ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

...kako ne bismo otvarali topic za svaki pojedinačni naslov koji nam dopadne očiju, predlažem zbirni kutak za naslove iz istorije SFRJ kinematografije koje smatramo vrednim pomena/reprize/ druge šanse...

...za početak - osvrt na LEPTIROV OBLAK Zdravka Randića...

Ovaj naslov obilazim s vremena na vreme (na nekih pet godina), i to sasvim neplanski, i nakon poslednjeg gledanja mogu da ustvrdim da se radi o ubedljivoj omladinskoj drami, ubedljivom uprkos brojnim manjkavostima koje su sve od reda odlike kako većine SFRJ filmova tog vremena, ali i Mihićevog autorskog pristupa. Ako se po strani ostave neusresređenost, paušalnost u vođenju radnje i ishitrenost u praćenju bočnih likova, LEPTIROV OBLAK stoji kao zanimljivo ostvarenje i vredan dokument u smislu istorije privatnih života jednog vremena.

I potpuno je tačna ocena da je ovo prvenstveno film samog Mihića i da je Randićev rukopis ovde u dubokoj senci. Leptirov oblak se može posmatrati i kao uspeliju varijanta LJUBAVNOG ŽIVOTA BUDIMIRA TRAJKOVIĆA.

...i još jedna pohvala za Zdravka Randića, ovog puta za nešto raniji rad TRAGOVI CRNE DEVOJKE (1972)...jedan od scenarista je Živojin Pavlović i njegov rukopis je jasno razaznatljiv u ovoj tipskoj srpskoj crnotalasovskoj priči; na sreću, Radnića iz Pavlovićevog predloška crpi samo suštinsku supstancu, svesno je lišavajući Pavlovićeve napadne potrebe za debelo potcrtanom poentom i upadljivom simbolikom. Stoga ne čudi što TRAGOVI CRNE DEVOJKE u konačnici ostavljaju utisak znalački pojednostavljene priče o gorkim sudbinama sirotinje sa supkulturnog dna izgnanika sa oboda gradova, te priča pleni emocionalnošću kojoj u velikoj meri doprinosi i tihi ali sugestvni glumački underplay Borisa Dvornika...

meni su TRAGOVI... remek-delo i verovatno poslednji veliki film crnog talasa (ili čak uopšte poslednji film crnotalasovskog perioda). prvenstveno zbog glumačkih ostvarenja dvornika i paje vuisića. plus treba reći da je film nastao po pripovetkama Aleksandra Tišme (zbirka "Nasilje") i po romanu "Za crnom devojkom", koje srdačno preporučujem. inače je film učestvovao na berlinskom festivalu te godine.

Postovao sam o Tragovima crne devojke na Novim kadrovima...Pa da se ne ponavljam. U najkraćem - meni film nije baš toliko prijao koliko Žiki i Gingu.

Da bih se što kompetentnije uključio u tumaćenje LEPTIROVOG OBLAKA, danas sam ga reprizirao. On je u ovom eseju o Omladinskom filmu spadao među filmove o mladima koje su pravili stariji reditelji i moglo bi se reći da je reč o paradigmatičnom primeru takvog filma.

Naime, u ovom naslovu se kroz prizmu priče o mladom čoveku zapravo prelamaju određene poetičke koncepcije filma koji zapravo govori o nekom ranijem vremenu. Zar ne možemo LEPTIROV OBLAK smatrati nekom vrstom rimejka BUBAŠINTERA sa praktično preslikanim porodičnim odnosima, a na neki način, kad je reč o tematizovanju straha o homoseksualnosti čak i filmom koji (neuspešno) preslikava i subverzivne strategije Jelićevog remek-dela?

Sa Zoranom Cvijanovićem u glavnoj ulozi, i to čitavu deceniju i po pre nego što je otkrio svoju populističku personu, ovaj film ubija vlastitu komunikativnost i polazi putem neke vrste arty tumačenja mladalačke teskobne egzistencije, iako po svojoj strukturi, to zapravo nije. Cvijanovićev junak je zbunjen, hermetičan, prilično nejasan, sa nekom melanholijom koja ne liči na tipičan pitak prikaz puberteta.

Izbegavanje hepienda na kraju i sama završnica u kojoj Cvijanović više liči na nekog Hanekeovog smarača nego na normalnog momka, pošto mora da se odrekne od tipične, željene, konvencionalne putanje sazrevanja i opredeljuje se za neke alternativnije seksualne prakse odnosno drugu vrstu razrešenja svojih libidanlnih potreba, koje takođe opet podsećaju na odnos iz BUBAŠINTERA u kome umesto LEPTIROVE prodavačice, tetka preuzima inicijativu.

Dakle, osnov problema LEPTIROVOG OBLAKA je u tome što Mihić i Randić sprovode poetiku iz nekog drugog vremena, baziranu na odnosima koji su važili u nekim drugim okolnostima, i ta poetika je toliko snažna, na nivou scenarističkog rukopisa pre svega, da se naprosto ne može primeniti na druge okolnosti.

Jugoslovensko društvo se od vremena BUBAŠINTERA do LEPTIROVOG OBLAKA naprosto previše transformisalo da bi se ista specifična poetika mogla primenjivati. Pre svega desilo se Bijelo Dugme, 1977. desila se Hajdučka česma i više nije bilo isto biti mlad u SFRJ. Iako je sam BUBAŠINTER film iz 1971. taj film je mentalno ipak nekako malo više u šezdesetim, to je film u kome se ne oseća da je u Beogradu već igrana KOSA i sl. No, taj film ima neke druge autentične kvalitete zbog kojih ga smatram jednim od najbitnijih klasika.

Inače moramo imati na umu da je upravo Mihić kreirao koncept generic jugoslovenske filmske porodice, odnosno on u saradnji sa Kozomarom, a to je dakle porodica na čijem je čelu Danilo Bata Stojković, naizgled namrgođeni i rigidni a zapravo dobroćudni predstavnik srednje klase koji ima jasnu viziju kako sin treba da se razvija.

Praška škola je kasnije preuzela ovu strukturu porodice koja je profunkcionisala još u obodnim ostvarenjima Crnog talasa a do danas nismo imali novu definiciju porodice u srpskom filmu, i otud sve češće u filmovima imamo junake koji nemaju porodicu, čiji su roditelji umrli ili žive u inostranstvu.

U tom smislu, LEPTIROV OBLAK je sa likovima koje igraju Seka Sablić i Paja Vuisić potpuno na liniji.

Bijelo Dugme kao muzička podloga nažalost nije dovoljno da zarobi utisak kako je to biti mlad 1977. godine.

* * / * * * *

...juče sam reprizirao DIVLJE SEME (1967), čudesni rad pok. Kokana Rakonjaca i scenariste Žike Lazića pre njegovog potpunog porinuća u najcrnju i najgrđu dramaturšku estradu... gotovo je neverovatno šta Rakonjcu u ovom slučaju polazi za rukom - uspeo je da napravi sirotinjski budžetiran, a visokoestetizovan lirski pravoslavni western, da da oduška svojoj (sasvim opravdanoj) mizantropiji, izrekne oštru i oštroumnu kritiku posleratnog društva i izopačenih naravi,sroči posveti svojim uzorima,  a uz sve to i da ostvari jak utisak začudnosti i gotovo nadrealnosti...nešto slično, ali sa mnogo manje uspeha, je pokušao i Jovan Živanović (premda u koloru) samo godinu dana kasnije u svom UZROK SMRTI NE POMINJATI... Rakonjčeva prerano-prerana smrt je, to je sada posve jasno, nenadoknadiv gubitak za srpski film (i to onaj iz ponajboljih dana)...

DIVLJE SEME je preteča BALADE O SVIREPOM. Ta dva naslova zaslužuju jednu zajedničku analizu.

Mnogo mi je bio depresivan i siv taj Leptirov oblak.
Komentarisali smo u srednjoj baš  na osnovu tog filma kako mora da je bilo ružno biti tinejdžer u to vreme.
Čak je i ono valjanje sa sisatom Ružicom u magacinu bilo daleko od ispunjenja pubertetskih maštarija-nekako mučno i socijalno.Ne znam dal bi sa nekim drugim rediteljem Mihićev scenario dobio drugačiju dimenziju i dal bi taj film imao malo svetliju i pozitivniju atmosferu.
Sasvim suprotan je ljubavni život Budimira T. koji je (iako naivan i jednostavno postavljen po čemu najviše podseća na Čalićeve komedije) ,zabavan, lak za gledanje i što je najvažnije za omladinu kojoj je bio namenjen-veseo i optimistički.
A plus imate i Nedu Arnerić u ulozi "devojke bez prenoćišta" kao i mlađanu Marinu Nemet.
U ovom žanru tzv. pubertetskog filma,kultni Bubašinter je naravno van konkurencije.
Jedan od najboljih domaćih filmova zaslužuje sigurno posebnu temu.

BUBAŠINTER je masterpis, Almodovar pre Almodovara, taj film je samo u osnovi coming-of-age, u stvari je mnogo više od toga. BUDIMIR T. je ipak imao mlađeg reditelja. Karaklajić je generacijski i faktički deo praške škole, i na scenariju za BUDIMIRA su radili i Rajko Grlić i Goran Marković tako da su ga ipak kudikamo modernizovali. Randića je ipak 1977. vreme pregazilo a Mihić je u larrycohenovskom maniru reciklirao stari pristup stvarima.

Pogledao sam TRAGOVE CRNE DEVOJKE Zdravka Randića. U ovom filmu Randić na neki način snima mušku verziju OPKLADE, sa Borisom Dvornikom koji luta velegradom tražeći misterioznu ženu koja ga je zavela. Priča je potpuno analogna, čak je i podela slična, tu su Dvornik i Paja u sličnim ulogama, s tim što je Neda Spasojević donela jedan još moderniji pristup glumi koji je imala Dušica Žegarac u OPKLADI.

Isto tako, Randić ima jednu, uslovno rečenu suvišnu epizodu koja remeti ravnotežu filma i u TRAGOVIMA, a to je ceo segment sa likom Bate Živojinovića, odnosno njegova solistička arija u kojoj nema Dvornika. Film je realno mogao da bude i bez tog segmenta koji sam po sebi nije loš niti nezanimljiv ali ne pripada celini i priči koju Randić izlaže od početka. Međutim, ova suvišna deonica i sasvim vidljiva digresija bolje stoji TRAGOVIMA nego nadrealizam u OPKLADI iz prostog razloga što je usklađena sa stilom filma. Samim tim, OPKLADA i TRAGOVI dele bezmalo suštinsku manu, ali su se TRAGOVI sa njom bolje izborili.

Na neki način reklo bi se kao da su TRAGOVI poboljšani pokušaj snimanja istog filma u odnosu na OPKLADU, pa ni ne čudi da je autorska ekipa ponovljena iz prvog naslova, odnosno da su oba filma izašla u rasponu od godinu-dve dana.

Neda Spasojević ima vrlo zahtevnu ulogu prostitutke čije je loše ponašanje na neki način esencijalizovano u maniru film noira. Iako ima prostora za socijalno objašnjenje, što Randić i Pavlović i nude u priči junakinje koju igra Ružica Sokić, kod Nedinog lika nema opravdanja a ona svoje zadnje namere čak i otkriva krajnje eksplicitno u jednoj od scena. To je vrlo interesantno rešenje, gotovo ekspresionističko po tonu (a znamo koliko noir duguje ekspresionizmu) koje na neki način ublažava melodramu koja je u korenu ove priče. Ishod ove melodrame mogao je biti manje-više isti i da se ostalo u okvirima socijalno motivisane melodrame i interesantno je piutanje zašto su Randić i Pavlović posegli za ovakvom karakterizacijom?

Kako već rekoh, Neda Spasojević je donela jedan moderniji stil glume u ovaj film, sa bržim izgovaranjem replika i jednom spontanijom ekspresijom i ona zaista uspeva da izgradi lik zanimljive žene sa margine bez ikakve glamurizacije tog miljea kakvo je pružala Sofia Loren ili skretanja u grotesku kakvo nosi Masina kod Fellinija.

U svakom slučaju TRAGOVI CRNE DEVOJKE je kvalitetan i po izvesnim detaljima atipičan film Crnog talasa i jedan od boljih scenarija u opusu Živojina Pavlovića.

* * * / * * * *

...krajem prethodne sedmice sam reprizirao Pogačićevu izuzetnost SUBOTOM UVEČE... iako na mestu stoji opravdana zamerka da kroz sve tri priče ovog omnibusa jasno provejava duh glasnog moralizatorskog naravučenija, u potpunom neskladu sa ovim našim sada, teško da iko može argumentovano poreći nepatvorenu emocionalnost ovog dela i langovski raskošnu režiju Pogačića u ovom istinskom biseru nekada gotovo, pa profesionalne srpske kinematografije...i, iako nema glamurizacije "socijalističkog raja" i mada kroz sve tri priče izbija tadašnji SFRJ egzistencijalni čemer, SUBOTOM UVEČE u velikoj meri budi asocijaciju na svoje parnjake iz anglosanksonskog dela sveta te ere...

I nakon (još jedne) reprize, pohvala za Bulajićev UZAVRELI GRAD. I na ovo gledanje ovaj izvanredni film, koji krasi promišljenost, ne tako svojstvena domaćim ostvarenjima, potvrđujue svoju reputaciju odličnog crvenog noira.

UZAVRELI GRAD takođe stoji kao najava megalomanije u koju će Bulajić predano sve dublje tonuti u decenijama koje su sledile, ali u slučaju UZAVRELOG GRADA mu svakako treba odati svako priznaje jer je uspeo da artikuliše u samom zametku opasno razmahanu postavku. I ne samo to, ovo je istovremeno i hiperemotivna (na mahove i sirkovski potresna) intimistička drama i obuhvatna društvena hronika jednog vremena.

Veljko Bulajić postiže očekivanu i društveno poželjnu poenta u samom finišu, što ipak ne uspeva da u zasenak baci naglašenu polemičnost koja u sadejstvu sa noir mizantropijom daje ideološki uptan ton čitavom filmu, te nije za čuditi što je ovaj film postao slučaj i velika kontroverza, a sam reditelj svim narednim ostvarenjima upadljivo nastojao da se iskupi i da zatomi značaj ovog, upravo najkvalitetnijeg dela u svom čitavom opusu. Zbilja, zbilja odličan i dragocen film.

Jel moze neko da mi kaze, ako oce naravno, zasto na imdb-u pise da DECKO KOJI OBECAVA traje 106 minuta a kopija koja je u opticaju vec godinama ima 93 minuta. Gde nestade citavih 14 minuta ? 

OK, skontao sam da film preskace ko losa ploca, i da je iseckan na vise mesta, ali bas 14 minuta, to mi je malo mnogo, jel ima neko ideju o cemu se zapravo radi ? Hvala.

pogledao i ja Crnu devojku. moram reći da počinje kilavo, pomislih "koje li dosade" no kako je film odmicao sve me više intrigirao. ova postavka se važi i sada: nakon odgledanog filma kao da se njegovo djelovanje vraća, udara sa odgodom. i sve mi se više penje.

pravi opori film, makar ne mogu reći remek-djelo kao kišobranac. vidim da se povela priča kako je film adaptacija romana, no ja se ne mogu oteti utisku da je ovo ujedno i verzija Renoirovog La bette humaine (i Zole).
usput, kasnije je stigao i Zadah tela, a zanimljivost je da sve te filmove veže željeznica. i željezničari. željezničari kao arhetip polusvijeta sa periferije?

""""uslovno rečenu suvišnu epizodu koja remeti ravnotežu filma i u TRAGOVIMA, a to je ceo segment sa likom Bate Živojinovića, odnosno njegova solistička arija"""""

može se ova dionica promatrati kao višak, ali ne nužno. i uopće ne remeti ravnotežu. tu epizodu možeš promatrati kao svojevrsnu antitezu glavnom protagonistu. kao podcrtavanje zašto je on različit od ostatka posrnulih: i Bata i Vujsić su tipični likovi polusvijeta, skroz prilagođeni, bez neke etičke refleksivnosti. dočim Dvornik nije takav, on je zapitan, on je misfit i u tom svijetu. u tom smislu on je neka vrsta Taksista, ublaženija verzija.

...sinoć sam reprizirao EROGENU ZONU Dejana Karaklajića. I na ovo gledanje, EZ mi je bila i zabavna i sadržajna, kako kao dokaz Karaklajićeve skrajnutosti unutar tog generacijskog rediteljskog korpusa, tako i kao, mislim da je i Avenger to pomenuo, kao parče primenjene istorije privatnih života tog vremena...

...zanimljivo mi je bilo i da vidim kako se Grlićeva (Grlić je koscenarista ovog ostvarenja) tipska postavka o tihoj pobuni (često i putem erosa) daleko bolje prima kod Karaklajića, a mislim da je zato zaslužan i Milan Gutović čija nesvakidašnja pojava preciznije odražava, čini se, dobrovoljno porinuće u apsurdnu egzistenciju nego što je to činio državotvorni P. M. Manojlović...

...a i film, poput Mandićevih songova koji ga prate, sveukupno odlikuje zavodljiv funky vibe koji razbija stereotipe SFRJ zbiljhe, ponajčešće karakterisane beznađem, sivilom i birokratijom, a da pri tom ne sklizne u pravcu romantitzovanja stvarnosti....

Pa da, ceo fazon sa zarobljavanjem duha vremena je upravo u tome kako je Karaklajić pokazao da je narod svoju, u jednom trenutku, povoljnu poziciju, iskoristio da se totalno oda konzumerizmu u spoju sa dekadentnom birokratijom. U suštini, EROGENA ZONA prikazuje društvo u kome formalno, stvari ne stoje tako da je ikome neprijatno (što je bio ključ Crnog talasa), ali je zapravo sve trulo.

Mnogo jak film,nepravedno zapostavljen,ko klinci smo ga voleli isključivo zbog Met,a tek kasnije provališ i njegove ostale vrednosti.Priča sa farmom pilića i GM piletom je opasno jaka,tu je i Bora u jednom od svojih najjačih izdanja a Gutoviću je ovo uz Otpisane najbolja ozbiljna uloga.

Obnovili smo projekcije ponedeljkom i prvi film koji je pogledala tročlana komisija Macavity, Žika i Cripple bio je POTRAŽI VANDU KOS Živorada Žike Mitrovića.

Mitrovićev film je jedan izuzetni mali hidden gem, lepo postavljena misterija o post-WW2 vendeti i potrazi za krivcima u posleratnom Sarajevu u kojoj žena traži osobu na koju ju je uputio brat za slučaj da mu se nešto desi a onda mu se i desilo - hapšenje + smrt u Jasenovcu.

Mitrović iznenađujuće filmski pismeno vodi priču, svedenim, efikasnim sredstvima, sa jasnim izlaganjem karaktera i priče, odličnom upotrebom lokacije koje zaista izgledaju kao Rim iz najboljih dana i glumcima koji su u underplayu.

POTRAŽI VANDU KOS spada u red retkih filmova u kojima su jugoslovenski reditelji pokazali visoku disciplinu u rediteljskom izrazu i efikasnu upotrebu klasičnih stilema. U tom smislu, ovaj naslov spada među one koji najbolje reprezentuju Mitrovićevo umeće.

Razlog za priličnu zanemarenost VANDE KOS i u opusu Žike Mitrovića i u korpusu jugoslovenske kinematografije verovatno leži u tome što ovo nije film sa nekom prevelikom temom, vrlo je jednostavan, sveden, bez velikih pretenzija, razrešenje je odlično koncipirano ali je bazirano na intimi karaktera a ne na velikim herojskim gestovima ili političkim poentama. U tom smislu, reklo bi se da je intimističko razrešenje misterije poprilično izvan tokova u prikazivanju WW2 događaja čak i na internacionalnom nivou.

U scenama susreta žene koja traži ko joj je odao brata i majke ubijenog domobrana koji je praktično bio egzekutor, Mitrović ne beži od toga da se intimni gubitak majke i sestre izjednači uprkos ideološkoj suprotstavljenosti njihovih najmilijih, te bi se moglo reći da je film politički neopterećeniji nego što bi se očekivalo od jugoslovenskog filma iz 1957.

Scenario književnice Fride Filipović sa kojom je Žika potom radio i na GORKIM TRAVAMA ima ženu kao centralnog junaka, i u oba slučaja ona piše o junakinjama sa traumom iz rata koju pokušavaju da razreše kasnije. Za razliku od Irene Papas u GORKIM TRAVAMA koja je žrtva međunarodne intrige odbeglih nacista i želi da pobegne od trauma, VANDA KOS prikazuje junakinju koja želi da se suoči sa tajnama i da se osveti. Otud ne čudi da je omiljena uloga, i neostvareni san glavne junakinje da igra u ANTIGONI što nudi izvesnu vrstu mistek matrice za njenu priču.

SPOILER ALERT!

Isto tako, zanimljivo je da glavna junakinja pronalazi krivca u tinejdžerki koja je odala njenog brata zbog svoje pubertetske zaljubljenosti u njega. Dakle, umesto političke intrige, pitanja kamijevsko-sartrovskog tipa i sl. - motivacija ostaje u okvirima intimnih osećaja ženskih junaka.

Fridina glavna junakinja kada shvati šta je motiv, automatski oprašta devojčici, praktično bez ijedne scene nekakve dileme ili lomova u njoj.

Isto važi i za odnos osvetnice Olge sa majkom domobrana-egzekutora. I njih dve se automatski razumeju bez ikakve potrebe za polemikom.

Ovaj trougao ženskih likova Olga-devojčica-majka spada među interesantnije postavljene odnose u Mitrovićevom opusu. Ako se tome doda i četvrta žena, a to je Vanda Kos, svojevrsna Crna Dalija ili Laura, prema kojoj svaka od ove tri ima specifičan odnos, i to ne samo u kontekstu priče već i zbog seksualne prirode veze sa mrtvim junakom, film dobija i specifičnu dimenziju za psihoanalitički pristup.

VANDA KOS dakle svakako nudi materijal za dublju analizu, i ono što je najbolje jeste da su svi odnosi vrlo spontano postavljeni, odnosno bez ikakve teorijske ambicije samog autora.

KRAJ SPOILERA

POTRAŽI VANDU KOS je naslov koji je zreo za rehabilitaciju ne bi li zauzeo mesto koje zaslužuje.

* * * / * * * *

...i ja sam (reprizno) pogledao POTRAŽI VANDU KOS Žike Mitrovića. Ako se po strani ostavi jasan znak vremena u kom je film nastao (diskretna, ali dovoljno lako uočljiva didaktičnost kada je u pitanju tretiranja neprocesiuiranih slučajeva zločinjenja tokom Drugog svetskog rata), reč je o zbilja superiorno iskrojenoj misteriji koja oduševljava inteligentnim pristupom, filmskom pismenošću, ambicioznošću u svim dimenzijama, znalačkim ritmom i poentiranjem unutar priče i umešnom komunikacijom sa aktuelnim filmmaking trendovima tog trenutka na svetskom nivou.

QuoteSedam zabluda filmskih jugonostalgičara

Nenad POLIMAC (za Globus)

Izbor filmova iz SFR Jugoslavije, snimljenih od 1955. do 1990., što će se prikazati na ovogodišnjem Festivalu subverzivnog filma u Zagrebu, ponovno je potaknuo mistifikacije o kinematografiji bivše države kao uzoru.

Ovolikoj količini filmske yu-nostalgije dosad nikad nismo bili izloženi, a još samo prije jednog desetljeća ona bi bila nezamisliva. U zagrebačkim će kinima, na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu, biti prikazana čak 73 jugoslavenska filma, nastala od 1955. do 1990., po odabiru talijanskog kritičara Sergia Grmeka Germanija, dobrog poznavatelja ne samo ostvarenja nego i prilika koje su vladale u toj kinematografiji.

Tijekom 90-ih jugoslavenski je film bio gotovo tabu-tema, a kad je krajem tog desetljeća nekadašnja zagrebačka Kinoteka u Kordunskoj ulici stidljivo najavila ciklus ratnog, tj. partizanskog filma, nastala je takva gužva za ulaznice da se projekcija "Bitke na Neretvi" Veljka Bulajića morala čak i ponoviti.

Sredinom ovog milenija HRT je počeo stavljati na program evergreene yu-kinematografije, probijajući led sa "zihericama", kao što su rana ostvarenja Emira Kusturice i Slobodana Šijana. Primjer je slijedio RTL, kronično u nedostatku domaćeg programa, a kulturne manifestacije od Zagreba do Splita i Rijeke koristile bi svaku priliku da nas podsjete na nekog već zaboravljenog autora ili film iz kinematografije bivše države.

Ipak, unatoč tim združenim naporima, činjenica je da jedni kinematografiju bivše Jugoslavije uopće ne poznaju (pogotovo mlađa generacija), a drugi je se pak slabo sjećaju. Razdoblje 90-ih, kad su ti filmovi bili prešutno zabranjeni, "krivac" je za mnoštvo mistifikacija: jugoslavenski je film poprimao mitske razmjere u odnosu na aktualne hrvatske filmske proizvode, doba kad se u redovima čekalo na ulaznice za domaće filmove činilo se čarobnim u odnosu na ono što se zbilo kasnije, a Pulski festival na čiju su poneku projekciju navratili maršal Tito i njegova supruga Jovanka nazivalo se s balkanskim Cannesom. No je li zaista bilo tako? Većina tih nostalgičnih procjena nema nikakvog uporišta u zbilji.

1. Jugoslavenska je kinematografija superiorna onima koje su se formirale u regiji u posljednja dva desetljeća.

Baš i ne. Nije fer uspoređivati nešto što je trajalo četiri i pol desetljeća s onim što traje puno kraće, a pritom su tijekom devedesetih jedino Srbija i Slovenija imale konzistentnu filmsku produkciju. Nove su kinematografije samo slijedile državni model uspostavljen u bivšoj Jugoslaviji (zapravo, prva ga je na ovim prostorima uvela NDH), a podudarnosti su ponekad vrlo zabavne. Recimo, što je drugo RSIZ (Republička samoupravna interesna zajednica) kinematografije koji je osamdesetih određivao filmsku djelatnost u Hrvatskoj nego današnji HAVC (Hrvatski audiovizualni centar)?!

Glede svjetskih priznanja, nove kinematografije imaju čak i bolju žetvu od bivše, jer su je obavile u dvostruko manje vremena. Nijedan jugoslavenski cjelovečernji igrani film nikad nije dobio Oscara, što je uspjelo "Ničijoj zemlji" Danisa Tanovića. "Rani radovi" Želimira Žilnika pobijedili su u Berlinu, ali i "Grbavica" Jasmile Žbanić. Emir Kusturica osvojio je Cannes 1985. s "Ocem na službenom putu", pa opet desetljeće kasnije s filmom "Underground". Kusturica je dobio i Zlatnog lava u Veneciji za debitantski film ("Sjećaš li se Dolly Bell"), no podvig su kasnije ponovili i Makedonac Milčo Mančevski ("Prije kiše") te Slovenac Jan Cvitkovič ("Kruh i mlijeko"). Većina autora iz regije spretno pliva u međunarodnim vodama u potrazi za koproducentima, dok se njihovi prethodnici često nisu ni makli iz vlastitog dvorišta. Također, hrvatski film imao je velike redatelje poput Branka Bauera, Kreše Golika, Ante Babaje i Zvonimira Berkovića, međutim, u njemu nikad nije postojala takva konstanta ujednačene kvalitete kao danas u "novom hrvatskom filmu".

2. Jugoslavenska je kinematogra­fija bila provokativnija od svojih nasljednica.

Da, "W.R.: misterije organizma", "Buđenje pacova", "Rani radovi" i tko zna što sve još ne. Lako je, međutim, biti provokativan u jednopartijskom sustavu, kada se brižno motri svaka gesta, kada znaš koga možeš provocirati. Drugo, olakotna je okolnost kada stvaraš u razdoblju koje je samo po sebi "revolucionarno", kao što je to bio prijelaz iz šezdesetih u sedamdesete prošlog stoljeća. Što danas nekoga može provocirati? "Metastaze" su, recimo, provokativnije ostvarenje od bilo kojeg hrvatskog filma iz vremena Hrvatskog proljeća – kad su mnoge granice već bile srušene – no danas se malo tko za to i zanima: lik neofašista koji tumači Rene Bitorajac čak je većini i simpatičan. "Život i smrt porno bande" Mladena Đorđevića radikalniji je film od većine ostvarenja srpskog "crnog talasa", no dostatno je prikazati ga u kasnom večernjem terminu pa da nikoga ozbiljnije ne uznemiri. Nekad su provokativne filmove diskretno stavljali na led, za čime više nema potrebe. Subverzivne klasike "crnog talasa" stvorio je sam socijalizam, odnosno njegova nemogućnost da ama baš sve kontrolira. Danas kada ga više nema, ni subverzivnost nije tako zamamna.

3. Raspadom Jugoslavije hrvatska je kinematografija izgubila važno filmsko tržište.

Nesumnjivo točno, ali samo donekle. Potkraj šezdesetih, postojala je svijest o zajedničkom jugoslavenskom kulturnom proizvodu, pa je film Kreše Golika "Imam dvije mame i dva tate" iz 1968. godine u Srbiji vidjelo pedesetak tisuća gledatelja, a nešto kasniji "Živjeti od ljubavi" – budući da je u pitanju vrlo prijemčiva melodrama – čak trostruko toliko. Nema veze što se film Antuna Vrdoljaka "U gori raste zelen bor" bavio banijskim partizanima, u srpskim kinima je skupio skoro 300 tisuća gledatelja. Tada je imalo smisla napraviti srpsko-hrvatsku koprodukciju kao što je "Rad na određeno vrijeme" i njegov nastavak "Moj tata na određeno vrijeme", s mješovitim glumačkim ekipama, jer su rezultati gledanosti i u Beogradu i u Zagrebu bili izvrsni. Redateljska reputacija predstavljala je nešto ozbiljno, kao i oslanjanje na eksploatacijske štosove (seks, nasilje i sl.). Nimalo slučajno da su "Okupacija u 26 slika" i "Samo jednom se ljubi" bili takvi hitovi u Srbiji. Ipak, teško da se netko na svemu tome obogatio. Cijene ulaznica bile su preniske da bi filmovi ostvarili značajan profit, a povećane su doslovce preko noći tek krajem osamdesetih, kada su jugoslavenski distributeri počeli raditi na postotak s velikim hollywoodskim kompanijama. Domaćih hitova tada, međutim, više nije bilo.

Ipak, što su osamdesete više odmicale, to je jugoslavenstvo bilo manje na cijeni. Raspad Jugoslavije dogodio se puno prije nego što se to htjelo priznati. Srpska se kinematografija usmjerila prema lokalnim komedijama, koje su financirali sami prikazivači, poput serijala "Tesna koža", "Žikina dinastija" ili "Hajde da se volimo", a hrvatski film morao je imati neki poseban mamac da bi ga prihvatili u Srbiji, poput mekog pornića Nikole Babića "Medeni mjesec" ili prvog domaćeg cjelovečernjeg crtića "Čudesna šuma" Milana Blažekovića.

Unatoč redovnoj suradnji među kinematografijama u regiji, zajedničko tržište više nikad nije uspostavljeno. Jedini film koji je dobro prošao u svim zemljama bivše Jugoslavije je "Karaula" Rajka Grlića, koja je imala svima prepoznatljivu temu – služenje vojnog roka u JNA.

4. Srpski film mnogo je bolji od hrvatskog.

Pravilnije bi bilo ustvrditi – drukčiji. Hrvatski su filmovi vrlo često intimistički, a srpski su ekstrovertniji, a time i komunikativniji. Dušan Makavejev zasluženo uživa svjetsku reputaciju, no djelomično i stoga što je sam sebi bio odličan promotor, a i znao je staro pravilo da se radikalna forma najbolje prodaje uz radikalan sadržaj. Veliki hrvatski filmski autori nisu u svijetu imali dostatno sugestivne zagovornike, iako bi slučajni namjernici ostali fascinirani Babajinim ili Golikovim ostvarenjima: nažalost, svoje ushićenje nisu dalje širili.

Mnogi će radije pogledati Šijanove komedije "Ko to tamo peva" ili "Maratonce" ili bilo što drugo s potpisom Dušana Kovačevića, međutim, ne treba podcijeniti ni hrvatske adute. U zagrebačkoj regiji nijedan film nije prošao tako dobro kao "Tko pjeva, zlo ne misli", no već ga u Splitu nisu tako dobro razumjeli, a kamoli u Srbiji. Također, Brešanova komedija "Kako je počeo rat na mom otoku" bila je u nas gledanija od bilo kojeg srpskog filma tog žanra, dok Hribarov "Što je muškarac bez brkova" zavređuje usporedbu s dobrim francuskim filmovima, a ne s ostvarenjima naših susjeda.

5.Negdašnji Pulski festival bio je puno atraktivniji od ovog današnjeg.

Samo djelomično točno. Današnji Pulski festival uspio je vratiti publiku u Arenu kad su na programu hrvatski filmovi, što je već velika stvar. Ostatak festivala puka je fikcija, koja se ionako podmiruje iz državnog i gradskog proračuna. Ipak, ni negdašnji Pulski festival nije baš bio blistava manifestacija, koliko god se starijim gledateljima zakrijese oči kad ga spominju. Nije bilo nikakvih popratnih festivalskih programa, a vrijeme ste kratili objedima koji su trajali i po nekoliko sati. Ipak, mora se priznati da je bilo puno više glamura. Ljubiša Samardžić ili Bata Živojinović nisu imali ništa protiv da se prošetaju Pulom ili se okupaju na Zlatnim stijenama, dok hrvatski glumci danas jedva čekaju da uskoče u auto koji ih čeka ispred festivalskog centra. Osim toga, osamdesetih je godina Arena postupno sve više gubila publiku, tako da je taj golemi prostor u prosjeku danas bolje popunjen nego prije dva desetljeća. Dakako, samo kada su na programu hrvatski filmovi ili hollywoodski megahitovi.

Pula je danas više revija hrvatskog filma, a jedini pravi festival domaće produkcije u regiji je Sarajevo film festival, koji je spremno prihvatio ono što je hrvatska kulturna politika odbacila te to razigrao po svjetskim standardima.

6. Partizanski film vrhunac je populističkog filma jugoslavenske kinematografije: današnje kinematografije u regiji nemaju ništa tome slično.

Kao prvo, jugoslavenska je kinematografija imala stotine kina u kojima su partizanski filmovi mogli ostvarivati rekordne rezultate gledanosti. Najbolje kinomreže u regiji danas imaju Slovenija i Hrvatska, koje uopće ne njeguju domaći populistički film, nego prosperiraju isključivo od hollywoodskih proizvoda. Drugo, ni u Hollywoodu više ne rade vesterne. Partizanski film mogao je cvasti samo u bivšem režimu, a njegova mutacija – ratni film – imala je kratki proplamsaj samo u Srbiji ("Lepa sela lepo gore", "Nož", "Spasitelj") i donekle u Hrvatskoj ("Kako je počeo rat na mom otoku"). Treće, nisu baš svi partizanski filmovi tako zabavni. Pokušajte ponovno pogledati "Otpisane" ili "Povratak otpisanih"! Komedija se čini puno dugovječnijom atrakcijom od partizanskog filma.

7. Josip Broz Tito bio je jedini državnik s ovih prostora kojeg je film uistinu zanimao.

Vjerojatno, no privlačio ga je više glamur oko filma, dok mu se ukus iscrpljivao u obožavanju hollywoodskih žanrovskih filmova. Kad bi svratio pogled na domaći teren, uglavnom bi to bilo zbog ekscesa, pa su neka ostvarenja – navodno "Ciguli Miguli", donekle i "Rani radovi" – imala dosta problema zato što mu se nisu svidjela. Uostalom, koji bi državnik od ugleda htio da ga igra Richard Burton, i to u razdoblju kad su ga nazivali "pozerom"?! Za samu kinematografiju Tito nije napravio ništa supstancijalno, odnosno možda samo posredno: Jadran film je osamdesetih godina prosperirao zahvaljujući tome što je Jugoslavija bila jedina zemlja iza željezne zavjese u koju su stranci mogli nesmetano dolaziti.

Slobodan Milošević lukavo je procijenio da film ne treba cenzurirati, jer djelić slobode nekima stvara iluziju potpune slobode. Mehanizam opresije u odnosu na kinematografiju bio je puno perfidniji nego u Titovo doba.

Franjo Tuđman imao je katastrofalan odnos prema filmu, što se ogledalo i u kinematografiji njegova doba. Njegov nasljednik Stipe Mesić nije pak napravio ništa da povrati koprodukcijske poslove, koje su u međuvremenu prigrabili Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska. Vidjet ćemo hoće li Ivo Josipović nešto poduzeti glede toga.

teks je sa sajta http://globus.jutarnji.hr/

Slažem se sa zabludama, sem ove sa Pulskim festom...nit' znam, nit' me zanima...

Meni je npr. Babaja bliži od Makavejeva...al' porediti kvalitet, jednostavno ne ide...Kao i poređenje ranog Dušana Kovačevića sa navedenim "hrvatskim adutima"...alo bre!~

kako ne ide?
meni je Tko pjeva zlo ne misli, daleko bolje ostvarenje i od Maratonaca i od Ko to tamo peva.
rani Makavejev mi je dobar (iako mi je Babaja bolji), dok kasniji radovi, uključivši i izvikane Misterije organizma, nisu moji favoriti.

polimac je djelomično u pravu, glede nekog pozadinskog šuma koji se prikrpao oko yu-kinematografije; ima tu podosta mistifikacije.
no, iako je novi hrvatski film prilično kvalitetan (a i u regiji ima odličnih ostvarenja također), još uvijek se može upirati prstom u yu-kinematografiju: ionako je to ostavština iz koje novi narašataji mogu crpiti.
yu odnosi prevagu za sada, ma kako Polimac ili bilo tko to usporedio i branio.

Tekst lici pomalo na racionalizaciju tipa kiselo grozdje-sladak limun.
Narocito kada vidimo da covek uzima zdravo za gotovo Oskara za Tanovicev film ...

Vi'š Pingvinče...Babaja mi je bliži samo zato što mi je razumljiviji...a to dal' je Babaja kvalitetniji od Maka i dalje mi nije predmet za raspravu...Na kraju krajeva, ma koliko je u pitanju bila kvalitetna trgovina mazačine za ono vreme, i dan danas ga remasterizuje Criterion, a kol'ko znam, ovi vaši su tek prošle godine remasterizovali Brezu... Ti brale nastupaš za svaki post o ex-yu filmu isključivo sa stanovišta Hrvat-Srbin (dovoljno mi je pljuvanje po Bandi - uzdizanje Crnaca i ovaj post)... Ajd onda ovako... kao što ti možeš bolje d'osetiš prikaz mentaliteta i duhovitost u Tko pjeva, tako i ja mogu u Maratoncima...al' da porediš Tko pjeva sa Ko to tamo peva...sine, greška u koracima~ žao mi što nemam malo više vremena da laprdam sa tobom...al' budi čovek pa začudno uporedno izanaliziraj Tko pjeva i Ko to tamo peva...čisto radi edukacije nas neukih...pročitaću i uživaću.

eh PeruBobi,
tvoje je da me doživljavaš već kako imaš sklonosti ili sposobnosti. tako me možeš vidjeti i da imam U najveći na kugli zemaljskoj posred grudiju; nije mi najdraže, ali neću si ni otrgnuti glavu zbog toga.

ipak ću ti reći dvije stvari, o kojima možeš porazmisliti u dugim zimskim noćima kada te zamete snijeg
1.ljudima prilazim po njihovim vrijednostima, već kako njihove kvalitete procijenim iz, dakako nesveznajuće, pozicije 'Ja' (Hrvat-Srbin nisu visoko na mojoj ljestvici ljudskih vrijednosti, ma kako se tebi činilo)
2.na razini apstrakne općosti, dakle kada se ne barata konkretnim i izričitim ljudima, jasno je da optiram za hrvatsku stranu; ali tu postoji čitav kontekst koji ti tako nepošteno i prešutno izbjegavaš: zatečen u svijetu i situacijama kada je rivalitet hrvatsko-srpsko nešto dano, po prirodi stvari (budući sam se obreo sa ove strane, tebi druge) pristajem uz hrvatsko

uostalom, nisi li ti zadnja osoba na svijetu koja mi treba tako nešto spočitavati? ti si ušao ovdje, na znaksagite, kroz mala vrata, a ta su vrata nekakvo četnikovanje. pogledah jednom onaj vaš blog i kako rekoh, nije to moj favorit zajebancije. ne taj nerdovski humor koji, doduše, može biti simpatičan na trenutak, ali inzistirati i ustrajati u njemu meni biva dosadnim i ispraznim.

no dobro, ti se možeš okupirati čime ti drago, samo sam te htio uputiti na određene nekonzistentnosti: ovamo mi nešto kakti zamjeraš, a onamo radiš upravo to.

iako ima neke logike u tvojoj tezi obaranje Pornobande-hvaljenje Crnaca-postavljanje Tkopjeva iznad Kototamo, ona je krajnje površna, jer nemaš uvid u ostala moja shvaćanja itd...
ovdje se baš zbilo da mi a) Crnci budu jako zanimljiv film b) Porno banda neopravdano uzdizana c) Babaja bolji od Makavejeva pa usprkos činjenici da ovaj ima svjetsku reputaciju
e sad, koliko su ti stavovi produkt historijsko-svjetskih okolnosti u sprezi sa psihološkim ustrojstvom čovjeka, tj, kako se formira psiha, što uvjetuje, gradi, formira, polemizira, radi napetost subjekta - bojim se da će to zauvijek ostati neosvjetljeno područje, tamna strana. i time tajna i za tebe i za mene.

što bi to bila tajna? ti si pametan čovek, možeš i sam da prokljuviš valjda uticaj tih okolnosti

pa samim izricanjem sam natuknuo problematiku i priznao da sam, ne bogomdani subjekt izrastao iz ničega, nego, u neku ruku, eksponent fenonema koji se odigravaju onkraj mene, fenomena koji me nadilaze u svim smislima

ali taj uvid ne znači da sam u stanju (ja, ti, on, bilo tko) potpuno razgovjetno i do kraja spoznati tu okolnost. na neki način, uza svo znanje i uvide, to ostaje tajno područje, nepronično, ne-do-kraja-spoznatljivo.

zovi me mistik, zovi me okultist, zovi me hipišizik-metafizik ako hoćeš, samo si nemoj utvarati da su ti poznate sve tajne;)

Moram priznati, da iako mi je BANDA mnogo bliži film od CRNACA, potpuno razumem Pingvinov odnos u kome su mu CRNCI bolji i zanimljiviji. Sasvim razumem gledaoca kod koga ne prolaze šok-strategije srpskih reditelja, filmovi sa tezom i visokim konceptima i obiljem artificijelnosti koja vuče korene iz raznih tradicija a da istovremeno u nečemu kao što su CRNCI nalaze više povoda za razmišljanje. CRNCI su jedan ipak mnogo direktniji i angažovaniji film u kome se upliv autorovih ličnih tripova mnogo manje nameće publici, i otvaraju se neka pitanja koja su realno mnogo značajnija od onih iz BANDE.

E sad, to što meni BANDA više prija i što meni taj koncept autorskog filma više leži, pre svega na nivou odnosa autora i gledaoca, to je drugo pitanje.

Pingvinče..."uvid u tvoja shvaćanja" imam gotovo na ravni uvida koji ti imaš na nerdovski humor sa Chex-a (u prevodu – nisi mi preterano 'teresantan)... Da ne kažem, izvalio sam tvoj agitatorsko-provokatorski stil još od samih početaka mog blejanja na Sagiti, što mi se, ponegde (ključna reč), jako i svidi, jer kad bi svi ovde imali iste stavove, postalo bi, priznaćeš, jako dosadno... Međutim, agitatorsko U si samom sebi nadenuo ne samo u prethodnom postu (namernom logičkom greškom), dal' misleći da će vrednost tvog alter-ega time dobiti na ceni u skladu sa formulom ala Miloš Bojanić (dokaz da za tako nešto nije potrebna neka nadprosečna inteligencija), dal' intimno verujući da takvi stavovi piju vodu i da te ja i neki drugi posmatramo kao U (u kom slučaju bih se jako sažalio na tebe i tvoju percepciju).

Ono što sam zapravo ja rekao (i iza čega i dalje stojim) je da kada govoriš o EX-YU FILMU nastupaš sa stanovišta Hrvat-Srbin...što ti ne da opovrgavaš, nego i halališ rečenicom ,,e sad, koliko su ti stavovi produkt historijsko-svjetskih okolnosti u sprezi sa psihološkim ustrojstvom čovjeka"... Svako ko ima iole površno znanje socijalne psihologije zna da na vrednosti i vrednovanje bez pardona utiču raznorazni situacioni faktori, koje si u proširenoj rečenici gore naveo... Međutim, ako si već u fazonu da se baviš laičkom (il' stručnom) kritikom (ključna reč) bilo čega u vezi sa određenim umetničkim ostvarenjima, valjalo bi da isključiš te psihosocijalne determinante, koliko god možeš distanciraš se od kolektivno svesnog i nesvesnog i pristupiš laprdanju u skladu sa načelom objektivnosti... Jedino ćeš na taj način pokazati da Hrvat-Srbin nisu visoko na tvojoj lestvici ljudskih vrednosti i imati prava spočitavati meni (koji sam se prihvatio tih Chex-a baš da bih se sprdao sa propagandno pamfletaškim sranjima, za koje me libo racku odakle dolaze) ili Kriplu, koji je samo na tvoju erekciju prema Crncima,ili bez osvrta na nju, u onom delu koji po tvom mišljenju nadilazi stručno, odgovorio na pitanje na koji način prosečan gledalac sa ovog brda i sa strane može reagovati na neke ideje i detalje u filmu.

Niko ti ni ne kaže da možeš prokljuviti ,,sve fenomene koji te nadilaze u svim smislima", ali bar kada ubaciš ili ,,natukneš problematiku" nekih konkretnih filmova (dakle prelazi granicu ,,apstraktne općosti") ne turaj meni površnost (jer ja priznajem da sam laik), već kao pravi Gospon izbaci čitavu tezu pred Nas (jer čisto sumnjam da sam ja ovde jedini koji ne razume nenadjebivost Tko pjeva nad Ko to tamo peva)...Ako ta teza prevaziđe moje poznavanje Mistično-Okultno-HipišizikMetafizik sfere, pustiću ove stručne ale da se objašnjavaju sa tobom, i, kao što sam rek'o, uživaću u čitanju postova...

bobi,
radi se o tome da se ne bavim nikakvom kritikom. ni stručnom ni laičkom, već pišem o filmovima na forumu. kada mi se svidi, dam svoj osvrt i to ti je to.
pomalo mi godi da sam sa tvoje strane prepoznat kao neki ufurani, kao onaj u 'fazonu', kao pametan dečkec na kraju krajeva, ali ću ti reći: moj se identitet ne iscrpljuje u tome. sada ću te sablazniti arogancijom i pretencioznošću, ali kažem ti da još nikada nisi uživo vidio tipa koji bi do te mjere bio neovisan o simboličkoj mreži, kao što je to veliki PingvinPatuljak. drugim riječima, moju moć crpim iz tebi nepoznatih izvora, a oni mogu biti i skriveno srce u jajetu iza sedam mora na planini na krovu svijeta.

također, ne postoji nijedan razlog na svijetu da baš tebi dokazujem gdje stoje Hrvat-Srbin na mojoj ljestvici; ionako kažeš da ti nisam nešto zanimljiv niti imamo kakve prisnije kontakte.

nemam ni erekciju prema Crncima: takve stvari, takvi doživljaji svijeta su meni nekako strani. nisam hladni proračunati gad, a opet nisam ni paljevina.

za opširne osvrte na Tko pjeva i Ko to tamo, čini mi se da ćeš morati pričekati. jednostavno, neću to odgledati u doglednom vremenu, a bez te ključne okolnosti nemam ni građu koju bih isporučio iz moje umne vatre, jako kao kovano željezo.

za kraj,
čak su ti solidni ovi postovi i za sad mi nisi mrzak, usprkos jednoj takvoj bezveznoj konstataciji da si me "izvalio od samog početka" (na koju se, pravo rečeno, poserem)

Nisi ni ti meni mrzak, čak naprotiv, vremenom mi postaješ sve 'teresantniji... miliji i draži...i jako bih voleo dočekati tvrdo železo umne vatre Velikog Patuljka povodom ovih filmova... Mož' se sereš do prekosutra, al' ako repriziraš neke svoje postove ogradivši se malo od Ja-veliko Ja, verujem da će i deo tebe izvaliti da ta konstatacija nije u toj meri nelogična i bezvezna...

pa odmah sam rekao "ima neke logike u tvojoj tezi..." i muški priznao kako je pojedinac, pa tako i veliki pingvin, sićušna mrva naspram fenomena koji podržavaju stvarnost

ali to ne znači da ću se složiti s tobom kako sam agitator-provokator
čak štoviše, upravo sam kolosalno udaljen od takve konstatacije

mogu ti odgovoriti kako providim kroz tebe u toj stvari, kako čitam tvoje motive kao otvorenu knjigu. konstataciju nisi izrekao ti, nego povrijeđeno srpstvo u tebi. i tako dalje i tako dalje.
i ti ćeš sada priznati da ima logike u ovome što pričam, pogotovo nakon što čuješ kako ti izmiče šira slika; temeljiti Bobi Peru nije tako temeljit. kako?

Bobi Peru se uključuje u temu u kojoj nije sudjelovao ad rem, nije pričao ni davao osvrte na filmove ni one organski povezane sa čitavom situacijom: Porno bandu i Crnce. ipak se uključuje u jednom nastupu kojim ne napada toliko ono što Pingvin govori, nego osobu Pingvina; reducira na hrvatsko-srpske odnose.
legitimno.
ali ne i uvjerljivo.
Bobi Peru ispušta
a) da on sam švrlja nekom njemu znanom zajebancijom o četnicima
b) da SVI, ali baš svi diskutanti ovdje istupaju kao da je srpsko-hrvatski rivalitet početna pretpostavka

u takvoj konstelaciji, ne vidim zašto bi se baš mene apostrofiralo kao apoteozu pristranog hrvatstva, insinuirajući čak da je neprihvatljivo, šovinističko i sl.
ako ovdje ljudi uzdižu filmove tipa Erogena zona ili Leptirov oblak, na što imaju svako pravo da tako pišu, misle, djeluju, ne vidim zašto se mene prokazuje jer imam pohvalno mišljenje o Crncima?

tu leži upitnik, Bobi Peru. i na to sam ti htio ukazati.
što smo se, naposljetku, i donekle sporazumjeli.

ps - Porky's je bolji film od Erogene zone, ali teško da je taj film nešto što bi imalo ikakvu značajnu vrijednost
;D

Opet sam istripov'o da smo rešili stvar, al' pošto tvoja, evidentno, mora biti poslednja, pustiću te da nakon ovoga kažeš sve što ti je na duši...

Tema koja je započeta, i u kojoj sam ja želeo ,,sudjelovati ad rem", tiče se, pre svega, Mark-ovog posta o zabludama, a ne prevashodno odnosa Crnci – Banda, koji je tebi najsvežiji, pa sa tom kontemplacijom najbolje možeš da barataš. Bandu nisam želeo da komentarišem jer sam je jednostavno kasno gledao, a čitajući sve postavljene postove, takođe skont'o da je nesvrsishodno, jer bi, s'obzirom na dubinski raspravljenu temu, a bez obzira čiju stranu prihvatio, to predstavljalo CopyPaste-ovanje tuđih stavova, što ja, u biti, ne volim... Crnci su me već ostavili toliko nedojebanim nakon gledanja da nisam imao ni želju a ni volju da ih komentarišem (moguće da je i tu ,,povrijeđeno srpstvo" u meni, al' mi moraš oko tih vantelesnih povreda malo podrobnije, jer kad mi neko kaže narod ili srpstvo, i ja se mašim za kurac)...Mada, realno...šta se ja tebi pravdam

Nakon što si se Ti osvrnuo na Moje osvrtanje konstatovao sam tvoj odnos Crnci – Banda, kao tek dodatni primer uz Pevajuće nam najbolje filmove (koji me je već dotak'o)... u tom tvom ,,organski povezanom" odnosu prema tim filmovima  sam upravo i pronašao ono što ti sada, želiš d'ubaciš 'usta meni...(stvarno mi namera nije bila da napadnem isključivo na Ličnost Veeelikog patuljka, iako, površinski gledano, pomalo i jesam)... A ako ti već pokušavaš argumentum ad hominem, probaj da nađeš bar još nešto čime sam ja ukazao na srpsko-hrvatski rivalitet kao početnu pretpostavku, izuzev mog ,,četnikovanja", u kome, da si čitao malo više i objektivno sagledao filmove nad kojima smo se tamo iživljavali, teško da bi pronašao sličan lični stav... To što tebi SVI istupaju sa tom pretpostavkom bi samo trebalo nešto da govori o tvojim stavovima... Na kraju, nisam te ja prokazao zbog tvog ,,pohvalnog mišljenja o Crncima", na šta svako ovde ima pravo, nego zbog poređenja koje je jako subjektivno... To što ja mogu da te razumem, ne mora da znači da se sa tim istim i slažem Kontam da više o ovoj temi sa tobom nemam šta čakulati, osim ako, opet kažem, ne produbiš malo tezu o odnosu Pevajućih filmova...

p.s. Pa da...s' tim što su meni najjače Čalićeve trešijane...al' i to je isto čist subjektivizam...

samo kratko:
mogao si se bar osvrnuti na "opet se bode", jer, što više o tome pričamo, postaje sve zabavnije, do te mjere da se preobrće u istinski humor (uostalom, to je ista razina, koju smo nekad zvali i izvodili kao noć forsiranja idiotizma, znači ista razina eksploatiranja, s tim da su četnici skroz out i previše obični u usporedbi sa "opet se bode" + nisu smiješni)
"opet se bode" kao istaknuto mjesto Crnaca sa kojeg uranjamo u dubioze

o Porno bandi je mnogo toga rečeno, ali ti si se mogao potruditi, ne da daš neko konačno rješenje, već da ponoviš isto na drugačiji način te otvoriš novi vid starog problema

Mog'o sam, al' nisam... Imaš moj blagoslov da tražiš dlaku u jajetu svakog dijaloga u Crncima...nemaš frke...na strani sam Većeg xD

A zipa, kad bih "ponovio isto na drugačiji način, te otvorim novi vid starog problema" ne uviđaš li Circulus vitiosus...čemu?!

misliš, shozo ima tvoj blagoslov da traži rukavce u dlaci u jajetu u svakom dijalogu u Crncima, a posebice u, sada već notornoj replici, opet se bode?

Previđaš...ne mislim ja ništa, ja samo konstatujem...(a ko će koga nadjačati Veličinom i Oštroumnošću ne mogu ti ka'sti...podrudi se )

ajde skokni na Crnce i lupi velikim čekićem na "opet se bode"
nema ti druge ako želiš imalo udjela u Veličini Oštroumnosti Kovanosti i TriPutaPingvinastosti

Jok more, za besplatne Akcije sam uz'o svojih 1700 pre 6 meseci...(...i to mi je dosta)

Ajde, ajde, možeš ti to i bez supervizora...ipak si ti Veliki Patuljak

ma jasno to, već sam bio TAMO i NATRAG, na zvjezdanoj jebovini isto kao i u spilji
nego da se ti uzdigneš od ove žabokrečine, ovih suhih lanaca, ako nemaš snage uhvati se za pingvina

pazi, ja to ne mislim. ja to znam.

Počastvovan sam...al' samo u "dugim zimskim noćima kada Me zamete snijeg" 'vatam Velikog pingvin-patuljka... Zasad mi klima više nego odgovara...a iz žabokrečine se vazda umem uzdići k'o Fenix Tebi ako pasuje seciranje žaba, već ti rekoh, udri BrusLee!~

e pa Bobby, predlažem ti da pogledaš Vrijeme ratnika, Dejana Šorka.
pogledao sam si to čudo i mogu reći da je u razini onih najgorih ostvarenja, onih C filmova kakvi tebi pašu. tebi i Harvesteru i toj ekipi gikova.
plagijat (ali hrvatski), sa skroz nebuloznom radnjom.
film počinje kao potpuno besramna imitacija Oslobađanja, da bi se potom izrodio u osvetničko-mafijašku farsu. lokacija je uz rijeku i po šumi, a čitavo vrijeme krupni kadrovi lica sa tek jedva vidljivom pozadinom: ovako promašenu kameru nisam vidio od Trierovog forsiranja Dogme.
a redatelj čak ni nije amater, već ima neke uratke iza sebe, čak zapaženije. no, u ovom postupku mora da je bio pijan ili lud - tako bedasto snima lica en face koja zauzimaju čitav kadar, a radi nekakav trećerazredni akcijaš.
također upućujem dijalošku cjepidlaku shoza hirona na ovaj film; ako su mu blesavi dijalozi u Crncima, ovdje će mu sigurno biti po ukusu: takve plitke, naivne, stripovske replike su valjda njegov komadić neba.

ma ne da mi se previše pisati o tom SFRJ-goldu; vrlo grozan film, ali na neku čudnu foru spada u red onih 'toliko grozno da je gledljivo'
a temom, izvedbom, lutanjem kroz žanrove i generalnom promašenošću na svim razinama, napose u onoj temeljnoj omaža ili citata Oslobađanja, svojevrsni je raritet (pa i zbog te okolnosti privlači pažnju)

Vi'š, pravom si sugeris'o...(doduše, i zajeb'o se jesi, jer Harvi uglavnom uživa uz inozemske predstavnike ovakvog štimunga), Šoraka obožavam još od detinjstva...Mislim da sam do 5og osnovne bar 5 puta gledao i Najboljeg i Pljačku vlaka (dok mi je Oficir i tada bio fegetski, iako sam se pritajeno ložio na Kseniju). Međutim, odgovorno tvrdim da su njegov najtreši i naj-začinC predstavnik ipak Krvopijci Ushićenje koje sam doživeo gledajući ga jednostavno se ne može opisati rečima...(verujem da su ga ovi "žanrovci" već negde ugasili na forumu, nisam vid'o)... Samo mogu dodati da sam ga odgledao do kraja, dok se, za Vrijeme ratnika, ne mogu time pohvaliti... Pustio sam početnih 10ak minuta filma čim sam ga usis'o, čak ni lokacije, koje mi ti namećeš kao jedan od najjačih aduta filma, me nisu privukle (iako, već sam ti prizn'o, volim tu suicid-žabokrečina-panonska nizija atmosferu)...nešto pre toga sam pogled'o o filmu na netu...izvalio da nema Chex elemenata iako je odrađen sporne nam 91e, tako da sam iz mesta odjeb'o dalje bavljenje njime, a ostavio kao keca u rukavu Dva igrača s klupe, koga, ni do dana današnjeg, nažalost, nisam turio u player   Sad mogu samo da ti verujem da je "na neku čudnu foru" tooool'ki bullshit da je vredan gledanja...a ne znam dal' smem da ti verujem...deluje mi k'o da si rešio ukomponovati me u pogrešan vlak pogrešnog koloseka...u stilu, ko nije sa nama - taj je protiv nas

Quote from: PingvinPatuljak on 25-05-2010, 21:43:12

također upućujem dijalošku cjepidlaku shoza hirona na ovaj film; ako su mu blesavi dijalozi u Crncima, ovdje će mu sigurno biti po ukusu: takve plitke, naivne, stripovske replike su valjda njegov komadić neba.

a ne, nisi ti mene razumeo: blesavo može biti i zabavno, a dijalozi u crncima mi nisu po ukusu baš zato što su plitki, naivni i promašeni. da su stripovski, bili bi barem cool.

Znaš koja ideja za ovaj topik nije loša, a delimično bi spasila velikog Pingvinčeta od, po mom mišljenju, sramnog upuštanja u upoređivanje Pevajućih filmova....tipa - odnos hrvatskih i srpskih komedija iz vremena SFRJ u globalu...šteta što neću imati net kad se Patuljak oglasi povodom ovoga ...ali, opet ima moju punu podršku!~ 

jesi li ti uopće pogledao Pjevam zlonemislim?
kada kažem da je to bolji film od Nekih tamo pevača, onda je to tako - i nikako drugačije. moguće jednom doživiš Pingvinov opsežniji osvrt na neki od ovih filmova.
Tko pjeva ima ono što manjka većini filmova, pogotovo novijih, ima toplinu. to još jedino možeš naći kod Menzela ili ranog Formana.

a što se tiče ove tvoje bojazni, da te Pingvin uzeo u nemilost, da si pogrešno protumačen i sl, ma ne brigaj: sve će biti u redu. nebo plavo, sunce žuto i pjev ptičica. laskavo je da si toliko fasciniran, no ne trebaš postavljati Pingvina u os svemira; ionako sam sit svoje veličine.

toplinu?

da
topla ljudska priča, dražesno naivna baš potaman da ne prelazi u vulgarni kič; barata onom mitskom romantikom "e kako je to bilo onda...", vremenom koje zapravo nikada nije postojalo, koje je fantazma nostalgičnih, no vrijedi kao filmovani svijet

ne razumem. naivna, romantična priča o svetu koji nikad nije postojao (kakvom svetu?), zamalo vulgarni kič, fantazma nostalgičnih... i?