ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Tokom protekle cirka dvije sedmice pogledao sam serijal Urlikanje. Evo šta sam tom prilikom pribilježio:

-----------------------------------------------------------

SERIJAL URLIKANJE

Danas je subota, četrnaesti juli dvije 'iljade i sedme i ovo pišem povodom taska koji sam preuzeo na sebe, nejmli da pogledam i revijeviram čuveni serijal Urlikanje. Pogledao sam (tj. reprizirao) prvi dio, a ostali će da slijede tokom narednih dana, nadam se da ću uspjeti do četvrtka (devetnaestog) da sve pogledam i napišem. Čini mi se da na našem forumu još niko nije pogledao čitav serijal, što će mene da načini prvom osobom koja je pogledala čitav serijal. Naravno, ako se ne desi nešto nepredviđeno, npr. smak svijeta ili da mi eksplodiraju diskovi sa filmovima.

The Howling
(13.7.2007)

"Silver bullets my ass!"

Naravno, na prvom dijelu serijala nećemo se dugo zadržavati iz prostog razloga što je u pitanju odličan film i prema tome mnogo je zanimljivije pisati o njegovim grozno lošim nastavcima. Ovo mi je bilo ko zna koje po redu gledanje Urlikanja i film i dalje kickuje ass kao kad sam ga vidio prvi put (okej, make that drugi put, pošto sam prvi put imao devet godina i veći dio filma sam proveo sakriven ispod deke).

Dakle, osim jedne sitnice, ovde sve funkcioniše prvoklasno. Šteta je što Džo Dante nije uradio više horora. U ovom filmu npr. savršeno je prepoznao sve potencijale koje pruža ovakva priča i izvukao maksimum iz nje. Uzmimo kao primjer scene sa mračnom šumom. Za svaki film sa vukodlacima mračna šuma je esencijalni sastojak, a ovde je to snimljeno fantastično, sa izmaglicom (ili su to možda dva hrčka koja puše?), jezivim zvucima u pozadini, povremenim kratkim rezovima koji nagovještavaju kakvog obližnjeg vukodlaka i tome slično. Speaking of that, Džo vrlo mudro ne dopušta da čudovišta previše vremena provedu u krupnim planovima. Ona jesu prikazana in full glory na kraju filma, ali to tada se sve svodi na povremena kratka pojavljivanja, tek toliko da vidimo o čemu se radi. A inače, po mom skromnom (ali savršeno tačnom) mišljenju, ovo su i dalje najbolji vukodlaci koji postoje u filmu. To ću da elaboriram u sljedećem separatnom pasusu.

Prvo, očigledno je da je maska neprevaziđena. Počev od one klasične detaljne transformacije Edija Kvista, preko nekoliko kraćih, do samog izgleda čudovišta (za razliku od nekih filmova gdje se čovjek jednostavno pretvori u vuka, albeit nešto većeg nego što je uobičajeno, ovde su u pitanju ogromna gadna balava dlakava čudovišta koja hodaju uspravno i čiji intimidating presence savršeno obavlja svoj posao, a to je da izazove osjećaj beznadežnosti). Kad smo već kod ovog u zagradi, Urlikanje u stvaranju napetosti bolje funkcioniše od npr. Dog Soldiersa (koji bi mogao da se nazove akcionim hororom, kinda like From Dusk Till Dawn, samo s vukićima). Dok tamo imamo grupu solidno treniranih i naoružanih vojnika (od kojih neki sasvim solidno koriste i tave tokom borbe), ovde su čudovišta konstantno za petama nekoj nezaštićenoj ženi koja nema šta da traži protiv njih. Čak i kad se pred kraj filma Kris pojavi sa srebrnim mecima, opet ne možemo da se opustimo jer samo čekamo da mu neko (nešto) skoči iza leđa i kaže «Hej Kris, jel' mogu malo da oglođem tvoju ključnu kost?». U suštini, čitava Kolonija je napravljena tako da svaki djelić izgleda opasno. Jeziva šumetina je jeziva sama po sebi, a npr. sićušna koliba nas prepada vrlo lukavo strateški postavljenim žutim smajlijem na vratima. Šta ti je dobar filmmejking...

Još jedna sjajna stvar je kad Teri dobija svojih pet minuta i preuzima lead role u filmu. Evo ovo je vjerovatno moj prvi revijev u kojem ne kukam kako je neka scena preduga, baš naprotiv. Još od trenutka kad na obali sluša kasetu sa urlicima koju je snimila prethodne noći, preko otkrivanja pejzaža sa slike i hodanja kroz mračnu šumetinu, do konfrontacije sa dlakavim monstrumom, njena solo dionica je tako dobra da stalno nervozno grickam nokte iako sam sto šezdeset puta vidio kako se sve završava. A sve ide polako, bez ikakve žurbe...

Takođe, Džou Danteu treba priznati i da vrlo lijepo razumije značaj zvuka za horor film. On se potrudio da skoro svaku mračnu scenu dopuni raznim bizarnim zavijanjima koja su čas u daljini, čas pred nosom, a toliko su izvitoperena da gube vezu sa zavijanjem vukova kakve znamo i podsjećaju na oglašavanje ko zna kakve zvjerke. A i lijepo je kad imate fenomenalnog kompozitora čija muzika se ne stidi da dominira scenom (naravno, samo u dobro odabranim trenucima), kao u Predskazanju. Eto npr. i Hideo Nakata je fantastično koristio zvuk u svom Ringuu, dok Gor Verbinski to nije ukapirao (zato je kod njega scena kad malac hoda kroz kuću mrtve djevojke na početku sasvim obična, dok je kod Nakate jedan od najnapetijih dijelova filma). Elem, dakle zvuk je iz-van-re-dan. I još samo da dodam da je struktura filma upravo onakva kakvu volim – ne samo što postoji motiv zaraze (naravno, ne onako ekstreman kao kod prvih Kronenbergovih filmova, ali ipak je tu), nego je tu još i dobar stari trik da mala grupa ljudi u nekom izolovanom mjestu otkriva da je vrag odnio šalu i da su svi ostali umiješani u nešto grozno, a naizgled u toj grupi nema dovoljno harizmatičnih ličnosti koje bi mogle da riješe situaciju. Ovde je ta grupa čak i konstantno rascjepkana, što dodaje kvalitetu atmosfere. Time ćemo da konkludujemo hvalospjeve (zaboravio sam da spomenem koliko mi se sviđaju košmari koje ima glavna junakinja, ali dosta više).

Ono što mi se ne sviđa pretjerano jeste «suptilni» humor (slično kao kod Leptirice). Iz nekog razloga gomila likova je nazvana po režiserima filmova s vukodlacima (srećom, kako vrlo slabo poznajem te filmove, ta imena mi nisu ništa značila, tj. ovaj fakat sam saznao sa IMDb-a), što je čini mi se prilično blesav potez, a imamo i vrlo pogodno uključene filmove u filmu. Npr. nakon što Bila ujede vukodlak, vrlo brzo neko u filmu na TV-u kaže «Koga ujede vukodlak, taj i sam postaje vukodlak», a tu je i crtani sa Velikim Zlim Vukom koji Kris gleda (nekako baš u trenutku kad se vukodlaci dokopaju glavne junakinje, vuk u crtanom uspijeva da zarobi nekakvo janje ili nešto slično). Sve ovo jeste jako duhovito i lijepo snimljeno, ali se meni nešto u stomaku buni protiv miješanja horora i komedije, tako da mi ovo ne sjeda baš najbolje.

Golotinja: Ne računajući snuff film na početku, ima samo jedna (ali vrijedna) nude scena – Marša prije hopa-cupa s Bilom skida odjeću i pojavljuje se full frontal osvijetljena vatrom. Opako i nekako disturbing, ali čovječe – kakvo tijelo!

Krv, nasilje i čudovišta: Za čistu desetku. Krvi nema baš mnogo - nekoliko osakaćenih leševa, jedna odsječena ruka vukodlaka, jedno prosipanje kiseline po vukodlaku i to je otprilike to. Naravno, glavno jelo ovde je sam izgled monstruma koji sam već spomenuo, kao i čuvena scena transformacije koja je, čini mi se, uz scenu iz Američkog vukodlaka u Londonu, najdetaljnije pretvaranje u vukodlaka so far u filmu. Međutim, u sljedećem šokantnom pasusu otkrićemo da će Edi Kvist nagradu za najbolju scenu morati da prepusti nekom drugom...

Najbolja scena: Nakon što se Bil i Marša jedno vrijeme igraju ginekologa i urologa pored vatre u mračnoj noći u šumovitoj šumetini, začuje se zavijanje vuka i onda počinje zajednička dvostruka transformacija! Ta dva vukodlaka izgledaju tako dobro da mi se čini da su i samim snimateljima morale da se tresu gaće dok su tamo stajali. Ovo je ujedno i scena koja me je najviše prestravila kad sam bio mali.

Howling II: Your Sister is a Werewolf
(14.7.2007)

"This type of bullet, Mr. White, means your sister is a werewolf."

Već po podnaslovima (Your Sister is a Werewolf je poznatiji kao Stirba – Werewolf Bitch) nije teško zaključiti s kakvom se ozbiljnošću pristupilo izradi ovog nastavka. O tome nešto kasnije, a sad samo ukratko o suštini svega: Naime, prvo Urlikanje je urađeno po istoimenoj knjizi Gerija Brendnera. Scenario su napisali Džon Sejls i još neki tip i, kažu, napravili dosta izmjena u odnosu na knjigu, tako da je u pitanju samo slobodna adaptacija (ako su lagali mene i ja lažem vas, pošto nisam čitao knjigu i njene nastavke). Urlikanje 2, by contrast, navodno je urađen po knjizi Urlikanje 2, a čak je i sam Geri Brendner učestvovao u pisanju scenarija, koji je u film pretvorio Filip (noćna) Mora. E sad, kako je prvo Urlikanje samo slobodna adaptacije prve knjige, a ovaj film je nastavak tog filma, pitanje je kakve (if any) veze on ima sa knjigom Urlikanje 2, po kojoj je navodno urađen. I guess we'll never know, osim ako se ne pojavi neko ko je pročitao knjigu/knjige.

Spomenuh na početku ozbiljnost. In fact, mislim da slobodno možemo reći da je Urlikanje 2 namijenjeno onima koji NISU gledali prvi dio (?). Ne samo zbog nevjerovatnog nivoa trešinesa koji dominira svakim kadrom, nego i zbog toga što su sve reference na prvi dio urađene tako da budu najgore moguće. Prvo, liderstvo ovde preuzima Ben Vajt, navodno brat Karen Vajt koju je na kraju prvog dijela roknuo Denis Dugan, režiser filmova Problematično dijete, Spašavanje Silvermana, Hepi Gilmor i dr. Konvinientli, taj brat se naravno nigdje u prvom dijelu ne spominje, a kamo li da se pojavi. Čak ni u trenucima dok njegova sestra prolazi kroz najteže trenutke u životu. Ha! Elem, dalje – Karen se pojavljuje u nekoliko scena na početku (taman toliko da je opet ubiju, ovaj put zauvijek) i naravno ne glumi je Di Valas Stoun (to bi bilo malo previše za očekivati, anyway, ali kad već nje nema, mogli su bar njen lik da izostave). Zatim, iako su vijesti s kraja prvog dijela išle u direktnom prenosu i jasno je prikazano da su ljudi širom svijeta vidjeli šta se desilo (što je uostalom i bila poenta plana koji su smislili Di Valas i Denis Dugan), s Marsa pali Ben naravno nema blagog pojma o tome i uporno odbija da vjeruje sve dok mu Kristofer Li ne pokaže snimak na video kaseti. Taj snimak je šlag na tortu. Ne samo zbog apsolutno hilarijusnog fakta da je «nakon prenosa snimak misteriozno nestao i niko ga nije vidio, sve do sada» (according to Kristofer Li), nego i zbog samog pomenutog snimka. Naime, iz ko zna kojeg razloga, genijalni scenaristi i režiser su odlučili da rekreiraju kraj prvog filma (nemam pojma zašto nisu mogli da upotrijebe originalne snimke), te tako imamo priliku da vidimo čitav događaj u sasvim novom ruhu. To je jedan od high pointa cijelog filma. Ne samo da ono što se ovde dešava nema BLAGE VEZE sa originalnim filmom (čak i naziv TV kanala je sasvim deseti), nego još imate priliku da vidite najgoru masku vukodlaka ever. Mislim da je ružnija i od onih filmova iz ranih tridesetih godina šesnaestog vijeka. Tamo je vukodak bar ličio na vukodlaka (iako groznog, mind you), dok je ovde u pitanju vjerovatno maska gorile koju je producent ukrao iz prodavnice igračaka (ili eventualno dobio kao kusur kad je kupovao Praktičnu ženu) na koju je neko stavio vampirske zube. Eto, toliko o vezi ovog filma sa njegovim klasičnim prethodnikom. Urlikanje 2 sigurno nije najgori film na svijetu, ali je definitivno najgori nastavak.

Šta dalje reći ovde? Priča je neinspirativna – brata Karen Vajt kontaktira detektiv nemogućeg Kristofer Li, nekako uspijeva da ga ubijedi da je njegova sestra vukodlak (TM) i informiše ga o postojanju izvjesne Stirbe, koja je šefica svih vukodlaka i koju treba da smaknu prije sljedećeg punog mjeseca i nekakvog festivala ili nešto slično. Za razliku od poznatih sportista, Stirba nema ništa protiv da plaća porez pa tako njena rezidencija nije u Monaku nego negdje u dubinama Transilvanije (bet you didn't see that one coming). Stoga naša tri heroja (Kristofer Li, brat Karen Vajt i nekakva Džejn, valjda njegova kolegica) kreću u Transilvaniju u namjeru da kickuju some werewolf ass. U procesu saznajemo da postoje tako moćni vukodlaci da čak ni srebro ne pali protiv njih, nego morate da koristite titanijum. Ipak, jedna od najgorih stvari je plot device s početka filma – Karen jeste upucana srebrnim metkom, ali taj metak je izvađen tokom autopsije (!) te će ona ipak, after all, da se pretvori u vukodlaka. U takmičenju za najimbecilniji vukodlački kretenizam ovo dijeli prvo mjesto sa Sommersovim Van Helsingom i tipom koji se naizmjenično pretvara u vukodlaka i čovjeka, zavisno od toga da li oblak zaklanja pun mjesec. Also, dok su u prvom dijelu vukodlaci bili tajna zajednica koja je rastrzana između želje za konzumacijom ljudskog mesa i potrebe da svoje postojanje sačuvaju kao tajnu, ovde je u pitanju neka vesela hipi-komuna čiji je moto «udri brigu na veselje», što se svodi na konstantne werewolf orgije plus povremena ubistva i degustacije vina, mislim krvi, just for the sake of it.

Kao i scenario, Morina režija je u najmanju ruku upitna, da ne kažem više. Pored onog užasnog video snimka događaja iz prvog dijela, imamo još nekoliko scena koje su u najmanju ruku bizarne. Primjer: Negdje na početku filma nekoliko vukodlaka treba da iskasapi neke klipane iz neke diskoteke or something. I sad imamo scenu kad vukodlak proganja jednog od tih tipova. Imamo scenu tipa kako vrišti i bježi od nečega. Rez, pa vukodlak (ili bar ono što se u ovom filmu podrazumijeva pod vukodlakom), krupan plan. Reži, ali nema naznaka nikakvog pokreta. Onda opet rez, krupan plan tipa, izgleda da ga je nešto uhvatilo (mi naravno ne vidimo šta). Opet rez, krupan plan vukodlaka, reži, ali nema naznaka nikakvog pokreta. Rez, tip jadničak se satra bacajući se okolo, ali nikakvog vukodlaka ni od korova. Rez, krupan plan vukodlaka, reži, ali nema naznaka da je pretjerano impresioniran faktom da je upravo pojeo čovjeka. Itd. Onda, prilikom razgovora Kristofera Lija i onog mrljavca od Kareninog brata, imamo scenu kad Li ima monolog srednje dužine. On se okrene leđima našem heroju (i njegovoj curi) i nešto priča. Međutim, malo dalje od njega u pozadini se nalazi nekakav kostur igračka ili nešto slično. Kako je film ipak dvodimenzionalan, te ne sagledavamo perspektivu baš najbolje, kostur izgleda kao da je tačno ispred Lija i da mu se ovaj unosi u lice dok govori (!) Urnebesno! Još jedna vrlo interesantna stvar jeste promjena kadrova. Većina režisera kad završi osnovnu školu nastoji da se zadovolji sa običnim rezovima ili fejd-autovima. Međutim, ne i Filip Mora. Naime, on je vjerovatno na maminom kompjuteru našao neki program za obradu slika i pravljenje slajd-šoua, te su ga mogući prelazi između slika toliko impresionirali da je odlučio da ih ubaci u film. Tako se gomila kadrova smjenjuje po raznim geometrijskim figurama, npr. na sredini se pojavi kvadrat koji poraste i zauzme cijeli ekran, a u tom kvadratu je sljedeća scena. Tu su još i razni trouglovi, krugovi, spirale and what not. Profesionalizam na nivou.

Vukodlaci u ovom filmu izgledaju naprosto grozno. Ako izuzmemo one scene (a takvih je brdo) koje se dešavaju u totalnom mraku kad je apsolutno nemoguće da se bilo šta vidi, čudovišta su mahom dobijena tako što su glumcima nalijepljene dvije-tri dodatne dlake na određene dijelove tijela. Mada, mislim da čak u jednoj sceni ima i produžena njuška, što je već vanserijski domet ovog remek-djela od filma. Međutim, Mora je ispravno shvatio da su mu maske grozne, pa je odlučio da vukodlake metne (kao što sam već spomenuo) u što mračniji mrak, a onda kad se vide na svjetlu dana, uglavnom vrijeme provode orgijajući. Postoje dvije scene orgija – u prvoj učestvuju Stirba, neka crnkinja i neki tip i oni se tokom procesa potpuno transformišu (ovo je inače jedna od najčuvenijih scena u filmu, more on that na kraju revijeva). Druga scena je ultramasovna (think Perfume... NOT!), u nekakvoj diskoteci or something, većinom su u ljudskom obliku, ali ponegdje se naziru neke dlake koje nagovještavaju da je riječ o VUKODLACIMA.

Krasna muzika Pina Donađa iz prvog filma ovde je zamijenjena nekim iritantnim Simple Minds-wannabe bendom koji nas od početka do kraja teroriše jednom te istom pjesmom, koja se pojavljuje brat bratu bar 7-8 puta (mind you, za svoj žanr pjesma sama po sebi i nije tako loša, ali što je previše previše je). Što se glume tiče, sa onakvim scenarijem i replikama teško da se išta dobro moglo očekivati. Kristofer Li svoj tekst izgovara kao pravi profesionalac, što je dodatna tuga, znajući kvalitet istog. Mrljavi brat Karen Vajt je mrljav i kilav, a njegova koleginica (a kasnije cura) neinteresantna. S druge strane, Sibil Dening u ulozi Stirbe zrači nekom vukodlačkom harizmom, a ima i ramena kao kakav vaterpolista. Ona je jedan od highlighta filma. Mislim da sam u principu odbaljezgao sve što sam imao, pa ćemo da pređemo na kategorije uspostavljene u prethodnom revijevu.

Golotinja: Nedovoljno. Prije čuvene threesome scene, tip crnkinji skine haljinu, tako da je vidimo toples. Njih dvoje se zatim bacaju na krevet i počinju da maze, a Stirba inspirisana time jednim potezom trga svoju haljinu i priključuje se zabavi. Osim ta dva para grudi ima čini mi se još jedan u onoj masovnoj sceni orgija i to je otprilike to. Neharizmatična kolegica (i kasnije cura) Bena Vajta nam nije ništa pokazala, iako je imala sjajnu priliku. Ne samo nije prikazano kako se hvata sa Benom, nego je još učestvovala i u jednoj od najglupljih scena u filmu. Naime, leži ona u kadi (pjena je naravno strateški postavljena), kamera se kreće prema kupatilu i onda odjednom se pojavi Ben i kaže «Bu!» ili nešto slično. To je onaj čuveni lažni jump-scare iz horor filmova, s tim da je to ovde tako loše napravljeno da ja to ne mogu da opišem, morate lično da vidite.

Krv, nasilje i čudovišta: Na početku imamo odsječenu ruku (jedan od onih tipova što su kasnije zaklani), ponegdje imaju neke iskopane oči, pred kraj filma vrlo interesantna scena kad nekom deformisanom mrtvom vukodlaku iz usta izlazi nekakva deformisana živuljka (?), mnoooooooogo pucnjave i ubijenih vukodlaka, ali malo šta eksplicitno.

Najbolja scena: Tu bar nema nikakve sumnje – u odjavnim kreditima čujemo (naravno) onu istu dosadnu pjesmu, uz neke scene iz filma. Dominira scena kad Sibil Dening trga svoju haljinu. Dotičnu su, kažu, ponovili ni manje ni više nego SEDAMNAEST puta (!). Ja nažalost ovo nisam mogao da provjerim, pošto se moj snimak prekida već negdje poslije šestog puta. Još jedan u nizu bizarnih poteza Filipa More, koji je vještim potezima jutilajzovao svoje nemanje pojma i tako od potencijalno grozno lošeg filma uspio da napravi neobičan nastran grozno loš film koji svaki trešoljubac obavezno mora da pogleda. Jedva čekam da pogledam sljedeći nastavak, koji je opet režirao Mora, a ovaj put je čak i sam napisao scenario (!). May the Schwarz be with us!

The Marsupials: The Howling III
(17.7.2007)

"There's a pack of marsupial werewolves on the loose."

Jednom sam čitao neku knjigu o slikarstvu i tu su za jednog od onih apstraktnih slikara rekli nešto tipa «najveća vrijednost njegovog djela je u tome što je odbio tradicionalne forme izražavanja». Ako proširimo posmatrani skup na umjetnost uopšte (pa dakle i na film) i dopustimo da je negiranje tradicionalne forme samo po sebi vrijedno, onda nema nikakve sumnje – Filip Mora je najveći režiser koji je ikad hodao po zemlji. To je čovjek koji je svojim drugim filmom iz serijala Urlikanje negirao apsolutno sve – dobar ukus, postojanje bilo kakve strukture u scenariju, čak i samu režiju kao proces. Međutim, ono najcrnje od svega je što je u pitanju film koji je totalno zabavan čak i (tj. pogotovo) u svojim najgorim trenucima. Dakle, ovoliko količinu treša sasvim sigurno nikad niste vidjeli u jednom filmu (a ima tu još stvari koje sigurno nikad niste vidjeli, ali o tom potom, što reko Željko Joksimović). Džek Frost, filmovi Džima Vajnorskog (jeste, uključujući i Witches of Breastwick), Freda Olena Reja, onda onaj DarkWolf gdje Kejn Hoder ima dijaloge (pa taman to bilo i jednostavno «Where the fu*k is she???»), dakle svi ti filmovi mogu kolektivno da se povuku u ćošak i pognu glavu pred uraganom besmisla i blesavosti koji je Urlikanje 3. Zbog specifičnosti samog filma, nažalost, biće neophodno da napravim dosta spoilera, ali votahel – taman da vam red po red napišem čitavu priču, ovo je nešto što jednostavno morate da vidite da biste znali da cijenite.

Film počinje sasvim solidno – krediti se odvrte uz podnošljivu muziku i odmah idemo na neki archive footage iz 1905, gdje grupa nekih urođenika obigrava oko nečega što je vezano sa stub, za šta se ispostavlja da je vukodlak (odnosno ono za šta mali Đokica, pardon Filip, smatra da vukodlak treba tako da izgleda, i.e. ili deformisani majmun ili nešto nalik na mješavinu vuka i medvjeda, u ovom slučaju u pitanju je ovo posljednje). Ispostavlja se da taj archive footage pušta na svom predavanju profesor Heri Bekmajer, a da je filmić snimio njegov deda negdje u Australiji, na putu sa kojeg se nije vratio. Takođe, već na početku filma tretirani smo vijestima da su nekakvi bizarni marsupilamiji vukodlaci viđeni u Australiji i u Sibiru (?). Profesor Bekmajer vjeruje da bi u pitanju mogli da budu pravi vukodlaci, te odlazi u Australiju da potraži dokaze. Tamo se nalazi sa svojim kolegom, profesorom Šarpom, koji je skeptik (obratite pažnju na Molder – Skali sindrom 4-5 godina prije Dosjea X). E sad, šta se još događa: U gradu se nalaze dvije ženske osobe, vrlo bitne. Jedna je mlada vukodlačica koja je pobjegla iz svog plemena zato što je tata stalno pokušavao da je siluje, dok je druga ruska balerina, koja je takođe vukodlak. Bekmajer i Šarp prisustvuju njenoj transformaciji na probi na koju su pozvani, dok mladu vukodlačicu (zove se Đemba Đemba ili nešto slično) zapazi mladi asistent režisera na filmu Shape Shifters Part 8. Mladi asistent režisera (Doni) zaljubi se u Džombu Džombu ili kako li se već zove na prvi pogled, dok Bekmajer nije imun na čari ruske balerine. E sad, nakon njene transformacije jedva su je nekako savladali i strpali na ispitivanje. S druge strane, Doni d Šarmer je po kratkom postupku obljubio Džumanu Džumanu i ista je zatrudnila. Potom je i zdimila, dok je Doni sav nesretan. Bekmajer je u međuvremenu svjestan da su otkrili novu vrstu ljudi (hell, u pitanju je paralelna evolucija, mada mi apsolutno nikad neće biti jasno kako su do đavola uspjeli da povežu marsupilamije i vukodlake) i da je to najveće naučno otkriće u istoriji. Međutim, ostali (predsjednik, vojska, većina naučnika) smatraju da su dotična stvorenja vrlo opasna (i to samo zato što ubijaju ljude), te da ih treba istrijebiti kao freaks of the nature. Bekmajer saznaje od ljudi s vrha da je još krajem devetnaestog vijeka bio veliki lov na marsupilamije vukodlake po naređenju kraljice Viktorije i američkog predsjednika i tada se vjerovalo da su isti istrijebljeni. A sve to je bilo zato što je papa rekao da su vukodlaci satanic spawn. Klipan Bekmajer odlučuje da pomogne zarobljenim marsupilamijima – vukodlacima da pobjegnu, čak im se i pridružuje, u međuvremenu se ruska balerina smuva sa nekim debelim ćelavcem koji bi valjda trebalo da bude ćaća one cure s dva imena, ali ubijte me ako znam, ta cura sa dva imena dobija bebu i ponovo se nalazi sa Donijem i svi čoporativno razguljuju. U međuvremenu, vojska kreće s namjerom da sa zemljom sravni selo iz kojeg potiču marsupilamiji vukodlaci (pa i ona cura s dva imena).

To je prvi dio priče, ukratko. Taj prvi dio filma je papazjanija nad papaznjanijama (neki dan sam neoprezno upotrijebio taj termin za sasvim solidan film The Reaping, tek sad vidim koliko sam se zaletio). Prvo, očigledno je da je u kratkom razmaku između Urlikanja 2 i ovog filma Filip Mora malo evoluirao. Naime, nema više onih Photoshop efekata, neke scene su povremeno čak i lijepe, sa fino uklopljenom pozadinskom muzikom, tako da je sasvim moguće da je čovjek u međuvremenu pogledao pokoji film Pitera Vira, pogotovo Picnic at Hanging Rock. Inače, čitav ovaj film se dešava u Australiji i atmosfera strahovito benefituje od toga. Daklem, to što sam sad rekao odnosi se na scene koje se dešavaju u prirodi (a ne uključuju vukodlake), u relativno normalnim uslovima. S druge strane, imamo i nekoliko uvrnutih vizija, ružnih snova i tome slično, praćenih psihodeličnim pozadinskim zvukom (sasvim solidno snimljeno, zapravo), a tu je i neka neobična kinda sci-fi naučnička atmosfera (sva ona priča o novoj vrsti ljudi vukodlaka i o tome kako se nalaze na mnoooogo mjesta širom svijeta, actually, pa ispitivanja balerine i njene bizarne facijalne reakcije, pa eksperimentalno izazivanje transformacije kod ćelavog tipa itd.), koja nam govori da je Filip Mora u međuvremenu možda pogledao i pokoji film Kena Rasela, pogotovoAltered States. Dalje imamo očigledan (i povremeno sjajan) humor. Npr., Doni vodi curu u bioskop da gledaju horor (zove se It Came From Uranus). Scena iz filma – medicinska sestra prilazi da da injekciju bolesniku, ovaj počinje da se pretvara u vukodlaka, ona naravno samo stoji (zaboravio sam da spomenem da ima izrazit teksaški naglasak), na kraju se tip pretvori u grozno ružnog vukodlaka sa grozno lošom maskom, nekoliko puta klepi vilicama i onda joj zagrize glavu. Humor je u tome što je taj vukodlak tako očigledna loše napravljena igračka (da i ne spominjem scenu kad je curina glava u čeljusti vukodlaka, to jednostavno morate da vidite) da mislim da je sasvim razumna pretpostavka da se Mora malčice našalio na svoj račun (riječ je naravno o naprosto užasnim maskama u ova dva njegova filma). Osim toga, tu imamo i tri časne sestre vukodlaka (čak je i bolje nego što zvuči), nekoliko sjajnih one-linera, fantastičnu ulogu predsjednika Amerike (ne znam kako se zove čovjek, ali rođeni je komičar, da mu date da čita telefonski imenik bio bi smiješan), debelog ćelavog režisera filma Shape Shifters 8 koji šizi u diskoteci i tome slično. Naravno, ovo je sve malo bezveze kad piše na monitoru, ali na ekranu je humor u principu prilično uspio. And last, but not least, izmiješana sa svim tim jeste grozna ljigava atmosfera osamdesetih – ne znam kako vama ali meni se kosa na glavi diže kad vidim scenu kako tip vozi bijesno auto pored mora uz palme sa sve užasnom cheesy pop muzikom u pozadini, ili scene iz teretane, aerobik i slično (znate ono što se pojavljuje u filmovima Miracle Mile i The Running Man, a i jednom i drugom stoji kao piletu vampir).

Naravno, neizostavan dio ove papazjanije jesu maske vukodlaka i scene borbe sa njima. Tu Filip Mora opet isporučuje. Dakle, čudovišta su još ružnija nego u drugom dijelu, a ako se sjetimo napada vukodlaka iz Urlikanja 2 i načina kako je blesavo snimljen (opisano u revijevu tog filma gore), ovde imamo nešto slično – nejmli scenu kad vukodlak sređuje grupicu lovaca. Tu imamo scene iz POV-a vukodlaka kad trči prema žrtvi, ova vrlo neuvjerljivo kao vrišti, zatim je žrtva nakratko prikazana kako se grli sa nekom gomilom dlaka koja treba da predstavlja vukodlaka i onda naravno umire a vukodlaka nigdje u kadru. Već sam pisao o onom filmu u filmu koji je najurnebesniji dio ovog filma, ali to nije sve. Gore sam spomenuo da ovde ima nekoliko stvari koje nikad niste vidjeli. Nejmli, sigurno nikad niste vidjeli scenu porađanja vukodlaka marsupilamija i bebu istog. I ta scena traje solidno dugo. Drugo – sasvim sigurno nikad niste vidjeli kako kostur spaljenog vukodlaka ustaje i napada čovjeka. Pored tih stvari, još jedna sjajna scena je i sljedeća – ranjen tip leži u šatoru, okolo se vrzma vukodlak. Tip sav unezvjeren pipa rukom po podu, uzima pušku, ostavlja pušku, uzima BAZUKU (ili nešto slično), vukodlak proturi svoju gadnu ogromnu njušku u šator u krupnom planu (što nam govori da je Filip Mora definitivno pogledao Razorbeka) i onda naš heroj opali i raznese ga u paramparčad. Gore pomenuta scena porođaja je gadna i čak pomalo uznemirujuća (!).

E sad, sve ovo što sam ja gore odbaljezgao odnosi se samo na prvu polovinu filma (ili nešto malo više). Ostatak je, vjerovali ili ne, porodična drama (?). Da, dobro ste čuli, tj. pročitali. Nakon četrdeset pet minuta (ili recimo sat vremena, maksimum) suludog humora, užasnih čudovišta, pucnjave, loših scena klanja, sjajne psihodelične muzike i svega ostalog, Filip Mora upotrebljava najradikalniji tvist u istoriji filma (ne mislim na plot tvist, jer plota nema) i isti se pretvara u porodičnu dramu. Sa marsupilamijima vukodlacima. Uz sve što u dobroj porodičnoj drami imate, pa i ljubavni trougao. Naime, balerina se smuvala sa debelim ćelavim tipom, ali ona se sviđa Bekmajeru. Čak ni tu režiser nije imao hrabrosti da ide do kraja i da nas počasti sjajnom dramom gdje će kroz teške situacije i odluke i unutrašnju borbu da napravi temeljan razvoj likova. On poseže za odvratnom i odavno ofucanom formulom da proviđenje (tj. režiser) rješava stvari i donosi odluke umjesto likova. U ovom slučaju, debeli ćelavac sam napušta grupu (u namjeri da se pretvori u vukodlaka i pogine, što mu i uspijeva), tako da balerina ostaje sa naučnikom. Fuj. Elem, dakle posljednjih pola sata je otprilike prikaz kako se odvijao život naših heroja u decenijama koje su nailazile. Da mi je neko rekao da ću pomisliti na Budenbrokove dok budem pisao o filmu sa vukodlacima kengurima, ne bih mu vjerovao.

MAJOR SPOILER – u narednim redovima biće otkriven kraj filma! Elem, šta se dešava na kraju – Šarp nakon mnogo godina pronalazi Bekmajera u zabiti u koju je ovaj otišao (Bekmajerova i balerinina beba je izrasla u vrlo zgodnu djevojku) i obavještava ga da može da se vrati u civilizaciju. Naime, lov na marsupilamije vukodlake je prestao, prihvaćeni su kao nova vrsta i Bekmajer se smatra legendom u naučnim krugovima. A sve to se desilo zato što je papa odbacio satansko porijeklo vukodlaka marsupilamija i objasnio da smo svi Božija stvorenja (!). Ona cura sa dva imena je postala poznata glumica (a Doni režiser), dobila je čak i neku nagradu (Oskara?), međutim, na dodjeli se pretvorila u vukodlaka (jerbo ti marsupilamiji imaju običaj da se transformišu kad ih previše maltretirate fotoaparatima, blicevima i slično). I to je otprilike to. Apsolutno savršen kraj za apsolutno savršen film. Lično mi nije jasno kako neki ljudi ovaj film jednostavno opišu kao «smeće» ili «loš film» ili «dobru komediju» ili «solidan treš» ili nešto treće, potpuno zanemarujući revolucionarnost njegovog antikoncepta i nebuloznost svake pore njegove izrade. Pitam se do kakvih bi visina (tj. nizina) Filip Mora došao da je imao priliku da režira ostale filmove u serijalu. Ovako, čak na kraju odjavne špice imamo natpis «Adios Amigos», kao da nas pozdravlja, svjestan da mu je ovo posljednje Urlikanje koje nam je poklonio. E pa adios i tebi majstore i hvala na ovom proširivanju vidika!

Golotinja: Vrlo malo. Cura s dva imena prije porođaja skida haljinu i liježe na leđa, ali što zbog dlaka, što zbog strateški pozicionirane (pozicionirane?) kamere, vidi se tek nešto malo od prednjeg trapa.

Krv, nasilje i čudovišta: O tome je u principu sve već rečeno gore, s tim da, eto, ima vrlo malo krvi i eksplicitnog nasilja. Highlighti su scena sa bazukom, film u filmu i proždiranje glave i gnusna scena porođaja. Izgled čudovišta je za svaku osudu, ali ovo ionako nije normalan film s vukodlacima. Pardon, ovo ionako nije normalan film. Pardon, ovo ionako nije film.

Najbolja scena: Teško je odlučiti između dobrog humora na početku filma, loše urađene akcije i sveukupne bizarnosti, ali ipak moj glas ide sceni porođaja. Dakle, cura se skida, liježe, malo joj narastu dlake po tijelu (čisto da sakriju interesantne dijelove), onda odvratno stvorenje počinje da izlazi iz nje, ona je sva oduševljena, bla bla. Uglavnom, kad mali gad izađe, liči na nekog velikog debelog ljigavog crva sa glavom majmuna. Brižna majka ga mazi i onda stavlja u svoju dlakavu torbicu (naime, kao što znamo svi koji čeprkamo po Vikipediji da bismo se pravili pametni, marsupilamiji su torbari, in fact kenguri su njihova podvrsta). Elem, što se tiče sljedećeg dijela serijala, počinje dovoljno loše. Iako ima novog režisera, u pozadini uvodnih kredita ide grozna cheesy pop muzika iz osamdesetih, gdje neki klipan pjeva «Something evil, something dangerous» i slične stihove u dens fazonu with straight face. No, vidjećemo...

Howling IV: The Original Nightmare
(24.7.2007)

"That had to be the biggest raccoon I've ever seen!"

For better or for worse, počevši od četvrtog dijela, brigu o serijalu od Gerija Brendnera i Filipa More preuzeo je izvjesni Klajv Tarner, koji je u svojstvu scenariste i producenta (a kasnije i režisera) drndao sve do sedmog (i posljednjeg) dijela. Film se vraća standardnoj formi (standardnoj formi generičkog cheesy horor filma iz osamdesetih, that is), što će reći da nema više onih suludih bizarnosti i nebuloza koje su krasile drugi i treći dio. Što naravno ne znači da Original Nightmare ne sadrži svoj share materijala za lupanje glavom o zid.

Kao što sam već nagovijestio u prethodnom revijevu, ovaj film nas dočekuje blesavom (ali zapravo prilično catchy) pjesmicom «Something Evil, Something Dangerous», za koju sam u odjavnim kreditima na svoj užas saznao da je pjeva Justin Hayward (!) Jeste, mastermajnd iza pjesama Nights in White Satin, Tuesday Afternoon i ostalih klasika grupe Moody Blues dočekao je da pjeva pop pjesmicu za trećerazredni horor film. Doduše, poslije se srozao još više sa albumom Keys to the Kingdom, ali to već nije tema ovog revijeva.

Uglavnom, nakon uvodne špice dočekani smo sigurno jednim od najbržih početaka nekog horor filma. Naime, režiser i scenarista nas sa suptilnošću nosoroga upoznaju sa nekakvom spisateljicom Meri koja pati od određenih noćnih mora. Prvo u liftu sretne neku sablasnu časnu sestru koja odjednom ispari, zatim joj se priviđaju nekakva čudovišta i tome slično i na kraju joj doktor preporuči da se malo odmori, tj. da ode u neku zabit u tri lijepe gdje treba da je terorajzuje čopor vukodlaka. Ako vam sve ovo liči na prvi dio – well, to je zato što je, bar tako kažu, ovaj dio adaptacija prve knjige Urlikanje (kažu čak i mnogo vjernija nego što je to prvi film), mada vjerovatno samo Đavo i Simo Spremo, bijeli mag, znaju zašto je navedeno da je film rađen po knjigama Urlikanje 1, 2 i 3 kad nema apsolutno nikakve veze sa onim što smo vidjeli u prethodna dva filma. Oh, well...

Elem, imamo dakle tu spisateljicu, koja se valjda zove Meri. Vrlo brzo upoznajemo i ostale likove – njenog prijatelja Toma (koji očigledno malo trza na nju) i muža Ričarda. Ovo troje čine triling najdrvenijih likova koje je svijet vidio još od Nece iz Srećnih ljudi. Ooops, Srećni ljudi su snimljeni poslije ovog filma, ali to ne umanjuje smislenost ovog poređenja. Gluma (ako se to uopšte može tako nazvati) je naprosto strašna, što u sprezi sa neinspirativnim dijalozima utiče na to da likovi gube apsolutno svaku vezu sa realnošću (u najgorem smislu) i postaju samo pokretne lutke kojima od sveg srca želite samo da ih neko što prije smakne sa spiska živih na što je moguće brutalniji način. Da stvar bude gora, ova dvojica imaju tako duboke glasove i pričaju tako neartikulisano da podsjećaju na medvjeda kojeg je neko tek naučio da govori.

Šta se dešava? Tom vozi Meri do neke kolibe u nekoj zabiti, gdje je čeka Ričard. Predvidljivo, Ričard ne može da smisli Toma. Tom odlazi nazad u Los Anđeles. A onda se upoznajemo i sa stanovnicima obližnjeg gradića, koji otprilike svi imaju imaju na čelu trperavim crvenim slovima ispisano «vukodlak». Tu je ludi neljubazni šerif sa groteskno izvještačenim južnjačkim akcentom (sjetite se Heatha Ledgera u Brokeback Mountain pa pomnožite to sa 32), naizgled ljubazna vlasnica obližnje prodavnice koja nalazi za shodno da stalno uvjerava našu heroinu da se ništa neobično ne dešava, onda neka sumnjiva slikarka u crnom (između nje i Ričarda odmah se javlja neka hemija, gad jedan nemoralno-prevarantski), matori lokalni doktor i tome slično. Naravno, dolazak u selendru ne samo da ne pomaže našoj heroini nego još utrostručuje količinu noćnih mora. Ponovo vidi misterioznu opaticu, priviđaju joj se stvari koje se pomjeraju, stari bračni par, prethodni vlasnici vikendice (netragom nestali) koji joj savjetuju da se tornja odatle što je prije moguće i last but not least – «jezivo» urlikanje koje se po noći čuje iz obližnje šume. Sve ovo navodi na pomisao da je na početku Urlikanje 4 zapravo nekakva mješavina misterije i filma s duhovima i ta pomisao je sasvim tačna.

No, idemo dalje. Ričard postaje sve bezobrazniji i bezobzirniji i iritantniji (a sve to je bio još na početku filma). Tom je u LA i povremeno komunicira s Meri. Dotična upoznaje neko dvoje kampera koje ubrzo potom pojede vukodlak u užasno loše režiranoj sceni koja u sjećanje priziva Filipa Moru – ne vidite ni «v» od vukodlaka, ali zato vidite nekog nadriglumca koji sa suludim dernjanjem i mlataranjem rukama pokušava da se odbrani od napada pobješnjele kamere. Ubrzo se u gradu pojavljuje i nekakva Dženis (Đe si, Dženis!) za koju se ispostavlja da je bila časna sestra (nažalost, u ovom filmu nema časnih sestara vukodlaka, a to bi prilično pomoglo) i čak štaviše prijateljica misteriozne časne sestre koja se javlja u noćnim morama naše junakinje. Dotična je godinu dana ranije zbrisala iz manastira da bi došla u to selo i tu je poludjela i umrla (kao što vidite, misija joj je bila vrlo uspješna). Dženis i Meri odmah «kliknu» i zajednički pokušavaju da otkriju misteriju seoceta, a bogme i da riješe jezivi nestanak Merinog kučeta. Nažalost, očigledno je da od primitivnih građana tu neće imati mnogo pomoći, naprotiv – svi oni su vrlo sumnjivi. Kasnije, pri kraju filma, saznajemo užasnu tajnu malog mjesta (nećete vjerovati – svi su vukodlaci. Bet you didn't see that one coming.)

Gledajući samu priču, Urlikanje 4 je imao dosta potencijala da bude, ako ne vrhunski horor kao prvi dio, ono bar solidan B-grade treš. Obje prilike je prokockao zahvaljujući groznoj glumi, kilavoj režiji ključnih scena i neinspirativnom scenariju. Prvo, ako izuzmemo brdo džamp skerova u prve dvije-tri minute, prvih sat vremena filma je neopjevan davež. «Ričarde, Ričarde, spolja čuju se vuci!» «Ma stipu me, to je samo vjetar!». Sljedeći dan: «Ričarde, Ričarde, spolja čuju se vuci!» «Ma skini mi se, to je samo kojot!» Sljedeći dan: «Ričarde, Ričarde, spolja čuju se vuci!» «Oladi ženo, ne čuje se ništa!». Sljedeći dan: «Ljubazna vlasnice prodavnice, ljubazna vlasnice prodavnice, kod moje kuće noću spolja čuju se vuci!» «Errrrrrrrrrrrr, ma nisu to vuci, to su SOVE (sic!)». Ova scenaristička repetitivnost praćena je jednako kvalitetnim režiserskim rješenjem da SVAKI DAN bude pun mjesec, a tu su i razna priviđenja i ružni snovi koji nisu nimalo ni strašni ni napeti, samo iritiraju. Riječ «vukodlak» je u filmu prvi put izgovorena na 59:27 a koju minutu nakon toga imamo i prvu facu dotičnog stvorenja in full glory. Naime, Ričard i ona slikarka se nalaze u šumi da bi vodili ljubav (nešto prije toga su se pofatali u njenoj radnji) i ona se pretvori u vukodlaka i ujede ga za rame. Transformacija je fenomenalno napravljena – prvo vidimo njeno normalno lice, onda rez na Ričarda i onda brzi rez na slikarku koja već nosi istu onu masku gorile sa plastičnim zubima kupljenim na pijaci koju je sveprisutni Filip Mora koristio u Urlikanju 2 (možda nije baš ISTA, ali sigurno LIČI). Tu sad već možemo ozbiljno da razmišljamo zašto u ovom serijalu vukodlaci podsjećaju na majmune kad bi valjda po svemu trebalo da liče na vukove. Mislim, zovu se VUKodlaci a ne majmunodlaci ili nešto slično! (Pažljiviji ljubitelji prvog filma u ovoj sceni će prepoznati sličnost sa Bilom i Maršom i to je jedan od vrlo malo zajedničkih motiva ova dva filma).

E sad, nakon te inicijalne kapisle film se odjedared zahuktava i ubrzo na svakom koraku imamo užasna deformisana stvorenja koja bi valjda trebalo da predstavljaju vukodlake, ali avaj – više liče na neke deformisane egzemplare iz familije koja se generacijama razmnožava unutar sebe, s tim da im je takvim kakvi jesu neko strpao u usta paket vampirskih zuba koji se dobiju na kasi uz neke bombone i plus još temeljno prearanžirao strukturu glave preciznim udarcima maljem. Jedno stvorenje, mora se priznati, ima i dlake i strašno podsjeća na mješavinu slijepog miša i majmuna i to je najpribližnije vukodlaku što ćete vidjeti u ovom filmu (ako ne računamo vukove sa crvenim očima koje je grupa Rammstein nekoliko godina kasnije maznula za svoje sinister potrebe i upotrijebila u spotu za pjesmu Du Riechst So Gut). Nevertheless, ni ta parada ružnoizgledajućih čudovišta nije loša – postoji određena napetost u smislu da li će naše heroine stići da srede vukodlake i prežive, mada ta napetost nije velika imajući u vidu koliko malo vam je stalo do likova (likova?) u ovom filmu. Suma sumarum – prvih sat vremena je slabašna misterija sa povremenim elementima priče o duhovima, dok je pola sata na kraju eksplozivan niskobudžetni suludi film s monstrumima. Sasvim sigurno Urlikanje 4 ima svoj šer glupih gluposti, ali ipak nije ni primirisati uracima Filipa More.

Već sam spominjao lošost glume, osrednjost scenarija i kilavost režije, a u prethodnom pasusu moglo je da se nasluti da ni za masku nemam pretjerano lijepe riječi. Međutim, postoji nekoliko scena koje vrijedi spomenuti i u kojima se čak može i uživati (na neki uvrnut trešerski ironični način). Naime, nakon što Ričarda totalno srede vukodlaci, dolazi vrijeme da on postane jedan od njih. Međutim, gle vraga, umjesto da mu narastu dlake i kandže i da počne da govori «vau vau auuuuuu», on iz čista mira odlučuje da se raspadne u prilično dugoj sceni inspirisanoj guljenjem lica iz Poltergajsta. Nije baš nešto pretjerano sjajno napravljeno, naravno, ali sheer bizarnost same te pojave je vrijedna spomena. Inače, nakon što se on totalno raspadne u nekakvu baru, iz te bare izranja full-fledged vukodlak, tj. nešto što bi valjda trebalo da liči na njega. Nedugo nakon toga, imamo scenu kad vidimo doktora u početnoj fazi transformacije (pretpostavljam), sa razvaljenim ustima i deformisanom facom. Jes' da nemate pravog vukodlaka ni za lijek, ali autorima efekata u ovom filmu (kao i u prethodna dva) mora se priznati da su bili na drogama tokom rada.

Golotinja: Očigledno John Hough (režiser ovog filma) dugo nije bio sa ženom, inače bi se valjda sjetio da ljudi najčešće skinu odjeću tokom vođenja ljubavi. Naša glavna junakinja nekoliko puta pokušava da se pipa sa svojim mužem i stalno nosi spavaćicu. Takođe, propuštena je predivna prilika za neki lesbo-action, mada je to vrlo lijepo moglo da se uklopi. Jedina golotinja dolazi od one lude slikarke koja se zvekeće sa Ričardom i tom prilikom u nekoliko navrata pokaže svoj par bliznakinja (u prvoj sceni su one značajno odsječene ivicom ekrana, ali kasnije se lijepo vide).

Krv, nasilje i čudovišta: Ubistvo kampera prolazi bez kapi krvi, ali zato poslije imamo ugriz Ričarda za rame, pa trganje vrata jednom drugom (bitnom) liku, ondak onu već opisanu scenu raspadanja i gomilu imbecilno napravljenih čudovišta, sve to u posljednjih pola sata filma. Solidno.

Najbolja scena: Scena koja je po kvalitetu uspjela da prešiša čak i ono čuveno raspadanje jeste neka vrsta vizije-flešbeka. Naime, Dženis našoj heroini u jednom trenutku kaže da je ona misteriozna opatica, njena prijateljica (zaboravio sam joj ime), imala običaj da kaže «We all live in fear». U tom flešbeku-viziji imamo istu kako monotono ponavlja «We all live in fear!» uz pojačan eho i razne druge efekte sve dok se u opštoj kakofoniji taj chant ne pretvori u «Werewolves are here!» (!). Briljantno inventivno, zaista. Što se tiče sljedećeg dijela, scenario je opet pisao Klajv Tarner (i opet navodno po knjigama Urlikanje 1, 2 i 3, sa kojim sasvim sigurno nema blage veze), a počinje dovoljno zanimljivo – gomilom tijela razbacanih po nekom dvorcu u Budimpešti u petnaestom vijeku.

Howling V: The Rebirth
(24.7.2007)

"There can be only one werewolf!"

Serijal knjiga Urlikanje je sasvim sigurno unikatan fenomen u svijetu književnosti. Rijetko se viđa umjetničko djelo koje dopušta toliko različitih interpretacija, kako tematski tako i kvalitativno. Predictably, iako je The Rebirth rađen po knjigama Urlikanje 1, 2 i 3, isti nema apsolutno nikakve veze sa Original Nightmareom, koji je navodno snimljen po istim knjigama (stvar se dodatno razvija faktom da je i šesti dio Urlikanja snimljen na osnovu iste tri knjige i naravno ne sadrži nikakve dodirne tačke sa četvrtim i petim dijelom, ali što rekao Željko Joksimović – o tom potom).

Peti dio serijala je ogroman zaokret u svakom pogledu. Naime, ako se sjetimo, prvi dio je bio odličan horor, druga dva su više ličila na iživljavanje nekog bolesnog šaljivdžije, četvrti je smanjio količinu treša ali je ipak zadržao grozomorno izgledajuća čudovišta i nekoliko sitnih budalaština razbacanih okolo for a good measure, dok je peti dio konačno raskrstio sa svim tim i skrasio se u relativno podnošljivom whodunit kraljevstvu, s tim što je to whodunit sa vukodlakom.

Film počinje scenom iz nekakvog zamka kod Budimpešte, 1489. godine. Brdo ljudi leži pobijeno, neko dvoje su još živi ali sa očiglednom namjerom da ubrzo odapnu. Nakon što se samoubiju, shvate da je nekakva beba ostala živa i da je njihova smrt bila potpuno uzaludna. Ain't that a bitch? Naravno, ne treba biti Šerlok Holms pa shvatiti da je to nekakva beba vukodlak čiji satanski spawn će da se pruža sve do sadašnjeg vremena, gdje će da se konfrontira sa hrabrim herojima.

Odmah zatim prebačeni smo petsto godina kasnije, ali na isto mjesto – u Budimpešti se skuplja grupa različitih ljudi koji su pozvani na ponovno otvaranje onog istog dvorca. Njihov domaćin (tip po imenu Ištvan, koji ima ispisano «vukodlak» crvenim svijetlećim slovima na čelu, ali je sasvim moguće da taj natpis nosi da bi zavarao potencijalne gledaoce filma) objašnjava da je zamak zatvoren odmah nakon jezivog događaja petsto godina ranije i da je od tada pao u potpuni zaborav, dok je i dalje velika misterija šta se tu zapravo desilo. Ekipa zvanica je dovedena autobusom do dvorca, ali se vozač nešto valjda naljutio pa je zdimio, tako da su prinuđeni da prespavaju noć u jezivom dvorcu. Tako je setupovan sasvim solidan seting – scenografija je sasvim podnošljiva, a i u razgovorima između likova spominju se vukodlaci, satanska opsjednutost i tome slično (bitno je primijetiti da se ovde, kao i u prethodnom dijelu, vukodlaci tretiraju kao satanske kreature, za razliku od filma Marsupilamiji: Urlikanje 3). Likova ima raznih sorti – nekakav teniser, neka poznata skandinavska plavuša glumica, neka američka glumica, neki profesor, nekakva novinarka i tome slično. Teško je sve to upratiti, naročito kad gledate neki VHS rip bez titlova na TV-u sa relativno slabim zvukom.

Srećom, film je pošteno režiran (a bogme i napisan), tako da ne moramo dugo da čekamo na prvo ubistvo – ono se dešava već poslije nekih dvadesetak minuta filma. Vrlo brzo slijedi i drugo i onda ne prođe mnogo vremena prije nego što gosti shvate da se nešto prilično bizarno dešava. Naravno, prvi osumnjičeni je domaćin, ali tu će još svašta da se izdešava, između ostalog saznajemo pred kraj i da među zvanicama postoji određena veza. Što se toga tiče, dakle, nema mnogo da se kaže. Ako ste gledali bar jedan slešer, otprilike vam je jasno šta se ovde dešava – blesavo ponašanje likova (legendarni «Let's split up!» sindrom), stalno međusobno sumnjičenje, uz povremena ubistva od kojih je svako praćeno duhovitom muzičkom pratnjom. Uglavnom, film slijedi poznatu formulu koja je svima poznata i tu nema nekih iznenađenja (povremeni plot twistovi se podrazumijevaju u ovom žanru).

Još jedna interesantna stvar u kojoj ovaj film odstupa od ostalih u serijalu jeste nedostatak zaraze. Imamo vukodlaka on the loose, ali njegove žrtve se ne transformišu nego ostaju mrtve kao mrtvo more. Dakle, film bi sasvim normalno funkcionisao i da je običan slešer koji nema veze s vukodlacima ili bilo čim supernaturalnim. S tim u vezi, konačno smo pošteđeni groznih kreacija iz prethodnih dijelova. Režiser filma je očigledno mudro rezonovao – ako ne možeš da imaš vukodlaka koji izgleda kako treba, onda ti vukodlak i ne treba. Zvuči jezivo, ali u ovom filmu ćete vidjeti vrlo malo od tog stvorenja. Dva ili tri puta ćemo na trenutak da vidimo njušku, oči, zube i tome slično, uz još nekoliko kandži i šta ti ja znam. Te kratke trenutke ćete propustiti ako samo trepnete. Dakle, nema nikakvih dugih transformacija, nema čak ni jasno vidljive face vukodlaka (ono što vidimo na djelić sekunde izgleda sasvim OK), da i ne pričamo o eventualnim dugim scenama ubistava. Sve se uglavnom svodi na udarac, vrisak i presječen grkljan. Međutim, to uopšte nije velika mana, jer ponekad je ono što se ne vidi bolje od onog što se vidi. Bar smo pošteđeni onih groznih bježanja od kamere iz prethodnih dijelova.

Iz svega ovog gore navedenog nije teško zaključiti da je Urlikanje 5 za tri klase bolji od svojih prethodnika i za sada je najbolji dio serijala poslije prvog dijela. Nažalost, samim tim film nije mnogo interesantan za revijeviranje, jer nema nikakvih imbecilnih fičerova koji štrče i na koje možemo sarkastično da se okomimo. Naravno, tu ne računamo povremeno imbecilno ponašanje likova koji naprosto srljaju u propast, jer se to valjda podrazumijeva kod filmova ovog tipa. Vrijedi napomenuti i da sam kraj filma nije loš i posljednja scena, nećete vjerovati, podsjeća na Predskazanje. Još jedan plus!

Golotinja: Konačno nešto konkretno po tom pitanju! Naime, obje glumice se skidaju. Cura po imenu Meri Lu se kupa u nekakvoj banji sa onim teniserom (naravno bez odjeće) i u trenutku kad skida ogrtač i ulazi gola u vodu sasvim lijepo vidimo njeno mlado i golo tijelo otpozadi (prva zadnjica u serijalu!). Nešto kasnije, kad iznervirana izlazi iz vode, časti nas (nažalost prilično brzim) full frontalom. S druge strane, ona skandinavska glumica se sprema za kupanje, a neki perverzni tip je posmatra u ogledalu. Vidimo je u toplesu (kako volim ovaj termin!), a onda malo kasnije i grudi u dosta krupnom planu (doduše bez lica, pa je možda u pitanju body double). Naravno, ova scena je tu samo zbog toga da bi lik koji je posmatra mogao da primijeti da ona ima isti biljeg na ruci kao i on.

Krv, nasilje i čudovišta: Već smo napomenuli da od čudovišta ne vidimo mnogo, samo kratke glimpsove. Što se ubistava tiče, to se uglavnom svodi na pregrizene vratove, mada se mora priznati da imamo i jedno odsijecanje glave i probadanje strijelom (?), a bogme i nekakvim kopljem u hamletovskoj sceni kad cura probode tipa iza zavjese misleći da je vukodlak.

Najbolja scena: Teško je odlučiti u ovakvom filmu gdje se ništa ne ističe svojom ekstravagantnošću, ali recimo da je posljednja scena (ona što podsjeća na Predskazanje) sasvim dobar kandidat. Naime, nakon što smo se naizgled oslobodili vukodlaka, jedan od likova se nasmiješi satanski u kameru i to lik koji je negdje na početku filma dao vrlo suptilan hint o svojoj pravoj prirodi. Sljedeći film (The Freaks) rađen je (opet) po knjigama Urlikanje 1, 2 i 3 i naravno nema nikakve veze sa ovim filmom, ali detaljan rivju slijedi naravno nakon što ga opet pogledam. Čini mi se da tu prvi put poslije prvog dijela imamo priliku da vidimo pravog vukodlaka.

Howling VI: The Freaks
(27.7.2007)

«The world is full of freaks... and you're not one of them!»

Ne, nemamo. Ni u ovom filmu nemamo pravog vukodlaka. Ali, što reko Željko Joksimović – o tom potom.

Moram da priznam da mi se mišljenje o šestom installmentu najdužeg serijala o vukodlacima značajno popravilo nakon ovog posljednjeg gledanja. Moguće je da sam našao neke interesantne osobine, a moguće je i da su mi jednostavno još uvijek u podsvijesti neki prethodni nastavci prilično upitnog kvaliteta.

Urlikanje 6 nastavlja tradiciju da se kao predložak za scenario navode knjige Urlikanje 1, 2 i 3 Gerija Brendnera, a takođe nastavlja i tradiciju da nema apsolutno nikakve veze sa ostalim filmovima koji kao inspiraciju koriste iste te knjige. Tradicija pada na jednom drugom segmentu, nejmli – Klajv Tarner nije imao apsolutno nikakve veze sa izradom ovog filma (for better or for worse, vjerovatno for better). On se trijumfalno vratio u sedmom i posljednjem dijelu koji je napisao, producirao, režirao i ko zna šta još, a na šta to liči vidjećemo za koji dan. Uglavnom, scenario je napisao neki treći čovjek.

Urlikanje 6 je, slično trećem dijelu, papazjanija. Mada, za razliku od Morinog (ne)djela čiji je način miješanja raznih režisersko-scenarističkih elemenata bio suptilan kao obrezivanje kamenom sjekirom, ovde se gotovo neprimijetno smjenjuju uticaji Hičkoka, Bredberija, Šekspira, Toda Brauninga, vestern filmova i čega sve ne. Takođe je značajno da u filmu nema ni trunke humora i da filmom dominira razvoj likova (???) nauštrb vukodlačkog klanja i ubijanja i autorima se mora čestitati što su sve to uspjeli da izvuku a da nijednog trenutka tokom filma nemate potrebu da se uhvatite za glavu ili da lupite istom o zid ili da se objesite ili nešto tome slično.

Film počinje (ne računajući uvodnu scenu gdje preplašena djevojka bježi kroz mračnu šumu od pomahnitale kamere (some things never change)) dolaskom u neki neimenovani gradić mladog Engleza po imenu Ian. Odmah po vesternolikom početku filma (sa sve kantri muzikom, atmosferom i šerifovim prijetećim tonom) vidimo da u gradiću nisu baš gostoljubivi prema strancima, međutim Ian se svidi nekom pričeru ili nešto slično, koji mu ponudi posao u zamjenu za stan i hranu – naime, radi se valjda o obnovi lokalne crkve ili tako nešto. Pričer (zove se Dui, čini mi se) ima vrlo zgodnu i lijepu kćerku po imenu Elizabet. Ne treba biti vidovita Zorka da se predvidi da će između Iana i Elizabet odmah da proradi elektricitet.

E sad, sa Ianovim dolaskom poklapa se i dolazak cirkusa nakaza koji vodi misteriozni i harizmatični tip po imenu Harker. On u svom karavanu ima svu silu gnusnih nakaza i građani su veoma zainteresovani za iste. Već na samom početku nam je stavljeno do znanja da izvjesni čovjek-aligator odskače po bitnosti od ostalih (koji su, bejsikli, Harkerovi henčmeni). On će nešto kasnije da se sprijatelji s Ianom.

Već prvo veče imamo šokantno otkriće – Ian vodi evidenciju o menstrualnom ciklusu (!?). Ali čekaj, reći ćete – Ian nije žensko. I bićete u pravu. Dakle, u pitanju nije menstrualni ciklus i ostaje nam samo jedna moguća mogućnost – Ian je vukodlak. Međutim, njegova simpatična faca i fakat da vodi računa o svom ciklusu pretvaranja daju nam do znanja da u pitanju nije običan vukodlak kome je samo cilj da se u užasno loše režiranoj sceni pretvori u majmuna sa grozno dugim zubima i prikolje prvo pile ili čovjeka koji mu padnu pod ruku. Ne, Ian je mnogo dublji lik, a njegovu motivaciju ćemo saznati kasnije tokom filma. Iako nikad nisam volio da mi se elementi šekspirovske tragedije upliću u film sa vukodlacima (svoje vukodlačke filmove volim crno-bijele – ako je vukoje, treba da se smakne i end of story), moram da priznam da mi to ovde nije toliko smetalo. Motiv ukletih ljubavnika čija se ljubav čini nemogućom ne zato što pripadaju porodicama koje se mrze nego zato što je jedno od njih ružno dlakavo čudovište ovde je nekako uvjerljiv zahvaljujući rekao bih iznenađujuće dobroj glumi likova koji tumače likove Iana i Elizabet, a bogme i fino napisanog scenarija. Uvijek sam volio simpatične likove u filmovima (pa taman to bili i filmovi sa vukodlacima), a Ian je upravo takav – njegovo naizgled odbijanje da vodi ljubav sa Elizabet je zapravo posljedica njegove želje da je zaštiti od njega samog. Eh, šta ti je muškarac... Vjerujem da bi ga svaka majka poželjela za zeta (da nije vukodlak).

Elem, digresiram. Gdje sam stao? Dakle, Ian i Elizabet su međusobno zaljubljeni. Šta se dalje dešava? Dolazi posljednji dan Ianovog boravka. On je malo zadrijemao i kad se probudio, o užasa! – napolju je mjesec pun da puniji ne može biti. Iznerviran, Ian shvata da mu ne preostaje ništa drugo nego da se pretvori u vukodlaka. I tada počinje scena transformacije kakvu smo željno čekali još od prvog Urlikanja i onog pretvaranja Edija Kvista. U vrlo fino montiranoj i režiranoj sceni Ianu prvo počinju da rastu nokti na rukama, onda imamo originalan kadar kad kamera postavljena ispod kreveta prati transformaciju njegovog stopala, pa zatim klasično isticanje dominacije kičmenog stuba i tradicionalno paranje košulje po šavovima, sve to praćeno prekrasnim režanjem i mumlanjem u basu. Avaj, Dui odozdo čuje to režanje i pita se šta se koji klinac dešava s Ianom. Polako se penje uz stepenice, dolazi do vrata sobe i kuca. Ian je u tom trenutku dostigao izgled malo dlakavijeg hevi metal gitariste iz osamdesetih i na moju veliku žalost na kraju se ispostavilo da je to njegov konačni vukodlački oblik. Prava šteta. Uglavom, Ian u želji da zaštiti Duija od samog sebe iskače kroz prozor i bježi.

Međutim, stvari su dodatno zakomplikovane činjenicom da je Ianovo bjekstvo pratio određeni crnac. Naime, u pitanju je bio Harkerov henčmen. Prije toga, naime, Ian i Elizabet su bili u posjeti Harkerovom frik šouu i tamo su naletjeli na samog Harkera koji je mogao da se zakolje da mu je Ian otkud poznat. Tad je već i nama bilo jasno da među njima postoji neka dublja storija. Uglavnom, crnac prati odbjeglog Iana i momentalno obavještava Harkera. Nešto kasnije, Harker i grupa njegovih henčmena presreću Iana (koji je sad odjednom u svom ljudskom obliku) i upucaju ga nekom pucaljkom kad ovaj pokuša da bježi (upucaju u smislu samo da ga zaustave, ne i da ga ubiju). Tada nailaze Dui i Elizabet i pred njihovim zapanjenim pogledima Harker mašući nekom amajlijom koja liči na privjesak za ključeve i izgovarajući neku nerazumljivu čaroliju na nečem što liči na mješavinu mađarskog, latinskog i švedskog uspijeva da pretvori Iana u vukodlaka. Dui je zgrožen i smatra da je Ian stvor iz pakla, dok je Elizabet tužna ali njena ljubav nije umanjena (sličan motiv imali smo, ako se sjećate, u Marsupilamijima). Uglavom, ovo izazivanje transformacije pomoću bajalice im sasvim sigurno nije trebalo, ali u pitanju je neophodan plot device za ovaj film (zbog scene na kraju filma koju ću da opišem kasnije), pa možemo da im oprostimo.

Sljedeća scena – Ian se budi u kavezu sa krvavim tragovima oko usta. Kavez je, ispostavlja se, u Harkerovom carstvu. Harker ga obavještava da je ubio Elizabet (Ian, a ne Harker). Ian je šokiran, ali naravno, Harker laže. Elizabet je živa i zdrava i vrlo zabrinuta za svog dragog, a ubijena je zapravo neka krava ili nešto slično. I tu se negdje plot već prilično zahuktava. Naime, neki ljudi iz grada su nestali i poslije pronađeni prilično mrtvi. Stradao je i šerif, kojeg je sredio Harker, za kojeg su i vrapci na grani već odavno znali (naročito ako su prije već gledali film) da je vukodlak (!). Međutim, to da je on vukodlak i da ubija sve one ljude niko ne zna – jedini vukodlak za kojeg znaju je Ian i ubrzo kreće lov na čovjeka. Ian, siromah, uspijeva da pobjegne iz zatvora tako što vještim manevrom prevari onog istog crnca i tako nastupa Bjegunac među filmovima s vukodlacima – valja zbrisati od potjere, očistiti svoje ime i srediti glavnog negativca. Ianu se ubrzo priključuje i Elizabet i njih dvoje se konačno smuvaju u nekoj štali. Međutim, za leđima mu je i potjera, u koju je uključen i Harker. U jednom dramatičnom trenutku, on se iznerviran pretvori u vukodlaka i time otkrije svoje pravo lice. Njegov vukodlak naravno nimalo ne liči na vukodlaka – instead, podsjeća na Spawna ili na one užasne gulove iz još užasnijeg filma Bloody Malory.

Jasno je da ubrzo slijedi finalni obračun Iana i Harkera (Ian je prije toga objasnio Elizabet suštinu svega – naime, Harker je vođa nekakvog kulta i on je sredio njegove roditelje, a samog Iana ostavio sa prokletstvom vukodlaka). Međutim, Harker je u prednosti, jer je u svom čudovišnom obliku. Tu na scenu stupa aligator-boj, koji uspijeva da očita onu istu bajalicu i pretvori Iana u dlakavog hevi-metal gitaristu iz osamdesetih. Pardon, u vukodlaka.

E sad, nakon što sam ovako lijepo spoilovao čitav film, red bi bio da kažem i nešto o ostalim segmentima. Naime, likovi su za ovakav tip filma sjajni. Ian, Elizabet, Harker, Dui, svi djeluju uvjerljivo, gluma je iznenađujuće dobra, a tu je i harizmatični šerif koji na početku djeluje možda malo neprijateljski raspoložen prema Ianu, ali kasnije kad stvari začupave, on uzima stvar u svoje ruke i kreće u temeljnu istragu tokom koje gine. Scena kad pronalazi Iana u kavezu i priča sa njim je krasna. Ne samo zbog napetosti koja vlada nego i zbog genijalne igre svjetlosti i sijenke na licu šerifa, blatantno maznute iz Hičkokovog filma Stage Fright.

Druga veoma bitna stvar jesu maske. Maske su, prvi put poslije Urlikanja 1, za čistu osmicu. Prava je šteta što i dalje nema normalnih vukodlaka (sic), ali su zato prelazni oblici tokom transformacije urađeni totalno profesionalno, a bogme i nakaze nisu za baciti. Tu je još i nekoliko finih gadnih scena, koje ćemo ukratko da opišemo u za to predviđenom odjeljku.

Scenario je vrlo ambiciozan, ali na zadivljujući način uspijeva da bude ozbiljan a da ne bude smijurija. Sa ovom pričom i naglaskom na odnosima među likovima su zagrizli poprilično veliki zalogaj, ali su vrlo uspješno uspjeli da ga sažvakaju. Naravno, velika pomoć su bili već nekoliko puta pomenuti dobri glumci. Režija – vrlo dobra, pogotovo scena Ianove prve transformacije. Minus poeni idu na blesavo imitiranje Filipa More i scenu šerifove smrti, ali ostalo je OK. Uglavnom napetost iz scenarija uspijeva da se održi. Montaža je u nekim scenama mogla da bude malčice bolja – scena kad Ian i Elizabet obilaze cirkus nakaza je dobro snimljena, ali neki dijelovi traju predugo i trebalo je da se sjecnu. Ostatak je zadovoljavajući, naročito (opet) transformacija koja je montirana upravo onako kako transformacije u vukodlaka i treba da budu montirane, tj. da se scene gdje se vidi cijelo tijelo na kojem se ističe kičma i pucanje košulje ispresijecaju krupnim planovima različitih udova u različitim stadijumima pretvaranja. Ono što je sorely missing jeste produžavanje njuške i rast zuba.

Golotinja: Ovo je, nećete vjerovati, prvo Urlikanje koje nema golotinju. Odnosno, ima u jednoj bizarnoj sceni, ali u pitanju je maska. Naime, imamo nakazu koja je s desne strane žena a s lijeve muškarac. Dotična pjeva kao neku pjesmu i na kraju malo pomjeri haljinu (tj. njenu polovinu na desnoj strani) prema dole, da se uvjerimo da je ono što treba tu.

Krv, nasilje i čudovišta: Prvo, imamo svu silu nakaza – nekog tipa sa tri (ili možda četiri?) ruke, čovjeka aligatora, onu groznu pjevačicu-pjevača, dvojicu vukodlaka itd. Zatim imamo jednu zaklanu kravu, jedan mrtav leš u kontejneru, jedan grozno rasporen i iskasapljen leš u nekakvoj radnji i već pomenute vukodlake koji uopšte ne liče na vukodlake. Highlight je, međutim, scena u cirkusu u kojoj se jedna od atrakcija (neki tamo smiješni tip) igra sa nekom kokoškom i onda joj iz čista mira zubima rastrga vrat.

Najbolja scena: Ima nekoliko kandidata, ali meni je najbolji utisak ostavila scena koja fantastično doprinosi razvoju likova i pokazuje da nisu svi vukodlaci čudovišta, odnosno jesu, ali nisu obavezno zli i prema nekima od njih možemo da osjećamo saosjećanje (nešto slično je Filip Mora neuspješno pokušao da izvede u Marsupilamijima, ali nije uspio jer nije imao pri ruci boljeg režisera i scenaristu). Naime, kao što sam već rekao, Ian se tokom boravka u kavezu sprijateljio s čovjekom aligatorom, koga je ubjeđivao da ovaj nije nakaza. Čovjek aligator je kao kućnog ljubimca imao neku vrlo finu macu koju je valjda negdje našao (još jedan razlog da dobije brdo simpatija od posjetilaca foruma Znaka Sagite). E sad, u jednom trenutku Harker kao glavnu tačku programa izvodi Iana vezanog lancima. Pomoću bajalice transformiše ga u vukodlaka i onda mu baca onu istu macu i kaže publici «Neki od vas bi možda željeli da se okrenu.» Ian, praćen uplašenim pogledima gomile (a pogotovo čovjeka aligatora), iako u obliku vukodlaka (ili bar onoga što se ovde podrazumijeva pod vukodlakom) uzima macu u ruke, malo je razgleda i onda baci pravo u naručje čovjeka aligatora. Hura! Harker iznerviran prekida program. Dakle, ne samo da nam je pokazano kako Ian može da kontroliše svoje nagone iako je vukodlak, nego još imamo i simpatiju prema mačkama, sasvim dovoljno da ovo proglasimo najboljom scenom u filmu. Ostaje još samo Urlikanje 7, magnum opus Klajva Tarnera, pa je ova avantura sa serijalom Urlikanje završena.

The Howling: New Moon Rising
(30.7.2007)

"The killer is a werewolf!"

Moram da priznam da revijev posljednjeg filma u ovom serijalu pišem pomalo tužan. Razlog nije što je to duuuuugo putovanje kroz duuuuuuuugi serijal konačno gotovo (jer postoji još brdo jednakih ili čak dužih serijala, Petak 13., Noć vještica, Strava u Ulici brijestova, itd., koji čekaju u redu da budu pregledani), nego to što nisam u mogućnosti da napišem revijev onako kako bih želio.

Naime, moram da priznam da u filmu apsolutno ništa nisam razumio. Razlog je taj što nisam imao titlove, a u filmu ima neuobičajeno mnogo pričanja, mada se zapravo skoro ništa ne dešava. Uz to, ton na mom televizoru je katastrofalan, tako da sam iz nekog razloga jedino sveštenika mogao razgovijetno da čujem, dok su svi ostali bili nekako mutni i rijetko sam čuo šta ko govori. Prema tome, ne mogu mnogo da kažem o filmu, a ono što mogu je sljedeće:

Howling: New Moon Rising (obratite pažnju na nedostatak numeracije) je trijumfalan povratak Klajva Tarnera u serijal. Kad bih počeo da nabrajam šta je sve radio u filmu, ne bih završio do sutra (što je Eraserhead za Linča i Bad Taste za Pitera Džeksona, to je Urlikanje 7 za Klajva Tarnera), ali biće dovoljno da znamo da je režirao i sam napisao scenario i pri tome još glavnu ulogu dodijelio – samom sebi. Pažljiviji pratioci ovog serijala znaju da je on imao manje uloge u četvrtom i petom dijelu (u četvrtom je bio neki kamiondžija kojeg glavna junakinja spiči autom, a u petom nekakav profesor koji nestaje odmah na početku filma, čini mi se). Uglavnom, New Moon Rising je nastavak četvrtog i petog dijela. Da, dobro ste pročitali. Taj film je nastavak dva filma koja nemaju nikakve veze jedan s drugim. Ne treba ni da spominjem da je i on snimljen po knjigama Urlikanje 1, 2 i 3.

Način na koji je Klajv Tarner uspio da napravi nastavak dva međusobno nepovezana filma je naprosto ingeniozan – u priču koja nema veze ni sa jednim od njih jednostavno je ubacio razgovore o događajima iz ta dva dijela (šesti niko i ne spominje, vjerovatno zato što Klajv nije imao veze s njim) i fakat da je ubica kojeg traže u ovom dijelu zapravo ni manje ni više nego Meri Lu iz petog dijela. Međutim, pravi šok nas čeka kad shvatimo da je Klajv shamelessly u ovaj film inkorporirao footage iz četvrtog i petog dijela (ORIGINALNI footage, dakle ono o čemu je Filip Mora mogao samo da sanja u Urlikanju 2) i to je čak umetnuo najbolje scene iz oba filma (!). Kao još jedan šamar Filipu Mori tu je činjenica da glumica koja je igrala Meri (glavnu junakinju) u Urlikanju 4 ovde reprizira svoju ulogu. Međutim, njeno pojavljivanje je toliko out of place da je to strašno. Kasnije ću to ukratko da obrazložim.

O čemu se ovde radi? U nekoj zabitoj selendri desilo se nekakvo ubistvo, nađen je nekakav kostur ili nešto slično. Ubrzo u tu selendru dolazi nekakav bajker Ted, a tu je još i nekakav inspektor koji radi na rješavanju slučaja ubistva i udružuje se sa lokalnim sveštenikom. Ova dvojica su duet iz snova (jedan pogled na njihove njuške je dovoljan), ali nažalost Klajv nije uspio da iskoristi komični potencijal koji je naprosto kipio iz njihovih scena. Uglavnom, Ted se zapošljava u nekom baru, a ubrzo saznajemo i da on ima neku golemu tajnu. Naime, on diktira informacije o gradiću nekoj misterioznoj osobi, tj. tu nije slučajno nego je na nekakvoj tajnoj misiji. Onda se desi još nekoliko ubistava i onda kasnije svi shvate da je u pitanju vukodlak. A onda se nakon mnoooogo peripetija otkrije i ko je vukodlak, ali te peripetije sam vrlo slabo razumio (opet, sve bi bilo drukčije sa titlovima). Kako su svi moji revijevi krcati spoilerima, ni ovaj put vas neću razočarati – naime, vukodlak nije Ted (mada je povremeno sumnjiv). Sad bih vam čak i rekao ko je vukodlak, ali to jednostavno ne znam. To je neka cura kojom nisam upratio ime, a vrzmala se okolo sa ostatkom društva (a to društvo broji otprilike gomilu članova). Odnosno, kako vukodlak može da zaposjedne tijelo druge osobe, vukodlak je zapravo Meri Lu (iz petog dijela). Što se Teda tiče, on je upravo onaj kamiondžija kojeg je Meri spičila autom u četvrtom dijelu i onaj tip iz Urlikanja 5 koji je nestao na početku i za koga se mislilo da je mrtav (mada IMDb, čini mi se ispravno, tvrdi kako je ime tog lika bilo zapravo Rej Prajs, ali zašto sad da sitničarimo).

E sad, čak i u ovakvom gledanju bez titlova, sa razumijevanjem tek svake sedme rečenice u dijalozima, jasno je da sa Urlikanjem 7 po sillinesu može da se mjeri samo Urlikanje 3. U sedmici nema (mnogo) onih ekstravagantno glupih scena kao što je npr. film u filmu «It Came From Uranus», ali zato scenaristička mješavina Gosford Parka, Agate Kristi, užasno jeftinog slešera i južnjačke redneck drame sa elementima komedije sasvim sigurno zaslužuje da bude pomenuta po bizarnosti (da, znam da je Gosford Park snimljen poslije ovog filma).

Dakle, od početka filma, tj. od Tedovog dolaska, jedino što se dešava jesu beskrajni dijalozi među likovima, zezanje, konzumacija pića, veselje i sve to u nekakvom baru uz GOMILE i GOMILE kantri muzike (koja je actually za svoju sortu prilično dobra, ali se nakon određenog vremena penje na glavu odakle vas lupa krampom iz sve snage) i slajd gitarom koja je postavljena taman tako da se dijalozi što slabije čuju. Takav easy going u filmu ide sve do negdje šezdesete minute, a mogao je ladno da se skrati na nekih desetak minuta. Ono što povremeno prekida tu idilu jesu dvije stvari:
Prvo, kratki rezovi na scene kad sveštenik divani sa matorim detektivom. Međutim, montaža ukazuje na to da je Klajv jedva čekao da te scene skine s vrata i da se vrati samom sebi. Npr., čini mi se da se nekoliko puta desilo da u razgovoru sveštenika i detektiva neko taman otvori usta da nešto kaže, a rez ga prekine i vrati nas u veselo country-western društvo
Drugo, povremena ubistva. However, dotična su snimljena naprosto grozno. Naravno, opet je u pitanju klasično bježanje od kamere uz nepostojanje čudovišta, međutim Klajv Tarner je genije, pa je ekran tokom tih scena obojio u crveno, taman tako da se što manje vidi. Međutim, kao u Gosford Parku, građani sve do šezdesete minute filma ne dozvoljavaju da neka tamo ubistva poremete dobru atmosferu i nastavljaju da se zezaju, piju, sviraju i tome slično. I onda opet malo pjesama, malo svirke, malo slajd gitare da se dijalozi slabije čuju itd. Jedino vrijedno spomena jeste da je Ted prilično sumnjiv u svim tim ubistvima.

I onda, otprilike pola sata pred kraj filma, Klajv odlučuje da je vrijeme da se nešto konačno desi. I tu imamo inverz trećem dijelu – dok je tamo sjajna ultrabizarna zezancija odjednom prešla u porodičnu dramurdu, ovde ta neka drama-komedija odjednom postaje horor-whodunit. Naime, sveštenik priča detektivu priču o događajima u dvorcu u Budimpešti, sa sve originalnim futidžom. Onda, tog istog sveštenika zove Meri iz četvrtog dijela i ispriča mu svoju priču, sa sve originalnim futidžom. Šta se nakon toga desi, vjerovatno nije najjasnije ni Klajvu Tarneru. Naime, odjednom se detektiv i sveštenik pretvaraju u Herkula Poaroa i počinju da slažu neke tako sumanute detektivske teorije da bi i Agata Kristi mogla da hvata bilješke. Tu ne bi bilo ni po jada da vremenska linija nije totalno poremećena. Naime, negdje do tog momenta stvari teku pravolinijski, tj. sve što se dešava imamo na ekranu. Međutim, onda odjednom nailazi trenutak kad njih dvojica krenu sa tim sumanutim teorijama i tada zapravo shvatamo da je tu napravljen ogroman vremenski skok naprijed tokom kojeg se svašta izdešavalo i tokom kojeg je zapravo slučaj (skoro) riješen. Sa tim stvarima koje smo propustili upoznaju nas detektiv i sveštenik kroz svoj razgovor i povremene flešbekove (jedan od njih je i kako je Meri odapela iz čista mira). Ovakvu narativnu strukturu priznajem nikad u životu nisam vidio. Vjerovatno postoji i dobar razlog za to.

Film sadrži dosta krvavih scena i čudovišta. Jedan tip se raspada u neku baru, pa zatim iz nje izranja kao izuzetno ružan vukodlak. Jedna cura koja vodi ljubav u šumi s nekim tipom u kratkom rezu pretvara se u jezivog vukodlaka. U nekakvom dvorcu kod Budimpešte imamo vukodlaka, pa onda jedno odsijecanje glave i probijanje strijelom. Ups, blimey! Pa to je sve iz futidža iz četvrtog i petog dijela! A ima li originalnih vukodlaka? Pa naravno da ima. Doduše, samo u dvije scene. U prvoj od njih imamo samo na trenutak prikazanu facu vukodlaka koji skače da nekog ubije (faca uopšte ne izgleda loše), a na kraju filma imamo čak i transformaciju. Ovo je vjerovatno najgora transformacija u istoriji filma. Gora je čak i od legendarne CGI transformacije iz DarkWolfa (ko je gledao film, zna o čemu se radi). Nažalost, jednostavno ne postoji način da se ta transformacija opiše. Otprilike vidimo facu cure kako se deformiše, kao da je posmatramo kroz nekakva stakla i onda se tu nekako pomožu bolno očigledne kompjuterske animacije pojavljuje bolno loša faca vukodlaka. Kad je transformacija gotova, imamo facu vukodlaka u krupnom planu i dotična naravno nema veze sa onim što smo vidjeli tokom transformacije. In fact, nema veze ni sa čim jer je u pitanju tako očigledna dječija maska vuka da vam ostaje samo da zapanjeno otvorenih usta gledate u ekran i pitate se jeste li vidjeli ono što ste upravo vidjeli. A jeste.

To bi bilo otprilike to. Kao što sam već napisao, o filmu može još mnogo toga da se kaže, ali to možda kad ga pogledam opet, na TV-u sa boljim zvukom (pošto na Internetu po svoj prilici nema titlova). A sad one kategorije.

Golotinja: Nema (?)

Krv, nasilje i čudovišta: Mnogo, ali sve je to iz prethodnih dijelova. Od originalnog futidža imamo najlošijeg vukodlaka koji je ikad viđen u filmu, najgoru transformaciju ikad viđenu u filmu i nimalo krvi. Ah, da – i jedan kostur je tu.

Najbolja scena: Teško je reći, ali mislim da je sasvim dobar kandidat sami početak filma. Trojica tipova stoje i bulje u već pomenuti kostur, pa komentarišu: Prvi: «Jesus Christ!», drugi: «Holy sh*t!», treći: «Mother of God!». Iz nekog razloga ova je scena vrlo appealing i obećava humor koji kasniji tok filma tek povremeno isporučuje.

Uopšteno o serijalu

Ljudi su skloni da proglase Urlikanje najgorim serijalom ikad, ne samo među hororima. Sklon sam da ne podržim takvo mišljenje iz razloga koji su valjda očigledni iz prethodnih revijeva. Naime, sve one blesavosti i budalaštine ne treba uzimati za ozbiljno. Ko je volio Jacka Frosta, sigurno će u ovom serijalu naći mnogo toga lijepog.

Dalje, za razliku od npr. serijala koje sam gore spomenuo, koji su svi primjeri ponavljanja jednog te istog do smrti (osim donekle Nightmare on Elm Street), u Urlikanju ne postoje dva filma koja međusobno liče. Od ozbiljnog i odličnog prvog dijela, preko dvije neviđene (ali zabavne) katastrofe, zatim jednog propalog pokušaja ozbiljnog filma i dva sasvim solidno uspjela horora do finalne kataklizme u vidu New Moon Rising koji je komotno mogao da bude lišen bilo kakvog vukodlaka i da bude jednostavno film sa običnim ubicom (takav je doduše i peti dio, ali što se kvaliteta izrade tiče petica je Kum u odnosu na sedmicu). U svim tim različitim djelima vrlo malo toga je dosadno (eventualno dio trećeg i dio sedmog) – naravno, postoji mnogo toga lošeg ali u tom lošem možete da uživate isto kao što uživate u Plan 9 From Outer Space i npr. onim legendarnim scenama kad se sa rezovima smjenjuju dan i noć

Zatim, vrlo je interesantno kako u svakom filmu imate potpuno različito shvatanje vukodlaka od ostalih filmova. Negdje je pun mjesec bitan, negdje je samo dekoracija, negdje (u sedmom dijelu) saznamo da vukodlaku treba tri godine da se potpuno razvije i prvog punog mjeseca nakon te tri godine jadna li je majka svima koji se tu zadese, onda u petom dijelu znamo da «može da bude samo jedan vukodlak», u trećem imamo dvije vrste vukodlaka, marsupilamije i «obične», a svi su valjda nastali kad se duh nekakvog vuka pario sa ženom or something (izvinjavam se što ne znam baš sve sitne detalje, znate nisam imao titlove pri ruci) i tako dalje.

Maske su posebna priča. Frapantno je da u sedam dijelova serijala čija su tematika vukodlaci samo u prvom dijelu imamo prave vukodlake. Stvorenja koja ćete viđati u ostalih šest dijelova liče na sve, samo ne na vukodlake. Osim prvog dijela, ubjedljivo najbolju masku je imao šesti i šteta što su tamo odlučili da vukodlake prikažu relativno blesavo, jer su ostali efekti (i prelazni oblici tokom transformacije) urađeni sjajno.

I konačno, hilarious fakat da je serijal knjiga Urlikanje 1, 2, 3 kreditovan kao izvor za scenario kod svih dijelova počev od četvrtog, a iz prethodnih revijeva je jasno koliko oni imaju veze jedan s drugim. Živo me zanima šta li piše u tim knjigama.

Za kraj ću pokušati da napravim i kvalitativnu top-listu:

Kvalitet:

1.   The Howling
2.   Howling VI: The Freaks
3.   Howling V: The Rebirth
4.   Howling IV: The Original Nightmare
5.   Howling II: Your Sister is a Werewolf
6.   The Howling: New Moon Rising
7.   The Marsupials: The Howling III

Kad bi se u obzir uzimala i zabavnost, sedmica i trojka bi se sasvim sigurno pomjerili sa dna zbog svoje totalne bizarnosti, petica bi takođe bila pri vrhu zbog najkvalitetnije golotinje, šestica bi se malčice srozala zbog ozbiljnosti itd. Takvu listu je prilično gadno napraviti, actually. A sad prestajem da davim, vrijeme je da se ide na spavanje.

(Napomena: Kao što vidite iz datuma, serijal nisam uspio da odgledam do onog planiranog četvrtka, ali nikad nije kasno da se stigne kasno)

Harvi, nisam još stigao da pročitam, ali svaka čast na trudu. Još samo da postaviš zadatak na SLIKOVITOM KVIZU i ja ću biti prezadovoljan.

da, harv, ALI:

1. za film koji se zove (jebeno) URLIKANJE, zvučni efekti u njemu (1. delu) su vrlo loši, mislim, to kvazi-zavijanje je toliko jadno i patetično i elektronsko... uopšte ne zvuči kao nešto što bi izašlo iz živog (pa još krupnog i jezivog) stvora!

2. " Filip (noćna) Mora"? eto, vidiš zašto nikad nećeš pisati za SVETLO U TAMI 3! naime, mora je u II izdanju SVETLA odabran u najelitnije društvo koje se uopšte može zamisliti (a da ne sadrži mene), dakle, kao jedan od najbitnijih novih režisera, itd. ja, naravno, mislim da je to čist debilizam i svedočanstvo nakaradnih kriterijuma pajkićevaca koji, u toj fazi, doživljavaju dno svoje dekadencije... ali, ipak!

3. Sve u svemu, odlično je ovo, i glasam da se smesta očisti od jekavice, prevede na srpski, i objavi u ZNAKU SA KITE!

Ja nemam hrabrosti da uopšte ovo počnem da čitam, ali čestitam Harviju na fantastičnom naporu i, siguran sam, sjajnim tekstovima.

Predlažem Harvu da u istom formatu uradi i pregled serijala PETAK 13-ti...  

Quote from: "Dr Kunac"Predlažem Harvu da u istom formatu uradi i pregled serijala PETAK 13-ti...  

Da, odlichan predlog!!!
Svaka chast, majstore!!! Prikazi su fenomenalni!!!

ma petak 13 i nije tako loš
koliko je svaki film nalik prethodnome
ako se gleda u nizu na kraju se napravi bućkuriš  

Ne znam da li mi je utisak varljiv ili ne, ali reko bi da neki ovde pljuju Moru. Sram da vas bude, čovek koji je režirao A Breed Apart i (naročito) The Beast Within! Režirao je i Pterodactyl Women from Beverly Hills koji nisam gledao ali ne sumnjam da je savršen. Uzgred budi rečeno, evo mi ga ovde DVD Precious Find AKA Space Defender sa Rutgerom Hauerom i Džoan Čen. Radost iskra sve lepote... tra la la la la la-la...

Quote from: "Truba"ma petak 13 i nije tako loš
koliko je svaki film nalik prethodnome
ako se gleda u nizu na kraju se napravi bućkuriš  

Ljubitelj sam Petka trinaestog i planiram da sve filmove iz tog serijala nabavim za svoju kolekciju. Ali u pravu si, ti filmovi su toliko slični da bi se u rivjuima samo mijenjao redni broj filma (osim kod devetog dijela koji je toliko sumanut i nenormalan da ne kontam da li je najbolji film u cijelom serijalu ili nešto najgore što je ikad snimljeno).

Gledao sam samo Breed Apart. Sjećam se full frontal scene kad neka cura (koja je prije toga bila u krevetu sa Rutgerom Hauerom) ustaje bijesna iz kreveta.

Quote from: "Harvester"

Quote from: "Truba"ma petak 13 i nije tako loš
koliko je svaki film nalik prethodnome
ako se gleda u nizu na kraju se napravi bućkuriš  

Ljubitelj sam Petka trinaestog i planiram da sve filmove iz tog serijala nabavim za svoju kolekciju. Ali u pravu si, ti filmovi su toliko slični da bi se u rivjuima samo mijenjao redni broj filma (osim kod devetog dijela koji je toliko sumanut i nenormalan da ne kontam da li je najbolji film u cijelom serijalu ili nešto najgore što je ikad snimljeno).

Onda bar Nightmare on Elm street?
Ti filmovi su dovoljno razlichiti!!!

Ne, ne, nemate pojma! Harvi treba da odradi serijal Children of the Corn! Pustite me sad da uživam u čitanju, stigao sam tek do četvrtog dela.

Leprechaun?
Helrejzer?
Children of the corn?

ima kandidata da nam harvi mjesecima pravi rivjue  

Ma sve ću ja to da revijeviram, samo će sakupljanje filmova da se otegne ko gladna godina.

ja sam nedavno odgledao noć vještica sve dijelove
i trica je najveća glupost koja postoji
sama radnja izaziva smijeh
ostali su podnošljivi    a 4. je najbolja od nastavaka ne računajući organski nastavak dvicu  

Zaboravio sam da spomenem Amityville Horror serijal. Dakle, to i kukuruz.

Petak 13-ti je super serijal - a i nije toliko repetativan koliko se na prvi pogled čini... Ima varijacija koje život čine zanimljivim...

A od dugovečnih serijala tu je i saga o CHUCKY-ju (5 delova)... To je prava stvar!  

A i onaj Leprechaun koji spomenu Truba (6 delova - mada nisam pogledao nijedan). Valja li? Ima li neko? U prvom glumi Jennifer Aniston...

A HELLRAISER? I tu ima sijaset filmova - već sam zaboravio koliko. 7? 8? Trubo? Kazuj!

Eto materijala!

Leprechaun  imam samo prvi dio od 6 (možda 6) i nisam ga gledao a istina je da glumi aninstolopuloska
a helrejzera imam 7 nadam se da imam sve jer ih uskoro planiram gledati kao i 4 Phantasma

može se secirati i
SLEEPAWAY CAMP
pa možda
WISHMASTER
Candyman
CRITTERS
CHILD'S PLAY
Omen
TREMORS

Komi, majstore!    I meni je Noć vještica 4 najbolji nastavak u tom serijalu. Mada mislim da je najgora šestica, bez ikakve sumnje. Trojku nisam gledao, osim nekog malog dijela u sredini, nije izgledala loše.

Pa ima OSAM Helrejzera, tu maj best nolidž. Mislim da čak imam osmi dio negdje.

A šta kažete na serijal SILENT NIGHT, DEADLY NIGHT?

Quote from: "Harvester"Pa ima OSAM Helrejzera, tu maj best nolidž. Mislim da čak imam osmi dio negdje.

A šta kažete na serijal SILENT NIGHT, DEADLY NIGHT?

Dobra ideja. To je neistraženo zlato.

Skinio sam oko 10 epizoda iz 80-te"Werewolf" izgleda super,podseca na atmosferu iz "Howlinga" vukodlaka je radio Rick Baker
http://www.imdb.com/title/tt0092480/#comment
pogledao sam prvu epizodu stvarno je kult serija,jedva cekam ostalo  

Odakle si to skinuo?    U svakom slučaju, spremi prazne diskove, kad dođem u BG eto me po to!  

bice ti spremno kad dodjes u Bg..  

uh dobro je
iskopao sam i osmi nastavak helrejzera u ormaru se sakrio  
bas mi neki dan na um pade silent night deadly night
jedinica je solidan film
davno sam ga gledao ali i sada se sjećam atmosfere i ludila što nije moguće s nekim drugim naslovima koje sam gledao neki dan  

Da nema neko titlove za Howling 2-5? Tražio sma na svim uobičajenim mjestima i nalazio samo titlove za prvi dio. Šesti i sedmi dio nisam uspio ni da nađem.

Sori zbog kašnjenja s odgovorom. Elem, ja sam takođe tražio titlove za nastavke i nisam uspio da pronađem nijedan. Što me navodi na misao da ti titlovi vjerovatno i ne postoje.
Šesti i sedmi dio definitivno imaju na torentima, odnosno bar su bili u vrijeme kad sam pisao one revijeve. Ako su u međuvremenu isparili, dogovorićemo se nekako da ti prebacim.

Quote from: Harvester on 31-07-2007, 13:42:23
Gledao sam samo Breed Apart. Sjećam se full frontal scene kad neka cura (koja je prije toga bila u krevetu sa Rutgerom Hauerom) ustaje bijesna iz kreveta.

Није са Хауером него са Поњерсом Боотхеом, клипане!

Quote from: Black swan on 31-07-2007, 15:01:36
Leprechaun imam samo prvi dio od 6 (možda 6) i nisam ga gledao a istina je da glumi aninstolopuloska
a helrejzera imam 7 nadam se da imam sve jer ih uskoro planiram gledati kao i 4 Phantasma

može se secirati i
SLEEPAWAY CAMP
pa možda
WISHMASTER
Candyman
CRITTERS
CHILD'S PLAY
Omen
TREMORS

Rumpelstilskin se nadovezuje na Leprechaun. Puppet Master imaš desetak nastavaka, pa House najmanje četiri dijela , pa vampirski Subspecies...