u prilici smo uporediti ih sa nasim ovdasnjim. Te kad se sve sabere cini se da nema one nesporne razlike izmedju te dvije lokacije koju vjerovatno prizeljkujemo da cemo zateci.

Od nedavno su moji najkosmarniji osjecaji, pise Filozof, poceli da klecaju pod kojekakvim izdajnickim postapalicama. Sve cesce pomisljam kako Hriscanski Teroristi imaju pravo, odnosno, da svi teroristi, na neki nacin, imaju pravo. Oni i dalje jesu u krivu, ne prestaju da bivaju zluradi u svojim namjerama pa im se, kao drustvo, i dalje trebalo odupirati nesmanjenom zestinom i svim raspolozivim sredstvima, ukljucujuci tu i vanredne mjere, medjutim pitanje koje mi je sve prisutnije u mislima jeste: zar smo mi drugi iole bolji? Pitanje u stvari proistice iz depresivnog poimanja da su svi ljudi isti. Svi oni prolivaju krv, svi se oni istapaju na vatri, svi oni prose, svi oni vriste, svi oni, na kraju krajeva, reaguju na identicne nacine...             

Pacijent 8262 jos je jedan lik na koga vrijedi obratiti paznju; njegovim ocima vidjecemo i shvatiti kako taj nekadasnji Koncernov vrijedni pregalac postepeno gubi razum i dignitet provodeci dane na najsigurnijem mjestu u toj realnosti, odnosno daleko od svih planetarnih i vanplanetarnih tokova – u ludnici. A na drugoj strani nama poznatog svijeta – pretpostavljam, ovoga u kome citate ovu recenziju – Adrian Cubbish je bivsi diler drogom; bolje reci, atipicni londonski ulicar obzirom da u glavi vec od malih nogu uzgaja planove za prilicno vece zivotne ciljeve. Pa zato gradualno postaje jedan od istaknutih brokera u Sitiju.

Tek necu ekstenzivnije spominjati momka koji bezglavo hrli iz jedne Zemlje u drugu, od Holivuda do Holivuda, pokusavajuci menadzerima filmskih studija da proda benigni sinopsis za pitomi SF flik o prvom kontaktu...     


Banksova percepcija multiverzuma nije drugacija od one kako je sagledava nas svijet. Nije lakomisleno doci do zakljucka da je multiverzum od skora transformisan u serioznu teoriju u naucnim krugovima i, kao i Hokingove kosmoloske ponderacije i neuhvatljive crne rupe, postao je dio nase nikada opipljivije realnosti. Na nekom nivou, te stvari polako pocinju da napustaju domen naucne-fantastike i mogu biti sagledani kao materijal za mejnstrim. Na tom temelju djelimicno i pociva prizemlje Banksovog kontemplativnog romana uz ocekivane doze seciranja makijavelistickog americkog realpolitika i amoralne ekonomije Vol Strita: dokle se moze otici ako slijepo slusate svoje pretpostavljene a pritom ne razmisljate o posljedicama vasih postupaka. Medjutim, ovo je samo slagvort o koji se – u nedostatku bolje rijeci – tare njegova fabula najvecma nepodesna za razboritije prepricavanje.     

Istovremeno je nemoguce prikriti pojedinost da je Calbefraques u stvari danasnja Amerika i da se svako ko se oglusi o njihova pravila mora smatrati efektivnom prijetnjom. Tako da sa hiljadu dimenzija jedne realnosti nevolje ce ocito uvijek biti iste; zedj za krvlju nece biti nista drugacija, a politicka gramzivost takodje nepromijenjena. Banksov etos je filozofija i Velsovog g-dina Polija: ljudska vrsta sve vise postaje trka izmedju obrazovanja i katastrofe. Robovi ideologija su najvecma predodredjeni da se ne mijenjaju, porucuje Banks, osim nagore. Platonova fasisticka politicka teorija iz Republike koja se zasniva na mitu kako vladajuca elita ima svako pravo da laze sopstvene gradjane ne bi li ocuvala drustvenu suvislost i sprijecila kolaps drzave, ovdje je elementarno sredstvo koje se pokusava sabiti pod kriticku lupu.     

Transition je na taj nacin mozda najotvoreniji Banksov roman u kojem nijedno oglusavanje o standardno knjizevno pravilo nije u stanju degradirati mahnito poigravanje sa solipsizmima vladajuce klase, kada preko likova krcatim trivijalnim i kontemporarnim vjerovanjima on relativno dobro drzi korak i sa zapletom.

Oni citaoci sto se ne budu slagali sa njegovim prekornim pogledom na Vrli novi svijet mogu izvisiti u svemu tome i ostati povrijedjeni, ali autora ne mogu optuziti da je pricu nadomjestio eksplicitno prema svojim politickim gledistima i da je svrsishodna samo njegovim najekstremnijim fanovima. Ona funkcionise na mnogo nivoa, a ne na jednom i to samo u slucaju ako ste liberal, socijalista ili libertarijanac, ciju kastu Banks inace definise kao ultra-desnicarsku. Tu vrijedi spomenuti i naslovnicu britanskog izdanja ovog romana, i to prilicno kontroverznu na prvi pogled – sa avionom i orlom naspram crne pozadine (i mrtvackom glavom, na poledjini) – posprdno aludirajuci, moguce je, na Sjedinjene Drzave? Mozda je upravo zato americkim izdavacima Banksovo vidjenje entropije kroz svijet kao sto je Calbefraques nemoguce bilo koordinirati sa njihovom odnosno nasom svakodnevnicom (ili je pak to bilo pretjerano ocigledno) – te je stoga Banksovom imenu na korici brze-bolje dodato ono "M".       

Ironicno je a i komplikovano sto ovaj roman, iako se nimalo ne trudi da korektno opsluzi svoj zanrovski niti mejnstrim prosede, bez problema potom utone u metafiktivni haos, gdje dogadjaji izrastaju u citavoj svojoj lucidnosti kroz cudesni spoj introspekcije, pornografije i groteskne akcije; kod Banksa svijet postaje bezoblican na volsebne i maligne nacine. Istovremeno autor nema potrebu da nam silom prilika njusku zabija u svoju poruku tako da je vrlo moguce da se osjetimo i neunistivi kada najednom ukapiramo da se jos uvijek odlicno snalazimo za drmusavim volanom ovog maticnog broda, a da pritom ne zahtijevamo piscevu obligatornu superviziju na tom putu.

Furiozna promjena zbivanja dosegne vrunac u posljednjih pedeset strana gdje se susrecemo sa najliterarnijim i najenergicnijim poglavljima u knjizi, na mjestima gdje likovi i prica koliko-toliko postaju kristalizovaniji. Ako je za mejnstrim roman The Bridge nekada smatrano da je najblizi njegovom SF opusu, onda je Transition prevazisao, ako ne i izbrisao, te frivolne granice.

Ipak, Banks, generalno jak u konverzacionim aspektima, u prolongiranim dijalog-scenama obaveznog pojasnjavanja o Koncernu i njegovim nacinima da kontrolise multiverzum – to su dijelovi romana kada tekst metamorfozira u puki petparacki SF i to kazem ne misleci da se radi o svjesnoj autorovoj odluci. Izvjesna akademizacija, cak i kada je u pitanju relacija Koncern/multiverzum, ne funkcionise u obliku pitanja i odgovora kako je inace predstavljena u knjizi, u formi razgovora; sve ono sto treba da znamo o tome moglo je biti rasprostranjeno po raznim naracijama i pritom uopste ne bi nastetilo prici. Tako da tih epicentara gdje tekst skripi od problematicnog pojednostavljivanja ima dva-tri, mozda i vise, a narocito u dijelovima gdje prednjaci Madam d'Ortolan generalno zanimljiva koliko i svaki Bondov teatralni arh-neprijatelj. Ipak, na jedan ili drugi nacin, ova nocna mora je dovoljno kontrolisana i ozbiljna da postane uvjerljiva – zasto da ne? – nista manje nego Hokingove kontemplacije o crnim rupama.           

Kao dvadeset cetvrti roman ovoga pisca, Transition je prije svega i 'transition' za samog Banksa. Recimo da neko od balkanskih izdavaca odluci da pocne objavljivati Banksa i pomisli da prvo krene sa ovim njegovim posljednjim romanom. Sigurno bi, i kao izdavac i kao citaoci, sa Transition dobili nesto najsolidnije od oba Banksova univerzuma. Na kraju krajeva, ovo jeste SF, ali definitivno na knjizi NE BI trebalo da stoji ono "M." u imenu autora kao sto se to dogodilo u SAD. Na ovaj nacin dobijamo roman koji naprosto iziskuje drugo citanje i jos ludje dogodovstine sa masivno razgranatom pricom sada kada otprilike znamo kako treba da je citamo. 


IAIN BANKS:

The Wasp Factory
Walking on Glass
The Bridge
Espedair Street
Canal Dreams
The Crow Road
Complicity
Whit
A Song of Stone
The Business
Dead Air
The Steep Approach to Garbadale


IAIN M. BANKS:

Consider Phlebas [Culture novel]
The Player of Games [Culture novel]
Use of Weapons [Culture novel]
The State of the Art [zbirka prica; + jedina Culture novela; moguca filmska adaptacija]
Against a Dark Background
Feersum Endjinn
Excession [Culture novel]
Inversions
Look to Windward [Culture novel]
The Algebraist
Matter [Culture novel]

[Mica Milovanovic]

Trippe, kod nas su potpuno nezapaženo objavljena prva dva romana Iana Banksa - Fabrika osa i Hod po staklu, 2002. odnosno 2004. u ediciji "Alfa" Narodne knjige. Gotovo niko nije čuo za njih, jer nikakve reklame nije bilo.

Ja sam Wasp Factory dobio od nekih prijatelja neposredno pošto je objavljen u Engleskoj i manje više sam pratio njegovu karijeru, ali, nažalost, više izdaleka, ne uspevajući da pročitam poprilično debele romane. Nema se vremena.

U svakom slučaju, veoma dobar pisac, koji je neopravdano zapostavljen od naših izdavača.

[Tripp]

Hvala na informaciji za Walk On Glass. Za The Wasp Factory znam, jer sam taj naslov gledao i po podgorickim knjizarama. Narodna Knjiga je neistrazeni trezor, cini mi se. Toliko su objavljivali dok su stizali da reklamiraju samo najprominentnije domace autore a od stranih samo Nobelovce i Bukerovce, i tome sl.

Nevezano za to, nedavno sam iskopao dzepno izdanje Jana Mekjuena koji je ponovo postao popularan, i to s pravom jer je to jos jedan odlican pisac (The Cement Garden, Amsterdam, The Innocent...). Medjutim, ovo sto imam je njegov rani kratki roman, ako ne i prvi, The Comfort of Strangers, s pocetka 80-ih, i to u izdanju podgorickog Oktoiha. Naravno, naslov je "Uteha stranaca", jer ako se sto i objavi u Podgorici, odnosno Titogradu, sad ili prije dvadeset godina, sigurno nece biti na ijekavici. 

Ima tu jos odlicnih i poznatih autora koji su defilovali kroz vrlo vrlo rijetke crnogorske izdavacke kuce poput Somerseta Moma, Vile Kater, V.H. Hadsona, Trolopa, Erskina Koldvela, Travena, Voltera Skota [neki njegovi opskurniji naslovi] - samo sto vise niko to ne moze da locira; stavise, te naslove osim u ovim izdanjima i prevodima vise nigdje nisam zatekao.

Vjerovatno je ista stvar i sa Narodnom knjigom. Ko zna, mozda su izmedju 2002. i 2004. objavili jos nesto od Benksovog mejnstrima...?

[Melkor]

Kao dvadeset cetvrti roman ovoga pisca, Transition je prije svega i 'transition' za samog Banksa. Recimo da neko od balkanskih izdavaca odluci da pocne objavljivati Banksa i pomisli da prvo krene sa ovim njegovim posljednjim romanom. Sigurno bi, i kao izdavac i kao citaoci, sa Transition dobili nesto najsolidnije od oba Banksova univerzuma. Na kraju krajeva, ovo jeste SF, ali definitivno na knjizi NE BI trebalo da stoji ono "M." u imenu autora kao sto se to dogodilo u SAD. Na ovaj nacin dobijamo roman koji naprosto iziskuje drugo citanje i jos ludje dogodovstine sa masivno razgranatom pricom sada kada otprilike znamo kako treba da je citamo. 

Hmm, Matter mu je dosta iskritikovan (meni se svideo) u smislu da je izgubio ostricu. Kako ti izgleda Transition u tom kontekstu?

[Le Samourai]

Najzabavnija Banks trivia je onaj detalj iz Hot Fuzza gde tip koji igra blizance chita na smenu M. Banksa i Banksa, zavisno od karaktera.

[Tripp]

@Melkor

Banks prima udarce na svakom nivou. Bez obzira koliko on pisao mejnstrim, njega nikada nece toliko ozbiljno shvatiti i nece biti zastupljen u medijima kao, npr. McEwan [stice se utisak da se sve sto napise McEwan namjerno potpisuje panegirikom, bez obzira na kvalitet].

Mislim da je i Transition generalno dobro ispljuvan, kao uostalom svaka Banksova knjiga na odredjenom nivou. I Transition, kada sada sagledam mnoge stvari, mogao je prirodno biti kraci. Ali to je, valjda, Banks; njegov trejdmark; i ne samo njegov; bolje reci, kod mene ne postoje samo dobri i losi romani, vec skala kvaliteta; rado bih izmuzao sve sto imam iz nekog teksta kako bih vise uzivao u tekstu.

Brojne stvari u Transition su bile nepotrebne, cini mi se, medjutim ja sam bez nekih vecih problema jurio za pricom iz prostog razloga sto je bila dobro napisana (osim onih dijaloga koji bi se mogli nazvati FAQ of 'Transition'). I u finishu je sve ostalo funkcionalno. Ne bih skratio ni crticu.   

Nije drugacije ni sa Matter. Recimo, kada bih birao izmedju The Algebraista i Matter - izabrao bih ovaj prvi. Medjutim, u univerzumu u kome smo prihvatili Banksa, Matter sam docekao kao sto cu vjerovatno docekati Avatara - kao svojevrsni spektakl. Ne kazem da Banks nije otisao u sirinu sa knjigom Matter, ali prijalo mi je sto ne citam jednu te istu spejs-operu zaredom. I najposlije sam kao sto sam i pretpostavljao dobio nesto u potpunosti novo.

Pretpostavljam da su mnogi ocekivali daleko brzu i svedeniju radnju, no to je problem sa njegovih posljednjih nekoliko SF-ova; ljudi se zale na rasprostranjenost Banksovog opsega. Kod mene sve dok stvari ne postanu adolescentne, off-the-cuff, opterecene obligatornom akcijom i tome slicno - kao kod novoga Kinga - uzecu zdravo za gotovo. Zato apsolutno glasam za Matter - dao bih mu 4 - no to radim subjektivno kao stari fan i pored toga sto na trenutke ne mozes da se otmes utisku fentazi-elementa kod Banksa [Against a Dark Background je u stvari ponajvise fentazi; i mrzim ona njegova dugacka imena iz SF opusa, priznacu; too fantasy for me]. Takodje je lako uociti da taj SF pisac pise mejnstrim i to je ono sto me i najvise privlaci kod njega.   

Jedan od problema knjige Matter za pocetnika je sto je vrlo moguce da ce mu taj roman biti pretjerano kabast i previse razgranat. Za nestrpljivog citaoca Transition ce vjerovatno izgledati kao peting pred suicid, dozvolicu sebi ovu metaforu. A Matter nakon posljednje glave ima Appendix [neku vrstu afise i rjecnika] na desetak strana, pa nam tek onda Banks daje Epilog. Na slican nacin se poigrava i u Transition ali na daleko krupnijoj razini.

No ako bih napravio poredjenje izmedju staroga i novoga Banksa, mogu samo reci da smo sa novim Banksom dobili nesto i u isto doba izgubili nesto. Ali da je tip izgubio ostricu - jos uvijek nije. Naprotiv. Samo je s godinama odlucio da bude sto manje repetitivan i mislim da za sada nije mnogo upadao u zamke te zemlje.                  


@Le Samourai   

Da, postoji taj 'nod' Banksu u Hot Fuzz. Citao sam i da je Simon Peggu omiljena knjiga The Wasp Factory. Cesto ga hvali. 

[Mica Milovanovic]

Vjerovatno je ista stvar i sa Narodnom knjigom. Ko zna, mozda su izmedju 2002. i 2004. objavili jos nesto od Benksovog mejnstrima...?

Nažalost, nisu.

Što se tiče Mekjuena, on je znatno više prevođen. Meni se od svega najviše sviđa sjajni "Betonski vrt".

Romani:
Betonski vrt (The Cement Garden), trans. Ivan Matkovic, Znanje, Zagreb, 1984.
Uteha stranaca (The Comfort of Strangers), trans. Ljubica Damjanov, Oktoih, Titograd, 1991.
Crni psi (Black Dogs), trans. Željka Jovanovic, "Filip Višnjic", Beograd, 1998.
Amsterdam (Amsterdam), trans. Raša Sekulovic, Paideia, Beograd, 1999 and 2007.
Iskupljenje (Atonement), trans. Arijana Božovic, Paideia, Beograd, 2003. and 2008.
Sanjar (The Daydreamer), trans. Arijana Božovic, Paideia, Beograd, 2006.
Subota (Saturday), trans. Arijana Božovic, Paideia, Beograd, 2006.


Priče:
"Geometrija prostora" ("Solid Geometry"), trans. David Albahari, Gradac, Cacak, 1979, VI, 26-27, pp. 90-99.
"Izmedu caršava" ("In Between the Sheets"), trans. David Albahari, Letopis Matice srpske, Novi Sad, 1980, CLVI, knj. CDXXV, 2, pp. 268-280.
"Subota, mart 1991" (the first part of the story "Two Fragments: Saturday and Sunday, March 199-"), trans. David Albahari, Gradina, Niš, 1982, XVII, 5, pp. 57-63.
"Geometrija prostora" ("Solid Geometry"), trans. David Albahari in Albahari, David, ed., Savremena svetska prica, 2 books, Prosveta, Beograd, 1982.
"Razmišljanja jednog izdržavanog majmuna" ("Reflections of a Kept Ape") in Todorovic, Gordana B., ed., Nova engleska pripovetka, Srpska književna zadruga, Beograd, 1982.
"Poslednji dan leta" ("Last Day of Summer"), trans. Gordana B. Todorovic, Pismo, Zemun, 1985, 01, pp. 5-14.
"Psihopolis" ("Psychopolis"), trans. David Albahari, Pismo, Zemun, 1985, 01, pp. 23-36.
"Razgovor s čovekom iz ormara" ("Conversation With a Cupboard Man"), trans. Gordana B. Todorovic, Pismo, Zemun, 1985, 01, pp. 14-23.
"Leptiri" ("Butterflies"), trans. Branislav Kovacevic, Letopis Matice srpske, Novi Sad, 1986, 162, 437, 6 (jun), pp. 868-880.
"Mrtvi svršavaju" ("Dead as They Come"), trans. Branislava Kuburovic, Stvaranje, Cetinje, god. 45, br. 5-6, 1990, pp. 480-495.
"Prva ljubav, poslednji obredi" ("First Love, Last Rites"), trans. Ivana Mikovic, Rec, god. 4, br. 29, 1997, pp. 57-61.
"Maternji jezik: Hvala ti, Rouz, na tome" ("Mother Tongue"), trans. Arijana Božovic from The Guardian, Danas, 12-13. april 2003, pp. XII-XIII.

Drame:
"Rodendanska proslava Džeka Flija" ("Jack Flea's Birthday Celebration"), trans. Ljubica Damjanov, Ovdje, god. 22, br. 262-263, 1990, pp. 30-35.

[Mica Milovanovic]

Zaboravih:

Čezil Bič, trans. Arijana Božovic, Paideia, Beograd, 2008.

[Tripp]

The Cement Garden moze biti da je jos uvijek njegov najbolji roman. Vrlo blizak njemu je Amsterdam [Bukerovac]. Jos dva McEwanova naslova takodje vrijedna paznje, ali ocito neobjavljena kod nas: Child in Time (1987) i The Innocent (1989/1990). Druge neke njegove – mozda i mnogo poznatije – knjige nisu funkcionisale za mene. Odmoricu se malo od McEwana.

[Tripp]

Par starih tekstova sto sam nasao u svojoj riznici esejistike.

Prvi je Ballardova recenzija antologije 'The Golden Age of Science Fiction' edited by Kingsley Amis iz Guardiana, 1981. Kako je Ejmis Stariji jedan od mojih omiljenih autora volim da citam i kada ga kinje, a mnogi su to cinili i vjerovatno s razlogom. Moguce je da se radi o nekoj vrsti perverzije; uopste nisam od onih ljudi koji zarko zele da citaju sve najbolje o svojim omiljenim autorima; ako mene pitate, sve njihove mane samo im idu u prilog, a Ejmis je sigurno bio najprizemniji, najiskreniji i najotvoreniji autor za koga je Engleska ikada znala. Nije imao dlake na jeziku. Istovremeno nije tajna da Ejmis nije mnogo postovao ni pisanje svoga sina Martina [ironicno, za svoje prve romane, i otac i sin su dobili istu nagradu, Somerset Maugham Award, Ejmis Stariji za Lucky Jim (1955), Ejmis Mladji za The Rachel Papers (1974)] – zvucalo mu je isuvise eksperimentalno. Evo sta je 1970-te napisao Brianu W. Aldissu koji mu je bio veoma dobar prijatelj: 'Keep on with the good work, Aldiss, and don't get too sodding literary.'

Na racun ove teme, sigurno najdraza biografija koju sam procitao jeste veoma inteligentna studija 'Anthony Burgess' gdje je Roger Lewis [autor knjige] unistio – tacnije, skoro pa ispraznio svoj stomak na – lik i djelo covjeka o kome je detaljisao. Burgessa i dalje volim – stavise, mislim da ga i Lewis gotivi – ali ne mogu da se otmem utisku da je vecina njegovih tvrdnji o pompeznoj Burgessovoj literaturi savrseno na mjestu. [Steta je sto na Forumu nema topic biografija/autobiografija. Valjda ovdje postoje ljudi koji citaju takvu vrstu literature...]


Drugi tekst je od samoga Burgessa, "The Boredom of SF" [nemam godinu ali je, pretpostavicu, bliska Ballardovom txtu]. Kontemplacija jos jednog velikana o SF-u koga sumnjam da je dovoljno iscitavao, ali stari dobri Anthony je imao misljenje o svemu i svako vrijedi citati po nekoliko puta ako ne zbog cega drugog onda samo zato jer je bezmalo svako savrseno napisano. Najzad, ovaj njegov tekst uopste nije nebitan. Burgess je, naime, cesto nipodastavao autore koji su sigurno bili znamenitiji, da ne kazem bolji pisci, od njega – recimo, poput Ejmisa Starijeg, inace njegove suste suprotnosti.

Ejmis koji je najvecma pisao mejnstrim, cesto se upustao i u zanr ali mu to nikada nije bio knjizevni mainstay. Burgess je u nekim tekstovima, na primjer, Ejmisove zanrovske radove [od kojih mu se ocito najvise dopadao The Alteration iz 1976; a i PKD je obozavao ovaj roman] stavljao u tzv. Amis II opus, znaci u tek solidne knjigice, dok je na drugim mjestima provokativno hvalio samo te Ejmisove zanrovske naslove, kao da je Ejmis bio pisac naucne-fantastike i krimica, i malo cega vise. Da bi, na kraju, u studiji '99 Novels' (1993) od Ejmisa Starijeg na spisak metnuo njegov najpoznatiji roman Lucky Jim i Anti-Death League (1966), najposlije zazalivsi sto tu negdje nije mogao uvrstiti i The Alteration. Svjestan sam da je u toj knjizi Burgess bezgranicno eklektican, cak i staje na stranu popularne literature koju navodno obozava citati, ali ja recimo na svoj spisak nikada ne bih stavljao nesto o cemu mislim da je tek osrednjeg kvaliteta.                     


Posljednji tekst bice uvod Martina Ejmisa za najnoviju zbirku Ballardovih prica The Complete Stories of J.G. Ballard publikovane u SAD prije nekoliko mjeseci. Mozda nekoga zainteresuje da baci pogled. 



NEW MEANS WORSE, J.G. Ballard
Guardian, 1981

Kingsley Amis's stormy affair with science fiction becomes more and more perplexing. In 1960, 'New Maps of Hell' was the most important critical work of s-f that had yet been published, and to a large extent still remains so. Amis threw open the gates of the ghetto, and ushered in a new audience which he almost singlehandedly recruited from intelligent readers of general fiction who until then had considered science fiction on a par with horror comics and pulp westerns.

What marked 'New Maps of Hell', like Amis's reviews of the time and the considerable influence he brought to bear on publishers and literary editors alike, were his generosity and enthusiasm. Sadly, though, this was soon to change. By the mid-1960s, those of us active in science fiction began to hear the first growls of disapproval, saw ourselves glared at across the conference room, felt out kidneys punched in a jocular but unmistakably menacing way.

For the past fifteen years, in a stream of reviews, articles and interviews, Amis has vented and increasingly bilious contempt for almost everything science fiction has produced. As he writes in his introduction to this new anthology: 'Science fiction has come from Chaucer to Finnegans Wake in less than fifty years... now you can take it anywhere, and it is not worth taking.' Yet Amis still returns again and again to spit into the poisoned well.

What have we done to deserve his hostility? To some extent Amis's distaste for science fiction can be put down to simple pique. Sharp observer though he was of 1940s and 1950s s-f, his prediction in 'New Maps of Hell' that science fiction would become primarily a satirical and sociological medium proved totally wrong. In fact, American s-f veered away into interplanetary fantasy (LeGuin, Zelazny, Delany), while the British writers began to explore the psychological realm of inner space.

Almost the only writer to turn to sociological satire was Amis himself, in the 'The Alteration', and 'Russian Hide-and-Seek'. Bearing in mind the rather modest talent for s-f that Amis displayed in those works, and his restless genre-hopping, perhaps his dissatisfaction is secretly, dare I say it, with...?

Whatever the root cause, Amis's contempt for post-1960 science fiction seems bound up with his growing hatred of almost everything else that has happened in the world since then. Deriding the s-f New Wave, he refers to its links with the 'Sixties scene, along with pop music, hippie clothes and hairdos, pornography, refers.' He tells us that the writers were visited by 'restlessness and self-dissatisfaction, by the conscious quest for maturity and novelty, by the marsh-light of experimentalism.'

Worse horrors waited in the wings. 'In came the shock tactics, tricks with typography, one-line chapters, strained metaphors, obscurities, obscenities, drugs, oriental religions and left-wing politics.' Good heavens, I remember now, those hairdos, that music, those oriental religions...

The perpetrators of all this are whipped unmercifully. Moorcock's fiction 'gives rise to little more than incurious bewilderment'. Aldiss, in 'Barefoot in the Head', 'interlands an adventure story with stylistic oddities, bits of freak talk, poems, some of them "concrete"'. As for Ballard, on whom no verdict can be harsh enough: 'Solipsistic... mystification and outrage... physical disgust... stories with chapters sub-divided into numbered paragraphs [not true]... has never been in the genre at all.'

The readers are equally despised and patronized: 'My remarks on the readership of the genre refer of course to its higher levels; the average is probably pretty low, especially today.'

To read this long-threatened postscript to 'New Maps of Hell' is an unsettling experience. Apart from his sour tone, Amis is so ill-informed about the present state of science fiction, and seems to imagine that it is dominated by would-be intellectuals imitating Robbe-Grillet and Michel Butor.

In fact, science fiction today (certainly in the USA, its main centre of activity) is entering the most commercial phase ih has ever known. The New Wave, along with almost all the more intelligent magazines and anthologies, has long since been inundated by a tsunami of planet fiction, sword-and-sorcery sensationalism, and 'Star Wars' rip-offs, propelled by a reactionary s-f writers' guild closely interlocked with the New York publishers.

What science fiction needs now is a clear, hard and positive voice like that of the Kingsley Amis of 1960. The accurate judgments he made that are evident in his choice of 1950s s-f in 'The Golden Age of Science Fiction', classics such as Pohl's 'The Tunnel Under the World', Arthur C. Clarke's 'The Nine Billion Names of God', and H.Beam Piper's 'He Walked Around the Horses', a brilliant tale of a Napoleonic disappearance, told in the form of – what's this? – chapters subdivided into numbered paragraphs. Kingsley...!




THE BOREDOM OF SF, Anthony Burgess

Why is most science fiction so damned dull? There are various possible answers. You practise the genre if you have fancy but no imagination. Bizarre things matter more and more than such fictional staples as character, psychological probability and credible dialogue. There is usually an atmosphere of evasion of real-life issues, occasionally qualified by dutiful lip-service shibboleths about human freedom and the embattled ecology. Content counts more than form. You are encouraged, despite the examples set by Ray Bradbury and H.G. Wells himself, still the best of the esseffers, to see yourself as working outside the literary tradition, which is artsy-shmartsy, and belonging to a category of near-popular sub-art, meaning bad typewriterese on coarse paper.

SF plots are easily devised. We are a million years into the future and the world is run by the Krompir, who have police robots called patates under a grim chief with a grafted cybernetic cerebrum whose name is Peruna. There is a forbidden phoneme. If you utter it you divide into two identities which continue to subdivide until you become a million microessences used to feed the life system of Aardappel, the disembodied head of the Krompir. But there is a phonemic cancellant called a burgonya, obtainable on the planet Kartoffel. You can get there by Basterian teleportation, but the device for initiation the process in in the five hands of Tapuach Adamah, two-headed head of the underground Jagwaimo. Man must resist the System. The Lovers, who amate according to the banned traditional edicts of Terpomo, proclaim Love. Type it all out and correct nothing. You will find yourself in the Gollancz SF constellation – along with Bob Shaw's 'Ship of Strangers', Richard Cowper's 'The Road to Corlay', 'The 6th Day' by W.J. Burley, and 'Roadside Picnic' by Arkady and Boris Strugatsky (genuine Russians translated into genuine American by Antonina W. Bouis).

Though 'The Road to Gorlay' is not bad, if not so good as Kingsley Amis's 'The Alteration' and Keith Roberts 'Pavane', which also posit a world in which the Roman Catholic Church rules England tyrannically. Thought has gone into it, there is an attempt at characterization, there is ingenuity in the notion of a waterlogged Britain of the year 3000 which has become seven island kingdoms. 'Roadside Picnic', on the other hand, which is about Zone in Canada, where mysterious alien visitants leave debris of an advanced technology that fetches very high prices on the black market, is an excruciatingly brutal piece of writing, or translation. Theodore Sturgeon, in his introduction, tells us of a planet of Iron Curtain SF of immense size and density as yet unknown to the West. If this is a specimen, I remained unenticed. I remember Soviet Writers' symposium I once attended whose SF specialists said, ha ha, the only trouble with their genre was that they could not keep up with the reality. But the real reality, as the Neapolitans would put it, is totalitarian injustice and the technological advances are a mere surface frippery. That SF should be a universal subliterature, ignoring the real world of police and censorship, is not a point in its favour. It is, I say again, evasive.

'Ship of Strangers' is about the space survey vessel 'Sarafand', which gets stranded in a distant galaxy where everything, including the Sarafand, is rapidly shrinking to zero size. Why not minus size while the author's hand is in? 'The 6th Day' is very plainly and decently written in the old Wells style. The members of a scientific expedition in the Galapagos Archipelago are transported into the far future, when the human race has self-destructed and a kind of highly intelligent octopus has taken over. Can humanity, in the form of these, and other chronic argonauts (Wells original title, by the way, for 'The Time Machine'), be persuaded to start all over again? No. Man is too violent a creature. Once you get into violence you get out of SF, save for the technical trimmings. In other words, SF writers sooner or later have to resort to the cliches of the adventure yarn. Robert Silverberg's 'Capricorn Games' also belongs to the Gollancz SF galaxy but it is, for some reason, 30p dearer than its yellow fellows. The stories have quality and a few Borges touches – doubt of the viability of the form itself, for instance; a narrator from the future admitting that he is only sings on paper. There is also fine writing: 'At my back sprawls the sea, infinite, silent. The air is is spangled with the frowning faces of women.' There is 30p worth of fine writing.

Robert Sheckley's 'The Alchemical Marriage of Alistair Crompton' (Michael Joseph) has a beautiful cover by Peter Elson, and it also has humour – not a common commodity in the genre. The eponym is the chief tester of Psychosmell Inc., which makes psuchotropic perfumes, and a cured schizophrenic who hates being whole and 'robotniy'. The missing bits of his personality are leading separate lives on distant planets, so he sets out to recover them. This is, as they say, fun. 'A Billion Days to Earth' (Dobson) is not fun. Its author, Doris Piserchia, 'known for the vivi dream-like quality of her prose', was trained as an educational psychologist, something of a recommendation in a novelist. It was always said that William, not Henry, should have taken up quality fiction. Here is some of Ms Piserchia's dreamlinke prose:

The Gods hurried into their ship, and there was only Vennavora remaining outside. She stood in the doorway, faced the sky, spread her arms, and with tears coursing down her cheeks, she said: 'Oh, Earth, you have become a scourge. You will go down in the record of the heavens as a world to shun. Killer of its Babies will be your name... Farewell to the sweet winds and streams of your body, goodbye to the sky and the sun, to the paths in the mountains and the sparkling sun. Wherever we go, we will never find our home. It had cast us out.'

Then they get the hell out to the stars.

Last, there is the old master Brian Aldiss. 'Enemies of the System' (Jonathan Cape – cheapest and the best of the lot, note) is about Ultimate State a million years hence and a trip by some of its more prestigious members to Lysenka II, a planet where the bestial inhabitants are desperate capitalist humans. The utopian specimens of 'Homo uniformis' are forced to find, against their will, virtues in these filthy flesh-eating mammalians and are drawn into being what the title says. It is too short a tale to say what has to be said, but it contrives to be rich, allusive, full of real people and unfailingly interesting. It is not, then, real SF.

[Tripp]

Introduction to the Complete Stories of J.G. Ballard, Martin Amis

I first came across Jim Ballard when I was a teenager in the 1960s. My father, Kingsley Amis, championed his work, calling him 'the brightest star in British postwar SF' (all purists call science fiction SF, and have the greatest contempt for 'sci fi'); and Jim was a frequent visitor to the house. He was, I thought, a charismatically handsome man, with a rich, resonant face and hot, busy eyes; and he talked in the cadences of extreme sarcasm, using abnormally heavy stresses (he wasn't being sarcastic; he was being gleefully emphatic). In retrospects I see that the friendship between the two did not survive Jim's increasing interest in experimentalism, which Kingsley always anathematised as 'buggering about with the reader'. But I always felt a strong surge of warmth whenever I saw Jim later on; funnily enough, he was an exceptionally lovable man, despite the ferocity of his imagination.

His imagination was formed by his wartime experience in Shanghai, where he was interned by the Japanese. He was thrteen, and took to camp life as he would to 'a huge slum family'. But it wasn't just the camp that formed him – it was startingly low value attached to human life, something he witnessed throughout his childhood. He once saw a rickshaw coolie being eaten to death ten feet from where he stood, and each morning as he was driven to school in an American limousine he saw 'a dead body every two hundred yards'. Then came the Japanese (and the feral antagonism that would give rise, most notably, to the rape of Nanking). 'People brought up in the social democracies of Western Europe', he once told me, during a day-long interview in 1984, 'have no idea of this kind of savagery. No they don't, actually, and it's a good thing that they don't.'

It is interesting that his two most famous novels were both filmed by famous (and interesting) directors: 'Empire of the Sun' by Steven Spielberg (an essentially optimistic artist who is nonetheless drawn to dark historical themes) and 'Crash' by David Cronenberg (a much darker artist himself, and one who specialises in filming unfilmably rebarbative novels). 'Empire', as Ballard always called it, is the novel about Shanghai; 'Crash' is animated by an obssession with the sexuality of the road accident – and is much the more typical. One is rendered that 'obssession' derives from the Latin 'obsidere', which means 'to lay siege to'. Ballard was beleaguered by obssession. In his work, mood and landscape are indivisible. He had very little curiosity about human beings in the conventional sense, i.e., as individuals (and a revealingly weak ear for dialogue); he was utterly visual and his mind, like his settings, was in his own phrase 'lunar and abstract'.

Waywardly but intelligibly, 'Empire of the Sun' – his greatest success – came as a kind of backhander to Ballard's most faithful admirers. The novel, which is utterly and unwontedly realistic, seemed a kind of betrayal of the Ballard mystique. The cultists felt that 'Empire' showed how the author's imagination had been warped into such an outlandish shape; it was naturalistic explanation of how he got that way. For the cultists (again, not very logically), it was as if the witchdoctor had drily revealed the secret of his charms.

Ballard began as a hardcore SF writer (his early stuff was published in such magazines as Amazing Stories, Science Fantasy, New Worlds, and the like). But the genre couldn't hold him. There followed four novels of poeticised apocalypse – 'The Wind From Nowhere' (1961), 'The Drowned World' (1962), 'The Drought' (1964), and 'The Crystal World' (1966) – where, with great relish, the planet is destroyed, respectively, by mega-hurricane, by flood, by heat, and by mineralisation. Then came his brutalist period, beginning with 1970 with 'The Atrocity Exhibition'. Two chapter headings from that book will give you a fair information of the new emphasis: 'The Facelift of Princess Margaret' and 'Why I Want to fuck Ronal Reagan'.

Brutalism elided into what might be called the years of mortar and steel, with 'Crash' (1973), 'Concrete Island' (1974), and 'High-Rise' (1975), and then levelled into a general preoccupation best evoked by another title – 'Myths of the Near Future'. The near future went on being his personal 'theme park' – a favourite phrase – until his death (despite a notable divagation into the past, with the beautiful and moving memoir 'Miracles of Life', published in 2008). The last novels, which include 'Cocaine Nights' (1996) and 'Super-Cannes' (2000), concerned themselves with the latent atavisms of corporate and ultra-privileged enclaves: the psychoses of the gated community.

Ballard brought to all these phases his kabbalistic skill in extrapolating from the present. This was his abiding question: what effect does the modern setting have on our psyches – the motion sculpture of the highways, the airport architecture, the culture of the shopping mall, the pervasiveness of pornography, and our dependence on ungrasped technologies? His tentative answer was perversity, which takes various forms, all of them (Ballard being Ballard) pathologically extreme. When he distanced themself from generic SF, he said that he was rejecting outer space in favour of 'inner space'. Inner space was always his beat.

As a man, Ballard was a great exemplar of the Flaubertian principle: writers should be orderly and predictable in their lives, so that they can be ferocious and sinister in their work. He lived in the dormitory precinct of Shepperton, in a semi-detached house which might as well have been called 'HisandHers' or 'Dunroamin', and there was the standard tomato-red Ford Escort in its slot in the little front garden. When I visited him in 1984, he said, 'All these French Crash-freaks used to come out here to see me, expecting a miasma of child-molestation and drug abuse.' What they found was a robustly rounded and amazingly cheerful suburbanite.

I arrived at eleven in the morning, and his first words were 'Whisky! Gin! Vodka!' It was his only eccentricity of the day (and we both settled for coffee). In 1964 his wife Mary died, suddenly and dismayingly, on a family holiday, and Ballard at once resolved to raise the three children himself. To begin with he could only get through the day by drinking a large scotch every hour, starting at nine in the morning. It took him quite a while to push this back to six in the evening. I asked him, 'Was that difficult?' And he said, 'Difficult? It was like the Battle of Stalingrad.' But push it back he did, and everything suggests that he was a tolerant, pragmatic, and impeccably adoring father.

The last time I saw him, three or four years ago, was when my wife and I (and Will Self and his wife Deborah Orr) had dinner with him and his partner of forty years, Claire Walsh. He revealed in the restaurant that he had 'about two years to live. They tell me about two years.' This was said with instinctive courage, but with all the melancholy to be expected from a man who loved the miracle of life so ardently.

_____________


The short stories collected here span an entire creative life – all the way, from the first articulated words to the last. How to characterise them? Well, if H.H. Munro ('Saki') and Jorge Louis Borges had met in Shanghai in 1930, and fallen in love, then JG Ballard would have been their child. He is an expert at the Saki-esque twist, the sting in the tail; and, like Borges, he addresses his fantastic figments with glazed and invincible conviction.

Ballard's evolution or trajectory, as described above, is detectable here in fragmentary form. In the early stories we see him pushing hard against the boundaries of conventional SF. In this genre, the most often-visited future is the dystopia of overpopulation. Watch what Ballard does with it:

Noon talk on Millionth Street...
'Take a westbound express to 495th Avenue, cross over to a Redline elevator and go up a thousand levels to Plaza Terminal. Carry on south from there and you'll find it between 569th Avenue nad 42nd Street.'

In his (later-disowned) first novel, 'The Wind From Nowhere', Ballard conjures a fast-moving and city-swallowing lateral avalanche of concrete and steel. In 'The Concentration City' we are shown a planetwide highrise – and a world without sea and without sky.

He never abandoned the science-fictional tour the force, as an option for certain global or cosmic ideas; but the focus soon moves toward the inner space of the mind. See 'Manhole 69', in which various volunteers are scientifically conditioned to do without sleep (the outcome is brilliantly terrifying); see 'Sudden Afternoon', in which a man finds that his memory – and then his entire identity – is being invaded by a murderer. These are literalistic versions of broader tendency: the psychic distortions and intrusions that await us in the 'near-after'.

And Ballard's mind? It continually circles back to the experiences recounted in 'Empire' (and in 'Miracles of Life'). On the one hand, the drained swimming pools, the abandoned villas, and the wraithlike wanderers in a landscape from which all recognisable human activity has absended itself; and, on the other, the squalor, the hellish proximities, and the vigilant cruelty that derives from the camp. All these fables are written in a prose that veers from the higher-utilitarian to something ecstatic, melodious, and creamily precise: a style all his own.

JG Ballard will quite possibly be remembered as the most original English writer of the last century. It is a solecism to talk about degrees of uniqueness (either you are or you aren't), but Ballard was somehow uniquely unique. He used to like saying that writers were 'one-man teams' (and needed the 'support' of their readers). But he was also a one-man genre. He was impregnably sui generis. No one is or was remotely like him.

                  London, May 2009   

[zakk]

Velikim naporom volje i nesvojstvenim mu samosavlađivanjem, Zakk se udaljava sa ove stranice i vraća se poslu ...

[Mme Chauchat]

SF plots are easily devised. We are a million years into the future and the world is run by the Krompir

Ovo me je zbilja zasmejalo...
U ovom trenutku ne mogu da se setim nijednog drugog pisca koji je za sopstvenu knjigu napisao predgovor daleko bolji od samog romana (1985) - i to sve govori i o njegovim vrlinama i o manama.

[zakk]

Harlan Elison redovno to radi...

[Melkor]

Imao sam problema sa Haldemanom.

Joe Haldeman je SFWA’s Grand Master za 2010.

[Tripp]

Za tipa po imenu Michael Dirda vele da je najbolji americki knjizevni kriticar. I ova tvrdnja i te kako ima smisla. Za razliku od teskog Edmunda Wilsona i rasplinutog Apdajka, Dirda za knjizevnost uzima sve sto se moze zateci u formi knjige, sa ovakvim ili onakvim konceptom, u smislu da je sve – a narocito zanr - podlozno prevashodno dobroj kritici. O tome svjedoce i dvije njegove knjige koje imam, 'Classics for Pleasure' (2007) i 'Bound to Please: An Extraordinary One-Volume Literary Education (Essays on Great Writers and Their Books)' (2005). Njegovu postojanost dokazuje i Pulicer dobijen za kritiku, 1993, kao redovni recenzent publikacije 'Washington Post Book World'. Jedini moj problem sa njim jeste da je Dirda pretezno okrenut knjigama koje smatra dobrim, sto znaci da kod njega, po Internetu, nisam zatekao mnogo negativnih recenzija. Ali one ipak postoje.

Recimo, jos jedan recenzent, istaknuti Alberto Manguel, svojim magnum opusom 'A History of Reading' nije izazvao ushicenje kod Dirde i to mi je isprva zvucalo kao pompezno ispoljavanje ljubomore zbog publikacije drugoga nista manje istaknutijeg kriticara. Medjutim, tada mi je valjda sinulo da je i Dirda ipak samo smrtnik [sigurno su njegovi anti-Manguel motivi kompleksniji od ovoga sto ovdje tvrdim, no meni sasvim dovoljni ovakvi kakve sam ih projektovao u svojoj glavi], i da ipak postoje neke stvari sa kojima se taj kriticar eventualno ne slaze. Bolje reci, kao truizam drzim misljenje da posto-poto vrijedi izbjegavati covjeka koji voli sve sto procita. [Vezano za to, na Amazon.comu postoji neka insomnicarka, Harriet Klausner, koja svemu sto procita – a navodno cita bukvalno sve novo, sto je pak apsolutno nemoguce a i sto se vidi, jer joj je vecina recenzija pretjerano uopstena i stura – daje 5 zvjezdica.]

Kako god bilo, iako se u dvije Dirdine knjige koje imam nalaze sve pozitivne recenzije (jedna od tih knjiga, 'Classics' je namjenski pozitivna, kao vodic kroz dobru literaturu, dok je 'Bound to Please' zbirka njegovih najpozitivnijih kritika iz casopisa), nisam izgubio povjerenje u covjeka prevashodno zbog njegovog kontrolisanog entuzijazma i raznovrsnog ukusa; u stvari, kod njega sam zatekao toliko u potpunosti nepoznatih autora svih zanrova o kojima se inace vrlo malo pise.

Sto se tice zanra, u 'Classics for Pleasure' od onoga sto mozemo smatrati zanrovcima pise o izabranim djelima iz opusa autora kao sto su: E.T.A. Hoffmann, Walter de la Mare, Mary Shelley, James Hogg, Sheridan Le Fanu, Bram Stoker, M.R. James, William Roughead, H.P. Lovecraft, Jules Verne, Isak Dinesen, H.Rider Haggard, Arthur Conan Doyle, H.G. Wells, G.K. Chesterton, Rudyard Kipling, Agatha Christie, Dashiell Hammett & Philip K. Dick.

Zato i nije neka misterija da ga zanrovci gotive. Recimo, John Clute ima svoj advance praise na poledjini 'Classicsa', sto znaci da Dirda s pravom cijeni njegovo misljenje. Ili, cim je u Americi izisao Banksov najnoviji roman, 'Transition' (2009), Dirda je objavio panegirik u 'Washington Postu'; naime, tokom decenija Dirda je pisao mnogo o SF-u, fentaziju i hororu. Recimo, iako se ne radi o zanrovcu, preko njega sam provalio skoro zaboravljena stiva Dawn Powell – fine i vrcave knjizevne satire – a danas i David Memet radi film po jednom od njenih romana ('Come Back to Sorrento'). 

A sada Dirdin lik krasi i naslovnicu najnovijeg broja casopisa 'Locus', od decembra, odnosno tu se nalazi intervju sa njim: 'Michael Dirda: Dashing International Man of Mystery and Sophisticated Boulevardier'. Tek danas to vidjeh. 


U to ime izbacicu ovdje cetiri njegova teksta iz knjige eseja 'Bound to Please'; prvi je njegov 'Science Fiction Reading List' (bez datuma), gdje obrazlaze svoje top-SF romane (tu pominje i jos jednog nepoznatog ali odlicnog pisca koga veoma cijenim, Johna Sladeka; jedan od autora za koga je cuo mali broj ljudi). Drugi txt jeste 'The Dirda Dozen' (jul, 1998), o najreprezentativnijim knjizevnim stilistima 20. vijeka (nije generalno o zanru, iako ima zanrovaca). Treci tekst jeste recenzija Aickmanove zbirke 'The Wine-Dark Sea' (decembar, 1988). Cetvrti je o naslovu 'The Avram Davidson Treasury' (oktobar, 1998) koji su uredili Robert Silverberg i Grania Davis. Dva posljednja teksta dolaze iz poglavlja naslovljenog sa 'Serious Entertainers'; dok su prva dva migrirala ovdje s kraja knjige, iz neke vrste appendixa, pravicno nazvanog 'Coda'.     

Na kraju cu izbaciti i jednu svoju kratku crticu o Manguelovoj najnovijoj knjizi (u stvari iz 2008), 'The Library At Night', koju sam podsjetio sebe da negdje imam cim sam malocas spomenuo ime toga autora. Takodje sam uvrtio u glavu da bi sve ovo valjalo potrpati u ovaj topik, kako se ne bi sirili Forumom po broju tema koje ionako privlace paznju manjem broju clanova mada su, kao takve, i same nepodesne za neka veca debatiranja ili reagovanja.               

_____________________

A SCIENCE FICTION READING LIST

Despite movies, television, and assorted high-tech games, science fiction is still mainly a reader's universe. There are books for every taste, from the sophisti¬cated to the schlocky, from artful masterpieces to political tracts and soft-core porn. The following reading list—a baker's dozen presented in chronological order—emphasizes the best sf of the past.

The Time Machine, by H. G. Wells (1895). In the far future mankind has split into two races: the gentle Eloi and the Eloi-eating Morlocks. Among other things a fable of class warfare, this short, beautifully written novel is charged with a twilit sadness, especially in the Time Traveller's glimpse of the earth's last days. All of Wells's early science fiction is worth reading.

Last and First Men, by Olaf Stapledon (1930). Future history on a cosmic scale. This novel, with a time span of 2,000 million years, chronicles the future evolution of man, especially his biological mutations, alterations, and adapta¬tions, as he travels across the solar system out into the universe. Imagine Gibbon writing about the future instead of the past—such is the grandeur of this book.

More Than Human, by Theodore Sturgeon (1953). Many rank Sturgeon among the best American writers of short stories. (See his collections, Not without Sorcery, The Stars Are the Styx.) This novel, his masterpiece, describes how an adult idiot, two neglected little black girls, a mongoloid baby, and other outcasts of society come together to form a single gestalt, or superbeing. The opening section is told from the viewpoint of the idiot and nearly rivals the Benji section of Faulkner's The Sound and the Fury.

The Stars, My Destination, by Alfred Bester (1956). Imagine the revenge plot of 'The Count of Monte Cristo'. Add a cast of grotesques who would be at home in a Fellini film. Tell the story in quick march time, with lots of fire¬works. Together, these make up Bester's swashbuckling adventure novel, a book more exciting than Star Wars and Raiders of the Lost Ark combined. Here's the novel that will make a kid of all but the most jaded adult.

Citizen of the Galaxy, by Robert A. Heinlein (1957). Truth to tell, Heinlein is at his best as a writer of tightly controlled short stories and young adult nov¬els. Avoid the bloated best sellers of his later years. The early stories "By His Bootstraps" and "All You Zombies" are probably the most dazzling time para¬dox tales ever told. But Heinlein's flair for entertaining, cliff-hanging adventure is best seen in 'Red Planet', 'Starman Jones', 'The Star Beast', and this book—all intended for teenagers, though any adult can read them for pleasure. In 'Citizen of the Galaxy' he takes up a classic sf theme—the passage from childhood to adulthood—as he recounts the life of Thorby, by turns a slave, beggar, soldier, businessman, and galactic magnate. The book opens with a grabber sentence: " 'Lot 97,' the auctioneer announced, 'a boy'" This is just the book for a young¬ster beginning to be interested in sf.

A Canticle for Leibowitz, by Walter M. Miller (1959). Excepting only Stephen Vincent Benet's short story "By the Waters of Babylon," this is the finest of all portraits of society after a nuclear holocaust. Scientists, blamed by survivors, have been massacred during the age of "Simplification"; the world has reverted to savagery. Only in a few monasteries does civilization linger, especially in that of Brother Francis Gerard, who discovers fragments of writ¬ing—a shopping list, a blueprint, a racing form—ascribed to the Blessed Leibowitz. Slowly, mankind lifts itself from its new dark age—until nuclear war once again looms. But this time the powerful order of Saint Leibowitz has made plans.

The Best Short Stories of J.G. Ballard, (written in the 1960s-1970s). Widely admired outside of sf (his novel Empire of the Sun nearly won the Booker Prize), Ballard employs all the techniques of modern fiction (he deeply admires William Burroughs) to depict a world slowly running down. Images of empty and cracked swimming pools, low-flying aircraft and car crashes mark his work, especially in the demanding, often horrific "condensed novels" of The Atrocity Exhibition. Ballard takes a lot of chances but usually hits the jackpot, as in such somber stories as "The Voices of Time," "The Drowned Giant," and "Billennium."

The Three Stigmata of Palmer Eldritch, by Philip K. Dick (1964). Since his death a few years ago, Dick has increasingly come to be regarded as the most important sf novelist of the past forty years. For Dick, the high-tech future resembles a decaying and desperate Youngstown. Out of this bleakness, he nonetheless generates a wonderful black humor: in one novel, Mars is controlled by the president of the plumbers guild; in another, animals are so scarce that a man's greatest dream is to own a sheep. This novel is Dick's darkest, most paranoid vision: colonists on a desolate Mars need the hallucinogenic drug Can-D in order to maintain their sanity. But suddenly a new drug appears, Chew-Z, brought by Palmer Eldritch from beyond the galaxy and with fright¬ening properties. Its hallucinatory effects may be permanent—indeed, it may truly alter reality, whatever that is.

The Left Hand of Darkness, by Ursula K. Le Guin (1969). Upon the strength of this novel, her fantasy trilogy ('A Wizard of Earthsea' and its sequels), and the political novel The Dispossessed, Le Guin was for many years the most highly regarded artist in sf. The inhabitants of the planet Winter undergo biological cycles, periodically assuming either male or female sexuality. On this frame¬work Le Guin builds an intricate and austerely beautiful study of friendship, love, and sexuality.

Warm Worlds and Otherwise, by James Tiptree Jr. (1975). Generally regarded as the finest writer of short fiction to emerge in the 1970s, Tiptree stunned the sf community when it was revealed that he was a she, Dr. Alice Sheldon of McLean, Virginia. This collection, his (her?) second, includes one of the finest "feminist" stories ever written: "The Women Men Don't See." It's a stunner—especially the climax: a pair of American women, on vacation in Yucatan, encounter some stranded humanoid aliens, establish contact, and eventually blast off with them in their repaired ship, having decided that life among aliens has to be an improvement over that with men on earth. Other stories here include "Love Is the Plan, the Plan Is Death" and "The Girl Who Was Plugged In." Quirky, chilling, funny, open-ended, brilliant fiction. Readers interested in women's sf—and many of the best contemporary sf writers are women—should also seek out the work of Joanna Russ, especially the polemical classic 'The Female Man' and the stories gathered in 'The Zanzibar Cat'.

Little, Big, by John Crowley (1981). In 'Little, Big', Crowley recounts an American family's long involvement with the realm of faerie, along the way embracing everything from the tarot to television, from Thornton W. Burgess's animal fables to poignant love stories. Confirming, and surpassing, the artistry of his earlier novels—'The Deep', 'Beasts', and 'Engine Summer'—this superb book established its author as a master of lyrical fantasy, equal in ambition and accomplishment to Le Guin and Russell Hoban. Utterly assured and beautiful, it is the greatest fantasy novel so far written by an American.

The Book of the New Sun, by Gene Wolfe (1980-83). Published in four volumes—The Shadow of the Torturer, The Claw of the Conciliator, The Sword of the Lictor, The Citadel of the Autarch—this long novel has been acclaimed one of the richest, and most complex, novels in the whole sf genre. If Proust, while listening to late Beethoven string quartets, had written 'I, Claudius' and set it in the future, the result might resemble this measured, autumnal masterpiece. Ostensibly, the books recount the adventures of an apprentice torturer—as in much sf, the world has again grown medieval in appearance—who sets out on picaresque adventures, discovers his parentage, and gains an unexpected reward. This is a masterpiece that can stand comparison with the best fiction of our time.

Neuromancer, by William Gibson (1984). This first novel won all the major sf awards everywhere. As a result, it soon became the spearpoint of the "cyber-punks," sf writers with a 1980s sensibility in tune with high technology, drugs, and a punk lifestyle. Gibson's prose bristles with neologism, computer technol¬ogy, and nonstop energy, as the hero Case hooks himself into a vast computer matrix to help his lover Molly, a street samurai with special fighting skills, defeat some very decadent people and a nearly sentient computer. Old-time adventure, but state-of-the-art fiction.

The Science Fiction Hall of Fame, edited by Robert Silverberg et al. (1965-85). For readers in a hurry, the four volumes of this anthology reprint much of the best shorter work in modern sf. The first volume, choosing the finest stories (pre-1964) in the eyes of the Science Fiction Writers of America, includes Isaac Asimov's "Nightfall" (once regarded as the most popular sf tale of all time), Cordwainer Smith's unforgettable "Scanners Live in Vain," and Daniel Keyes's heartbreaking "Flowers for Algernon." Subsequent volumes focus on novellas, among them Algis Budrys's existential thriller Rogue Moon and characteristically elegant work from Robert Silverberg, Jack Vance, James Blish, and many others.

Beyond these hardly disputable classics, I would personally recommend the work of science fiction's best satirist, John Sladek, especially his masterly novels 'Tik-Tok' and 'Roderick: The Education of a Young Machine'. Who could resist the tale of a robot named Tik-Tok, like the mechanical man of Oz, who blithely murders a little girl—more exactly, who murders a blind little girl— and from this mild impropriety builds himself a career that leads to the thresh¬old of the presidency? Or a stylist who regularly writes such original sentences as this one: "The history professor looked at his watch. Another minute had passed into his domain." John Sladek was one of the most imaginative and ver¬satile writers I have ever known, and he should have been famous.

[Tripp]

THE DIRDA DOZEN

When a canon of one hundred great movies was recently announced, I—an inveterate daydreamer since childhood—started making up similar lists: the ten greatest pop songs ("Louie, Louie," "Shout," "American Pie," "Satisfaction," etc.), the world's finest opera ('Don Giovanni'), the painting I would most like to own (Vermeer's 'The Little Street' or Watteau's 'Embarkation for Cythera'), the most awesome comic book superhero (Green Lantern), the five best boys' adventure stories ('The Odyssey',' The Count of Monte Cristo', 'Treasure Island', 'Journey to the Center of the Earth', 'King Solomon's Mines'), and the perfect food (pirogies, of course). When I started on the world's supreme muscle car (the 1964 Pontiac GTO) and the three days in my life I'd most like to relive, I began to see how deeply seductive list making can be.

Now, a book reviewer's fancy naturally turns to thoughts of literature, and modern literature in particular. One especially restless night, I found myself wondering which authors had been the most influential stylists of our century? Limiting myself to those who worked in English, these wouldn't necessarily be the "best" or the most important figures—James Joyce (like Shakespeare) being too various for imitation. Instead, I'd go after the men and women who created a presence on the page so singular, so memorable that they either founded genres or shaped the way prose is written in our time. Who were our most original voices?

There was never any question about my first selection: Ronald Firbank (1886-1926). "From the over-elaboration of his dress he suggested sometimes, as he did tonight, a St. Sebastian with too many arrows." Firbank died young and wrote only eight novels, all of them short, but each a masterpiece of camp humor. He created a voice—prissy, gossipy, and allusive—that has long char¬acterized one sort of homosexual charm and that provided a starting point for such English comic novelists as Anthony Powell, Evelyn Waugh, and Nancy Mitford. He is particularly brilliant at conversation, and knows what to leave out, being a pioneer in the use of silences and ellipses. His characters bear deli ciously silly names such as Miss Wookie, Mrs. Shamefoot, and Mrs. Paraguay, and they usually have a taste for finery and Catholic ritual. Just reciting Firbank's titles will convey a soupcon of his flavor: 'The Flower Beneath the Foot', 'Inclinations', 'Concerning the Eccentricities of Cardinal Pirelli'.

Ernest Hemingway (1899-1961) represents the burly American counter¬part to Firbank. It's fashionable now to denigrate Hemingway (macho, sexually confused, vainglorious), but half of modern fiction rests in his laconic, tough-guy shadow. The stripped-clean, emotion-free language; the willingness to repeat words and phrases to get things exactly right; the brilliant descriptions of men at work, war, or play; the ability to suggest depths of meaning without being overemphatic about it—such less-is-more qualities have characterized American writers from Dashiell Hammett to Raymond Carver and James Salter. "He started a fire with some chunks of pine he got with the ax from a stump. Over the fire he stuck a wire grill, pushing the four legs down into the ground with his boot. Nick put the frying pan on the grill over the flames. He was hungrier. The beans and spaghetti warmed. Nick stirred them and mixed them together. They began to bubble, making little bubbles that rose with dif¬ficulty to the surface. There was a good smell."

Such simplicity signaled the end of Victorian luxuriance and Biedermeier fustian.

For my next two selections, I could not resist the paramount fantasy writers of our century: Lord Dunsany (1878-1957) and H. P. Lovecraft (1890- 1937). Dunsany dashed off—he was, lucky man!, a single-draft writer—nonfiction, poems, plays, and novels ('The King of Elfland's Daughter'), but he is most orig¬inal in his early short stories, collected in such volumes as 'The Book of Wonder', 'Time and the Gods', and 'The Sword of Welleran'. The 1890s popularized gor¬geous, purple prose, but Dunsany took this "Oriental" style and added a dry wit, a rhetorical grandeur not unlike that of the King James Version of the Bible, and his own flair for evocative names. "The Gibbelins eat, as is well known, nothing less good than man." "Toldees, Mondath, Arizim, these are the Inner Lands, the lands whose sentinels upon their borders do not behold the sea." In "The Fortress Unvanquishable Save for Sacnoth," Dunsany virtu¬ally founded the modern tale of sword-and-sorcery, and his influence extends from Clark Ashton Smith and Fritz Leiber to Jack Vance, Gene Wolfe, and Tanith Lee.

Of course, some readers choke on the clotted-cream style of Dunsany, just as others cannot bear the brooding portentousness of Lovecraft. I love them both. In some of his early work Lovecraft emulated Dunsany, but before long he unearthed the Elder Gods and great Cthulhu, opened that evil grimoire the "Necronomicon," and founded the haunted Miskatonic University. Listen to the quiet opening of "The Dunwich Horror," and note the growing uncanni-ness of the landscape: "When a traveller in north central Massachusetts takes the wrong fork at the junction of the Aylesbury pike just beyond Dean's Corners he comes upon a lonely and curious country. The ground gets higher, and the brier-bordered stone walls press closer and closer against the ruts of the dusty, curvy road. The trees of the frequent forest belts seem too large, and the wild weeds, brambles, and grasses attain a luxuriance not often found in settled regions...."

There are few scarier stories in English than Lovecraft's, and his eldritch shadow falls on nearly every writer of horror fiction in our time.

"I sent him groveling. In ten minutes he was back with a basket of appe¬tizing fresh-picked grovels. We squeezed them and drank the piquant juice thirstily." Puns, the metaphorical made literal, a razzmatazz vocabulary, and a Groucho Marx leer—is there any doubt that here is the work of the wordsmith and humorist S. J. Perelman (1904-1979)? In Perelman's essays and parodies, the English language sails off into the stream of consciousness, and then mutinies. "Thousands of scantily draped but none the less appetizing extra girls milled past me. . .. Just one kiss, she pleaded, her breath hot against my neck. In desperation I granted her boon, knowing full well that my weak defenses were crumbling before the onslaught of this love tigree.... Our meal finished, we sauntered into the rumpus room and Diana turned on the radio. With a savage snarl the radio turned on her...."

And so it blissfully goes. Woody Allen, Dave Barry, Fran Leibowitz, and other modern humorists almost certainly keep a well-thumbed copy of 'The Most of S. J. Perelman' close at hand, if only as a holy icon.

I would have left William Faulkner (1897-1962) off this list, if I could have. But, to paraphrase Flannery O'Connor, that would be like ignoring the Dixie Limited when it comes roaring down the track. Faulkner embodies the South: he knows all its secrets, all its voices. In 'The Sound and the Fury' alone he re-creates the thoughts of an idiot, the meditations of an old black servant, the machinations of a venal modern businessman—and he sets down each one's language with just the right sibilance and twang. The author of 'Absalom, Absalom!' and 'Light in August' was once thought a minor regionalist, but these days he has a good claim to be the greatest American novelist of the century, and probably the most influential one as well. Virtually every Latin American writer, for example, names Faulkner as a major influence on his work. That the creator of Benji and Caddie and the Snopeses can be full of bombast and overt symbolism and sentences that go on and on—well, you just have to accept that some writers prefer glorious overabundance to careful stillborn perfection.

One other part of the country also discovered its laureate in this century. Southern California hasn't wanted for novelists (Nathanael West, Ross Macdonald, Joan Didion), but the classic images of Los Angeles still belong to that bard of the hard-boiled, Raymond Chandler (1888-1959). "It was one of those clear, bright summer mornings we get in the early spring in California before the high fog sets in. The rains are over. The hills are still green and in the valley across the Hollywood hills you can see snow on the high mountains. The fur stores are advertising their annual sales. The call houses that specialize in sixteen-year-old virgins are doing a land-office business. And in Beverly Hills the jacaranda trees are beginning to bloom...."

The weary, wisecracking voice of Philip Marlowe has echoed down the mean streets of American crime fiction for more than fifty years, from Lew Archer to Spenser, and in the last decade or so has been taken up by such tough-gal detectives as Sue Grafton's Kinsey Millhone and Sara Paretsky's V. I. Warshawski. Like Hemingway, Chandler is easy to parody—see Perelman's "Farewell, My Lovely Appetizer"—and he can be sentimental, making Marlowe, the tarnished knight, sound at times a little too noble and self-sacrificing. But at his best, Chandler writes some of the freshest prose you will ever read. As he himself once said, "I live for syntax."

Now, if you had to pick two twentieth-century godparents for contempo¬rary children's literature, you could hardly do better than E. Nesbit (1858-1924) and J. D. Salinger (b. 1919). In Nesbit's work—for instance, 'Five Children and It' or 'The Enchanted Castle'—you find school holidays turned into a time of fantastic, yet cozy, adventure: into the ordinary world of childhood erupts 'The Arabian Nights', complete with sand fairies, mysterious amulets, fly¬ing carpets, dragons, treasure hunts, and statues that come alive. Nesbit is one of the first modern writers for children to avoid both didacticism and the killing tone of grown-up condescension. From her spring Edward Eager, Joan Aiken, Daniel Pinkwater, Roald Dahl, Diana Wynne Jones, Madeline L'Engle, J. K. Rowling, and all those fantasy stories in which magic intrudes to trans¬form the quotidian. I have read that Noel Coward—that most consummate sophisticate—could find comfort only in E. Nesbit's books as he lay dying.

Is there a modern young adult novel that doesn't, in some way, play back the voice of Holden Caulfield? 'The Catcher in the Rye' practically invented the YA genre. "If you really want to hear about it, the first thing you'll probably want to know is where I was born, and what my lousy childhood was like, and how my parents were occupied and all before they had me, and all that David Copperfield kind of crap, but I don't feel like going into it, if you want to know the truth." While Nesbit depicts the neverland of an ideal Edwardian child¬hood, 'The Catcher in the Rye' mirrors the anxieties and swagger of everyone's adolescence. Much of twentieth-century literature has been occupied with celebrating the spoken language of the people, the street, the ghetto—and Salinger is the lucky one who found the sullen, uncertain voice of the teenager. Nobody who writes about young people can entirely escape his influence.

I wanted to include Georgette Heyer (1902-1974) on this list because her historical novels, largely set in the Regency, represent an entire literary duchy: that of romantic escape fiction, told with wit, an eye for period detail, and the requisite pull on the heartstrings. For the most part, Heyer's young women are willful, clever, and independent: Miss Taverner (in 'Regency Buck') "could not... admire her own beauty, which was of a type she was inclined to despise. She had rather have had black hair; she thought the fairness of her gold curls insipid. Happily, her brows and lashes were dark, and her eyes which were star-tlingly blue (in the manner of a wax doll, she once scornfully told her brother) had a directness and a fire which gave a great deal of character to her face."

Heyer is a superb historical novelist—Jane Aiken Hodge's excellent biog¬raphy reminds us of how hard she worked to get the slang and fashions of her characters just right. She represents the deliberate recovery of an archaic style—roughly that of Jane Austen—and all those fictive acts of literary ven¬triloquism, from John Barth's 'The Sot-Weed Factor' to A. S. Byatt's 'Possession' to innumerable Regency romances, owe something to her virtuosity.

Though George Orwell (1903-1950) wrote two classic novels ('Nineteen Eighty-Four' and 'Animal Farm'), he is most widely appreciated as our leading exemplar of the plain style. There are other candidates—Edmund Wilson, E. B. White—but Orwell possesses a directness and imaginative originality, coupled with attractive political convictions, that make these competitors seem like carpet-slippered men of letters (which, of course, they were). "In Moulmein, in Lower Burma, I was hated by large numbers of people—the only time in my life that I have been important enough for this to happen to me." That tone, at once personal, conversational, and slightly self-deprecating, is the model for most of the travel writing of the past thirty years, just as Orwell's reporting is the true progenitor for the New Journalism (see "Down the Mine" or 'Down and Out in Paris and London'). Somehow, Orwell reduces the histrionics in his prose to a minimum, so that he always sounds as if he's saying exactly what he means. It is a rare gift.

For my last slot, I chose the writer who changed the way we look at the future: Philip K. Dick (1928-1982). If Heyer recaptures an elegant past, Dick shows us the next century—not a chrome-bright, spotless Tomorrowland, but a vast, overcrowded Hong Kong, an international ghetto, where the poor rent steps to sleep on, corporations sell us drug-induced dreams, and noth¬ing works very well. This is the world of 'Do Androids Dream of Electric Sheep?' (made into the movie 'Blade Runner') and 'The Three Stigmata of Palmer Eldritch'. But Dick is also a mystical writer—with a taste for infinite regres¬sion a la Borges, religious speculation, and philosophical inquiry: How does a man differ from a robot? What if the world around us were merely an illu¬sion? In his most celebrated novel 'The Man in the High Castle', Dick shows us an alternative earth in which the Axis won World War II and only a few of his characters can imagine that it might have been the other way around. Dick is also consistently funny, and he sometimes seems the offspring of Kafka, the cousin of William Burroughs, and the scapegrace father of the cyberpunk William Gibson.

So, there's my list—and already I can hear the baying of enraged readers. What? No Virginia Woolf, no J. R. R. Tolkien, no Agatha Christie, no James Baldwin, no P. G. Wodehouse! Let me assure the frenzied and insulted that I admire these writers as much as they. My chosen dozen are merely those who seem to me the most influential and distinctive prose stylists of the century, the founders of schools of writing, if you will. But enough of these literary mat¬ters. On to pastures new. Who, for example, are the nine greatest baseball play¬ers of all time? And what are the three best desserts? And which is the funniest episode of 'The Simpsons'?

[Tripp]

THE WINE-DARK SEA
By Robert Aickman

When winter approaches a reader's fancy naturally turns to mysteries and ghost stories. For many, that means an English country house whodunit or a sherry-and-spook tale a la M. R. James, the sort of cozy adventures just right for fireside and eiderdown. Before his death, Robert Aickman (1914-1981) was generally deemed the most accomplished writer of classic supernatural tales in English, and 'A Wine-Dark Sea' might consequently seem an ideal holiday diver¬sion. But let me offer a warning to the curious: these are not the ghost stories of an antiquary; these are enigmatic, disorienting spiritual journeys.

Aickman's "strange stories"—his preferred term—begin by lulling the reader with plain and unruffled prose, but they end by leaving him profoundly shaken. Most supernatural fiction aims to frighten or shock, or even gross out, but 'The Wine-Dark Sea' inspires pity and terror, wonder and sadness; as in 'Cold Hand in Mine' and 'Painted Devils', Aickman here relates Conrad-like tales of secret sharers and hearts of darkness with the dispassionate clarity of Kafka— and with the same sense of controlled but mounting panic.

Robert Aickman first began to publish during the early 1950s, establishing his reputation with what remains his best-known story, "Ringing the Changes." In that very adult chiller a middle-aged man marries a woman some thirty years younger than he; on their honeymoon they decide to stay at a seaside resort town, which has the unexpected tradition of ringing all its church bells on this one night a year, enough to wake the dead. This, it turns out, is meant quite literally. By the story's end, the marriage has been irrevocably stunted by the couple's discovery of the wife's fierce sexuality.

That kind of climax marks almost all of the eleven tales reprinted here, chosen from the nearly fifty Aickman wrote. Killer crabs don't come out of the sewers; no one is eaten (at least not usually). Instead lonely middle-aged people—out of step with our modern noisy world and already half in love with easeful death—meet seductive, charismatic figures and in their company gradually slip away to dreamlike realms, often associated with the woods or the past, and almost never find their way back.
The typical Aickman hero is Stephen Hooper in "The Stains," who recog¬nizes—with unexpected consequence—"that, like everyone else, he had spent his life without living." Similarly, in "Never Visit Venice" the young Henry Fern yearns for the glamour and romance symbolized by a recurrent dream in which he floats along in a Venetian gondola in the embrace of a beautiful dark-haired woman. Late in life he finally travels to Venice, finds it horrible: vulgar tourists, loud motorboats, everything tawdry, venal, and kitsch. But on his last night he meets an aristocratic beauty, who invites him for a ride in her gondola and his dream is gradually realized in every detail. But only the most naive reader will fail to realize the identity of the enigmatic stranger.

Usually, though, few such certainties exist in Aickman's austere and unnerving stories. His great strength as a writer lies in his talent for building up a sense of disquiet and the uncanny, then leaving everything unresolved, unexplained, open-ended like life itself. In "The Next Glade" a young widow passes through a thicket and glimpses a huge pit filled with people typing, operating computers, performing all kinds of office work. Delirium? Or an unsettling vision of the world? In "Bind Your Hair" a newly engaged woman discovers a shallow-walled maze in which naked people crawl along on their bellies. This is chilling enough, but why do the women bind their hair? And what about the snuffling pigs? And how do these relate to the tensions Clarinda feels toward her fiance and his family? Just as matters are getting truly weird, "Bind Your Hair" simply stops, like some of those old-style 'New Yorker' stories, leaving us fearing greatly for Clarinda.

Aickman's stories often begin in childhood, when something uncanny—a dollhouse with an inaccessible hidden room, the death of a beloved mother at the appearance of a veiled stranger—blights or beguiles the main character. Years pass, and it is only in middle age that these preparatory traumas find their odd, yet profoundly right, fulfillment.

For Aickman deals less with horror than with peculiar psychic destinies, with how our deepest fears and deepest desires may be one. His characters resemble mental travelers through landscapes of the numinous, the holy and dreadful. Early in "Bind Your Hair," Clarinda meets a mysterious gypsy woman: "Altogether Mrs. Pagani gave an impression of unusual physical power, only partly concealed by her conventional clothes. It was if suddenly she might arise and tear down the house." So it is with 'The Wine-Dark Sea': despite their quiet openings, such stories as "Into the Wood" or "The Trains" suddenly do rise up and tear down the house.

In these dark prose poems of midlife crisis, dreams bring destruction, nothing good lasts, and the desire for love masks a preparation for death. Never well known in his lifetime, Aickman may be too bleak even now for readers reared only on Stephen King or Clive Barker. But to those whose taste includes William Golding or J. G. Ballard, 'The Wine-Dark Sea' reveals a neglected mas¬ter, a superb artist "concerned not with appearance and consistency, but with the spirit behind the appearance, the void behind the face of order." In that void, as Conrad's Mr. Kurtz knew, waits the greatest horror of all.
_________________________

 
The Avram Davidson Treasury
Edited by Robert Silverberg and Grania Davis
 
Avram Davidson (1923-1993) was one of the most original and charming writers of our time. So, it almost goes without saying, he was generally neglected and undervalued during much of his career. For the most part this bearded Orthodox Jewish autodidact wrote what one might call fantasy, of a sort, sometimes drifting into the starry realms of science fiction and sometimes into the wild gardens of the antiquarian essay (see the wonderful -- and highly idiosyncratic – 'Adventures in Unhistory'). Grasping fruitlessly for comparisons, his admirers have likened Davidson to Saki, Chesterton, John Collier, Lafcadio Hearn, Kipling, even I.B. Singer and S.J. Perelman. And you can see what they mean. I would add that he frequently reminds me of the New Yorker writer Joseph Mitchell: Two similarly brilliant stylists with a compassionate interest in bohemians, losers, immigrant culture, New York, oddities, con artists, crackpot inventors, and the passing of humane, small-scale neighborhood life.

If people know any story by Avram Davidson, it's probably "Or All the Seas with Oysters," celebrated for what Guy Davenport calls "its crazily plausible concept that safety pins are the pupae and coat hangers the larvae of bicycles." Two of his other relatively well known charmers are "The Golem," in which an elderly Jewish couple thwart a powerful android intent on destroying all mankind, and the hilarious "Help! I am Dr. Morris Goldpepper," wherein the executive board of the American Dental Association must save the Earth from alien invaders. This last begins with delightful tongue-in-cheek portentousness:

 
     Four of the men, Weinroth, McAllister, Danbourge and Smith, sat at the table under the cold blue lighting tubes. One of them, Rorke, was in a corner speaking quietly into a telephone, and one, Fadderman, stood staring out the window at the lights of the city. One, Hansen, had yet to arrive.
     Fadderman spoke without turning his head. He was the oldest of those present -- the Big Seven, as they were often called.
     "Lights," he said. "So many lights. Down here." He waved his hand toward the city. "Up there." He gestured toward the sky. "Even with our much-vaunted knowledge, what," he asked, "do we know?" He turned his head. "Perhaps this is too big for us. In the light of the problem, can we really hope to accomplish anything?"
     Heavy-set Danbourge frowned grimly. "We have received the suffrage of our fellow-scientists, Doctor. We can but try."


Davidson can often be funny, as here, but it would be a mistake to pigeonhole him as a humorist. In a number of dark tales he describes the "sophisticated" Westerner's encounter with -- and often exploitation of -- an exotic or third-world culture. In "Where Do You Live, Queen Esther?" a repulsive, suffocating New York matron overworks her Caribbean maid, until one day the foolish woman actually dares to rifle through Queen Esther's coat pockets. In "Naples," as mysterious and unsettling as a Robert Aickman ghost story, a nameless traveler follows a shirtless guide into the bowels of the ancient city, on a quest for a certain "article," a "little something" that just might be death. About "Dagon," in which an American military officer acquires a Chinese concubine, with strange consequences, one can only say: Borges couldn't have written a better metaphysical horror story or Conrad a more haunting parable of colonial exploitation.

Still no precis of a Davidson tale can do more than hint at the enchantment of his storytelling or even the vast register of voices at his command: the high-toned diction of a 19th-century English remittance man, the mumblings of a crazy Hispanic inventor, the learned discourse of Dr. Engelbert Eszterhazy of Scythia-Pannonia-Transbalkania (it borders on Ruritania and Graustark), or the broken English of an old Slavic grandma: "In this one is chopped spleen stew with crack buckwheats. And in udder one is cow snout cooked under onions. Wait. I give you pepper." And who could ever forget the fast-talking market researcher T. Pettys Shadwell, "the most despicable of living men" ("The Sources of the Nile"), or that vile and legalistic Southern slaver, Mr. James Bailiss of "The Necessity of His Condition"?

A few of Davidson's stories close with an O. Henry-like snap (try that short-short classic, "And Don't Forget the One Red Rose"), but some of the best remain tantalizingly imprecise. What does Dr. Eszterhazy detect when he phrenologically palpates the head of a sideshow impresario in "Polly Charms, the Sleeping Woman"? Is the title character of "Sacheverell" a talking monkey or not? The atmospheric "Manatee Gal, Won't You Come Out Tonight" -- one of the Jack Limekiller adventures set in the Belize-like British Hidalgo -- can be read again and again, just for its leisurely descriptions of a lush tropical littoral. As Peter Beagle once noted, "Only in Avram's own sweet, sinister while do we come -- far too late for our comfort -- to the realization that those were not digressions at all, but coils. . ."

'The Avram Davidson Treasury' carries the subtitle "a tribute collection," which means that each of the nearly 40 stories in this handsome volume arrives with a short prefatory essay by a notable writer and Davidson fan. So Ursula Le Guin writes about "The House the Blakeneys Built" and Thomas M. Disch introduces "The Power of Every Root." Harlan Ellison and Ray Bradbury contribute more general appreciations, as does editor Robert Silverberg. His co-editor, Grania Davis, is Davidson's former wife and sometime collaborator (she recently completed Davidson's dark fantasy novella, 'The Boss in the Wall', available from San Francisco's Tachyon Press). Though one may regret the absence of a few personal favorites -- the very funny "Lord of Central Park," in particular -- on the whole this collection really does collect its author's best. Not merely a treasury, it's a genuine treasure.

Having read and loved Avram Davidson's work for years, I've often thought about how to characterize his inimitable magic. The writer once said of himself, "I should like to have travelled slowly and leisurely throughout the odder and lesser-known corners of the world, writing of their history and ambiance." In a way, he did. He made himself into a prose laureate of "the Old Country." He celebrated vanishing cultures and foods and customs and places, most of them now absorbed in the homogenized tele-glitz of modern American mall-life. There is no better sketch of the Slavic immigrant culture of my own youth -- almost entirely gone now -- than "The Slovo Stove," while the portraits of Jewish dentists and Hispanic cooks and old scholars from "Chairmany" and 1950s admen seem just as true and apt. Apparently Davidson spent much of his adult life in a series of rented rooms, enjoying the company of the raffish, the outcast, and the hardworking poor. Friends say he was a terrific raconteur, but from the evidence of his fiction he was an even better listener.

In his 70 years -- too few, too few -- Avram Davidson, born in Yonkers, served in the Navy during World War II, fought with the Israeli Army in the 1948 war for independence, spent long periods in Mexico and Belize, resided in California for a while, and ended his life in an old veterans home in Washington state. Though he never finished college, Davidson devoted himself to arcane historical learning with an entirely rabbinical zeal. In just one instance, he filled 25 huge notebooks and generated more than 5,000 file cards of background information for the Vergil Magus fantasies (based on the medieval legend that Vergil was not only a great poet but also a great sorcerer: see 'The Phoenix and the Mirror').

In his later years Davidson grew downright cranky, but didn't he have cause? He'd written some of the best short stories of his time, yet aside from a small circle of admirers he was virtually unknown and most of his work was out of print. 'The Avram Davidson Treasury', despite occasional misprints, is the kind of substantial hardback the man deserved instead of a lifelong series of mainly paperback originals. Some of its pages will carry you away to strange seas and shores, others will show you the marvelous within the seemingly ordinary, and just about all of them will take your breath away. But then that's what magicians do.

[Tripp]

BIBLIOTEKA U NOĆI

The Library At Night,
by Alberto Manguel,
Yale University Press, 2008
 
Kosmpolita Alberto Manguel, plodni argentinski priređivač, pisac, prevodilac i esejista, poznat je po bezmalo mnogim savršenim antologijama i projektima od kojih bi izdvojio: dvije knjige 'Black Water: The Book of Fantastic Literature', goleme kompilacije manje poznatih fantastičnih priča od strane velikih svjetskih pisaca, 'Istoriju čitanja' ('A History of Reading'), kao i 'Rječnik imaginarnih mjesta' ('The Dictionary of Imaginary Places'), prvi objavljen početkom 80-ih godina prošlog vijeka, koji i danas doživljava nove, dopunjene verzije. Od njegovog doseljavanja u Francusku, Manguel je pored sopstvene kuće podigao i drugu, gdje je namjerio smjestiti sve svoje desetine hiljada knjiga. U ovom kontekstu rađa se još jedna zabavna faktografska pseudo-esejistika nalik 'Istoriji čitanja', moguće njen arbitrarni nastavak samo u mnogome autobiografskiji, mada je i taj fakat podređen debati. 

Junak 'Mladića' F.M. Dostojevskog napisao je da čovjek mora odvratno biti zaljubljen u sebe kako bi počeo pisati autobiografiju. Manguel je, s druge strane, zaljubljen u svoje knjige – ili, generalno, samo u knjige, pošto već od osme godine sanjari da bude bibliotekar – tako da je niz sličnih tema prirodan put za dotičnog eruditu. Iako Manguela sa osmijehom možemo nazvati drugim Umbertom Ekoom (samo bez 'Baudolina' i 'Imena ruže'), njegov doprinos popularnoj književnosti utoliko je veći što je ponajmanje vremena trošio na svoju ne baš superiornu fikciju, te ne čudi što se dobra većina njegovih kompilatornih radova frenetično čita poput ništa manje zanimljivih 'Narodnih almanaha' Irvinga Valasa, krcatim eklekticizmom koji je, nakon izvjesnog vremena, voljan da zasmeta, ali i eventualno da obnovi potrebu za daljim dubljim istraživanjem. Manguelovi izvrsno nepretenciozni projekti obično se čuvaju na natkasni pored uzglavlja.

Istovremeno daleko od perfekcije, 'Biblioteka u noći' u petnaest poglavlja tek jedva da dotiče Manguelove muke oko kreiranja svoje najnovije biblioteke, no uz moguću podršku problemu kao što je, recimo, abecedno ili slaganje knjiga po tematici, autor nas osvježava gomilom informacija o tvorbi prvih prastarih biblioteka, u Vavilonu i Aleksandriji, kao i načinom na koji su prvi moderni bibliotekari raspolagali mnogobrojnim iluminiranim tomovima. Manguel nam, potom, pripovijeda o raznovrsnim mitskim i fiktivnim bibliotekama, kao i o svrsishodnosti pojedinih junaka, kao što su Floberovi Buvar i Pekiše, i njihovim natprirodnim strijemljenjima da pročitaju svaku napisanu knjigu na planeti; a tu je i neizbježno predstavljanje biblioteka – pravih i imaginarnih – velikih pisaca, od kojih se sigurno ističe Borhesova, skoro neznatna za čovjeka njegove znatiželje no nadasve upečatljiva, jer se radilo o knjigama što su mu mnogo značile: djela Stivensona, Henrija Džejmsa, Čestertona, Kiplinga, zatim nekoliko “naučnih romansi” H.Dž. Velsa, 'Žuti dijamant' Vilkija Kolinsa, razni romani Portugalca Esea de Kejrosa; tu ste još mogli zateći Džojsa, kao i krimiće Džona Diksona Kara, Milvorda Kenedija i Ričarda Hola; Gibona i Tvejna i Artura Beneta, kao i razne filosofske i matematičke studije, uključujući Svedenborga i Šopenhauera. 

Više kao svojevrstan putopis po nesvakidašnjim ustanovama i idejama, 'Biblioteka' je, načelno, izvrnuta autobiografija – autorsko djelo koje se najmanje bavi autobiografskim podacima iako je autor prisutan u svakom njenom retku (neka vrsta alografije) – prevashodno knjiga fascinacije najvećma prepuštena individualnoj interpretaciji, dakako nezamjenljiva u onoj biblioteci što se ne libi da skladišti knjige poput Manguelove Istorije čitanja i najnovijeg divnog memoara Larija MekMartrija, 'Knjige'. “Temeljni posmatrač mogao bi zaključiti ko sam iz moje dronjave kopije pjesama Biasa de Otera”, piše Manguel, “broja tomova R.L. Stivensona, po velikoj selekciji posvećenoj detektivskim pričama i zaista jalovoj selekciji posvećenoj literarnoj teoriji, po informaciji da na mojim policama ima toliko Platonovih, a veoma malo Aristotelovih djela. Svaka biblioteka je autobiografska.” Kao, konačno, i ova knjiga. 

[Tripp]

Ako sam nekako nesto i previdio u prethodnim transmutacijama Dirdinih skenova - izvinjavam se...

[zakk]

Hvala! Ovo je sjajno!

[divča]

Super je ovaj Dirda, nabasao sam ranije na sajtu Washington Posta transkripte cetova gde je skroz relaksirano svima koji bi se ukljucili odgovarao na raznorazna pitanja u vezi knjiga, pa sam jedno vreme to pratio - cini mi se da to vise ne ide, ali ima arhiva sigurno.
Pol Di Filipo mu napravio mali omaz ovde.

[zakk]

http://www.bbc.co.uk/news/uk-22835047

Author Iain Banks has died aged 59, two months after announcing he had terminal cancer, his family has said.

http://www.kupindo.com/Strani-pisci/10918600_-IAN-BENKS-HOD-PO-STAKLU
http://www.kupindo.com/Strani-pisci/10861548_FABRIKA-OSA-IAN-BENKS

[Nightflier]

Wasp Factory je odličan roman. Jedan od najboljih koje sam čitao. Vrhunska književnost i ne (nužno) fantastika.