ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

....za početak - moja procena njegovog novelističkog debija (Hrvatski Bog Merkur)...

http://www.popboks.com/tekst.php?ID=8298

Čovjek od teflona

Piše: Denis Kuljiš/Danas

Uvijek sam spreman toliko riskirati da kažem kako je Boris najznačajniji pozitivni lik na srpskoj političkoj sceni u tih zadnjih sto godina, najbolje što je dorćolski građanski esprit uopće mogao kreirati, a tko ne misli tako, eno mu ga Koštunica koji se rodio iz iste morske pjene...

O Borisu Tadiću nema tko da piše - zaviriš u Akademijin izlog na Knez Mihailovoj i vidiš - stigla nova biografija vojvode Mišića, kao da već tri nismo pročitali pa i u snu mogu nabrojiti sve dispozicije na Ceru te opisati strategijski doček na Kolubari, manevar zaista napoleonovski koji podsjeća na bitku kod Rivolija gdje je drugi veliki srpski vojskovođa, austrijski maršal Petar Vid Gvozdanović, odnosno Peter Vitius von Quosdanovich, bio na drugoj, gubitničkoj strani.
Danas.jpg

Ali tako je to sa Srbima - zaljubljeni su u svoju mitsku prošlost, a kako ja nemam ništa protiv toga, nego sam, dapače, i sam aficionado, napunio sam kuću knjižurinama o balkanskoj ezoteriji i zavjerama, o udbašima i špijunima, te dovukao hrpe monografskih studija o tome tko je Gavrilu Principu predao pištolj, a tko Zvekiju Jovanoviću snajperiski Hekler und Koch... Stoga sam i sam sklon zanemariti bjelodanu činjenicu da se najvažnijim pitanjima suvremene političke povijesti Srbije u Srbiji nitko ne bavi.

Velika je iznimka Latinka Perović, koja u svojoj akademskoj keliji u onoj sramotno zapuštenoj Univerzitetskoj knjižnici gdje federi izbijaju iz tapecirunga fotelja u holu, samozatajno štrika jedan impozantan opus, koji će rasvijetliti većinu važnih pitanja o sudbinskim pitanjima srpskog devetnaestog stoljeća, a gotovo ništa o dvadesetom, iako su upravo ona i Nebojša Popov objavili jedinu zaista važnu knjigu o srpskom posrnuću i jugoslavenskoj autodestrukciji, monumentalni kompendij "The Road to War in Serbia".

Latinka je, međutim, jako ograničena svojom ideologijom komunističkog apostata, kojemu nije svanulo poslije kestlerovskog ,,pomračenja u podne". U biti, ne odustaje od ideje socijalizma, a ta apologetska pozicija koja te navodi da braniš sve promašaje historijskim kontekstom, podsjeća na Savkinu; obje su tragične figure partijskog liberalizma, odnosno dubčekovskog reformizma.

Nikad nisu izustile nešto zbilja odvratno o Titu, a u njihovu promišljanju ,,modernizacija" je uvijek prethodila ,,demokraciji". To je bila fatalna greška lijeve inteligencije, jer je zastavu slobode prepustila krajnje sumnjivim likovima poput Vuka Draškovića i ostalih pripadnika ,,demokratstvujušče" bulumente što se osamdesetih bila namnožila na beogradskom asfaltu, a i u nekim zagrebačkim birtijama i budžacima (gdje od toga ništa ne bi bilo da Sloba nije digao radnu temperaturu političke mašinerije).


Zato su stvarni protagonisti postmiloševićevske političke scene, likovi modernog srpskog populizma poput Zorana Đinđića i Borisa Tadića ostali na periferiji njenog vidnog polja, te izvan fokusa liberalne inteligencije iz ,,Peščanika" koja apsolutizira moralni stav u politici na neki jako neobičan način koji dopušta da se sve oprosti Čedi, a ništa ne prizna Borisu.

Čeda je Latinku uzbudljivo podsjećao na skojevce - tako mi je jednom bila rekla kad smo o tome razgovarali - a bila je skeptična oko Đinđićeva kapaciteta da donese društvene promjene, te nimalo impresionirana Borisovim pozitivnim svojstvima i inteligencijom.

Onda je Đinđić poginuo mučeničkom smrću pa je revidirala svoja stajališta: shvatila je da je postao i bio povijesni lik, ,,pozitivni mit" - znači, točno sto godina poslije ubojstva kralja Aleksandra ne možeš se kvalificirati u srpski svetački ešalon dok si ne poprimiš zagrobni izgled srpske ikone s onim tužnim očima koje kao da su obrubljene kolom, pa se grbiš na freski pod kolonadom neke zavjetne građevine, u doslovnom ili u metaforičkom smislu...

U jednom glasovanju o najvećim Srbima svih vremena u nekoć konzervativnom ,,Ninu" (sad pretvorenom u glasilo korporativne bezlične umjerenosti) Đinđić je za nozdrve pretekao Svetog Savu, što je bio fenomenalan proboj, trijumf srpske ,,modernizacije" i duhovne pretvorbe jer je toga mladog, energičnog žicara u sakou s uzorkom ,,riblja kost" i s nervoznim kretnjama nervčika, poput čovjeka koji osjeća da njegovo vrijeme brzo ističe, pretvorio u paragona jednog umornog društva, kojemu nedostaju upravo takve pojave visoke energije - ima ih, doduše, mnogo u podzemlju i u biznisu, ali premalo u politici.

Nevjerojatno, ali o Đinđiću također nema tko da piše - njegovim likom i djelom bavili su se tabloidi, nitko nije pokušao rekonstruirati osobu, koja je, zapravo, unekoliko misteriozna. Jedan moj prijatelj sa Zokijem je služio vojsku u JNA i pričao mi je kako je Đinđić ondje imao prijatelja, nekog klinca, mladog vojnika kojega je zaštićivao, a dečko je bio Albanac, što je vrlo interesantno, kao i to da je u Njemačkoj dugo živio s jednom Zagrepčankom, u doba dok je studirao kod Habermasa i bio na nekim ultralijevim, Crvenim brigadama bliskim idejnim stajalištima ,,salonskog terorizma". Ta cura ostala je jaka ljevičarka, posve uobičajno u njemačkom akademskom životu, gdje lijeva inteligencija apsolutno dominira.

Zoki je pak prošao neku transformaciju, počeo je strasno čitati Karla Šmita, desničarskog katoličkog teoretičara države i prava koji je, s pozicija zbog kojih su ga proglasili ,,velikim juristom Trećeg Rajha", dekonstruirao liberalnu demokraciju... Zapravo je taj Đinđićev interes posve očekivan uzme li se u obzir da je Šmit podjednako utjecao na postkomunističke radikalne teoretičare poput Žaka Deride, Antonija Negrija ili Slavoja Žižeka, pa je Negri, štoviše, uhićen i optužen za sudjelovanje u organizaciji otmice Alda Mora.

Idejni vođa ,,Radničke autonomije", on je naposlijetku dobio trideset godina za poticanje na ubojstvo prilikom pljačke banke - bolji revolucionarni pedigre zaista nije imao ni drug Staljin! U genezi Đinđićevih političkih stajališta lijevi radikalizam posve je logičan - profesor koji je na nj formativno djelovao bio je, naravno, praksisovac Ljubomir Ljuba Tadić, profesor beogradskog Filozofskog fakulteta koji je vodio studentske demonstracije 1968. godine. ,,Ja ću, deco, poći prvi", rekao im je (ispričala mi je Tanja Petovar koja je ondje vodila organizacioni komitet), ,,pa kad ja padnem pod mecima milicionara, vi idite napred preko moga tela..."

Samo je Vuk Drašković s prava bio radikalniji (ali on je odmah poslije tih događaja kao pouzdan čovjek upućen u Najrobi kao dopisnik Tanjuga).

Potonji akademik i nacionalist memorandumovske provenijencije, Ljuba Tadić bio je u tom času pravi Crnogorac hercegovačkog plemena iz poriječja Pive - u čas spreman za ,,historijsko djelovanje" i da se pretvori u vlastiti spomenik, hipnotiziran nekom radikalnom idejom koju momentalno treba dovesti do paroksizma.

Zoki Đinđić postat će njegov asistent i na teoretskom polju emulirati njegov radikalizam u frankfurtskoj epizodi, a to što se u Njemačkoj od Habermasove veberovske sociologije okrenuo Šmitovoj teoriji države i prava puno je manje važno od uočljivog kontinuiteta interesa za radikalno politiziranje koje uključuje izravnu uličnu akciju. Što se može na temelju tih uvida shvatiti o naravi i intelektualnoj konstituciji toga apartnog lika novije srpske povijesti? Nemam pojma, ali osjećam da taj zadatak ionako pripada nekome s većom akribijom i, uostalom, nekom srpskom piscu.

Kad se uoči sloma Jugoslavije vratio u domovinu, Đinđić je, držim, bio zahvaćen nacionalističkom klimom, privlačila ga je čista akcija, kad su se stvorile neograničene mogućnosti političkog djelovanja prilikom propasti stare i nastanka nove države. Pokazao je sklonost političkoj avanturi, a avanturizam ga (u boljem, ali i u lošijem smislu) poslije nikad nije napustio - Voja Koštunica fotografirao se s kalašnjikovom, ali taj je spoj inkongruentan jer na prvi pogled vidiš da je to štreber, nerd, dork ili geek, te da samo koketira s oružjem, dok je Zoki Đinđić i bez džeferdara uvijek bio puno opasniji lik, kao neki politički Brus Li, majstor "jeet kune do", ,,šake koja izravno udara".

Zoki je tu važan jer on je za Borisa Tadića bio ono što je Ljuba Tadić bio za Zokija - prvo mentor, a zatim očinska figura koju treba nadvladati, u sebi ubiti, kako to već ide u mitskom ciklusu kad mladi kralj ritualno svrgava staroga, u ritmu mjene koju Frejzer opisuje u ,,Zlatnoj grani". Đinđić je odbacio lijevi radikalizam, ali je ostao radikal, a Boris koji se odmah duhovno emancipirao od oca, nikad nije bio ljevičar, nego liberal i demokrat, nikad u partiji, nego u radikalnoj opoziciji komunističkom režimu, ali od oca je, preko Đinđića, primio dovoljno strasti za radikalnu političku akciju, koja će ga učiniti efektivnim liderom u doba postkomunističkog populizma.

No, ni to nije došlo linearno, odnosno paterilinearno, nego kroz otpadništvo, pobunu, transgresiju, s kojom je kod Đinđića zamalo ispao iz političke igre...Možda bi ovdje trebalo umetnuti nekoliko riječi biografije što prethodi priči o Borisovu političkom angažmanu, ali tu jedva da ima štofa: u toj familiji, koliko god bio intiman ugođaj za obiteljskim stolom koji je možda stvarala majka, profesorica psihologije - zanimljivo, Boris je odabrao majčino, a ne očevo znanstveno područje - politika je bila glavno jelo, a budući predsjednik imao je deset godina kad se otac spremao poginuti na čelu demonstranata koji su tražili povratak u egalitarni socijalizam.

Još komunizma, još revolucije, zahtijevali su u času kad je cijela Istočna Europa pokušavala stresti mrtvački pokrov sovjetizma. No, Boris je odrastao na Dorćolu, na pet minuta od ,,Supermarketa", u istim onim blokovima građanskih kuća nekadašnje židovske četvrti gdje su kao klinci živjeli Koštunica i Dinkić. Tu nikad nije prodrla šezdesetosmaška revolucija, a maoizam tek kad je nedavno otvoren kineski takeaway ,,Mali Mao".

Boris je bio građanski liberal, komunizam ga nije dotakao, demokrat, ali radikalni. S prvom ženom s kojom se upoznao na faksu uključio se odmah u antirežimske demonstracije, a ona je bila još radikalnija od njega, pa uopće ne treba pogađati što ga je k njoj privuklo - zatvarali su ih, uz ostalo i zato što su kolportirali ,,Polet" (čovjek je danas sklon zaboraviti koliko je stupidnosti bilo u tadašnjoj represivnoj klimi). Borisova prva žena nije se nikad ohladila - vruća kao Ljuba, koji je iz praksisovštine sa svim ostalim beogradskim radikalnim filozofima otišao u tabor nacionalista (za razliku od pristojnih zagrebačkih gnjavatora poput Kangrge i Šuvara koji su imali dovoljno građanske pristojnosti da ostanu nepopravljive komunjare), ona je završila kao monahinja u Pećkoj patrijaršiji koja, kao gotovo najmlađa, na svojim leđima nosi cijelu tu redovničku zajednicu.

Već po tome bio bi Boris filmski lik, s takvim ocem i tom ženom, ali, srećom, njegov se značaj ne iscrpljuje u faci, šarmu i figuri srpskog Klunija (kako ga je vispreno prozvao Berluskoni), nego je istodobno najučinkovitiji srpski političar u moderno doba, koji je gotovo sam popravio sve ono najgore što je, s historijskim vjetrom u leđima, zlo postigao Milošević.

Naravno, o tome se lakše sudi iz veće daljine, iz neposredne blizine čovjeka dekoncentriraju strahote srpske tranzicije. Da moram svakoga dana živjeti u Beogradu, da mi ondje djeca idu u školu, a žena na posao onim rasklimanim trolejbusom, da u kafani listam ,,Kurir" i ,,Pravdu" pa se dnevno obavještavam o tome da ,,nema mleka", drugu bih pjesmu pjevao, umjesto da točim ,,sunčani ditiramb" pošto me zahvati zanos kad prijeđem mostove, uronim u beogradsku vrevu i obuhvati me taj naš balkanski Njujork...

Lako je s distance razlagati povijesni okvir i ukazivati na političke trendove, upozoravati na okolnosti i pondere, pa ipak, pa ipak, uvijek sam spreman toliko riskirati da kažem kako je Boris najznačajniji pozitivni lik na srpskoj političkoj sceni u tih zadnjih sto godina, najbolje što je dorćolski građanski esprit uopće mogao kreirati, a tko ne misli tako, eno mu ga Koštunica koji se rodio iz iste morske pjene...

Borisova biografija političara počinje novicijatom u Đinđićevoj Demokratskoj stranci, akcionoj frakciji Mićunova velikog narodnog poduzeća za izgradnju srpske demokracije, koje se pod režimskim pritiskom i u,,konkretnim političkim okolnostima" koje definiraju aspiracije političara i njihove liderske ambicije, brzo pocijepala, pa je ekipa mladolikog nemirnog filosofa dr. Zokija zapremila samo marginalni segment opozicione scene. Miloševićeva tajna policija penetrirala je ili osnovala većinu opozicionih grupa na sceni, jer proliferacija srodnih pokreta diskreditira i razbija oporbu (identično je u Hrvatskoj postupao Tuđman).

U Zokijevoj ne osobito značajnoj stranci, Boris je imao ne osobito značajno mjesto, na samom kraju stola Predsjedništva. Đinđiću se (kao i Latinki) zapravo sviđao Čeda, uz Čedu je u kompletu dolazio Beba, tu je zatim bio zamjenik, izvanredni Zoran Živković, poslije jako potcijenjen tip visoke energije i stvarne karizme, rođeni političar, pa Gordana Čomić, zadužena za Vojvodinu i tek onda Boris Tadić s kojim Zoki kao da nije znao što da radi...

Boris je bio terenski organizator, nikakav beogradski fićfirić, nego jedan od ljudi na kojima je počivala kampanja ,,mreža milion" kojom se demokratska opozicija poput neke subverzivne organizacije povezala i mobilizirala u doba kad nije imala nikakav pristup medijima. Pa ipak, usprkos svim naporima i opasnostima kojima se u toj kampanjskoj agitaciji izlagao, osjećao je da ga Đinđić nekako zanemaruje, čak se na to otvoreno žalio nekim novinarima u koje je mogao imati određenog povjerenja.

Zoki ga je držao po strani. Zašto? Ne bih znao kasti zašto ga je držao po strani, što bi rekla ona legendarna mršava gospođa s jakim lalinskim naglaskom (koju je zapravo glumio preodjeveni Dragan Zarić u besmrtnoj dječjoj seriji ,,Neven"). To je naravno krucijalno pitanje, iz kojega se može očitati cijela potonja povijest Demokratske stranke. Moja je hipoteza da je Zoki u svom radikalizmu došao do točke kad nije prezao od sredstava izravne ulične akcije koja uključuje volšebnu magiju i aplikaciju mračnih sila (što bi rekli na Poterovu veleučilištu u Hogvortsu), za što mu je bio korisniji Čeda, odnosno Beba, nego civilni Boris, profesorsko dete iz bolje kuće.

Uostalom, prevrat nije bio laka stvar - trebalo je preplivati ocean govana, demobilizirati Legiju i Generalštab, dići bageraše i NGO-delije, napraviti kombinacije, sklopiti privremene sporazume i saveze, a za tu radikalnu meštriju potreban ti je militantni um, netko poput svetog Pavla ili Lenjina, ali, naravno, u odgovarajućim manjim lokalnim i balkanskim razmjerima - ergo, Habermasov najbolji učenik dr Zoki Đinđić, koji je rubno koketirao s ideologijom Crvenih brigada, Karlom Šmitom i srpskim nacionalizmom.

Đinđić je ubijen da se zaustavi srpska revolucija koja je ugrozila sve sastavnice bivšeg poretka- nije bilo bitno što se Miloševića otprema u Hag, nego što s takvim tipom koji razmišlja dijagonalno, a sve menadžira krizno, ne znaš kad će i gdje udariti na samu infrastrukturu, novčane tokove, službe pa i na samo - sanctum sanctorum - ultimativno uporište beogradskog kozmodemonskog ustroja, na generalsku kabalu, odnosno KOS. A osim toga, što da radi čestita Slobina služba s osamsto kila heroina koje više ne može sigurno čuvati ni u sefu državne banke, a još joj nekim prozirnim trikom žele oteti Telekom koji su uspješno prebacili u Moskvu gdje je frontmen registrirao poduzeće s temljnim kapitalom od petsto njemačkih maraka?

Premijera je zato ustrijelio potpukovnik policije, a nitko neće ni pokušati istražiti kako su službe mjesecima unaprijed pribavile stan iz kojega se može nišaniti u dvorište Vlade. Živković, Čeda i Beba proglašavaju izvanredno stanje i udaraja na podzemlje i Miloševićevu režimsku ilegalnu mrežu, ali to se provodi s beskompromisnošću koje se ni Đinđić ne bi postidio, ali bez i malo njegova smisla za realnost političkog procesa - Čeda nije Zoki, definitivno...

Kad je Boris na kongresu stranke odlučio preuzeti vodstvo, Čeda i Beba isturili su Živkovića, ali on je bio ranjen neuspjehom na parlamentarnim izborima i, malo kasnije, novi je lider svih njih marginalizirao ili udaljio iz stranke. Iako je bio dugogodišnji operativac Demokratske stranke, Borisova je pojava bila nešto sasvim novo na srpskoj političkoj sceni.

Tu novost novog lica, karizmu jednog potpuno čestitog mladog čovjeka "con il bella figura", što bi rekli Talijani, demokrata besprijekorne prošlosti, a, liberala, antikomunista i intelektualca Srđan Šaper brendirat će kao vrhunski proizvod srpske politike. Ono što je učinio za ,,Lav" pivo, Srđan je napravio za ovog svog druga, pravog lafa, honorarnog člana ,,Idola", koji je u prvi mah djelovao kao previše slaba medicina za izliječenje hereditarnih boljki srpske politike, mračnog nacionalizma i crnorukaškog balkanskog imperijalističkog atavizma. Što može, dakle, taj lakogategornik protiv mračnoga teškaša Šešelja, ili njegovoga namjesnika na zemlji, Tomice Nikolića zvanog Grobar praćenog avetinjskim adeptom arhajskog osmijeha, Dart Acom Vučićem?

Ta rukovodeća ekipa koja kao da je izašla iz romana Dejana Stojiljkovića ,,Konstantinovo raskršće", vodila je pod crnim zastavama po zemlji Srbiji povorke očajnika, gubitnika tranzicije poraženih u nekoliko Slobinih ratova... Po ambasadama spaljivali su šifre (ili bi tako bilo u filmu koji bih ja kao političku fikciju snimio po svom scenariju). Pobjeda Demokratske stranke na parlamentarnim izborima koja joj je omogućila da formira vladu bila je čudo poput Mišićeve kontraofenzive u kolubarskoj bici.

Boris je na emanaciju čiste pozitivne energije digao umorne, deziluzionirane građane devastirane zemlje koje su godinama uredno voštili Slobini seljački policajci, te bombardirali avioni zapadnih saveznika jer su protiv Slobe bili u manjini, a zatim, kad je granulo sunce demokracije, ostali bez posla i nade, dok je u društvu trijumfirao kapitalizam predatorskog tipa utemeljen na kapitalu nesumnjivo sumnjivog podrijetla. To Borisovo političko čudo trajna je tekovina srpske politike. Poslije nje više ništa ne može biti kako je bilo.

Kad je demonstrirao čudesni učinak naprednjaštva i radikali su se transfigurirali u naprednjake, a Voja Koštunica, čini se, ne može prijeći ni prag izbornog cenzusa! Je li Tadić ostvario sve što je mogao i je li učinio sva najbolja djela koja je bilo potrebno učiniti? Kosovo mogao je odigrati drukčije, to je sasvim sigurno. Stranka se mogla isprofilirati kadrovski, a ne liderski, nije sasvim pametno što ga kabinet tretira, kako reče jedan bliski poznavatelj, kao ,,kombinaciju Džona Kenedija i Isusa Krista", bez obzira što je on glavni politički asset europske Srbije.

Njegovu režimu nedostaje vizija za "society building", ,,društvenogradbena svijest", ali to je mana svake vlasti - uvijek djeluješ krizno, suzbijaš otvorene krize, a programski oslanjaš se na ono što si pripremio dok si bio u opoziciji, samo što Demokratska stranka nikad nije imala to vrijeme na raspolaganju jer je u oporbi morala djelovati gerilski, a ne politički.

Uostalom, dobro bi im došao jedan đir bez odgovornosti vlasti, ali na to će teško pristati povezani interesni lobiji pa i ,,inozemni faktor"- ta možeš li ovim naglo europeiziranim likovima koji se sad busaju u demokratske grudi kao da nikad nisu čitali Šešeljevu knjigu ,,Evropska unija satanistička tvorevina" (2006) ili ,,Rimska kurija večito žedna srpske krvi" (2006), može li se njima, dakle, olako prepustiti Institut za bezbednost s obzirom na sve one zavrzlame na Sandžaku i Kosovu i u cijeloj zapaljivoj zoni Balkaniji?

Kad bi Boris zadržao predsjedništvo a izgubio vlast, stekao bi jako opasnog konkurenta u palači preko puta cvjetne aleje Pionirskog parka, beskonačno ambicioznog gradonačelnika Đilasa koji, pretpostavljam, misli: ,,Dečki, mlađi sam od vas deset godina..." (ili nešto slično vrti se na njegovu zemunskom idiomu u njegovoj zemunskoj vijugi).

U politici nema ništa gore od nezamjenjivosti, to porazno djeluje na čovjeka i na društvo. S druge strane, politika je praktična djelatnost, vizionari su najčešće opsjenari i bolja je svaka tehnokratska vlast, svaka oportunistička kalkulacija od bilo koje moralističke kombinacije skupčane sa sigurnim izgledima na poraz - uvijek mi se činilo da je kosovski sindrom najgora stvar, jer čovjeka oslobađa odgovornosti za uspjeh. Kao što je Milan Panić bio dobacio šešeljevcima u Skupštini, pa su mu zamalo odšarafili glavu: ,,Šta Kosovo, Kosovo?! Da su barem Srbi pobegli u šumu, bilo bi ih sad trideset miliona!"

U svakoj kalkulaciji, Boris je ključno uporište s takvom političkom otpornošću da se doima kao čovjek od teflona - može otići u Sarajevo i u Vukovar, sklopiti strateški savez sa Slobinom partijom, a može ga i razvrgnuti pa sve to preživjeti i iz svega izaći s onim njegovom neodoljivim osmjehom...

Izdržao je u velikoj ekonomskoj krizi u zemlji razorene ekonomije koja u znatnoj mjeri ovisi od angažmanu stranog kapitala. Najjači srpski oligarh pritom se povukao a najjači klan u podzemlju, pao je.

Ostao je Boris, viši za glavu od svih regionalnih lidera, s kojim Ivo Josipović jedva hvata korak za pomirbeni boogie woogie... Da su svi moji prijatelji iz sfere politike takvi, mirno bih spavao.

Bogami, Dexa dobio značajno priznanje u tekstu.

Žešće ljigav lik.

 POLEMIKA - JERKO BAKOTIN ODGOVARA DENISU KULJIŠU: Kuljiš je malograđanin i podlac

Jerko Bakotin


Dugo u hrvatskom medijskom prostoru nismo imali priliku svjedočiti tako oštroj polemici kao što je ova koju vam predstavljamo. Na tekst Denisa Kuljiša, gdje EPH-ov kolumnist o novinarima piše kao o galiotima koje iscrpljene moraš bacati u more, oglasio se Jerko Bakotin, izvrstan mladi novinar i prošlogodišnji dobitnik HND-ove novinarske nagrade za seriju reportaža s Bliskog istoka. Bakotin je kod Kuljiša dijagnosticirao podlo pizdunstvo i malograđanštinu, pri tome detaljno argumentirajući svoje opažanje

Jerko Bakotin

Denis Kuljiš podlac je i malograđanin. Da pojasnim - podlac je u moralnom, a malograđanin u svjetonazorskom smislu. Na čemu temeljim to opažanje? Razloga je na stotine, no kako mi prostor čitavog ovog časopisa ne bi bio dovoljan za njihovo nabrajanje, osvrnut ću se na tekst objavljen u prošlom broju Novinara pod naslovom "Poslenici enciklopedijskog neznanja".

Riječ je o pogromaško-propagandnom uratku koji zagovara istrebljenje mladih novinara. U okviru naslovljenom "Okovani galioti" doslovce ih krsti "gomilom pizduna" i zaziva brutalno kršenje njihovih radnih prava. Citirajmo u skraćenom obliku: "Osim opće naobrazbe, nemaju ni specijalističku, ne poznaju tipografske fontove, fotografiju, agencijski žurnalizam, investigacijske tehnike (...) ne znaju ništa o onome čime se bave i što prate, ne razumiju društveni kontekst, ustrojstvo stranaka, arhitekturu investiranih lobističkih interesa ni politički proces ekonomiju i socijalnu stratifikaciju. Nemaju informatore... Nemaju šarma (...) Kako se s gomilom takvih pizduna uopće mogu praviti novine ili televizijske emisije? Ne mogu, naravno. S njima upravljaju kao s okovanim veslačima venecijanske galije - bič i bubanj (...) s tim da svaki dan nekoliko iscrpljenih galiota, bez obzira na sindikalni ugovor, moraš baciti u more."

Dakle, Denis Kuljiš podlac je i pizda, jer samo pizda može ovako nešto napisati. Nadalje, D. K. je još jednom pizda, jer piše po domaćoj zadaći svog trenutačnog gazde Ninoslava Pavića. Pavić je, naime, mnogo puta na sličan način govorio o svojim zaposlenicima. Između ostalog i to kako se nada da na posao dolaze s grčem u želucu. Kako big boss ipak ne može ovako javno divaniti, nedavno je kazao da će "one koji nisu dorasli današnjim zahtjevima u novinama ili su propustili da se istaknu, na prijateljski način uputiti u nove životne izazove".

Konačno, Denis Kuljiš je po treći put pizda, jer je čitav njegov tekst izveden kao žalopojka, prava jeremijada za prošlim vremenima kada je bog lično hodao po zemlji i u formi gospode-novinara prosvjećivao narod. Najviše je, naravno, učinjeno kada je kazao "Neka bude Kuljiš", ako izuzmemo mogućnost da je sam Kuljiš bog. Ključno je da Kuljiš cendra za dobrim starim građanskim vremenima i visokonaobraženim srednjeuropskim gospođama u dugodlakim nutrijama koje su uređivale Svijet po visokim žurnalističkim standardima. A danas su se, pak, "redakcije nezadrživo počele puniti tipovima koji su izašli iz kloake (...) Pijanci, ništarije, propaliteti bez građanskog i gradskog zaleđa posvuda su prevladali osim u jednom ili dva nezavisna lista, pa su nestala posljednja utočišta više ili niže kulture, znanja i samosvijesti. Novinari koji dolaze s tim nacionalističkim pokretom (Kuljiš je u međuvremenu u desetak redaka prispodobio čitavu kontrarevoluciju devedesetih), nepismeni su i neobrazovani (...) Svojstveno im je da ne čitaju knjige (...) ne govore i ne razumiju strane jezike, ne poznaju nijemi film, baroknu operu, blues, sufizam, hermeneutiku, kozmogoniju, Masadu i Hagadu, nisu čuli za Bhagavadgitu ni za američku pitu...". A zatim, krešendo ove tragedije: "Njihovo je neznanje enciklopedijsko".


Kuljiš je podla pizda zato jer su upravo njegov gazda i oko njega okupljeni pajaci uništili naše novinarstvo. Potom su zaposlili upravo takve izgubljene novinare koje se može batinati i slati na velevažne zadatke poput maltretiranja Mirjane Sanader. Onaj koji je u svemu tome sudjelovao sada ih naziva okovanim galiotima, zagovara otkaze i "bičevanje". To je cinično razotkrivanje vlastite pozicije, ali i znak da su stvari postale potpuno jasne. Naime, Pavić & Kuljiš toliko su neodvojivi od uništavanja novinarstva - s druge strane, potpuna je istina da su izumili našu medijsku industriju - da ovo naricanje zvuči jednako apsurdno kao da se Franjo Tuđman krajem 1995. zgrozi nad činjenicom da u Hrvatskoj više nema Srba ili da živimo u autokratskom režimu. Drugo, Kuljiš zagovara nadničarsko ropstvo. Zgodno bi zvučalo kazati - "fašistoidno-eksploatatorska pozicija", no ona nije niti to. U tom sistemu Denis Kuljiš tek je predradnik koji ovdje na veseliji način zastupa teze svog gazde. "Kuljiš bič gazdin" - kad Pavić cmokne jezikom, Kuljiš bičuje.

Osim toga, Kuljiš u svojem prikazu novinarskog Zeitgeista u jednom momentu piše da su "mudri i oprezni čekali da umre Tito, poslije će čekati da rikne Tuđman, ili ode Sanader". To je posve degutantno, jer je Pavićeva medijska kuća Sanadera gladila po jajima proporcionalno tome koliko sada cipelari njegovu lešinu zajedno s polumrtvom familijom. U čemu udarničku ulogu - dostojnu "Spomenice doktora Mengelea" - ima supruga D. K. Dotična je inače odnedavno angažirana na HRT-u zahvaljujući utjelovljenoj prosvjećenosti, umalo bojnici Hloverki Novak Srzić.



Nakon što smo pokazali pizdunstvo D. K.-a, prelazimo na malograđanštinu. Zašto je D. K. malograđanin? Pa zato jer primarna funkcija glupavog nabrajanja pojmova "strani jezici", "nijemi film", "barokna opera", "blues", "sufizam" ili "hermeneutika" nije da ukaže na navodno ili stvarno neznanje mladih novinara, nego da poruči "ja sam pametan, a vi ste pizduni". Drugim riječima, ti pojmovi su perjanica kojom se kiti poglavica Veliko Znanje, posljednji punokrvni novinar. Kako je perjanica ovdje čista dekoracija, radi se o običnoj malograđanštini. Odnosno, frustriranoj žudnji da se bude nešto što se ne može biti, a radi vlastitih mentalnih i karakternih ograničenja.

Ako pretpostavimo da i jest poželjno, zašto bi - pobogu - bilo nužno da novinar razumije Gadamerov heremeneutički krug? Kako će nekome poznavanje barokne opere omogućiti da razotkrije malverzacije na zagrebačkoj Gradskoj skupštini, HRT-u ili u poslovanju Pavićevog jarana Ivice Todorića? Znam da je Wiene snimio "Kabinet doktora Caligarija", pa se zbog toga razumijem u problematiku škverova? Ili ću lakše nabaviti dokaz o Sanaderovih 800 tisuća maraka provizije? A što bi, na kraju, trebalo značiti "poznavanje Masade"? Naime, riječ je o antičkoj tvrđavi u istočnom Izraelu. Da li Kuljiš diskreditira sve novinare koji u životu nisu obišli Masadu, dakle jedno 90-99 posto svjetske populacije? Uzaludno je tražiti logiku u Kuljiševom lupetanju ili ukazivati da novinari u svojim sektorima mogu biti izvanredni bez da poznaju išta od toga. Uostalom, sve što je on nabrojio pojmovi su, fenomeni ili umjetnički pravci koje poznaje svaki mrvicu zainteresiraniji student humanističkih znanosti.


Podla pizda i malograđanin?   

U istom tekstu imamo i "sociološki" prikaz odnosa inteligencije i vlasti, prema činjenicama pustopašan kao i sve ostalo što autor potpisuje. Između ostalog, tu stoji i da je "zanimljivo da je u Zagrebu ona (inteligencija) bila privržena režimu dok je u Beogradu ostala u opoziciji. Zagrebački inteligent bio je tuđmanovac, a beogradski antimiloševac. Pri tom je Tuđman završio šest razreda osnovne škole i vojni partijski kurs u trajanju od jedne godine, a Sloba Milošević bio je najbolji student beogradskog Pravnog fakulteta". Pozadina ove tvrdnje je, valjda, Sloba je barem bio manga, a mi opet pohrlili za budalom. Dakle, opet stereotip o egzotičnim Srbima koji su, rekao bi Bajaga, "žestoki momci velikog srca i kad se pije i kad se ljubi i kad se puca".

No Kuljiš i ovdje laže za potrebe svojih masturbatorskih kompleksa, jer su se gotovo svi beogradski praksisovci na čelu s Ljubomirem Tadićem željno postrojili kad je zatrubila truba s Kosova. Da ne govorimo o Dobrici Ćosiću koji je jedva dočekao postati sluga Miloševićevog režima zbog čega je nagrađen pozicijom predsjednika SRJ. Mirko Kovač ispisao je nekoliko briljantnih knjiga katalogizirajući srpske intelektualce koji su se odali nacionalističkom smradu. Ne sumnjam da ih Kuljiš - kao autentični ne-pizdun - zna napamet. Da se razumijemo, ne pada mi na pamet braniti takozvane "hrvatske intelektualce".


Netko je za vožnju galijom? Nitko?

Malograđanina zaboli ona stvar za činjenicu da je stereotip samo jedan dio istine, njemu je bitno da se ne zamara razmišljanjem. Kao u tekstovima o "sukobu zapadne i istočne Hrvatske" Kuljiš podilazi masi i pretvara se u njenog glasnogovornika. Baš u stilu D. K., mogu se praviti pametan i pozvati na Günthera Grassa koji kaže da "sve veće od života privlači gomilu". I Kuljiša je tako fasciniralo sve što mu se učinilo veće od vlastitog života, poput projekta Tome Horvatinčića ili bečkih "advokata u kraćim crnim kaputima staromodnog kroja koji nose najmodernije, upadljive crvene Miklijeve naočale".

Svaka je malograđanština, pa i Kuljiševa, između ostalog i nerješiv kompleks manje vrijednosti. Stoga je nakaradno da iza dijela o Slobi i Franji dolazi tvrdnja da "u Zagrebu uvijek trijumfira malograđanska forma, čak i kad se izgubi građanska supstancija". Što bi bio smisao ove papazjanije? Naime, ako "uvijek trijumfira malograđanska forma" onda je jasno da to važi i onda "kad se izgubi građanska supstancija".  Dakle, ovo "čak" ima istu funkciju kao i čitav Kuljiš - da prodaje muda pod bubrege.

Okvir o "okovanim galiotima" završava suludom kvazimarksističkom besmislicom. Naš junak, e kako bi rastumačio nekorištenje "rezidualnog kulturnog potencijala društva" provodi "obrat temeljne marksističke formule". Navodno je "razvoj društava nadišao stupanj razvoja sredstva za proizvodnju". Kuljiš ovaj, Amerikanci bi rekli, "mambo-džambo" piše u doba dok smo po mogućnostima Interneta ili Wikileaksa u 21. stoljeću, a mentalitetno u devetnaestom. Malograđansko je i tuljenje za zlatnim dobom, jer svako vrijeme je jednako dobro ako vam je stalo, napisao je netko koga u ovo ne želim uvlačiti.

Zaključno, jadno je novinarstvo u kojem ovakav D. K. nešto predstavlja i piše to što piše, ulijevajući svoje fekalije ravno u naša usta. Na njegov tekst gotovo ni nema smisla odgovarati. Osim elaboriranja gazdine politike, njegova jedina funkcija privlačenje je pozornosti na ostarjelog i sve nebitnijeg Kuljiša. On, naime, može objavljivati još jedino maštovite sastave, nesumnjivo zabavne i vrijedne, uz to pisane zaista vrhunskim stilom. Bili bi još vrijedniji da se ne izdaju za ono što nisu, nego da se prodaju kao bajke ili kao politička satira. Ali, za to bi trebalo poštenja, čega u Kuljiša nema.


Jerko Bakotin (objavljeno u listu Novinar - stručnom glasilu Hrvatskog novinarskog društva)

Lupiga.Com
http://www.lupiga.com/vijesti/index.php?id=5916

"Na tekst Denisa Kuljiša, gdje EPH-ov kolumnist o novinarima piše kao o galiotima koje iscrpljene moraš bacati u more, oglasio se Jerko Bakotin, izvrstan mladi novinar i prošlogodišnji dobitnik HND-ove novinarske nagrade za seriju reportaža s Bliskog istoka."


Vidim, uloge su podeljene...



Genralno, volim ponekad da stanem i procitam ovakve tekstove - u zadnje vreme ih je najvise u e-novinama i na Pescaniku - kao sto na primer ponekad kada vidim izrazito tragicnu i krvavu saobracajnu nesrecu stanem i razgledam ...

Kuljiš je za ovog Jerka izmislio i novinarstvo i polemiku.

Jerko piše kao onaj debil u TILVI ROŠ kad zapeni zašto voli da vozi skejt.

ma dobro to, nego da l priča istinu?

Ko da li priča istinu?

pa aleksandar jerkov bakotin. ovaj mali iz tilva roša je zapenio pijan da voli da vozi skejt, to mi se čini da je istina.

mislim za ova unutaresnafska prepucavanja, ko je kome gazda, kako se tretiraju novinari, da li kuljiš piše po nalogu gazde pavića, uopšte, kako sad mladi novinari vide kuljiša i kakav je njegov imidž u poslednjih desetak godina, taj neki rad...

Mekica priča istinu da voil da vozi skejt. Ali, Mekica je Mekica. Nisam siguran da bih voleo da čitam njegove kolumne pisane u takvom stanju.

A što se unutaresnafskih prepucavanja tiče, mislim da Kuljiš više govori istinu nego Jerko jer Kuljiš govori istinu da više nema novinara od formata, a Jerko pokušava da kaže da novinari od formata nisu potrebni spram istine. To je potpuno pogrešna teza jer ne postoji istina u novinarstvu, ne iz nekih metafizičkih razloga (odnosno ne iz isključivo metafizičkih razloga) već iz čisto praktičnih - svi izvori koji su novinaru dostupni uvek imaju neku svoju agendu koliko god sam taj novinar bio pošten.

O Tijaniću, Tirnaniću, Kuljišu, Mariću, Cvijanoviću, pa u krajnjoj liniji i Lukoviću, možemo da pričamo sve i svašta, o njihovim gazdama, namerama, ovome ili onome, stavovima, patologijama i sl. ali svi oni su sjajni novinari, i svako ko pretenduje da se bavi novinarstvom to mora da prizna.

Pokušaj da se bilo ko od njih diskvalifikuje kroz činjenicu da ima nekakvog gazdu jeste samo pokušaj infantilizacije njihove pozicije i jedno suštinsko nerazumevanje medija.

Činjenica da je neko mlad i da je Hrvat svakako da u tvom sistemu vrednosti podrazumeva da govori istinu i ja u osnovi nemam ništa protiv toga, ali to ne znači da ne bi trebalo da prethodno nauči da piše kao Kuljiš.

Odnos mladih novinara je uvek takav da bi hteli da budu Kuljiš umesto Kuljiša, ali Kuljiš je za razliku od njih čovek koji opstaje na jednom surovom tržištu već decenijama, neko ko sasvim zasluženo "živi od plajvaza", baš zato što dobro piše. Zato i ima ljude koji ga uzimaju da piše za njih, i baš zato je on nezamenjiviji od gazda koje ga uzimaju.

Kada je Tirke umro, suza je suzu stizala, a dok je bio živ, njemu je prebacivano isto što i Kuljišu, a često i mnogo gore. A danas ga svi pamtimo kao bitnog lika, koji je na kraju u ukupnom skoru bio dobra faca i važan svakome od nas na određeni način.

nemoj tako, nije mali bakotin loš. ima on talenta, takođe "živi od plajvaza" na surovom tržištu, a proglašen je za najboljeg mladog novinara za tu reportažu iz gaze:

http://www.elektrobeton.net/armatura2009.html

ovo je polemika "jebo ti ja mater", ali mi je i zanmimljivo da vidim koje se tu ideološke igre igraju, pošto ne znam baš mnogo o hrvatskoj medijskoj sleš novinarskoj sceni.

Ne znam kakvo je to surovo tržište na kom piše tekstove koje prenosi Beton. Ne kažem da nema kompeticije među slugama zapadnih fondacija, ali oni bar ne moraju da se izbore za čitaoce da bi imali stipendije.

beton je samo preuzeo tekst koji je originalno objavljen u riječkom novom listu, bakotin tamo radi u redakciji, koliko znam.

Beton ne preuzima tekstove slučajno.

To što Bakotin negde radi ne znači da Kuljiš nije bolji novinar.

A ova reportaža je, šta da kažem, u redu za nagradu za mladog novinara. Ta nagrada verovatno ne podrazumeva da će mladi novinar nekada dostići Kuljiša. Ali, ništa naročito nisam saznao iz nje. Takvih reportaža sam se načitao mnogo boljih kao dete u STARTu (starim primercima koje sam nekada imao), kad je bilo para da novinari putuju. I u DUGI.

Denis Kuljiš vs Miljenko Jergović

http://issuu.com/modernavremena/docs/denis_kuljis_-_jergovicevo_eticko_ciscenje

Bili su opasni do zadnje sekunde

Smrt ne samo što je Srbiji oduzela dva čovjeka koje nitko neće moći nadomjestiti jer su bili snažni, opasni da zadnjeg časa, upečatljivi i jedinstveni, jači po svom neusporedivom karakteru nego bilo tko na vidiku, nego je njihovom sinkronom likvidacijom učinila neizbježnom komparaciju koja ni za jednog neće biti povoljna.

Jer, pred visokim moralnim značajem patricijskog Srđe Popovića, tako impozantnog, lijepog čovjeka – i to ne samo u pogledu vanjskoga lika koji definira grčki pridjev "kalos", nego prije svega po istinskoj uzvišenost što se također manifestira u nastupu i u gestama ("agathos"), naš Aca Tijanić (koji je u kasnijoj fazi života insistirao da ga zovu neautentičnim građanskim deminutivom Saša) doimao se poput nosoroga - sve gola snaga, gola inteligencija i gola pragma novinara vrhunskih sposobnosti. Svoje žurnalističke mačevalačke vještine desetljećima je usavršavao da bi na kraju odložio katanu i posvetio se dostojnijim, lukrativnim i važnim zadacima urednika, političkog brokera, postavši prvorazredni igrač na nacionalnoj sceni. Kad god su ga centri moći htjeli likvidirati s mjesta generalnog direktora državne televizije, odustali bi bojeći se njegove tabloidne vendete, a osim toga, brzo bi uvidjeli da neće naći drugoga koji će s takvom apotekarskom preciznošću dodjeljivati prevažne sekunde u informativnom prostoru, točno u skladu s realnim odnosima moći na javnoj i nejavnoj sceni.

Dok je Aca bio na čelu državne difuzijske kuće, glavni se Dnevnik držao kao tvrđava Kalemegdan – nitko mu po rejtingu nije mogao prići, a ako bi i pomislio da konkurira, snašle bi ga teške sankcije koje je Tijanić administrirao preko mnogobrojnih kanala što ih je uspostavio u srpskom parapolitičkom parasustavu. Dotle je Dnevnik Hrvatske televizije s blijedim ravnateljima pao na share dvostruko niži od rejtinga srpskoga Dnevnika, što znači da ga gleda otprilike deset puta manje ljudi u dvostruko manjoj populciji. Stoga su srpska televizija i srpska država usprkos svemu zadržale javni autoritet, a je li to dobro u tranziciji ili nije, drugo je, filozofsko, pitanje... Ponekad pomislim da je od slabe tranzicijske države gora jedino jaka tranzicijska država, ali onda opet nisam siguran je li to doista tako, a pritom se u meni sve buni protiv kvalumkvizma, protiv želje da bude što gore jer je to bolje, pošto će nepodnošljivo stanje prije doći kraju. No, kao i Aca odrastao sam u šezdesetosmaškom, budimo iskreni, komunističkom duhu idolatrije neposredne akcije i političkog angažmana, makar i pogrešnog – uvijek nešto burgijaš, bez obzira na neizvjesne konzekvencije...

Kako god bilo, čini mi se nesumnjivim da je Tijanić srpsku sadašnjost i neposrednu prošlost obilježio svojim djelovanjem, dok Srđa Popović, unatoč njegovim visokim moralnim zasadama, realno nije – on je uspostavio jedan manjinski pogon intelektualne opozicije bez kojega bi život mislećeg bića u Srbiji bio nemoguć, ali nije utjecao na mejnstrim, a samo preko mejnstrima možeš djelovati na opći smjer događaja... I to nije moja ideja i ocjena, nego mi je to rekao sam George Soros kad smo prije nekoliko godina razgovarali u "Esplanadi". S fenomenalnom samokritičnošću čovjeka za kakvu je sposoban samo takav genij, priznao je da su svi njegovi napori u tranzicijskoj Istočnoj Europi bili promašeni, budući da nije kanio pomagati opoziciju koja je izgubila bitku pa pokušala obraniti moralnu supremaciju. Htio je pravodobnim djelovanjem, dok stvari još nisu pošle neumitnim tokom, ostvariti utjecaj na one koji će doista usmjeravati događaja, makar to bili i neki mutni tipovi. Nije Soros mimoza, s takvima je radio i u biznisu kad je, primjerice, pokrenuo telekomunikacijski sektor u Rusiji pa kreirao najveće privatne telekom-operatore na svijetu, što će tek imati nesagledive posljedice za učvršćenje oligarhijskog poduzetništva u brutalnoj "prvoj zemlji kapitalizima". Rekao mi je: "Pa svatko može biti filantrop, za to uopće ne morate imati mozga". Cijela njegova pratnja tada se strahovito uznemiraila. Sve te angažirane tete, postmarksistkinje koje su u njegovom humanitarnom imperiju stvorile vlastite feude, preklinjale su ga da izmjeni formulacije kako ne bi naudio javnom ugledu ljudi koji su tu, u zemljama nacionalističke "prve linije", založili svoj kredibilitet. "Napišite onda sve kako kaže Beka Vučo", rekao je rezignirano veliki čovjek, lišen sujete, koja njemu i Stephenu Hawkingu uopće nije potrebna.

I Srđa Popović bio je veliki čovjek, ali koliko su njegovi pothvati utjecali na razvoj događaja?

U doba komunizma, branio je sve te tipove koji će poslije doći na vlast – od Dobrice i Vuka, do Tuđmana i Šeksa, zatim neke poštene demokrate poput Dragoljuba Mićunovića i Koste Čavoškoga (akademskog intelektualca koji se tek kasnije povampirio nakon susreta s glavnim Nosferatoum, drom Karadžićem iz paljanske Transilvanije). Zatim razne poštene umjetnike poput blago zaluđenog Miće Popovića i velikog Makavejeva, a i neke prosječne tipove poput Gojka Đoga ili Zvonkeca Čička, na koje možda nije trebao trošiti svoju dragocjenu advokatsku satnicu... No, on nije, naravno, branio samo njih, nego princip pravednosti, osporavajući režimsku represiju, te odgovarajući vokaciji odvjetnika koji mora pomoći i đavolu, što je doista i učinio, kad je preuzeo obranu Željka Ražnatovića Arkana.

Srđa Popović spasio je čast građanskog, kozmopolitskog "vertikalnog Beograda", metropole bolje Srbije, kad je pošao protiv Miloševića te osnovao časopis "Vreme", najznačajnije balkansko glasilo u razdoblju Otpora. Je li doista tražio vojnu intervenciju NATO-a protiv Miloševića? Jest. Bi li Milošević pao bez vojne intervencije Zapada? Ne bi. Sad bi Srbija bila nekakva Bjelorusija, ili bi se vodio građanski rat. Od svih groznih scenarija, onaj njegov bio je najracionalniji. Uostalom, nema te teške zadaće što vodi u totalnu nepopularnost koju Srđa ne bi prihvatio. Stoga je preuzeo i zastupanje Đinđićeve obitelji koja je dokazivala ono što je danas svima razvidno - da je Legija bio zapravo beznačajni sukrivac, jer je atentat pripremljen kao tipični srpski coup d'etat. Uvijek ga provode tajne službe prema potrebama vlasti srasle s najkrupnijim intersima. Đinđić ili Franjo Ferdinand, svejedno. Prije nego je umro, Srđa je još dospio usporediti Mladića i Dražu Mihailovića. Doista je nevjerojatno što je sve čovjek izgovorio, a nije bio nikakav marginalac, očajnik ili zelot, nego gospodin, građanin svijetlog i vedrog lika, koji se u beogradskom Gotham Cityju samo povremeno ukazivao u roli Batmana.

S druge strane naš Aca... Čovjek s toliko šarma, brze pameti, doduše poslovično politički nekorektan (ubi ga prejaka reč), stilist blistavih rečenica po kojima se novinari jedino i cijene kao pjesnici po nezaboravnim strofama, obdaren takvim dubinskim, instiktivnim, ciničnim i apsolutno autentičnim poimanjem političkog procesa, dobar fenomenolog, dakle prigodni esejist u žurnalitičkoj formi, odličan pisac koji sam može napuniti cijele novine bilo kakvim čitanim sadržajem, izrijekom (iz Iljfa i Petrova) – "akrobat novinskih rotacionih mnašina"... E, naš Aca bio je prilagodljiv unutar političkih oportuniteta i nikad se nije frontalno sudarao s vlašću i političkom ideologijom lidera, ali bi našao svoju nišu, očuvao distancu i manevarski prostor da se pristroji novoj soluciji, koja radikalno negira onu prethodnu...

To je bila igra u kojoj ulaziš u kavez divljih zvjeri bez biča i stolice, naoružan jedino razoružavajućim osmjehom, pa nastojiš zaokupiti pažnju glavnog mesoždera nekim petljanjem koje će mu smanjiti koncentraciju... Kad je prišao Slobi, učinio je to preko Mire, kojoj je skupa s Ćuruvijom objašnjavao da su nezavisne novine jedina obrana od nacionalističkog jednoumlja što je tom bizarnom paru, koji se privatno gradio da ima komunističko-socijalističke inklinacije, tobož nasušno potrebna. Ćuruvija se prevario prerano pomislivši da su gotovi, a Aca, koji je jedno vrijeme glumio ministra informiranja, nije. Među zadivljenim slobistima proširio je Miloševićev nadimak Tigar, koji se zaista mogao shvatiti dvojako. Ali, on ga je shvatio najtočnije, jer je na vrijeme zbrisao u Banju Luku i sklonio se kod Željka Kopanje, gdje mi lajavi novinari nađemo utočište kad god se posvadimo s vlastodršcima u svojim bantustanima.

Cijeli život Aca je htio postati urednik "Nina" i direktor "Politike", zavideći nama u Zagrebu koji smo rano počeli uređivati i izdavati vlastite novine. Ali, toga u Srbiji zapravo nema, uz iznimku Srđinog lista i platformi Verana Matića glavni su politički mediji uvijek u rukama ovlaštenih predstavnika nomenklature. Zato su mnogi najbogatiji ljudi u toj maloj, ekonomski uništenoj zemlji, potekli upravo iz marketinške djelatnosti – kao da se u Srbiji ne znam što proizvodi i bog zna koliko reklamira...

Budući da nije uspio ostvariti prvotne ambicije pod Slobom jer je Hadži-Struja imao veći napon, a nije mu pošlo za rukom ni poslije, u dosovska vremena, jer se posvadio sa samim Đinđićem, koji ga nije cijenio onoliko koliko je Aca smatrao da bi trebao – no zahvalnost političara možeš zaboraviti ako se ne naplatiš dok si im potreban – on se prebacio kod Bogija Karića, koji je sjedio na golemoj imovini što ju je valjda stekao pjevajući po Kosovu sa svojim obiteljskim ciganskim bendom repertoar "Beatlesa". Tada je našeg junaka napokon krenulo – nabavio je mobitel "Vertu", džip i ostale parafernalije moći, te pošao u džihad po tabloidima. Napisao je – "Ako Đinđić preživi, Srbija neće". I zaista, nije. Onda je svih zatupio teorijama o "trećem", odnosno "ledenom metku", koji je trebao relativizirati očitu krivnju atentatora, dok mu se, naposlijetku, Legija nije predao, jer je zaključio da su upravo on i njegov kum, šef DB-a, pouzdano utočište vlasti. Tu je već Aca zaigrao u glavnim ulogama srpske političke sapunice – ne baš Sulejman, ali recimo Rustem-paša, neki od vezirskih glavonja s velikom ćalmom. Promjenu vlasti – kad je Boris osvojio parlamentarnu većinu – čudesno je preživio, pa se integrirao u novi velegradski poredak. Jedino tu od pisanja već nije bilo ništa, što ga je frustriralo. Vječno je kombinirao da izda zbirku svojih starih komentara, htio je da mu napišem predgovor, što sam pristao, iako bi to bio zadatak teži i od pisanja ove osmrtnice, gdje ne bih htio ostati dužan ni liku ni istini o njegovu djelovanju. Super smo se slagali, ali to je naučena stvar – kad se četrdeset godina baviše novinarstvom, profesijom u kojoj smo koegzistirali, razviješ sklonost prema svojstvima značaja i više te zanimaju štosevi, nego motivi. Priznajem, to je površno, ali ne može svatko biti takav seriozni umnik kao Dobrica Ćosić, koji je kao vodeći Titov disident dobio od Tita vilu na Dedinju.

Duh Srđe Popovića opominjuće djeluje na ovog našeg Antihamleta, a savršeni politički instikti Acini, Srđu denigriraju kao realpolitički sporednu figuru u vagnerovskom srpskom spuštanju u ambis nizom sudbonosnih promašaja. I stoga bi bilo bolje da ih ne uspoređujemo, jer nitko, zapravo, i ne zavrijeđuje da ga s drugima kompariraš u jedinstvenom trenutku odlaska s lica zemlje. "Ogniuno sta sol sul cuor della terra trafitto da un raggio di sole"; svatko stoji sam na srcu zemlje, proboden sunčevom zrakom, bit će da je tako nekako Machiedo preveo ovaj stih Salvatorea Quasimoda...

Nedostajat će mi apartna pojava Srđe Popovića koji bi povremeno navratio u "Esplanadu", nedostajat će mi razgovori na balkonu Acine direktorske kancelarije odakle se vide vijenci položeni novinarima RTS-a ubijenih NATO-bombom i krstovi crkva Sv. Marka što omeđuju vidike s tog motrišta na koje smo stigli slučajno, obratima u našem karijerno nepredvidivom poslu. A sjetim se i razgovora koji smo vodili vozeći se nekoć njegovim džipom u "Sinatru" (bivšu kafanu "Srem" u koju je Koštunica navodno dolazio na crevca). Slušali smo Gaby Novak kako prede na wooferu i dogovarali obnovu Jugoslavije pod mojim uvjetom da se Srbi kane politike i njegovim da Hrvati odustanu od humora i filma.

http://www.danas.rs/dodaci/vikend/bili_su_opasni_do_zadnje_sekunde.26.html?news_id=270341

Kakav maliciozni bolid.

Podvuci der maliciozne delove. 

U Srbiji su novine jeftine jer njihova funkcija nije da se prodaju, nego da propagiraju režim: Denis Kuljiš o medijima - Čitajte u Nedeljniku

Tabloidi se prodaju za četvrtinu cene, a njih verovatno finansira služba državne bezbednosti. Sigurno ih čitaoci ne finansiraju

U Srbiji novine imaju nisku cenu zato što njihova funkcija nije da se prodaju i zarade pare već da propagiraju režim, ma koji bio, kaže u velikom intervjuu za Nedeljnik Denis Kuljiš, jedan od najpoznatijih hrvatskih novinara.

"I onda dobiješ tabloide koji se prodaju za četvrtinu cene, a njih verovatno finansira služba državne bezbednosti. Sigurno ih čitaoci ne finansiraju. Kad ubiješ prodajnu cenu, onda su novine bez veze", kazao je Kuljiš.

"Kod vas u Srbiji su prošli politički tabloidi, a kod nas toga nema", rekao je Kuljiš.

"Prošli su i kod nas, pa eto 24 sata, to je klasičan tabloid. Ali kod vas su prošli politički tabloidi a kod nas toga nema. Engleski tabloidi su ozbiljni prema ovome. Oni imaju tračeve, senzacije ali imaju i ozbiljne kolumniste. Najozbiljnije komentatore. Kad se kaže tabloid, kod nas misliš na smeće, a u Engleskoj to je format u kojem je naslov veći od teksta. Naravno da je tu prisutan senzacionalizam, ali zasnovan na pravim senzacijama", naveo je hrvatski novinar.

Ceo intervju objavljen je u novom Nedeljniku, koji je na svim kioscima od četvrtka, 7. marta.

https://www.nedeljnik.rs/nedeljnik/portalnews/u-srbiji-su-novine-jeftine-jer-njihova-funkcija-nije-da-se-prodaju-nego-da-propagiraju-rezim-denis-kuljis-o-medijima-citajte-u-nedeljniku/