ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Film definitivno pocinje jako interesantno, kao razmena sadrzaja izmedju dve zene koje su zivele slicno i u jednom trenutku, sto se kasnije vidi, prihvatile razlicite puteve u istoj tacki svog zivota (jedna abortus a druga rodjenje deteta koga nije zelela). Pocetak filma je tipican dramski zaplet, pacijent i sestra, ali posle dolazi i do zamena uloga, tripoznih snova / scena / alternativnih stvarnosti sa obrtanjem uloga , a kraj je tek najnejasniji. Da li je neko mozda skapirao film?

U cemu je stos sa onim scenama u pocetku i pri 'pucanju' filma pri sredini, tipa scenama penisa u erekciji, prikucavanju ruke ekserom u drvo (Isusovo raspece?), delovima crtaca za decu, ujedanju za ruku pri kraju filma ? Sta je na kraju rasplet, da su obe zene jedno isto ?

Film sam davno gledala pa se ne sećam scena koje navodiš.

Rasplet je da sestra preuzima na sebe bolest svog pacijenta.

i ja sam film davno gledao ali sjećam se tih scena kada izgara filmska vrpca    čemu služi ne sjećam se
ali se sjećam profe koji nam je rekao da ne valja kad pročitamo knjigu pogledamo film da ne zapišemo impresije  

Quote from: "..."Sta je na kraju rasplet, da su obe zene jedno isto ?

rasplet je: sve su žene iste (tj. međusobno zamenljive)!

Ja sam mislio da je to los pirat sa trakom koja sagori u sred filma , a ona fora sa okretanjem kamere ka ekipi koja pravi film je vec vidjena kod njega.

Sad mi je malo jasnije, u neku ruku cutljiva dominira postepeno tako sto pusta bolnicarku da prica o sebi i obraca joj se kada ova nije sigurna da li je cula ili ne.

Ono jagnje na pocetku je verovatno nevin fetus koji je abortiran, dete koje gleda u majcino hladno lice opisuje verovatno odnos izmedju Elizabet i nevoljenog sina...sta znaci ona erekcija na pocetku pojma  nemam...mozda orgiju koju je bolnicarka opisala?

UMRO INGMAR BERGMAN

bergman Švedski režiser Ingmar Bergman, jedan od najvećih umetnika svetske kinematografije, umro je u 89. godini, izvestili su mediji u Stokholmu.

Dobitnik Zlatnog medveda na festivalu u Berlinu i tri Oskara za najbolji strani film, umro je u svojoj kući na švedskom ostrvu Faro, rekla je agenciji TT njegova ćerka Eva Bergman.

Jedan od najznačajnijih filmskih režisera 20. veka u 35-godišnjoj karijeri je snimio 43 filma, uključujući klasike 'Prizori iz bračnog života', 'Divlje jagode' i 'Sedmi pečat'.

Eto ti ga sad... R.I.P. za majstora.... I, jebote, wikipedia entry je VEĆ apdejtovan.

Covece, ne mogu da verujem koja koincidencija, da juce pogledam film i evo na vestima, veliki reziser je preminuo.

Slava mu!

I Divlje Jagode i Sedmi pecat i Persona su vise filmovi dijaloga i simbola, da vidim kada ce neko da napravi takav slican, koji podstice na razmisljanje. Ukapirao sam zasto je Persona tesko orijentisana ka psihologiji, covek je pre toga imao nervni slom...

Na svoju sramotu, moram da priznam da sam od Ingmara gledao samo Virgin Spring   (+ scenu sna iz Divljih jagoda, koju me je tata natjerao da pogledam jer je naprosto obožava).

Inače, interesantno je na IMDb-u pročitati "lijepe" riječi kojima je Bergman častio filmove nekih poznatih režisera, npr. Orsona Velsa, Mikelanđela Antonionija itd.  

 

umro Bergman    

Iskreno, kazu da je najgori Bergman, sto se tice prepadanja i ekscentricnosti u mracnu stranu, Hour of Wolf i Persona, koji se dopunjuju.

Wild Strawberries sam gledao, ceo film je u dijalogu, kao Breht ili na primer Sartr...dobro , vise kao Breht.

NA JESEN kinoteka organizuje prikazivanje omaza velikom reziseru, pa navalite.

Sutrasnji Danas


Odlazak velikana sedme umetnosti Ingmara Bergmana
Pedantni administrator neobjašnjivog


"Iako izolovan od ostalih, njegov um bio je mnogo vitalniji od bilo kog drugog u opustošenoj Evropi", napisano je još pre 100 godina povodom smrti čuvenog pisca Henrika Ibzena. Isto to moglo bi se napisati i danas, kad je svet napustio jedan od poslednjih velikana sedme umetnosti, slavni švedski režiser Ingmar Bergman. On je preminuo juče u 89. godini, u svojoj kući na ostrvu Faro, na istočnoj obali Švedske. Poslednjih godina živeo je usamljeno, boreći se sa sopstvenim demonima iz prošlosti, kako je sam govorio, i tek povremeno bi se oglasio ponekim filmom, kao što je to poslednji put učinio pre tri godine, televizijskim ostvarenjem "Saraband" koje će ostati zabeleženo kao tačka na jedinstvenu karijeru.
Tokom svog radnog veka režirao je više od 50 filmova, napisao scenarija za duplo više filmova koje su drugi režirali i gotovo 170 drugih radova za pozorište, televiziju i radio. Njegova dela ostaće poznata po osobenom tretmanu tema o umetnosti, veri i značenju života. Njegovi filmovi postavljali su visoka moralna pitanja tipa: da li ima Boga? Da li ima Boga koji postoji? Da li je odsutan povremeno? Kako bismo mogli da se ponašamo ako Bog postoji, a mi sumnjamo u njegovo postojanje? Zašto zapravo On postoji...?
Ako se samo podsetimo filmova o kojima se toliko raspravljalo, a koji su opet bili tako obožavani, citirani i veličani istovremeno, listu bi bez sumnje činili "Krici i šaputanja", "Anine strasti", "Persona", "Sedmi pečat", "Kroz tamno ogledalo", "Devičanski izvor", "Divlje jagode", "Vučije vreme", "Tišina", "Sram", "Čarobna frula", "Leto sa Monikom", "Iz života marioneta", "Jesenja sonata", "Đavolje oko", "Fani i Aleksandar", "Žeđ", "Posle probe", "Zmijsko jaje", "Kriza", "Prizori iz bračnog života", "Licem u lice"...
Internacionalna karijera započela je 1956. kada je jedina komedija u njegovom opusu "Osmesi letnje noći" osvojila specijalnu nagradu žirija na filmskom festivalu u Kanu. Uspeh tog filma omogućio mu je da napravi svoje najautentičnije i najčuvenije delo "Sedmi pečat", alegoričnu priču u kojoj se "sukobio" sa religioznim temama. Film je lansirao i sjajnog švedskog glumca Maksa fon Sidoa, sa kojim je Bergman najviše radio - čak trinaest puta. Vudi Alen je često navodio "Sedmi pečat" kao svoj omiljeni film, zbog kojeg mu je Bergman bio i omiljeni režiser. "To je režiser jedinstvenog ličnog stila i intelekta, čiji su filmovi u rangu najvećih klasika evropske literature", rekao je Vudi Alen. Svojim radom, Bergman je bio inspiracija i svojim brojnim sunarodnicima, poput Jana Troela ili Viderberga, koji su svojim filmovima odavali omaž velikom autoru i ujedno pravili i sopstveni veliki proboj na svetskoj filmskoj sceni, dospevši čak do nominacija za Oskara. Ni srpski sineasti nisu ostali imuni pred njegovim radom i delom. Srdan Golubović, primera radi, na vest o Bergmanovoj smrti, kaže: "Bergman je uz Tarkovskog ostao najveća autorska ličnost svetskog filma. Njegovu autorsku snagu evropska kinematografija nikada nije uspela da prevaziđe".
Bergman je bio više puta nominovan za prestižnu američku statuetu, a u kategoriji najbolje režije našao se tek tri puta, za "Krici i šaputanja" 1972, "Licem u lice" 1976. i za svoje drugo remek-delo "Fani i Aleksandar" 1982, koje je iste godine osvojilo Oskara za najbolji film van engleskog govornog područja. Ta priča o bratu i sestri koje muči očuh luteranski sveštenik bila je, prema njegovom priznanju, velikim delom autobiografska. Kao sin sveštenika, Bergman je često opisivao svoje detinjstvo kao brutalno, što je i oslikavao u svojim filmovima. Inspiraciju za filmove nalazio je u esejima, romanima i muzici, ili jednostavno u događajima iz stvarnog života koji mu nisu davali mira. "Jata crnih ptica često bi sletela na mene i donosila mi osećaje anksioznosti, besa, sramote, pokajanja i čamotinje", zapisao je Bergman u svojoj autobiografiji.
Takve slike iz podsvesti često su ga nagonile na istraživanja u oblasti filma, te zahvaljujući tome nastaje i, između ostalih, čuvena trilogija izuzetnog umetničkog dostignuća, koju su činili filmovi "Kroz tamno staklo", "Zimska svetlost" i "Tišina", i u kojima se poigravao sa vizuelnom prirodom filma, sastavljenom od intenzivnih krupnih planova i lišenom dijaloga. Kada bi sam govorio o svojim radovima, Bergman bi samo skromno rekao da zapravo on i ne zna čime se to bavi. "Ja sam samo pedantni administrator neobjašnjivog", rekao je tumačeći profesiju filmskog režisera.
Za film "Persona" 1966. prvi put je angažovao jednu izuzetnu mladu glumicu, koja će ostati njegova večna muza i inspiracija i najrevnosniji sledbenik. Naravno, u pitanju je Liv Ulman, koja se nakon 10 uloga u Bergmanovim filmovima upustila i u realizaciju njegovih nesnimljenih scenarija, među kojima se ističe "Nevernica" od pre nekoliko godina. Ulmanova je nastupila i u poslednjem Bergmanovom filmu "Saraband", zajedno sa još jednim njegovim glumcem Erlandom Džozepsonom. Ta duo drama bila je Bergmanom pečat na priče o rasturenim porodicama poput "Krika i šaputanja", "Prizora iz bračnog života" i "Licem u lice", u kojima su oboje vrsno igrali sedamdesetih godina.
U svojoj autobiografiji, Bergman je priznao da se kao dete mnogo bojao smrti i da je mnoge filmove radio kako bi taj strah prevazišao i da je u tome i uspeo. Opsesija o umiranju je vremenom nestala i pretočila se krajnje skroman doživljaj čina, koji mu u mladosti nije davao mira: "Sada mislim da je umiranje nešto najjednostavnije što vam se može desiti. To je kao kada se jedna svetlost ugasi. Nema potrebe od toga praviti neku famu".
Datum u vreme njegove sahrane još nisu saopšteni. Ono što se sad pouzdano zna jeste da će poslednji ispraćaj filmskog velikana proći baš kao i poslednje godine njegovog života - negde daleko od očiju javnosti.
Dragan Jovićević

PREMINUO ITALIJANSKI REDITELJ MIKELANĐELO ANTONIONI

  Mikelanđelo Antonioni, jedan od najpoznatijih italijanskih filmskih režisera svih vremena, umro je sinoć u 94. godini, javile su italijanske vlasti u Rimu.

Čuveni reditelj, koji se proslavio filmovima 'Uvećanje' i 'Avantura' , umro je kasno juče u svojoj kući, javila je nacionalna novinska agencija ANSA.

Au, bre, ala ih je krenulo........

Vala bas...svi velikani odose...zna li neko kako se oseca Zdravko Sotra?

 

Quote from: "Alexdelarge"Vala bas...svi velikani odose...zna li neko kako se oseca Zdravko Sotra?

Mwahahahaha!!      

BUT THEY WERE SO YOUNG! THEY HAD SO MUCH MORE TO GIVE!!! WHERE IS YOUR GOD NOW???!
   

neverovatno da odose istog dana ...

Quote from: "..."Film definitivno pocinje jako interesantno, kao razmena sadrzaja izmedju dve zene koje su zivele slicno i u jednom trenutku, sto se kasnije vidi, prihvatile razlicite puteve u istoj tacki svog zivota (jedna abortus a druga rodjenje deteta koga nije zelela). Pocetak filma je tipican dramski zaplet, pacijent i sestra, ali posle dolazi i do zamena uloga, tripoznih snova / scena / alternativnih stvarnosti sa obrtanjem uloga , a kraj je tek najnejasniji. Da li je neko mozda skapirao film?

Film i nema nekakav "rasplet" ili izricanje rješenja koje bi uslijedilo kao zaključak... više je kao komentar o životu, promišljanje, traženje smisla, zaokupljanje ultimativnim pitanjima tko smo i kuda idemo...
u tom smislu, kraj nije "najnejasniji", nego je upravo jasan u temeljnoj nemogućnosti konačnog odgovora - odgovor je upravo u dinamici traženja, dijalektici promišljanja, nastojanjima iznova i iznova kojima nema smiraja; konačno pitanje nema odgovora koji bi zadovoljio u smislu da poslije njega nema dalje, da on izriče jedinu istinu. Preneseno na Personu: kraj - obje se žene vraćaju svojim životima, sa svojim sumnjama i strahovima, pa makar su prošle kroz međusobni prijenos u kojemu je svaka ponešto naučila od druge - kontemplativno ljetovanje nije dalo konačan odgovor, ali je ipak pridonijelo u traženju, dalo svoj obol i pripomoglo u razbijanju fantazme.

Ispravka - dvije žene nisu živjele slično, nego upravo različito: jedna dolazi iz viših slojeva (uspješna umjetnica: novac, slava, obitelj, sve), druga iz svjetine (bolničarka, mašta o društvenom priznanju, obitelji itd). Međutim, film ih približava, stapa razliku i čini ih istima: svaka ima traumu, nosi svoj križ (ili simbolički, pribijanje ruke čavlima). Tako bi bolničarka htjela imati udjela u životu umjetnice, ali i umjetnica bi slobodu ove druge (izraženu u vidu ekstatičkog seksa na plaži). Jer to i jest njezin problem: nije da ona ne želi dijete, nego ona mrzi svoju žudnju, egoističnu želju (kojoj je onda dijete prepreka) i tako se povlači u sebe, razapeta između svijeta (drugi, moral, odgoj, konvencija) i Ja (gigantski egoizam). Pobjeći negdje, tj. u svoj svijet, izbjeći laž i iluziju; no, dolaskom bolničarke (u kojoj vidi onaj čin egoizma koji i nju opsjeda), prolazi kroz prijenos, te uviđa da ni taj način nije rješenje: i bolničarka nosi traumu. Drugim riječima, kako god odabereš, fulao si (na neki način). S druge strane, kroz isto prolazi i bolničarka.

i tako dalje, i tako dalje...

Film je dakle pesimistički obojan, prikazuje muku ljudsku (a žene na rubu živčanog sloma) i proturječje od kojeg smo sazdani.

ps - dobar film, valjano filozofira (uostalom, svi Bergmanovi su dobri), ali ne dajem mu nikakvo više priznanje: ipak je u svom tom sivilu pomalo pičkast

pps - kao nekakav kuriozitet, i to opskurni, nalazim podatak da prije par dana pogledah ex yu film (srpski), Miris poljskog cveća. Određena mini-paralela da se povući sa Personom, u smislu da se i ovdje radi o glumcu kojemu je stiglo iz dupeta u glavu, puko mu film, dojadilo mu sve i ode on u svoj svijet: brodariti po Dunavu. Film naravno nema Bergmanove dubine, ali je zanimljiv kao pokušaj bergmanovske-bunuelovske-fellinijevske kombinacije, sa kakofonijom bizarnih likova i osobnosti koje tumaraju filmom, u čitavoj svojoj grotesknosti. (zapravo, film čak posjeduje izravnu referencu na Bergmana)

Od ponedeljka,svakog dana,15 minuta nakon ponoci,ciklus Bergmanovih filmova na RTS-u.Prvi je Sedmi Pecat...


Nebrojeno puta kopiran i parodiran, ovaj film je zaštitni znak Ingmara Bergmana. Maks von Sidov je Antonijus Blok, vitez koji stiže kući posle desetogodišnje borbe. Obeshrabren ratom, kome čini se nema kraja, kugom i nesrećom, Antonijus zaključuje da Bog ne postoji. Dok mukotrpno korača kroz divljinu, Antonijusa posećuje Smrt [Bengt Ekort], ogrnuta crnim plaštom. Ne želeći da se odrekne svoje duše, Antonijus izaziva Smrt na šahovsku partiju. Ako on pobedi, preživeće, ali ako izgubi, Smrt će dobiti njegovu dušu. U toku partije, protivnici se upuštaju u raspravu o tome da li Bog zaista postoji...
'Sedmi pečat' mnogi smatraju apoteozom Bergmanovih ostvarenja i jednim od najuticajnijih evropskih art filmova, a ovenčan je brojnim nagradama, između ostalog i specijalnom nagradom žirija u Kanu.

!TRIVIA

- Poslednja scena u kojoj Smrt igrajući odlazi sa svojim sledbenicima snimana je pošto su mnogi glumci otišli kući, a zamenili su ih članovi tehničkog tima i nekoliko turista.

- Naslov filma je zapravo citat iz Otkrivenja Jovanovog.

- Celokupnu ikonografiju ovog filma Bergman je zasnovao na muralima koji se nalaze u crkvi u kojoj je propovedao njegov otac [koji je bio sveštenik].

- Iako je snimio više od 50 filmova, Bergman je izjavio da mu je ovo jedan od omiljenih.

aj da ne načinjem novu temu, evo strašno simpatičnog anti-bergman texta koji, rekao bih, savršeno opisuje poznu (dosadnu) fazu njegove karijere:

A sentimental education

Alex Cox finds little to celebrate in Fanny and Alexander - the artistic nadir of Ingmar Bergman's career

Posh tosh ... Fanny and Alexander

In the mid-20th century, playwrights and artists such as Bertolt Brecht and the Dadaists rejected the concept of the "well-made play". This was theatre acted in a naturalistic manner, by actors usually playing upper-class, or upper-middle-class characters, often in evening dress, in a set - often a drawing room or dining room - so naturalistic that it looked as if the room's fourth wall had simply been removed. These plays, attended by the upper and upper-middle classes, also in evening dress, were anathema to Marxists and anarchists alike.

Alfred Jarry's Père Ubu was a shot across the bows of the well-made play; soon Brecht, and the Berliner Ensemble, had sunk the decrepit and discredited barque entirely. For several decades, in world theatre, the very notion of the "well-made play" was loathsome, derided by all. Only in the late 20th century did it make its return, playing to younger, post-Thatcher elites, who also enjoyed easy drama, and dressing up in dickie-bows.
In the cinema, and in TV drama, there was never a rejection of the "well-made film". Directors like Glauba Rocha, Marco Ferreri, and Lindsay Anderson tried to break the mould; Anderson came closest to demolishing it, with his features If . . . and O Lucky Man, and his brilliant, angry and subversive TV drama, The Old Crowd. But The Old Crowd was rejected both by the public, and, more crucially, by the critics, and, being himself one of the "old crowd" - the upper class - Anderson was broken by the experience. His last years were spent directing "well-made films" such as The Whales of August and "well-made plays" on the West End stage.

Ingmar Bergman began his long directorial career as something of a radical, even a surrealist. He has done some amazing, ground-breaking work. But, like all directors with long, distinguished careers, he has produced some stinkers too. Which brings us to Fanny and Alexander, which he made in 1982.

Fanny and Alexander is the "well-made film" par excellence. It has more butlers, maids, and servants than three Merchant Ivory films put together. It was photographed by Sven Nykvist, and every image - even a shot of a dead dog - is a thing of beauty. Apparently it's a semi-autobiographical piece, from which we can deduce that Bergman grew up in a very wealthy environment which was also, paradoxically, a family of actors; that he had an inventive, active mind; that he was persecuted by a wicked stepfather.

This brief description is much more lucid than the film itself. Fanny and Alexander is a very long film: 188 minutes. The plot doesn't get going until the third hour of the film. The first two hours are dedicated to scenes of family life within the very upper-middle-class Ekdahl household. There is much dancing, laughing, gaiety and a little sadness. There is a farting paedophile, but no harm befalls the Ekdahl children when they are left alone with him. The family travel everywhere by sleigh, in a city which appears to have been designed by Thomas Kinkade, painter of light. No one appears to have a job, except for the children's parents, Oscar and Emilie, who are both actors.

What we see of their theatrical exploits is pretty hysterical: coarse acting of the most tedious and amateurish nature, performed on million-dollar stage sets, watched by hundreds of tuxedo-clad patrons in a three-tiered opera house. I know this is supposed to be Sweden in 1907, but I can't believe that Swedish theatre was ever as bad as this. At the conclusion of their Christmas play, Oscar makes a prolonged and tearful speech to all his friends: "My only talent is that I love this little world inside the playhouse."

You will not be surprised to learn that tearful Oscar dies shortly thereafter, apparently felled by an excess of sentimentality. At which point mum goes off the rails and marries the wicked Bishop, and the story finally begins. Fanny and Alexander are nominally the protagonists, but they appear very little in the overall film. Even after they're locked up in the Bishop's house of horrors, we don't see much of them. Instead we're drawn back to the Ekdahls' summer house, where the family dress all in white, like extras from The Great Gatsby or The Garden of the Finzi-Contini, and go on boat trips. In these scenes, the matriarch muses that they are all actors, really: "I played a mother . . . then a widow . . . then a grandmother. One role followed another."

What insights! The script - once the plot has surfaced - stresses that young Alexander is supposed to be like Hamlet: his dad even dies while playing Hamlet's father's ghost. But this is spurious. Hamlet's predicament is that he isn't sure what the truth is - whether dad is a demon, whether his uncle Claudius is really all right. Alexander's stepdad is presented as an obvious bastard and a monster, attended by a phalanx of sadistic, black-clad harpies, in case you don't get it. This is worse than spurious, it is sentimental. Sentimentality has been described as unearned emotion - and that is certainly what's going on here. Fanny and Alexander is like a big, sugary cake: it looks nice, but it isn't good for you, and it leaves a sickly taste.

Part of the problem may be the length of the film: paradoxically, that it may be too short. This feature version of Fanny and Alexander is apparently a knock-down from a five-hour TV movie, so far broadcast only in Sweden. What I've read of the longer version makes it sound tedious in the extreme, but maybe the heartwarming scene in which doomed dad demonstrates to Fanny and Alexander "the nature of storytelling with a simple chair" somehow helps the film to make more sense.

As it is, the only real cohesion comes from the art department, with its fixations on over-done sets, excessively pretty exteriors, and chandeliers. The chandeliers are especially weird: even the austere Bishop's place - supposed to be a total contrast to the Ekdahl residence - is lit by glittering gold candelabras. Maybe everybody lit their homes with chandeliers and had 10ft Christmas trees in Sweden in 1907. But I doubt it.

Needless to say, such a mishmash of posh tosh was well-rewarded by the Academy of Sentimental Arts and Sciences, and Fanny and Alexander won four Oscars.

Yet, for such a feel-good film, the production history is surprisingly alienated and unpleasant. Liv Ullmann found the part of Emilie boring and didn't want to play it; Bergman, furious, ostracised her and told her "she'd lost her birthright" (presumably the right to appear in Bergman films). When Nykvist's ex-wife died, Bergman refused to let him leave to attend her funeral. Yet Bergman himself took sick during the filming, and left entire sequences in the hands of his assistants.

Clearly he was legend-making in all of this. He also directed a documentary - The Making of Fanny and Alexander - which was longer than the film itself. He also gave an hour-long interview to promote the film he claimed would be his last: "Ingmar Bergman Says Farewell To Film." Bergman directed 15 films thereafter.

Tja... šta ja znam... meni je jedino Zmijsko Jaje i danas vredno gledanja; od ostalog me vazda odbija njegova pretencioznost.

Evo da i ja ne otvaram temu, možda će nekog zanimati



PEČAT DIVLJIH JAGODA


Ranije sam u tekstu Paradoksi modernih vremena kritikovao jednu libertarijansku verziju infantilizacije omladine, koja krivicu prije svega pripisuje švedskoj državi blagostanja. Sada bih htio da dodam i neke momente iz dva Bergmanova filma s kraja pedesetih godina, Sedmi pečat i Divlje jagode, za koje mislim da se donekle dotiču ove teme. Ljubitelji Bergmana ovo mogu da dožive kao skrnavljenje, neko ograničavanje značenja na švedske političke procese (iako se ovo tiče države blagostanja uopšte), ali čak ni ovakvo tumačenje ne može da oduzme univerzalnost njegovih filmova, kao što ne može ni potpuno da ih obuhvati, stoga je ionako jedini pristup Bergmanu specijalistički, prilazi mu samo sa jedne strane i pokušava da osvijetli jedan djelić. Dakle, namjera mi je skromna, bar za sada, ne bi me čudilo da do kraja tekst završim megalomanski kao i uvijek.


Da mi se ipak ne nađe neko kako mu se ne sviđa ovakav pristup, jasno je i meni da je on ograničen samo na jednu stvar kod Bergamana.

Ma pristup je interesantan ali nisam siguran da se slažem sa svim tezama. Sedmi pečat, koliko sam ga ja promislio niti je tragičan film (fatalistički možda, ali ne u negativnoj konotaciji), niti je igra šaha način da se dostigne određeni cilj, već pre svrha za sebe, oplemenjivanje života i njegovo razdvajanje od prostog postojanja. Kako je Blok Bergmanova varijacija na kjerkjegorovskog viteza vere tako se i Sedmi Pečat, bar u mom pogledu vidi pre svega kao egzistencijalistička polemika sa idejom vere naspram straha od praznine (kako i napominješ, scena sa vešticom u kojoj Blok traži makar Đavola kada već ne uspeva da nađe Boga), ali i neka vrste ateističke, cinične šale na račun katolika, sa svim onim scenama u kojima se vernici šibaju bičevima i imitiraju Hrista dok je jedini lik koji ima stvarne epifanije - luda.

Hoću reći, nisam imao utisak da je, barem u Sedmom Pečatu, polemika bila na sociološkom planu, suprotstavljajući individualizam kolektivizmu u ma kom konkretnom smislu...

Quote from: Meho Krljic on 25-02-2011, 12:11:56
Ma pristup je interesantan ali nisam siguran da se slažem sa svim tezama. Sedmi pečat, koliko sam ga ja promislio niti je tragičan film (fatalistički možda, ali ne u negativnoj konotaciji), niti je igra šaha način da se dostigne određeni cilj, već pre svrha za sebe, oplemenjivanje života i njegovo razdvajanje od prostog postojanja.

Možda moj izraz nije baš najsrećniji, ali mislio sam samo na Blokovu sudbinu, on je na kraju jednostavno ''poražen'', ne postiže ono što Borg uspijeva u Divljim jagodama. A za šah se slažem, nisam ni mislio da je on cilj, život je tu, i smrt je tu, nema tu sukoba, rađamo se i umiremo, pitanje je šta ćemo činiti u međuvremenu, to jest kakva će naša partija šaha biti.

I ne mislim da je Bergman suprotstavio kolektivizam i individualizam, pa postoji bar personalizam kao važna evropska filozofija, koja ne pripada ni prvoj ni drugoj kategoriji. Bergman je prije personalista nego individualista, bar po meni.

No to se odnosi na prethodni tekst, zato napomenuh da je ovdje Bergman u neku ruku ''zloupotrebljen''.

Da, Blok je "poražen" ali taj poraz nije tragičan, to je jedna od vrednih poruka Sedmog pečata. Poslednja scena u filmu je, naprotiv, relativno vedra, iako su (skoro) svi mrtvi. Smrt - na kraju života - ne treba nužno da se vidi kao tragično razrešenje kao što partija šaha koju izgubimo i dalje ostaje dobra partija ako smo dobro igrali...

Ovo ostalo, OK, naravno. Nadam se upadu Pingvina ili Jevtropijevićke za malo suštinskiju i učeniju diskusiju.

Da, samo da napomenem da šta god mi neko zamjeri što se Sedmog pečata tiče, ja sam ga gledao davno kao klinac i tada mi je film bio tužan, u smislu da sam bio bio nezadovoljan činjenicom da je to znanje nemoguće, sada sam samo reprizirao Divlje jagode u kojem Borg mnogo mirnije prihvata nemogućnost tog znanja i rješava stvari na drugi način.

Dakle, nije ''tragična'' smrt koliko je ''tragično'' što Blok nije našao nikakav odgovor do svoje smrti, dok Borg jeste.

Ja moram da repriziram Jagode, jer je kod mene situacija upravo obrnuta, Pečat sam gledao nedavno a Jagode pre milion godina, zato se ne usuđujem da ovde udarim paralelnu diskusiju...

I dalje bih za Sedmi Pečat više koristio termin "fatalistički" nego "tragično" upravo jer se u završnici filma pažljivo izbegava ulaženje u klasične velike naracije i njima svojstvene tonove tragike, iskupljenja, gubitka itd. Sedmi pečat je ateistički film ne zato što tvrdi da nema Boga nego zato što na kraju zaista odustaje od njegovog traženja i zadovoljava se aktivnim življenjem.

I, za slučaj da vam treba još ubeđivanja, Bergman ubacuje i jednu malu hip-hop battle scenu barem petnaest-dvadeset godina pre nego što će južni Bronks patentirati ovu vrst igre – dajući nam klasično rep takmičenje između jednog kovača i jednog glumca usred švedske šume. Bergman je uistinu bio jedan od najvećih šmekera dvadesetog veka i trudite se da ovo ne zaboravite kada sledeći put budete igrali Tatsunoko vs. Capcom onlajn.




Ne znam, meni je bilo tragično jer Blok nije našao šta je tražio, a i kad je Smrt došla po njega na kraju on i dalje priziva Boga, pa šta ćeš tužnije od tgoa? No bolje da čujemo i nekog trećeg da kaže koju o tome.

I ja čekam tog trećeg. Ili treću. Ali izgleda da ih je snijeg zavejao.

ja sam gledao ranije Bergmanove filmove ali nisu mi baš sveži u glavi za neku dublju analizu, tako da bih morao da ih repriziram ali za to sad nemam vremena.

inače obično se kao Bergmanova filozofska podloga pominje Kjerkegor ali s njim baš ne stojim najbolje.

sviđa mi se Albedov tekst i ovo dovođenje Bergmana u vezu sa načinom proizvodnje. mislim da je na dobrom putu.

Ovo sa Bergmanovim korišćenjem Kailinog učenja sam pronašao u knjizi (dolje), tvrdi se da je Bergman sam u intervjuima navodio Kailinu misao kao uticajnu na njegova djela, a sama knjiga pronalazi veze u više Bergmanovih filmova. Dalje sam se sam nadovezao na ''bečku zavjeru'', ta megalomanija je samo moja

Cinema, Philosophy, Bergman
On Film as Philosophy
PAISLEY LIVINGSTON
Oxford University Press

Nije sneg nego obaveze. Imam ja štošta da kažem o Bergmanu, i o ljudima koji naslove tekst o Fani i Aleksandru sa Posh tosh (ništa lepo o njihovoj pameti), i mislim da ste za analizu mogli odabrati nešto lakše poput Prošle godine u Marijenbadu  ali za iole smislenu priču će mi trebati sat-dva kojih nemam. Evo, rezervišem mesto za neki post u, nadam se bliskoj, budućnosti.
U najkraćem: mogu sve vrste analize! u tome i jeste lepota remekdela, što su otvorena na sve strane, i formalno i sadržinski.
Idem sad da radim nešto što treba

Bah... onda, ravnoteže radi, ja idem da radim nešto što ne treba. I što je ilegalno. I što je opasno po zdravlje...

ma obožavam begmana, meho, tako da ću se uključiti
prvo dakako moram ponoviti filmove, jer prođoše već godine

sada samo ovako opća primjedba

Quote from: Meho Krljic on 25-02-2011, 12:11:56

Hoću reći, nisam imao utisak da je, barem u Sedmom Pečatu, polemika bila na sociološkom planu

ovo bi se moglo reći kao temeljna karakteristika bergmanovih filmova
kod njega je težište uvijek na pojedincu, a taj pojedinac je gotovo apstrahiran od društvene zbilje; njegove preokupacije su traženje smisla i takva tzv. najveća pitanja, metafizička
...što ne znači da se filmovima ne može priči iz kojeg god hoćeš kuta, pa vršiti i političke analize. no, kažem, bergman više spada u red 'apolitičnih', na liniji sa spomenutim kierkegaardom

kierkegaarda sam htio proučavati (no još nisam stigao), ali svakako pamtim njegovu monumentalnu rečenicu koja mi se odmah urezala (i zbog čega sam ga i htio prostudirati): "Gomila je laž."

on kaže ovako nekako, mislim da ću vjerno citirati: "gomila je laž. riječi apostola Pavla imaju proročansku, vječnu istinu: jedan, sam, stiže na cilj".

stoga ne treba smetnuti s uma da ima ta linija koja težište stavlja na pojedinca, na genija (schopenhauer, weininger, kierkegaard, pa i nietzsche), i da bergman više naginje takvim promišljanjima u svojim filmovima koje bi dobri stari marksisti otpisali kao buržujske mistifikacije

Ali ne treba ni reći da se Bergman ne bavi društvom, jer se njime on očigledno bavi. Bez obzira što filmovi poput Sedmog pečata ili Krika i šaputanja izmeštaju događaje u druga vremena, oni jesu tesno vezani sa aktuelnom socijalnom, političkom i istorijskom stvarnošću u kojoj su nastali, samo se ne bave dnevnim, tekućim pitanjima. Težište svakako jeste na pojedincu ali ne na izolovanom pojedincu, naprotiv, na pojedincu kao društvenom biću.

pa nemoguće je govoriti o izolovanom pojedincu, pa još Marks je kao primjer buržujskog socijalnog života navodio Robinzona Krusoa, a posebno Zapad se može posmatrati kroz prizmu neke individualne sudbine, pa to je poenta literature i filma, oni se time i bave.

Pa to važi i za Gilgameša i Odiseja, a da ne važi za Bergmana...

ah, pa to se ne može poreći. ako ćemo strogo gledati, uvijek je pojedinac, pa bio on genij, bio schopenhauer ili ne znam tko, nastao iz društvene zbilje. nije se on sam stvorio, nego je asimilirao znanja drugih (kroz obrazovanje itd)

samo kažem, to socijalno polje je kod bergmana tamo daleko, u pozadini, a pojedinac je istaknut. i to gotovo ide do izolacije: Kroz staklo, nejasno - par ljudi na izoliranom otoku; Zimsko svjetlo - svećenik preispituje svoju vjeru (dvostruka izolacija; prvo metafizičko traženje smisla i drugo kao svećenik, kao kršćanin = transcendencija); Tišina - već sam naslov govori o izolaciji, pa Divlje jagode, Sedmi pečat, Persona, Scene iz bračnog života, Vargtimmen itd. - sve pojedinac u prvom planu

ali, bolja rasprava kada ponovim bergmana. ionako sam namjeravao detaljniju studiju, jer sam pogledao gotovo sve njegove filmove (i ako se dobro sjećam, ona prva faza je 'društvenija' Hamnstad, Skep till India Land, tu gdje se bavi 'nižim' slojevima).

Pingvin, odlika je svakog modernističkog autora (čak pre modernizma i nismo imali pojam autora) da se njegovi filmovi temelje na pojedincu začaurenom u sebe, apstrahovanom od društvene zbilje. Ali sama stvar što pojedinac sebe u ovom periodu smatra za zatvorenu monadu je posledica društva u kome živi, kapitalističke atomizacije i diferencijacije društvenog koja stvara samu kategoriju izdvojenog ega. Stoga je Bergmanova navodna apolitičnost upravo politička stvar. Kao i sama ideja umetnosti radi umetnosti tj. autonomije umetnosti na kojoj se temelji modernizam i koja je takođe nastala tek od Kanta pa naovamo. Kako kaže Adorno funkcija umetnosti radi umetnosti u buržoaskom društvu je upravo u tome da bude politički nefunkcionalna tj. njena navodna politička nefunkcionalnost je upravo njena politička funkcija.

Frankfurtovci i naročito Džejmson sa svojim idejama političkog nesvesnog i ideologije forme su otvorili put ka marksističkoj afirmaciji modernističkih dela. Tu imamo naglasak na individualnoj utopiji, na pokušaju izolovanog pojedinca da kroz svoj individualni stil izgradi neku utopijsku ideju kolektivnog, da pokuša sa svoje limitirane pozicije da izgradi totalnu sliku sveta. Političko je nemoguće izbaciti iz narativa. Stoga meni ova Albedova analiza izgleda sasvim dobro.

ali ja to ni ne sporim rade. kažem u koji 'okvir' bergman prije spada, kažem da on nije Elio Petri npr. ako je filmove uradio tako kako je uradio, onda je pravo reći gdje je kod njega naglasak.
a kako rekoh, "...što ne znači da se filmovima ne može priči iz kojeg god hoćeš kuta, pa vršiti i političke analize"

što se tiče albedovog teksta, malo sam bacio oko i nisam bio nešto raspoložen za to; nit sam bio raspoložen za toliko teksta, svakako ne za vezivanje uz neke ljude koji su mi totalna nepoznanica, i gdje skoro da nema analize same teksture filma (ili filmova). drugim riječima, meni se to nije svidjelo (pa nisam ni pročitao pažljivo; vjerojatno ću kasnije)

a kako obećah, krenuo sam sa filmovima, te pogledah Sedmi pečat. pod dojmom sam, misli su mi se razletjele, a kasnije ću to probati malo artikulirati. u svakom slučaju, oduševljen sam filmom, više nego ikad prije (a pogledao sam ga najmnje dva puta, davno).
kako je, do sada, jedino meho progovorio nešto o samom filmu, odmah kažem da bih se složio sa konstatacijom da film nije tragičan, štoviše, ispod tog fatuma i nihilizma, bergman daje optimističku crtu. vrlo je važno ovdje razlikovati likove koji se pojavljuju, a povrh svega najbitniji lik - lik glumca, lude, lakrdijaša. i ovdje bergman smješta život, smješta elan, smješta optimizam. (valjalo bi detaljnije analizirati taj lik glumca, lakrdijaša, jer je to česta bergmanovska tema: Ansiktet, Gycklarnas afton odmah padaju na pamet, ali svega toga se sjećam samo površno, pa valja ponoviti)
no više o svemu tome kasnije

Šteta što niko od nas nije bliži poznavalac Kjerkjegora, Sedmi pečat Bloka, kako već rekoh bazira na njegovom vitezu vere i siguran sam da tu ima mnogo interesantnih dijaloga sa njim... Ali i ja sam ga čitao u dosta skromnim količinama... Ja sam se u svom napisu o Sedmom pečatu najpre fokusirao na ludički element filma, simboliku igre i estetiku šahovske partije a odnosom ka Bogu i egzistencijalističkim pitanjima sam se tek usput pozabavio, koliko da ne ispadne da toga u filmu nema (pošto su ionako već drugi o tome pisali decenijama pre mene).

Da, ali ti si gore napisao da je pojedinac apstrahovan od društvene zbilje koji traži smisao temeljna karakteristika Bergmanovih filmova, a ja sam ti odgovorio da je to temeljna karakteristika modernističke umetnosti uopšte. Evo gledao sam pre par meseci Petrijev I Giorni Contati – isto se radi o izolovanom pojedincu,ovde radniku, koji pokušava naći smisao života u društvenoj celini koja mu izmiče. Ili npr. pominjao si ga skoro, Tri Saše Petrovića, usamljeni partizan izgubljen u vihoru rata čiji je totalitet van njegovog domašaja. Ili bilo koji modernistički film.

Dakle tek si na prvoj stepenici. Da odredimo neku Bergmanovu specifičnost unutar modernističkog filma potrebno je analizirati društvenu poziciju izolovane individue, društveni sistem zemlje iz koje je film i vremena kad je nastao, način na koji se rešava ili ne rešava problem izolovanosti, kakav smisao se pronalazi, kakav projekat budućnosti se predlaže i kroz kakve stilske procedure itd. itd.

da, ali uočavaš li ti neku razliku između npr. Tri i Sedmog pečata? ili su za tebe to filmovi u istoj ravni, o izoliranim pojedincima koji traže smisao u društvenoj cjelini?
meni se Sedmi pečat nadaje kao individualno traženje smisla kroz koje onda zrcali društveno, dok je kod Tri obrnut slučaj: iz društvene zbilje se spušta i do individualnog
ne znam, meni su te razlike sasvim evidentne

Sedmi pečat je, u krajnjoj analizi, djelo koje govori o suočavanju sa smrću
tako poopćeno rečeno, možda zvuči banalno, ali to je to. međutim, ništa ne smeta što je tema već prošarana uzduž i poprijeko otkad je svijeta i vijeka, jer Bergman izvodi temu maestralno
i njegov odgovor je tu zajeban, jer nije jednostran, nije ni plitak ni sužen ni decidiran nego je složen, a istovremeno ide pod kost
o tome bih htio reći nekoliko riječi, ali nikako da sjednem i napišem (kako reče jevtropijevićka, treba tu ipak vremena malo odvojiti). no, hoću. i to će biti baš "prva stepenica" rade, baš o filmu. a kasnije se može interpretirati iz drugih pozicija i stepenica, kroz kakve-već-tko-hoće optike i učitavanja.

Pingvin, sve što sam hteo da se ono što si ti gore u postu naveo kao temeljnu karakteristiku Bergmana može primeniti na sve modernističke filmove, dakle jedno opšte mesto. Prosto ne vidim u tome neku Bergmanovu specifičnost.

Ne znam ovo za poređenje Sedmog pečata i Tri. Bata mi tu i na početku deluje izdvojeno kao student od "mase" seljaka na stanici. Nešto ne vidim da je tu on deo kolektiva pa se onda individualizuje,osamljen u sceni u močvari. No morao bih opet da pogledam film ili da mi ti malo bolje objasniš šta si hteo da kažeš.

Ok, naravno. To je neki prvi nivo analize. samo si mi gore u prvom postu izneo jedan opšti stav: individualac zapitan nad svetom, individualac vs. gomila.taj "zajeban" odgovor me interesuje.

htio sam reći ovo: Tri je 'angažiraniji', smješten je u određen povijesni trenutak, raspad kraljevine recimo u prvoj priči i redatelj nam više sugerira ovaj 'moment' nego izdvojenog Batu; tu je masa koja je u raspadu, histerija, panika, regruti pjevaju, vojska komotno putuje u vlaku i šeretski se zajebava -a znamo da će za 5-6 dana biti rasturena do temelja i kapitulirati-, "lov na vještice"-strijeljaju čovjeka optuženog da je špijun, cigan svira a medvjed pleše = to je slika društvene zbilje koju Bata nijemo promatra
kod Bergmana međutim, u Pečatu, kontekst nije toliko presudan, povijesni trenutak je odabran da bi se plastičnije prikazala određena teza jer je egzistencijalno pitanje nadređeno te bi se Block mogao nalaziti i u suvremenom gradu; međutim je Bergman htio efektnije dovesti u ravan njegovu unutarnju prazninu (Blockovu) i vanjsku: on se vraća iz križarskih ratova gdje je ostavio početnu iluziju i više ideale, u ime Boga, u ime Krista satrti nevjernike; 10 godina je boravio u pjesmi Pogledaj dom svoj anđele (i u tom smislu se ovdje zrcali društveno) gledajući preklane vratove, crijeva, ludilo, klanje... sada se vraća sa pustinjom u duši i istu pustinju zatiče kod kuće: hara kuga, spaljuju vještice, narod je kukavan, zloban, zgažen, bijedan; mračni srednji vijek - mislim da je to razlog zašto je smjestio film u to vrijeme, premda je osnovna tema izvanpovijesna

u tome je razlika. ali sad si pokvario moja buduća zapažanja o Sedmom pečatu, jer sam htio opširno ovo sve razložiti, dočim sam sad već istrčao s nekim promišljanjima;)

S druge strane, mnogi Bergmanovi filmovi, pogotovo dva koja sam najsvežije reprizirao i koje gore pominjem (Sedmi pečat, Krici i šaputanja) su postavljene u nešto konkretniji kontekst katolicizma. Moj je utisak uvek (kad kažem uvek, mislim kad sam o tome krenuo da razmišljam) bio da je Bergman putem njih polemisao sa svojim ocem, katoličkim sveštenikom. Ne kažem da su oni ni dekonstrukcije ni apologije katolicizma kao takvog pa ni hrišćanstva kao takvog, ali jesu u dobroj meri određeni njime. Ja oba filma vidim kao pokušaj posrćućeg ateiste ne samo da hrišćanstvu da fer šansu već čak strastven krik kojim mu se pruža ruka koja na kraju napipava samo prazninu.

Nećeš mi pokvariti ugođaj čitanja tvog opširnijeg teksta jer još nisi otkrio taj Bergmanov specifičan odgovor na opšteljudsku temu suočavanja sa smrću. samo si me zaintrigirao.