ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

http://www.youtube.com/watch?v=TxQV4qhtNKg
http://www.youtube.com/watch?v=bUNS9I47IWM

Bre ja sve mislim sad će neka fora, nešto smešno, a ono isto od početka do kraja. Zašto, o zašto sam potrošio svoja dva minuta ni na šta? Isto tako, zašto ti trošiš svoje vreme pokazujući nam nebitne stvari?

Čini mi se da disuješ Lepog Miću... that is NOT good!

Religija i politika: Zašto je BiH proglašena nevjerničkom zemljom



Osveta domaćih vehabija iz Medine

BH Dani, 15.06.2007

Pise: Esad Hecimovic

Saudijska Arabija je od početka rata obilato pomagala BiH novcem, oružjem i vehabijama. Petnaest godina kasnije, BiH se fakturiše zatvaranje očiju nad narastajućim širenjem ideologije samozvanih Allahovih ratnika, nezadovoljnih što nije postala bolja sljedbenica čistog islama. Nakon što je i Islamska zajednica priznala problem, uslijedile su i javne prozivke domaće uleme kao komunističke, a sada je grupa Kelimetul Hakk BiH proglasila nevjerničkom zemljom

"Čudnog li zemana danas! 'Vehabije' se istjeruju iz džamija, a u njima se dočekuju oni koji idu da ubijaju muslimane"

(ostatak teksta samo za pretplatnike)






www.kelimetulhaqq.co.nr
kelimetulhakk@gmail.com

http://www.freewebtown.com/kelimetulhaqq/index.html

Pismo supruge šejha Ebu Mus'aba ez-Zarkawija
Četvrtak 1. Mart 2007.






Vijesti





Bismilahi Rrahmani Rrahim




Sva hvala i zahvala pripada Allahu, Onome koji daje život i smrt, i koji je propisao borbu vjernicima. Međutim, ima onih koji su odbili sprovesti ovaj propis i koji su skrenuli sa pravoga puta. Malo je onih koji su postojani u svojoj vjeri. Neka je salavat i selam na onoga koji je podstakao našu želju za iskušenjem, koji nam je pojasnio da su to visoke deredže koje ne može dostići baš svaki Allahov rob, osim iskrenih vjernika...



      Zatim, ovo pismo upućujem prvenstveno našem šejhu i vođi Usami bin Ladenu, da ga Allah čuva i učini postojanim, da bude tvrd kao kost u grlu nevjernicima...Da vas Allah nagradi i da vam olakša patnje i muke koje preživljavate pokoravajući se našem hrabrom vođi i šejhu ebu-Musabu el Zarqawiju, da ga Allah nagradi i primi kao šehida u najvišim deredžama dženneta...



http://www.freewebtown.com/kelimetulhaqq/text1.html

KOME TO SMETAJU vehabije




Hvala Allāhu, Gospodaru svih svjetova, Milostivom i Samilosnom. Neka je salawāt i selām na posljednjeg Allāhovog poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, drugove i na sve one koji ga slijede do Sudnjega dana.


Svjedoci smo da se već duže vrijeme našem bošnjačkom narodu jedna grupa vjernika pokušava na razne načine predstaviti kao neka negativna pojava, koju što prije treba eliminisati. Kažem na razne načine, jer pored svih vrsta medija, u ovo beščasno blaćenje vjernika su uključeni i neki drugi vidovi javnog informisanja. Tako često naš bošnjački narod, ni kriv ni dužan, bude prisiljen da na različitim skupovima sluša svoje političke i vjerske lidere kako se trude da ovu skupinu vjernika predstave u što negativnijem smislu. Nerijetko smo u prilici da čujemo kako nekakve "vehābije" dolaze u džāmije i prave razdor među muslimanima.



"U narodu je opće poznata stvar
da su to plaćenici britanske obavještajne službe
koji su ubačeni među Bošnjake -



s ciljem da ih razbiju."


No, ne treba kriviti naš ionako napaćeni i naivni narod koji, zbog svega što je preživio u posljednjem stoljeću, na sve gleda sa velikim oprezom. Pogotovu ih ne treba kriviti kada im ovakve laži serviraju ljudi kojima oni bezgranično vjeruju, a to su njihovi politički i vjerski autoriteti.


Pritisak na ovu grupu vjernika se naročito intenzivirao u posljednjih mjesec dana. Na nekim TV emisijama, koje su naročito gledane od strane Bošnjaka, mogle su se vidjeti i ankete o tome da li su "vehābije" opasne po muslimane. Zbog toga ću u narednim redovima, uz pomoć Uzvišenog, da odgovorim na pitanje: "Ko su 'vehābije' i kome to oni smetaju?"




Otkud naziv "vehābije"?



Sām naziv "vehābije" nije rado prihvaćen od strane vjernika koja je nazvana ovim imenom. Ako malo bolje proučimo odakle potiče ovaj naziv, vidjet ćemo da on dolazi od strane neprijatelja Allāhove vjere. Na isti način je zloupotrebljen naziv "terorista". Neprijatelji islāma su uz pomoć svog najubitačnijeg oružja - medija - uspjeli da ovu etiketu prilijepe muslimanima.

Nije slučajno to da svi današnji "teroristi"
nose muslimanska imena.


Nije li malo čudno da se svi današnji "teroristi"
nalaze na teritorijama okupiranih muslimanskih zemalja?


Zašto američki vazdušni napadi na japanske gradove
Hirošimu i Nagasaki u Drugom Svjetskom Ratu,
u kojima je poginulo više od 100 000 ljudi,
nisu okarakterisani kao "teroristički"?



Izgleda zato što taj napad nisu izveli muslimani. Zašto se "teroristima" ne nazivaju Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koji su odgovorni za ubistva na hiljade Bošnjaka u Bosni i Hercegovini? Ili zašto se Slobodan Milošević, koji je odgovoran za ubistva na hiljade Albanaca na Kosovu, nije prozvao "teroristom"?



Odgovor je opet jasan: "Zato što spomenuta trojica nisu bili muslimani!"


Na isti način "šejtānove sluge" pokušavaju etiketirati određenu skupinu vjernika i na taj način smanjiti njihov pozitivan uticaj na okolinu. Pokušavaju da svojim lažima predstave ove Allāhove iskrene robove kao "rak ranu" bošnjačkog naroda, koju treba što prije amputirati, da bi Bošnjaci nastavili da žive zdravo i normalno. Neki čak idu toliko daleko da pokušavaju izjednačiti značenje riječi "terorista" i "vehābija", ali im to, bar zasada, ne polazi za rukom. Kaže Uzvišeni:
''Oni žele da utrnu Allāhovo svjetlo ustima svojim, a Allāh će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima."

(sūra es-Saff, 8. ājet)

Sām naziv "vehābije" asocira na islamskog obnovitelja Muhammeda ibn AbdulWehhāba. On je svoj život posvetio borbi protiv svih vrsta širkova i mušrika, koji su u njegovo vrijeme bili jako rasprostranjeni. Po ugledu na Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, bio je žestok u borbi protiv mušrika i u rušenju raznih vrsta širkilišta. On je kao i Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, pozivao u tewhīd (Allāhovu jednoću) i kao takav je bio veliki neprijatelj Osmanske imperije, jer je njihova vjera u to vrijeme obilovala velikim širkovima, koje svoje počinioce izvode iz islāma. Od tada pa sve do danas svi oni koji pozivaju da se Allāh obožava onako kako ga je obožavao Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, i njegovi ashābi, bez dodavanja nečega novog ili oduzimanja od toga – dobijaju od strane neprijatelja tewhīda naziv "vehābije".



Ko su, ustvari, "vehābije"?



Međutim mi, kao muslimani, ne smijemo prihvatiti od pokvarenjaka ništa "zdravo za gotovo", jer nam Uzvišeni Allāh nam poručuje:

"O vjernici, ako vam nekakav griješnik donese kakvu vijest – dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog toga što ste učinili pokajete."

(sūra el-Hudžurāt, 6. ājet)

Ako bismo postupili po ovim riječima našeg Uzvišenog Gospodara i pokušali provjeriti vijesti koje nam donose Allāhovi neprijatelji, vidjeli bismo da su to sve same laži. Vidjeli bismo da ova skupina vjernika nije nikakva sekta, kako to mnogi pokušavaju da dokažu, već da su to Allāhovi pokorni robovi, koji svoje ideje crpe iz Qur'āna i sunneta. Rekao je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem:

"Ostavio sam vam ono, pa ako ga se budete držali nikada nećete zal utati, a to je Allāhova knjiga."

(hadīth bilježi Muslim)

– a u drugoj predaji stoji:

"... Allāhovu knjigu i moj sunnet."

I zaista ćemo vidjeti da za sve ono što rade oni imaju jake dokaze iz Qur'āna i sunneta. Ako ih pitamo zašto puštaju brade, dobit ćemo kratak i jasan odgovor: "Zato što je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao:

"Razlikujte se od mnogobožaca, kratite brkove i puštajte brade."

(hadīth bilježi el-Buhārī)

Ako postavimo pitanje zašto su im nogavice onako kratke, oni odgovaraju riječima Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem:

"Allāh na Sudnjem danu neće gledati u onoga ko pusti da mu se odjeća, iz oholosti i umišljenosti, po zemlji vuče."

(hadīth je muttefekun alejhi)



Ako ih pitamo o njihovim ženama, zašto su pokrivene, proučiće nam kur'ānske ajete:

"...i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje;... "

(sūra en-Nūr, 31. ājet)

"O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika – neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati, pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je."

(sūra el-Ahzāb, 59. ājet)

Još će nas uputiti na tumačenje ovih ājeta od strane dvojice ashāba, koji su najbolje poznavali Qur'ān, 'Abdullāha ibn 'Abbāsa i 'Abdullāha ibn Mes'ūda, Allah bio zadovoljan obojicom, koji kažu da se ovdje misli na pokrivanje kompletnog ženinog tijela, uključujući i lice.

Ako im uputimo kritiku da se po načinu nošenja i kompletnoga sistema života razlikuju od današnjeg "civilizovanog" nevjerničkog svijeta, oni nam citiraju hadīth Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem:

"Ko oponaša jedan narod – on pripada njima."

(hadīth bilježi Ebū Dāwūd).

Pa kažu da, ako budu oblačili odjeću kao što oblače kāfiri (npr. stavljanje kravate) ili ako budu slavili nevjerničke praznike (poput Nove godine) – strah ih je da ne prekrše naredbu Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem:

"Razlikujte se od mušrikā."

(hadīth bilježi el-Buhārī).

Na kraju, dodaju da ne žele da se poistovjete sa nevjernicima ni u čemu, jer je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao:

"Vi ćete slijediti put onih prije vas, korak po korak. Pa kada bi oni ušli u gušterovu rupu vi biste ih slijedili." Rekoše: "Allāhov Poslaniče, je li Jevreje i kršćane?" On reče: "Pa koga drugoga?"

(hadīth bilježe el-Buhārī i Muslim)

Na pitanje zbog čega imaju kategoričan stav prem Islamskoj Zajednici, tvrde da ova zajednica odbija da iz prakse ovdašnjih muslimana izbaci sve novotarije poput: mevluda, zajedničkog dhikra poslije namāza, učenja Qur'āna za pare itd., već se njeni članovi još i ljute kada neko drugi pokuša da izbaci ove bid'ate iz prakse Bošnjaka. A potom nas "vehābije" podsjećaju na hadīth u kojem Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, kaže:

"...znajte da je Allāhova Knjiga najbolji govor, a najbolja uputa je uputa Muhammeda, sallallāhu 'alejhi we sellem. Najgore stvari su novotarije, a svaka novotarija je zabluda."

(hadīth bilježi Muslim).

Također, Islamska Zajednica odbija da poruši sva turbeta u kojima se čini veliki širk i odbija da iz svojih redova izbaci one za koje postoje jasni dokazi da se bave sihrom. A ovo je mnogo opasnije po naš bošnjački narod od novotarija.

Kada ih pitamo zašto često reaguju na ulicama kada vide neko zlo, zašto jednostavno ne prođu pored toga zla kao sav "normalan" svijet, oni nam kroz osmijeh citiraju riječi Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem:

"Ko od vas vidi zlo - neka ga ukloni rukom. Ako ne može, onda - neka to učini jezikom, a ako ni to ne može - onda neka to prezire srcem, a to je najslabiji vid īmāna."

(hadīth bilježi Muslim)

Ako im kažemo da im se uveliko zamjera zato što smatraju da je danas u redovima Bošnjaka veliki broj nevjernika – oni nam kažu da im je Allāhov hakk preči od toga šta će narod misliti o njima. I za ovo nam navode dokaze i to opet iz Qur'āna i sunneta. Pa kažu Bošnjacima koji su prihvatili demokratiju ili neke druge sisteme, koji uređuju međuljudske odnose, mimo islāma – da je to veliki širk u Allāhovom rubbubijjetu, koji svoje počinioce izvodi iz islāma. Kao dokaz navode riječi Uzvišenoga:

"Oni koji ne sude po onome što je Allāh objavio – oni su pravi nevjernici."

(sūra el-Mā'ide, 44. ājet)

Takođe poručuju Bošnjacima, koji ne obavljaju namāz, da nemaju pravo sebe smatrati muslimanima, jer je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao:

"Između čovjeka i između kufra i širka je ostavljanje namāza."

(hadīth bilježe Muslim, Ahmed, Ebū Dāwūd, Tirmidhī i Ibn Mādže).



A potom citiraju hadīth:

"Ugovor između nas i njih (nevjernika) je namāz, pa ko ga ostavi – počinio je nevjerstvo."

(hadīth bilježe Ahmed i sakupljači sunenā).

Svi ashābi su bili složni da je ostavljač namāza – kāfir, a ovoga stava su i Ahmed ibn Hanbel, 'Abdullāh ibn Mubārek, Ibn Tejmijje, Ibnul-Qajjim i mnogi drugi. A od današnjih 'ālima šejh Ibn 'Uthejmīn kaže da je čovjek nevjernik ako redovno ne obavlja namāz, pa makar ponekad i klanjao. A potom ova grupa vjernika postavlja pitanje:

"A koliko danas Bošnjaka ne obavlja ovaj drugi islamski rukn?"

Takođe upozoravaju na veliki broj Bošnjaka koji psuju Uzvišenog Allāha i ismijavaju se sa propisima naše vjere (npr. ismijavanje sa bradom i nikābom). Podsjećaju nas na one koji su išli zajedno sa Allāhovim Poslanikom, sallallāhu 'alejhi we sellem, i njegovim ashābima u borbu, pa su se neki od njih počeli ismijavati sa ashābima. Jedan ashāb je to čuo i odmah otrčao do Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da ga obavijesti o tome. Naravno da su i ovi otišli do Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da se pravdaju, ali ih pretiče Džibrīl, 'alejhis-selām, i donosi objavu od Uzvišenog:

"A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: "Mi smo se razgovarali i zabavljali se."  Reci: "Zar ste se Allāhu i Njegovim ājetima i Poslaniku Njegovom rugali? Ne pravdajte se! Nevjernici ste postali nakon što ste bili vjernici!" Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su nasilnici."

(sūra et-Tewbe, 65. i 66. ājet).

Ovim ājetom je Uzvišeni ovu grupicu nazvao nevjernicima i ništa im nije pomoglo to što su pošli u borbu zajedno sa Allāhovim Poslanikom, sallallāhu 'alejhi we sellem, i ashābima. Šta tek reći za današnje Bošnjake koji uzimaju Allāhove propise kao predmet ismijavanja ili za one koji psuju Uzvišenog Allāha.

Ova grupa vjernika za sebe tvrdi da su "ispravni sljedbenici sunneta" i da ne prihvataju nikakav drugi naziv pored ovoga, pa nam citiraju riječi Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem:

"U mom ummetu će biti uvijek jedna skupina ljudi na istini sve do Sudnjeg dana."

(hadīth je muttefekun alejhi).

Na pitanje:

"Otkud tolika sigurnost da ste vi ta skupina koja je na istini?",

– odgovaraju riječima Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem:

"Moj ummet će se razići na 73 skupine. Sve će ući u vatru osim jedne." Rekoše: "Koja je ta skupina, o Allāhov Poslaniče?" On reče:"Oni koji budu na čemu sam ja danas i moji ashābi."

(hadīth bilježi Tirmidhī),

...a mi se trudimo da se očnjacima  uhvatimo za sunnet Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, i četvorice prvih ispravnih halīfa kao što nam naređuje Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem:

"Onaj ko bude živio poslije mene vidjeće velika razilaženja; na vama je da se pridržavate moga sunneta i sunneta mojih ispravnih halīfa. Uhvatite se za njega (sunnet) očnjacima; čuvajte se noviteta u vjeri, svaki novitet je novotarija, svaka novotarija je zabluda."

(hadīth bilježi Ebū Dāwūd).

Iz prethodnog smo se mogli uvjeriti da ovi vjernici zaista imaju čvrste dokaze za sve ono što rade i da se grdno varaju svi oni koji ih svrstavaju u nekakve sekte i grupice koje negativno utiču na islām i muslimane. Sve su nam argumentirali sa ajetima iz Qur'āna i vjerodostojnim hadīthima. Vrlo je teško da neko uđe u raspravu sa njima, sa ciljem da dođe do istine, a da nakon ovakvih dokaza ne postane jedan od njih. I svi oni koji ih nazivaju nekim drugim imenom od imena "ispravnih sljedbenika sunneta", prave veliku grešku i čine veliku nepravdu prema ovoj skupini vjernika. Na kraju ih pitamo da li se plaše za svoju sigurnost, s obzirom da žive u vremenu naglog širenja širka, kufra i fesāda (nereda) među onima koji sebe nazivaju "muslimanima." Oni nam odgovaraju riječima Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem:

"...Sudnji dan se neće pojaviti sve dok se živi od mog ummeta ne priklone mušricima i sve dok skupine od mog ummeta ne budu obožavali kumire."

A potom u istom hadisu stoji:

"U mom ummetu će uvijek biti skupina na istini. Njima neće naškoditi onaj ko ih napusti (ili ostavi) sve dok ne dođe odredba Uzvišenog Allāha."

(hadīth bilježe Ebū Dāwūd, Ibn Mādže, a hadīth je sahīh).



Kome to smetaju ispravni sljedbenici sunneta?



1. Iblīsu, neka je na njega Allāhovo prokletstvo. Iblīs, vođa šejtānā, koji se uzoholio ne htijeći učiniti sedždu Ādemu, 'alejhis-selām, i koji je izbačen iz dženneta zbog svog nevjerovanja, navodiće ljude na zlo sve do Sudnjeg dana. Kao takav je i neprijatelj broj jedan sljedbenicima istine, koji pozivaju ljude u sve ono što je dobro. Kada je istjeran iz dženneta, Iblīs je zamolio svoga Gospodara da mu dā vremena do Sudnjega dana da zavodi ljude:

"Gospodaru moj." - reče - "zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih."

(sūra el-Hidžr, 39. i 40. ājet).

Također kaže Uzvišeni:

"...šejtān je doista čovjeku otvoreni neprijatelj."

(Jūsuf, 5. ājet)



2. Nevjernicima tj. šejtānovim slugama od ljudi i džinnā. Nasuprot kufru i kāfirima stoje – īmān i mu'mini. Kāfiri se bore za nevjerstvo i laž, a mu'mini za vjeru u Uzvišenog Allaha i istinu. Tako će ove dvije skupine uvijek stajati jedni drugima na put i stalno će postojati borba između njih sve do Sudnjega dana. Kaže Uzvišeni:

"Ni Jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatis vjeru njihovu."

(sūra el-Beqare, 120. ājet)



3. Sljedbenicima novotarija. Bilo da se radi o novotarima u īmānu ili novotarima u djelima, sljedbenici sunneta će im biti stalna smetnja na njihovom putu zablude. Posebno se u svom neprijateljstvu prema čistom sunnetu ističu ovi prvi, dakle novotari po pitanju īmāna. U istoriji islāma je zabilježeno mnogo slučajeva u kojima su iskazali svoje neprijateljstvo. Jedni od njih, haridžije, su u 'Uthmānu i 'Aliji, Allāh bio zadovoljan obojicom, trećem i četvrtom halīfi i zetovima Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, vidjeli smetnju svojim idejama pa su ih ubili. Nasuprot njima mu'tezile, su jednog od imāmā sunneta, Ahmed ibn Hanbela, podvrgavali velikoj fizičkoj i psihičkoj torturi, samo zato što nije htio priznati njihovu novotariju da je Qur'ān stvoren. Sufije, također novotari u pitanjima 'aqīde, su se žestoko borili protiv Muhammeda bin 'AbdulWehhāba i njegove misije, zato što je odvraćao ljude od širka i pozivao ih u tewhīd. I ovaj sukob između sljedbenika novotarija i sljedbenika čistog sunneta će trajati do Sudnjeg dana.



4. Griješnicima iz redova muslimana. Nema sumnje da će oni koji pozivaju u dobro, a odvraćaju od zla naići na zatvorena vrata kod onih koji su muslimani, ali su njihovi životi puni velikih i malih grijeha.




Svakom bludniku smeta onaj -

koji ga "nekada" može izbičevati ili kamenovati
zbog tog sramnog čina.

Alkoholičarima iz redova muslimana
nikako nisu dragi oni koji će im "nekada" zabraniti da piju alkohol
i možda izbičevati zbog njegovog konzumiranja.

Takođe zelenašima, koji se bogate na račun velikih kamata,
neće biti drago kad im se "jednog dana", inšā'Allāh,
ukine kamata i kad će morati zavrnuti rukave
i pošteno zaraditi svoj dinar.


5. ?????????????????. Ovoj skupini još ne možemo odrediti naziv, jer se i dalje vješto kriju iza ideja ehlis-sunneta, mada su u zadnje vrijeme počeli javno da iskazuju ono što njihova prsa kriju. I njih nazivaju "vehābijama" jer su do skora bili u saffu sa prethodno opisanom skupinom. Iako polako ali sigurno napuštaju saffove ispravnih sljedbenika sunneta, još nisu uspjeli da sa sebe skinu ovu etiketu, koju su im nalijepili neprijatelji islāma, dok su oni javno propagirali ideje potpomognute skupine. U zadnje vrijeme uporno pokušavaju pokazati javnosti da oni nisu više ono što su nekada bili. Tako javno izlaze pred TV kamere sa kravatama ili stavljaju svoje slike u novinama da svi vide da su skratili brade i da više ne liče na "ekstremne" muslimane. Ali to im nije dovoljno, već svoju braću sa kojima su nekada bili zajedno u saffu nazivaju različitim imenima poput "ekstremisti", "tekfirovci" itd. A mi ih pitamo:

"Zašto sve ovo?"

Zar nas niste vi učili ovim idejama na ljetnim kursevima širom BiH, a sada nas zbog istih prozivate? Zašto sada kratite brade, a nekada ste nas ubjeđivali da je brada wādžib i da se smije skratiti samo "ako je život u pitanju"?! Ko vama to prijeti smrću? Recite nam, pa da se zajedno, kao nekada, borimo protiv njih. Zašto, umjesto bijelih kapica i široke odjeće, danas oblačite uska odijela, i to još sa kravatom, a nekada ste nam govorili da je to oponašanje nevjernika? Sjećate li se kada ste nas na svojim predavanjima podsticali da volimo džihād i mudžāhide, a danas vi vođe džihāda nazivate "banditima".

Vi ste nas učili da se borimo protiv novotarija, a danas nam se smijete kad iste izbacujemo iz džāmija. Kako je to Ebū Muhammed el-Maqdisi nekada bio rado viđen u časopisu "SAFF", a danas je taj isti – duhovni vođa ove negativne, ekstremne struje muslimana?

Mustafa ef. Cerić je odjednom postao " 'ālim" u vašem časopisu, a nekada ste nam govorili da je novotar i filozof? Zašto prozivate skupinu mladića iz Sandžaka u svome časopisu, kad su nekada oni bili glavni distributeri vašeg lista u Sandžaku?

Šta se to dešava sa vama? Recite nam već jednom u čemu je problem?

Ako ste podlegli svim ovim iskušenjima koja su snašla današnje vjernike, pa ne možete da izdržite ovaj pritisak – shvatićemo vas. Pa, Uzvišeni Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti... Ali, nemojte prozivati nas, koji smo odlučili da ostanemo na ono na čemu smo nekada bili zajedno, čvrsto se držeći sunneta Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. Nemojte nam vi lijepiti kojekakve etikete, kao što to rade neprijatelji Allāhove vjere. Ako ste napustili naš saff – nemojte stajati u saff sa onima koji su protiv vas!

Ako ste, pak, odlučili da promijenite menhedž radi nekih dunjalučkih koristi – onda to uradite na jedan kulturniji način. Nemojte kaljati našu čast, a s ciljem da sebe prikažete u što boljem svjetlu. Samo nam recite kome to hoćete da dokažete da više niste ono što ste nekada bili. Možda vam mi možemo pomoći u tome.

Evo, apelujemo na Islamsku Zajednicu i sve one kojima se želite prikazati u što ljepšim bojama:

''Otvorite im već jednom vrata vaših organizacija! Oni više nisu "vehābije" niti "ekstremni muslimani". Oni više ne nose duge brade i kratke nogavice, oni sada nose kravate isto kao i vi... Njima više ne smetaju novotarije, kao ni vama. Oni sada ismijavaju one koji se bore protiv novotarija, isto kao i vi. Oni sada klanjaju dženāze svim Bošnjacima, bez izuzetka, i nimalo im ne smeta to što su neki od njih cijeli život psovali Uzvišenog Allaha, ili umrli sa Titovom slikom u džepu. Oni se stide vremena kada su vam "pravili probleme" u džāmijama, izgovarajući naglas: Āmīn! Primite ih već jednom u vaše organizacije, pa olakšajte i njima i nama. Dosadilo nam je više da nas prozivaju u svakom novom broju "SAFF"-a, da bi se vama dokazali. A i njima će biti draže da više ne pišu o nama, već da taj prostor u "SAFF"-u iskoriste za mudre savjete i izreke njihovog novog duhovnog lidera Mustafe Cerića.''

A ako nekada ponovo odlučite da se vratite u nas saf – bujrum! Kod nas su, za sve one kojima je Allāhova vjera iznad svega – vrata uvijek otvorena. Samo pazite! Nemojte da budete od onih za koje Uzvišeni kaže:

''Među vama ima i takvih koji će sigurno oklijevati i koji će, ako doživite poraz, reći: "Sām Allāh mi je svoju milost ukazao što s njima nisam bio!" A ako vam Allāh da pobjedu, on će sigurno reći, kao da je između vas i njega bilo nekakvo prijateljstvo: "Da sam kojom srećom s njima bio – veliki plijen bih dobio!" ''

(sūra en-Nisā', 72. i 73. ājet).

Arhiva DANI 144

CETA POSTENIH AGRESORA

Ismet Djuheric bio je prvi komandant jedinice Vojske Republike Srpske "Mesa Selimovic", u cijem su sastavu bili uglavnom Muslimani iz sela sa podrucja opstina Bosanski Brod i Derventa. Ova jedinica "Muslimana sa kokardama", kako su je neki nazivali, bila je i do danas ostala jedna od velikih kontroverzi proteklog rata. Za Dane Ismet Djuheric po prvi put iznosi do sada siroj javnosti nepoznate detalje o zbivanjima ciji je ucesnik i svjedok bio


 

Pise: Vlado Mrkic





--------------------------------------------------------------------------------

DANAS ISMET DJUHERIC ZIVI SA SUPRUGOM
Hanumi com u selu Sijekovac kod Bosanskog Broda. Zaposlen je u Rafineriji nafte, gdje radi i njegova kcerka. Ne racunajuci nekoliko mjeseci izbjeglistva u obliznjim selima Dubocac i Kobas, to je danas jedina muslimanska porodica koja je cijeli rat provela u Sijekovcu.

Za Dane Ismet Djuheric po prvi put iznosi do sada siroj javnosti nepoznate detalje o zbivanjima ciji je ucesnik i svjedok bio. Ovo je samo mali dio te price, svjedocenja o jednom tragicnom vremenu, o dogadjajima koji su se mogli odigrati, cini nam se, samo u uzavrelom bosanskom loncu, podgrijavanom podjelama i mrznjom od komsija preko Drine i susjeda preko Save.

POCETAK NESRECE: Prije rata bio sam zaposlen u Skupstini opstine Bosanski Brod, a bio sam vezan i za neke poslove u vlasti i oko vlasti. To spominjem zato jer je uticalo na sudbinu koja me je kasnije zadesila. Bio sam i u politici, uvijek lijevo orijentisan, clan Komunisticke partije, kasnije Saveza komunista. Danas sam socijalista. Mislim da je tako ispravno. Uvijek sam tvrdio i danas tvrdim da su ekstremisti poceli ovaj rat. Oni su bili eksponent i sredstvo onih koji su dosli na vlast nakon visestranackih izbora, kada je i pocela nasa nesreca.

Ja sam prije rata bio pripadnik rezervnog sastava JNA. Imao sam cin kapetana i pripadao tadasnjoj 327. brigadi u Derventi, u cijem je sastavu bio i Brodski bataljon. Izvrsavao sam postavljene zadatke, tada je to bilo legalno, rat jos nije bio poceo na ovom podrucju, mada sam se plasio da ce rata biti. I u opstini su moji poslovi bili vezani za to. To se mnogima nije svidjelo, posebno ekstremima, prije svega Hrvatima, pa onda i Muslimanima. Kazem Muslimanima, jer sam to i danas. Bio sam Jugosloven, sada sam Musliman.

Vec padom kasarne JNA u Slavonskom Brodu z91. godine, ovdje su poprilicno narasle tenzije. Bilo je carki, nosilo se oruzje. Ja sam bio od onih koji su zagovarali zajednistvo, ne moramo reci bratstvo - jedinstvo. U Hrvatskoj je vec bila nova drzava. Ako treba da se od nekoga zastitimo, govorio sam, onda da se stitimo zajedno, jer zivimo zajedno, i Srbi i Hrvati i Muslimani. S time se nisu slagali ekstremisti iz hrvatskog i muslimanskog naroda i mogu reci da sam bio nagovaran i od jednih i od drugih da pristupim i jednima i drugima. Ne iz ljubavi, nego iz interesa, jer su vjerovatno racunali da bi moj ugled i ono sto sam radio moglo puno da im vrijedi.

Govorili su: "Pristupi, nece ti biti nista." To se pokazalo i kad su me kasnije napali. A napali su me pripadnici milicije koja je u Brodu formirana pocetkom marta z92. godine i u kojoj su bili Hrvati i Muslimani. Prvi komandant vojne policije u Bosanskom Brodu bio je Josip Bilic. To su sve ljudi koji su imenovani po naredjenjima iz Slavonskog Broda. Srbi su se vec bili odvojili u Lijesce.

ZESTOKA PUCNJAVA: Ja sam bio predsjednik Savjeta mjesne zajednice Sijekovac i kad su meni dosli neki mjestani da se dogovorimo kako da se zastitimo, najvise od kriminalaca, bilo je raspolozenje da se u straze ukljucimo svi, Srbi, Muslimani i Hrvati. Ali, pobijedili su prodorniji, a to su ekstremi koji su rastjerali ove koje su zeljeli da zive zajedno. Mene su odmah smijenili sa mjesta predsjednika mjesne zajednice, ustvari, nisu me smijenili, nego su jednostavno uzeli vlast u svoje ruke.

U fizickom napadu na mene i moju porodicu te veceri ucestvovalo je 17 ljudi iz sastava takozvane Vojne policije. Napali su nas u nasoj kuci i zahtijevali da predam oruzje. Mislili su da je kod mene oruzje pohranila JNA. To nisam imao, ali sam imao svoje oruzje. Prvo su pucali pa trazili da se predam. Pucnjava je bila zestoka. To vece razgovarao sam sa generalom Kukanjcem, sa komandantom Brigade u Derventi, sa stabom u Brodu, sa stabom u Lijescu, i trazio da napadi na mene prestanu. Nisam se htio predati. Uzvratio sam na vatru. Sa mnom su u kuci bili moja zena, tada maloljetni sin i kcerka. Ono sto me najvise boljelo je da su medju napadacima bile i neke moje komsije ili njihova djeca.

Nasa kuca je bila sva izresetana. Intervenisano je sa najviseg mjesta da ti napadi prestanu, ali nama nije preostalo drugo nego da idemo. Tog dana bila je neka sahrana, umrla je jedna ugledna licnost i svi su otisli na sahranu. Kada smo vidjeli da se straza povukla, nekako smo izasli iz Sijekovca i otisli u moje rodno mjesto Dubocac. Javio sam se u Garnizon i otisao u Derventu.

HOSOVCI DOLAZE: Medjutim, ista grupa koja je mene napala u Sijekovcu, pojacana sa jednom grupom hosovaca pod komandom ovdje poznatog njihovog vodje Obradovica, napala je Dubocac i zauzela ga. Obradovic je zivio u Slavonskom Brodu, imao tamo kafanu, bio je Srbin, negdje od Kraljeva, ali je bio u HOS-u. Poslije pada Dubocca pobjegli smo u muslimansko selo Kobas i tu je moja porodica zivjela, a ja sam bio u Derventi, u brigadi.

Grupa od 22 hosovca, takozvane handzarlije, ciji je komandant bio neki Ekrem Mendela, odnekud iz srednje Bosne, dosla je u Sijekovac iz Hrvatske i smjestila se u kontejnere jednog teslickog preduzeca, nedaleko od moje kuce. Oni su drzali Sijekovac, zajedno sa takozvanim interventnim vodom Nijaza Causevica iz Sijekovca, zvanog Medo. Obradovic i Causevic su ovdje harali sa svojim grupama sve do oslobodjenja Broda. Obradovic je kasnije poginuo, ubijen je od svojih, kad su bjezali sa Zborista, pokusao je da ih zaustavi i neko od njegovih ga je ubio.

LISICA U KOBASU: Od tada, pa sve do oslobodjenja Broda, ja sam bio u Derventi. U osmom mjesecu '92. formirao sam svoju jedinicu u sastavu Vojske Republike Srpske, koja je bila sastavljena uglavnom od Muslimana, i bilo je nesto Hrvata i Srba u njoj. Tako se i zvala, samostalna muslimanska jedinica "Mesa Selimovic", i do kraja rata je egzistirala u sastavu Vojske Republike Srpske. Formirana je u selu Kulina kod Dervente, pred seoskom skolom. Kumovi su bili general Kelecevic i tada pukovnik, kasnije general Slavko Lisica. Ja sam bio prvi komandant te jedinice, sve do januara z93, a poslije sam se demobilisao i radio u Brodu. Jedinica je brojala oko 120 boraca, sto se mijenjalo od vremena do vremena. Bio je to, dakle, sastav jedne dobre cete. Prosla je sva brodska i derventska ratista, a ucestvovala je i u borbama oko Teslica, Tesnja, Maglaja, Zavidovica. U njenim redovima bili su sve posteni ljudi, oni koji su ostali da zive ovdje. Ova jedinica je posteno obavila svoj posao. Nase misljenje je bilo da imamo pravo da branimo svoje, a branili su ljudi svoje, ostali tu i smatrali smo da je to pravedno. I zaista, i danas najveci dio tih ljudi zivi i radi ovdje.

Kako je doslo do formiranja ove jedinice? Da ne bude zabune, mi smo se dobrovoljno prijavili. Ja sam htio da se na neki nacin zastite ljudi koji su ostali na svome. Obratili smo se Lisici i on je prihvatio nase opredjeljenje. Tada je bio pukovnik, komandant takticke grupe. Dosao je u Kobas, gdje smo izbjegli iz Dubocca, skupio muslimanski narod, i u dvoristu kuce u kojoj sam bio smjesten sa svojom porodicom odrzao govor, obecao ljudima da ih nece niko dirati. I tada je rekao: "Ako ste voljni, poslat cu vam vozilo." Nikakve prisile nije bilo. Gore, kod skole u Kulini, razmisljali smo o imenu jedinice, i koliko se sjecam, cini mi se da je bas Lisica spomenuo ime Mese Selimovica, a da je general Kelecevic prihvatio. Meni se to ime svidjalo, slozio sam se, citao sam Mesu, nekad sto sam morao, nekad sto sam volio. I ostalo je tako. Mi kao jedinica nismo nista uradili sto ne valja, neka neko od protivnika kaze da nije tako. Dolazili su nam strani novinari, cak je dolazila i princeza Jelisaveta na liniju, dolazili su engleski poslanici, pili s nama kafu. Bili smo poznati po tome da se napravi dobra klopa, fini fis, ispece riba, to su ljudi iz Dubocca, koji su zivjeli na Savi.

AGRESORI NA SVOME: To sto sam radio, sto smo radili, sami smo odabrali i ne kajemo se. Znam da su Srbi proglaseni agresorima, ali mi to nismo prihvatili. Mi smo bili u sastavu Vojske Republike Srpske, bili smo sa nasim komsijama, niko drugi nije bio tu, tu nije bilo nikoga iz Crne Gore ili Srbije. Ako su oni bili agresori, onda smo i mi skupa s njima bili agresori. A kako cu ja biti agresor na svome? Ne znam, to mi nije jasno. Bio je rat, bilo je i onih koji su nosili puske, a nisu bili zreli za to, bilo je svega, trebalo se pricuvati i ne ici sa svoga. Neki nisu mogli izdrzati, otisli su, ali su neki izdrzali, i ostali. Imate cijela muslimanska sela koja su ostala. Uzmite samo Luzane i Omeragice u derventskoj opstini, kompletna sela nastanjena Muslimanima su ostala i svi su i danas tamo.

U mojoj ceti je bio znacajan broj Dervencana Muslimana, ali i u cijeloj Derventskoj brigadi. Nemoguce je to uzeti zdravo za gotovo, to sto se govorilo o agresiji. Da su dosle jedinice iz Srbije pa zauzele ovaj prostor, moglo bi se govoriti o agresiji. Do maja mjeseca '92, kad su izginula djeca u Kolibama, 18-godisnjaci, JNA je bila legalna na ovim prostorima. Ni tada se nije moglo govoriti o agresiji. Ta rijec je koristena da se privuce medjunarodna zajednica. A to su svi htjeli. Znam da je bilo slucajeva da su sve tri strane napadale same svoja sela da bi optuzile drugu stranu, i to ne moze da amnestira ni jedne, ni druge ni trece. To je ziva istina. Sve je to radjeno da bi se izazvao haos, jer ljudi su, osim tih ekstrema, ipak zeljeli da ostanu na svome i da i dalje budu komsije. Evo, i sada se vracaju.

Tacno je da je bilo mnogo vise Muslimana na drugoj strani. Ali, oni nisu bili samostalni. Oni su bili u HVO-u. Morali su slusati sta im se kaze. U svakoj jedinici sastavljenoj od Muslimana pri vrhu je bio neki Hrvat kao savjetnik, a zna se sta je savjetnik. Ja sam imao puno povjerenje, nisam imao takve savjetnike u svojoj ceti, kao ni moj nasljednik kasnije.

ZLOCIN U SIJEKOVCU: Zlocin u Sijekovcu desio se 26. marta z92. godine. Ja sam tada bio u Derventi, u svojoj jedinici, kao operativac u stabu Brigade. Prvi sam u Derventi dobio informaciju o tome sta se dogodilo. Znam da je tadasnji krizni stab Sijekovca donio odluku da se izvrsi napad i razoruzanje tog dijela sela, o tome postoje i pisane informacije. Tu naredbu potpisao je Smajo Havic, tadasnji predsjednik kriznog staba Sijekovca, koji se ubrzo nakon toga povukao, valjda je vidio sta je uradio. U tom napadu ucestvovali su Obradovicevi hosovci i interventni vod Nijaza Causevica Mede, u kojem je bilo ekstremnih Sijekovcana, i Hrvata i Muslimana. Tada je izgubilo zivote osam Srba, neduznih ljudi, koji nikome nisu bili nista krivi, a neki su od njih cak bili i retardirani. U Derventi sam dobio tu vijest od Mise Bacica, sada vec pokojnog, nadam se da ce biti rehabilitovan, jer nacin na koji je izgubio glavu ne ide na cast nikome ovdje.

U Sijekovcu je prije rata bilo najvise Muslimana, pa Srba, pa Hrvata. Da nije bilo ekstrema, robijasa i kriminalaca, Sijekovac je mogao zadrzati i status neke neutralnosti, iako je tesko bilo ostati neutralan.

Slucaj je dobro dosao da se nastavi rat i znacajno uticao na to, bez daljeg. To je jedan od dogadjaja koji su rekli da vise nema povratka nazad. Da ovog zlocina nije bilo, mnogo ljudi ne bi bjezalo kad smo mi dosli. Mnogi nisu zeljeli da odu, ali su se plasili osvete.

PIKLOVIC SNIMA FILM: Na ovom podrucju komandovao je HVO. Farsa je kad se kaze da su Muslimani imali neka svoja prava. Istina, bili su u manjini, u odnosu na Srbe i na Hrvate, pogotovo u odnosu na Hrvate. Od marta do oktobra '92. ovdje je bila vlast HVO-a, koji je drzao cijeli ovaj prostor, sve do Podnovlja prema Modrici. Moze se slobodno reci da je to bila hrvatska vlast, jer se komandovalo iz Hrvatske.

Vojne jedinice formirane su prema sastavu stanovnistva, pa je, na primjer, 102. bosanskobrodska brigada imala Sijekovacki bataljon, kojim je komandovao Adnan Ramadanovic (poginuo kasnije od komsija). On je bio prvi komandir vojne policije u Sijekovcu pocetkom marta z92. Sva naredjenja dolazila su od HVO-a. Ivan Brizic je bio predsjednik kriznog staba, Armin Pohara mu je bio nekakav prvi izvrsilac, ali su sva naredjenja dolazila iz Slavonskog Broda. Postoji film koji su snimali ljudi iz HVO-a, koji prikazuje paljenje sela kad su se Srbi povukli, od Lijesca pa nadalje. Licno je Piklovic isao u automobilu i gledao kad su ta sela paljena, snimano je iz njegovog automobila, a on je bio tada predsjednik Izvrsnog odbora SO Slavonski Brod. Mislim da je Tudjman licno dao odrijesene ruke Anti Prkacinu da u Posavini radi sta hoce. HVO je popalio sva srpska sela prema Doboju. Vjerovatno je to paljenje izvrseno da se Muslimani iz Kotorskog i od Modrice ne bi naselili u ta srpska sela i tako promijenili etnicku sliku u opstini.

Postoji dokumentacija, sa imenima, iz koje se vidi da su pripadnici takozvanog Sijekovackog bataljona, u kome je bilo dosta Muslimana, primali platu iz Hrvatske. Ko je onda bio agresor? Ovdje je ratovalo nekoliko formacija hrvatske vojske. Jedna od njih je bila 108. brigada, prva formirana brigada hrvatske vojske, koja je, kako kazu, oslobodila kasarnu JNA u Slavonskom Brodu. Dozivjela je debakl na Kostresu i Novom Selu, gdje je izginulo 60 do 70 posto njenog sastava. Ja sam zarobio njihovu dokumentaciju. Komanda Brigade je bila u jednoj kafani kraj Ukrine. Sjecam se visoke vaze sa karanfilom na stolu, mapa, koje sam nasao. Mislim da se komandant zvao Martin, ne sjecam mu se prezimena, ali znam da je bio rezervni oficir a prije rata komandir jedne inzenjerijske cete JNA u Derventskoj brigadi.

Oni su ovdje dosli iz Hrvatske, ovdje su komandovali, bili glavni. Ovdje je bila i bjelovarska i jos neke brigade hrvatske vojske. Kad smo oslobodili Brod i zarobili neke ljude, pricali su nam kako su ih prevarom doveli ovdje, rekli im da idu na Okucane, a onda ih dovedu u Brod.

Ja sam bio dezurni u kasarni u Derventi kad je HVO zarobio Fikreta Abdica na Radicu. Javim se na telefon. Neko kaze: "Evo vam Abdic, jebo vam on mater, pustite Vencelovku i Stanica." To su bili Hrvati koje smo mi zarobili, ali smo ih odmah pustili. Pozovem komandanta odbrane kasarne majora Stajcica. Nismo htjeli da razgovaramo o razmjeni.

ONO STO SVI ZNAJU: U Brodu je otkrivena masovna grobnica Srba koje je pobio HVO do oktobra '92. godine, ali to nije cak ni publikovano. Ima nesto i zapisnika o tome sta je radio Nijaz Causevic Medo, ima izjava svjedoka, ima i filmova. Causevic je snimio film od tri sata o svojoj jedinici. Njegova grupa je silovala zenu Srpkinju iz Sijekovca, isjekla je na komade i bacila psima. Bilo je i drugih silovanja, i slicno. Pripadnik Medine jedinice je ubio covjeka koji je prodao konja, Hrvata. Obradjeno je to, to je obradila vojska, a i policija. U Sijekovcu su 26. marta ubijena trojica Zecevica, Milan, Vaso i Petar (Milan je bio vozac u Rafineriji), pa Luka Milosevic i njegova dva sina. Sreto Trivic, dobar moj prijatelj, stariji covjek, bio je u penziji, dokazano je da je zaklan dok je sjedio u fotelji, prisli su i zaklali ga.

Mustafa Kovacevic, elektroinzenjer u Rafineriji, strucnjak cijenjen u svijetu, i njegova zena Mirsada, ubijeni su dok su bili na vlasti HVO i Medo, zatim su spaljeni, ali su nadjeni i sahranjeni. Ubijen je moj badzo Mustafa Alic, u svojoj kuci, njegov les nikada nije nadjen. Jos neki ljudi su nestali bez traga, uglavnom Srbi i Muslimani. Hrvatski dio ekstremnog rukovodstva je govorio: "Prvo sredite komunista, a znate koji su, evo vam spiskovi, pa onda idite na Srbe."

To je istina. To svi znaju. Neki od ljudi koji su to uradili i sada slobodno setaju.

MEDO U SKUPSTINI: To je tako trajalo tacno do 7. oktobra '92. godine, kada smo mi usli u Brod. Rekao sam "mi", jer sam i ja bio jedan od komandanata koji je ucestvovao, kako mi kazemo, u oslobadjanju Bosanskog Broda. Negdje smo taman izasli ovdje u pravcu Sijekovca, vratili se kuci. Zurili smo, jer sam znao da ovdje ima postenih i dobrih ljudi i da ce neki htjeti da sacekaju da se vratimo. Tako je i bilo. Nazalost, neki su ostali, ali su izgubili glavu. Takav je bio sticaj okolnosti, takav je rat, to je nasa nesreca.

Dosta sam nezadovoljan onim sto je uradjeno na utvrdjivanju zlocina. Nesto su radile nase vlasti, nesto IPTF. Dosta tih ljudi, kao sto su Nijaz Causevic Medo, koji je sigurno odgovoran za dosta zlocina na ovom terenu, a za Sijekovac posebno, nikada nisu odgovarali. Obradovic je poginuo, nema ga, ali je ostalo dosta njegovih ljudi koji su ucestvovali u svemu. Tu je Zeljko Barisic, koji je tada bio ovdje, imao je cin generala u HVO-u. Ima jedan televizijski snimak na kome se vidi kako Barisic predvodi takozvanu grupu za borbu protiv snajperista kod poste u Brodu. To je montaza. Blazen Kljajic je takodje jedan od takvih.

Nijaz Causevic Medo zivi sada u Slavonskom Brodu, ali je na celu koalicije odbornika iz Federacije BiH u Skupstini opstine Bosanski Brod. Cak je jednom stekao hrabrosti ili ludosti, ne znam, pa je dosao na sjednicu Skupstine opstine, istina u pratnji SFOR-a, i tada je izbila guzva, pa ga je SFOR morao nabrzinu prebaciti u Slavonski Brod. Clan je MBO-a, i Muhamed Filipovic je bio kod njega u kuci.

U Sijekovcu se zivot pomalo obnavlja. Vratilo se oko 70 posto Srba, ima nesto izbjeglica, a u zadnje vrijeme vratilo se desetak--dvanaest muslimanskih i jedna hrvatska porodica. To su uglavnom stariji ljudi, mladji dodju da pogledaju i opet odlaze. Ali, ljudi i poslije svega zele opet da zive zajedno.  


Objavljeno u broju 144 DANA, 3. mart / ozujak 2000.

Ovaj članak me je podsetio na jednog od najkultnijih oficira u proteklom ratu, generala Slavka Lisicu, najsposobnijeg srpskog oficira za tenkovske proboje, poznatog po pobedama na Kupresu i u Bosanskoj Posavini, koji je danas malo zaboravljen a bio je totalni badass u ono vreme.

da, da, a mene na racije i javno prebijanje ljudi po ulicama banjaluke, onda kada je lisac probijao tzv.'koridor'. prava vremena... doduse, za nekog od 'badasses'.

Danas sam baš pričao sa jednim Banjalučaninom o Generalu i isto nije bio oduševljen.

ja sam ti samo gornjim postom prenio dio tadasnje atmosfere u banjaluci, onda kada je lisac palio i zario oko sebe.
uzgred, licno generale iz zadnjih ex-yu ratova ne @ebem ni za suhu djanarku, pogotovo ne takve koji su iz dugogodisnjeg je-ne-a i komunistvujushceg 'bratstva i enotstva' uletjeli u nove nacionalisticke krajnosti.

a taj banjalucanin, da nije mozda u pitanju dragan ilic-cili ['meko c'], sa b92?
da, i on je iz banjaluke...

Nije.

Što se komunizma tiče, meni je potpuno u redu da neko skrene put tradicionalizma iz nasleđa prosvetiteljstva kome komunizam nesumlnjivo pripada,

meni je isto to u redu, sasvim je ljucki proces, ali samo onda kada to dozivi duboko spoznajno, spontano-iluminacijski, a ne preko noci i da bi 'sacuvao posao i stan', uz ne bas malenu platu, i prije te 'transformacije' a i poslije.

Sun, sea and sharia on
women-only Italian beach




John Hooper in Rome


Friday August 4, 2006
The Guardian





First there were pensioner holidays with Saga.
Then came singles packages with Club 18-30.
Now an Italian seaside resort has taken speciality tourism into new territory
in an effort to combine the delights of sun, sea and sand
with a respect for sharia law.


The council of Riccione on the Adriatic riviera was reported yesterday to have altered its bylaws to allow a section of its famed beach to be closed off and made women-only.


That way Muslim women on holiday
in the area could swim and enjoy themselves on the beach
while respecting Islam's injunctions against mixed bathing
and displaying their bodies to members of the opposite sex.


Some women-only beaches already exist
along the Italian coast,
but they are visible from mixed areas.


Loretta Villa, the councillor responsible for the initiative,
told Corriere della Sera newspaper:


"Riccione is a city that lives off tourism.
We need to be in a position to respond to the demands of our guests.
And in this case the motives are not superficial, but cultural and religious.
We have already had some indirect requests for separate beach areas."


The proposed beach zone would also have
an all-female staff, including women lifeguards.


The initiative appeared to have been prompted
by a sharp increase in the number of free-spending tourists
coming to Riccione from the Arabian peninsula.


Corriere della Sera reported that recent guests at the five-star Grand Hotel Des Bains had included a member of the Saudi royal family and the owner of a Saudi television channel, both of whom arrived with substantial entourages. The hotel told the paper it had met the demand for women-only swimming facilities by reserving the indoor pool for them.

B92: Sada cete cuti Dragu Pilsela, to je nas kolega  novinar

iz Hrvatske, kolumnista rijeckog "Novog lista". On je prvi

novinar izbacen iz drustva katolickih novinara. Drago Pilsel

je franjevac, jedan od osnivaca hrvatskog Helsinskog odbora i

Alijanse za trecu Hrvatsku. Drago Pilsen je rodjen u Argentini

u porodici ustaskih emigranata.



Pilsel: Sad govorim kao katolik i kao teolog, nervira me

potreba hrvatskih biskupa da se suprotstavljaju provodjenju

medjunarodne pravde. Bozanic, nadbiskup zagrebacki, predsjednik

hrvatske biskupske konferencije, meni je predavao kanonsko

pravo. On je strucnjak za pravo. I kada  on napise ili

supotpise u izjavi da Hag zeli izjednaciti napadaca i onoga

koga se brani i zeli nivelirati krivnju izmedju Srbije i

Hrvatske, on duboko vrijedja svoju struku. Dakle, i to me

nervira. Razgovaramo trenutak nakon sto je Dejan Anastasijevic

dobio nagradu za hrabrost u NUNS-u, ja ne vjerujem u

slucajnosti, ja imam jednu recenicu koja kaze da su

slucajnosti kao ptice na ramenu svetoga Franje. Ja nisam

slucajno danas ovdje. Ja sam danas ovdje zbog toga sto sam 91.

godine, nakon sto su mi ubili brata, on je bio hrvatski vojnik

i on je poginuo 23. oktobra 91. godine, nakon razmjene vatre

izmedju jugoslovenskog patrolnog camca 178 i jednog hrvatskog

brodica, neoznacenog, blizu otoka Sipana. Toga dana sam ja

shvatio dilemu, ja sam tada jos uvek bio franjevac, redovnik,

monah, kako god hocete, kandidat za svecenike, studirao sam

teologiju u Rijeci. Toga dana sam ja shvatio dilemu, za

ostatak mog zivota. Hocu li dopustiti da me pobjedi mrznja,

zelja za osvetom koja mi nece vratiti brata koga sam jako

volio, imao je 23 godine, dakle tada je bio sest godina mladji

od mene – ta mi mrznja, ta me osveta nece uspokojiti – ili cu

se okrenuti onim istinskim vrijednostima zbog kojih ja zelim

slijediti svetoga Franju. Buduci da sam odlucio ovo drugo,

odlucio sam ne mrzjeti, odlucio sam riskirati svoj mir i svoju

ravnotezu i postati utemeljitelj Hrvatskog helsinskog odbora

za ljudska prava, pa izgubiti sve svoje prijatelje zbog toga

sto sam govorio - ne, i Srbi su ljudi, necu dopustiti da se

Srbe gazi zato sto je neko odlucio prebaciti frontu u gradove

i baciti te ljude iz stanova, oduzimati im imovinu, zdravlje,

zivot. Dakle, ja sam danas ovdje i imam priliku cestitati

kolegi Dejanu zbog toga sto sam donio odluku da cu biti

etican. I onda sam dosao u Beograd da vidim malo kako dise taj

Beograd, dosao sam na sajam knjiga i upoznao sam fantasticne

ljude, sinoc sam bio u Novom Sadu u jednoj krscanskoj crkvi

koja izuzetno veselo nastupa, evo sad sam tu u NUNS-u,

razgovaram s vama. Dakle, imao sam prilike vidjeti jedan

sasvim drugaciji Beograd od onoga koji lebdi u svijesti vecine

automatiziranih hrvatskih gradjana koji i dalje dopustaju da ih

se plasi potrebom da nam neki tamo preko Drine budu

neprijatelji.



Odrastao sam za vrijeme argentinske diktature koja ne bi bila

tako "uspjesna" da generale nisu podrzali argentinski biskupi

76. godine. Oni su do te mjere bili kompromitirali katolicku

crkvu u Argentini sa vojnim rezimom, vojne hunte, da su

presuteli ubojstvo dvaju biskupa. Dakle, biskupi su presutjeli

ubojstvo dvaju biskupa. Papa je u jednom dokumentu koji se

zove "Tercio milenio advenijente", dakle "Na dolazak treceg

tisucljeca", zamolio pojedine mjesne crkve koje su imale tako

tuzne epizode da prociste svoju savjest, svoju memoriju i da

na nekakav uvjerljiv nacin zamole oprost gradjana, drustva u

kojem se nalaze. Argentinska biskupska konferencija je to

ucinila i to se isto trebalo dogoditi u Hrvatskoj. Papa je 94.

godine, kada je prvi put posjetio Hrvatsku na jednoj velikoj

misiji na zagrebackom hipodromu, ja sam bio svjedok, najmanje

700.000 nas je bilo, ponudio hrvatskom drustvu i hrvatskoj

katolickoj crkvi jedan program, program pomirenja, i

plebiscitarno se smatralo da smo mi tada prihvatili taj

program. Medjutim, trebala se dogoditi "Oluja". Franjo Tudjman

je htio da Hrvatska lici na Sloveniju – maksimalno 5% nehrvata

u drustvu. I uspjeo je. Doduse, Srbi koji su se pobunili su mu

pomogli, oni su isli na ruku njegovim planovima. Zbog toga smo

mi bili protiv citave te politike. Medjutim, nisam primijetio

da je to katolickim biskupima postalo nesto strasno, i onda se

dogodila ta "Oluja". Ja sam prvi novinar koji pise o ratnim

zlocinima pocinjenim nad Srbima koji su ostali nakon "Oluje".

Ubojstva su se dogadjala cak tamo negde krajem novembra 1995.

godine. Ja prvo opisujem slucaj ubojstva Nikole i Milice

Damjanic, staraca, on je bio i slijep i na stakama, u selu

Propljan, to je sibensko zaledje. 12. avgusta 1995. godine

jedna grupa hrvatskih vojnika je njih izresetala

kalasnjikovima. Ja prvi dolazim nakon ubojstva. Dosao sam

nakon policije koja je napravila uzasan posao. Oni su

ostavili, jer su ljudi bili i zapaljeni nakon sto su ubijeni,

ostavili su tamo dio lubanje, rebara, ruke, noge, cahure. Ja

sam cak cahure pokupio, i godinama sam vrsio pritisak i pisao

o tome. Naravno, nista se nije dogodilo. Tek 6. novembra 2000.

gostujuci na hrvatskoj televiziji iskoristio sam priliku i

pokazao cahure koje sam pokupio, ispricao pricu i prozvao

tadasnjeg drzavnog odvjetnika, zamislite sramotu, danasnjeg

v.d. ravnatelja USKOK-a. To je Ured za suzbijanje korupcije i

kriminala. On je danas Eliot Nes, da tako kazem. Onda je on

poslao policiju, policija je dosla do mene i zamolili su da

predam cahure. Ja sam predao cahure. Cahure su se izgubile.

Ljudi su oslobodjeni zbog nedostatka dokaza. To je samo jedan

mali segment onoga o cemu su biskupi trebali progovoriti. I

onda, vrag im ne da mira i napadaju Hag u zadnjem dokumentu od

proslog tjedna koji objavljuju na dan kada Karla del Ponte

dolazi u Zagreb, opet napadaju Hag da zeli izjednaciti zrtvu i

agresora, da destabilizira Hrvatsku, da medju gradjanima siri

nesigurnost, da siri strah, odnosno da promovira nedostatak

nade, i oni sebe predstavljaju kao cuvare hrvatstva, kao

branitelje dostojanstva naseg obrambenog rata. Onda oni nisu

nista drugo nego fotokopija onih pravoslavaca koji su s

kalasnjikovim u ruci blagosiljali, recimo, odlazak tenkova u

Vukovar, da budem izuzetno otvoren i plastican. Dakle, nema

razlike.



Prepoznajem u ponasanju mojih biskupa strasnu zelju za moc i

za novcem, a to nema veze s Jevandjeljem Isusa Hrista. Sad mene

zanima sledece pitanje na koje mi niko ne odgovara – zbog cega

ako su jako bili ponosni sa svedocanstvom vjere za vreme

Komunisticke partije kada je preko 500 svecenika ubijeno, zbog

cega potrositi taj kapital svjedocanstva, taj kapital ljubavi,

i uloziti ga u privatne interese grupe kriminalaca, jer ti s

kojima su se oni sada ideoloski udruzili, to je hrpa bandita,

to je hrpa ubojica, silovatelja, kradljivaca, i oni

kompromitiraju jevandjelje da bi politicki asistirali tu hrpu

bandita. Meni to nije jasno. Ljudi koji su poginuli, izgubili

zivote, poput moga brata, ne zasluzuju sutnju katolickih

biskupa. Ja ne tvrdim da su svi oni poginuli iz nekakvih visih

idela, ja bih volio vjerovati da je moj brat u trenutku

umiranja osjetio da mu je zivot dobro ulozen. Ja znam da je

ucinio velike stvari – nakon napada na Kijevo uzeo je jednu

staru Srpkinju od 80 godina i na ledjima je prebacio do Drnisa.

Spasio je zivot jednoj starici. On je u Vrlici sudjelovao,

nakon teskog napada, u prebacivanju vise od 300 tesko mentalno

retardiranih sticenika zavoda u Vrlici koji su bili napusteni

i doveo ih u Split, on je spasio mnogo zivota. Ali volio bih

vjerovati da te zrtve nisu bile uzaludne i ne mogu se pomiriti

s cinjenicom da mi taj kapital ljubavi, taj kapital

nesebicnosti, sebedarja, covekoljublja ne mozemo uloziti u

stvaranje jedne moderne Hrvatske. Zasto je to tako tesko,

zasto se to ne shvaca kao prioritet? Nego prioritet postoji

zadrzati uvjerenje mase koja klice Condicu, koja klice

Tompsonu i njegovim ustaskim pjesmicama na stadionu u Poljudu,

to je ta publika kojoj se sluzbena katolicka crkva dodvorava a

mi koji smo za ljudska prava ne dobijamo njihovu podrsku.

Dakle, to licemerje biskupa je nesto sto me izuzetno cini

nesretnim. Mene zanima o  cemu razmisljaju ti ljudi kada legnu

u krevet navecer, ako se mole kakva je slika tog boga. Jer

kada ti napadas Hag, u stvari relativiziras zlocine. Ja sam

nedavno Zeljku Kusticu, koji je bio dugogodisnji komentator

''Glasa koncila'', postavio jedno retoricko pitanje. Inace,

poznata je stvar da je Kustic ozenio srpkinju iz Nisa – dok je

bio junak JNA zaljubio se u jednu medicinsku sestru iz Nisa.

Ja njemu postavljam pitanje - cujes, Zivko, da je tvoja

supruga, da nije iz Nista nego da je iz Medackog Dzepa ili iz

Gracaca, i da su horde Janka Bobetka, iskopali oci, odrezali

usi, tvome puncu i tvojoj punici i zaklali ih, da li bi

relativizirao zlocine kao sto to cinis sada u svojim clancima

u ''Jutarnjem listu''. Naravno, odgovora na to pitanje nema, i

vjerujem da ne bi relativizirao i ja ne mogu nikada zaboraviti

nas razgovor nakon "Oluje" kada sam izasao s argumentima i

nakon sto je cuo podatke koje je Zarko Puhovski u ime

Helsinskog odbora prvi iznio u javnost. Kada sam ja kao

svjedok dosao i rekao, Zeljko, molim te, ucini nesto za te

ljude, ubijaju ih kao stoku, tada je on meni pred svjedocima

kazao – dobro su prosli. Ja moram napraviti pauzu jer ne znam

sto dalje reci. I to je ta moja katolicka crkva. Dakle, nismo

svi takvi ali ja moram priznati da ima i takvih, i da se zbog

toga sramim, i da zbog toga nisam sretan, i da zbog toga imam

potrebu gajiti prijateljstvo sa ma kojim Srbinom. Evo, neki

dan sam potrosio citavo jedno poslepodne s mojim prijateljem iz

"Reportera" koji je urednik, Goranom, koji je izgubio brata slicne

dobi kao moj brat. Ubili su ga Hrvati kod Jajca, upucali ga

dok se pokusavao spasiti u nekoj rijeci bjezeci nakon pada

Jajca. "Srecom", njihova familija je dobila tijelo pokojnog

sina, moja majka to tijelo nece nikada dobiti jer je moj brat

raskomadan potonuo i ribe su ga pojele. I imam potrebu biti

prijatelj s tim covjekom, ne zbog nekakvih metafizickih

razloga nego, naprosto, imam potrebu da u tom nasem

jednostavnom malom prijateljstvu, u toj nasoj novinarskoj

suradnji, izgradimo normalne odnose koji su obecani svim

ljudima na ovoj planeti a koji ovise samo o nasoj dobroj

volji, samo o nasem zdravlju, samo o nasoj odlucnosti da ih

drzimo zivima.



Ja sam do svoje 16. godine iznad svog kreveta imao Pavelicevu

sliku i raspelo. Doduse, Pavelic je bio u civilu kao znak

nekakvog gradjanskog stiha, nije imao uniformu. Moj tata je bio

tijelohranitelj Pavelica, kao omladinac u Argentini, moj djed

je igrao sah sa Pavelicem. Imali smo papigu koja je Pavelicu

kada je dolazio u nasu kucu odvezivala spigete na cipelama. Ta

me papiga docekala kad sam bio dijete i znala je reci "Zivio

Ante Pavelic", tako da sam ja svoju ustasku incijaciju, kako

to u sali sarkasticno kazem, dozivio od papige od moje bake.

Dakle, ja sam do svoje 16 godine imao tu Pavelicevu sliku i,

naravno, kada sam imao pet godina, imao sam dobar glas, tata

je razvlacio harmoniku, bio je aktivan u hrvatskoj zajednici i

ja sam morao sve te ustaske pjesme recitirati i pjevati. Ja

sam kao Hrvat bio desnicar, ali kao Argentinac sam bio sve

levlje orijentiran. I sa 16 godina sam dosao u jednu

argentinsku zupu iz koje su potekle one glasovite majke sa

Ivanskog trga koje su trazile svoje nestale. Ja sam u toj zupi

poceo razmisljati kao srednjoskolac o pojmu ljudskih prava. To

su fanaticne godine, to su godine kada se Argentina suocavala

sa svojim tamnim rupama i ja se pocinjem svadjati i

distancirati od svojih Hrvata. Oni su zivjeli jednu malu

fikciju kada je Pavelic umro i na celu tog pokreta ostavio

nekog covjeka koji se zvao Stepan Hefero. On je bio veliki

zupan osijecki ali vecina Hrvata nije htjela Hefera nego je

htela nekog Vrancica, koji je bio jedan od trojice pregovaraca

na Blajburgu. E, sad, oni bi htjeli tog Vrancica a ovi moji,

da tako kazem, ne zele tog Vrancica, jer, kao, on je

pregovarao na Blajburgu, to je bilo izdajnicki. A Pavelic nije

bio izdajnik koji je narod ostavio na cjedilu i pobjegao

umjesto da se zrtvuje. Ja sam potpuno siguran – da je Pavelic

ostao i cekao partizane u Zagrebu da ga objese kao Musolinija

ne bi bilo osvete u toj mjeri protiv gradjana, sigurno ne bi

bilo. Ja, naravno, pocinjem diskutirati sa starcima i suocavam

se, odnosno upoznajem jedan mali politicki pokret, zovu se

Hrvatski republikanci. Oni su napravili reviziju ustastva u

Argentini 50-ih godina. To je bio pocetak moga trazenja jer

bio sam izoliran, nisam imao nikakvu literaturu. Evo, jedino

sto sam mogao procitati modernije bile su knjige Brune Busica

ubijenog u Parizu 78. godine, UDB-a ga je ubila, on je

artikulirao ideje hrvatskog proljeca, ali to je doslo nama tek

80-ih godina. U jugoslavensku ambasadu ne mozemo ici, to je

sjediste pakla. Nista, ja donosim odluku da cu zamrznuti to

svoje hrvatstvo, da cu postati Argentinac. Jedno me vodi

drugom i tako upoznajem franjevacku duhovnost i odlucujem

postati franjevac, da bi 86. godine stigla potpuno neocekivana

ponuda da dodjem studirati teologiju u Jugoslaviji. Tako sam ja

dosao 89. prihvativsi stvarnost Jugoslavije. Jos uvijek sam

bio nekakav, po inerciji, necu reci ustasa ali bio sam uvjeren

da sve ono o cemu pricaju Srbi i partizani, da je to sve

propaganda. Medjutim, 90. godine pocinjem citati i upoznajem

svoju sadasnju suprugu koja dolazi iz partizanske obitelji. Ja

u sali uvek govorim da smo supruga i ja u braku ostvarili

projekt pomirenja Franje Tudjmana, dakle partizana, i ustasa.

Ja sam citao malo tu partizansku literaturu i onda se dogodio

rat. U ratu nisam imao puno vremena za razmisljanje ali sam

92. godine shvatio narav rata u Bosni i Hercegovini i tada sam

postao Tudjmanov teski neprijatelj, ideoloski neprijatelj, da

bi 93. godine zbog nacina na koji sam govorio na televiziji

bio pozvan da postanem jedan od suosnivaca Helsinskog

komiteta. Imao sam kroz tri godine prilike prijateljevati s

Tripalom, Biladzicem, Puhovskim, Cickom i drugim ljudima i

dosao sam u nekakav centar. Dakle, imao sam prilike iz prve

ruke cuti povijest partizanstva i preispitati sebe. I

preispitati sebe u kontekstu krsenja ljudskih prava Srba. A

teklo je moje teolosko obrazovanje. Do 95. godine bio sam zreo

za napustanje tog mog ustaskog imidza. Dakle, ono je bilo vec

zamrlo mnogo godina prije, recimo, kada se dogodila "Oluja",

kao trenutak katarze, kada ja svojim rukama skupljam leseve

Srba, kada ih sahranjujem. Ja sam pratio pokojnog sada vec

zlatnog, sjajnog covjeka, bio je protojerej Srpske pravoslavne

crkve u Zagrebu, Jovicu Nikolica. To je neopisivo. Nema

intervjua u kom ja mogu opisati sto znaci kada dodjes na mjesto

gdje su vukovi razdirali tijelo majke i sina, majka 90 godina,

sin 70 godina. Bili su ubijeni i vidjelo se da su lezali jedno

pored drugoga. To je negde u Lici, blizu Udbine. I onda je

prosla zima a njihovi lesevi su ostali na otvorenome pa su ih

vukovi razdirali. Onda mi dolazimo na proljece i otkrivamo te

leseve i stojimo on i ja, ja bivsi ustasa, on bivsi partizan,

nad tim lesevima i govorimo o Bogu, o vjeri, o prastanju,

prije nego sto ih sahranimo. Naprosto, kada se takve stvari

dogadjaju sve od prije postane toliko nebitno, toliko smijesno,

toliko irelevantno. Kada ja u ime Helsinskog komiteta citam

pismo u kojem govorim o potrebi osudjivanja svakog

totalitarizma i kada se svake godine zalazem za povratak imena

Trg zrtava fasizma, to cinim zato sto tog trenutka ja vjerujem

da je to vazno za moj zivot. Ne zbog nekakve poze, ne zbog

toga da bih se iskupio zato sto sam ja pjevao ustaske pjesme.

Ma k vragu i te ustaske pjesme. Ja sam, naprosto, druga osoba.

Dakle, narodi Balkana su pozvani kao mozda nitko drugi na

svijetu da postanu izvoriste snaznih procesa pomirenja. Bolje

da to napravimo sada dok su stvari svijeze, dok je pamcenje

svijeze, dok nije nastala nekakva nova mitomanija, nekakva

nova mitologija koju ovi narodi imaju, neka izrazita

sposobnost koja se razvija svakih 50 godina. Zasto se suociti

s tim problemom tek za 15, 20 godina kada budemo clanice

Evropske unije, zasto ne danas?

unikatno dirljiv, potresan i pametan text/ispovest...

Pilsel je sjajan lik. Šteta što mi ubosni nemamo takvih  

koja su sve @ovna posljednju dekadu i pol dolje vladala i svjetovno-politickim i vjersko-politickim sferama na prostoru, i dan-danas vladaju [makar to bilo i plishano, jer su okolnosti drugacije], pa to je necuveno, mame mi...

harv, bosna tek ima jednu pravu gradjansku, multi-etno partiju, naime sdp, a sve ostale su nacionalisticke, ma kako se nominalno i deklarativno same predstavljale.
cinjenica da samo jedna takva partija postoji u cijelom bih pol-spektru, jeste tragicna. pa ti dalje vidi...

Šteta što nema više ovakvih ljudi na svim stranama. Dosta je bilo zla i čemera na balkanu...

Quote from: "David"koja su sve @ovna posljednju dekadu i pol dolje vladala i svjetovno-politickim i vjersko-politickim sferama na prostoru, i dan-danas vladaju [makar to bilo i plishano, jer su okolnosti drugacije], pa to je necuveno, mame mi...

harv, bosna tek ima jednu pravu gradjansku, multi-etno partiju, naime sdp, a sve ostale su nacionalisticke, ma kako se nominalno i deklarativno same predstavljale.
cinjenica da samo jedna takva partija postoji u cijelom bih pol-spektru, jeste tragicna. pa ti dalje vidi...

Mi nažalost imamo upravo onakve partije kakve smo zaslužili. Neopisivo je tužno da naš narod još uvijek pada na tu šuplju priču i da SNSD (s jedne) i SDA-SBiH+ostali (s druge strane) dobijaju izbore na osnovu nekakvih referenduma o otcjepljenju, izdvajanja Srebrenice, ukidanja RS i drugim nebulozama. Lagumdžija jeste gospodin čovjek i (donekle) uliva povjerenje, ali SDP sam po sebi je vrlo upitna tvorevina kad se pogleda ostatak ekipe (npr. da sam Hrvat sasvim sigurno bih čupao kosu da me u toj multietničkoj stranki i Predsjedništvu BiH predstavlja mrljavac poput Željka Komšića).
Ali, da se vratim na ovu priču od maloprije (nejmli, nacionalistička retorika). Dakle, predstavnici stranaka jednostavno govore ono što narod voli da čuje. Nažalost, fakat je da prosječan Bošnjak iz nekog razloga smatra da Republika Srpska treba da se ukine. E sad, kako će to njemu lično da bude od koristi, to je malo maglovito. Takođe, postoji masa ljudi u RS koji smatraju da je otcjepljenje (ili referendum o tome) sasvim realna opcija. I naravno, Dodik dva-tri puta spomene taj famozni referendum, narod se malo prisjeti "dobrog starog" patriotizma i - bum. A onda poslije izbora, kad je došlo vrijeme da se radi umjesto da se baljezga, onda nastupa opšti haos. Mislim da je suludo nabrajati u kojim je sve segmentima ova država u potpunom haosu (u svim) i povodom toga niko ništa ne radi (osim što se povremeno vrše promjene nagore (ne "prema gore" nego suprotno od "nabolje")). Npr. naš sistem obrazovanja, koji je nekad ipak bio koliko toliko respektabilan, sad je jednostavno mrtav. U dobra stara vremena nastavnik je imao pravo da mlatne učenika šibom, dok danas nema to pravo, ali zato učenik ima pravo to isto da uradi nastavniku i to bez ikakvih posljedica. Sistem je konstruisan tako da ljenčuge, imbecili i kriminalci doguraju što duže i onda takvi treba da upravljaju državom jer će naravno svi pametni da odu iz zemlje zato što im je puna ona stvar svega. Mislim da budućnost neke zemlje najbolje može da se sagleda po tome kako nam izgledaju škole i što se toga tiče, mogu samo da kažem - jadna li nam majka.
Malo sam digresirao, ali poenta je da si potpuno u pravu - u ovako temeljno rasturenoj zemlji pričati o nekakvom nacionalizmu (bez obzira koja strana je u pitanju) je ne samo suludo, nego i drsko i bezobrazno. Dakle, iako sam uvijek za maksimalnu slobodu govora u svim departmentima (čak i kad je riječ o gej brakovima, iako sam protiv toga), mislim da treba uraditi neki npr. jednogodišnji test na sljedeći način: Kao što je u Njemačkoj zabranjeno negiranje Holokausta i za pomenuti prekršaj se ide u zatvor, ovde treba političare trpati u zatvor za spominjanje otcjepljenja RS, ukidanja RS, izdvajanja Srebrenice RS i svih sličnih budalaština kojima se služe kad nemaju (kao što nikad nemaju) šta pametno da kažu o stvarnim problemima (a jedan vrlo konkretan je, npr., suludo povećanje školarine na fakultetima oko kojeg upravo traje frka). Dakle - neko da neku nepromišljenu izjavu, mjesec dana u zatvor, pa poslije ili pričaj o nečem konkretnom ili nemoj ništa da pričaš. To nam neće riješiti probleme, ali bar će uši da nam se odmore.

SARAJEVO: IZMEĐU ODLASKA JEDNOG OD ŠEFOVA PODZEMLJA I DOLASKA NOVOG MEĐUNARODNOG UPRAVITELJA BOSNE I HERCEGOVINE
BRAĆA PO NEMOĆI

Ivan LOVRENOVIĆ
Feral Tribune, 4. srpnja, 2007.

Miroslav Lajčak je u pravu: BiH ništa nije tako potrebno kao konsenzus oko novoga ustavnopolitičkog uređenja, i ništa joj ne stoji na putu za potpisivanje ugovora o stabilizaciji i pridruživanju s EU-om kao reforma policije. Eh, ali pitanje je koliko će ga držati radna energija i profesionalni optimizam ako sažme iskustva i minus domete svih svojih prethodnika, ako uoči socijalno razorni unutarnji sadržaj fenomena "delalić(i)", te još ako mu dođe do ušiju Schwarz Schillingovo upozorenje kako se "u ovoj zemlji javno laže"








U jednome danu Sarajevo je vidjelo dva nesvakidašnja događaja: posljednjega dana lipnja, u subotu poslijepodne, sahranjen je Ramiz Delalić Ćelo, jedan od neospornih šefova sarajevskoga podzemlja, a navečer je u grad stigao novi međunarodni upravitelj Bosne i Hercegovine Miroslav Lajčak. Ne znam je li mladoliki i energični slovački diplomat te večeri bio preumoran ili zabavljen drugim interesima, da bi posvetio pet minuta nekom informatoru koji bi mu opisao poslijepodnevni događaj s Baščaršije i sašehidskoga groblja na Kovačima. Ako nije, svakako je pogriješio, jer mu je sam šaljivdžija-slučaj ponudio jednu izvanredno plastičnu ilustraciju sredine u koju dolazi s teškom i zahtjevnom, možda i nemogućom misijom.

Delalić je ubijen dan-dva ranije usred Sarajeva, na ulici, dok se noću vraćao na jednu od svojih tajnih adresa. Ubojstvo je obavljeno hladno profesionalno, po svoj prilici iz dvaju automatskih oružja, s dva rafala s rastojanja, te još dva iz neposredne blizine.




"Svaki hitac bio je smrtonosan" - saopćila je policija.

Dženaza je bila veličanstvena.

Televizije i novine izvještavaju da joj je prisustvovalo preko tisuću ljudi, a od Careve džamije (najuglednije u Sarajevu), u kojoj mu je klanjana dženaza-namaz, preko Baščaršije do groblja na Kovačima,

Delalićev tabut je, uz izvikivanje tekbira, nošen na uzdignutim rukama, u impresivnom ritualu kojim se časte samo najrjeđi i najveći muslimanski uglednici – oni koji su kroz svoje djelovanje zadužili zajednicu na vjerskom, socijalnom ili intelektualnom polju.




Posvuda su se mogli vidjeti ljudi u bijelim majicama s otisnutim Delalićevim likom na prsima i natpisom (s karakterističnom greškom u pismenosti):



KOMADANT ĆELO.





Ratni komadant

Tko je bio Delalić?

Predratni sarajevski prijestupnik i kriminalac, od 1990. viđan na svim većim agitacijskim skupovima SDA, čovjek protiv kojega je podignuta optužnica (ali nikada ozbiljno započet i dovršen proces) za ubojstvo Nikole Gardovića, srpskoga svata, na Baščaršiji u zimu 1992, događaja koji se u srpskoj interpretaciji često označava kao razlog i početak rata u Sarajevu...

Čovjek koji je, potom, postao jedan od najpoznatijih sarajevskih "ratnih komadanata" – one posebne kombinacije kriminalca, švercera i profitera, u nekim varijantama i surovoga ubojice, i srčanoga branitelja opsjednutoga grada.

Njegova 9. brdska brigada sudjelovala je 1993. godine i u operaciji "Neretva", u kojoj je počinjen masovni zločin nad hrvatskim civilima u Grabovici.

Poslije rata Delalić se šetkao između Turske i Sarajeva, igrajući neku svoju igru sa sudskim i policijskim organima, očevidno dogovorenu. Padao je i u zatvor, ali nakratko i bez velikoga uzbuđivanja. Svjedočeći u Haagu u procesu protiv Sefera Halilovića, načelnika štaba Armije BiH u vrijeme operacije "Neretva" i masakra u Grabovici, Delalić je sasvim hladnokrvno i otvoreno lagao na štetu Halilovića, očito povezan s onim bošnjačkim vojno-policijskim i političkim krugovima kojima bi žrtvovanje Halilovića bilo dobrodošlo za prikrivanje pravih krivaca i lanca odgovornosti u ovom ali i u brojnim drugim mutnim slučajevima.





Delalićevo ubojstvo

Poznavaoci svijeta sarajevskoga kriminala govore o nekoliko moćnih klanova, podijeljenih po "poslovnim oblastima" (droga, kamatarenje, oružje, pranje novca, trgovina ljudima itd.). U tom svijetu Delalić jest bio jedna od najkrupnijih zvjerki, ali je, navodno, uspijevao zadržati nekakvu samostalnu poziciju. Koliko su mu u tomu pomagale njegove nekadašnje usluge vlastima, može se samo nagađati, ali zvuči logično.

Bio je, opet navodno, protiv trgovine drogom, pa je, po treći put navodno, i ubijen po narudžbi klana koji se bavi rasturanjem droge.

U svakom slučaju, odmah nakon Delalićeva ubojstva mogao se u razgovorima uhvatiti ton koji kao da legendi o njemu dodaje dimenziju svojevrsnoga baščaršijskog Robina Hooda. Po dolasku u Sarajevo, Miroslav Lajčak je novinarima odgovorio na dva nezaobilazna pitanja. Glavni cilj bit će mu ustavna reforma i reforma policije, a svoje nesumnjivo velike ovlasti neće koristiti rado, ali bi, kaže novi visoki predstavnik međunarodne zajednice i povjerenik Evropske Unije u Bosni i Hercegovini, "bilo neodgovorno kada bih rekao da ih neću koristiti". Odlazeći, pak, međunarodni namjesnik Christian Schwarz Schilling, kojega bosanskohercegovačka javnost ispraća s mnogo manje hvale nego što ga je dočekivala, uzvratio joj je nesvojstveno trpko.



"U ovoj se zemlji manipulira i javno koriste laži  
češće nego je to drugdje uobičajeno" -
rekao je na oproštaju s novinarima.

Visoki predstavnici koji su se smjenjivali od 1996. godine do danas, imali su različite zadatke i planove. Već zaboravljeni Carlos Westendorp bočio se s povratkom izbjeglica, s fizičkom obnovom zemlje i s političko-kadrovskim turbulencijama u Republici Srpskoj. Wolfgang Petritsch htio je mijenjati političku strukturu vlasti kabinetskom kombinatorikom, a proklamirao je i stvaranje partnershipa u odnosima između strane i domaće vlasti. Oboje se završilo debaklom.

Paddy Ashdown bio je najbučniji od svih i veliki ljubitelj jakih demagoških parola i potemkinskih gesta.

Slikao se na buldožerima i motokultivatorima, na njivama i gradilištima, a svoj program je sažeo u dvije krupne riječi: posao i pravda, obećavajući ogromno povećanje zaposlenosti i stvaranje efikasnoga pravosuđa. Treba li uopće govoriti da ništa nije pomaknuo.





Velike inicijative

Miroslav Lajčak je, naravno, u pravu:

Bosni i Hercegovini ništa nije tako potrebno kao konsenzus oko novoga ustavnopolitičkog uređenja, i ništa joj ne stoji na putu za potpisivanje ugovora o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom Unijom kao reforma policije. Eh, ali pitanje je koliko će ga držati radna energija i profesionalni optimizam ako sažme iskustva i minus domete svih svojih prethodnika, ako uoči socijalno razorni unutarnji sadržaj fenomena delalić(i), te još ako mu dođe do ušiju Schwarz Schillingovo upozorenje kako se "u ovoj zemlji javno laže". Književnica Marina Trumić zabilježila je s jednoga davnog putovanja uz Ivu Andrića kako je, ojađen nespremnošću ljudi da pomognu nevoljnome, izrekao:

"Bosna je takva zemlja: neću, nisam, ne znam i ne mogu."

Isti pisac davao je savjet opreznosti mlađemu kolegi koji polazi na posao u Sarajevo:

"Čuvajte se velikih inicijativa!"

vildana, novinar 'bh dana', po obicaju ih rastura na gomilice [ja volim smjele i istinoljubive ljude, posebno zene medju njima]:

Alijini šehidi

Iako se nalazi obdukcije u interesu istrage ne otkrivaju, javna je sarajevska tajna kako je u Ramiza Delalića Ćelu ispaljeno više od 15 metaka, a iz njega izvađeno - šest. Za ubistvo, bolje rečeno egzekuciju, već su osumnjičeni i izvršioci i nalogodavci (više na stranicama našeg magazina), a Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu je ovaj događaj okarakteriziralo kao najozbiljniji u domaćem mafijaškom svijetu u posljednjih 20 godina. Još je rano govoriti hoće li ozbiljnost sa kojom su se mlađahni tužitelj Čavka i sarajevski policajci bacili na ovaj slučaj rezultirati isto tako ozbiljnim sudskim presudama, no glavni akter cijele priče - ubijeni Delalić - već je ispraćen na svoje posljednje počivalište Šehidsko spomen-mezarje u sklopu Memorijalnog centra Kovači. I tako se pridružio plejadi poslijeratnih šehida koji su pali u odbrani grada.

Ova posljednja rečenica podliježe svakovrsnim analizama, no nažalost bolno je precizna slika stava gradskih, federalnih i najviših državnih institucija spram posljednjeg rata. Vjerujem da će istrajni Mirsad Tokača, kada okonča svoj projekt istraživanja, dati naučni doprinos cijelom slučaju, no dok ne budu posve precizno razvrstani borci od poginulih civila, stajat će podatak da "zvanično registriranih 1.487 ukopanih šehida i poginulih boraca od aprila 1992. do novembra 1995." Kovače legitimira kao najveće šehidsko mezarje u BiH.

I bez Tokače nije nikakva tajna da se za šehidima još u ratu poseglo iz dva razloga: prvi je neskrivena sklonost tadašnjeg vojnog, partijskog i državnog vođstva za vjerskom identifikacijom boraca koji su branili Bosnu i Hercegovinu. Proces islamizacije Armije BiH, započet krajem '92. i uspješno sprovođen u godinama koje su slijedile, čistio je armijske redove od nebošnjaka i sa 30 posto - koliko ih je bilo u prvoj godini odbrane od agresije - polako ali sigurno ih smanjivao do podnošljivog praga SDA-tolerancije.

Drugi je razlog, reklo bi se, privatne i nadasve praktične prirode: samoproglašeni vlasnici odbrane BiH Izetbegovići, Čengići, Numići, Cerići i njima slični odabrani Bošnjaci, morali su pronaći način na koji će u branioce BiH upisati svoje stradale amidžiće, daidžiće, pašenoge i ine stradale rođake, inače dobro ušuškane u hladovine kabineta i zadužene za logistike, humanitarnu pomoć i tokove novca. Šehid je bila idealna definicija: em dobro zvuči, em se zahvaljujući njoj moglo nesmetano Kenana Slinića, vatrogasca smrtno stradalog u obračunu s ljubavnicom na stepenicama Holiday Inna, ukopati u harem Ali-pašine džamije. Između Mustafe Hajrulahovića Talijana, prvog komandanta Prvog korpusa Armije BiH, neokaljanog borca odbrane grada, i velikih ratnih komandanata Prve slavne i Druge viteške Envera Šehovića i Safeta Zajke, poginulih braneći Sarajevo.

Još ranije, država se obračunala s Mušanom Topalovićem Cacom, krila ga u mezaru pod oznakom N.N., pod njegovu komandnu odgovornost strpala sve ratne zločine počinjene u Kazanima, a onda ga - uz najviše vjerske, državne i vojne počasti - nakon rata proglasila šehidom i ukopala na Kovače. Kasnije će, zahvaljujući prije svih Zelenim beretkama, definiciju šehida i mjesto među palim za odbranu grada dobiti još kojekakvi polukriminalni likovi, a onda će u jesen 2002. nakon kratke bolesti u odbranu Sarajeva pasti i Alija Izetbegović i biti sahranjen na Kovačima.

Izetbegović je dobio i turbe, koje je prošle godine oštećeno u eksploziji podmetnutoj na njegovom mezaru. Zvanični upravitelj Memorijalnog centra Kovači, direktor Emir Zlatar, nakon eksplozije koja ni do danas nije rasvijetljena, napredovao je u karijeri i zaista ne treba biti veliki cinik pa ne primijetiti da je neka viša sila umiješala svoje prste. Zlatar je, naime, i za Izetbegovićeva života od Kovača pravio spomen-mezarje nosiocima organiziranog kriminala (policijski eufemizam za višekratne povratnike u kriminal) i prononsiranim ratnim zločincima, sve uz već toliko puta spominjano Izetbegovićevo klimanje glavom i odmahivanje rukom.

Između Izetbegovićeve sahrane i terorističkog čina na njegovom mezaru, svoje mjesto u Memorijalnom centru dobio je još jedan pali borac za Sarajevo. Taib Torlaković, smrtno stradao u januaru 2004. u automobilu koji je odletio uzrak klasičnim mafijaškim rukopisom. I danas je nakorak od Izetbegovića - uostalom, on ga je i unio na Kovače. Da bi definicija šehida bila dostupna svima, pobrinuo se i Kanton Sarajevo - svojom odlukom da na Kovače ukopa hirurga Abdulaha Nakaša, ratnog šefa ratne Gradske bolnice.

Elem, što bi se skoro 12 godina nakon Daytona bilo ko imao pravo čuditi otkud Ramiz Delalić na Kovačima? Bio je ratni komandant, država BiH se obračunala s njim, on se u godinama koje su slijedile obračunavao s mnogima... Ne kaže džaba jedan lokalni borac za prava šehida, koji se ukazao i na komemoraciji upriličenoj Hadžiji Ćeli: "Država BiH ne pokazuje dovoljno poštovanja prema šehidima a hoću da vjerujem da je Općina Centar slučajno zaboravila svoje šehide iz 2000, 2001, 2002... koji su u zakonu jednako tretirani kao i oni ostali."

Oni ostali su, ako ko ima dilema, u ratu branili i Sarajevo i BiH. Ovi ostali su bili i ostali dio tala. Onih koji su kako u ratu tako i poslije njega uljuljkani u uvjerenju da su vlasnici i naroda i partije i države. I oni će, nema dileme, kako god i kada god umru naći svoje mjesto pod suncem Kovača, Šehidskog spomen-mezarja. Dok su živi, stanovat će u veleljepnim vilama, čuvat će parlamentarne i ministarske fotelje kao zjenicu oka svog i javno postavljati pitanje: ko izjednačava ratne zločince, mafijaše i četnike sa braniocima BiH?

Vildana Selimbegović



http://www.bhdani.com/default.asp?kat=kol&broj_id=525&tekst_rb=1

¨

Mada, ovo ljupko nadšđehiđivanje, nije ništa manje lišeno bošnjačke ostrašćenosti i uverenja da su to bili borci za pravu stvar, s tim što postoji pokušaj distanciranja od ratnih zločina i kriminala, koji išli kao potvrda da "država odabrana umesto mira nikada ne ide sama".

fora je, cini mi se, u upotrebi pojma 'sehid', koji oznacava onog koji je 'pao u borbi za vjeru', u ovom slucaju islam, sto je instrumentalizovano od strane sda i alije, jer je sluzbeno ta borba bila predstavljena kao odbrana bih, dok su joj, licemjerno, kroz 'sehidsko groblje' i jos stosta drugo, alija i njegovi dali drugaciju dimenziju, sebi drazu i blizu njihovoj ideologiji.

veci dio sarajlija, ne samo bosnjaka nego i srba i hrvata u sarajevu, koji su se suprotstavili kradzicevom rokanju po njima sa okolnih brda ['k'o na dlanu] i ratnom dijeljenju zemlje [sa sve njenom multi-etno i kulturnom tradicijom], su se branili [a ja nemam nista protiv ovog fakta, jer to i jeste bilo TO u cistoci svog akta - odbrana svojih zivota, svojih domova i, naposlijetku, svoje zemlje], odnosno borili s mislju da to rade sa drugim ciljem - sacuvanju svojih zivota, u prvom redu, pa zatim i odbrani bosne i onog sto joj je i cinilo 'drustveno tkivo' [spomenuto u drugoj parantezi ove recenice].
borili, znaci, bez kriminala ili zlocina prema onim 'drugim', sto su praktikovali neki od alijinih 'mahalskih komandanata' - cace, cele i drugih patogeno-krimogenih iz@rkotina... tako da ne mislim da je u pitanju 'bosnjacka ostrascenost', jer tekst pravi distinkciju izmedju ta dva razloga borbe i njenih razlicitih subjekata - onih koji su, sa politickim lajt-motivom, izmjesteni na 'sehidsko groblje', i onih koji za takve ideje nisu poginuli [makar se, sluzbenom voljom, i sami nasli na tom groblju].

...u pre pola sata završenoj HRT emisiji "Nedeljom u 2" na pitanje domaćina Aleksandra (Ace- Srbina) Stankovića, vidno dementni a sveže ofarbani Ćiro Blažević je potvrdio da jeste poslao poruku u emisiju u kojoj je gost bio Drago Pilsel, a ta poruka je po Blaževićevićevim rečima glasila ovako "I dalje se divi svom bratu heroju, a ti se srami jer te je indoktrinirala žena i jer si papak."...

Quote from: "ginger toxiqo 2 gafotas"...u pre pola sata završenoj HRT emisiji "Nedeljom u 2" na pitanje domaćina Aleksandra (Ace- Srbina) Stankovića, vidno dementni a sveže ofarbani Ćiro Blažević je potvrdio da jeste poslao poruku u emisiju u kojoj je gost bio Drago Pilsel, a ta poruka je po Blaževićevićevim rečima glasila ovako "I dalje se divi svom bratu heroju, a ti se srami jer te je indoktrinirala žena i jer si papak."...

Aaaaaaaaaaaaaaaaaaargh, propustio sam Acu Stankovića!!!        

Quote from: "David"veci dio sarajlija, ne samo bosnjaka nego i srba i hrvata u sarajevu, koji su se suprotstavili kradzicevom rokanju po njima sa okolnih brda ['k'o na dlanu] i ratnom dijeljenju zemlje [sa sve njenom multi-etno i kulturnom tradicijom], su se branili [a ja nemam nista protiv ovog fakta, jer to i jeste bilo TO u cistoci svog akta - odbrana svojih zivota, svojih domova i, naposlijetku, svoje zemlje], odnosno borili s mislju da to rade sa drugim ciljem - sacuvanju svojih zivota, u prvom redu, pa zatim i odbrani bosne i onog sto joj je i cinilo 'drustveno tkivo' [spomenuto u drugoj parantezi ove recenice].
borili, znaci, bez kriminala ili zlocina prema onim 'drugim', sto su praktikovali neki od alijinih 'mahalskih komandanata' - cace, cele i drugih patogeno-krimogenih iz@rkotina... tako da ne mislim da je u pitanju 'bosnjacka ostrascenost', jer tekst pravi distinkciju izmedju ta dva razloga borbe i njenih razlicitih subjekata - onih koji su, sa politickim lajt-motivom, izmjesteni na 'sehidsko groblje', i onih koji za takve ideje nisu poginuli [makar se, sluzbenom voljom, i sami nasli na tom groblju].

Bio sam u Sarajevu poslom, i mogu reći da nema odvratnijih stvorenja od tzv. Alijinih Srba. Ponašanje tamošnjih Srba, tako ponizno, me je ponajviše opredelilo da tamo ne idem izuzev ako me posao ne natera.

Cela priča o Sarajevu i Srebrenici je kao priča o nekom imaginarnom Aušvicu u kome jesu ubijali Jevreje ali su i Jevreji imali svoje gasne komore i mučilišta i ubijali Nemce. Sarajlije su svesno stale iza čoveka koji je žrtvovao mir, i ne bi se baš moglo reći da su bili nedužni niti da su bili faktor stabilnosti, i za vreme rata se nisu samo branili.

Cripp, gdje si ti točno bio između 1991-95.?

Bio sam na mestu koje se branilo u Kninu.

Quote from: "crippled_avenger"Bio sam na mestu koje se branilo u Kninu.

U nebesnom carstvu Dušanovom????    

Quote from: "Meho Krljic"

Quote from: "crippled_avenger"Bio sam na mestu koje se branilo u Kninu.

U nebesnom carstvu Dušanovom????    

Valjda Lazarevom?

Quote from: "milan"

Quote from: "Meho Krljic"

Quote from: "crippled_avenger"Bio sam na mestu koje se branilo u Kninu.

U nebesnom carstvu Dušanovom????    

Valjda Lazarevom?

Jedino me vas dvojica razumete.

Premišljao sam se koje od ta dva imena da stavim, ali sam se odlučio za Dušana jer mi je on nekako više hardkor. Jeste Lazar bio onaj koji je zaista lansirao Srbiju u nebo, ali je Dušan odradio sve pripreme, tako da...

U pravu si - Lazar je Kopola, Dusanovom Kormanu.
(ili vec nesto slicno)

Bojim se da se metafore vezane za oblast filma razbijaju o grebenje mog neukog intelekta kao brodovi čija posada sva umire od crvene kuge a mahniti vetar ih usmerava ka neumitnoj tragediji.

Quote from: "Meho Krljic"

Quote from: "crippled_avenger"Bio sam na mestu koje se branilo u Kninu.

U nebesnom carstvu Dušanovom????    

Kakav Dusan?! Pa, on je smatran za siledziju, a ne za vladara na bogotraziteljskom putu. Znaci, carstvo Dusanovo, to dodje kao carstvo Don Vita Korleonea.

Gaddemit, Kornelijse, čitate me kao knjigu. Baš sam na TO smerao koristeći njegovo ime.

LOVAC NA NACISTE OBRAĆA SE HRVATSKOJ POP-ZVIJEZDI  

Zuroff: Moje pismo Thompsonu  


Piše: Efraim Zuroff
Ilustracija: Daria Mlinarić
 

Ja sam vjerojatno posljednja osoba za koju ste očekivali da bi vam se mogla javiti ovih dana, ali u svjetlu kontroverzija i polemika u vezi s Vašim nedavnim koncertom na Maksimirskom stadionu pomislio sam da bi, kako bih razjasnio bitna pitanja o kojima se raspravlja, bilo najbolje da vam se izravno obratim.




Prije nego što postavim svoja pitanja moram priznati da ste Vi inspirirali


ljubav i potporu mnogih Hrvata diljem svijeta,


od kojih su se mnogi požurili da Vas brane od mojih kritika.




Primio sam pisma iz Australije, Kanade, Njemačke, Hrvatske i drugih zemalja.




Dok su neka bila glupa na apsurdan način (moje prezime napisano malim slovima,


s iznimkom velikog slova "U"), a nekoliko ih je bilo jednostavno antisemitskih


("Za dom spremni" i ništa više ili "Što ste učinili da prestane ubijanje jadnih Palestinaca?"),


većinu tih pisama napisali su inteligentni ljudi koji su uvjereni da Vi niste ni fašist ni antisemit.




Oni tvrde da je Vaša jedina motivacija


čist i plemenit hrvatski patriotizam


i ljubav prema obitelji i Katoličkoj crkvi.




Nagovarali su me da ponovno pročitam Vaše stihove


i pokušam naći bilo kakav trag rasizma,


a neki su mi poslali riječi jedne Vaše pjesme.




Bilo kako bilo, nitko od njih nije mogao objasniti


zašto tako mnogo mladih ljudi misli da su Vaši koncerti


prikladno mjesto za pojavljivanje u ustaškoj uniformi i isticanje ustaških simbola.  



DIO RJEŠENJA  



Radije nego da (bez prilike da razgovaram izravno s Vama) pokušam analizirati Vašu ideološku psihologiju,


koja je, po mom mišljenju, ključ za razumijevanje tko ste Vi zapravo,


i jeste li dio problema ili dio rješenja u nastojanju Hrvatske


da bude model demokratske, a ne profašističke države,


odlučio sam podijeliti svoju zabrinutost s Vama


i ponuditi Vam da jednom i zasvagda objasnite svoja stajališta o brojnim kritičnim pitanjima.  


Dopustite mi da počnem s pjesmom "Jasenovac/Stara Gradiška".




Svatko zna da ste je prije pjevali,


iako je niste izveli na svojem nedavnom koncertu u Zagrebu.




Shvaćate li koliko su  Vaši stihovi bolni za pripadnike manjina u Hrvatskoj?




Možete li zamisliti kako se Srbin, Židov ili Rom kojem su ustaše desetkovale obitelj


osjeća slušajući nekog poput Vas, najpopularnijeg pjevača u Hrvatskoj, pravu kulturnu ikonu,


kako pjeva o nostalgiji za Antom Pavelićem?




Možete li razumjeti da netko može biti stopostotni iskreni hrvatski domoljub i jasno odbaciti NDH i ustaše?


Ili je hrvatski patriotizam, po vašem mišljenju,


nedjeljivi paket koji počinje s ustašama i nastavlja se do danas uključujući svakog nacionalista,


bez obzira na to je li se netko ponašao nečasno i/ili počinio zvjerstva?




To hitno treba objasniti.  



Činjenica da se nikada niste ispričali ili izrazili žaljenje


za pjevanje "Jasenovac/Stara Gradiška" mnogo govori.




To, zapravo, znači da stojite iza tih stihova


koji više ili manje slave ustaške ubojice,


pozivaju na eliminaciju Srba,




zamjenu predsjednika Mesića nekim ultranacionalistom poput Tuđmana


i ponovnu uspostavu NDH.




To što nikad niste ništa rekli protiv posvuda vidljivih ustaških simbola na svojim koncertima,


još je jedan pokazatelj da nemate prigovora protiv takva kićenja.




Dva su moguća razloga tomu.  


Prvi je da se možda identificirate s tim simbolima


i da iskreno vjerujete u ustašku ideologiju hrvatskih ultranacionalista.




Ciničnije objašnjenje moglo bi biti da shvaćate da su oni koji podupiru ustaške simbole


Vaši najveći obožavatelji i da ih zbog političkih/koristoljubivih razloga


ne želite uvrijediti ili riskirati gubljenje njihove potpore.




Nijedan od ta dva razloga ne opravdava Vaše ponašanje.


Nadam se da shvaćate da Vam uspjeh donosi i veliku odgovornost,


to više što ste popularnost stekli pjevajući o političkim pitanjima.


(Da ste sportska zvijezda ili pjevač ljubavnih pjesama, to bi bilo drugačije.)




Ovako, mnogi Hrvati, osobito brojni mladi,


gledaju u vama vodstvo i inspiraciju u važnim političkim pitanjima zemlje.


Stoga je tragično ako vaši koncerti inspiriraju pokazivanje potpore ili nostalgije za ustaše,


a ne podupiru pluralističku, tolerantnu hrvatsku demokraciju.  


Upravo zato što su Vaše domoljubne vjerodajnice apsolutno besprijekorne


morali biste biti među onima koji jasno i nedvosmisleno osuđuju nasljeđe NDH i ustaša.




To bi bila jasna poruka Hrvatima svih generacija


da onaj tko osuđuje zvjerstva počinjena u NDH time ne izdaje svoju zemlju,


i da je vrlo častan domoljub onaj tko izgrađuje domovinu u demokraciji,


prihvaćajući manjine i jačajući toleranciju među različitim etničkim grupama.  


Istina je da biste takvim ponašanjem, nedvojbeno,


od sebe odbili barem dio svojih najfanatičnijih zagovaratelja,


ali biste istovremeno dobili nešto mnogo važnije -


poštovanje i divljenje brojnih Hrvata


i ostalih koji se dosad nisu identificirali s Vašom porukom.




Koncert koji ćete u Splitu održati potkraj mjeseca


sjajna je prilika da napokon svima nama kažete -




kakvu budućnost Thompson želi za svoju zemlju.

Dr. Efraim Zuroff

nisam to čitao nit me zanima

ali je paradoks da takva pisma postira stihoklepac o srebreničkom infernu

Meni još uvek nije jasno šta je HTV-u trebalo da pusti snimak tog koncerta na satelit,sa sve ministrom naobrazbe i ostalim dužnosnicima u svečanoj loži;mogli bi neobavešteni gledaoci izvana posumnjati u privrženost Hrvata demokratskim proeuropskim vrednostima,osvedočenoj u njihovoj slavnoj antifašističkoj povjesti i ne daj Bože pomisliti da su svi Hrvati ustaše.

Quote from: "Truba"nisam to čitao nit me zanima

ali je paradoks da takva pisma postira stihoklepac o srebreničkom infernu

Hihihi, uz svu političku nekorektnost, crippleova pjesmica je imala sjajne tehničke karakteristike.

Bila je to sjajna pesma?

Jel neko možda sačuvao taj topik, voleo bih da je imam u kolekciji?

Inače, Harvi u tvojim postovima sve češće primećujem neka leva skretanja? Gde je onaj momak koji je uzimao ime "Nikole Poplašena" na chatu?

Oćeš da kažeš da NEMAŠ sačuvanu onu pjesmicu, tj. da si je smislio na licu mjesta i metnuo na forum???  

Quote from: "Harvester"Oćeš da kažeš da NEMAŠ sačuvanu onu pjesmicu, tj. da si je smislio na licu mjesta i metnuo na forum???  

pocetite me kako se zvalo i o čemu je, možda ja imam sačuvano.

Crippleova pjesmica o Srebrenici bazirana na stihovima Zabranjenog pušenja. Ako to imaš sačuvano, kompromitovaćeš se kao nepopravljivi desničar i ultranacionalista

Quote from: "Harvester"Oćeš da kažeš da NEMAŠ sačuvanu onu pjesmicu, tj. da si je smislio na licu mjesta i metnuo na forum???  

Verovao ili ne, ali jesam

Nemam ni onu pesmicu o Ghoulu i ostalim Sagitasima koji se zaljube u onu neku devojcicu...

Quote from: "crippled_avenger"

Quote from: "Harvester"Oćeš da kažeš da NEMAŠ sačuvanu onu pjesmicu, tj. da si je smislio na licu mjesta i metnuo na forum???  

Verovao ili ne, ali jesam

Nemam ni onu pesmicu o Ghoulu i ostalim Sagitasima koji se zaljube u onu neku devojcicu...

samo za vas dvojicu:
http://www.znaksagite.com/diskusije/viewtopic.php?t=4741

Thanks!

Gvantanamo: Provjera državljanstva







"Avaz" saznaje - MVP uputio dopis Stejt departmentu


BiH traži povratak "alžirske grupe"


Tri ministra potpisala mapu puta * Oslobađanje iz baze Gvantanamo
Dnevni avaz, 23.08.2007

Ministarstvo vanjskih poslova BiH je 6. avgusta uputilo zvaničan dopis Stejt departmentu, kojim naša država prvi put zvanično pokazuje interes za povratak šest članova "alžirske grupe" koji su 2002. godine predati vlastima SAD i prebačeni u zloglasnu bazu Gvantanamo na Kubi.

Nehuman tretman
Ovo je jučer za "Dnevni avaz" potvrdila zastupnica Vijeća ministara pred Evropskim sudom za ljudska prava Monika Mijić. Kako je dodala, BiH se u dopisu poziva na obavezu država članica Vijeća Evrope da poduzmu sve kako bi njeni državljani biti oslobođeni iz Gvantanama i vratili se u zemlju iz koje su upućeni u tu bazu.
- BiH traži od vlasti SAD garancije da ove osobe neće biti osuđene na smrt, kao i da neće biti podvrgnute mučenju, nehumanom i ponižavajućem tretmanu - stoji u pismu koje je poslato u skladu s prošlomjesečnom odlukom Vijeća ministara.
I dok se očekuje odgovor i zvaničan stav SAD o ovom pitanju, saznajemo kako je u Vijeću ministara već sačinjena mapa puta povratka "alžirske grupe". Pored istih zahtjeva prema SAD koji su već navedeni u pismu Stejt departmentu, u ovoj mapi predviđen je i niz mjera koje bh. institucije trebaju obaviti u narednom periodu.

Sudski proces
U cilju pripreme zvaničnog dokumenta o traženju povratka ovih lica, bit će potrebno provjeriti i status državljanstva i boravka, te eventualno status sudskog procesa koji se protiv njih vodi u BiH. Bit će izvršena i procjena da li ova šestorka predstavlja opasnost za BiH i SAD, što će biti zadatak za Ministarstvo sigurnosti, SIPA-u i OSA-u.
Na bazi te procjene, ministarstva sigurnosti i pravde bi trebala pripremiti dokument kojim će se dati garancije da lica za koja se traži povratak neće voditi aktivnosti u BiH koje bi mogle ugrožavati bezbjednost i interese SAD.
Potpis na ovaj plan stavili su ministri za ljudska prava i izbjeglice Safet Halilović, ministar pravde Bariša Čolak te ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj. Mapom puta predviđeno je i imenovanje tima za pregovore sa SAD, što je zadatak Ministarstva vanjskih poslova, koji treba izvršiti odmah nakon što dobije odgovor od Vlade SAD, kao i priprema plana za prihvat i zbrinjavanje osoba iz Gvantanama.

Evo nešto što su sigurno svi već videli, ali uklapa se uz topik    

QuotePravilnik za izbor nacionalne fudbalske selekcije Bosne i Hercegovine

Prvi tim broji jedanaest igraca. Sva tri konstitutivna naroda moraju biti
podjednako zastupljena, prema posljednjem popisu stanovnistva i sljedecim
pravilima:
- desno i lijevo krilo moraju biti razlicite nacionalnosti.
- centarfor mora biti iste nacionalnosti kao golman.
- lijevi bek i lijevi half ne mogu biti iz istog entiteta.
- svi kantoni moraju imati najmanje po jednog predstavnika u prvog timu.
- bilo koja dva igraca ne mogu imati istog tetka.
- najmanje jedna trecina igraca moraju biti povratnici
- broj igrace sa bradom ne može biti veci od broja igraca bez kose
- neparni brojevi dresova moraju biti ravnomjerno rasporedjeni
- na lijevoj polovini terena mora biti podjednak broj igraca sve tri
nacionalnosti
- na desnoj polovini terena mora biti podjednak broj igraca sve tri
nacionalnosti
- u napadu mora biti podjednak broj igraca sve tri nacionalnosti
- u odbrani mora biti podjednak broj igraca sve tri nacionalnosti

Amandmani koji se odnose na tok igre:
- kaznene udarce ne mogu izvoditi zaredom igraci iste nacionalnosti
- vrijeme držanja lopte u nogama mora biti ravnomjerno rasporedjeno na sva
tri naroda

Osim ovih pravila, za prijem u Evropu, prvi tim mora zadovoljavati i
sljedece uslove:
- najmanje jedna trecina igraca moraju biti homoseksualci;
- najmanje jedna trecina igraca moraju biti ljevaci;
- svi igraci moraju saradjivati sa Haškim tribunalom
- ne mogu nastupati igraci koji borave u tudjoj imovini.

Kecmanović:



Jedino treći entitet može spasiti BiH

Foto: bih-x.com

Jutarnji.hr, 28.08.2007


--------------------------------------------------------------------------------






Jedino federacija triju nacionalnih republika može spasiti BiH kao državu, a alternative su ili raspad ili beskrajni međunarodni protektorat, rekao je u razgovoru za banjolučki list Glas srpski profesor beogradskog Fakulteta političkih znanosti i autor knjige ,,Nemoguća država" Nenad Kecmanović.

On je istaknuo kako je recept za buduću BiH vrlo jednostavan:




"Prvo bi se na referendumu sva tri naroda trebala izjasniti žele li uopće živjeti u zajedničkoj državi s druga dva. Ako bi se o tome postigla suglasnost, trebalo bi postići konsenzus o unutarnjoj organizaciji države".

Međutim, prema njegovu mišljenju, "Bošnjaci nisu spremni na dogovor o organizaciji države, pa su Srbi i Hrvati sve manje voljni živjeti u njoj". "BiH može ostati i takva kakva je sada - posljednja diktatura u Europi, na čelu s visokim predstavnikom međunarodne zajednice kao vicekraljem u kolonijalnoj Indiji", rekao je Kecmanović. "Budući da se i slovački diplomat Miroslav Lajčak poziva na 'bonske ovlasti' koje mu daju pravo, mimo parlamentarne procedure, nametati zakone i smjenjivati demokratski izabrane dužnosnike, onda tu nema države, ni suverene, a kamoli demokratske", rekao je u intervju Kecmanović.

Na tvrdnju novinara kako bošnjački političari ponavljaju da u BiH treba uvesti princip jedan čovjek - jedan glas i ukinuti RS i Federaciju BiH, Kecmanović je rekao kako se brojniji narodi uvijek i svuda zalažu za princip jedan čovjek - jedan glas, dok se malobrojniji, uz pomoć kolektivnih prava, kulturne autonomije, teritorijalne samouprave i (kon)federalnih aranžmana, sve do secesije, nastoje zaštititi od nacionalne majorizacije.
Ustvrdio je kako u BiH ne postoji "državno rodoljublje, nego tri nacionalizma ili, kako bi rekli Hrvati, ne postoje domoljubi, nego samo rodoljubi". "Srbi se neusporedivo više identificiraju s Republikom Srpskom i Srbijom, a Hrvati s 'Herceg-Bosnom' i Hrvatskom. A dojučerašnji muslimani su nacionalnom uzurpacijom pojmova bošnjaštvo i bosanstvo onemogućili da ih druga dva naroda čak i u budućnosti prepoznaju kao svoje", istaknuo je.

Na pitanje novinara može li hrvatski prijedlog o stvaranju trećeg entiteta uvesti BiH u mirnije vode, Kecmanović je odgovorio kako "jedino treći entitet, odnosno federacija triju nacionalnih republika može spasiti BiH kao državu. Alternative su ili raspad ili beskrajni međunarodni protektorat. Tijekom desetljeća i pol nametnutog entitetskog sustanarstva s Bošnjacima, broj Hrvata u BiH se prepolovio. Zato je odlučno opredeljenje za hitnu legalizaciju 'Herceg-Bosne' postala stvar nacionalnog koncenzusa, bez obzira na to što bi to 'matica Hrvatska' radije taktički odložila za nakon prijama u Europsku Uniju. Koliko vidim, i kod Bošnjaka sve više sazrijeva svijest kako im unitarnu BiH ne može podariti ni Amerika ni Europska Unija ni Organizacija konferencije islamskih zemalja i kako se o odnosima u zajedničkoj državi, ipak, valja demokratski dogovoriti sa susjedima.

hm posljednja diktatura je bjelorusija...