ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Actually, poštenije bi bilo kad bi se subjekat i objekat u gornjem naslovu zamijenili, ali dobro, da ne cjepidlačimo. Elem, u narednom tekstu pokušaću da dam relativno vjerodostojan izvještaj o mom boravku u pomenutoj prijateljskoj životinji, pardon, zemlji. Izvještaj će da bude bez suvišnog davljenja, ali sa dosta ciničnih i preuveličanih komentara, kao i pokojom slikom.

Na Ghoulovu preporuku, ovo će da bude priča u nastavcima, da bismo održali tenziju (a i svakako nisam još sve napisao). Krećemo od samoga početka...

Dan 1: BL – Beograd

Priču počinjemo sa danom polaska u Beograd. Dan ranije javljeno nam (nama, as in mojoj djevojci Branki i meni) je da avijon za Tursku kreće u rano jutro (6 sati!) u srijedu 23. jula sa beograckog aerodroma. Kako zbog čekiranja i drugih budalaština treba stići bar dva sata ranije, znači da smo morali da budemo na ajerodromu negdje oko 4. Iz ovdašnje banjalučke agencije preko koje smo sve uplatili rezervisali su nam mjesta u busu koji je kretao u 5 popodne, što će reći da nam je očekivano vrijeme stizanja u BG bilo negdje oko 11 uveče. Unaprijed smo se veselili faktu da ćemo na veleljepnom beograckom ajerodromu da provedemo nekih 6 sati.

Krenuli smo oko podne do grada sa namjerom da pokupimo nekih parica iz banke, usitnimo nekakve eure, uzmemo iz agencije nekakve vaučere i onda se vratimo kući (taj pojam u ovom slučaju označava Brankinu kuću, koja je conveniently smještena relativno blizu autobuske stanice, koja je in turn smještena u tri vražje materine daleko od grada, ne bi li se narod što više zlopatio prilikom dolazaka i odlazaka), jedemo i spičimo sa stvarima do autobuske stanice na vrijeme i lagano, bez žurbe. Naravno, kako je veliki pjesnik Bob Dilan svojevremeno rekao – ,,strange how things never work out the way you had 'em planned" (iz pjesme Brownsville Girl, ako nekog zanima). Prvo smo otišli do agencije da pokupimo vaučere za putovanje, no tamo su nam javili da ipak ne dobijamo vaučere od njih nego od Jollyja u Beogradu. Stoga su nam samo naškrabali nekakav papirić i ispisali autobuske (povratne) karte. Veoma nas je iznenadila vijest da se od nas očekuje da te karte i platimo, a naravno pare nismo imali kod sebe jer još nismo stigli do banke, te smo brže bolje otrčali do iste (pokupili smo lovu za karte, ali i dalje je trebalo da ja podignem nešto love za džeparac i usitnim neke eure u svojoj banci) i nakon izvjesnog vremena provedenog tamo vratili se do agencije.

Uredno smo platili karte i taman kad smo bili veseli zbog obavljenog posla, jedna od simpatičnih cura iz agencije je pitala ,,Jesmo li vam mi uplatili osiguranje?". Mi smo se zgledali bijelo, a ona je ne časeći ni časa shvatila svoju grešku, ostavila hranu koju je konzumirala (ne sjećam se tačno šta je bilo u pitanju) i odmah pristupila ispravljanju greške. Za osiguranje je trebalo platiti toliko i toliko para, koje mi naravno nismo imali kod sebe. Zato smo se dogovorili da cura iz agencije sredi sve formalnosti dok mi trknemo do moje banke, usitnimo eure, uzmemo pare i vratimo se da to platimo. To je bio odličan plan, s tim da je za osiguranje bio neophodan broj pasoša, a ja naravno isti nisam znao napamet (za razliku od npr. matičnog broja, koji sam po raznim formularima upisao bar tri milijarde puta) niti sam pasoš imao kod sebe. Luckily, moglo je nekako da se prođe i sa tim da se stvar obavi sad, a da ja javim taj broj čim stignemo kući. Tako se i desilo. Trknuli smo do moje banke, vratili se do agencije, uzeli te papire od osiguranja i odtornjali se kući.

Bili smo u priličnom cajtnotu, no ipak smo nekako stigli nešto da žvaknemo, ja sam javio broj pasoša agenciji i onda nas je do autobuske stanice prevezao mladi komšijski bračni par svojim bijesnim autom u kome smo uživali uz zanosne taktove muzike Ace Lukasa i još nekog lika za koga nikad nisam čuo.

Stigli smo na vrijeme u bus i smjestili se, veseli što na raspolaganju imamo nekoliko sati uživanja u tom predivnom prevoznom sredstvu. Da stvari ne proteku sasvim glatko, pobrinula se izvjesna kijavica koja me je spopadala u naletima i poslije svakog naleta slijedio je još gori napad štucanja. Ubrzo su se napadi štucanja oslobodili stega kijavice, te su počeli da me napadaju samostalno i tako je to trajalo dobra dva dana, kad je naprasno prestalo. A već sam pomislio da ću da postanem kao onaj lik koji je jednom počeo da štuca i nikad nije prestao.

Mnogo veći šok od toga predstavljala je vijest koju smo saznali pisluškivanjem razgovora između dvojice vozača – nejmli, vijest o hapšenju Radovana Karadžića. To mi je već u startu pokvarilo odmor, da i ne spominjemo da sam upravo odlazio u dvosedmičnu izolaciju tokom koje neću moći da se svađam sa raznoraznim dušmanima i kad se vratim prašina će već da se slegne.

,,Izem ti ovakav odmor!" pomislio sam gorko.

Uglavnom, nakon uobičajene vožnje od nekoliko sati, stigli smo u gluvo doba noći u Beograd. Bili smo u maloj nedoumici kako da se prebacimo do aerodroma, srećom dobri vozač busa nam je objasnio nešto u smislu kako treba da idemo šesto kecom (valjda do kraja?) a onda fatamo sedamdes dvojku, a možemo i pješke. Tek poslije smo saznali kako je ovo bila bezočna laž.

I tako krenemo mi kroz svježu i prijatnu beogradsku noć, moja cura tegleći sa sobom moj teški kofer (koji srećom bar ima točkove) a ja njenu još težu torbu, usput naravno dobro pazeći i prateći pogledom raznorazne zgubidane i kriminalce koji okolo ordiniraju, da nas ne bi opljačkali. Popriječili smo kroz sablasnu zgradu željezničke stanice i ubrzo se obreli na stanici odakle je pičio šesto kec. Kad je isti vrlo brzo stigao, pomislili smo da nam se sreća konačno nasmiješila. Bilo je već cirka pola 12, stižemo oko 12 na aerodrom i onda milina. I tako sjedosmo u šesto keca i mirno pratismo predjele kako odmiču.

Kad su urbana zdanja modernog Beograda nestala i počele da se smjenjuju raznorazne rupetine i selendre, sve jedna gora od druge, malčice smo se zabrinuli, ali ipak nas vedar duh nije napuštao. Tek kad smo stigli do sablasne posljednje stanice, sa sve jezivim fijukom vjetra i blagim rominjanjem kišice, uz prijeteće sjenke drveća i urlik duhova prošlih vremena i ljudi koji su tu stradali ko zna kakvom jezivom smrću, premlaćeni do smrti zbog 100 dinara, silovani, izrešetani i šta sve ne, dakle tek kad smo tu stigli, pomislili smo da smo se možda malčice zeznuli. Pitah vozača kako da dođemo do aerodroma i jesmo li promašili. Izraz njegovog lica jasno je govorio ,,Jao majko, kakvi idioti ovi izbosne, dokle ću ih trpjeti?" dok nam je objašnjavao da smo promašili i da ćemo se vratiti s njim dio puta, pa će nam pokazati gdje da izađemo. Ljubazan čikica, čak nam nije ni karte naplatio, mada mu je karma donekle narušena faktom da je odmah bus potjerao sa stanice prema gradu, uprkos trčanju prema busu i molećivom pogledu izvjesnog klinca koji je pokušavao da uđe. Ne znam šta je mislio, valjda da će vozač da ga pusti unutra na lijepe oči? Uglavnom, ostavili smo tu jezivu posljednju stanicu i na njoj klinca da se sam snalazi protiv vampira, vukodlaka, pasa lutalica i lutajućih bandi bejbi snečera i uputili se nazad.

Nakon kratke vožnje vozač nas je istjerao iz autobusa i pokazao nam kuda treba da idemo, uz ogradu da sad vjerovatno nećemo dočekati sedamdes dvojku koja nam treba, jer je već ponoć. Nismo dozvolili da nam to slomi duh, te smo se u veselom raspoloženju uputili u naznačenom smjeru, a u daljini su svjetlucala svjetla za koja smo se nadali da pripadaju aerodromu. Nakon izvjesnog vremena šetnje, postalo je jasno da nešto nije baš u najboljem redu, jer nikako da se pojavi skretanje za prokleti aerodrom. Zato smo se obratili nekoj dvojici likova pored neke valjda benzinske pumpe i oni su nam ljubaznim glasom objasnili da treba da se vratimo nazad. Dakle, promašili smo smjer jer nismo baš najbolje pazili šta nam je vozač busa govorio.

Nijednog trenutka ne gubeći pribranost, vratili smo se nazad u namjeri da do aerodroma stignemo ako treba i pješke. Malo nas je demoralisao onaj lik jer je rekao da do istog ima desetak kilometara, a Branka se klela da je upravo tamo zdimio neki bus, vjerovatno posljednja sedamdeset dvojka tog dana. Uglavnom, stigli smo do naznačenog skretanja i krenuli pješke sa teškim stvarima kroz sitnu kišicu i predivan pejzaž. Kako smo skrenuli na taj put, vidik se otvorio, te je pukla ravnica sa mirisnim poljima, svježe pokošenom travom i sličnim gadostima i uz creepy prizor mračnog neba, smatrao sam da je ovo idealna podloga za kakav napad vanzemaljaca. Ili bar da nas zgazi neki auto.

Dok smo išli putem, pored nas je s desne strane promicala tek pokoja kućica, koja je as well mogla da pripada i nekoj jezivoj vještici. Luckily, ubrzo se pored nas zaustavio neki automobil i primijetili smo da je u pitanju Organ Javnog Reda I Mira, koji je došao da nas ratosilja bijede. Pitao nas je kuda idemo i onda nam pokazao da uđemo u automobil i da će nas on odvesti. Zahvalili smo se, mada sam ja bio donekle sumnjičav, pošto je u pitanju bio policajac, bojao sam se da ne završimo u nekom jendeku s rupom u glavi, all our goods stolen. Srećom, to se nije desilo, pa je jedina rupa u kojoj smo završili bio upravo beogradski aerodrom.

Zahvalili smo se srdačno čika policajcu i ušli u zgradu ajerodroma, uzevši neka kolica za kofere. Ko zna šta sam ja dođavola očekivao od jednog aerodroma, uglavnom unutrašnjost nije bila ni približno veleljepna. Na stranu što je sve bilo mrtvo (a tek je prošla ponoć!). Vjerovatno sam mislio da će sve da puca od života, igre, plesa, pjesme i sl. ,,Oh, well..." pomislili smo i kupili Večernje novosti, koje su govorile o nekakvom doktoru Dabiću, koji je pod pseudonimom Radovan Karadžić bio osnivač genocidne tvorevine Republike Srpske. Onda smo malo prošetali okolo i na kraju se smjestili na nekoj klupi u namjeri da malo dremnemo. Kod Džolijevog šaltera trebalo je da budemo tek oko 4.

U sljedećem broju: Boravak na aerodromu, muva, dolazak u Tursku, prvi dan tamo

ha ha ha! tako ti i treba!
ne treba neko poznavanje numerologije pa da shvatiš zašto te snašlo to što te snašlo!
naime, tako ti i treba, kad nisi bio čovek, pa došo u Bg par sati ranije, posetio ghoulovo predavanje u domu omladinki, potom se družio s odabranima do ponoći, koji bi te uputili kako valja na aerodrom, a možda bi se našo i neki dovoljno dokon da vam pravi društvo na istom do zore.
umesto toga, oslonio se sa na samog sebe i spostvenu snalažljivost!
jebote, surčin, iza ponoći, izgubljen, tegleći kofere...!
u poređenju s tim jedino još moja prva noć u americi deluje odvratnije! ali ne mnogo!

ljudi, zašto vi uopšte putujete ikuda kada ne znate?

Quote from: "Boban"ljudi, zašto vi uopšte putujete ikuda kada ne znate?

zato što stariji i iskusniji ljubomorno čuvaju tajne velikih putnika za sebe, i smeju se iz prikrajka debilima poput harvestera...

Utjeha mi je što je velika vjerovatnoća da ćete vi stariji i iskusniji da pomrete prije mene  

Gaddemit, Harvi, kad si već skupio pare da ideš utursku na more, mogao si da skupiš još deset evra da uzmeš taksi do aerodroma.....  

Ali, ovako uz fizički napor, duže će ostati zdrav i u formi, pa će sve da nas nadživi.

Quotesrećom dobri vozač busa nam je objasnio nešto u smislu kako treba da idemo šesto kecom (valjda do kraja?)

hAhhahahahha...601...pa covece u tom basu se preko dana voze i ljudi i domace zivotinje, otprilike kao u Lovu na zeleni dijamant.

Pa to nisu ljudi to su Banjaluchani
..dodushe i ja sam    

Quote from: "Meho Krljic"Gaddemit, Harvi, kad si već skupio pare da ideš utursku na more, mogao si da skupiš još deset evra da uzmeš taksi do aerodroma.....  

Pa možda bismo i uzeli tahi da smo znali da će stvar da pođe po zlu (mada je zapravo na kraju ispalo i dobro). Ali u suštini ja ne podnosim taksiste i nastojim da ih izbjegavam kad god mogu.

Dan 2: Beograd – Gumbet

I lijepo bismo mi dremnuli da se oko nas nije stalno vrzmala neka prokleta muvetina, kao foreshadowing raznoraznih muvetina koje će da nam piju krv u Turskoj. Beogradske (i turske) muvetine su znatno iritantnije od banjalučkih, jer su mlađe, samim tim i manje rastom, a vole da slijeću na čovjeka više neg da se ljeba na jedu. U borbi s muvetinom prošlo je nekoliko sati, tokom kojih sam čak skoknuo do WC-a, na negodovanje obližnjih čistačica, koje su na vrata WC-a postavile čak i neku barikadu. Rezonovao sam, čak i da napravim neki belaj, proći će dvije sedmice prije nego što se vratim, a do tada će brada toliko da mi poraste da niko neće moći da me prepozna. Samo još da se počešljam na drugu stranu and voila!

U opuštenoj atmosferi prošlo je tih nekoliko sati. Naravno, kod Džolijevog šaltera nikog nije bilo sve do blizu pet. Do tada se već rulja željna linča okupila na dotičnom mjestu. Nije bilo nikakvih protesta ili nereda, ali sam siguran da je mržnja bila duboko urezana u srca dobrih klijenata agencije Džoli Turs.

Napokon, kad su se džolijevci udostojili da se pojave, nastupilo je dijeljenje vaučera, onda nekakvo čekiranje, pa ostavljanje prtljaga (uvijek traumatično iskustvo, rastanak od vlastitog kofera i predavanje istog u ruke bezobzirnim aerodromskih službenicima koji će bezosjećajno da ga bacaju na onu traku i na kraju vjerovatno i izgube). Prilikom tog čekiranja pasoša (ili čega li već) imali smo dobru sreću. Naime, bila su dva reda duga ko Misisipi sa sve Misurijem, mi smo taman stali na kraj jednog od njih kad nas je ljubazna teta pozvala u svoj novootvoreni red, gdje smo zauzeli počasno prvo mjesto! Konačno nam se sreća nasmiješila! Kasnije smo prošli kroz raznorazne koridore i prostorije i bio sam veoma impresioniran potencijalom cjelokupnog zdanja – ako ikad ova propala država negira samu sebe pa finansira za promjenu neki VRIJEDAN filmski projekt i ako taj projekt bude zombi film inspirisan Zorom mrtvaca – ovo je mjesto gdje treba da bude snimljen.

Sam let mi je bio vrlo zanimljiv, budući da je to bilo moje prvo putovanje avionom. Inače, ja sam čovjek koji apsolutno ne vjeruje u avione (ni u brodove koji nisu od drveta, ali to je već druga priča) – niko ne može da me uvjeri da ona šklopocija, gomila metala, može da se odvoji od zemlje i još da LETI (?!). Zanemarivši za trenutak realnost i prihvativši šalu da gvožđurija sa gomilom ljudi unutra to stvarno može, bilo je vrlo interesantno. Prvo smo išli po pisti vrlo polako, na što sam ja prezrivo pomislio ,,Ma dajte, ako već namjeravate da nas farbate, bar to izvedite malo uvjerljivije, sad kao pri OVOJ brzini ćemo da se odvojimo od zemlje, yeah right!". No, onda je aeroplan skrenuo u neku drugu traku i sjurio se po njoj takvom brzinom da sam pomislio ,,Kuku majko, umrijeh mlad!". Još kad su nam vještim vizuelnim trikovima (vjerovatno nekakav projektor usmjeren na prozor aviona sa spoljašnje strane) stvorili utisak kao da se ona grdosija stvarno odvaja od zemlje, svaka sumnja u tragičan ishod ove avanture je nestala. U prvom trenutku sam požalio što nisam napisao testament prior to the journey, ali onda me je utješila pomisao ,,A šta to ti korisno, avetinjo i leziljeboviću te propalico, imaš da ostaviš čovječanstvu?" pa sam ostatak puta proveo u prijatnom raspoloženju. Bilo je oblačno, pa smo navodno letjeli iznad oblaka. Sa naše donje strane, oni su izgledali kao snježni predio, te se tako činilo da ipak nismo previše daleko od zemlje. Baš mi je bilo žao što sam fotoaparat ostavio dole u koferu, pa nisam mogao da snimam. Najbolje je bilo kad krenu propadanja, kao na rolerkousteru, pa je prava šteta što je vrijeme bilo mirno tako da sličnih događaja nije bilo mnogo.

Pojeli smo vrlo ukusne sendviče (koji su, za razliku od leta aviona, bili autentični) i onda sam malo dremnuo. Kasnije se ispod naših nogu i stražnjica ukazala Turska. Rutinskim manevrima, kapetan je demonsku spravu tako efektno prizemljio kao da mu je ovo bar sedmi ili osmi let. Svaka mu čast. Uglavnom, tako smo se našli na bodrumskom aerodromu.

Prilikom izlaska sa aerodroma bili smo vrlo polaskani što su službenici na šalteru pri prvom pogledu naše bosanske pasoše s gađenjem odbacili i odbili da nam naplate deset eura za vizu. Pa vi poslije pričajte da je bosanski pasoš jedan good for nothing load of crap. Uglavnom, nakon izlaska iz zgrade vidio sam da se ovaj aerodrom (baš kao i beogradski, to je valjda nešto simptomatično za aerodrome?) nalazi u ravnici, te sam odmah u svom umu zamislio kako bi izgledala najezda zombija u tom kraju. Rasporedili smo se po nekakvim busovima, koji su nas odveli do nekakvih autobusa, koji su nas odveli na Sastajalište (o tom ćete čuti još mnogo puta u daljem dijelu teksta), gdje smo se rasporedili po nekakvim minibusima koji su nas raznijeli po odgovarajućim hotelima.

Naš hotel je bio izvjesni Sami Beach, kasnije će se ispostaviti vrlo dobar hotel sa tri zvjezdice na odličnoj lokaciji. S nama u minibusu je bio i jedan simpatični čiko koji je cijelo vrijeme telefonirao i pričao kako su mu ovi iz Džolija uvalili ,,patkicu slatkicu" jer je htio da ide u hotel Salmakis, a završio je u Sami Beach. Luckily for him, mogu da kažem, jer se ispostavilo da je taj Salmakis u nekakvoj vukojdaizvinete. Poslije smo ga još neko vrijeme viđali na obrocima u hotelu. Nemam pojma šta je bilo na kraju sa tim aranžmanom.

Kasnije će se ispostaviti da Sami Beach uopšte nije u Bodrumu (u koji smo mi kao namjeravali da idemo) već u nekoliko kilometara udaljenom mjestu pod nazivom Gumbet (,,u" je preglašeno i čita se slično kao odgovarajuće slovo u njemačkom). To zapravo nije bilo ništa loše, jer između Gumbeta i Bodruma postoji konstantna veza pomoću dolmuša (a to su neki simpatični kombiji), a sem toga Gumbet je odlično mjesto, ništa slabije od Bodruma. Naročito ako volite noćni život. Ja ga mrzim, ali eto nađe se poneštno interesantno i za nas matorce.

Nakon svih pretumbacija, mi smo u hotel stigli negdje oko 10 sati (čini mi se), a pravo veselje je bilo kad nam je naša vodičica, izvjesna Sandra iz agencije Džoli, rekla da ne možemo da uđemo u sobe prije 1 Što znači – još tri sata spavanja po stolicama, foteljama ili na šta već naletimo. Povrh toga, sve prtljage su nam šutnuli u neku prostoriju u dubinama, koju uopšte nisu zaključali. Veoma lijepo i profesionalno postupanje s prtljagom, nema šta. Sreća što na koferu imam katanac sa šifrom, pa je nemoguće otvoriti ga bez upotrebe noža ili dinamita, ali opet – šta ako ga neko mazne i raznese iz čiste pakosti? A tu je i Brankina torba, koja nema katanac. Nasadili smo se na neki kauč blizu te prostorije i dremnuli malo dok nije došlo vrijeme za ulazak u sobe. U međuvremenu je stigla i poruka iz Banjaluke, gdje su nas iz agencije obavijestili da moj broj pasoša nije dobar. Duh! Poslali smo im poruku sa tačnim brojem i sad je valjda bilo u redu.

Na recepciji su nas prozvali i neki simpatični mršavi momčić nas je poveo do naše sobe. Otključao nam je vrata, umetnuo privjesak od ključa u neku rupčagu u zidu, što je izazvalo paljenje svjetla i klime. Naime, oni mogu da rade samo ako je dotični privjesak u dotičnoj rupi (neat trick! – na taj način, ako vam neko provali u sobu sa željom da vas opljačka, može da se pozdravi sa osvjetljenjem i osvježenjem). Mislim da nam je klinac čak pomogao i da unesemo prtljag. Pogledao je prema nama čežnjivo, sa velikim natpisom ,,TIP!" u očima. Umjesto napojnice, dobio je samo ljubazan pozdrav, nakon čega nas je častio pogledom punim mržnje i nestao. Nakon toga više nikad s nama nije progovorio ni riječ, čak štaviše kad nas vidi sklanjao je pogled i pravio se da kao nešto radi, a sumnjamo da je možda čak i povukao neke veze ne bi li nam boravak u Turskoj učinio što gorim. Mi smo doduše pročitali na papiru koji nam je Sandra razdijela prilikom dolaska busom da je poželjno ostavljati napojnice, ali ipak nije lako reći nekom ,,Ej, evo ti MOJE PARE!". Još teže nego reći to jeste stvarno DATI nekom pare. Osim naravno ako kupujete nešto. Mi jesmo razdijelili nekoliko tipova do kraja boravka, ali na kraju balade – nismo previše oduševljeni tom svojom odlukom.

Na pomenutom papiru koji smo dobili, pored nekih generalnih uputa, bili su napisani i neki izleti koje Džoli organizuje u svojoj organizaciji. Efes, Pamukale, Dalian i tome slično. Malo smo to proučavali, pošto je negdje oko 17:30 bio zakazan sastanak sa Sandrom u lobiju i tu je valjda trebalo da odlučimo na koje ćemo izlete ići. Malo smo odmorili a onda skoknuli da malčice prošetamo, a i da zamijenimo nešto eura u turske lire. Tokom raspremanja stvari, otkrio sam da je moj fotoaparatić ipak bio u ruksaku sa mnom, tako da sam ipak mogao da snimim pejzaž kroz prozor aviona da sam bio pametan, kao što nisam.

I tako, odosmo mi da potražimo najbližu mjenjačnicu, prodavnicu, a i da vidimo kako izgleda mjestašce. Odmah smo primijetili da je ono simpatično – ima dosta prodavnica, raznoraznih kafančuga, restorana, noćnih klubova i sličnih jada. Takođe, kad smo prolazili pored jedne prodavničice, nekakva dječurlija su nas odmah na ulazu spopala vičući kako je ta prodavnica ,,cheap! cheap!", tako da nam je jedino ostalo da uđemo unutra i kupimo sebi vode. Cijena koju smo platili uopšte nije bila loša. Mislim da smo platili jednu liru (nešto preko pola eura) za litar vode. Dešavalo nam se i gore. Poslije smo produžili lijevo i možda dvadesetak do trideset metara od našeg hotela nabasali na neku mjenjačnicu. Tu smo razmijenili nešto para, a ispostavilo se da je to o istom trošku i turistička agencija, koja organizuje iste izlete kao Džoli (i još plus) i u kratkom razgovoru sa simpatičnom tetom koja je tu radila ispostavilo se da su njihove cijene za pojedine izlete znatno povoljnije od Džolija. Dotična teta nas je pitala dal bismo išli na neke od izleta, na što smo mi odgovorili da treba malo da uporedimo cijene. Stoga smo otrčali do svoje sobice i donijeli onaj papir od Sandre. Ljubazna teta je promotrila te cijene i ponudila nam svu silu izleta, od kojih su Efes i Pamukale bili dosta jeftiniji, a ostali za po nekoliko evra. Bilo nam je veoma drago što smo sklopili unosan posao. Onda je nastupilo pravljenje rasporeda i tako nam je okupirano prvih osam dana boravka (!). Doduše, na neka od tih čudesa nam se uopšte nije išlo (npr. nekakvo selo) ili nismo znali šta su (Dalyan), ali simpatična teta nam je ubjedljivim argumentima tipa ,,but you must go to the Village, you must, you must, you MUST!" pokazala da ipak treba to da posjetimo. Daklem, sastavili smo raspored i onda je valjalo to platiti i napisati tikete. Kako je već bilo vrijeme za sastanak u lobiju hotela sa Sandrom, poslao sam svoju ljepšu polovinu po lovu i na taj sastanak, a ja sam ostao kao talac kod simpatične tete, da dam neke podatke. Ispostavilo se da treba i broj sobe u hotelu, a taj naravno nisam znao jer smo tek došli. Tako je trebalo da sačekamo Brankin povratak da finalizujemo aranžman.

Ona se ubrzo pojavila, ispostavilo se da je broj sobe 128 (i da je u pitanju jedna od tri sobe sa najgorim pogledom u cijelom hotelu, ali više o tome kasnije) i tako smo platili aranžmane i dobili tikete. Svi smo bili vrlo veseli zbog uspješno zaključenog posla i teti smo rekli ,,tešekir ederim", što znači hvala, a ona je nas naučila da kažemo ,,juriširiz", što znači – vidimo se opet. U veselom raspoloženju Branka i ja smo krenuli nazad u hotel. Usput sam je pitao kako je bilo na sastanku sa Sandrom, na što je ona odgovorila da nije bila tamo već je samo išla po pare. Nisam se osjećao baš lijepo što smo propustili pomenuti sastanak, ali stvari su se dodatno pogoršale kad smo u lobiju naletjeli na – Sandru (!). Pošto je bila potpuno sama tamo i odmah nas spazila, nije bilo izlaza. Upustili smo se u neku neobaveznu konverzaciju (u kojoj je naravno Branka zastupala našu stranu, pošto ja ne volim da razgovaram sa nepoznatim ljudima) i ja sam samo čekao trenutak kad će Sandra da dozna za našu veleizdaju. I to se i desilo ubrzo – pitala nas je jesmo li zainteresovani za neki od izleta, na što smo odgovorili da smo već uplatili kod jedne lokalne agencije jer je bilo jeftinije. Pogledala nas je pogledom punim mržnje, a onda jedva suzdržavajući bijes objasnila nam da su ti izleti sa lokalnim agencijama jeftiniji... na prvi pogled. Ali pitanje je šta uključuju za te pare. Npr. da li posjeta Efesu sadrži posjetu Kući Bogorodice? Nismo znali odgovor na to, ali bio sam siguran da Sandra blefira – naime, da se i kod Džolija ta posjeta posebno plaća. Zamolila nas je da joj pokažemo onaj papir što nam je razdijelila i tada smo na svoj užas otkrili da ga više nemamo sa sobom. Nastavak razgovora je ipak pokazao Sandrinu dobru stranu – naime, ispostavilo se da su kod nas Efes i Pamukale dva posebna izleta, a da je mnogo efikasnije i bolje i manje naporno da to bude jedan izlet od dva dana. Sandra nam je savjetovala da u agenciji gdje smo uplatili put zamolimo da nam to promijene. Zahvalili smo se na savjetu i vratili se u svoju sobicu, gdje smo konačno malo odmorili. Međutim, nad glavama nam je lebdilo mučno pitanje – ko nam je zdipio papir? Da li je možda ostao u agenciji ili ga je rasijana Sandra pokupila a da nije ni znala za to? Vjerovali ili ne, odgovor na ovo pitanje ostao je nerazjašnjen do današnjeg dana.

Malo smo odmorili, a onda je bilo vrijeme za naš prvi obrok u Turskoj – večeru (imamo uplaćen polupansion). Ispostavilo se da je švedski sto bio realizovan za svaku pohvalu. Bilo je raznoraznih finih čudesa, mesa, povrća, paradajza, krastavaca, ruske salate, zatim nekih turskih bućkuriša sumnjivog porijekla koje smo izbjegavali da jedemo, slatkiša itd. Generalno, Turci vole nešto što zovu meatballs (mada to najčešće ima oblik svega osim lopte i nema nikakve veze sa našim ćuftetama) i obožavaju da dobro zaslade kolače. Sve im je užasno slatko, što nekad funkcioniše (npr. kod nečega što je sjajna mješavina tulumbe i ormašice) a nekad ne (npr. kod pudinga). Zato nismo jeli mnogo pudinga, ali sam se prežderavao tim tulumboormašicama. Takođe, imaju pomalo bizarne kriterijume oko toga šta treba da bude hladno a šta toplo – topli su samo meso i supa, dok se sve ostalo smatra salatom i shodno tome biva hladno (pa čak i makaroni!).

Elem, nakrkali smo se na večeri i poslije toga skoknuli do grada. U obližnjoj prodavnici (odmah pored one gdje ona djeca viču ,,cheap, cheap!") upoznali smo simpatičnog prodavača s kojim smo često pričali u danima koji su slijedili. Rekao nam je kako kiša u Bodrumu pada samo zimi i razne druge stvari. Baš je bio simpatičan. Poslije smo odlučili da skoknemo do agencije (za koju se, o čudne li igre slučaja, ispostavilo da se zove Harvest Tours (!?)) i zamolimo ih da nam promijene aranžman za Efes i Pamukale. Kad smo stigli tamo, nakon standardnog veselog i ljubaznog ,,Hello, hello, how are you, how are you, great, oh you're so nice!" itd. malo sam promotrio astal za kojim je sjedila teta i nisam primijetio naš izgubljeni papir. Znači biće da je ipak negdje drugo. Kad smo pomenuli promjenu rasporeda, učinilo mi se na trenutak da nas je ljubazna teta pogledala pogledom punim mržnje, ali znao sam da to ne može biti istina – prema nama može samo da osjeća simpatije jer smo tako fini. Uglavnom, ispisala je ponovo nekoliko tiketa, nešto smo čini mi se doplatili i kad smo to sve obavili vratili smo se do svoje sobice i bacili se u dubok san – konačno, poslije toliko vremena! Time se završio prvi dan u Turskoj.

 kaće erotika

Ovo je putopis a ne pornopis. Sem toga, ja sam slab pisac te i da hoću ne bih mogao dobro da opišem sve one steamy raskalašne orgije kojima smo svako veče prisustvovali. To je nešto što mora da se doživi.

Dan 3: Tursko kupatilo

Za sve ljubitelje higijene tursko kupatilo (iliti hamam, kako se to tamo zove) je apsolutni must. To je bio naš prvi izlet. Prije toga smo otišli na doručak, koji je bio jednako zadovoljavajući kao i prethodna večera. Za doručak čak ima i vrlo finog hladnog soka. Ja sam svaki dan neumjereno pio sok od narandže. Uglavnom, mali peh je što je doručak od osam do deset ujutru, tako da sam unekoliko morao da modifikujem svoje navike da ustajem poslije 12. Da stvar bude još gora, prilikom dolaska u Tursku ukrali su nam jedan sat, tako da je osam kod njih zapravo sedam kod nas.

I tako se mi fino najedemo i odemo pred hotel, gdje je trebalo da nas pokupe i odvezu do kupatila. Čekali smo kratko vrijeme i ubrzo se pojavio neki minibus. Vozaču smo pokazali tikete i pokazao nam je da uđemo. Ispostavilo se da smo potpuno sami s njim. Takođe smo primijetili nešto sa čim smo se dosta često kasnije sretali, a to je tip box pored vozača. U svojoj naivnosti, ubacili smo mu jednu liru nakon dolaska na odredište.

Ušli smo u veleljepnu zgradu turskog kupatila i na recepciji nas je dočekala ljubazna teta koja nam je objasnila da prvo idemo u saunu, gdje ostajemo koliko želimo, zatim idemo na scrub (nema veze sa serijom Scrubs) i sapuniranje i poslije toga na masažu uljem. Pokazali su nam gdje da se presvučemo i onda smo se uputili do saune.

E sad, vjerujem da većina ljudi pri pomenu turskog kupatila odmah pomisli na steamy saune pune polugolih djevojaka, zatim na gomilu polugolih ili potpuno golih mladih djevojaka koje se polivaju vodom iz nekih posuda dok sjede na rubu velike kade kružnog oblika koja je takođe puna mladih nagih djevica, pa onda na ubersenzualne masaže kada vas raskalašne maserke vještih ruku dodiruju na načine koje do tada nikad niste osjetili i tome slično. Nothing could be my father from the truth. Prvo, kad smo ušli u saunu, ispostavilo se da je to vrlo uska prostorija u koju jedva stanu dvije osobe. Već po ulasku, pored jezive vrućine, osjećaj klaustrofobije je počeo da kickuje in. Nisu nam čak dali ni peškire, tako da smo morali dobro da pazimo kako sjedimo da ne spržimo kožu. On top of that, nije bilo nikakve vode kojom bi se polivalo vrelo kamenje, tako da je bilo užasno suvo, da i ne spominjem groznu zagušljivost kojaje prosto ujedala za nos i grlo. Ne čudi dakle što se nismo pretjerano dugo zadržali u sauni – ja sam već tri sekunde nakon ulaska pomislio da imitiram Duška Dugouška i vrisnem ,,Vadite me odavdeeeeeeeeeeeeeeeee!!!" ali sam se suzdržao da domaćini Turci ne pomisle kako sam neka seka persa.

Nakon toga su nas proslijedili u neku drugu prostoriju gdje su bile neke česme i neke posude za vodu i tu je bio tako efektan odjek da sam morao da budem tih kao bubica (ja inače ne podnosim odjeke). Čim sastavite zube da izgovorite ,,s" ili ,,z" ili nešto slično, to odjekuje pola sata. Užas. Tu smo se jedno vrijeme rashlađivali vodom, a onda se pojavio neki Turčin opasan peškirom za koga nismo znali da li je gost ili domaćin. Ispostavilo se da je domaćin i on je pristupio skrabovanju prvo Branke pa mene. Skrabovanje se odvijalo pomoću nekakve rukavice na kojoj su ostajali ogromni komadi kože. Tip je tu rukavicu povremeno ispirao vodom i onda nastavljao svoj posao (ko zna da li je rukavica ikad u istoriji oprana i koga su sve skrabovali njom – I shudder at the mere thought). Kad je završio sa mojom djevojkom i preuzeo mene, pojavio se drugi tip, pjevački raspoložen, koji je valjda bio zadužen za sapuniranje, tj. bacanje nekakvih nasapunjanih balona na svoju žrtvu u smislu čišćenja. Branka je bila prva žrtva, a ja sam zato vrijeme trpio napade onog prvog Turčina i nastojao da ignorišem fakat da me muškarac sapunja, što naravno nisam uspio. Bilo je vrlo neprijatno, da se ne lažemo. Takođe, pogled na svo ono mrtvo tkivo koje je spalo s mene nije bio nimalo prijatan. Uglavnom, poslije sam ja prešao kod onog sapundžije, a kad smo se nakon toga dobro isprali vodom, uveli su nas u neku sobu da malo predahnemo i poslužili nam svjež sok od narandže. Naravno, sokovi dobijeni cijeđenjem voća su grozni (mrzim one silne komade i ljigavost), ali utješna pomisao je da je sadržaj voća 100%, naspram recimo 10% kod ovih grozota koje kupite u prodavnici.

Kad smo se odmorili i popili svoje sokiće, proslijedili su nas do prostorije za masažu gdje je svirala simpatična opuštajuća muzika koja se sastojala samo od flaute i perkusija. Dotična mi je odmah privukla pažnju – u početku mi se učinilo da je u pitanju nešto istočnjačko, ali onda sam shvatio da to ne mora obavezno biti istina, tj. da je u pitanju obična flautomuzika. Zapitao sam se ko li je majstor koji svira, ali to neizgovoreno pitanje je naravno ostalo bez odgovora. Nasadili smo se na stolove za masažu, koji conveniently imaju rupčage kroz koje možete da gledate u pod, tako da sam ja nastojao da se skoncentrišem na izučavanje tepiha i slušanje muzike i zanemarim fakat da me opet pipa nekakav Turčin muškog pola i pri tom maže nekakvim groznim uljem! Kad je i to bilo gotovo, opciono nam je ponuđeno da nam neka teta natrpa nekakvo blato na lice i za to uzme po 15 lira (jedan euro je oko 1.8 lira, pa računajte). Naravno, pristali smo, smatrajući da nije u redu da odbijemo ljubazne domaćine, a i teta nam je obećala da ćemo od tog groznog blata izgledati deset godina mlađi. Wheeee, eto mene ponovo dakle na prvoj godini fakulteta!

Teta koja nas je natrackala blatom predložila je da uslikam svoju curu u ovom divnom izdanju, pa sam pohrlio do prostorije gdje smo ostavili stvari. Naravno, kako sam vrlo nesnalažljiv, izgubio sam se u putu, te sam jednom liku na kog sam naletio usput pokušao da objasnim kako tražim locker room. On očigledno nije znao engleski, te mogu samo da nagađam šta li je mislio da ga pitam, spomenuo sam i fotoaparat, na što je on počeo da pretura po svom stolu, đavo jedan od zbrke. Vidjevši da od njega nema nikakve koristi, uputio sam se dalje u samostalno istraživanje, uspio da pronađem taj locker room, samo da bih konstatovao kako nismo ponijeli fotoaparat. Luckily, iako smo ostali bez fotografija blatnjavih lica, to smo više nego nadoknadili nekoliko dana kasnije.

I tako, nakon prijatnog boravka u hamamu i druženja sa prijatnim domaćinima (posebno simpatičnim likom koji nas je skrabovao), presvukli smo se i došli do recepcije, gdje je trebalo da platimo dodatno trljanje blatom po licu. Spomenuo sam to tipu s naočalama koji je bio na recepciji umjesto prvobitne tete i on je rekao da treba da platimo 42 lire. Bilo nam je malo čudno kako se to trideset lira odjednom transformiše u 42, ali platili smo bez pogovora, ne želeći da kvarimo dobru atmosferu i smatrajući da je u Turskoj vjerovatno uvredljivo da upitujete cijenu koju vam kažu. A ne bismo da uvrijedimo Turke, right? Zauzvrat, tipa smo častili pogledima punim mržnje i nestali odatle, ali ne prije nego što smo se ljubazno pozdravili sa skrab tipom. Nakon toga nas je do hotela vratio onaj isti tip koji nas je vozio i do kupatila. Ovaj put nas je vozio autom i ovaj put nije dobio tip, mada ga je očekivao. Eat that!

Tako se završio prvi izlet, ali to naravno nije bio kraj događajima tog dana. Vratili smo se do svoje sobice da odmorimo i poslije smo otišli na večeru i onda u šetnju gradom. Za vrijeme večere pojavio se neki uslužni tip i pitao nas želimo li nešto da popijemo. Kako smo bili žedni, tražili smo po jednu flašicu vode. Kasnije se ispostavilo da smo te dvije flašice platili 5 lira (?!), a ja konj još ostavio bakšiš dotičnom tipu ne shvativši u prvi mah koliko je ovo grozomorno besramno skupo. Ajd da je to sve – taj dan (mislim da je to bilo prije večere) skoknuli smo do jedne od obližnjih prodavnica i tamo kupili pet banana i nekoliko grickalica za koje nam se tip kleo da je u pitanju ,,turska viagra". Račun je bio 14 lira, a ispostavilo se da je 7 i po otpalo na banane. Dakle, jedna banana – jedna i po lira. Iliti u prevodu na bosanski – preko 1 i po marke. Koliko otprilike dođe kilogram banana kod nas. Na Sandrinom papiru jeste doduše pisalo da je cjenjkanje neophodno, ali mi nikad nismo bili dobri u tome.

Pored svih tih plaćanja desila se još jedna bizarna stvar – taj dan smo samouvjereno odlučili da prošetamo do Bodruma. Krenuli smo na desnu stranu, tamo gdje bi trebalo da se nalazi to mjesto, usput se divivši aktivnosti noćnog života u Gumbetu. Prolazili smo pored prepunih raznoraznih kafića i noćnih klubova i sve je odisalo muzikom i životom (naravno, pod pretpostavkom da ono debilno tehno-dens treštanje iz diskoteka i inih mjesta može da se nazove muzikom). Išli smo tako jedno vrijeme i onda je naglo nastupio prekid. Mračne ulice, mračne kuće, poneki mračni pas projuri mrakom. To je dakle kraj Gumbeta. Radoznali, nastavili smo dalje i odjednom, malo kasnije, ponovo život buja – trešti muzika, ljudi se vrzmaju okolo, šljašte svjetla, divota jedna! Da li smo stigli u Bodrum, pitamo se. Da li da idemo desno ili lijevo? Ajmo lijevo. Krenemo mi lijevo i sve pršti od života. Jeste nam malo sumnjivo kad ugledamo vjetrenjaču koja strahovito podsjeća na jednu koju smo vidjeli kad smo išli do turskog kupatila, ali ne dozvoljavamo da nam to pokvari dobro raspoloženje. Nastavljamo dalje, a vidi vraga – okolina nam postaje sve više i više poznata (!) Napokon, naletimo na kafić iznad čijeg logoa počiva polovina VW bube (ne mislim na crtež bube, nego zaista AUTO) i onda već nema više sumnje – to smo vidjeli već prije, a koliko kafića može da ima takav logo? Nastavljamo dalje i eto s lijeve strane puta naše drage agencijice Harvest! Nekoliko metara dalje i eto nas pred našim hotelom. Iznenađeni i uvrijeđeni, odlazimo pravo na spavanje, pitajući se kakav je manijak dizajnirao taj Gumbet kad čovjek ne može ni da izađe iz njega. I ako je Gumbet svuda oko nas, gdje je dođavola Bodrum? Sa tim sumornim mislima smo i zaspali.

Nisam spomenuo još jedan bizaran slučaj koji se dogodio tokom šetnje. Naime, imali smo encounter sa nekim simpatičnim dječarcima što prodaju ruže i nekakve narukvice. Presretne nas jedan, ćao, kako ste, odakle ste, kako se zovete, bla bla, ličite na Turke (to bi valjda trebalo da bude kompliment?), evo vam ova ruža i ove dvije narukvice besplatno, a sad mogu li da dobijem small tip? Interesantan nastup, te mi njemu damo small tip od dvije lire, no on je očekivao bar još jednu, te je istu i dobio, jer je bio simpatičan, a i da ne kvarimo dobre odnose sa domaćinima. Međutim, poslije nas je spopao još jedan i izguslao POTPUNO ISTU PRIČU, bez obzira što smo očigledno već imali i ružu i te proklete narukvice. I on je sve to dao besplatno, da bi nam kasnije tražio ,,small tip" (gdje li ih školuju za taj posao?) i već vidno iznervirani dali smo mu dvije lire. No vidi vraga, taj je dječarac vidio euro tokom mog kopanja po novčaniku, pa je insistirao da dobije i njega, na što je mojoj curi definitivno pukao film, pa mu je biranim riječima vratila ružu i narukvicu poslavši ga dođavola i naruživši zbog nekulturnog ponašanja (biranim riječima, naravno, nismo željeli da već na samom dolasku narušavamo dobre odnose sa domaćinima).

U daljem toku događaja srećom nismo se sretali sa napasnim prodavačima narukvica i ruža, ali zato jesmo sa napasnim vlasnicima turističkih agencija i raznoraznih prodavnica. Uz manje varijacije, nigdje praktično ne smijete da zastanete jer vas odmah spopadaju da uđete. Dakle, bilo kakvo razgledanje batalite, a ako već morate da prolazite pored nečega što prodaje nešto, gledajte pravo pred sebe, imajte izrazito mrk i odbojan izraz lica i možda prođete bez posljedica.

U sljedećem broju: Boat Trip!

Quote from: "Harvester"Uz manje varijacije, nigdje praktično ne smijete da zastanete jer vas odmah spopadaju da uđete. Dakle, bilo kakvo razgledanje batalite, a ako već morate da prolazite pored nečega što prodaje nešto, gledajte pravo pred sebe, imajte izrazito mrk i odbojan izraz lica i možda prođete bez posljedica.

Slično je u Egiptu, osim što tamo ni mrk i odbojan izraz lica ne pomažu.

U Egiptu, takođe, govore da ličiš na Egipćanina, to jest mom dečku su to govorili, pošto bi meni bledoj kakva sam i sa plavozelenim očima samo slepac rekao da ličim na Egipćanku.

Heh... Ja sam u Bodrumu bio nešto pre početka sezone, kada je bio prilično prazan, u Hotelu Karia Princess je bilo samo nas dvadesetak na seminaru i još jedan ostareli bračni par i to je bio san snove. Nigde ljudi koji te smaraju da kupuješ nešto, nigde gužve... milina.

Lucky you! Jel' to bilo ove godine?

Ne. 2004.

Dobro, i šta sad? Gde je nastavak!? Prevara! Buuuu!!

Quote from: "Milosh"Dobro, i šta sad? Gde je nastavak!? Prevara! Buuuu!!

Harvi ce to da razvuce u sto nastavaka,k'o spanske serije; poslednji deo ce obznaniti pred letovanje 2009. godine

Evo vam, zlotvori:

Dan 4: Boat Trip

Boat Trip je standardna vrsta izleta, koju nude sve obližnje agencije, pa i Džoli, s tim da je kod Džolija nesnosno najskuplja. Uglavnom, dođete na brod, malo idete vodom, stanete kod jednog ostrva, opet plovite, ručate, stanete kod drugog ostrva, opet plovite, stanete negdje da se okupate i to je otprilike to.

Na izlet smo krenuli tradicionalno poslije doručka. Pred hotelom nas je standardno pokupio minibus i odnio do luke. Prije ulaska na brod bili smo prinuđeni da se izujemo. To je inače neki bizarni turski fetiš, izgleda da su opsjednuti bosim nogama, te ste stalno prinuđeni da se izuvate. Prokleti perverznjaci. Uglavnom, ukrcali smo se na brod, gdje je ordinirao neki simpatični komunikativni lik. Prva stanica je, nakon kratke plovidbe, bila čuveno Crno ostrvo. Po čemu je čuveno ostaće vječna misterija, jer nam to niko nije objasnio. Inače, to ostrvo je apsolutna pustahija na kojem nema ničeg živog osim nekoliko zakržljalih biljki, jednog kafića, bazena dimenzija 2x2 (u kojem kupanje košta ni manje ni više nego 12 lira?!) i nekakvog brkonje koji prodaje kukuruze po cijeni od 2 eura komad. Jeste da je u pitanju bio đavolski dobar kukuruz, ali ipak... Na tom Crnom ostrvu moguće je i kupanje, što smo preskočili zbog užasnog sunca i nedostatka bilo kakve plaže. Ako me pamćenje dobro služi, nakon toga smo otplovili do nekakvog Akvarijuma, ali to nije ona staklena posuda gdje se drže ribice, nego jednostavno dio mora blizu nekog ostrva gdje se skupljaju neke ribice. Ljudi su se tu kupali, ja sam preskočio priliku i drago mi je jer sam čuo da je voda užasno ledena (ispostaviće se da je to simptomatično za Egejsko more). Poslije su neki i hranili ribice hljebom, a naišao je i čamac sa sladoledom, koji naravno nismo kupili. A nismo kupili ni sladoled.

Poslije toga smo skoknuli do još jednog ostrva koje je bilo jednako nemaštovito kao famozno Crno ostrvo, ali imalo je nekoliko kafića, čak i nekakvu plažu, a tu su bili i neki likovi koji su držali kamila koje ste za pristojnu (right) cijenu mogli da uzjašete. Prilažem sliku kamila.

(slika kamila)

Ako me pamćenje dobro služi, poslije smo se vratili do onog Akvarijuma na još jednu turu kupanja a tu negdje smo imali i ručak, koji nije bio ništa specijalno. Od samog putovanja mnogo interesantniji su bili ljudi na brodu. Naime, bio je neki bizarni istetovirani tip opakog izgleda sa svojom mladom ženom i dvoje preslatke dječice, malom crnkinjom i malim bijelcem. U neka doba smo primijetili da se oko mlade mame vrzma neki drugi istetovirani tip, što tata u početku nije registrovao, ali je kasnije počeo sve pomnije da posmatra dešavanja sa ne baš veselim izrazom lica. No, izgleda da je onaj drugi ilustrovani čovjek u neka doba shvatio hint (tj. da mu se smiješi ugodan neograničen boravak u Egejskom moru sa betonskim cipelicama ako nastavi sa nedoličnim ponašanjem) te se priključio nekoj grupi Engleza.

E sad, ta grupa Engleza (ili šta su već) se zgotivila sa nekakvom Irkinjom i kako su pili sve više piva, tako im je i ponašanje postajalo sve raskalašnije. Npr. Irkinja ih je masovno i nimalo nježno mlatila po stražnjicama, a jednog srećkovića je čak i poljubila tamo. Poslije su se gurali sa jednog od stolova na palubi pravo u more. Pravo je čudo da niko nije stradao. Uglavnom, najinteresantnije je vjerovatno uslijedilo te večeri u sobi dotične Irkinje, ali o tome već ništa ne znamo. However, brzina kojom su prešli put od upoznavanja do ljubljenja u dupe ne ostavlja mnogo sumnje.

Bili su i neko dvoje za koje bi čovjek rekao fina dječica, no kad su mislili da ih niko ne gleda, on je nju ladno da prostite uhvatio za grudi, a ona njega pomazila po spolovilu (!). Bruka i sramota. Zgroženi ovakvim ponašanjem, jedva smo dočekali kraj tog bout tripa. Zaboravih da spomenem – na kraju se pojavio jedan od simpatičnih likova s broda da nam naplati što smo pojeli i popili. Prvo je pokušao da nam naplati 16 lira (?!) za dvije flašice vode, koka kolu i čips, a onda smo mu nekako objasnili da nam je piće uključeno u cijenu puta. Izvinio se i naplatio nam samo kesicu čipsa, koja je koštala ni manje ni više nego 4 lire. Srećom, nismo imali para da platimo, pa smo mu dali samo jednu liru, čime je bio zadovoljan. Malo kasnije smo se iskrcali s broda.

Na našu žalost, izgleda da je bio neki glitch u organizaciji, tako da smo se dobro načekali dok minibus nije došao po nas da nas vrati u hotel, a i to je bilo na intervenciju onog simpatičnog vođe puta. Vozač minibusa je bio ludak. Prilikom okretanja u užasnoj gužvi prvo je zamalo spičio neki auto parkiran pored puta a zatim zamalo upao u more, sve sa osmijehom na licu. E sad, ključna riječ je ,,zamalo". Ispostavlja se da je to sasvim normalna turska vožnja. U tim krajevima gdje smo bili sve je nekako ad hoc, nema mnogo pravila, nema mnogo saobraćajnih znaka (a i to malo što ima ne poštuje se), auti su naslagani jedan na drugi kao da ih je dijete nabacalo, svi se guraju da prođu prvi i uprkos tome – nismo bili svjedoci nijednom sudaru, niti bilo kakvom drugom saobraćajnom incidentu. Zaista, da se čudom čudiš.

I tako smo ponovo stigli u našu dragu sobicu, a nešto kasnije smo posjetili i onu finu tetu iz agencije Harvest. Moguće da smo zamijenili nešto para, ali primarno nam je bilo da je pitamo kako dođavola da dođemo do Bodruma. Ona nam je savjetovala da idemo dolmušem i objasnila gdje treba da izađemo, gdje da uđemo i sve to. Čak je bila i toliko dobra da nam je lično zaustavila dolmuš i tako je započeo naš put prema Bodrumu.

Pokazalo se da su naše ambicije od prethodnog dana da do Bodruma stignemo u jednoj prijatnoj šetnji bile hahaha. Dolmuš je išao i išao i išao, kretao se nekom duuuuugom širokom cestom, povremeno primao putnike i mi smo shvatili da je taj Bodrum đavolski podaleko. Pitali smo se gdje da izađemo. Teta nam je spomenula nekakvu džamiju, što je valjda mjesto odakle autobusi iz Bodruma kreću ka obližnjim mjestima, ali gdje izaći na putu za Bodrum? Znali smo otprije da se u Bodrumu nalaze Dvorac Svetog Petra, Mauzolej (poznati Mauzolej u Halikarnasu, jedno od sedam svjetskih čuda, jer zamislite – Bodrum je zapravo Halikarnas (!)) i nekakav starinski amfiteatar (poslije će se ispostaviti da ih je Turska puna). U jednom dramatičnom trenutku ugledali smo taj amfiteatar i odmah izašli iz busa. No, da bismo stigli do amfiteatra, valjalo je preći autoput po kojem auti idu brzinom i do sto pedeset na sat. Naravno, ovde u Bodrumu ne vjeruju u semafore i pješačke prelaze, te sve radite na svoj rizik. Nakon dosta truda, uspjeli smo da pređemo ulicu, samo da bismo razočarano konstatovali da u amfiteatar ne možemo da uđemo jer se tamo održava koncert nekakvih fufica. Eto kako Turci vode računa o zaostavštini starih Grka i Rimljana.

Nismo dozvolili da nas to pokoleba i nastojali smo da pronađemo ostala dva bitna mjesta – Mauzolej i Tvrđavu (tj. dvorac ili šta je već). Na jedvite jade smo došli do dvorca spustivši se do same obale mora (za što nam je trebalo dosta minuta hoda), mada su bile sumnje da li je to baš taj dvorac. Tu se sad nalazi nekakav muzej podvodne arheologije. Prilažem svoju sliku ispred dvorca.

(dvorac u Bodrumu)

Nakon toga smo probali da nađemo Mauzolej i fejlovali mizerabli. Još tokom dolaska do dvorca prolazili smo kroz jednu relativno mračnu uličicu gdje su nas vrebala neka dva tipa sumnjivog izgleda, ali nisu se odlučili za napad vjerovatno jer su se prepali moje brade i čupave kose, pa su očekivali nekakav četnički koljački nož. Tokom traženja mauzoleja prolazili smo pored raznoraznih restorana sa cijenama od kojih bi se u glavi zavrtilo i Miloradu Dodiku i entuzijastičnih konobara koji su nas molili da dođemo kod njih i pojedemo nešto. Čak smo naletjeli i na nekakav restorančić čiji je vlasnik izbosne (svijet je nažalost previše mali) te smo bili prinuđeni da prozborimo koju s njim. Njegov ,,bosanski" je jasno govorio da je iz ove rupe utekao prije mnogo godina. Lucky bastard. Elem, ne uspjevši da nađemo Mauzolej, odlučili smo da to odgodimo za neki od sljedećih dana (i da idemo po danu) i da se vratimo kući jer je već kasno a sutra nas čeka rano ustajanje i put u Efes. Nekako smo se orijentisali u kojem smjeru otprilike treba da idemo, prošli kroz još jednu jezivo mračnu uličicu (u kojoj nas srećom niko nije spopao) i locirali onu glavnu džadu. Našli smo čak i neku dolmuš stanicu i tamo sjeli, već totalno iscrpljeni. Nahodali smo se svojski. No, nevoljama nikad kraja. Prolaze mnogi dolmuši, ali nijedan ne ide za Gumbet. Branka kaže da je vidjela već dva zelena (a to je boja koja nama treba) kako skreću u neku tamo ulicu s druge strane. Opet slijedi prelazak ulice i onda na jednoj raskrsnici vidimo putokaz za Gumbet. Veselo se uputimo njime u namjeri da stopiramo dolmuš ako se u međuvremenu pojavi. Usput naletimo na nekon tipa kako mrtav ladan spava na betonu pred kućom. Ubrzo naiđe i dolmuš i mi uđemo, veselo saopštivši vozaču da idemo do hotela Sami Beach. Primivši to k znanju, on rutinski nastavlja vožnju. Bus ide, ostavlja i kupi putnike i u neka doba približi se onoj poznatoj vjetrenjači. No onda odjednom skrene na sasvim drugu stranu od poželjne i počne da nas vodi u materinu u neko brdo gore, gdje su buržujske kuće i buržujski hoteli. Naša zabrinutost raste. Da li taj lukavac planira da nas odvede negdje u mrak, raznese nam glave, raskomada nas i nahrani nama svoje piliće? Branka me natjera da ga pitam oli mi stizat do tog hotela ili ne. Ja sam čovjek koji više voli da se ne upliće i pusti stvari da idu svojim tokom, ali eto sad sam bio prinuđen da reagujem, te ljubazno pitam za Sami Beach, na što iskusni lisac samo potvrdno klimne glavom. Nastupa zaokret, vraćamo se istim putem, ponovo prolazimo pored infamozne vjetrenjače i eto nas pred hotelom. Turci i njihove putanje. Mrtvi umorni i istraumirani ulazimo u hotel i na recepciji pitamo možemo li za sutra da dobijemo breakfast box (pošto je put u Efes u 6:20, dakle prije doručka). Recepcioner obavlja kratak telefonski poziv i informiše nas da smo zakasnili. E bravo.

Crknuti, vraćamo se u svoju sobicu, gdje se momentalno bacamo na spavanje.

(važno obavještenje: sigurno ste primijetili da sam obećao neke slike, a stavio samo natpis koja slika treba da dođe. To je zato što sam slike zaboravio u Banjaluci i moći ću da ih postavim tek kad opet odem tamo. Dakle, nema golih žena do početka sljedećeg mjeseca, sorry!)

Quote from: "Harvester"Ispostavlja se da je to sasvim normalna turska vožnja. U tim krajevima gdje smo bili sve je nekako ad hoc, nema mnogo pravila, nema mnogo saobraćajnih znaka (a i to malo što ima ne poštuje se), auti su naslagani jedan na drugi kao da ih je dijete nabacalo, svi se guraju da prođu prvi i uprkos tome – nismo bili svjedoci nijednom sudaru, niti bilo kakvom drugom saobraćajnom incidentu. Zaista, da se čudom čudiš.

Ne samo turska. Slično voze i u Egiptu, s tim što smo mi tokom dva dana u Kairu prošli pored tri gadne saobraćajke, u dve od njih je bilo i mrtvih. Plus se svi toliko guraju da prođu prvi da ne propuštaju apsolutno nikog, računajući i kola Hitne pomoći.

I prelaženje ulice je slično, provlačiš se između automobila u (ludački brzom) pokretu i nadaš se da nećeš poginuti.

Da li i u Turskoj semafori služe samo kao lajt šou, to jest niko ne obraća pažnju na njih?

Quote from: "angel011"
Da li i u Turskoj semafori služe samo kao lajt šou, to jest niko ne obraća pažnju na njih?

Paaaa, ne znam za celu Tursku, ali u Istanbulu se ipak vozi daleko disciplinovanije. Mislim, gužve postoje i vozi se brzo, ali ni nalik ovome opisanom. Poštuju se pravila i sve to...

Onaj glavni semafor (na velikoj raskrsnici kod Bodruma) poštuju (to moraju, pošto je ogromna raskrsnica). Ne sjećam se da li sam na nekom drugom mjestu uopšte vidio semafor  

Ali eto, saobraćajne znake ignorišu - npr. znak za zabranu saobraćaja u jednom smjeru, oko toga se niko ni ne počeše.

Heh, znači dosta je sličnosti između Turske i Egipta. Dobro, bar znam šta me čeka kad jednom odem tamo.

Izgleda da ima dosta sličnosti. Koliko čujem od ljudi koji su posetili obe zemlje, Egipćani su nasrtljiviji, mada se njihova nasrtljivost svodi isključivo na to da ti nešto prodaju.

Ako budeš išao u Egipat, pogledati piramide (i ući u Keopsovu piramidu) je a must, kao i plivanje u Crvenom moru - temperatura i čistoća savršeni, plus i gomila ribica koje izgledaju bukvalno kao iz crtaća i, pošto je strogo zabranjeno povrediti ih, uopšte se ne boje ljudi, maltene moraš da ih šutiraš od sebe.

I, ako nemaš želju da ostariš cenjkajući se, možeš komotno da kupuješ po hotelskim radnjama, bez griže savesti da bi na bazaru našao isto to samo pedeset puta jeftinije.

Quote from: "Harvester"Evo vam, zlotvori:


(važno obavještenje: sigurno ste primijetili da sam obećao neke slike, a stavio samo natpis koja slika treba da dođe. To je zato što sam slike zaboravio u Banjaluci i moći ću da ih postavim tek kad opet odem tamo. Dakle, nema golih žena do početka sljedećeg mjeseca, sorry!)

Što ne reče odma Harvi da ne ćoravimo iščitavajući ovoliki sastav.

Umesto da dobijemo fotke i tekst lascivnog karaktera koji bi bio Rated R ili NC-17, castio nas je PG-13 limunadom. Duboko sam razocaran.

harv je cockteaser!

Quote from: "Harvester"Krećemo od samoga početka...

Dan 1: BL – Beograd

"Lagano, humoristično, seksi... jednom reči - brilijantno!!" - Julienne Jacobb, "Robinson Post"

"Harvesterovo pisanije spada u red onih putopisa koji vas nateraju da dobro razmislite pre nego što se sledeći put odvažite da uopšte razmišljate o putovanju... Na tragu Agate Kristi i Efraima Kišona, pisac bi vrlo lako mogao biti the next best thing in travel-related non-fiction... Bravo Harv!!" - Georg Stanislavski, "All-you-can-eat Entertainment Guide Weekly"

Bila u Turskoj i vratila se, a Harv još nije dovršio putopis...

Anyway, neka od mojih iskustava su prilično različita od njegovih. Vozači: ne voze ništa luđe od onih u Beogradu, a ni približno onim ludacima u Egiptu. A ni prodavci nas uopšte nisu gnjavili, smorila su nas dva konobara iz jednog kafića koja su uporno zahtevala da sednemo baš u njihov kafić, inače smo pored prodavnica u Bodrumu sasvim normalno prolazili, tek ako bismo ušli u neku prodavci bi nas učtivo i nenametljivo pitali mogu li da pomognu, ili bi čekali da mi njih pitamo ako imamo šta da ih pitamo.

Harvester ih je sigurno provocirao svojim ponašanjem, moja su iskustva iz Bodruma slična tvojim. Doduše, oboje smo bili van sezone pa je to možda delimično razlog.

Quote from: "Meho Krljic"Harvester ih je sigurno provocirao svojim ponašanjem, moja su iskustva iz Bodruma slična tvojim.

lepo sam ja reko:
harv je cockteaser!

Angel, jesmo li mi bili u istom Bodrumu??????????

Meho, jesmo li mi bili u istom Bodrumu??????????

Isti Bodrum, ali sam ja bila u septembru, a Meho valjda u maju, dok si ti bio usred sezone. Možda ima veze s tim.

Možda ima veze i sa tim što se ni moj dečko ni ja nismo nešto posebno doterivali kad smo išli u Bodrum, pa smo verovatno viđeni kao siromašni student (dečko mi izgleda prilično mlađahno) i njegov mlađi brat (za mene su uglavnom mislili da sam dečak, možda čak ne stariji od 12 godina), i onda im nismo delovali kao neko sa dovoljno novca da bi bio vredan truda.

Ako se tvoje pitanje odnosi i na vožnju, možda je i to drugačije ako nije usred sezone, a možda si ti navikao na nešto razumnije od beogradske vožnje, koju mnogi stranci opisuju kao potpuno sumanutu.

harva je poterao baxuz iz beograda zato što je on sam bio baxuz pa nije teo da svoju manje ružnu polovinu upozna sa mnom i društvom iz bgd-a...
drugim rečima, što bi reko naš narod, serves him right!