ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

KONJANICI VREMENA. Priča o spisateljici Sabrini čija mašta postaje stvarnost, a vilenjaci, vještice i vitezovi silaze sa stranica njezinih romana te siju strah i užas po Londonu. Kao lik, Sabrina je sasvim dobro koncipirana. I patuljak je u jednom od postova napomenuo kako se njezin lik, i njezino literarno stvaralaštvo kao autorice jeftinih romana sa srednjovjekovskom tematikom, može promatrati kroz prizmu njezinih osobnih (sexualnih) frustracija, nezadovoljstva samim sobom, svijetom oko sebe... općenito neprilagođenosću. I u tome Sabrina praktički ne odudara naročito od onoga što su mnogi pisci, umjetnici zapravo uvijek bili; neprilagođeni, nezadovoljni realnošću te u konstantnom bijegu od nje, u neki drugi svijet, svijet vlastite mašte.
Svo nasilje, sav pokolj, svu tu "poremećenu" i oslobođenu maštu promatrati kao simptome Sabrininog nezadovoljstva, pobune? Masovni "križarski" pokolj na Whitehallu kao revolt protiv birokracije? Ubojstvo njezina izdavača od strane likova iz njezina romana kao izraz netrpeljivosti naspram njega? I nakraju, pravi pravcati princ na konju, kao metafora idealnog muškarca i ljubavnika iz tinejđerskih snova... I to bi, u neku ruku, bilo sasvim očekivano, pa čak i poželjno, toliko dilandogovski očito. Samo da je Kjaveroti uspio zadržati takav koncept do samoga kraja... a ne, kao po običaju, na kraju sve preokrenuti, imati u mislima nešto sasvim drugo, i ponovno donekle banalizirati. Ubacivanje multidimenzionalne, mutliverzumske komponente predstavlja pravo malo razočaranje, jer baca, kako Sabrinu, tako i sav taj "psihoanalitički" potencijal sasvim u pozadinu. Za rješenje i je i opet zaslužno Dylanovo peto i pol čulo i njegova "superosjetilna" prijemčljivost za male, i naoko nevažne detalje. Sabrina odjednom gubi na važnosti, daje joj se na znanje da je cijelo vrijeme zapravo bila svojevrsni sporedni lik, katalizator, most naspram drugih dimenzija i da se sve događalo praktički nezavisno od nje. Da stvar bude još gora, Kjaveroti na kraju ne servira ništa konkretno, objašnjenja su mu, po običaju, šuplja i nedorećena... likovi, njihovi motivi, njihovi zločini ostaju u magli, metafore odjednom gube na važnosti, praktički se gube, jer svom tom ludilu teško je naći uvjerljivijeg uzroka.
Šteta dobro neiskorištenog potencijala.

ajd pogledat ću ponovo Konjanike ovih dana.
ovako po sjećanju, iako je priča kjaverotski zbrkana, ima tu zanimljivu psihoanalitičku postavku: djevojka koja živi bez seksualnih odnosa bježi u svijet lakih romana i trubadurskih ljubavi, sa faličkim likovima zmaja, jednoroga, potentnog viteza i sl.
nakon spolnog čina, gubitka nevinosti ako se ne varam - umire.
zanimljivo je promatrati u tom smjeru epizodu.

*'Konjanici' vremena su mi jedna od boljih Chiaverottijevih epizoda. Spisateljica lakih povijesnih romana kojoj je u nedostatku socijalnog života draže poniranje u svijetove mašte - idealističke vizije Srednjeg vijeka. Osjetljva djevojka koja se teško nosi s problemima, nakon nekog vremena izgubi dodir s realnošću i postane žrtvom svoje nedjelotvornosti. Dodajmo k tome još seksualnu isfrustriranost i nadraženost. Zadnji obrat je Chiaverottijevski smotan, jer donekle pobija da košmar ispoljuje sama spisateljica, ali neće škoditi ako uzmemo da ta druga dimenzija također ima udjela u objektivizaciji zla. Moram reći da mi se sviđa pingvinova konstatacija o faličkim simbolima - nosorog, potentni vitez i zmaj. Jest da je epizoda šuplja i nedorečena, to je tipično za Claudija, međutim to njegovo amatersko, spontano i nesvjesno bavljenje ovakvim temama odlično dočarava stanja duše, tok svijesti i sl.

*'Probražaj' je, kako se ide prema kraju, sve veća i veća zbunjoza. Chiavi se izgubio, pa više ni sam nije znao tko je preobrazitelj, a tko preobraženi. Nevertheless, to malo o preobrazbi duha i tijela drži epizodu, čini je donekle čitljivom.

*'Mjesečev srp' je tehnički odradio bez greške. Sama priča je sasvim okay.

I dok vas dvojica kontemplirate o faličkim simbolima, ja sam već DALEKO OD SVJETLOSTI.  



Dilandogovska (sklavijevska) angažiranost. U Kjaverotijevoj interpretaciji. Praktički sve što je patuljak rekao u svome ogledu o "Preobražaju" primjenjivo je i u ovom slučaju, i to do te mjere da ga slobodno mogu citirati; Ružna tjelesnost skriva lijepu dušu. Sakrivenu daleko od svjetlosti, u tami pećine, što živi svoj mir i spokoj... barem do trenutka dok ne biva uznemirena od strane izvanjskog svijeta, možda fizički privlačnog i lijepog ali dušom izopačenog. Simptomatično (ili ne?) da ova epizoda kronološki slijedi odmah iza Sklavijevog "Johnny Freaka", tematski vrlo sličnog uradka, bez obzira što "Daleko od svjetlosti" niti iz bliza nije doživjela "zvjezdani" status koji i dan danas sklavijev Johnny uživa među DD fanovima. Simptomatično (ili ne?) da i opet naspram svih tih kriplova, svih tih fizički hendikepiranih likova, tih izuzetnih duša stoji jedna lijepa, zanosna plavokosa žena pomračenog uma..?

U pravoj sklavijevskoj maniri  Kjaveroti je prepun simpatija prema dušama iz pećine, njihovi postupci se ne preispituju, njihove akcije se ne dovode u pitanje... za razliku od izvanjskih ljudi koji su, maltene, svi zli, izopaćeni, utamničeni niskim strastima, predrasudama, novcem, sexom, nasiljem. I koji za sve to bivaju propisno kažnjeni.
Patetično? Tendenciozno? Može biti, iako ovoga puta opet ne toliko zbrčkano, a i korektno sa te neke "tehničke" strane.  

Daleko od svjetlosti, nalazi se neizreciva raskoš...

pogledat ću i Daleko od svetlosti. ovako na prvu, čini mi se solidna epizoda. standard, kojeg si dobro povezao sa tipičnim DD-motivima, ali dobra izvedba.
epizoda je nastala na temelju Barkerovog Nightbreed (1990).

par opaski koje sam prije zapisao:
- karakter prof. Pleasance po Donaldu Pleasanceu u Halloween (spominje Samhain), arheološko nalazište - Kelti
- pećina (spuštanje u pećine, spilje kao simbol silaska u nesvjesno, u mračne predjele uma)
- usporedo s time, Rebecca (prof. žena) i Baker (voditelj iskopavanja), silaze u zločin, ubojstva
- motiv unutrašnje ljepote – nakaze kao dobri, ljudi kao zli (Rebecca vidi čudovište u zrcalu)

KRVAVI PRAZNICI



Val neobjašnjivog "ludila" zahvatio je londonske prosjake i beskučnike pretvarajući ih u nemilosrdne monstrume i ubojice, i to upravo u vrijeme božičnih blagdana, u vrijeme svetkovine ljubavi, topline, ljudskosti... Dilandogovski angažirano. Kjaverotijevski zaigrano, subverzivno, groteskno... ironično. Splatter sa dobro poznatim karakteristikama Kjaverotijevog opusa, plus oštrim socijalnim komentarom, osudom establišmenta, sjetnim pogledom na par ljudskih sudbina i priprostim, trećerazrednim raspletom.
Dylanov put kroz bespuća londonske bijede, uz njegovu poslovičnu osjetljivost takvim ljudskim stanjima, te u društvu Julijusa, ogorčenog ali još uvijek preponosnog beskučnika i društvenog komentatora. Jad, tuga, samoća u srcima najnižeg sloja društva... te predrasude, sebičnost, netrpeljivost i ispraznost u srcima onih nešto "viših" i "uspješnijih" na društvenoj ljestvici. Općenito, možda na trenutke bedasto i djetinjasto, ali  neloše. Dapače, zabavan mish-mash dobropoznatih karakteristika serijala; krv, nasilje, satira, socijala, komentar, osuda... subverzija.

UTVARE



Uh, ovo mi se nije niti malo dopalo. Trećerazredni horrorac o grupici tinejđera koji iz dosade isprovociraju mračne sile te su prisiljeni spašavati živu glavu, i to više-manje uspješno. Nizanje nasilnih, bizarnih događaja i scena popračeno slikovitim onirističkim momentima (bez nekog jačeg pokrića u samoj priči), plus nešto malo sterilne obiteljske drame. Šuplji, neuvjerljivi obrati, te jedna utvara, što predstavlja utjelovljenje svega zla, što provocira skrivene želje i uspomene, ali koju je teško shvatiti, razumjeti, što je zapravo motivira u njezinim "dvosmislenim" postupcima. Malo slijepo nasilnička, malo pravednička, puna mržnje, ali ipak i sa nešto simpatija... uglavnom, iritantna i neuravnotežena, kao uostalom i cijela epizoda.

UBICE DOLAZE IZ MRAKA



Podsjeća me, između ostalog, na "Konjanike vremena". Barem što se tiće tog, iopet, potencijalnog "psihoanalitičkog" potencijala priče, tog sveopćeg užasa koje kao da je pobjeglo, kao da se oslobodilo iz nečije savjesti (što čak i sam Dylan sugerira rečenicom u razgovoru sa inspektorom Blokom)... u ovom slučaju dotična savjest pripada jednoj mladoj entuzijastičnoj, ali priprostoj plavuši, koja iz selendre sa nešto sitniša i puno snova dolazi u London u potrazi za uspjehom. Paralelno sa njezinim dolaskom, tajanstvene ubojice u crnim plaštevima siju strah i trepet glavnim gradom ubijajući svakoga tko im se nađe na putu. Žrtve su, iopet, "strateški" odabrane; u trenutku njihove smrti, Kjaveroti "poetično" sažima njihov profil, dajući nam instantni presjek svih njihovih snova, strahova i nadanja... promašaja. Veza između ubojica i entuzijastične, ali priproste plavuše, kako priče odmiče, postaje sve više i više očita, i tu priča kreće "strmoglavim" i "vrludavim" putem snova, paralelnih dimenzija i putovanja vremenom. I ponovno sav taj "psihoanalitički" potencijal ostaje samo neiskorišteni potencijal, i ponovno su mnogi motivi i elementi u priči ostali nedorečeni, a veza među njima prosto definirana. Ništa konkretno, a dosta slučajnosti. I Dylanovo peto i pol čulo koje "nevjerovatnom" umješnošću slaže mozaik cijele misterije. Priča se, na koncu, i po kjaverotijevoj navici, bezvezno racionalizira i banalizira, te bez obzira na možebitne pretenciozne pokušaje i trenutke, iz svega ispade samo priprosti, sterilni "time-travel" slašer sa jednom izuzetno bedastom završnicom.
Očita je inspiracija horror serijalom o Fredi Krugeru, što me odmah posjetilo na Kjaverotijev debitantski, i tematski sličan uradak "Mrak/Tama", te na još jedno čudovište koje, onako naoko, dolazi iz mraka... iz mraka jednog (ženskog) uma, jedne želje, jednog straha, jedne frustracije...

VILA ZLA



O ovoj epizodi sam već jednom bio nešto napisao, u obliku recenzije, ali me zanimalo dali će se sada, nakon određenog vremenskog odmaka, onodad nepovoljni dojmovi promijeniti. Pa... osim što sam se sada možda nešto "dublje" i donekle koncentriranije udubio u priču i njezine elemente, moram priznati da se dojmovi i nisu nešto naročito promijenili niti na bolje, ali niti na gore. U centru svih nevolja i ovoga puta je jedna žena. Jedna mlada, plavokosa žena imenom Banši. Nit kriva, nit dužna, a prokleta od rođenja, osuđena da (nesvjesno) širi zlo i uništava sve što dotakne. A kao takva sjajna podloga Kjaverotiju i njegovom poslovično slikovitom i bizarnom smislu za prikaze užasa i nasilja. Po običaju, tu se našlo mjesta i za pokoji omaž, ovoga puta rezerviran za horror serijal Child's Play i filmove B-produkcije iz pedesetih godina prošlog stoljeća.
Kjaveroti ovoga puta inspiraciju vuće i iz literarnog predložka, točnije zbirke pjesama Artura Rimbaua "Les Illuminations". O knjizi, u kojoj se vrlo vjerovatno nalazi ključ za razrješenje gorespomenute Kjaverotijeve zavrzlame, sam se morao informirati putem interneta, točnije wikipedije. Ukratko, zbirka je to od 42 pjesme širokog raspona tema; od prezira i odbacivanja praktički svega što društvo ima za ponuditi, ambivalentnosti naspram velikih gradova, čežnje, anksioznosti, preobražaja, putovanja, stvaranja i uništenja.
Neke od tih elemenata nalazimo i u "Vili Zla". Posebno što se tiće elementa stvaranja i uništenja. "Les Illuminations" u Kjaverotijevom slučaju predstavlja misterioznu svjetlost koja je mladoj, i umiručoj bebi Banši podarila život, ali je ovu "velikodušnu" gestu odlučila naplatiti životima drugih. I ovdje, po običaju, priča krivuda, Kjaveroti se razbacuje (trknutim, opićenim) natuknicama i u svome nevještom nastojanju da zaokruži priču, samo je još dodatno komplicira. Igra se pojmovima materije i antimaterije, ne mareći previše za "oficijelnu" definiciju istih, nego ih proizvoljno modificirajući u svoju vlastitu korist, u korist vlastite priče. Dapače, čak donekle i podsvjesno demonizirajući, denuncirajući definiciju pa i samu ženu. Banši kao antimaterija (u očajno patetičnom odnosu sa Dylanom), kao negativna, falična žena, patnica, prokleta od rođenja i osuđena na propast, u aktu ultimativnog žrtvovanje za dobrobit Dylana Doga, ali i cijelog čovječanstva.  

ZVJERSKI BRLOG



Niti o ovoj Kjaverotijevoj epizodi se nikada nije nešto naročito raspravljalo, dapače, niti je se spominjalo, niti pridavalo pažnje koju ona, čini mi se, (ne)sumnjivo zaslužuje. Čak bi mogao reći da se radi o pravom malom neistraženom i lijepo oblikovanom i sklepanom dragulju Kjaverotijevog opusa. Priče unutar priče, bajke o Trnoružici, Pepeljugi, Crvenkapici... ali u bizarnim, izvrnutim, mračnim verzijama; kao sadržaji jedne tajanstvene knjige pod nazivom "Bajke smrti". Knjiga je to koja nema autora, jer je autor knjige zapravo svatko tko je pročitao bajke, strahove koje skriva u sebi.
Ovakvim natuknicama koje Kjaveroti razbacuje tijekom čitave priče uskoro postaje jasno što, i koliko, svaka bajka zapravo simbolizira i što predstavljaju demoni koji progone neke od glavnih likova "Zvjerskog brloga". Dapače, i sam naslov će se raskrinkati u svoj svojoj jezivosti. Ovoga puta Kjaveroti nije razočarao banaliziranjem fabule, niti je materijalizirao, prizemljio svoja čudovišta... oni cijelo vrijeme ostaju na svome simboličkom, mentalnom nivou, na nivou naših potisnutih strahova, želja i nemilih uspomena. Sukladno tome, pojedini likovi će se suočiti sa vlastitim čudovištem, neki će doživjeti katarzu (uz svesrdnu pomoć Dylana Doga), neki ostati zarobljeni (poput neuravnoteženog doktora, znanstvenika) utamničeni vlastitim željama, a neki će pokleknuti i pasti... svatko prema vlastitim zaslugama, i možebitno sposobnostima.
Jeste, na kraju se par događaja samo tako na brzinu prepriča i napomene, i to stoga kako bi se utemeljila uloga i dao smisao nekolicini misterioznih likova koji defiliraju kroz epizodu, jeste da je Dylanovo peto i pol čulo opet u punoj funkciji prilikom dešifriranja poruka, ali općenito ovo me se dojmilo kao solidno, efektno i sasvim korektno ostvarenje. Niti je bilo potrebe za pretjeranim prolivanjem krvi, niti za bezobriznom akcijom, niti za groteskom, koliko se uspjelo održati pažnju napetošću, nelagodnom atmosferom i melanholijom. A usprkos teškoj, tmurnoj temi na kojoj se temelji "Zvjerski brlog", Kjaveroti ga ipak odlučuje završiti sjetnim, bajkovitim završetkom... baš kako i priliči tonu epizode.

bravo bravo
pozdravljam novi svježi pristup problematici i osvrte na Chiavija

Pročitao sam zadnjih dana desetak Dylana.

- Vještica iz Brendforda - Nije mi najgore, mada se slažem o svemu napisanome na prvoj stranici topica. Ironično, ali glavna zamjerka je ta da je sve pretjerano logično. Nema tih famoznh fantazmagorija. Scene nasilja su ovdje odrađene na način da nema prikaza kasapljenja, već neka ruka čapa žrtvu i onda neki urlici ludila i straha i onda zamišlljamo taj stravični prizor. Chiavi kad radi twist na kraju, najčešće ispadne "moglo bi ovo (racionalno), a moglo bi ono (nadnaravno). Međutim, ovdje je jedino pravo riješenje, ono nadnaravno. Vještica stvarno postoji, a Dylan odlazi s krivom spoznajom (s racionalnim razjašnjenjem).

- Posljednja karta - Malo bolja Barbato. Ali ženo, daj više neku svoju temu. Izbori, sudbina, determiniranost, slučajnost, rukavci, želje, nadanja, odrastanje, predodređenost... Osim što mi nisu drage te teme, obrađene su već milijun puta. Jedino Duga noć i Preko praga su koliko toliko teme van Barbatinog standardnog repertoara. A dokaz bezidejnosti je kad ti se svaka priča svodi na nizanje istovrsnih pričica pojedinih likova (cijena smrti, šarada, bezimeni...). Ajde, u ovoj epizodi je spašava što je rekla ono malo kako je bolje vako nego da je onako za čim žudimo (jel to?), a dobra je stvar što u scenariju nema bujice riječi. Dosta je to usavršila, ali zaboli me duša kad shvatim da se uvježbavala deset godina (a tamo bi ovo-ono). I dalje tu ima iritantnih stvari, ta neka prijeteća užurbanost, nešto na silu.

- Sablast u noći - Dosta bolje od "Mraka"

- Komšija - Je, jako je dobar komšija, ali zamislimo samo da je Ruju ovo išao pisati na 96 stranica.

- Bila je mrtva - onako

- Vlak prokletih - zamalo dobar Ruju. Ali nije, hehe. Zapravo, neke detalje iz ovoga je Barabato trebala utkati u "Posljednju kartu", - da je nekad bolje propustiti vlak, propusiti nešto za čim žudiš... Valjda...

- Živi i mrtvi - dobro povezano, ali ne sjećam se previše radnje.

- Čovjek s dva života - Priča mi je jaka, a realizacija nema logike, a nekako mi se čini da ovom tipu priče baš treba logike.

Iznova Kameni sat. Dobro je ovo. Dobro. Zona Sumraka, samo s dosta više psihodelije. Dosta kontempliranja o vremenu i materiji. Opet imamo materijalizaciju zla, užas svakodnevice, beskonačno ponavljanje, eskapizam i duše koje urlaju sav svoj užas, što će reći da je preslično Mozaiku straha. Jest, ali ovdje ima i nešto supstance koje tamo nema. Dosta toga ste sami rekli na prethodnoj stranici, ja mogu samo dodati onu scenu izložbe Dalijevih slika. Vrijeme nema učinka na umjetnost. Ostalo se može opisati kao - košmar, fantazmagorije, ontologija, onirizam. I da, valjalo bi pogledati taj film 'Altered States'.

Krvavi praznici

Epizoda počinje dickensovski, sa čangrizavom starom babom i gladnim beskućnicima, da bi se ubrzo pretvorila u kjaverotsku rapsodiju. Moram priznati da mi je ovog puta strip izuzetno godio; baš opičena zabavna pričica.

Iako je u pozadini angažirana tema (DD klasika), briga za prezrene i jadne, ne prevladava patetizirajući ton. Scenarij se pretvara u suludi košmar, punokrvni horor stvorova i makljaže. Slučaja za rješavanje, ovdje nema: Dylan više kao kroničar prisustvuje začudnim događajima i upoznaje se sa getom beskućnika (kroz vodstvo Džulijusa).
Chiaverotti ne priziva ideološku dimenziju; nema sukoba klasa. Pogledajte tko su 'neprijatelji', tko su pojedinci na kojima klošari iskale bijes: stara umirovljena baba, kontrolor u busu, marginalna subkulturna grupa koja prije pripada radničkom okružju nego buržujskom, ofucani stanodavac i sl. Dakle, ovi nipošto nisu ideološki neprijatelji nego prije radnička klasa. Imamo samo jednog predstavnika viših slojeva, i on uopće ne strada od ruku beskućnika (nego od svog psa; zanimljivo, pas ga prvo spasi pa uništi).
Ili Chiaverottija zaboli za "klase" i marksističke priče ili je skroz radikalan: želi eliminirati 'izdajnike', radnike koji su internalizirali odnose dominacije te rade za račun svojih tlačitelja premda im se čini da nastupaju u vlastitom interesu? Chiaverotti kao kritičar sitnih sebičnih duša, koje vidi kao objektivne neprijatelje? Prije ćemo povjerovati ono prvo; zaboli ga za tu priču.

Međutim, ono što je zanimljivo je da se ova epizoda uklapa u njegove temeljne motive. Barem one iz kasnije faze, kada je jednostavno okupiran transformacijama tijela, prelaženjem oblika u oblik. Postoji ta konzistentnost kod Chiavija i time se on može promatrati kao autor. Posljednja mutacija, Priče o običnom ludilu, Samostan, Osveta vremena; kroz sve se to provlači tema transformiranja.
Zapravo se ta njegova opsesija nazire već tamo u Kamenom satu. Zatim Delirij - transformacija tijela bolešću. Znači, bilo da se radi znastvenim putem, kemikalijama, bilo snagom nesvjesnog, u izolacijskim komorama ili radikalnim fazama bolesti, stalno su posrijedi transformacije materije.
Te su epizode sulude, ali mišljenja sam da ih treba 'prevrednovati': radi se o solidno duhovitim pa i nadahnutim pričama.

7-/10

upravo je interesantan taj dio sa psom i gospodarom, koji mu isprva spasi život svladajući pobješnjelog siromašeka u kostimu "anđela osvetnika" (simbolično samo po sebi)... gdje "anđeo osvetnik" u trenutku poraza se obraća psu; ti si spasio svog gospodara, ti si samo jedan obični SLUGA... a ja sam ANĐEO (premda poražen). a na kraju veliki obrat; sluga se suprotstavlja gospodaru... pas kao metafora pokornosti, simbol poniznosti, bespogovorne odanosti.

ma sjajnih, lukavih momenata ovdje ima...

Jako!

Quote from: kikec on 16-10-2010, 20:58:32
gdje "anđeo osvetnik" u trenutku poraza se obraća psu; ti si spasio svog gospodara, ti si samo jedan obični SLUGA...

hej, pa onda ima ideološku dimenziju
dalo bi se to onda dublje analizirati. odnos rob-gospodar je uvijek zanimljiva i klasična postavka