ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Potaknut raspravom na jednom drugom topicu, očigledno da današnji filmovi, nakon stripova, inspiraciju sve češće nalaze u računarskim igrama. Razloga ima više, a jedan je taj da forma današnjih igara sve češće liči na film (dok, uzvratno, filmovi od igara često preuzimaju kadriranje). Ovo nije priča o omiljenim igrama (tu bi pisao o Secret of MI), nego prije o tome koje igre bi se mogle najbolje ekranizovati, i ko bi bilo dobro da ih režira.

Kao igru koju bi zaista volio da vidim ekranizovanu izdvojio bi Syberiju (I, ne II). Riječ je o klasičnoj avanturi, sa neobično jakom emotivnom komponentom. Ovo je avantura u kojoj zaplet nije vezan samo za klasično 'uzmi predmet A i iskoristi ga na mjestu B', već o Kejt Voker saznajemo i posredno, iz telefonskih razgovora sa ostalim likovima, kratkim cut scenama u kojima se pokazuje ponašanje njenih kolega i svega ostalog. Misterija na koju Kejt nailazi čini da joj više nade pruža traženje izgubljene Siberije, nego povratak majci, poslu i prijateljima. Praznina života Kejt Voker oduševljava i odlično je dotaknuta kroz furiozno finale u kome se sigurnost potpuno napušta, kako bi se šansa dala izmaštanoj nedođiji koja (možda) postoji u svijetu zaleđene Rusije. Ovo je promjena vizure možda ne toliko izrazita kao u 'Tidelandu', ali svakako prisutna. Snimio bi SAMO prvi dio, gdje bi ostalo otvoreno da li Syberija postoji ili ne (sa poslednjom scenom identičnom iz igre - mislim na voz). Volio bi da režira Jean Pierre Jeunet, koji je u svojim filmovima već imao tanan i emotivan ženski lik (Ameli), kao i mehanizme kojima igra obiluje (u Delikatesu, recimo).

Dalje bi izdvojio HL1, a i HL2, kao što je već napomenuo Harvi, pri čemu bi odnos između njih bio ravan odnosu između Aliena i Aliensa. HL1 bi volio da vidim kao dramu (!) u kojoj bi se lagano gradila tenzija. Izbacio bi silnu pucnjavu (iz FPS igre, zamislite), ali bi naglasak stavio na apsolutnu izolovanost pojedinca u svijetu 'izvrnute čarape', kako to reče King u 'Izmaglici'. U stvari, ekranizacija HL1 bi bila jako bliska ekranizaciji 'Izmaglice' po svom konceptu. Režirala bi mlada verzija Ridlija Skota, ona koja je radila Alien-a. Drugi dio bi bio čista adrenalinska radost, na tragu Kameruna sa mozgom. Ovo zato što Friman nije Rambo, već naučnik koji pokušava da preživi. Nekako treba ostaviti onu radost scene iz igre (HL1, doduše, ali problem je tipičniji za HL2) kada se koriste bombe na odvodu kako bi se otvorio ventilacioni kanal. Dakle, akciono pakovane mozgalice. Možda bi mu u prvoj polovini filmi oduzeo oružje, tako da sve liči na Ripli iz Alien na kub. Pusti snovi, pusti snovi...

Na kraju bi završio sa jednom od meni najdražih igrica ikad - Mystom. Svaki igrač ima trenutak poslije koga ga nervira kad neko napiše igrica, jer, pobogu, to su umjetnička djela. Za mene je taj trenutak bio igranje Mysta. Doslovan Myst bi bio užasno spor film, sa jednim likom, i impresivnim vizuelnim detaljima. Zbog toga bi film morao da bude drastično drugačiji od igre, ali nadam se, sa sličnom atmosferom. Sam trenutak u kome se posredno saznaje o velikoj izdaji i svađi (kao i megalomaniji braće, i suludoj pa čak i perverznoj zloupotrebi tehnologije) bi možda bolje bilo režirati kao prequel. Priča je, sveukupno, odlična i siguran sam da bi neko od ovoga mogao da napravi dobar film. Scenario Alan Ball, režija... Sam Mandes, možda? I bez previše zagonetki, samo odlična priča o izdaji, razočarenju, i potonuću u zaborav.

Vaši favoriti? Pozdrav.

Half-Life smo već spomenuli.

E sad, od mojih favorita:
Jako bih volio da vidim ekranizaciju Harvestera. U pitanju je danas potpuno zaboravljena, ali u suštini suludo-manijakalna horor igra nalik na bućkuriš napravljen od filmova U-Turn, Hostel, Vanilla Sky i sl. (s tim da je igra napravljena prije tih filmova), sa neviđenom količinom treša i bizarnih karaktera, koja bi funkcionisala kao neobičan spoj horora i crne komedije. Ko je igrao, zna o čemu govorim (a i razumije moje divljenje prema toj igri, imajući u vidu moju sklonost ka trešu), a ko nije - ni sto hiljada opisa neće biti dovoljno da se približi ugođaj koji ta igra pruža.
Režiju ovog projekta bih povjerio Piteru Džeksonu (iz najranije faze, kad je još pravio dobre filmove), a scenario bi mogao da napiše opet on, ali u saradnji sa Gilbertom Ostinom, autorom igre (da bi se najbolji momenti prenijeli na film).

Vrlo interesantan poduhvat bi bila i ekranizacija ARKANUMA - u pitanju je FRP sa standardnim fantazijskim likovima (orci, patuljci, vilenjaci i sl.) u fantazijskoj zemlji, ali smještenoj u devetnaesti vijek. Na stranu što je priča nemoguće dobra, uz silne plot twistove kao podtekst se provlače religija, rasizam i mnoooge druge teme, a kad još tome dodate neograničene mogućnosti igranja sa likovima (npr. vilenjak, patuljak i poluork sjedaju u voz da bi došli do nekog grada ili npr. mlaćenje beštija mitraljezom i tome slično).
Za sada tolko od mene, ali javljam se vrlo brzo kasnije.

Tetris.

 Kao u onom vicu, tetris u koncentracionom logoru...

Upravo sam završio Ur-Quan Masters (Open source verzija stare igre Star Control 2). Tu ima dosta materijala za film. Čak se i parodiraju neki elementi SF-a. Slatko sam se smejao dok sam je igrao.

Trebalo bi da započnem The Longest Journey. Pored Syberie jedna od najkvalitetnijih avantura ikad, i svakako dovoljno dobra za film.

A od klasika ne treba zaboraviti ni Blizzardove dragulje, Warcraft i Starcraft. Ne znam koji bih radije gledao.

Treba ekranizovati Packman a u glavnoj ulozi briljirao bi a ko drugi do Dukljanski reprezentativac Nikola Peković.

Quote from: "mac"Upravo sam završio Qu'ran Masters

mmm, ovu igricu bih i ja voleo da vidim ekranizovanu!  

1.Max Payne
2.GTA

Problem sa igrama je sto one mnogo bolje funkcionisu i deluju mnogo pametnije i da kazem, originalnije, dok ih igrate, nego kada ih prebacite u neki drugi medij. Odnosno, kada vec nesto prebacujete u film, onda je potrebno to toliko izmeniti da prosto izgubi char koji je imalo kao igra. Recimo, HL 1 i 2 - verujem da kada bi uradili ono sto je potrebno da ove dve igre postanu filmovi - odnosno, kada bi uneli neka pravila dramaturgije, nove likove, razvoj radnje koji odgovara filmu - verujem dakle, da bi ti filmovi bili nesto sasvim prosecno. To je zato, po mom misljenju, sto same ove igre vec onoliko crpe iz raznoraznih filmova koje smo vec gledali, od Aliena, preko Dawn of the dead (ovde mislim na HL2 koji ima gotovo identican kvalitet fotografije kao ovaj film iz 1979. godine, pa cak i neku vrstu slicnog muzickog skora), do 1984. tako da bi se sada vrsilo nasilno vracanje ka medijumu koji je igru i ispirisao. Zato se bojim da pretvaranje igre u film ne moze samo po sebi biti dobro - plus, iskustvo igranja igre je deset puta intenzivnije nego gledanja filma, tako da se i ta emotivna ostrica ovde otupljuje. Prosto, u filmu postoje elemementi koji vas emotivno kupuju, a u igrama je to nekako apriori - vec ste unutra, i vrlo malo treba nesto da vas emotivno uvuce.

Evo, od igara koje je obozavam, recimo DIABLO, ako ga pretvorite u film, moze da bude u najboljem slucaju samo jedan malo mracniji i odrasliji LOTR. Ili UNDYING Clive Barkera - mogao bi da bude mesavina Indiane Dzonsa (sa glavnim junakom koji je neka vrsta Dilan Dog/Indiana Dzons kombinacije sa pocetka XX veka) i nekakvih Lavkraftovskih i Poovskih prica - ukleta kuca + drevno zlo. BIOSHOCK - ako se zanemari ona rupa u prici, i nelogicnost preokreta, odnosno (SPOJLER) samoubistvo jednog od antagonista (KRAJ SPOJLERA) ima odlican zaplet, ali i on bi morao temeljno da se preradi i "uveze" u pravila filmske dramaturgije. A onda bi verovatno, vec izgubio na lepoti i kvalitetu. Moguce da bi neke igre poput japanskog RPG naslova SHADOW HEARTS moglo biti kvalitetan film, ali bi se ono RPG napredovanje karaktera na filmu dozivelo, verovatno, kao da je rec o Digimonima.

Dakle, mislim da ne postoji nacin da se odlicna igra pretvori u odlican film, odnosno, postoji ali je rezultat toliko razlicit od igre da nas igrace dovodi u situaciju da nas jendosstavno nije briga... A i Alyx vance je u HL 2 jedinstvena i niko, ponavljam, NIKO, ne moze da se priblizi lepoti i duhovnosti ove virtuelne osobe.

Pa dobro, jasno je da film ne može da ponudi IDENTIČNO iskustvo (predivan osjećaj kad sredite nekog Glavonju s kojim ste se patili deset dana ili npr. kad u Doomu 3 sačekate Impa sa motornom testerom i onda ga presiječete napola, to je nešto što je rezervisano isključivo za igre) kao igra, ali mislim da je sasvim moguće napraviti odličan film koji bi dovoljno ličio na igru. Npr., kod već pomenutog Half-Lifea epski osjećaj da ste u centru velike borbe ne bi u cijelosti mogao da se prenese na ekran (samim tim što niste sudionik u događajima nego samo posmatrač), ali bi pametnim kadriranjem (kao u već pomenutim scenama iz Hosta i Children of Men) moglo da se dođe do sasvim solidne aproksimacije toga.

Naravno, neke su igre zahvalnije za ekranizaciju od drugih. Mislim da su tu avanture u prednosti nad ostalim tipovima igara (mada, interesantno, od svih ekranizovanih igara najmanje je avantura) jer već imaju razvijenu priču, a osjećaj uvučenosti u događaje je manji nego kod FPS igara zbog pogleda koji je (generalno) u trećem licu. Teže je ekranizovati FPS igre zbog njihovog (u opštem slučaju) usamljeničkog karaktera (Doom 3 je najbolji primjer, kao donekle i prvi Half-Life), tako da bi u filmu morali da se uvedu dodatni likovi, što bi narušilo atmosferu u kojoj je upravo poenta u usamljenosti. Half-Life 2 je s te strane drukčiji, jer Frimen malo-malo pa ima nekog sajdkika sa sobom, bilo da se radi o Alyx ili nekom drugom borcu za slobodu, a bogme i često je na raznim "čekpointima" gdje dobija informacije o daljim misijama.

Naravno, opet sam zaboravio da spomenem dvije predivne igre:
ALONE IN THE DARK i SHADOW OF THE COMET - fenomenalne lavkraftovske avanture (prva je, doduše, već ekranizovana, ali to je bila smijurija koja ne samo da nema veze sa igrom (osim imena glavnog junaka) nego je i totalan krš kao film).

DIABLO!

Naravno sa likovima iz Diablo2"LoD

Miiiiisliiiiiiiiiiim,tamo sve imaju,kompletan dizajn,samo da upale kamere i odaberu glumce....
a i ne moraju,moze i 3D karakteri,svejedno bi bilo NAJ!

Ni jednu. U igrama je bitno jedno, u filmovima drugo. Teško mi je da se setim ijedne igre koja bi bila bolja kao film.

Heh, da se ti pitaš, Pol Anderson i Uve Bol bi pocrkali od gladi  

paaa,nekako ajd ...

za Andersona....svaricemo....
ali za uve bola,,,

Voleo bih da sam mu licni telohranitelj....makar par sekundi....

Quote from: "SVAROG"Voleo bih da sam mu licni telohranitelj....makar par sekundi....

svaroge, telo-hranitelj ne znači 'onaj koji (tuđim) telom hrani ribe'!!!

Čujem li ja to neke uvijene pretnje Uvetu Boletu? Misim, šo se men tiče, Pol Anderson može da crkne i ovoga trena, ali će Uve u slučaju gladi u mojoj kući uvek imati topli obrok. Čoveku koga lejmeri... pardon, gejmeri iz dna duše mrze zato što im, navodno, skrnavi igrice treba još za života podići spomenik. Ma, dva spomenika! Uveta za doživotnog predsednika Srbije i Bolivije!

Mislim da je problem više u tome što snima loše filmove. Primera radi, ja Blood Rayne ne smatram svetinjom (čak ni dobrom igrom (za ono namerno 'igrice' ćemo jš da se narazgovaramo uz neko piće')) ali taj film je očajan.

Quote from: "Meho Krljic"Mislim da je problem više u tome što snima loše filmove. Primera radi, ja Blood Rayne ne smatram svetinjom (čak ni dobrom igrom (za ono namerno 'igrice' ćemo jš da se narazgovaramo uz neko piće')) ali taj film je očajan.

What? Pa to mu je jedan od najboljih filmova!    

(Inače, pojavio se i BloodRayne 2, ne znam ko je režirao, ali vrlo brzo ću da ga pogledam.)

Quote from: "Harvester"
What? Pa to mu je jedan od najboljih filmova!    

Maj point egzekli.

Quote from: "Meho Krljic"(za ono namerno 'igrice' ćemo jš da se narazgovaramo uz neko piće'))

Častićeš me kaustičnom sodom?  

Bilo kako bilo, Postal je jedini film koji sa nestrpljenjem očekujem i osećam da je remek-delo. Kad smo već kod toga, valja li ta igr..a? To jest, hoće li se svideti čoveku koji uključuje samo MAME i to one iz sedamdesetih i prve polovine osamdesetih. Ipak, nekako mi se čini da bi Postal mogao da mi se dopadne.

Uve je imao zanimljive filmove i pre gejming faze. Pornografija, serijski ubica, silovanje retardirane maloletnice i slične divote.

Uve je car, nevezano za svoje filmove. Neko koga toliko ljudi širom svijeta mrzi i želi mu smrt ne može da bude nesimpatičan  

I ja mnogo očekujem od Postala, mada igru nisam igrao, ali oko nje se svojevremeno digla velika prašina zbog brutalnog besmislenog nasilja. My kinda thing.

Quote from: "Harvester"Uve je car, nevezano za svoje filmove. Neko koga toliko ljudi širom svijeta mrzi i želi mu smrt ne može da bude nesimpatičan  

A i umlatio je svoje kritičare! Baš sam pre neki dan čitao rivjue Postala i In the Name of the King i, čitajući čuđenja kako su ta dva filma dobra, palo mi je nešto na pamet.

Uve sve radi namerno. Zajebavao je gejmere "lošim" (svaki znak navoda je nameran) filmovima, izazvao kritičare, umlatio ih, a sada je završio sa tom fazom i počeo da snima sjajna ostvarenja. Verovatno će za koju godinu odlučiti da snimi neku svoju Šindlerovu listu, pa ću prvi put posle 10-12 godina da gledam dodelu Oskara.

Postal, igra je loša i ja se na tvom mestu ne bih trudio. Čak ni ja je nisamodigrao a ja sam poznat po tome što igram svakakvo smeće. Film mi ipak deluje zanimljivo. Mislim, Uwe je težak hack, ali Postal deluje kao da bi mogao da bude propisan treš. S druge strane, ne pomaže to što je Uwe navalio da dokaže da je to bogznakako duboka satira i dobro napravljen film. Pročitati ovaj telefnoski intervju koji je (na sopstveno insistiranje) dao za Wired nakon što je Postal u njihovom blogu bio prilično popljuvan:

http://blog.wired.com/games/2007/08/uwe-boll-interv.html

Obavezno pročitati i prethodne događaje koji su linkovani u prvom pasusu teksta. Boll ovde tvrdi da je Postal dobar film jer je on profesionalac i da je koristio profi ekipu. Recimo, ovde on veli da je Postal apsolutno po 'A standardima Holivuda' i da je koristio istu ekipu kao 'I, Robot', ne sličnu, dodaje on, nego istu. Problem je u tome što ja zaista mislim da je on vrlo slab režiser i da čak i laici poput mene to lako vide. Dakle, nije stvar u jeftinoj produkciji nego u nedostatku skillova...

Što se tiče boks-meča protiv kritičara, priznajem da me je to razgalilo, ali ovde treba imati par stvari na umu:

1) Boll je bivši bokser

2) Birao je samo protivnike koji su ili manji od njega ili su neki mlitavci kao ona ekipa sa Something Awful. Recimo, Seanbaby (www.seanbaby.com) se prijavio ali ga je Boll ignorisao jer je Seanbaby u top formi i godinama se bavi kikboksom... Tako da, Boll je samo eksploatator rupe u nemačkim zakonima i ima velika usta jer mi se sviđa da pravi famu o sebi...

Realno, Bol nije bog-zna-kakav režiser, ali nije ni Majkl Bej, pa vidi šta sve snima i skrnavi. Štaviše, u Boletovim filmovima ja (doduše, pasionirani sam ljubitelj treša pa sve ovo treba uzeti za dozom rezerve) vidim mnogo simpatičnih momenata, što (za mene) kod Beja, Andersona i režisera pompeznih blokbastera nema ni u tragovima, ne pamtim ni njihova imena, kao ni nazive tih... filmova.

Poznato mi je sve u vezi sa boks-mečom i baš te okolnosti koje si naveo još više doprinose zabavnosti cele situacije i mada sam se (naravno) šalio da će odsad Bol snimati suva remek-dela, ne mogu da se otmem utisku da on u svom samoreklamerstvu počinje da biva sve ekstremniji i domišljatiji, pa je samim tim (meni bar) i daleko najzanimljiviji. Mislim, koga više boli kurac da li će se neki skorojević na tamo nekoj dodeli nagrada zahvaljivati majci, tetki i kućnim ljubimcima, puštati suze folirantice i debilno se osmehivati? Dajte bre čoveka koji će pesnicama da ubedi kritičare da filmovi valjaju!    I to one najslabije, naravno, kad bi još bili u invalidskim kolicima... pa TO je Bol! Ono što snima po filmovima... on je bre takav STVARNO. Iskreno do jaja, u fulu, što bi reko Sin Čovečiji. I uopšte me ne bi čudilo da on u jednom trenutku snimi nešto što misli da je materijal za Oskara, pa će posle da kuka da ga niko ne shvata i da protiv njega postoji internet-zavera. Pitaj boga kakav li će publicity stunt tad da smisli, kad je već ispucao ovo sa boksom.

I još nešto. Nisu Boletovi filmovi toliko loši koliko ih prati fama, a famu su napravili lejmeri, pardon - gejmeri. Da Bol snima svoje hakovane trešiće po "originalnim scenarijima", uveren sam da bi situacija bila drugačija. Ovako svaki kržljavac pišti iz svoje jazbine zato što mu je neki Švaba nacističkim zlatom, rupom u nemačkim zakonima (koja je zapušena još pre godinu ili dve, ali nema veze) ili misterioznim novcem mrzitelja igrica - upropastio omiljenu igricu i doveo je na zao glas. Uh, ne gine mi kaustična soda. Baš kao što reče Harvi, niko ko je toliko omražen ne može a da ne bude simpatičan.

Sad ću da pročitam tekst koji si linkovao , ali u startu se slažem sa konstatacijom da Bol nije novi Ed Vud, to sam spominjao i na Kriplovom ćošku. Mada imaju jedno zajedničko, a to je strast sa kojom snimaju svoje smeće i iskreno misle da to valja. Doduše, Vuda možemo da gledamo sa vremenske distance, njegov opus je takav kakav je i on je svakako pred kraj snimao filmove sa jasnom predstavom o tome koliko oni zaista vrede. Dakle, mislim na njegove početke. Moje je predviđanje da će Uve vremenom ostati upamćen kao klovn koga svi vole da mrze, njegova priča neće biti tragična kao Vudova. Eto. Raspisah se.

Ma, sigurno neće to biti priča sa tragičnim raspletom jer, za razliku od Vuda, Bol prilično solidno profitira svojim filmovima. No, meni je potpuno genijalno kako taj čovek svoje objektivno vrlo slabe uradke brani kao da su visokosofisticirana umetnička dela. Osećam da ga boli uvo za njih, ali da želi da muti vodu do besvesti, i da tera Internet na talasanje. Što nije rđavo...

QuoteOsećam da ga boli uvo za njih, ali da želi da muti vodu do besvesti, i da tera Internet na talasanje. Što nije rđavo...

Upravo. Iako, kao što rekoh, Bolove filmove volim da gledam, on je bitniji kao pojava. On je nešto slično Johnu McEnroeu koji je u svijetu tenisa bio crna ovca - neko ko tokom meča psuje na sav glas, naziva sudiju kretenom i tome slično. I da se nadovežem na ovo što reče John - Ko je simpatičniji: Uve Bol sa svim svojim gore opisanim piruetama i arabeskama ili npr. neki tamo mrljavi Džejmi Foksks koji dobije Oskara i rascmizdri se pred čitavom dvoranom, pa se patetičnim glasom zahvaljuje svojoj odavno pokojnoj babi, strini ili šta li već, a publika uzdiše? Mislim fuj.

Evo moje razrađenije teze na zadatu temu:

http://cvecezla.mojblog.co.yu/permalink.aspx?id=114609

imajući u vidu da se bavi strašno nezanimljivom i, čak, dosadnom temom, ovo je zapravo prilično pronicljiv text.
istina, nije teško biti pronicljiv kad analiziraš nešto toliko prosto, ali ipak... text je bolji nego što tema (i oni koji bi se za nju zanimali) zaslužuju.

Pa, mislim da Meho pogadja u sustinu i da je potpuno u pravu... Jedini problem texta je sto si DODJAVOLA SPOJLOVAO Shin Megami Tensei koji sam nameravao da igram!!!!

Ma, neće ti to uopšte pokvariti igranje, pošto, kako već rekoh, tu narativa ima bukvalno na kašičicu, ma šta na kašičicu - na pipetu, a lepota igre je u dandžn krolingu i konstantno dobroj borbi. A ovo je ionako prvi deo od dva. Znači, ostaje mi još između trideset i pedeset sati da otvorim priču do kraja, tako da je ovaj spojler, zapravo u prvoj polovini priče...

   Inače, Ghoul je pročitao tekst na temu koja ga uošpšte ne interesuje jer sam ga na to navukao jednim podlim trikom. Kojim? E, pa moraćete to da otkrijete sami      

Svaka cast...
Ja ipak mislim da mogu da ubodu jedan deo publike...mene!

Evo ,ja nisam nikada igrao ni Doom ni Tomb Raidera,pa mi se filmovi svidjaju....
A i Rezident evil ...mi se svidja...

Mislim,jes da nije to to,ali ovi gorenavedeni su ok...

naravno da pasionirani igraci nece da priznaju,ali za ovakve kao sto sam ja,ovo pije vodu...

D&D i Bloodrayne su za plakanje,ubiboze...

Mislim,pokusajte da snimite Heroes of M&M....
ne danas ni sa ovim tehnologijama...

Kako se niko do sada nije setio ekranizacije Prince of Persia?
http://www.imdb.com/title/tt0473075/

Quoteimajući u vidu da se bavi strašno nezanimljivom i, čak, dosadnom temom

             

Btw, tekst jeste lijepo napisan, ali ja ipak nisam saglasan sa generalnom idejom i nastojaću ovih dana da to detaljnije obrazložim.

Quote from: "SRX"Kako se niko do sada nije setio ekranizacije Prince of Persia?
http://www.imdb.com/title/tt0473075/

E jebiga, rešili da mi ogade omiljeni serijal video igara. Princa od Persije držim i kao temu na mobilnom telefonu.

Napraviti dobru igru po dobrom filmu je izuzetno teško, kao i napraviti dobar film po dobroj igri. Film i igre su dve veoma različite stvari. Kombinacije dobar film - dobra igra su veoma retke i mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Meni trenutno na pamet padaju jedino City of lost children i donekle Chronicles of Ridick.

Recimo Resident Evil igre imaju veoma slabu priču sa zapletima kao iz filmova šlj produkcije. Ipak, i takav zaplet je sasvim dovoljan za video igru i ja lično gotivim Resident Evil serijal. Bolje priča nije ni potrebna kada imaš takvo jedno imerzivno iskustvo. U filmu međutim se posmatrač ne poistovećuje toliko sa likovima na ekranu, već ostaje na distanci, pa je potrebno daleko više truda uvući ga u radnju.

Ali, mislim da Prince of Persia ima dovoljno dobru priču za jedan kvalitetan film... Barem ja tako mislim. Davno sam igrao to.
Mislim da ti neće ogaditi. Mislim da će biti super.

hm...

Heh, ljudi se zalete u Gamespotova cheda tipa Dark Cloud 2 i Final Fantasy, i onda zanemare Atlusove SMT igre koje su po  meni malo zrelije po prici i sistem mi odgovara, znaci npr u Nocturne biras sam, hoces li jaci Strength, jaci agility, kao u Personi 1.

Ja sam zavrsio Personu 1, za koju treba FAQ u dijalozima ako hoces good end i jedno 70 sati igre s tim da sam poslednji dungeon uradio na srecu, Personu 2 za koju ne treba FAQ bar po meni, i SMT Nocturne. Zaista, SMT Nocturne ima pricu koja je malo po malo ali su nivoi dizajnirani za Old School freakove koji su poceli sa Bards Tale i Eye of Beholder, nema lepih FMVova i kliseiziranih karaktera.

SMT Digital Devil ne znam kakav je, ali je definitivno u planu posle Persone 3 pa pitajte bolje Mehmeta.

Evo , ja glasam da se ekranizuje Shadow Hearts 1 za PS2, koji niko ne zna. Ili na primer, moze i Katamari Damacy, to bi bio opichen anime kad bi bio...e a moze i DEUS EX sa PCja, u nekom Cyberpunk William Gibson okruzenju!!! A tek Fallout!!!

Quote from: "Alexdelarge"1.Max Payne
2.GTA

Mark Valberg kao Maks Pejn

Američki glumac Mark Valberg biće junak filma "Maks Pejn", adaptacije popularne video igre čije će snimanje početi sledeće godine, piše na sajtu lista "Varajeti".

U filmu koji će režirati Džon Mur, Valberg će igrati policajca koga proganja tragičan gubitak porodice i koji ne haje za pravila tokom istrage serije misterioznih ubistava. Scenario za film, čiji će distributer biti "Tventiet senčeri foks", napisao je Bo Torn.

Valberg će taj film snimiti po okončanju rada na filmu "The Lovely Bones" u režiji Pitera Džeksona.

Glumac je nedavno završio snimanje filma "The Happening" Najta Šjamalana, koji će u bioskope stići na leto 2008. godine.

Lepo.
Uvek sam zamišljao Maks Pejn film sličan onome što je Rodrigez kasnije uradio sa Sin Sitijem. Baš me interesuje kako će Mur to zamisliti. Ali ne slutim dobro.
A ni Valberg mi nešto ne leži za tu ulogu.

Edit: Precrtati ono Lepo. s početka.

sećam se kad smo radili research o pravima za ekranizaciju, to je znači početak godine, da je neverovatan broj video igara već kupljen, i da za mnoge postoje scenariji, ali kolivud vazda nešto čeka, ko što se uvek čeka i sastanči, a maks pejn je tada bio najavljivan za 2008-u... sad, izgleda kako je odložen na duži period, pa mi se čini da tamo još veruju da će  adaptiranje igrica i stripića biti glavna fora u kraju.

ja sam pasiorani igrač Makse i dan-danas, i ova vest sa ovakvom postavkom mi ne miriše baš na nešto dobro...


Mark Wahlberg Brings the 'Payne'

Posted Nov 9th 2007 11:32AM by Jessica Barnes
Filed under: Action, Casting, 20th Century Fox, Newsstand, Games and Game Movies
Variety reports that Mark Wahlberg has signed for the lead in the big-screen adaptation of Max Payne. The 3rd person shooter game was released by Rockstar Games (makers of Manhunt and Grand Theft Auto Series) back in 2001. The story centered on Max Payne, an embittered cop from Hell's Kitchen who comes home one day to find his wife and baby daughter have been murdered by junkies. Now undercover in the DEA, Max is given up to the mob all the while, uncovering a government conspiracy surrounding a designer drug called Valkyr. The game spawned two sequels and Fox had purchased the screen rights back in 2003.

John Moore has already been slated to direct the Beau Thorne script (Moore is also behind the vampire zombie flick Virulents that Scott told us about a few months ago). Some changes have taken place with the story; they kept the dead family, but it seems like the conspiracy angle has been tossed. Now, the story is about a cop (Wahlberg) with, "little regard for rules as he investigates a series of mysterious murders. He finds himself up against an adversary bent on destroying Max and the streets he protects".

Producer Scott Faye told IGN back in July that, "I think this is a real actor's part because although the story will have action and intrigue, at its core it's a story about a man who loses everything in life that's dear to him" -- so I can only assume that Faye is convinced that Wahlberg is the man for the job -- if nothing else, he does have the sneer down pat. Wahlberg recently replaced Ryan Gosling in Peter Jackson's The Lovely Bones and will start work on Payne as soon as Bones has been completed. Max Payne is tentatively scheduled to start shooting early next year and head for theaters in 2010.

Max Payne, From Video to Silver Screen

At the end of a long day working in Hell's Kitchen, N.Y.P.D. detective Max Payne returns to find his home being ransacked by armed junkies. High on a new designer drug called Valkyr, they open fire on the cop, who stumbles over the dead bodies of his wife and newborn daughter. Killing the murderers doesn't quench Payne's thirst for revenge, and he sets out to find the sources of Valkyr and make them pay.

It sounds like the setup for a movie—and it is, now. Max Payne will be released in 2009, courtesy of 20th Century Fox, with Mark Wahlberg in the starring role. But the story didn't start as a screenplay; it debuted seven years ago as the plot of a videogame and spawned two interactive sequels before making it to movie theaters.

Since its earliest days, the videogame industry has been enamored of Hollywood, and with turning big-screen stories into interactive worlds—with a range of success. Atari's E.T. game is said to have ushered in the videogame industry crash of 1983, but blockbuster franchises have come out of Harry Potter, Shrek, and Lord of the Rings. More recently, Hollywood has been mining videogames (and their huge male fan base) for box office gold. The results have been just as mixed.

Few games have translated well to film," says Michael Pachter, videogame analyst for Wedbush Morgan Securities, in New York. "Doom was a flop, as were the second Mortal Kombat and Super Mario Bros. movies. Resident Evil has done well, as have the Lara Croft films, so I'd say it's hit and miss."

Now, some of the people behind Max Payne are trying to change that. In June 2007, Hollywood producer Scott Faye, owner of Depth Entertainment; Scott Miller, also head of game developer 3D Realms; and Jim Perkins, former C.E.O. of game developer-publisher Arush Entertainment, formed Radar Group. Rather than creating a game, then licensing it as a film, or vice versa, Radar will cultivate story lines—"storyverses" in company parlance—that transcend any one medium, whether linear or interactive. From there, they can spin out movies, videogames, comic books, and anything else that might emerge.

I think that because we're starting at the outset, both cultures will have an incredibly solid foundation for an ongoing evergreen franchise," says Faye.

In addition to Max Payne, Perkins and Miller have helped develop highly successful game franchises including Duke Nukem, Prey, Doom, Blood, and Shadow Warrior. Together, their games have sold more than 35 million units globally. The pair have also founded, expanded, and sold three successful publishing companies—Arush Entertainment, to a foreign-distribution company in 2004; Gathering of Developers, to Take-Two Interactive in 2000; and FormGen, to GT Interactive in 1996—generating a combined $1.5 billion.

They've invested some of those proceeds into Radar, which has three games in development: Earth No More, an environmental-disaster action story; Prey 2, an alien-invasion game with a Native American protagonist; and Incarnate, a horror story in which evil must be hunted down and imprisoned (and whose concept came from Hollywood screenwriter Frank Hannah, who wrote The Cooler).

Usually, a movie based on a game gets green-lit only after the game has been released and built an audience. But Depth Entertainment is already shopping Radar's stories around to studios—even though the games are still a few years away from hitting shelves. Merchandising and expanding an intellectual property from the get-go has been a long-standing Hollywood strategy, but the concept is still new in the game business, where all the focus generally remains on creating the game.

The typical game developer turns to a publisher to cover the costs of producing a game and subsequently surrenders ownership of that property. Once the game recoups the publisher's loan, the developer begins to earn royalties. Radar is instead taking original ideas, partnering each with a game developer—it will work only with independent shops like Human Head Studios and Recoil Games—and then cutting distribution deals with publishers. The startup is working with retained adviser Gallipo Group, a new videogame venture-capital company, and expects to have $90 million in funding by this May.

By 2011, Radar plans on releasing three or four games per year, with eight to 12 projects in development at any one time. The franchises are expected to launch on PC, Xbox 360, and PlayStation 3 platforms and gradually expand to Wii, Nintendo DS, and PSP.

One thing the company principals won't ever do is license a Hollywood property. They'll leave that task to companies like Brash Entertainment, which is sinking all of its funding into movie properties like Saw, Speed Racer, and Space Chimps. Miller believes that's a doomed enterprise. But without a Hollywood association to fall back on, Radar's games will have to be stellar to win over fans.

Coming soon to a theater near you? If the story's good enough, yes.

Wired.com

Zaplakaću od muke...

ovo je max payne.
marky mark moze da bude sincic nekog uvodnog budze. sto rece bil hiks, "...his pants kept falling around his ankles and he couldn't run away...he's hopping along, i crossbow him right in the abs..."
maks nema samostrel ali tu je head-abs-groin-ass dual beretta-molotov cocktail kombo

Nisam siguran da bi take Two, koji drže trejdmark na Maxa Paynea tako lako ovo dopustili, ali lepo, prijatan wishful thinking.

Nego, mene više potresa što će ona mala iz That's 70s da igra Monu....

Ma svaka cast za sve te ribe i igre,
ali ako nesto treba ekranizovati to je onda definitivno
STARCRAFT!!!
Mada svaka dosad odgledana sekvenca animacija iz tih igara prosto natera coveka da se uplasi pri pomisli ekranizacije takvog cuda!

A mozda je i slatko zato sto je dato na kasicicu....

cela tegla bi verovatno bila divan povod za kenjazu...

Heh... ne izgleda mala loše...

A što se tiče ekranizacije Starcrafta, pa zar se to nije zvalo Starship Troopers???

Ne huli,Mehmete...

Meho, ti si car.  

A sada obrazloženje: onaj tvoj tekst je ubedljivo najbolje promišljen članak koji sam ikada imao prilike da vidim na srpskom jeziku. Utisak je pojačan time što znam da nisi insider u industriji video igara i baviš se njima samo kao fan (neću reći igrač, pošto pisati o igrama koje niste igrali je malo... blesavo, da budem fin).
I ne, ova tema zaslužuje više nego što većina ljudi misli. Ovde još većina ljudi govori o igricama. U kulturnom svetu postoje naučne knjige o njima. Sećam se mnogih teorija još iz vremena dok sam bio pretplaćen na engleski Edge, najozbiljniji časopis o video igrama koji je ikad izlazio (Next Generation u Americi). Rasprave naratologa i ludologa... Ova druga struja inače tvrdi da igre ne treba tumačiti preko narativnih mehanizama već da one imaju svoja pravila i svoju terminologiju. Prostor, ne samo fizički, već kao celina svih mogućnosti kojima igrač raspolaže je najbitniji za igre. A to je neprevodivo u drugi medij. Mada filmski producenti ne misle tako još od Super Mario Brothers-a. Možda je ova tema trebala da ima naslov "koji setting iz igara biste voleli da vidite na filmu"?
Mogao bih još štošta da kažem na ovu temu, ali nisam siguran da vas baš toliko zanima. Uzgred, verovatno najbolja priča iz nekog japanskog RPG-a ikada je rezultirala verovatno najgorom animom ikada: Azel Panzer Dragoon.

Istina, ako pokusamo da ekranizujemo igru, ucinice nam se da ona, za razliku od knjige moze ponuditi vise mogucnosti odvijanja (krajevi mogu biti razliciti). Medjutim, igranje (jedno igranje igre, od pocetka do kraja) je identicno toku knjige/filma/stripa – naime, kada zavrsimo igru i pogledamo unazad vidimo da je uprkos mogucnostima koje nudi mnostvo izbora, nase igranje stvorilo jasno odredjenu pricu. I tada se moramo zapisati koliki smo poticaj maste, razmisljanja dobili; sta nam je prica tog dela ponudila?
Pisac je pri pisanju knjige (ne poredim ga sa igracem, naravno, jer ono sto sada nabrajam jasno podvlaci ociglednu razliku izmedju toka price knjige, stvaranja iste i [nekih] igara) imao mnogo (vise!) izbora da pricu i likove odvede u pravcu koji zeli, ali kada je zavrsio knjigu, prica je dobila jasan oblik. Za novu pricu (u ovom tumacenju, ili bolje receno - staru pricu sa novim izborima), moze napisati novu knjigu (mada, kada bi sledili ovu bukvalnost, to bi pre bilo ponovno izvodjenje stare, sto uglavnom nema smisla) dok igrac moze zapoceti novo igranje iste igre i mislim da je na tom nivou jasno zasto tema ne bi trebalo da ima naslov "koji setting iz igara biste voleli da vidite na filmu" premda samo prenosenje koriscenje postavke  i unapredjenje price uopste nije losa ideja. Uzgred, secam se onih knjiga sa vise izbora, zabavnih ali podredjenih upravo tom efektu.
Uzmite i zavrsite ARCANUM jednom, zapisujte dogadjaje, izbore, dijaloge, a zatim to komotno prenesite u film, naravno (i ocigledno) uz odgovarajuca tehnicka prilagodjavanja drugacije umetnosti (montaze scena i dijaloga, verovatne promene izometrijske perspektive itd). Voila! A opet, i od najbanalnijih tabacina se moze napraviti podjednako banalan ali kvalitetan akcioni film.  Mislim da je ispravnije "slobodu izbora" koju neke igre nude, single ili multiplayer treba pre opisati kao kompleksnost price - sve ono cega je pomenuti pisac bio svestan pisuci knjigu, a sto naprosto u toj umetnosti nije bilo nuzno izvesti, vec je bio bitan najbolji izbor konacnog efekta - dakle mogucnost njenog razvitka i isprobavanje raznoraznih staza i bogaza, a da je neumitni razvoj iste koji nastaje prilikom svakog igranja sasvim prevodiv u film, o cemu prvenstveno i govorim(o). Kopola bi mogao blagosloviti GODFATHER REVISITED u kome Soni prezivljava atentat, Fredo postaje dominantna figura, Kum umire u bolnici a Majkl ostatak zivota provodi kao poremeceni invalid s plasticnom vilicom buduci da mu lom nije valjano tretiran...itd. Drugo igranje: (s) Kum(om). Naravno, disclaimer: niposto bukvalno ne poredim film sa igricom, igru sa knjigom, knjigu sa filmom i svestan sam lako uocljivih razloga za to; zahteva se drugaciji nivo interakcije, dozivljaja; nacin stvaranja. No mislim da se na nivou bitnom za nasu pricu moze prihvatiti, da se interakcija kroz koju se stvori dozivljaj, prica koja se odvije prilikom igranja moze preneti na film bez da time bude istinski ogranicena,  zbog cega i pisem protiv teza koje drzim neodrzivim.
S Mehom sam, nesvestan postojanja ove teme, ovde komentarisao njegov tekst, uglavnom se slazuci, doduse s prilicno zbrdozdolnim pristupom .
Uprosceno, tvrdim da do sada nije bilo remek-dela po igrama u drugim umetnostima zato sto se toga nisu poduhvatili ozbiljni autori (sto je donekle razocaravajuce) + da je igracka industrija nepobitni mainstream.
Kod prepucavanja ludologa i naratologa po svoj prilici treba imati eklekticki pristup, zbog iskljucivih nebuloza koje prste u pokusajima da se obezbede sinekure na novoj akademskoj teritoriji.
Zbog takvog vidjenja te rasprave sa moje strane, a i zbog toga sto nemam preveliku zelju da uporedjujem  akademska prepucavanja  ovde, tupim makazama grubo cu iseci ponesto s vrlo dobrog vikipedijinog unosa

Ludolog navodi vidjenje postavki svojih protivnika s druge strane spektra:

QuoteThere are some standard arguments that usually are used to claim that games are narratives, as in the explanation from Jesper Juul:
•   Everything is narrative
•   Most gamers use narratives as introductions and backstories
•   Games share certain elements with narratives

Zatim odgovara na iste:

Quote
Jesper Juul's arguments for looking at games as non-narrative, or as a ludologist:
•   Games are not a part of the media landscape of movies, novels, theater etc.
•   Game time is different from narrative time
•   The relationship between the reader/viewer and the story world is different from the relation between the player and the game world

nakon toga, tip sa MIT-a pokusava da tome pristupi eklekticki:

Quote
Henry Jenkins attempts to find a compromise between ludology and narratology with the following points:
•   Not all games tell stories
•   Many games have narrative ambitions
•   An analysis of storytelling in games can be done in more than one way
•   The gaming experience can never be reduced to the experience of a story
•   If games tell stories, it is unlikely that they do so in the same manner as other media

Dakle, samim koriscenjem "not all", "many" vidi se svestan odmak od iskljucivosti, a "never" koristi samo da bi podvukao odlike, igre kao posebnu sferu, zbog cega i ne potpadaju pod npr filmove (ali od njih nisu beznadezno udaljene). Barem bih ja rekao da je sasvim moguce izvuci celinu, a ne samo postavku i prilagoditi je filmu, stripu itd.
Naveo bih da se prica moze pricati bez teksta, bez izgovorenog, prostim (ali slozenim) poticajem maste tako da ne treba slepo odvajati napisano od odigranog. Ogromna vecina igara je zaista plitka, bezidejna (sto nekad mesaju s jednostavnoscu), beskrajno zatupljena ali daleko od toga da je to neuobicajeno za industrije mainstream sfere. Drugim recima, gradjenju teorije igara je nuzno prici eklekticki da ne bi lutali po ekstremima/gadjali se terminima, tim pre sto su prilicno podlozne mutaciji . Shvatam da je odredjena rigidnost (valjani ekstrakt proizasao iz sagledavanja neodrzivih tvrdnji) potrebna da bi se smanjilo vrdanje. I sam narativ je termin koji se moze eksploatisati na suprotstavljene nacine u takvoj raspravi.
Nezavisno od okostale debate ludolozi vs naratolozi, mozemo itekako prosiriti ovu temu kroz sagledavanja igara iz socioloske, tehnoloske, ekonomske (MMOG),  humanisticke vizure; probleme identiteta, otudjenosti, save the children histerije; baviti se interaktivnoscu,  navoditi sasvim moguce scenarije mutacije igara u vrlo invazivne medijske oblike (a za to su veoma pogodne buduci da jasu na talasu tehnoloskog razvoja) prema kojima danasnja propaganda kojom neke vrve deluje detinjasto.
Nacin pristupa stvaranju igre, filma, knjige, stripa, slike...ocigledno je razlicit; dozivljaj koji nude (ako su zaista umetnicka dela) pokrece se drugacijim mehanizmima, ali nacini da se ti mehanizmi podmazu uljem price i pristupa koji omogucava smisleno uklapanje tockica i srafova postoje.
Doduse, pitanje teme je jasno, a broj naslova pogolem, hvala dobrom Isusu.