ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Ćajna, Ćajna, svuda Ćajna, jel' čitao neko tog Krakena, sunac mu?



Ja sam svojevremeno opako zapela sa Iron Council – verujem kako je ovo šesti mesec otkako cevčim taj roman, mada mi je zbirka LOOKING FOR JAKE skroz fino legla, to ako ne računamo ON THE WAY TO THE FRONT, koji me je izgubio prontisimo.  

No dobro, kažem ja sebi, hendikepiran jednom sigurno NE znači hendikepiran za vazda, pa... stigo mi Kraken i... eto, pooogolem je.

Jel'to  čit'o ko od vas ovde?

Vredi li truda?

Mislim da ju je Melkor pročitao. Bila mu je na spisku pre nekog vremena. Meni stoji i nemam blage kada će doći na red. Dapače, rešio sam da se podsetim ostatka Bas-Laga pre nego što krenem s "Krakenom".

Citao, ene ga na spisku procitanih stvari. Elem, nema veze sa Bas-Lagom i tri pripadajuca romana. Na prvu loptu opisao bih ga kao opaku kombinaciju Gejmena, Barkera i Mjevila Od njegovih romana jos najvice lici na King Rat, ako nista drugo zbog urbano fantasticne teme. A kod Mjevila je to veliko U...

U svakom slucaju, po navedenim preferencijama, mislim da bi ti mnogo bolje legao od Iron Councila. Ali, jako je jednostavno isprobati posto ne davi sa uvodom i prilicno se brzo zahuktavaju stvari pa ces videti odgovara li ti ili ne. 

Hm, znači, tako mu se ime transkribuje.

Elem, momak mi je još uvek pomalo misterija. Dovršiću i Iron Council, nema tu šta, ali priznajem da mi izgleda kako je pisan neuobičajeno zahtevno za fentezi. Da mi sad oproste hard-F-ljupci  , ali stvarno mislim da IC nije pisan baš uobičajenim fentezi stilom. Što je plus romana, naravno, samo me to malko zateklo nespremnu.

Inače, sam Čajna mi liči na fudbalskog huligana nego na pisca fentezija  , i to pisca sa ovako kompleksim izrazom, a da o idejama ne govorimo... imidž onog 'naopako nasađenog' kentaura me potpuno kupio, i pored vrlo zahtevnog uvoda.

Kol'ko sam ja ispratio Cajna ne pise fantasy U stvari, to sto pise, tj. je pisao u tom periodu, dovoljno odskace od svega ostalog da su M. John Harrison i raja imali potrebu da skuju New Weird kovanicu, dobrim delom, bas zbog njega.

Mada nekako imam utisak da nisi prvo procitala, kako red nalaze, PSS i Scar, pa te stoga iznenadjuje Council, koji mu je najslabiji u toj Bas-Lag seriji, ako nista drugo, zbog izrazenijeg pamfletizma. 

Quote from: Melkor on 22-07-2010, 15:10:26
Kol'ko sam ja ispratio Cajna ne pise fantasy U stvari, to sto pise, tj. je pisao u tom periodu, dovoljno odskace od svega ostalog da su M. John Harrison i raja imali potrebu da skuju New Weird kovanicu, dobrim delom, bas zbog njega.

Mada nekako imam utisak da nisi prvo procitala, kako red nalaze, PSS i Scar, pa te stoga iznenadjuje Council, koji mu je najslabiji u toj Bas-Lag seriji, ako nista drugo, zbog izrazenijeg pamfletizma. 

U trenutku kada se Mjevil predstavljao publici svakako je bio potreban novi izraz za njegovo stvaralaštvo. U međuvremnu, pojavilo se dovoljno novih autora čudnih svetova da se sve to strpa u koš fentezija.

Eee, po tom konkretno pitanju se slažem sa obojicom.

e sad, da ga ne bije takav glas, ne bi se ja ni latila ovog čitanja - ja imam blagu averziju prema fenteziju, ne krijem – ali ovaj momak je zaista priča za sebe i ta njegova bizarnost me fascinira. Nisam imala prilike da overim VanderMeer antologiju, pa sam nekako naglavce upala u sve to. IRON COUNCIL inače nije uopšte planiran - to je bio skroz neočekivan poklon za novaka - a da je do mene bilo verovatno bih skipovala ceo Čajnin opus, eto, predsrasude su ogavna stvar. Ali LOOKING FOR JAKE sam pazarila kao pripremu za roman, meni inače bolje leži kratka proza, i to me skroz navuklo na Čajnu. U svakom slučaju, možda je bolje pauzirati dok ne overim PERDIDO i THE SCAR.
Nego flajere, jel' išta od Čajne prevedeno?   

Quote from: Amanda Robin on 22-07-2010, 19:18:49
Eee, po tom konkretno pitanju se slažem sa obojicom.

e sad, da ga ne bije takav glas, ne bi se ja ni latila ovog čitanja - ja imam blagu averziju prema fenteziju, ne krijem – ali ovaj momak je zaista priča za sebe i ta njegova bizarnost me fascinira. Nisam imala prilike da overim VanderMeer antologiju, pa sam nekako naglavce upala u sve to. IRON COUNCIL inače nije uopšte planiran - to je bio skroz neočekivan poklon za novaka - a da je do mene bilo verovatno bih skipovala ceo Čajnin opus, eto, predsrasude su ogavna stvar. Ali LOOKING FOR JAKE sam pazarila kao pripremu za roman, meni inače bolje leži kratka proza, i to me skroz navuklo na Čajnu. U svakom slučaju, možda je bolje pauzirati dok ne overim PERDIDO i THE SCAR.
Nego flajere, jel' išta od Čajne prevedeno?   

Samo "Perdido" - i to lošnjikavo i u pogrešnom trenutku. Ljudi iz tadašnje "Moći knjige" rešili su da poslušaju ZŽ-a a ne mene, što je sasvim razumljiv potez, pa su prsli s fantastikom. Takve stvari tada nisu imale prođu. Nije bilo pripremeljenog terena za njih. Sada je već druga priča.

Perdido u "Moći knjige" 2003, zajedno sa Di Filipom (Godina u linearnom gradu), Fordom (Portret g-đe Šarbruk), Vandermerom (Venis u podzemlju). Tad su objavili  K.S. Robinsona (Marsove), Klarka (Odiseje). Sledeće godine: Ajdl (Put na Mars), Murkok (Legende s kraja vremena), Donaldson (reizdanje "Letopisa..."), K.Dž. Bišop (Ugravirani grad); naredne Donaldson (Drugi letopisi), T. Jelin (Geniza u kući Šefera)...

Užasno loš prevod mu svakako nije pomogao..

Quote from: zakk on 22-07-2010, 19:40:33
Perdido u "Moći knjige" 2003, zajedno sa Di Filipom (Godina u linearnom gradu), Fordom (Portret g-đe Šarbruk), Vandermerom (Venis u podzemlju). Tad su objavili  K.S. Robinsona (Marsove), Klarka (Odiseje). Sledeće godine: Ajdl (Put na Mars), Murkok (Legende s kraja vremena), Donaldson (reizdanje "Letopisa..."), K.Dž. Bišop (Ugravirani grad); naredne Donaldson (Drugi letopisi), T. Jelin (Geniza u kući Šefera)...

Užasno loš prevod mu svakako nije pomogao..

Od svega se ponovljeni Donaldson najbolje prodavao. I sada je tražen. Ne znam sa sigurnošću da li ga je "Stilos" ponovio, ali čini mi se da jeste. To već dovoljno govori o relativnoj popularnosti ovog ili onog.

Making Squid the Meat of a Story

LONDON — If your idea of a science fiction writer is a scrawny guy with computer-glow pallor who's a little too interested in whether warp speed is a realistic rate of travel, China Miéville is not that person.

Tall and buff, he has a shaved head, a row of earrings curving sharply around the edge of his left ear, a Ph.D. in international relations from the London School of Economics and a mind that skips easily from "Jane Eyre" to welfare reform to the joys of bicycling around London. He is also a serious Socialist who ran for Parliament in 2001. The Evening Standard called him "the sexiest man in British politics."

Mr. Miéville's novels — seven so far — have been showered with prizes; three have won the Arthur C. Clarke award, given annually to the best science fiction novel published in Britain. And his growing fan base has come to include reviewers outside the sci-fi establishment.

Entertainment Weekly, for instance, recently gave Mr. Miéville's new novel, "Kraken" (Ballantine Books), an A-, praising the way he "lobs a grenade into the urban-fantasy genre, remaking it into wild comedy."

"Kraken" fairly throbs with the fantastical: a squid-worshiping cult, oppressed magical animals on picket lines, a very bad man who is actually a tattoo on someone's back, and a sorcerer who folds people up like origami and puts them into tiny boxes for easier transport. With its playful, densely pyrotechnic prose and its blizzard of references to other works, "Kraken" defies easy characterization as much as Mr. Miéville (pronounced me-AY-vill) does.

"He enjoys writing in lots of genres," said Tom Hunter, the administrator of the Arthur C. Clarke award. "In science fiction, people talk a lot about the tool kit — a writing attitude for approaching the world with elements that you can combine in interesting ways. China's fiction brings his own philosophical interests and dramatizes it in a science fiction context."

For the record, Mr. Miéville, 37, calls himself a science fiction writer — or, for those steeped in genre subdivisions, a purveyor of "weird" or "new weird" fiction. But he stands out from the crowd for the quality, mischievousness and erudition of his writing.

"I'm not trying to distance myself from the genre I came out of, but it makes me really happy when people who don't read genre fiction normally say that they really like my books," he said recently over lunch at his handsome town house on a quiet street in Kilburn, in northwest London. Talking with a great deal of intense energy, he used three tea bags for a single cup of tea.

The book's starting point is the kraken (pronounced CRACK-en), or giant squid. Huge scary squids have been an obsession of writers like Tennyson, Lovecraft, and H. G. Wells for the last 200 years; "Kraken" is a homage to that tradition, bolstered by the happy fact that the Natural History Museum in London has a pickled one, which gets stolen in the book.

While the squid is a more "epically resonant creature," Mr. Miéville says that he is in fact "a partisan of the octopus." (His earrings turn out not to be totems of aggression at all, but silver casts of baby octopus tentacles, a gift from his girlfriend, an American doctor. He also has some little octopus figurines in his bathroom.)

To call "Kraken" a squid-napping caper is about as accurate as saying that "King Lear" is about property rights. Among the many topics that bubble beneath the wild imagination at play are millennial anxiety, religious cults, the relationship between the citizen and the state and the role of fate and free will.

"The book is intended to be kind of a romp," Mr. Miéville said. "What happens if two apocalypses are scheduled to happen at the same time? How cosmologically embarrassing!"

Read one way, the book is part of a long insiders' dialogue between Mr. Miéville and his genre friends. "It's a very referential book, designed to tease geek culture — my tribe," he said. Those sorts of readers find a thicket of playful allusions to classic and contemporary science fiction and fantasy stories.

For nonfantasy readers, there are references to works like "The Crying of Lot 49," the Saki short story "Sredni Vashtar," and the movie "Fantasia." And Trekkies will be tickled by the long riff on teleportation, or travel by "beaming up," a facet of "Star Trek" that has long irritated Mr. Miéville because, in his view, it entails ripping people apart and then piecing them, inadequately, back together.
"I spent much of my youth soul-suckingly horrified by 'Star Trek' and not understanding why no one else could understand that it was a charnel ship manned by ghosts, because you die every time you teleport!" Mr. Miéville said. "It freaked me out."

None of Mr. Miéville's books is quite like the one before. For a trilogy set in a fictional universe, he invented a world so richly imagined it makes Tolkien's Middle Earth look plodding. "Un Lun Dun," a children's book, is a Neil Gaimanesque tale of the mystical London beneath the surface.

"The City and The City" (2009), which attracted more non-genre readers to his work, is a noir story set in a pair of weirdly intertwined imaginary cities that features moody, pared-down prose and a detective battling forces he can't understand. It won both the Arthur C. Clarke award and the British Science Fiction Association award for the best novel of 2009.

Mr. Miéville grew up in Willesden, London; his first name, pronounced like the country, is Cockney rhyming slang for "mate." As a child, he let his imagination run free in Dungeons & Dragons-style role-playing games and, a little later, in a kind of competitive creative-writing club with a friend.

He wrote his doctoral thesis on Marxism and international law, and began submitting short stories, unsuccessfully, to science fiction magazines, before an agent took him on. He is more or less a full-time novelist now, though he still does academic research and attends conferences; he has an article coming out soon in the Finnish Yearbook of International Law.

While he manages to infuse his work with his political views, sometimes more overtly than other times, Mr. Miéville says what attracts him to the genre, as a reader and a writer, is the importance of the imagination — "that sense of the world blown apart, that sense of a crack in reality, that visionary sense, that ecstatic sense," as he described it.

"At a certain stage some people end up not trusting their own imagination," Mr. Miéville said. "You get this kind of baleful set of voices in your head that tell you, 'That's silly; you're being silly.'

"But I think most people have more ideas in their heads than they think they do. It's just that those of us in the fantastic fields — either we don't listen to our own filters, or we have a much higher ridiculousness threshold."

stvarno izgleda k'o skinhed...

http://superpunch.blogspot.com/2010/08/dispatches-from-troubled-city-art.html

Ima prelepih ilustracija!

http://www.laguna.rs/index.php?m=naslov&id=1559



Grad i grad - Cajna Mjevil

Uh, super. Kakav je prevod?

Norman's back, i to upravo sa osvrtom na Čajnin Grad & Grad. Između ostalog, naravno; kod Normana, sve uvek i jeste "između ostalog". 

Quote from: lilit_depp on 10-03-2011, 12:13:35
Uh, super. Kakav je prevod?

Prevod bi trebalo da bude košer. Radila ga je Dubravka Srećković Divković, prevodilac i pisac Vezilje (2003) koji je (evo malo trivije) prvi domaći roman u izdanju Lagune. Tu mi je knjiga (Grad & grad - ne Vezilja), evo baš pored mene, pa planiram da krenem sa čitanjem u najskorijem roku. Samo da završim ovog Nikolića koga sam počeo.

Rece mi jedan co'ek (Milos) sinoc da je prelistavao Grad i Grad i da je primetio da je unsee prevedeno kao obnevideti.

Naravno da nije dobro, ali kako bi ti?

Na prvu loptu: odvideti.

Tko je prevodilac?

Niko ne zna.

Pročitao sam prvu glavu domaćeg izdanja i zadovoljan sam prevodom. Naravno da nije savršen, ali šta jeste?

Savršeni su svi obnevideli.

Quote from: Kunac on 16-03-2011, 19:59:20
Pročitao sam prvu glavu domaćeg izdanja i zadovoljan sam prevodom. Naravno da nije savršen, ali šta jeste?

Porediš ga s originalom kad kažeš da nije savršen?

Quote from: Nightflier on 15-03-2011, 22:23:23
Tko je prevodilac?

neko sa DVA prezimena. 

LiBeat, da li si ti to mene stavila na ignore or what?

Quote from: LiBeat on 17-03-2011, 17:04:28

Quote from: Nightflier on 15-03-2011, 22:23:23
Tko je prevodilac?

neko sa DVA prezimena. 

Quote from: Kunac on 11-03-2011, 09:06:10

Quote from: lilit_depp on 10-03-2011, 12:13:35
Uh, super. Kakav je prevod?

Prevod bi trebalo da bude košer. Radila ga je Dubravka Srećković Divković, prevodilac i pisac Vezilje (2003) koji je (evo malo trivije) prvi domaći roman u izdanju Lagune. Tu mi je knjiga (Grad & grad - ne Vezilja), evo baš pored mene, pa planiram da krenem sa čitanjem u najskorijem roku. Samo da završim ovog Nikolića koga sam počeo.

Hm, Zapravo, trebalo je Nighfliera da pitam da li me je stavio na ignore.  

Quote from: lilit_depp on 16-03-2011, 20:24:56

Quote from: Kunac on 16-03-2011, 19:59:20
Pročitao sam prvu glavu domaćeg izdanja i zadovoljan sam prevodom. Naravno da nije savršen, ali šta jeste?

Porediš ga s originalom kad kažeš da nije savršen?

Nisam čitao Čajnu na engleskom. Govorim iz perspektive čitaoca kome prija prevod i koji prepoznaje neka dobra rešenja. Glede savršenstva... Ono ne postoji tako da mesta za poboljšanje uvek ima. Zar ne?

Hvala Kunac.

Izvini, Kunče. Sada mi je proradio mozak da sam zapravo pročitao tvoj post. Čudno mi je što je to ona radila, kada nije među prevodiocima specijalizovanim za fantastiku. Ne znam koleginicu, inače, ali kažu da je veoma pismena žena.

Možda su je uzeli da prevodi Čajnu jer piše... Eh... Neobično.

Quote from: angel011 on 18-03-2011, 14:55:26
Možda su je uzeli da prevodi Čajnu jer piše... Eh... Neobično.

Nisam je čitao, pa ne mogu da kažem. Što se Mjevila tiče, svojevremeno sam odustao od "Stanice Perdido" u prevodu, a od tada sam čitao samo ono što je pisao za D&D. To planiram da ispravim čim mi stigne tablet.

Sve okej, Night', naravno, i nema, Lil', na čemu.

Quote from: Nightflier on 18-03-2011, 14:59:23

Quote from: angel011 on 18-03-2011, 14:55:26
Možda su je uzeli da prevodi Čajnu jer piše... Eh... Neobično.

Nisam je čitao, pa ne mogu da kažem. Što se Mjevila tiče, svojevremeno sam odustao od "Stanice Perdido" u prevodu, a od tada sam čitao samo ono što je pisao za D&D. To planiram da ispravim čim mi stigne tablet.

Pa, Vezilja je stilski eksperiment... Naratorka je, je l', vezilja, pa onda i pripovedanje liči na sitan bod u vezu... Vizuelno, izgleda kao da je neko na svaku stranu sručio nekoliko kila zareza. Zanimljivo kao ideja, ali naporno za praćenje.

Quote from: Kunac on 17-03-2011, 21:15:53
LiBeat, da li si ti to mene stavila na ignore or what?

Ma, ne zezaj... bila je to samo šala sa Najtflajerom i Melkorom.
Ali ostaje da nisam optimistična po pitanju prevoda, mada je to po difoltu, dok me ne razuveri neko ko je tekst poredio sa originalom.   

Počeo sam da čitam, a prvih nekoliko stranica sam proveo upoređujući prevod i original.
Uglavnom korektno, povremeno prolaze engleske konstrukcije, povremeno prevodilac ne nalazi baš pravu reč, ali nema većih materijalnih grešaka.

Dakle, nastavio sam na srpskom, jer smatram da ne gubim mnogo, a mnogo mi je lakše - ipak ja ne znam dovoljno engleski da bih mogao da čitam ovakav tekst bez pomagala.

Eto! Mica rešio dilemu! 

Ali zar nismo utvrdili da Mica ne zna sta prica... Ili bese uvek zna... 

Mene ste našli. 

Napisao sam prikaz romana Grad i grad za Popboks, pa će biti postavljeno kad Joca malo odstoji, tokom sledeće nedelje najverovatnije. Roman mi se baš onako ljudski dopao. Veoma sam zadovoljan.

Grad i grad na Popboksu:::

http://www.popboks.com/tekst.php?ID=8361

Tako si ga momački napisao da sad čak i meni dođe da kupim roman i pročitam ga.

Meni je zasad najbolja preporuka romanu ono sto je rekao Gabe sa Penny Arcade, poznat kao osoba bez i trunke literarnog ukusa (za razliku od Tychoa).

Usput, moram se opet pozaliti na srbizovanje njegovog prezimena: em ne treba da bude dva sloga nego tri, em se ovako podmece konsonantska grupa /mj/ koja je vrlo neobicna za srpski (osim naravno u ijekavskim varijantama).

Quote from: Meho Krljic on 19-04-2011, 15:46:48
Tako si ga momački napisao da sad čak i meni dođe da kupim roman i pročitam ga.

Thanks, man.

Dakle, preživeh.
Evo najpre da sažmem reakciju na tuđe reakcije:
Slažem se sa onima koji smatraju da je knjiga odlična kao noar krimić. Po tome kako je izgrađena, ovo je bašbaš tipičan noar o poštenom policajcu koji pokušava da razreši problem u gradu kojim vladaju dve bande a iz senke, ko zna, možda neko treći. Napisana je sjajno, sve ide kako treba, i kad je u pitanju zločin, istraga i razrešenje, sve je na svom mestu; problem se pojavljuje kad počnemo da je posmatramo kao nešto drugo. Dakle, da ponovim, baš sam uživala čitajući dobar i napet krimić, ali ostalo... sad ćete videti.

Slažem se sa Anđelom da seting deluje zbrkano, i na momente neprijatno zbrkano. Lično, mislim da je to zato što Mijevil (apsolutno ne prihvatam ovu ,,Mjevil" transkripciju i ne zanima me iz kog su je džepa izvadili) piše sa pozicije britanskog autora za prevashodno britansku  publiku, ili šire publiku koja je angloamerička, angloaustralijska, zapadnoevropska, svejedno, ali ne piše za čitaoce koji potiču iz regije u kojoj je smešten ovaj fiktivni grad odn. gradovi, mi ga ne zanimamo, i onda daje sebi za pravo – ,,pa ovo je moj roman, šta hoćete?" – da naporedo trpa jasne aluzije na Srbe i Hrvate (recimo dva pisma, jedno fonetsko i ,,liči na ćirilicu" a drugo latinica koja je zamenila neku paraglagoljicu) i navodno španski sleng i nemački sufiks za imena ulica i neka pseudomuslimanska imena (mislim, Hamd Hamzinic. Mislim, daj bre Čajna, vrati čoveku drugi vokal u imenu.). Citirala sam već onu hrvatsku blogerku koja je naširoko ispizdela zbog ove knjige, i sigurna sam da nije jedina. Ako neko uzme onu epizodu Nadrealista sa podeljenim Sarajevom i pokuša da je prebaci u neki haj književni kontekst sa referencama na Kafku i Bruna  Šulca, mene će slatko zasmejati (daj bre Čajna, mene si našao da farbaš? Kakvi peščanici, kakav cimet, nemaš ti veze sa Šulcom!) ali ima ljudi kojima to neće biti ni najmanje smešno.

Dalje!
Priroda ove fantastike je... er... neprirodna. Sad ću malo da spojlujem do koske.
Dok negde do pola ili do poslednje trećine knjiga deluje kao da ima jedan ali razrađen fantastični element, na kraju nas dočekuje klasično razjašnjenje a la En Redklif. Ništa fantastika, samo smo se zezali! Daj, bre, Čajna, stvarno misliš da ćeš tako lako da se izvučeš? Uvedeš jedan ovako sulud koncept dva grada na istoj teritoriji, obneviđavanje, treći grad (živeo Haustor), Proboj kao udbine udbe udbu, i onda lagano da se vratimo na teritoriju realnosti? Mhmhm? Neće moći, dečko, jer ovo ne funkcioniše kao alegorija; ne funkcioniše ni kao fantastika groteskno-apsurdnog tipa, odnosno Kafke i Šulca. Nisi slušao na času: njihova odrednica nije samo u tome što imaju neki fantastični element u pripovedanju, već u snolikoj logici koja odudara od naše; Proces ili Šulcove priče se ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep prema standardima tradicionalnog pripovedanja, i u tome je njihova velika draž i vrednost, a kod tebe je sve zapravo tvrdo regulisano pravilima koja su ili jednaka onim u realnom svetu (dejstvovanje policije) ili se ti ubiješ da nam ih objasniš i nacrtaš (obneviđavanje) i tako ubiješ i bilo kakvu oniričnost ili apsurd koji su mogli postojati u konceptu. Istovremeno, taj koncept nije dovoljno objašnjen, razrađen niti motivisan – kad je došlo do jebene raseline, i kako i zašto? Kad i kako su ljudi počeli da razrađuju taj koncept i da dele gradove, na koji način jedna ista kuća može da bude u oba grada ako se arhitektura razlikuje, itd itd? I šta na kraju sa artefaktima, hoćemo li dobiti ne valjano, nego ikakvo razjašnjenje? Nećemo, dosta nam je krimi-rasplet? A, dobro onda. 

Na kraju se ispostavlja da ono što se meni činilo kao nepobitno fantastično – Proboj – nije fantastično, samo je neprirodno dobro organizovano. I to je u suštini ono što me ubija u pojam. A artefakti su samo crvene haringe i mekgafini pa i ne moramo da ih objašnjavamo.

A sad otkrovenje: majku mu, pa ovo je oda Homiju Babi u romanesknom vidu! Mislim, na pola knjige čak i meni je postalo jasno da je čovek ladno rešio da napiše roman zasnovan isključivo na onim Babinim čangrljavim terminima – hibridnost, migranti, a pre svega intersticijalnost (ovako li se kaže na srpskom? Nisam stručnjak). I zapanjujuće je što to donekle čak funkcioniše bolje nego kod Babe jer on pokušava da tu svoju fantazmagoriju o hibridnosti i intersticijalnosti koje će spasiti svet proturi kao tvrdu teoriju (i zapravo mu svi veruju, izgleda, osim mene i Borisa Budena) a Mijevil ih vraća u bajku i lansira vrlo zanimljivu priču o intersticijalnom gradu između dva grada (koji je, ako se ne varam, ime dobio po onoj Ursulinoj izmišljenoj srednjeevropskoj zemlji). Šteta što i ta priča na kraju ne ostvari svoj potencijal. A osim toga – dobro, možda je to samo što ja mrzim postkolonijalnu teoriju – Mijevil se previše trudi, kao i sa ubacivanjem omaža Šulcu, da nam pokaže o čemu se radi, i stalno utrpava priču o izbeglicama Kurdima, Afrikancima i tako dalje, i u nekom trenutku počne užasno da me smara tim mahanjem i skretanjem pažnje u stilu ,,evo vidite, ovo je moja angažovana i značajna tema".


I za kraj, pošto sam se već ovoliko zanela: bonus o prevodu!
Prevod je meni izuzetno zanimljiv. Ne kažem vrhunski. Ali prevodilac se zbilja potrudio i očevidno je da je u pitanju neko ko voli i poznaje srpski i čak je sklon da ga malo arhaizuje. Nije baš jednako vešt sa engleskim i negde ima, kao što je Mića primetio, engleskih konstrukcija (zapravo sam ih ja primetila najviše na prve dve strane a onda odjednom uglavnom iščezavaju) koje nisu baš najbolje prenete, ali božemoj. Original ne poznajem; ipak, prihvatljivo mi je novo korišćenje glagola obnevideti, prosto kao elegantnije i jednostavnije od neke nove kovanice, čak i ako nisam navikla da se koristi u rečenici sa objektom nego u formulacijama tipa ,,obnevidela od mržnje prema postkolonijalnom diskursu". Međutim, posle prvih dvadesetak strana postalo mi je krajnje sumnjivo što u dijalogu rečnik naglo prelazi u najtvrđi i dosta verodostojni sleng pri čemu se, po slobodnoj proceni, većina engleskih fuck prevodi sa kurac, nije mi to ličilo na maločas opisanu personu prevodioca koju sam već počela da zamišljam kao tanano senzibilnu, te ja provrtim knjigu i vidim da je lekturu radio Borivoj Gerzić, tako da su mi stvari postale mnogo jasnije istog časa. Prevod za mene, naprosto, kao da je rađen u četiri ruke – i zaista uopšte nije loš.

 

da, da, ovo mi izgleda kao svestrano pretresanje... elem, znači, "breach" je "proboj", a sve one direktne i posredne insinuacije o njegovoj fantastičnoj prirodi –"invoke" & "summon", molim ja vas lepo, ništa manje od toga, to čak i u jednom skroz posrednom pominjanju, kad roditeljima Fulane daje na znanje kako breach nema nadređenu instancu – na samom početku romana su, znači, lažni tragovi.

I eto, sad mi preostaje da ga čitam kao striktno Čendlerovski krimić...   

Jevtropijevićka, imaš mejl.

Videla, hvala! 

...Milosheva YC pohvala za GRAD I GRAD...

http://www.yc.rs/sr/magazine/kritika/knjige/story/4088/Kritika%3A+Grad+i+grad+%28China+Mieville%29.html

Ne sećam se da sam ikad pročitala išta praznije i ispraznije od ovog... jebem li ga šta li mu je ovo.