ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

u čast premijere filma 1408 reših da uzmem i najzad pročitam tu priču.

pa, moram reći da je ovo jedna od najboljih kingovih ever.
stvarno majstorska stvar, sa odličnim balansom između klasičnog deža vija i inovativnih dodira.
naravno, ja sam sucker za sve vrste haunted house plotova, a lavkraftovski momenti sigurno ne odmažu hororu ove priče, ali nedvojbeno ovo je priča majstora i tu nema diskusije.

istina, kao i u svim sličnim pričama, priprema (hintovi) je daleko najbolji deo, a pravo 'meso' (the horror! the horror!) je blago razočaravajuće, ne samo zbog principijelnih razloga (neviđeni, nekonkretni, indirektni horor je uvek (?) strašniji od direktnog, explicitnog), nego i vrlo konkretnih, kingovskih: naime, ovaj pisac i u najboljim svojim momentima ima sklonost da sklizne u pulp-trash b-movie pop-culture drek, u jeftine i predvidive na-prvu-loptu efekte, pa tako, mestimično, i u ovoj priči.

ipak, i uprkos njima, ovo je prva liga i svakako antologijska priča.

prvi rivjuz su ok, deluju obećavajuće...  

...mada, on 2nd thought, rivjui impliciraju vrlo zabrinjavajuću i REALNU opasnost:
kako izgleda, nisu umeli ništa pametnije da urade kako bi razvukli trajanje na dugometražni film, nego su smesta bacili kroz prozor lavkraftovski bezlični neljudski horor, i umesto njega kingoljupskoj rulji (mislim, rulji koja voli ono najprizemnije i naj-crowdpleasing vezano za kinga, što originalna priča ipak nije) ponudili... šta?
još jednu rutinsku PSIHOLOGIZOVANU bljuzgu o duhovima prošlosti i pokušajima izmučenog lika da se kroz horor-čistilište raznih trauma nekako dogega do rajskog iskupljenja i –čak? - nalaženja Boga...
     

Jipi! Nadam se da je u pitanju hrišćanskofanatički film nalik na 666: The Mark Unleashed  

Quote from: "Harvester"Jipi! Nadam se da je u pitanju hrišćanskofanatički film nalik na 666: The Mark Unleashed  

Ja sam skeptican po tom pitanju.

teza: ponekad ni autor ne razume svoje delo najbolje i spreman je da opravda najimbecilnije kompromise i izdaje poente svoga dela (naročito ako se zove stiven king).

dokaz:
They added a deceased daughter to the Cusack character's past, which helps explain his skepticism about the afterlife and further provokes the entity inside 1408.
"I'm not exactly nuts about that part of it, but the nice thing is the little girl who plays the daughter (Jasmine Jessica Anthony, 10) is terrific. That sold it for me," King says. "She's got a terrific sad look to her eyes."
   

King voli male djevojčice. What's the problem?  

A i ne sećam se kada je poslednji put gurao malu djecu u centar opasnosti svojih priča i romana. Doduše, ponavlja se, al' na taj koncept se ljudi, izgleda, pecaju k'o mutavi. Salem's Lot, The Shining, The Dead Zone, Cujo, Pet Sematary, It... podosta priča iz zbirki Night Shift, Skeleton Crew, Different Seasons... Dodajte šta sam zaboravio. Odavno ga ne pratim pomno kao nekada.

Pa, kad nemaš ideju kako da uvučeš čitaoce, klinci u opasnosti izvuku stvar, jer će skoro svi reagovati na to.

Quote from: "angel011"Pa, kad nemaš ideju kako da uvučeš čitaoce, klinci u opasnosti izvuku stvar, jer će skoro svi reagovati na to.

a ako ne znaš kako da liku daš karakterizaciju, uvek pali 'dead child in the past'!!!        

Ili to ili seksualno zlostavljanje.

Pa svi veliki zlocinci - diktatori (Hitler, Staljin, Pinoce, Stresner) su uzimali decu kao primer stanja drzave. Videti sve te male, slatke, plave decake koje miluje Hitler po glavicama i govori im da buducnost drzave zavisi od njih, mozda je navelo Kinga da ih stalno uvlaci u destruktivni vorteks koji okupira stranice svih njegovih romana.

20 milja za 1. vikend... nešto tu smrdi. mora da ne valja film...

Quote from: "taurus-jor"A i ne sećam se kada je poslednji put gurao malu djecu u centar opasnosti svojih priča i romana. Doduše, ponavlja se, al' na taj koncept se ljudi, izgleda, pecaju k'o mutavi. Salem's Lot, The Shining, The Dead Zone, Cujo, Pet Sematary, It... podosta priča iz zbirki Night Shift, Skeleton Crew, Different Seasons... Dodajte šta sam zaboravio. Odavno ga ne pratim pomno kao nekada.

Um... šta si ti poslednje čitao od njega?   Imaš Džejka u Kuli (koju je završio 2004, jelte), imaš u Cell devojčicu od 15 godina (jeste, nije baš kao mala iz Pet Sematary, ali je dete), imaš  onog malog u Desperation, mada je to pre 11 godina bilo... i evo sad u Blaze je oteta beba (mada, Blaze je pisao PRE Keri...)... tako da, nikad njemu ne nedostaje dece u knjigama.   (Crnu Kuću sam skroz zaboravio, da ne govorim o Girl Who loved Tom Gordon.... itd itd...)

Vreća kostiju, takođe, slatka mala devojčica u opasnosti.

Hvala anđele... bilo mi je mrsko da tačno proveravam bibliografiju  

Nisam ni ja proveravala, nego sam čitala tu knjigu prošle ili pretprošle godine.

Uh... ja sam pre... sedam godina.
Ali hajde, čisto zabave radi, da pogledamo bibliografiju od 1995 do danas:
Rose Madder - nema dece
The green mile - nisam još čitao, ali nema dece pretpostavljam (ipak se odigrava u zatvoru), osim one devojčice ili devojčica koje se pominju da su ubijene/je ubijena
Desperation - centralni lik dečak od nekih devet godina ili nešto malo više, Dejvid Karver
DT IV - Ima Džejk, i Roland i družina kao klinci od 14 godina
Bag of Bones smo već pomenuli
The girl who loved Tom Gordon isto
U Dreamcatcher dobar deo priče se odvija u dečačkom dobu protagonista - isto kao IT.
u Black House su deca glavne žrtve, a ima onaj mali sa posebno jakim moćima
From a Buick 8 opet nema posebno nešto dece
DT5, DT6 i DT7 imaju Džejka, malog Benija Slajtmena i opet gomilu dece-žrtava
Colorado Kid nema nešto posebno dece ako se ne varam
u Cell imamo malu Elis i sina glavnog protagoniste
Lisey's story još čitam ali mislim da nema nešto posebno dece i
Blaze - deo glavnog zapleta je oteta beba.

Tako da... mislim da je imao više knjiga u kojima deca igraju veliku ulogu nego onih drugih.  

EDIT: Zaboravio sam Hearts in Atlantis - tu ima mali Bobby i Everything's eventual ne znam da li ima neka priča sa detetom.

Quote from: "Hiro Nakamura"
The green mile - nisam još čitao, ali nema dece pretpostavljam (ipak se odigrava u zatvoru), osim one devojčice ili devojčica koje se pominju da su ubijene/je ubijena

Dve devojčice, sestre, slatke fine plavušice, brutalno silovane i ubijene. Doduše, to ne spada u "deca u opasnosti" obrazac, pošto su one od starta mrtve.

O, ma je li moguce, je li moguce? Ja li grmi, jal se zemlja trijese? I kingoljupci i kingomrsci se okupise, a niko od njih ne uspe da se seti KINGOVOG NAJVECEG CHILDODROMEA, koji nosi naslov Children of the Corn, i ima jedno 7 delova, ako se ne varam.

Posto je 1408 kratka prica - odavno sam je citao - voleo bih da primetim da bar 40% njegovih pripovetki govori o maloj deci, s vrhuncem u Man In The Black Suit, koja je osvojila O. Henry Ben short story competition '96. a pripada istoj zbirci kao i 1408.

Meni se od Kingovih kratkih prica narocito svidjaju :
The Wedding Gig, prica o uzrocno-posledicnim vezama Mafije i nasilja.
Quitters, Inc, predstavljena kao jedna od tri price u filmu Cat`s Eye, svidja mi se otelotvorenje coveka koji zeli da ostavi cigarete, ali je suocen sa mnogo radikalnijim i ekstremnijim nacinima kako da se odrekne ovog poroka (u filmu vidimo ga kao Jamesa Woodsa)
Vec gore spomenuta Deca Kuruza, ciji je prvi deo jedini vredan hvale, a ostalih 6 delova ne zasluzuju dalji elaborat. Deca su uradjena u spooky fazonu (kao i u vecini Kingovih knjiga i filmova), spominju se krvavi pseudo ubilacki `riscanski kult koji je spreman na sve nacine da dodje do cilja, pa makar i skinuo nedodirljivo ratobornu Lindu Hamilton (Terminator serijal).
Ali prica koja zasluzuje da se spomene, i koja me je bukvalno vezala za fotelju je Art Pupil, blood chilling pripovetka o odnosu uzornog deteta i prekaljanog nazijevca. Od filma sam ocekivao mnogo vise, ali je na kraju svega reditelj Bryan Singer odradio solidan posao.

upravo sam odlozio na policu frisko procitano novo nam delo S. Kinga ,kod nas prevedeno kao:"Mobilni telefon". Samo mogu reci da nas King jos jednom nije razocarao i jos jednom je dokazao da je uz Barkera i dalje Master of Horror."The Cell"(kako je knjiga u originalu nazvana),bih u svakom slucaju preporucio svakom.Tu nam je i drugi tom "Mracne kule 5-Vukovi Kale",koja je po meni sasvim nepotrebno podeljena u dva toma kao i cetvrti nastavak voljene nam Mracne kule,ali avaj moraju i gospoda iz "Editora" da zarade nesto.Bas me zanima u kom obliku ce biti izdata poslednja dva dela.
RIPPER

U jest i friško godinu i po...
Ja, kad smo kod Kinga, čitam Bahmanov "BLAZE" (hvala liliti što mi ga donese)... napisaću ponešto o knjizi kad je pročitam, ali izgleda da nije horor.

@riper: Budi srećan što su podelili knjige na dva dela, jer bi ti se raspadale da su ih štampali u celosti. Naš način vezivanja knjiga i papir koji se koristi ne dopušta da se knjige štampaju sa više od 500 strana, a da se ne raspadnu posle pola čitanja. A PLUS - isto bi te koštalo, tako da, iako ispada da branim Editor, ne, oni ne bi ništa dodatno zaradili.

Meni je "MObilni telefon" bio smrtno dosadan bez traga originalnosti i stila (zeeeeeev!). Ali valjda je to stvar ukusa.

Quote from: "Bilja"Meni je "MObilni telefon" bio smrtno dosadan bez traga originalnosti i stila (zeeeeeev!). Ali valjda je to stvar ukusa.

Ja sam ga čitao kad je izašao (jer je trebalo da ga prevodim)... ubio me na sto i nekoj strani... knjiga ima fler kao da je napisala Tabita a on samo potpisao.

...meni licno je O.K.Daleko od toga da je to njegovo bolje delo,ali ipak mislim da je ta kataklizmicka tema u redu.Slazem se sa Biljom da je sve stvar ukusa,ali mislim da je ne realno ocekivati od bilo kojeg autora da citav radni vek redja pogotke,tako i King nikada nece ponoviti uspeh knjiga sa pocetka karijere.Zvuci mi zanimljivo hipoteza da je knjigu napisala Tabita,a on samo potpisao(mora covek da se odmori malo).

Gledao sam 1408 Mikaela Hafstroma.

Sticajem okolnosti spadam među one koji dosta očekuju od ovog švedskog reditelja koji je u svojim švedskim danima pokazivao izuzetnu zanatsku kompetenciju. Sa prelaskom u Ameriku, nastavlja da pokazuje tu egzekutorsku ekspertizu u striktnim žanrovskim uslovima, i naslovima koji pomalo odstupaju od žanrovske matrice kao što su DERAILED i 1408.

1408 je ekranizacija Kingove priče koju nisam čitao i ne mogu da imam odnos koliko je Hafstrom ispunio potencijale priče.

Međutim, ono što mogu da prepoznam to je da Hafstrom radi na tragu jedne druge Kingove ekranizacije, i to Kubrickovog SHININGa. 1408 deluje kao apdejt SHININGa, u filmskom smislu, i ne znam da li ta analogija stoji i i na literarnom planu, pa u to ne bih ulazio.

Međutim, 1408 izgleda kao SHINING za decu sa preekspresivnim i preeksplicitnim potonućem u onostrano, negde na razmeđi dečjeg filma i neke racionalizovane lynchovštine.

Sve je dodatno pojeftinjeno na planu scenarija pošto junak ima žešću traumu iz prošlosti koja se naravno najeksplictnije moguće pojavljuje u njegovim delirijumima i malo deluje kao lobovanje u odnosu na njegovu već komplikovanu situaciju u susretu sa ukletom sobom.

Doduše, imajte na umu, meni je daleko najneomiljieniji rukavac horora onaj koji govori o prostorima kojibude čovekove strahove. To mi naročito ide na nerve.

Cusack se trudi da ne preglumljuje, mada povremeno ulazi u stanja overplaya smeštajući svoju klasičnu ciničnu nerdy slacker personu u novu priču. Međutim, 1408 jeste veliki glumački zalogaj, maltene CAT AWAYovskih razmera s tim štio je ovo ipak kraći film i proporcionalno Cusack ima više screentimea sa drugim glumcima nego Mr. Hanky tamo.

Uz sve nedostatke, ipak mi je drago što je ovakav film uspeo da postane hit pošto po mnogo čemu odstupa od formule, i barem pokušava da podseća na autorske projekte stvoene u žanru horora, iako to zapravo nije. 1408 je pokušaj da se SHINING kroji kao konfekcija. Iako nisam Kubrickov idolopoklonik, Hafstrom tome ipak nije dorastao, kao što ni Cusack nije dorastao Nicholsonu, no ako im je za utehu, pitanje je da li savremeni Holivud može da do toga pet dobaci.

Ako je pokojno dete dodato za potrebe filma, i nije postojalo u priči, onda je to dokaz ozbiljne imbecilnosti autora filma. Inače, koliko ja znam, baš su scenaristi ovog filma bili najveći pimpovi tog projekta i to je njima godinama pet project, što daje posebnu dubinu gluposti dodavanja motiva mrtvog deteta.

Quote from: "crippled_avenger"Ako je pokojno dete dodato za potrebe filma

nema tu 'ako', vidi početne postove na ovom topiku: čito sam priču, i tamo nema ničeg sličnog toj bljuzgi.

Video sam pa sam zato ovo i dodao. Otkud bih inače znao da je dete dodato?

Hm... film sam gledao pre otprilike desetak dana, možda malo jače... prvi utisak nije bio loš. Kako priču nisam ranije pročitao i budući da sam bio lenj da pogledam šta se o filmu ovde govorilo, nisam ni znao da je lik pokojne ćerke glavnog junaka naknadno ubačen. E sad, sama ta činjenica menja stvari jer je kao jedan od glavnih motiva filma upravo to i iskorišćeno. Sad, da li je to dokaz Hafstromove imbecilnosti, kako to avenger kaže, ili je nešto drugo u pitanju za mene više nije toliko bitno. Ja sam svoje mišljenje definitivno promenio.

Samo da skrenem pažnju na dve verzije available out there. Skidati dužu (directors cut- axxo rip) sa alternativnim (svakako boljim) krajem.

1408
M. Hafstrom
**            
2
ovo je tačno onakva bljuzga kakva sam se i bojao da će biti.
bravo! uspeli ste da zabljuzgate priču kralja bljuzge! sticajem okolnosti, uzeli ste mu jednu od boljih, i redukovali je na nivo dovoljno imbecilan da od toga nastane box office hit.
sve mi je bilo jasno čim sam video koje je pare ovo sranje namlatilo da od toga ne može da bude dobar film.
i nije.
toliko infantilno, jadno, neubedljivo, banalno... ma, nevredno pomena a kamo li dublje analize.

ČITAJTE PRIČU, ODLIČNA JE!
videćete da su scenaristi uspeli da vrlo dosledno, stavku po stavku, uzmu SVAKI njen kvalitet i travestiraju ga, oskrnave, vulgarizuju.

SPOJLER/PITANJE:
PS: ovo moje se završava tako što pisac na sačuvanom diktafonu pred ženom čuje glas mrtve ćere. šta biva u 'boljem' kraju? ili ima i neki gori od ovoga?

Quote from: "Ghoul"
SPOJLER/PITANJE:
PS: ovo moje se završava tako što pisac na sačuvanom diktafonu pred ženom čuje glas mrtve ćere. šta biva u 'boljem' kraju? ili ima i neki gori od ovoga?

SPOJLER/ODGOVOR:
"moja" verzija traje 112min.
Pisac umire u zapaljenoj sobi. Upravnik hotela dolazi na sahranu da bi udovici predao recovered personal belongings, ali ona ih ne uzima te ovaj zadrzava kutiju, otvara je i uključuje diktafon na kojem čuje glas mrtve ćere.

CUT TO
Scenografija izgorele sobe. Pisac stoji na prozoru i značajno puši cigaru.

Ćera
(iz offa, umilnim glasićem)
Daddy, Daddy!

Pisac
Yes, of course.

Okreće se od prozora i ulazeći u sobu postaje prozirniji i naposletku nestaje.

...Kingovu pripovest nisam čitao, ali ovakav kav jeste 1408 me ( istina,umereno) zadovoljio...zbog hotela i opšteg tona neizbežno se nameće poređenje sa THE SHINING, ali ovde je kanda pripovetka/noveleta...whatever pružila premalo materijala za celovečernji film od gotovo 11o minuta...nije čudo što u Hollywoodu velike nade polažu u Halfstroma jer je unutar pojedinačnih scena, pa čak i čitavih delova filma ( pri tom mislim na maštovitost i filmičnost scena poniranja Cusackovog lika u ludilo) pokazao nemalu režisersku kompetentnost, and that stands for something...nažalost, taj utisak ne funkcioniše na planu čitavog ostvarenja, a to je jedina prava mera, i to ovoj mladi sreću kvari....

Quote from: "Ghoul"teza: ponekad ni autor ne razume svoje delo najbolje i spreman je da opravda najimbecilnije kompromise i izdaje poente svoga dela (naročito ako se zove stiven king).

dokaz:
They added a deceased daughter to the Cusack character's past, which helps explain his skepticism about the afterlife and further provokes the entity inside 1408.
"I'm not exactly nuts about that part of it, but the nice thing is the little girl who plays the daughter (Jasmine Jessica Anthony, 10) is terrific. That sold it for me," King says. "She's got a terrific sad look to her eyes."
   

ovo je jako dobra fora jer ponekad ni autor teze "autor ne razumije svoje djelo najbolje" ne razumije svoje djelo najbolje te baš time podupire svoju tezu
hoću reći, slažem se sa prvim dijelom teze (naime, da ponekad ni autor ne razumije svoje djelo najbolje), no ostatak je promašaj - niti je kompromis imbecilan niti izdaje poantu (u slučaju 1408)
pod "ne razumije svoje djelo najbolje" podrazumijevam da je otvorena mogućnost da King ne shvaća vlastitu priču razgovijetno, u refleksivnom odnosu te apstrahiranu u pojmove, već samo intuitivno. Stoga i može reći: "She's got a terrific sad look to her eyes" i afirimirati "They added", jer - kćerka ne igra ono bitno poante. Ipak, ona je upravo dodana kao "pojačalo" i da se ponudi

Quotekingoljupskoj rulji (mislim, rulji koja voli ono najprizemnije i naj-crowdpleasing vezano za kinga

, uz opasku da ovo važi za bilokakvu rulju (kingoljupsku i nekingoljupsku),
ali istovremeno da se "malo jačim igračima" ponudi kakti "prokuživanje", upravo analiza (iako "ma, nevredno pomena a kamo li dublje analize") artikulirana u ovo

Quotejoš jednu rutinsku PSIHOLOGIZOVANU bljuzgu o duhovima prošlosti i pokušajima izmučenog lika da se kroz horor-čistilište raznih trauma nekako dogega do rajskog iskupljenja i –čak? - nalaženja Boga

za što ću ja pokušati pokazati da još uvijek nije to to, te da je to samo površno razumijevanje ali-istovremeno-najprijemčljivije, tj. ono koje odmah dopire do onih koji "traže nešto više".

U tom smislu, svi koji su prihvatili diskurs "imbecilnost motiva dodane kćerke", zapravo potvrđuju njegovu funkcionalnost, jer upravo kroz njega kakti naziru poantu (ili samo hine da naziru, a u stvarnosti samo slijede Ghoulovu analizu u lišenosti vlastite), a bez "dodane kćerke" otvara se sumnja: bi li u tom slučaju uopće dogegali do ovakvog psihološkog objašnjenja?

inače, film je prilično dobar, zapravo skroz zadovoljavajući, dajem mu 7.5-8/10

...

znači, slijedi esej: 1408 - dokidanje fetiškog karaktera iluzije

još danas 1.dio - prepoznavanje strukture i iluzija kao fetiš

1. dio – prepoznavanje strukture i iluzija kao fetiš

Je li King spekulativnog uma ili ne, zapravo nije ni važno. Njegovo je da piše priče, bilo da je do njih došao razgovijetnim razumijevanjem, što će reći, apstraktnim saznanjem ili pak nejasnim, intuitivnim saznanjem. On je pisac, očito dobar pisac, te kao takav barem intuitivni poznavatelj svijeta. To je dovoljno, kao što to priča 1408 pokazuje. Naime, radi se o jednom prilično uspjelom djelu, što proizlazi iz (mnogima nejasno) činjenice da "djelo ispravno opisuje svijet", govori nešto o svijetu na valjan način.
O čemu se tu radi? Da postići to, "ispravno opisati svijet" nije baš tako jednostavno, svjedoči činjenica da većina nije u stanju ni prepoznati kada im se pred nos turi već "ispravno opisan svijet". A tek objasniti stvar, dovesti "ispravno opisan svijet" refleksijom u um, apstrahirati sadržaj i pretočiti ga u pojmove kako bi ga tako prerađenog mogli shvatiti i drugi, dar je onih koje uistinu, i s pravom,  zovemo – rijetki. Ovdje ja skromno tvrdim, da upravo poduzimam jedan takav napor duha.

Većina nije u stanju ni prepoznati? Smjela tvrdnja, ali nju, in abstracto, pokazuje svakodnevno iskustvo – ljudi su uglavnom pogubljeni u svijetu. No, da ne ostanem samo na ispraznim frazama, pokazat ću ovdje na primjeru in concreto. Odmah je primijećena sličnost između 1408 i Isijavanja. Pa da, hotel, ukleta soba, potonuće glavnog junaka u delirij i sl. Ali ta su dva filma samo naoko slična, dok su zapravo skroz različiti. Ili ispravnije, oni su slični samo po manifestnom sadržaju, no njihove su biti dijametralno suprotne. Dakako, do biti se stiže skupljom ulaznicom, jer ona (bit) je latentna. Tako ni ne čudi to ne-razlikovanje manifestnog i latentnog, te naravno, povezivanje manifestnog na prvu.

Što je bit 1408? Ne, to nije ni bauljanje košmarnim ludilom u svrhu strave, niti je "još jedno pronalaženje Boga" svrha po sebi, nego unutrašnje čovjekovo spoznavanje, nužno dijalektičko kretanje u cilju prevladavanja imanentne kontradikcije, ili jasnije rečeno, radi pomirenja sa samim sobom. Čovjek je kontradikcija sam po sebi, i to je Kingu intuitivno jasno (a i svakome, pogledavši najbanalniji primjer "čim bude rođen, čovjek počinje živjeti...ali i istovremeno umirati" ili pak složeniji primjer "kapitalizam kojeg upravo održava ta unutrašnja kontradikcija između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, te što više truli to se više razvija" itd). Tu intuitivnu spoznaju pakira Steven u 1408, te time nastaje manifestni sadržaj kojeg, uglavnom svi, ekspresno vežu sa Isijavanjem, propuštajući njegovu latentnu bit.

Ovdje neću postupiti nepošteno, te ostaviti nejasnu konstrukciju "bit filma je čovjekovo unutrašnje dijalektičko kretanje". Naprotiv, i o tome ću se izraziti jasno te konkretno. Spomenuta bit se, dakle, ne nalazi u izvanjskom sadržaju, već u strukturi – ovdje je ta struktura kretanje od pozicije "znam iako ne vjerujem" do pozicije "vjerujem iako ne znam". To jest, glavni junak, Mike, samouvjeren je frajer, inteligentan, praktičan, prodavač šarenih laža – on zna da ne postoje duhovi, prikaze, nadnaravni entiteti, ali to može dobro podvaliti tupavoj rulji ("zna iako ne vjeruje"). Međutim, biva suočen sa suludim košmarom, metafizičkim zlom, neobjašnjivim pojavama te ih je prinuđen prihvatiti iako nema pojma što se i kako događa ("vjeruje iako ne zna"). Baš je to njegovo "unutrašnje kretanje", zamjena pozicija,  pravi sadržaj 1408. U tom smislu, film je praktički gotov "čim Mike odluči, pritisnut okolnostima, napustiti sobu". Dalje je samo čista egzekucija, daljnje pojašnjavanje njegove inverzije, a što se, naravno, i ne može drugačije uraditi nego kroz opća mjesta, tj. stavljanje glavnog junaka u nebulozne situacije iz kojih on pokušava izaći primjenom načela razloga premda ovo više ne funkcionira, jer se događaji redaju neovisno o bilo čemu. Ove su situacije klasika u horror-filmovima, naročito u košmarnim, primjerice Strava u ulici brijestova. Glavni junak uporno inzistira na načelu razloga iako su stvari otišle "u tri lijepe", jer on ni ne može razmišljati drugačije, tj. nebulozno. U finišu, junak ipak pronađe jedan "razlog" koji onda profunkcionira i bude ključ za nemoguću situaciju, usprkos nedostatka logičkog slijeda.

Kakogod, ovo produživanje filma može se tumačiti (a nije ni loše izvedeno). Ono se fino uklapa u trend, lijepo živi u svom trenutku, tj. našem vremenu kada se sve još treba dodatno pojasniti, kada nije dovoljno da stvar bude očevidno jasna nego da se učini još očevidnijom (pri čemu se, u pravilu, uvid zamuti). Ili žižekovskom terminologijom, radi se prelaženje iz ideološke pozicije u postideološku – iz "vjerujem iako ne znam" u "vjerujem iako znam".

Tu se opet vraćam na početak filma. Naime, već od samog početka se implicira nemogućnost održanja početne pozicije "znam iako ne vjerujem". Jer, Mike, iako "zna" da duhovi ne postoje i da je to sve promidžbeni trik vlasnika malih zabitih motela, svejedno ustrajava u svom praznovjernom ritualu: uvijek stavlja cigaretu u pepeljaru kada stigne na mjesto koje treba razotkriti. Zašto ovaj temeljni paradoks? Pa upravo zato jer je njegova pozicija "ja znam" nemoguća – ona je iluzija. Naravno, on to još ne zna jasno; ili on to zna nesvjesno, ne zna da zna. Dakako, o tome se i radi, o tom njegovom unutrašnjem dijalektičkom kretanju i ukazivanju nemogućnosti pozicije "ja znam". Međutim, ta njegova pozicija, ta iluzija, funkcionira kao fetiš. On se upravo pomoću nje održava, time se hrani i tako se nosi sa životom. Ovo nije tako lako vidljivo, budući Mike nije neki potpuno sluđen, pogrbljen, impotentan tip, nego naoko poželjan, solidno uspješan, ugodne vanjštine – ali: naznake u sitnim detaljima, nema puno fanova na predavanju, sklonost piću, problemi sa ženom, te naravno famozna "dodana kćerka". Drugim riječima, još samo jedna jadna kreatura koje se ne može suočiti sa "pravim" životom. Zato je tu iluzija "znam iako ne vjerujem" koja pomaže nositi teret života na plećima. To je njegov fetiš. "Cigareta u pepeljaru" je neka vrsta fetiša unutar fetiša, mali fetiš koji podupire veliki fetiš. Time je njegov život, na neki način, san. Iluzija kao fetiš je tu, jer Mike ne može izdržati, prema Lacanu, "realno-njegove-želje". Najkraće rečeno, naš je Mike, fetišista u punom smislu te riječi (usput, kao očitiji primjer fetišista, fetišisti par exellence, preporučam izvrsni Švankamjerov film – Spiklenci strasti (1996).

...

više o ovom intrigantnom preokretu u sljedećem nastavku:

2. dio – objašnjenje košmara primjenom lakanovskog tumačenja frojdovskog sna «dijete koje gori»

Nema dobrog provoda bez starih lakanovaca...

Bring it on!

2. dio – objašnjenje košmara primjenom lakanovskog tumačenja frojdovskog sna «dijete koje gori»

Preko strukture, unutrašnjeg dijalektičkog kretanja, utvrdili smo dvije pozicije: "znam iako ne vjerujem" (pozicija A) i "vjerujem iako ne znam" (pozicija B). Upravo je prelazak iz A u B, ono bitno filma – poanta. Opravdanost te transformacije pronašli smo u iluzornosti pozicije A. Međutim, A može biti konstanta, ima sposobnost ustrajavanja, jer je ta pozicija ustvari fetiš koji podupire kročiti kroz život.

U čemu je stvar? Pogledajmo lakanovsko tumačenje sna "dijete koje gori": otac se budi jer ne može izdržati izravnu optužbu djeteta, koja je realno-njegove-želje, te da bi tu mučnu situaciju zaobišao, on nastavlja na neki način "spavati" u budnom stanju, realnom životu (ovdje ja ne donosim san u cijelosti; koga zanima sadržaj sna može potražiti u Freudovoj knjizi, Tumačenje snova – Odabrana djela Sigmunda Freuda).Prenesimo ovo na našeg Mikea – on postupa na isti način; kako bi izbjegao suočavanje sa "stvarnim" životom, on se povlači u učmali drijemež. Tu je uporište njegove pozicije "znam iako ne vjerujem": izbjegavanje malih i velikih ožiljaka "temeljno besmislenog" života. Lakše je plutati kao polupijani cinični šarlatan. Realno-njegove-želje biva time potisnuto, te tako, posredno prevladano. Ali naravno, priroda toga potisnutoga, je da je to balast kojeg se ne možeš tek tako otresti. Fetiš samo ublažuje i omogućuje "da guram dalje". Ono je unutra, u čovjeku, i svako malo izbija = ljudi pucaju po svim šavovima (ponekad, a često i tumaraju snovito dobar dio života). Zašto izbija? Upravo zato jer to jest ono realno, čvrsto jezgro od kovanog željeza.

Ovo ću jasnije objasniti kroz Mikeov košmar: naravno da Mike želi da postoji dobri Bog, koji bi podržao njegovu želju (da on živi jedan ugodan život; ovdje je u tu svrhu upotrijebljen klasični motiv mrtvog djeteta, kako bi ta želja bila eksplicitnija, te stoga "dodana kćerka" nije imbecilnost niti promašaj poante, nego upravo njeno naglašavanje), no, realnost je drugačija – Mikeu se čini bešćutna; te zbog ovoga on odbacuje Boga ("kako bi dobri Bog mogao pustiti da moje dijete umre???") i prepušta se plutanju: sve je to bezveze, dobri Bog je laž, iskoristimo dan, ne vjerujem jer znam – počinje fetiška iluzija.

Ovime Mike potvrđuje Lacanovu definiciju: Bog je nesvijestan. Mike je svjesno u poziciji A, ali ipak: "održavam bedasti praznovjerni ritual, neka vrsta mini-fetiša cigareta-u-pepeljaru jer..." - nesvijesno ipak vjerujem!
Tako je izlaz iz tog fetiškog karaktera iluzije izgubljen, obmanuti se nalazi u čarobnom krugu: život pritišće, ali fetiš (pozicija A) omogućuje da se gura dalje. Tu je potrebna velika snaga, da se taj začarani krug prekine – potrebno je izvršiti unutrašnje dijalektičko kretanje, preći iz A u B. To je dovoljno teško i u spekulativnom umu, a u zbilji gotovo nemoguće. Razlog su tome razne objektivne falinge čovjeka, od fizičkih nedostataka koji se onda prenose u zapriječene odnose sa suprotnim spolom, do svakojakih psihičkih poremećaja. Znači, što je netko bliži idealu čovjeka, to će se lakše osloboditi fetiške iluzije i početi živjeti "punim plućima".

Pretpostavka filma je da Mike jest taj. Nije ćelav, pogrbljen, šugav, impotentan = to je već nešto. On započinje svoje unutrašnje kretanje. U tu svrhu dobro može poslužiti delirij. Jasno je da će tu biti snova u snovima, a kako bi se pokazalo dovršenje kretanja, nužno je da se obmanuti (Mike) probudi najmanje dvaput! Usput, iz ovog je razloga tako često ponavljanje "deliričkog principa" (da se junak budi iz sna, pa onda shvaća da je to još uvijek san, pa to može opet biti san i tako ad nauseam), posebno u horror-štivu (i Dylan Dog vrvi ovakvim twistovima), jer se time implicira teška probojnost fetiškog karaktera iluzije, i već prema tome, koliko je autor upućen u metafizičko razumijevanje svijeta, junak biva vječni zarobljenik iluzije ili pak oslobođen. Zašto najmanje dvaput? Prvo buđenje samo pokazuje početak kretanja, te spasonosni privid fetiške iluzije (Unaprijed se veselim ako sam pomogao štovanim autorima da konačno shvate upotrebu iznova i iznova tog "deliričkog principa", i zadovoljavam se objašnjenjem samim, jer nije mi poznato da je netko obasjao predmet prije mene.)

Pogledajmo kako se stvar odvija u 1408. Hop, evo ga – imamo dvostruko buđenje, očekivani twist. Mike se budi prvi puta, nakon suludih iskušavanja zlih sila i svijet je opet divan; međutim, (tek je započeo unutrašnju dijalektiku), ubrzo shvaća da je kćerka mrtva, da nje nema, ne može podnijeti stvarnost (realno-njegove-želje) i slijedi – povratak u košmar. Tj, kakti zbiljski svijet u kojem može nastaviti "spavati" i izbjeći neminovnost kćerkine ne-egzistencije Prvo je buđenje bilo iluzija, te ujedno fetiš da bi se moglo nastaviti živjeti, jer stvarnost je sada košmar. I opet se ovdje ističe imanentna kontradikcija čovjeka: Mike se zbog nemogućnosti suočavanja sa zbiljskim životom vratio u košmar, ali ipak se dere na sav glas: "oh ne opet, pa bio sam budan!".

Onda naravno slijedi dovršetak dijalektike, shvaćanje, oslobađanje fetiša, oslobađanje iluzije "izlazim iz sobe ali ne na vaš način" i time, uvjetno rečeno, happy end: Mike prihvaća neminovnost života ("kćerka je umrla"), "miri se sa Bogom" - ovo je naravno stavljeno radi bolje prođe u fundamentalističkoj Americi, ali i svekolike obične rulje, jednako kao i lakše izvođenje te katarze kroz opći motiv mrtvog djeteta = trauma par exellence! -  te samim time i samim sobom   i    : počinje živjeti "pravi" život, punim plućima!

(Samo bih još napomenuo klasično brkanje redova – prenašanje načela razloga u polje nadnaravnog. Od ovoga pate svi, jer –na prste se jedne ruke mogu izbrojati oni koji kuže Kanta i Schopenhauera – te tako ne razlikuju transcendentalnu rascijepljenost pojave od stvari-po-sebi. Naime, načelo razloga funkcionira samo u svijetu pojava, ili jasnije, baš u ovom empirijskom svijetu kojeg živimo, te se ne da prenijeti na nadnaravno! Ovime bih dopunio, te zapravo ispravio Lacana (nek mi ne zamjeri): Bog je bezrazložan. Otud Mike radi klasičnu grešku kad pita: «kako dobri Bog može dopustiti itd». Za takvo što se ne može dati razlog uopće, razlog svih razloga... no, to je sasvim druga tema)

...

ponukan pomalo začudnim antagonizmom prema "kćerci", te i pogrešnim razumijevanjem toga klasičnoga motiva, odlučio sam baciti malo svjetla na tu temu (premda se objašnjenje filma drži i bez toga) i stvar razložiti u finalnom djelu:

3. dio - simbolička funkcija kćerke: od Marxa do Isusa

ma sve je to lepo i zabavno, ali šta znači reč 'kakti'? je li to množina od 'kaktus'? i kakve veze imaju kaktusi sa lakanom?
siguran sam da imaju NEKAKVE veze, budući da si već vrlo zabavno pokazao (ionako truizam) da se sa malo veštog verbalnog hokus-pokusa SVE može povezati sa SVIME, tj. sa bilo čime.

u svakom slučaju, lepo ti ovo ide, pa daj da vidimo gde su u svemu ovome marx, isus, jung i kastaneda, a bio bih zahvalan (ako smem da iznesem i ličnu želju) da se nekako u ovaj gulaš ubace i krouli i lavkraft, naročito u svetlu toga da je potonji VRLO prisutan između redova originalne kingove priče!

batice, davaj taj treći deo što pre!    

ljudi,
drago mi je da vam se ova moja skromna-a-epohalna analiza dotičnog filma, sviđa
finalni dio će uslijediti u razumnom roku, koji je - vrlo brzo

no,
ghoule, osim što je ovo (priznajem) "zabavno i lijepo", ono je istovremeno i "ozbiljno i duboko" - naime, baš precizno prepoznaje i razlaže poantu filma; kakogod, i ja dajem prednost "zabavnom" (za H.P-a ćemo vidjeti kako se on tu uklapa i može li izdržati ozbiljnu kritiku)

a kakti možeš razumijeti kao "kao", "tobože"
npr. ja kakti objašnjavam o čemu se tu radi = ja kao/tobože objašnjavam o čemu se tu radi ... a ti kakti to nisi znao

Quote from: "PingvinPatuljak"a kakti možeš razumijeti kao "kao", "tobože"
npr. ja kakti objašnjavam o čemu se tu radi = ja kao/tobože objašnjavam o čemu se tu radi ... a ti kakti to nisi znao

eh, do vraga!
a ja se već ponadao da su 'kakti' neki lakanovski kaktusi, onako falični, tj falusni, dakle: muški ekvivalent vagine dentate (penis s bodljama)!
a ono...

me like like this flick. do cajones. ne mogu da Vam opisem koliko me obradovalo sto nije teenage-slasher i sto King nije objasnio sta je u sobi.

btw. jel reziser u srodstvu sa Lasse-om Halström-om?

Quotebtw. jel reziser u srodstvu sa Lasse-om Halström-om?

Vjerovatno koliko i sa Ratomirkom Dudom Ćeramilac.

3. dio – simbolička funkcija kćerke: od Marxa do Isusa

Vratimo se upravo prožvakanoj tezi: poanta filma je Mikeovo unutrašnje kretanje. Pustimo, za sada, po strani Lacana, iluzije, fetiše i dijalektiku. Ako se obratim pojednostavljenim, forumaškim rječnikom, prva dva dijela ovog eseja zapravo govore: Mike je uspješan horror pisac, koji živi sasvim normalnim životom, čak štoviše – četiri šestine čovječanstva bi se rado s njime zamijenilo. Tu je solidna lovica, društveni status, kakva-takva popularnost, vjerojatno i žene... Ali! Sve je to uzalud. Fasada. Mike je temeljno nezadovoljan i on to osjeća. A ne zna. On razotkriva i prezire šarlatane, dok je istovremeno i sam šarlatan (naime, upravo zarađuje prodajući maglu), čak i više – održava neke blesave iracionalne rituale! = Mike je zreo za promjenu, ili drugačije – unutrašnje kretanje.

Natrag u diskurs. Potvrda iluzornosti Mikeovog fetišizma je – njegova prva knjiga! Naime, on prvo piše Long Way Home, koji se onda retroaktivno ispunjava – predestiniranje vlastite unutrašnje dijalektike. Tako se ponovo radi zapetljana situacija, unutrašnja kontradikcija: Mike je već zapravo znao da je pravi život ("povratak doma") u poziciji B, no da bi to i zaista znao, bilo je potrebno da prvo bude u poziciji A, da bude zarobljenik fetiške iluzije. Tek je iz te pozicije, vlastite pogreške, mogao otpočeti kretanje i posložiti stvari da sjednu na mjesto – doseći poziciju B. Prevedeno na forumaški – to je ofucana stvar: čovjek zna da je najbolje biti zdrav, ali da bi to zaista i potpuno kužio, prvo treba biti bolestan kako bi uvidio da je bolje biti zdrav.

Primimo se sada "kćerke". Nije li, u svjetlu rečenoga, jasno da je dodavanje-kćerke logičan slijed; jasno izrečen zaključak silogizma kako bi bio vidljiviji, puniji, prijemčljiviji – on i nije nužan, jer je ionako već implicite sadržan u premisama, no, dobro dođe kao naglasak, kao ono-što-će-rulju-aficirati; kao što je to uvijek, snaga neke istine nije u zaključku, nego u pretpostavkama (otuda je svima bolje samo po-stavljanje priče nego, iz toga slijedeći nužan i predvidljiv završetak; te je otuda Ghoul u pravu kada hvali prvi dio priče nauštrb drugog djela, premda mu do sada nije bilo razgovijetno jasno zašto je to tako).
Zar bi bez "kćerke" ikome (osim autoru eseja i još nekolicini) bilo jasno o čemu se tu radi i bi li dosegli psihološko objašnjenje o "pokušajima nalaženja Boga"? Pravo rečeno, teško. Gledateljima ni sada nije jasno zašto bi Mike uopće trebao nešto mijenjati ("pa zaboga, život mu je skoro bajka"), a kritičarima je njegovo "imanentno nezadovoljstvo" previše apstraktno; zato je tu fakt na potenciju: preminulo dijete! (da je preminulo dijete The Trauma, trauma nad traumama, nije potrebno da razlažem; ovo je jasno samo po sebi)

Dakle, !kćerka!. Idem odmah u glavu – uloga kćerke je samo simbolička. Naime, ne radi se o kćerci, ni o ženi, ni o mačku, nego je glavni i jedini bitan lik – Mike. Mike ima stvaran sadržaj, kćer nema sadržaja uopće. Ona je fantazmatska. Njezin je sadržaj skroz na skroz relativan, tj. jedino u odnosu na Mikea. Sva njena stvarnost se nalazi u "intermajkovskom" odnosu, u transformaciji iz Mikea 1 (pozicija A) u Mikea 2 (pozicija B). Možda je zgodno upotrijebiti sinonime: iz "starog Mikea" u "novog Mikea" - uskoro ću pokazati zašto.
Na ovome mjestu uskače naš drug Marx! Simboličku funkciju kćerke, možda će štovani čitatelji lakše shvatiti kroz analogiju simboličke funkcije novca. Valjda je svakome jasno da novac (sam po sebi) nema nikakvu vrijednost; sva se njegova snaga nalazi u društvenom odnosu i transformaciji robe u robu. Laički rečeno, novac nam je potreban, ne zato da ga slažemo u novčanik, nego da, putem njega, promijenimo npr. jogurt od jagode (roba A) u jogurt od marelice (roba B). Novac je tu ništa, prazan skup, ali njegova je funkcija prijekopotrebna, olakšavanje mučkog tegljenja jednog jogurta u direktnoj razmjeni za drugi jogurt (koji onda isto tako mučki moramo tegliti doma). Dakle, novac potvrđuje svoj (simbolički) sadržaj jedino u kretanju: roba-novac-roba (R-N-R). Isto tako, kćerka potvrđuje svoj sadržaj upravo u kretanju Mike-kćerka-Mike (M-K-M).

Kad bismo se htjeli dalje igrati, ovo trojako kretanje možemo iskazati i hegelovski (te tako afirmirati njegovu dijalektiku): afirmacija-negacija-negacija negacije. To hegelovsko dijalektičko kretanje postulira nužan povijesni razvoj (koji su tako zdušno prigrlili marksisti nakon što ga je Marx sublimirao u dijalektički materijalizam), a primijenjeno na 1408 kazuje: Mikeova promjena (M-K-M) je nužno povijesno uvjetovana! Da bi se Mike razvio, prešao na višu razinu, on mora proći dijalektiku M-K-M; Mike koji živi kao pisac-šarlatan bježeći od stvarnosti (dijete je preminulo) je afirmacija-kćerka kao označitelj te stvarnosti, realno koje je uvijek tu, balast je negacija-Mike koji napokon prihvaća to realno, gleda istini u oči je negacija negacije. Ali, pustimo to...

Vratimo se tamo gdje smo stali. M1 u M2, rečeno je da bolje paše "stari Mike" u "novog Mikea". Pa naravno! Kao što je Novi Zavjet zamijenio Stari Zavjet, tako je i Novi Bog istisnuo Starog. Pogledajmo što se tu događa. Stari Bog je okrutan, ruši tamo zidove Jerihona, tamani... osjeća potrebu da treba preći u Novoga, moralnijega Boga. I dakako, On to i čini! Ali, ne tek tako, ne besplatno – potrebna je žrtva. I to ne bilo kakva, nego najveća. Apsolutno nevina, jaganjac, žrtveno janje. Isus spašava. Otkupljuje u oba smjera: i ljude, ali i Staroga Boga (ljudi su naravno po definiciji griješni).
Povratak u 1408. I Mike polako kuži da treba preći u Novoga Mikea. A to ne ide lagano. Treba žrtva, nevina žrtva. Da, kćerka. Kćerka je otjelešeno pribijanje na križ, otkupljeni materijalizirani Mikeovi grijesi. Mike je temeljno kriv, i paradoksalno, razrješuje ga upravo kćerka, za čiju je smrt zapravo a priori krivac. Tek kao Novi Mike, može se nositi sa ovim paradoksom, tj. prihvaća da je kćerka umrla i da život ide dalje; da je vjerovao in-the-first-place, da je prihvaćao da kćerka uistinu može i po-prirodi-stvari treba umrijeti, ona bi možda bila i živa – njezina simbolička funkcija ne bi ni bila potrebna.

Na kraju krajeva, Mike je ostao i bez kćerke i bez fetiša, ali barem je život i dalje divan: nebo je plavo, a sunce žuto.

u čitanju g. lakog pingvina previđa se nekoliko bitnih stvari, ali apostrofiraću samo jednu: naime, ovo čitanje zasnovano je na premisama jednog-i-jedinog mogućeg ('ispravnog') tumačenja, te nekakvih 'istorijskih' i dr. NUŽNOSTI. rekao bih čak da je implicirana i nekakva čvrsta autorska intencionalnost (da bi ovakva konstrukcija mogla biti dosledno izgrađena).
sad, zanima me kako u svetlu ovako fundamentalistički postavljenih premisa g. pingvin vidi činjenicu da film ima DVA kraja, bioskopski i DVD, koji su drastično različiti.

u jednome pisac doživi to nekakvo jadno iskupljenje/pročišćenje kroz horor, ali finalna scena – u kojoj se iz diktafona začuje glas njegove kćeri – kao da potire pingvinovo čitanje, prema kome je ćerka sve vreme bila simbolična, prema-majku-orijentisana vrednost, jer u toj sceni nije toliki twist u tome što MAJK čuje njen glas, nego što ga čuje, i očigledno se šokira, i NJEGOVA ŽENA, čime se priznaje OBJEKTIVNOST čitave natprirodne skalamerije, odnosno ona iz simboličnog prelazi u realni plan, postaje deo ne samo subjektivne majkove stvarnosti, nego i ženine, pa time implicitno i gledaočeve, tako da se cela stvar okončava jednom apologijom supernaturalizma, odnosno jeftinim žanrovskim BU! koje umnogome potire ovu lakanovko-frojdovsko-marxističku skalameriju izgrađenu u odbranu jednog žanrovski inferiornog flicka.

takođe, zanima me kako se g. pingvin odnosi prema KRAJU BR. 2, koji je kastor gore opisao:

"Pisac umire u zapaljenoj sobi. Upravnik hotela dolazi na sahranu da bi udovici predao recovered personal belongings, ali ona ih ne uzima te ovaj zadrzava kutiju, otvara je i uključuje diktafon na kojem čuje glas mrtve ćere.

CUT TO
Scenografija izgorele sobe. Pisac stoji na prozoru i značajno puši cigaru.

Ćera
(iz offa, umilnim glasićem)
Daddy, Daddy!

Pisac
Yes, of course.

Okreće se od prozora i ulazeći u sobu postaje prozirniji i naposletku nestaje."

gde je sada ovde istorijska nužnost a gde hegel i njegove teze i antiteze, ako je ova priča podjednako 'nužno' mogla da okonča i piščevom smrću + onostranom zarobljenošću u svetu fantazama koje NIJE uspeo da prevlada?
napominjem da je oba kraja, koliko mi je poznato, snimio ISTI REDITELJ, da se ne radi o producentsko-studijskoj intruziji sa dosnimavanjima drugih režisera, kao što je bio slučaj u INVAZIJI sa n. kidmen, dakle isti je 'autor' snimio dva kraja.

šta kažete na to, g. pingvine?

Hell, nisi ti valjda ovog pingvina ozbiljno shvatio???

ni manje ni više no obično.

ok, možda MALO manje.

Quote from: "Ghoul"šta kažete na to, g. pingvine?

kažem sljedeće,

Quotečitanje zasnovano je na premisama jednog-i-jedinog mogućeg ('ispravnog') tumačenja, te nekakvih 'istorijskih' i dr. NUŽNOSTI

izvjesnost ne postoji - to je baš fina odlika svijeta. iz tog se razloga mogu uvijek konstruirati različite teorije, pa čak i one proturječne, te se obje daju "dokazati" i valjano logički postaviti.
esej dakako uvažava ovu zanimljivost svijeta, a istovremeno sasvim dobro prepoznaje bit filma te ju razlaže

Quotelakanovko-frojdovsko-marxističku

...

Quoteistorijska nužnost a gde hegel

ti ovdje pogrešno razumijevaš; naime da lakanovsko, marksističko itd. dokazuje "čitanje" filma, da su te teorije kakti razlozi iz kojih se onda izvodi konkluzija, da je to sve skupa neki veliki silogizam... međutim ne! stvar je daleko složenija, a i fascinantnija od grubog silogizma: upravo je prvo postavljena konkluzija (tj. prepoznata poanta), koja je onda retroaktivno potvrđena marskističkim, lakanovskim itd. o čemu se tu radi, kažeš? suludo i naopako? Jednostavno, inicijalno, poanta uopće ni ne treba biti točna. Da bi ona zapravo mogla biti točna, prvo treba biti postavljena (to ti je neka vrsta zenonovog paradoksa: kretanje ne može ni otpočeti /nego tek kretanjem postaje kretanje/). Primjerice, uzmimo da poanta isprva nije točna, tj. da bit filma nije Mikeovo pomirenje sa samim sobom. No, sam film ipak podržava mogućnost točnosti poante, koja onda dodatano biva potvrđena marksističkim, lakanovskim itd - iz prvo-netočne poante ona se u našim očima transformira u točnu. Naposljetku je ona točna (iako ne i izvjesna).

tek u tom kontekstu, trebaš promatrati povijesnu nužnost
naime,

hegelovski je ta Miekova promjena podržana: "povijesno uvjetovana nužnost samorazvoja apsolutne ideje bla bla..."

marksistički: "na izvjesnom stupnju svoga razvitka dolaze proizvodne snage društva u proturječje s postojećim proizvodnim odnosima... to se prevladava revolucijom... sukob klasa bla bla..."

nietzscheovski: "treba prevladati čovjeka u sebi... stremiti nadčovjeku bla bla"

lakanovski: "unutrašnje kretanje je "prošivni bod"... to je ono zajedničko što "prošiva" hegelovsko, marksističko, nietzscheovsko, što čini točku fiksacije različitih sadržaja bla bla..."

itd.

Quoteu jednome pisac doživi to nekakvo jadno iskupljenje/pročišćenje kroz horor, ali finalna scena – u kojoj se iz diktafona začuje glas njegove kćeri – kao da potire pingvinovo čitanje, prema kome je ćerka sve vreme bila simbolična, prema-majku-orijentisana vrednost, jer u toj sceni nije toliki twist u tome što MAJK čuje njen glas, nego što ga čuje, i očigledno se šokira, i NJEGOVA ŽENA, čime se priznaje OBJEKTIVNOST čitave natprirodne skalamerije, odnosno ona iz simboličnog prelazi u realni plan, postaje deo ne samo subjektivne majkove stvarnosti, nego i ženine, pa time implicitno i gledaočeve, tako da se cela stvar okončava jednom apologijom supernaturalizma, odnosno jeftinim žanrovskim BU! koje umnogome potire ovu lakanovko-frojdovsko-marxističku skalameriju izgrađenu u odbranu jednog žanrovski inferiornog flicka.

takođe, zanima me kako se g. pingvin odnosi prema KRAJU BR. 2, koji je kastor gore opisao:

"Pisac umire u zapaljenoj sobi. Upravnik hotela dolazi na sahranu da bi udovici predao recovered personal belongings, ali ona ih ne uzima te ovaj zadrzava kutiju, otvara je i uključuje diktafon na kojem čuje glas mrtve ćere...

upravo o tome se i radi - blatantno se pokazuje kakti priznanje objektivnosti nadprirodnog; no, to ne teba gledati tako doslovno, nego kao metaforu, kao izraz "čudan je ovo svijet", kao parafraziranje Shakespeara "ima više stvari na nebu i na zemlji..."
upravo zbog te "istine" Mike i započinje promjenu, polako shvaćajući iluzornost "ja znam"...

oba kraja se "uklapaju" u postavljenu poantu, Mikeovo unutrašnje kretanje, i u tom smislu, oba su happy end: Mike je izašao kao Novi; a postavljena su za različitu publiku - u kraju br.1, Mike je prihvatio neminovnost života, pogledao istini u oči, "čudne se stvari događaju iako Bog nije tu da udovoljava svakom pojedinačnom hiru"  i nastavio dalje oslobođeniji = kraj za cinike; te kraj br. 2, Mike je umro, ali sretan, sreo se sa kćerkom na Nebeskim Pašnjacima = kraj za romantičare

itd.

Quote from: "Harvester"Hell, nisi ti valjda ...

tko sam sebe shvaća (pre)ozbiljno, taj je najkraće rečeno - lud

no, svejedno,
čini se da ti imaš uvid u pogrešnost postavljene teorije
to je ok, ali ja, kao onaj koji je postavio teoriju, ne mogu znati u čemu je grešku sve dok mi se na nju ne ukaže (kao što je to, primjerice, učinio ghoul / a ja sam ga onda (možebitno) oborio : - ))

dakle, ne okolišaj nego reci što je pogrešno... a ja ću odgovoriti čekićem