ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Quote from: scallop on 24-07-2010, 16:55:21
Ja ne vidim gde je problem. Ti, zapravo, ne odstupaš od Patuljka. Svako "odstupanje" se može proglasiti anarhičnim, a da i dalje nemamo pojma šta je anarhija. Kako tvoj predsednik, tako i traper koji odvoji svoj život od civilizacije može biti viđen kao anarhista, što ne znači da oni to jesu, ali ni da nisu. I nekupanje je konvencija koja banalizuje pogled na anarhizam.

Pa vidi, nisam ni tvrdila da ima bog zna kakvih problema, van neke malecke mogućnosti da ja zaista ne kapiram sve što on kaže...  

Ali kad smo se već složili da bi nekakva najgeneralnija moguća definicija anarhiste bila da je isti "pokretačka snaga iza menjanja konvencija na snazi", onda sam totalno zbunjena - zašto on i dalje insistira na nekakvoj definiciji koja bi bila konkretnija i pedantnija, kad je očigledno da se ista ne moze naći bez prethodnog definisanja upravo samih konvencija??

Mislim, ni sad mi nije jasno.

Ali dobro, kontam ja kako nisam za ovakva filozofiranja... 'beš mi sve ako i zbog ova dva posta nisam fasovala migrenu...  

"pokretačka snaga iza menjanja konvencija na snazi" je revolucionar valjda...

Quote from: mac on 24-07-2010, 17:15:13
"pokretačka snaga iza menjanja konvencija na snazi" je revolucionar valjda...

A da li si ikada čuo za suđenje ikojem revolucionaru a da se na njemu nije potezala etiketa anarhizma?

I Ursula Legvin je anarhista, ali nije revolucionar.

Quote from: mac on 24-07-2010, 17:39:46
I Ursula Legvin je anarhista, ali nije revolucionar.

napokon mi je jasno sto vise volEm neuromansera od leve ruke tame! 

Quote from: mac on 24-07-2010, 17:39:46
I Ursula Legvin je anarhista, ali nije revolucionar.

Ne znam kakve to veze ima sa cenom pasulja.

Nigde nisam rekla da je anarhista ujedno i revolucionar; čak, štaviše, dapače & naprotiv – tvrdim da se to uopšte NE podrazumeva.

Pitala sam te znaš li ti za ijedno suđenje ikojem revolucionaru a da isti nije u toj optužnici popio i etiketu anarhiste. 

Quote from: Amanda Robin on 24-07-2010, 17:09:52

Ali kad smo se već složili da bi nekakva najgeneralnija moguća definicija anarhiste bila da je isti "pokretačka snaga iza menjanja konvencija na snazi", onda sam totalno zbunjena - zašto on i dalje insistira na nekakvoj definiciji koja bi bila konkretnija i pedantnija, kad je očigledno da se ista ne moze naći bez prethodnog definisanja upravo samih konvencija??

Mislim, ni sad mi nije jasno.

problem je što su to vrlo apstraktni pojmovi. vrlo opći.
razumiješ.

što je pojam općiji, to manje u njemu imaš stvarnog sadržaja. a širi mu je opseg.

što će reći, kad kažem anarhizam, mogu unutra trpati sve i svašta. "pokretačka snaga iza menjanja konvencija na snazi" ne pomaže puno jer je i to, što se tiče KONRETNOG SADRŽAJA i dalje vrlo uopćeno.

dakle, ako se sad ja od anarhizma u spekulativnom umu (što će reći od pojma ili jednostavnije rečeno iz teorije) spuštam na opažajni svijet, svijet iskustva, dakle u stvarnost, pojavljuje se problem konkretnih sredstava, metoda, akcija koje odgovaraju tome što sam ja domislio u teoriji.

u tome i leži okolnost da se 'svi anarhisti svijeta' ne mogu dogovoriti o nekom zajedničkom djelovanju, nekom koje bi onda bilo učinkovito i zaista promijenilo društvo, konvencije itd.

da probam objasniti ovako
ako kažem 'krava' uglavnom će se svi složiti oko tog pojma. slike u glavi će kod svih biti približno iste, makar će jedan misliti smeđu, drugi crnu, treći koja muče, četvrti malu, peti veliku itd. pa iako ne postoji u svijetu iskustva krava-kao-takva, neka najsavršenija krava, ono pojedinačno što postoji a što označavam tim pojmom je dovoljno da se većina (pazi, one najveće cjepidlake, teoretski pedanti neće ni to priznati pod kravu, ali zanemarimo sad te ekstreme jer nisu toliko bitni za našu priču), dakle da se u praksi većina složi i prepozna kravu

to je olakšano time što se ti sa pojma krave možeš lako spustiti na zor krave, što će reći da takav predmet opažaš u vanjskom svijetu = krava je manje opći pojam nego anarhizam; ima manji opseg a više sadržaja

naprotiv, anarhizam ti ne možeš samo tako vidjeti, ne možeš doći do zora anarhizma u iskustvenom svijetu, već je to jedan pojam kod kojeg se isprepliću razni sadržaji na razne načine, i sve to u jednom klupku kojega nije lako razmrsiti

iako i anarhizam naposljetku potječe od zora, zamisli recimo Bakunjina kako promatra realnu Rusiju, njene konkretne institucije itd. i sve to sa jedne pozicije 'odozgo' tako da obuhvaća sve te konkretnosti u Rusiji (vidi samo koliko je tu stvari sadržano u jednom takvom pogledu, pa koliko sistematiziranja, da dođe do neke sustavne misli i pojma kojim bi to obuhvatio),
dakle, zamisli to i onda ćeš uvidjeti zašto mu drugi ne vjeruju samo tako lako: naime, oni su možda imali drugačiji zor, neku drugu situaciju i konkretnu zemlju (a koja se ipak ne razlikuje temeljno od Rusije) i to je uglavnom srž problema.

eto, probao sam objasniti (makar je možda još zamršenije;) ali ne može se to samo tako jednostavno (po scallopovom zahtjevu) budući da se tu preklapa stvari i stvari, predmeta i predmeta

da je to mukotrpno za um i da boli glava, to ti vjerujem jer inače ljudi ne bi tako bježali od teških filozofskih razmatranja, a od kojih nemaju svoje male sitne praktične koristi; ili koga briga za anarhizam ako mu pimpač funkcionira, ima 2-3 pive u frižideru i kobasice.

s druge strane, kako pak ti težiš nadbiću i Istini, ne ginu ti migrene i glava koja se raspada na sve strane;)
nema druge Amanda Rubin

Quote from: Amanda Robin on 24-07-2010, 17:49:27Pitala sam te znaš li ti za ijedno suđenje ikojem revolucionaru a da isti nije u toj optužnici popio i etiketu anarhiste. 

Ne znam za mnogo suđenja revolucionarima. Verovatno ih malo ima jer ih obično streljaju bez suđenja.

Quote from: mac on 24-07-2010, 18:32:12

Quote from: Amanda Robin on 24-07-2010, 17:49:27Pitala sam te znaš li ti za ijedno suđenje ikojem revolucionaru a da isti nije u toj optužnici popio i etiketu anarhiste. 

Ne znam za mnogo suđenja revolucionarima. Verovatno ih malo ima jer ih obično streljaju bez suđenja.

Hm. Drugim rečima, nisi ništa izguglao, jel'da? 

No dobro, kad si već pokušao da mi zamenjuješ teze, bar da te oholo prosvetlim po pitanju teza koje si pokušao da mi zameniš.

Insistirala sam na suđenju revolucionarima, zato što ama baš svi revolucionari kojima NIJE suđeno pod slovom zakona isto ovako oholo negiraju etiketu anarhije.

Pa zato i imaš pučiste – to od grčkih pukovnika pa do Idi Amin Dade - koje se zdravo busaju svojim revolucionarstvom ali ne i anarhijom. Jer, bože moj, a kad bi to pravi revolucionar bio protiv ideje o poretku per se? ne, ne, pravi revolucionar je itetkako za poredak, samo drugačiji poredak.

A to ih razlikuje od anarhista, logično, zato i jeste ekstremno blesavo povlačiti znak jednakosti između iskrenog anarhiste i uspešnog revolucionara.

Isto tako, kad iz PPovog pominjanja pedera ovako sjajno proviri malograđanski bigot, šanse da je on anarhista su otprilike ravne šansi da sam ja Brad Pitov skviz sa strane. 

Anarhija podrazumeva otvorenost uma. Revolucionarnost to ne samo da NE podrazumeva, nego i aktivno suzbija.

Quote from: Amanda Robin on 24-07-2010, 19:00:29
Anarhija podrazumeva otvorenost uma.

eto, onda smo saznali da ni ja ni ti nismo anarhisti
kako?
ja spominjem pedere, što me kod tebe odmah diskvalificira, a s druge strane baš ta tvoja diskvalifikacija i etiketiranje malograđaninom upućuje da ni tvoj um nije tako široko otvoren; biti malograđanin, čini se, nije poželjno

poznaješ li ikoga tko je anarhist, dakle toliko otvoren prema svemu da uopće ništa ne isključuje?
i Isus je, recimo, istjerao trgovce iz hrama

Anarhisti nisu protiv poretka nego protiv toga da neko drugi vlada nada mnom i u moje ime. Oni bi voleli poredak u kome je to ostvareno.

Quote from: mac on 24-07-2010, 19:55:17
Anarhisti nisu protiv poretka nego protiv toga da neko drugi vlada nada mnom i u moje ime. Oni bi voleli poredak u kome je to ostvareno.

e, tak si ja nekak razmišljam o anarhiji... kao o pojmu koji ne podrazumijeva odsustvo pravila i poredka. dapače, ono zapravo podrazumijeva određene principe (ne odveč rigorozne, božesačuvaj šerijatske i sl...) prema kojima se živi i djeluje, kao i pravo da se obranimo, reagiramo ako se o njih tko ogriješi. vladavina prava, a ne čovjeka. principi/ideje su na vlasti, svi smo suci i ne postoji centralni autoritet koji bi korigirao pravila.

e sad, ako je ljudsko djelovanje usmjereno postizanju određenog cilja, tada bi, recimo, djelovala pravila da "se zabranjuje postizanje cilja pod utjecajem prisile, prevarom i sl...".
zatim "svi su jednaki pred zakonom, ali APSOLUTNO svi"... "pravo vlasništva" itd
to su i inače definicije vladavine prava

znači, što manje pravila, ali, naravno, ona najtemeljitija, najljudskija

anarhiste, koliko sam do sada skužio zapravo najviše smeta centralni autoritet, jer je obično lažan, licemjeran, oportun itd... potkupljiv, korumpiran

@mac i kikec

sve je to baš tako divno i krasno zamišljati u teoriji; problem nastaje kada se treba sprovesti u praksi

inače, takve se teorije još nazivaju u-topija iliti ne-mjesto; baš zato što nigdje nema takvog društva

Kako je priča otišla od konkretne grupe iz Beograda ,koja se deklariše kao anarhistička,na opšta pitanja anarhizma kao pogleda na svet,mislim da nije loše pogledati i pokušaje praktične primene anarhističkih ideja.Posle revolicije 1917.je u Rusiji bilo,pored boljševičkih i komunističkih,i puno anarhističkih komuna.Ove zajednice su bilo naročito brojne u ruralnim sredinama ,ali ne samo u njima.Osnovni principi na kojima su ove zajednice počivale i opstajale,sve negde do 1921.su bile slobodno udruživanje,solidarnost,odsustvo posebnog sloja vlasti i "upravljanja",kooperativnost u odosu različitih zajednica itd.
Komunizam,za koga nam Lomljavina tvrdi da ne nosi u sebi zlo,se osetio toliko ugroženim da su Kominterna i Lenjinova boljševička vlast ,po svaku  cenu rešili da tome stanu na put.Ove zajednice su uništavali koristeći Crvenu amiju i novonastale snage bezbednosti.Članovi ovih zajednica su ubijani(muškarci,žene,starci,deca...),raseljavani i slani u progonstvo.Ima jedna stara priča iz tog vremena u kojoj se postavlja pitanje kako ćeš posle nekoliko godina razlikovati anarhtičku i komunističku komunu.Odgovor je da je nad anarhističkom komunom crni barjak izbledeo,nema straži i ograda,oružje je odloženo i počelo je da rđa,a kod komunista oružje je u besšrekornom stanju,podmazano i u stalnoj upotrebi.Poslednja velika akcija je bila napad na mornare u Kronštatu.Lenjin je to poverio Trockom koji je konadovao Crvenom armijom.Da li zbog nepoverenja u vosku(trebalo je ipak napasti mornare koji su počeli revoluciju) ili zbog nekog drugog razloga,tek Trocki je doveo trupe Crvene armije sa dalekog istoka,sačekali su da se more zaledi i osvojili tvrđavu posle strahovitih borbi.Mornari i nihove porodice i ostali ljudi koji su tu živeli su,uglavnom ,pobijeni a preživeli su pohapšeni i raseljeni.O ovome svedoči i grupna fotografija Lenjina i Trockog sa "Pobednicima Kronštata".

Patuljak, ali u čemu je problem s Meksikom?

To je zemlja, koja nema ništa naročito gori standard od Hrvatske.

Danas internet nudi sve odgovore, a između ostalog i to kolike su prosečne plate po zemljama.
Dakle NE koliko samo tajkuni imaju, već kolike su i prosečne plate.

Meksiko je zemlja, koja dosta napreduje.
Od svih tridesetak latino zemalja, Meksiko je po standardu odmah posle Čilea, Urugvaja i Venecuele (ima standard samo zbog nafte).

Evo liste zemalja po prosečnoj plati.

http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_by_GDP_%28nominal%29_per_capita

Meksiko se nalazi na 61.mestu od 180 zemalja i to je veliki napredak te zemlje.
Prosečan Meksikanac zaradi 8000 dolara godišnje,
prosečan Srbin tek oko 5500 dolara godišnje.

Meksikanac dakle ima više od Bugarina, Srbina, Makedonca, Iranca. MNOGO VIŠE od prosečnog Kineza.

To što prosečan Amer ima triput više, pa mnogi Meksikanci prebegnu gore znači samo da žele još više, ali Meksiko ne stoji loše.

U Ameriku mnogo češće prebegavaju oni iz komunističke Kube, pa iz antiglobalističke Nikaragve, Salvadora, Paragvaja itd.
To što svi kad čuju španski misle da su Meksikanci je zabluda.

Tako i kod nas za sve prostitutke, koje mekše zbore, misle Ruskinje, a u stvari su većinom Ukrajinke, Beloruskinje i Moldavke.
Rusija ipak ima dobar standard da bi se Ruskinje prostituisale. Bar ne u Srbiji.
Valjda će otići barem do Dubaija.

Pitanje je ZAŠTO MEKSIKO RANIJE NIJE IMAO VEĆI STANDARD?
- Zato što im je dugo vladala jedna te ista revolucionarana partija, a na kraju krajeva to što je neka zemlja kapitalistička nije garant uspeha.
To što neko prođe prijemni ne znači da će završiti faks.
Zemlja mora protiv dobre ekonomske politike da ima reši probleme i korupcije i kriminala. Da uspostavi valjani vrednostni sistem.
Meksiko se iz nekih razloga nije obračunavao žestoko sa dilerima droge, ali to je već problem konkretno njihovog rukovodstva, a ne formalnog uređenja te ili bilo koje druge države.

Kad neka vlast vidi interes u zaradi od šverca droge, onda pređe preko toga i što je zemlja teokratsko-islamska (Avgansitan) i katolička (Kolumbija), i formalno levičarska i formalno desničarska...
Ljubitelja love na uštrb morala ima u svim ideologijama i bojama.



Ovo je slika grada PUERTO PENASCO koji živi od američkih turista.
Grad je mrak!

Quote from: PingvinPatuljak on 24-07-2010, 20:48:58
@mac i kikec

inače, takve se teorije još nazivaju u-topija iliti ne-mjesto; baš zato što nigdje nema takvog društva

jeste, svaka ideja o iole humanijem društvenom uređenju već je u startu osudjena kao utopija
ali kako kaže prelijepi citat iz Lepage-ovog Muchacho-a; "što bi svijet bio bez utopija" 

   Utopija je kao mali padobran. Predviđen za dvoje, ali u varijanti kad želimo da u njega uđe nas četvoro.
   Zamislili smo u glavi da možemo učetvoror da letimo i nećemo nikoga da ostavimo sa strane da se ne bi osećao loše.
   Popeli smo se na vrh litice. Ušli svi četvoro i krenuli...

   Bolje mi da ne živim u toj priči.

lomljavino,
previše se pouzdaješ u surfanje netom i šopanje pukim informacijama, a premalo u obradu podataka, tj. rasuđivanje (a to se radi tako da apstrahiraš od nekog posebnog slučaja pa ideš prema općem)

eto, baš je krasan grad na slici, izgleda tako bistro nebo, sve odiše svjetlošću i čistinom

evo sad druga jedna situacija s neta:
http://www.vecernji.hr/vijesti/zupan-zatrazio-ocitovanja-ministarstava-benici-clanak-4269

obrati pozornost na ovu rečenicu:
"Neki analitičari smatraju da je država Meksiko u rasulu te da je na rubu građanskog rata."

i što sad možemo zaključiti, ako, kao što dražesno kažeš "Danas internet nudi sve odgovore"

vjeruj ti bolje Patuljku: internet vijesti ne nude nikakve odgovore, samo nabacuju puke podatke u jednoj kaotičnoj i nesređenoj hrpi i idu od slučaja do slučaja potpuno sumanuto i bez ikakve sistematizacije.
bolje se ti primi knjiga, možeš početi recimo od Hobbesa, Levijatan, pa se vratiti na Platona (Država) i Aristotela (Politika), pa onda se vratiti na još općenitije, recimo elementarnu logiku (pojmovi, sudovi, silogizmi itd), i tako, ko što Lenjin reče: učiti, učiti i samo učiti.
ali najvažnije je sam promišljati i jačati si rasudnu snagu; čim manje se pouzdavati u vijesti pa i u sve ove pobrojane mudrace; ništa ne uzimati doslovno i slijepo nego sve uzimati sa odmakom i upotrebljavati ih u najluđim kontekstima, kao recimo primjenjivati Lacana na analizu Zagorove epizode i sl.

Quote from: PingvinPatuljak on 24-07-2010, 20:48:58sve je to baš tako divno i krasno zamišljati u teoriji; problem nastaje kada se treba sprovesti u praksi

Pingvine, dobar si ti za teoriju, ali praksu prepusti praktičarima. Dakle:

1. Radnik je zaštićen. Nema otpuštanja tehnoloških viškova bez teških penala. Nema prenosa novca i tehnologije ako je time ugrožen Radnik.

2. Slobodnog globalno tržište postoji ali nema više eksploatacije jeftine radne snage. Sve što kupim mora da bude sindikalno "košer", ili se plaćaju penali koji idu sindikatu proizvođača koji trpi loš standard.

3. (nova stvar) Patentni sistem je izmenjen. Kad se nešto licencira onda postaje javno vlasništvo. Vlasnik licence ubira zaradu za ono što je izmislio, ali: a) ne unedogled, b) ne može nikom da zabrani korišćenje licenciranog proizvoda, c) ne može nikom da zabrani inovaciju ideje (koja je javno vlasništvo) i tako napravi nešto sa novom licencom. Zarada se ne ubira od pojedinca, jer pošto je licencirani proizvod javno vlasništvo ubira se od cele javnosti.

pa nitko ti ne brani da se kandidiraš s tim programom i pokušaš ga sprovesti
razradi ekonomske mehanizme kako ćeš isplatiti "teške penale" i ja se dobrovoljno javljam u kategoriju tehnološkog viška da time oslobodim mjesto za Radnika, za one mnoge na burzi

   Eh Pingvini, ne možeš reći da internet ne nudi NIKAKVE odgovore, a onda pustiti opet link s interneta, koji inače znam i ja.

   Ok. Meksiko je ogromna zemlja. Imaju 108 miliona ljudi.
   Prosečna plata je jača nego pre, ali i dalje postoje mnogi problemi, a to su mafija i korupcija (Inače i Italija ima mafiju, kao i svaka velika zemlja).

   No da ponovim svoju poentu. To što neka zemlja ima recimo narko dilere nezavisi od toga kakvog je zemlja formalnog uređenja.
   Narkodilri nisu deo formalnih institucija. 
   Zemlja može biti kapitalistička, komunistička, monarhija, islamska... kakva god.
Najviše dilera imali su Avganistan i Kolumbija, a te dve zemlje su dijametralno suprotno.

   No fora je u tome da kod kapitalističkih zemalja imaš zemlje svakojakog tipa, a kod komunističkih si imao samo komunističke diktature sa siromašnim građanstvom.
   Kuba, S.Koreja, SSSR, Vijetnam nisu sistemi koji su se dobro pokazali u praksi.
U Kini najbolje žive Hong Kong, Makao i Šangajska provincija, u kojoj su vlasti dopustile zakone slobodnog tržišta.

   Inače ne znam kako objašnjavate to da su anarhisti protiv valute i policije?
Pa koje alternative nude? Robnu razmenu.
Kažu, novac nije potreban. Svako će raditi koliko može i uzimati koliko mu je potrebno.

Šta je garant da mase neće raditi minimalno, a želeti da uzimaju maksimalno?
A policija i zatvori ne postoje.

I posle slušanja ovakvih naklapanja neko se čudi zašto članovi anarho organizacija napuštaju te ideje čim pređu 30 godina.

pa link sam stavio samo da te dijalektički dovedem do proturječja: Meksiko kao divna zemlja (slika krasnog morskog grada na netu) i Meksiko kao kaos i razaranje (bijesne narko bande i policije)
razumiješ, koristio sam se tvojim oruđem (internet) protiv tebe

ovo,
"To što neka zemlja ima recimo narko dilere nezavisi od toga kakvog je zemlja formalnog uređenja."

je upravo ono na što te upućujem kao grešku u tvom pristupu, u tvom razmišljanju. ljudi koji se bave ovakvim pitanjima na ozbiljnijoj razini, počesto misle da baš od tih "formalnih uređenja" ovise sve te društvene negativnosti: mafija, prostitucija, pojava ekstremnih oblika rasizma, nacionalizma, opasne sekte itd.

konkretno, da upravo globalizacija i filozofija slobodnog tržišta producira te uvjete gurajući mase stanovništva u bijedan položaj, kao što se događa kod nas ali u manjim razmjerima: financijske špekulacije, privatiziranje tvornica, otpuštanje tehnoloških viškova itsl.

dobra fora je kod tih postupaka da možeš naći analize Svjetske banke ili MMF-a kako je situacija u toj i takvoj zemlji financijski zdrava, a istovremeno se gomila masa stanovništva koja obitava u najbjednijoj egzistenciji
kužiš, poslovanje ide ok, strana poduzeća vuku izvrsne profite, domaće elite se također penju na hranidbenom lancu - financijski gledano, sve je baš ok

otuda dolaze anarho ideje, a mi ovdje pokušavamo malo teoretizirati o svemu tome i vagati za i protiv itd...

Ajde, Patuljak, umori se, idi da lalaš... Tebi se spava... oči ti se sklapaju... spavaš...

Pusti me da iščitam ovu zavrzlamu.

Quote from: PingvinPatuljak on 24-07-2010, 19:33:53

Quote from: Amanda Robin on 24-07-2010, 19:00:29
Anarhija podrazumeva otvorenost uma.

eto, onda smo saznali da ni ja ni ti nismo anarhisti
kako?
ja spominjem pedere, što me kod tebe odmah diskvalificira, a s druge strane baš ta tvoja diskvalifikacija i etiketiranje malograđaninom upućuje da ni tvoj um nije tako široko otvoren; biti malograđanin, čini se, nije poželjno

Ma, nije to bilo zato što pominješ pedere, nego zbog konteksta u kom ih pominješ.

A da nisam anarhista – heh, PP, pa bar to nije sporno, a i očigledno je valjda da sam po svojoj prirodi i naravi zapravo poklonik parlamentarne monarhije ali, bože moj, šta da se radi, izgleda da uspevam da podnesem dosta toga, od diktature (proletarijata ili čegaliveć) pa sve do monopartijske demokratije. Zato i moja opaska o malograđanskom bigotu ne podrazumeva vrednovanje, daleko bilo, nego prosto konstataciju, da nekažem skoro očiglednost, koja sama po sebi opovrgava tvoju tvrdnju (i verovatno tvoje iskreno ubeđenje) da si anarhista.

Iskreno, u mom sistemu vrednosti ne bi sebi pribavio više poena kao anarhista, tek da se razumemo.   

ali kako ćemo ozbiljno razgovarati ako imamo taj dosadni argument "neostvarivo u praksi".
to zahteva neka razjašnjenja.
prvo, da vidimo šta znači neostvarivo.
drugo, da vidimo o kakvoj praksi pričamo.
i treće, da vidimo da li to što je neka ideja neostvariva u praksi znači da je treba napustiti.

I mean, kako čovek da bude mlad i poletan revolucionar, da menja svet i da u poštenoj aktivnosti živi svoj veseli život, ako će unapred da bude umoran od svijeta i nemogućnosti da ga promeni, čak ni u mašti?

pa ja se slažem s tobom (i kikecom itd)
život je san... snovi pokreću svijet... ne živi čovjek samo o kruhu... itd.

problem je ovdje što sam ja izravno proturječnost: i najveći sanjar i najveći realist
plešem na oštrici britve
plešem, mlad, poletan, maštam, nikada umoran od svijeta, nikada u mogućnosti da ga promijenim skroz na skroz, uvijek u okovima egzistencije
uvijek i ozbiljan i neozbiljan

i uvijek živjeti s tim

Ne znam za primer napuštene ideje "neostvarive u praksi". Neko negde i dalje buši rupe u vremenu, traga za perpetuum mobile i rešava antigravitaciju. Zemlja je i dalje i okrugla i pljosnata. Anarhija je jednako vredan cilj kao i utopija. Čini m i se da je ovde raspravljano o tome koliko su suština i varijeteti anarhizma bliski ili daleki od pojmovne spoznaje. I svi su pomalo bili i pomalo nisu bili u pravu. Zato bilo koja dobra rasprava i traje. Čim se složimo dalje raspredanje je izlišno. Eto, ako treba da se na nešto pozovem, ja ću se pozvati na "Timpetil". Nekako mi je najbliži etimološkom statusu anarhije. Ako sve druge priče nisu bile dovoljno ubedljive.

Jedino smo potpuno zanemarili ono od čega smo pošli.

Beogradski anarhisti bi odobrili da priča o anarhiji zameni priču o beogradskim anarhistima.

Utpoija kao i sve ideologije....

Quote from: scallop on 25-07-2010, 13:14:38
Ne znam za primer napuštene ideje "neostvarive u praksi". Neko negde i dalje buši rupe u vremenu, traga za perpetuum mobile i rešava antigravitaciju. Zemlja je i dalje i okrugla i pljosnata. Anarhija je jednako vredan cilj kao i utopija. Čini m i se da je ovde raspravljano o tome koliko su suština i varijeteti anarhizma bliski ili daleki od pojmovne spoznaje. I svi su pomalo bili i pomalo nisu bili u pravu. Zato bilo koja dobra rasprava i traje. Čim se složimo dalje raspredanje je izlišno. Eto, ako treba da se na nešto pozovem, ja ću se pozvati na "Timpetil". Nekako mi je najbliži etimološkom statusu anarhije. Ako sve druge priče nisu bile dovoljno ubedljive.

Ovo sa gravitacijom već postoji

Gravitaciona anomalija u podnozju Radana

Quote from: antikajk on 25-08-2010, 01:42:51
Utpoija kao i sve ideologije....

a ideologija kapitalizma? je l' i to neka utopija?

Kapitalizam, kao ni anarhizam nema jedinstveni ideološki... er... korpus. Ali se iz aktuelnog kriziranja da videti kako je liberalni san o neograničenoj kreditni-investicionoj ekonomiji utopija 

a biste li vi prihvatili recimo marcuseovu ideju: smanjenje radnog vremena ali, što je posljedično, pad životnog standarda?
dobro, teško je ovako neodređeno nešto zamišljati, ali kao generalni koncept, kako se očitujete?
što ste spremni žrtvovati od luksuza za više dokolice?

ja taj luksuz što imam mogu kačit mačku o rep.

?
jel to znači određenu simpatiju prema onoj ideji ili...?

Luksuza? HA!

nemojmo se hvatati za nebitnu terminologiju
okej plut, bi li se odrekla čega što-već-imaš-pa-i-čokoladnih-bananica-npr. a da dobiješ više vremena (za mlaćenje prazne slame ili čega već)?

pa ne znam. ako je pitanje o dobrim kolima, velikoj kući, nesputanim kupovinama u supermarketima i ždranju po robnim kućama, mogućnosti putovanja po turističkim centrima u boljim hotelima, i poslednje ali ne i najmanje značajno - kreditnim karticama za trošenje po javnim kućama, onda...

ne znam, morao bih to sve da iskusim pa da ti kažem.

Dobra marcusova ideja; smanjenje radnog vremena? Naravno!

Zašto? Em što živimo u vremenima gdje više radnog vremena ne podrazumijeva automatski i bolji životni standrad, dapače, kao da radimo sve više i više, a imam sve manje i manje. Em što je tome razlog nemilosrdni kapitalizam, koji je obezvrijedio rad i radnika, do te mjere da više niti ne možemo pričati o radu, nego o prljavoj exploataciji.

Sve za dokolicu!

Quote from: PingvinPatuljak on 25-08-2010, 14:30:36
nemojmo se hvatati za nebitnu terminologiju
okej plut, bi li se odrekla čega što-već-imaš-pa-i-čokoladnih-bananica-npr. a da dobiješ više vremena (za mlaćenje prazne slame ili čega već)?

Aman, pa di baš u čokoladne bananice da mi dirneš?! Možda bih se mogla odreći 1-2, ali ko što reče Kikec... što više radim... nekako k'o da sve manje imam, što će reći... pos'o dam - bananicu jock!

slažem se da je to dobra deviza
dakle,
POS'O DAM, BANANICU JOK!

da oformimo partiju?

Nemam niš' protiv, konačno da i ja nečemu pripa'nem. Pošto je deviza/slogan moj, ime partije prepuštam drugima.
Na volju vam...

Sedmi Anarhistički sajam knjiga

Sedmi Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu održat će se od 1. do 3. travnja 2011. godine u galeriji Nova u Teslinoj ulici.

Sedmi Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu održat će se prvi vikend u travnju. Ove godine sajam se održava u galeriji Nova, a osim već tradicionalnog okupljanja anarhističkih izdavača, grupa i pojedinaca, najavljene su i rasprave o anarhizmu u praksi, demokraciji, seksualnom nasilju, pravima životinja i skvotiranju, te će tijekom sajma biti predstavljeno i nekoliko novih knjiga. Na sajmu sudjeluju izdavači, grupe i projekti iz regije i svijeta.

Ove godine, program sajma obuhvaća širok spektar tema pa će tako u petak tijekom razgovora o anarhizmu u praksi, gost sajma Peter Gelderloos govoriti o konkretnim primjerima koji pokazuju da se anarhističke ideje lako mogu pretvoriti u stvarnost. U subotu, Peter Gelderloos će održati predavanje naslovljeno 'Demokracija kao totalitarizam'.

Također gost sajam, Aleksa iz izdavačke družine anarhija/blok45, upoznat će publiku s njihovim izdavačkim poduhvatima, Operacijom Džabalesku i drugim iskustvima, dok će izdavačka kuća DAF iz Zagreba predstaviti svoju novu biblioteku Pet bijelih stepenica u čijem prvom kolu izlazi pet izdanja.

Treba spomenuti i predavanja o seksualnom nasilju, pravima životinja i skvotiranju u Hamburgu, čime se zaokružuje program sajma.

Ove godine na sajmu sudjeluju izdavači, grupe i projekti iz zemalja regije, ali i Austrije, Češke, Engleske, Njemačke, Australije, Italije, čime sajam još jednom pokazuje svoj međunarodni karakter.

Anarhistički sajam knjiga već sedam godina okuplja izdavačke kuće, grupe, projekte i osobe uključene u slobodarski pokret, te sve zainteresirane. Osnovna ideja sajma je predstaviti anarhističku/slobodarsku literaturu i djelovanje što širem krugu ljudi, te stvoriti mjesto susreta i otvoriti diskusije važne za sam pokret i društvo.

Tijekom prvih šest godina sajam je okupio velik broj sudionika i sudionica, a na tisuće ljudi je posjetilo sajam i sudjelovalo u programu.

Cjelokupan program dostupan je na stranicama sajma www.ask-zagreb.org.

Noam Čomski često piše fragmentarno, skokovito, pomalo teško za praćenje i ekskavaciju poenti. Pa tako i ovde gde piše kratku povijest anarhizma, ali vredi pročitati:


A Brief History of Anarchism

Quote

Humans are social beings, and the kind of creature that a person becomes depends crucially on the social, cultural and institutional circumstances of his life.
We are therefore led to inquire into the social arrangements that are conducive to people's rights and welfare, and to fulfilling their just aspirations—in brief, the common good.
For perspective I'd like to invoke what seem to me virtual truisms. They relate to an interesting category of ethical principles: those that are not only universal, in that they are virtually always professed, but also doubly universal, in that at the same time they are almost universally rejected in practice.
These range from very general principles, such as the truism that we should apply to ourselves the same standards we do to others (if not harsher ones), to more specific doctrines, such as a dedication to promoting democracy and human rights, which is proclaimed almost universally, even by the worst monsters—though the actual record is grim, across the spectrum.
A good place to start is with John Stuart Mill's classic On Liberty. Its epigraph formulates "The grand, leading principle, towards which every argument unfolded in these pages directly converges: the absolute and essential importance of human development in its richest diversity."
The words are quoted from Wilhelm von Humboldt, a founder of classical liberalism. It follows that institutions that constrain such development are illegitimate, unless they can somehow justify themselves.
Concern for the common good should impel us to find ways to cultivate human development in its richest diversity.
Adam Smith, another Enlightenment thinker with similar views, felt that it shouldn't be too difficult to institute humane policies. In his Theory of Moral Sentiments he observed that, "How selfish so ever man may be supposed, there are evidently some principles in his nature, which interest him in the fortune of others, and render their happiness necessary to him, though he derives nothing from it except the pleasure of seeing it."
Smith acknowledges the power of what he calls the "vile maxim of the masters of mankind": "All for ourselves, and nothing for other people." But the more benign "original passions of human nature" might compensate for that pathology.
Classical liberalism shipwrecked on the shoals of capitalism, but its humanistic commitments and aspirations didn't die. Rudolf Rocker, a 20th-century anarchist thinker and activist, reiterated similar ideas.
Rocker described what he calls "a definite trend in the historic development of mankind" that strives for "the free unhindered unfolding of all the individual and social forces in life."
Rocker was outlining an anarchist tradition culminating in anarcho-syndicalism—in European terms, a variety of "libertarian socialism."
This brand of socialism, he held, doesn't depict "a fixed, self-enclosed social system" with a definite answer to all the multifarious questions and problems of human life, but rather a trend in human development that strives to attain Enlightenment ideals.
So understood, anarchism is part of a broader range of libertarian socialist thought and action that includes the practical achievements of revolutionary Spain in 1936; reaches further to worker-owned enterprises spreading today in the American rust belt, in northern Mexico, in Egypt, and many other countries, most extensively in the Basque country in Spain; and encompasses the many cooperative movements around the world and a good part of feminist and civil and human rights initiatives.
This broad tendency in human development seeks to identify structures of hierarchy, authority and domination that constrain human development, and then subject them to a very reasonable challenge: Justify yourself.
If these structures can't meet that challenge, they should be dismantled—and, anarchists believe, "refashioned from below," as commentator Nathan Schneider observes.
In part this sounds like truism: Why should anyone defend illegitimate structures and institutions? But truisms at least have the merit of being true, which distinguishes them from a good deal of political discourse. And I think they provide useful stepping stones to finding the common good.
For Rocker, "the problem that is set for our time is that of freeing man from the curse of economic exploitation and political and social enslavement."
It should be noted that the American brand of libertarianism differs sharply from the libertarian tradition, accepting and indeed advocating the subordination of working people to the masters of the economy, and the subjection of everyone to the restrictive discipline and destructive features of markets.
Anarchism is, famously, opposed to the state, while advocating "planned administration of things in the interest of the community," in Rocker's words; and beyond that, wide-ranging federations of self-governing communities and workplaces.
Today, anarchists dedicated to these goals often support state power to protect people, society and the earth itself from the ravages of concentrated private capital. That's no contradiction. People live and suffer and endure in the existing society. Available means should be used to safeguard and benefit them, even if a long-term goal is to construct preferable alternatives.
In the Brazilian rural workers movement, they speak of "widening the floors of the cage"—the cage of existing coercive institutions that can be widened by popular struggle—as has happened effectively over many years.
We can extend the image to think of the cage of state institutions as a protection from the savage beasts roaming outside: the predatory, state-supported capitalist institutions dedicated in principle to private gain, power and domination, with community and people's interest at most a footnote, revered in rhetoric but dismissed in practice as a matter of principle and even law.
Much of the most respected work in academic political science compares public attitudes and government policy. In "Affluence and Influence: Economic Inequality and Political Power in America," the Princeton scholar Martin Gilens reveals that the majority of the U.S. population is effectively disenfranchised.
About 70 percent of the population, at the lower end of the wealth/income scale, has no influence on policy, Gilens concludes. Moving up the scale, influence slowly increases. At the very top are those who pretty much determine policy, by means that aren't obscure. The resulting system is not democracy but plutocracy.
Or perhaps, a little more kindly, it's what legal scholar Conor Gearty calls "neo-democracy," a partner to neoliberalism–a system in which liberty is enjoyed by the few, and security in its fullest sense is available only to the elite, but within a system of more general formal rights.
In contrast, as Rocker writes, a truly democratic system would achieve the character of "an alliance of free groups of men and women based on cooperative labor and a planned administration of things in the interest of the community."
No one took the American philosopher John Dewey to be an anarchist. But consider his ideas. He recognized that "Power today resides in control of the means of production, exchange, publicity, transportation and communication. Whoever owns them rules the life of the country," even if democratic forms remain. Until those institutions are in the hands of the public, politics will remain "the shadow cast on society by big business," much as is seen today.
These ideas lead very naturally to a vision of society based on workers' control of productive institutions, as envisioned by 19th century thinkers, notably Karl Marx but also—less familiar—John Stuart Mill.
Mill wrote, "The form of association, however, which if mankind continue to improve, must be expected to predominate, is the association of the labourers themselves on terms of equality, collectively owning the capital with which they carry on their operations, and working under managers electable and removable by themselves."
The Founding Fathers of the United States were well aware of the hazards of democracy. In the Constitutional Convention debates, the main framer, James Madison, warned of these hazards.
Naturally taking England as his model, Madison observed that "In England, at this day, if elections were open to all classes of people, the property of landed proprietors would be insecure. An agrarian law would soon take place," undermining the right to property.
The basic problem that Madison foresaw in "framing a system which we wish to last for ages" was to ensure that the actual rulers will be the wealthy minority so as "to secure the rights of property agst. the danger from an equality & universality of suffrage, vesting compleat power over property in hands without a share in it."
Scholarship generally agrees with the Brown University scholar Gordon S. Wood's assessment that "The Constitution was intrinsically an aristocratic document designed to check the democratic tendencies of the period."
Long before Madison, Artistotle, in his Politics, recognized the same problem with democracy.
Reviewing a variety of political systems, Aristotle concluded that this system was the best—or perhaps the least bad—form of government. But he recognized a flaw: The great mass of the poor could use their voting power to take the property of the rich, which would be unfair.
Madison and Aristotle arrived at opposite solutions: Aristotle advised reducing inequality, by what we would regard as welfare state measures. Madison felt that the answer was to reduce democracy.
In his last years, Thomas Jefferson, the man who drafted the United States' Declaration of Independence, captured the essential nature of the conflict, which has far from ended. Jefferson had serious concerns about the quality and fate of the democratic experiment. He distinguished between "aristocrats and democrats."
The aristocrats are "those who fear and distrust the people, and wish to draw all powers from them into the hands of the higher classes."
The democrats, in contrast, "identify with the people, have confidence in them, cherish and consider them as the most honest and safe, although not the most wise depository of the public interest."
Today the successors to Jefferson's "aristocrats" might argue about who should play the guiding role: technocratic and policy-oriented intellectuals, or bankers and corporate executives.
It is this political guardianship that the genuine libertarian tradition seeks to dismantle and reconstruct from below, while also changing industry, as Dewey put it, "from a feudalistic to a democratic social order" based on workers' control, respecting the dignity of the producer as a genuine person, not a tool in the hands of others.
Like Karl Marx's Old Mole—"our old friend, our old mole, who knows so well how to work underground, then suddenly to emerge"—the libertarian tradition is always burrowing close to the surface, always ready to peek through, sometimes in surprising and unexpected ways, seeking to bring about what seems to me to be a reasonable approximation to the common good.

Ili, ako preferirate najstariji jezik najstarijeg naroda (mada Čomski, kao profesionalni jezikoslovac tvrdi da ne postoji metajezik, očigledno namerno ignorišući očigledne dokaze u formi tisućljetne srpske superiornosti):



Kratka istorija anarhizma

Quote

Ljudi su društvena bića, i kakav će neko postati prvenstveno zavisi od društvenih, kulturnih i institucionalnih okolnosti njegovog života.
To nas navodi da razmotrimo društvena uređenja koja doprinose ostvarenju prava i blagostanju ljudi, i ispunjavanju njihovih pravednih težnji – u najkraćem, zajedničkom dobru.
Radi bolje perspektive, želeo bih da se podsetimo nečega što su po meni truizmi (očigledne istine). Oni se odnose na zanimljivu kategoriju etičkih principa koji nisu samo univerzalni, u smislu da se praktično uvek nominalno zastupaju, nego dvostruko univerzalni, u smislu da se skoro uvek odbacuju u praksi.
Oni se kreću od sasvim opštih principa, kao što je truizam da sebi samima treba da postavljamo iste standarde kao i drugima (ako ne i oštrije), do konkretnijih doktrina poput posvećenosti promovisanju demokratije i ljudskih prava na kojima insistiraju gotovo svi, čak i najgori monstrumi, iako je realnost vrlo mračna na čitavom spektru.
Dobro mesto za početak je klasično delo Džona Stjuarta Mila O slobodi. Njegov uvodni citat postavlja ,,veliki, vodeći princip, prema kojem se svaki argument izložen na ovim stranicama direktno kreće: apsolutna i suštinska važnost ljudskog razvoja u svoj svojoj raznolikosti."
Ovo su reči Vilhelma fon Humbolta, osnivača klasičnog liberalizma. Iz njih proizlazi da su institucije koje ograničavaju takav razvoj nelegitimne, osim ukoliko se na neki način mogu opravdati.
Težnja ka opštem dobru treba da nas navede da pronađemo načine za negovanje ljudskog razvoja u najbogatijoj raznolikosti.
Adam Smit, još jedan mislilac prosvetiteljstva sa sličnim stavovima, smatrao je da ne bi trebalo da je naročito teško urediti humane odnose. U Teoriji moralnih osećanja on primećuje da ,,koliko god pretpostavljamo da je čovek sebičan, očito u njegovoj prirodi postoje neki principi zbog kojih je on zainteresovan za sreću drugih, i koji mu njihovu sreću čine neophodnom, iako za njega lično od nje nema nikakve koristi osim zadovoljstva što je vidi."
Smit prepoznaje snagu onoga što naziva ,,podlom devizom gospodara čovečanstva": ,,Sve za sebe i ništa za druge." Ali benignija ,,prvobitna osećanja ljudske prirode" mogu potisnuti tu patološku pojavu.
Klasični liberalizam se nasukao na hridi kapitalizma, ali njegove humanističke težnje nisu umrle. Rudolf Roker, anarhistički i aktivistički mislilac 20. veka, ponavlja slične ideje.
Roker opisuje nešto što naziva ,,očitom tendencijom istorijskog razvitka ljudskog roda" koji teži ,,slobodnom, nesmetanom ispoljavanju svih individualnih i društvenih snaga u životu".
Roker je ukazivao na anarhističku tradiciju koja je kulminirala anarhosindikalizmom – u evropskom kontekstu jednom vrstom ,,liberterskog socijalizma".
Ova vrsta socijalizma, smatrao je on, ne propisuje ,,fiksirani, zaokruženi društveni sistem" sa definitivnim odgovorima na brojna pitanja i probleme ljudskog života, već više težnju u ljudskom razvitku za postizanjem prosvetiteljskih ideala.
Ovako shvaćen, anarhizam pripada širem spektru socijalističke misli i delovanja u koji spadaju praktična dostignuća revolucionarne Španije 1936; koji seže do radničkih preduzeća američkog severoistoka, severnog Meksika, Egipta i mnogih drugih zemalja, najviše u baskijskoj regiji Španije; i obuhvata mnoge zadružne pokrete širom sveta i dobar deo feminističkih i građanskih inicijativa.
Ova široka tendencija ljudskog razvoja nastoji da identifikuje strukture hijerarhije, autoriteta i dominacije koje ograničavaju ljudski razvoj, i zatim im postavlja vrlo razuman zahtev: opravdajte se.
Ako ove strukture ne mogu da ogovore na taj izazov, treba da budu demontirane – i po anarhističkom uverenju ,,izgrađene odozdo", kako primećuje komentator Nejtan Šnajder.
Ovo delimično zvuči kao truizam: zašto bi iko branio nelegitimne strukture i institucije? Ali truizmima makar ide u prilog činjenica da su istiniti, što ih deli od najvećeg dela političkog diskursa. I mislim da pružaju koristan putokaz za otkrivanje zajedničkog dobra.
Za Rokera, ,,problem koji se postavlja u naše vreme jeste oslobađanje čoveka od prokletstva ekonomske eksploatacije i političkog i socijalnog porobljavanja".
Treba napomenuti da se američka vrsta libertarijanstva drastično razlikuje od liberterske tradicije, prihvatajući pa čak i zagovarajući potčinjavanje radnih ljudi gospodarima ekonomije, kao i opšte potčinjavanje restriktivnoj disciplini i destruktivnim odlikama tržišta.
Anarhizam se, kao što je poznato, protivi državi i zagovara ,,plansko vođenje poslova u interesu zajednice", kako Roker kaže; a na širem planu široke saveze samoupravnih zajednica i radnih organizacija.
Danas anarhisti posvećeni ovim ciljevima često podržavaju državnu vlast za zaštitu ljudi, društva i same planete od pustošenja koncentrisanog privatnog kapitala. To nije kontradikcija. Ljudi žive, trpe i istrajavaju u postojećem društvu. Raspoloživa sredstva treba koristi za svoju zaštitu i korist, čak i kad je dugoročni cilj izgradnja poželjnih alternativa.
U brazilskom pokretu seoskih radnika govori se o ,,proširenju zidova kaveza" – kaveza postojećih institucija prinude koji se mogu proširiti narodnom borbom – što se i događalo tokom dugogodišnjih napora.
Možemo nastaviti ovu metaforu zamišljajući kaveze državnih institucija kao zaštitu od divljih zveri koje vrebaju oko njega: grabljive kapitalističke institucije sa državnom potporom posvećene privatnoj dobiti, moći i dominaciji, dok su im zajednica i interes ljudi u najboljem slučaju samo fusnota, retorički uvažavana ali odbacivana u praksi, kao principijelno pa čak i zakonsko pitanje.
U mnogim poznatim radovima akademske politikologije porede se stavovi građana i državna politika. U knjizi Affluence and Influence: Economic Inequality and Political Power in America politikolog sa Prinstona Martin Gilens otkriva da je najveći deo stanovništva SAD suštinski obespravljen.
Oko 70 odsto populacije, na nižem delu lestvice bogatstva/prihoda, nema nikakvog uticaja na politiku, zaključuje Gilens. Pomeranjem uz lestvicu, uticaj se polako povećava. Na samom vrhu su oni koji prilično propisuju politiku, sredstvima koja nisu skrivena. Dobijeni sistem nije demokratija već plutokratija.
Ili možda, blaže rečeno, nešto što pravnik Konor Gerti zove ,,neodemokratija", srodnik neoliberalizma – sistem u kojem slobodu uživaju malobrojni, dok je sigurnost u punom smislu dostupna samo eliti, ali u okviru opštih formalnih prava.
Nasuprot tome, kako piše Roker, istinski demokratski sistem bi dostigao oblik ,,saveza slobodnih grupa ljudi na osnovu kooperativnog rada i planiranog upravljanja poslovima u interesu zajednice".
Američkog filozofa Džona Djuija niko nije smatrao anarhistom. Ali razmislite o njegovim idejama. On je prepoznao da ,,moć danas počiva na kontroli sredstava za proizvodnju, razmenu, reklamu, transport i komunikacije. Onaj ko ih poseduje vlada životom države", čak i ukoliko je demokratska forma prisutna. Dok te institucije ne budu u rukama građana, politika će ostati ,,senka koju krupni kapitala baca na društvo", kao što je danas slučaj.
Ove ideje sasvim prirodno vode do vizije društva zasnovanog na radničkom kontrolisanju proizvodnih institucija, kao što su zamišljali 19-vekovni mislioci, pre svega Karl Marks, ali što je manje poznato i Džon Stjuart Mil.
Mil je napisao: ,,Oblik udruživanja koji će očekivano prevladati ako čovečanstvo bude nastavilo da napreduje jeste udruživanje samih radnika po principu jednakosti, kolektivnog posedovanja kapitala pomoću kojeg vrše svoju delatnost, i pod upravom koju sami biraju i smenjuju."
Osnivači Sjedinjenih država bili su vrlo svesni rizika demokratije. U debatama Ustavotvorne skupštine, vodeći utemeljivač Džejms Medison upozorio je na te opasnosti.
Prirodno uzimajući Englesku kao obrazac, Medison je primetio da ,,kada bi danas u Engleskoj izbori bili otvoreni za sve staleže, imovina zemljoposednika bila bi nesigurna. Agrarni zakon bi brzo bio usvojen", podrivajući pravo vlasništva.
Osnovni problem koji Medison prepoznaje u ,,utemeljivanju sistema koji želimo da traje godinama", bio je kako da se obezbedi stvarna vladavina bogate manjine kako bismo ,,zaštitili svojinska prava od pretnje jednakosti i opšteg prava glasa, koji bi potpunu vlast predali u ruke onih koji u svojini ne učestvuju."
Struka se uglavnom slaže sa procenom Gordona S. Vuda sa Braun univerziteta da je ,,Ustav bio suštinski aristokratski dokument osmišljen da obuzda demokratske tendencije tog vremena."
Mnogo pre Medisona, Artistotel je u Politici prepoznao isti problem sa demokratijom.
Razmatrajući različite političke sisteme, Aristotel je zaključio da je taj sistem najbolji ili možda najmanje loš oblik vladavine. Ali prepoznao je jedan njegov nedostatak: velika masa siromašnih mogla bi da upotrebi svoju glasačku moć za preuzimanje imovine bogatih, što bi bilo nepravedno.
Medison i Aristotel su došli do različitih rešenja: Aristotel je savetovao smanjivanje nejednakosti preko svojevrsnih državnih mera. Medison je smatrao da je odgovor ograničavanje demokratije.
Pred kraj života, Tomas Džeferson, čovek koji je napisao Deklaraciju nezavisnosti SAD, sumirao je prirodu ovog sukoba koji nipošto nije okončan. Džeferson je bio ozbilljno zabrinut za valjanost i sudbinu demokratskog eksperimenta. Napravio je razliku između ,,aristokrata i demokrata".
Aristokrati su ,,oni koji se boje naroda i ne veruju mu, i žele da mu oduzmu svu vlast i stave je u ruke viših klasa."
Demokrati se, nasuprot tome, ,,poistovećuju sa narodom, veruju mu, cene ga i smatraju poštenim i bezbednim, iako ne i najmudrijim zaštitnikom javnog interesa."
Danas naslednici Džefersonovih ,,aristokrata" raspravljaju o tome ko bi trebalo da igra vodeću ulogu: tehnokratski i politički orijentisani intelektualci, ili bankari i korporativni rukovodioci.
Prava liberterska tradicija upravo ovo političko pokroviteljstvo nastoji da demontira i rekonstruiše odozdo, istovremeno menjajući proizvodnju, kao što Djui kaže, ,,od feudalnog u demokratski društveni poredak" zasnovan na radničkoj kontroli, poštujući dostojanstvo proizvođača kao istinskog čoveka, a ne oruđa u rukama drugog.
Poput Marksove stare krtice – ,,naš prijatelj, stara krtica, vredno radi pod zemljom, a onda se iznenada pojavi na površini" – liberterska tradicija uvek rovari blizu površine, uvek spremna da proviri napolje, ponekad na iznenađujući i neočekivan način, želeći da ostvari nešto što je, po meni, razumna aproksimacija zajedničkog dobra.

In These Times, 09.01.2014.
Preveo Ivica Pavlović
Peščanik.net, 14.01.2014.