ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

"peking by night" je zbirka priča a ne roman.

izdavačka kuća rende objaviće ovu knjigu

And the Hippos Were Boiled in Their Tanks, William S. Burroughs and Jack Kerouac.

Maestralni Dario Džamonja u novom ruhu! Izdavač - BUYBOOK Sarajevo.

" imaju dvije-tri priče iz spektra, priče iz moje ulice, zdravstvena knjižica, drugo izdanje, priručnik, oni dani, prljavi veš, pisma iz ludnice i priče iz slobodne bosne."

Mislim, ovo je maltene sabrana (ustvari, izabrana!!!!) zbirka njegovih ranijih priča. Cena: 25 maraka. Nije strašno!!!! A i da jeste, valjalo bi izdvojiti te pare - Džamonja je jedan od najboljih pisaca kratkih priča na Balkanu, ikad.

Mark Tompson: ,,Izvod iz knjige rođenih – priča o Danilu Kišu"

Biografija Danila Kiša na engleskom jeziku ,,Izvod iz knjige rođenih – priča o Danilu Kišu" (,,Birth Certificate The Story of Danilo Kiš") upravo je objavljena u SAD, prenosi Beta.

Studiju britanskog autora Marka Tompsona štampala je američka izdavačka kuća ,,Kornel juniverziti pres" (Cornell University Press).

,,Šetajući se Kalemegdanom jednog davnog zimskog dana pomislio sam da bih mogao da oblikujem knjigu kao seriju eseja zasnovnih na 'Izvodu iz knjige rodjenih', Kišovom autobiografskom tekstu", rekao je Tompson novinskoj agenciji Beta.

,,Poželeo sam da tako odam i poštovanje eksperimentalizmu u Kišovom delu", rekao je on.

Tompson je naveo da je Kišova ostvarenja počeo da čita 1987. godine, od kada objavljuje i njihove prikaze, ističući da je posebno knjiga ,,Peščanik", štampana na engleskom 1990. ostavila na njega dubok utisak.

Pozitivne utiske o Tompsonovoj biografiji Danila Kiša izneli su Nadin Gordimer, Adam Zagajevski, Dušan Makavejev, Dubravka Ugrešić i drugi, a Publishers Weekly u tekstu objavljenom 17. decembra 2012. ističe da se studijom Marka Tompsona o Danilu Kišu engleski čitaoci konačno mogu upoznati sa eksperimentalnom prozom ovog jugoslovenskog pisca. U skladu sa temom, Tompsonov spis ima eksperimentalni prizvuk koji svojom strukturom predstavlja produženi sjaj kratkog autobiografskog eseja čiji je autor sam Kiš. Biografski komentari koje daje Tompson, prošarani su prekidima u kojima je data interpretacija Kišovih najpoznatijih dela: ,,Grobnice za Borisa Davidoviča", ,,Časa anatomije" i ,,Enciklopedije mrtvih". Ovim svojim poduhvatom, Tompson vraća Kiša na zasluženo mesto u panteonu pisaca XX veka, a biografija koju je sačinio bi trebala da privuče svakog čitaoca zainteresovanog za savremenu svetsku književnost.

Mark Tompson je napisao više studija među kojima su ,,Kuća od papira: Kraj Jugoslavije", ,,Proizvodnja rata: mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini" kao i ,,Beli rat: Život i smrt na italijanskom frontu 1915-1919″. Živi i radi u Oksfordu.

Prijezir domovine kao vrhunsko domoljublje

Prevoditeljica Ana Pranjković za svoj je rad na knjizi 'Hladnoća. Izolacija' Thomasa Bernharda, u izdanju Meandra, dobila priznanje Ministarstva obrazovanja, umjetnosti i kulture Republike Austrije za posebno uspješan prijevod austrijskog autora. U razgovoru za tportal.hr Pranjković otkriva što neke ljude čini fanatičnim poklonicima uvijek mrzovoljnog austrijskog suvremenog klasika

Iako nikada nije bio previše omiljen među najširom čitateljskom publikom, onom koja je – primjerice – '50 nijansi sive' učinila bestselerom, austrijski pisac Thomas Bernhard (1931–1989) ostavio je itekako jak dojam na one malobrojnije čitatelje spremne na duboku koncentraciju i teže prohodne tekstove, koji su u njegovim često mračnim i depresivnim djelima prepoznali vrhunsku književnost. Ipak, za širu je javnost Bernhard vjerojatno najpoznatiji po tome što je zabranio izvedbu svojih drama u Austriji, s čijim je konzervativnijim dijelom bio u cjeloživotnom sukobu.

Prevoditeljica Ana Pranjković, koja je na hrvatski jezik prevela Bernhardovu 'Hladnoću. Izolaciju', objašnjava o čemu je riječ u tom ambivalentnom odnosu velikog pisca i njegove domovine: 'Bernhard je odrastao u doba kad se Austrija iskapala iz ruševina Drugog svjetskog rata, a holokaust pokušavala negirati šutnjom, proglašavajući se žrtvom Hitlerove okupacije. Bio je prvi od pisaca svoje generacije koji je beskompromisno izvrgao ruglu patologiju austrijskog samozavaravanja, zemlje koja se sa svojim nacionalsocijalizmom, za razliku od Njemačke, nikad nije otvoreno suočila. Bijes koji je izazivao svojim djelima i javnim nastupima samo potvrđuje razmjere tog kolektivnog potiskivanja prošlosti. Ali i Bernhard je Austrijanac, uvijek je to naglašavao premda je rođen u Nizozemskoj, pa je ambivalentan dobra riječ za njegov odnos prema domovini. Njegova 'mržnja' prema Austriji i Austrijancima zapravo je oblik domoljublja, jednako kao što je i njegova 'umjetnost pretjerivanja' njegovo tipično stilsko sredstvo i mislim da se ne treba uvijek doslovno shvaćati. Prije je to vapaj hipersenzibilne osobe društvu koje ga okružuje, pokušaj da protrese društvenu močvaru koja ga okružuje i natjera je da se suoči s vlastitim demonima. Nije se mirio s društvom beznogih koji zdrave mogu trpjeti samo ako pristanu kriti svoje noge. Netko kome do tog društva ne bi bilo stalo, takvo što ne bi ni osjećao niti bi ga toliko smetalo. Bernhard prema svome narodu ima stav roditelja koji viče na dijete što se svojom krivicom našlo u opasnosti, a viče iz straha i želje da ga zaštiti, no dijete u tom trenutku kao najveću prijetnju ne doživljava situaciju u koju se dovelo, već upravo tu roditeljsku viku. Međutim, iako je Bernhard svoju bespoštednu kritiku patriotski sasuo na vlastitu sredinu, i sam je rekao kako su 'sve države podjednako odvratne' pa nema nikakve sumnje da je ta kritika univerzalna i da se kao takva treba čitati.'

Pranjković ističe i da postoje mistifikacije oko Bernhardove zabrane tiskanja i izvođenja njegovih djela u Austriji: 'Prva, kraća zabrana isporuke njegovih djela u Austriji vjerojatno je doista bila tek impulzivna reakcija na tužbu jednog od njegovih bivših prijatelja i mecena Lampersberga, koji se prepoznao u nimalo laskavu opisu, a za vrijeme koje su se njegova djela u golemim količinama švercala iz Njemačke. No opća zabrana koju je unio u oporuku dva dana prije smrti vjerojatnije je, barem djelomično, bila promišljen 'marketinški trik', vrlo uspješna inscenacija vlastitog života nakon smrti, jer nema boljeg mamca za publiku od zabrane i dugotrajnog skandala praćenog sudskim parnicama. Teško je zamisliti da izuzetno inteligentan čovjek poput Bernharda nije takvo što i predvidio.'

'Hladnoća. Izolacija' osma je Bernhardova knjiga koju objavljuje Meandar, a prevoditeljica Ana Pranjković kaže kako se u njoj – čija je radnja smještena u sanatorij koji nije nikakav 'čarobni brijeg' – otkriva dosta piščeve ranjivosti: 'Kao i druge nedaće koje ga snalaze, pisac svoj boravak u zloglasnom lječilištu Grafenhof opisuje oscilirajući između rezignacije, otpora i ironiziranja naizgled bezizlazne situacije. 'Tuberkuloza je po završetku rata doživjela novi procvat', a kako je u to doba bila neizlječiva, oboljeli su automatski postajali izopćenici, s tim da je Grafenhof predstavljao konačnu destinaciju, s koje najčešće nije bilo povratka. Odabrala sam baš ovu knjigu jer čitatelj ovdje može upoznati i Bernhardovo drugo lice. Doduše čitav je Bernhardov opus prožet i njegovom biografijom i njegovim stavovima, ali knjige iz autobiografskog niza ipak su najintimnije i najmanje politički obojene, bez obzira na to što on i kada govori o bilo čemu drugome ne propušta priliku da barem ovlaš ne opatrne Sazburg, Beč i Austriju. Ni ova knjiga nije iznimka, no u njoj pak dominiraju s jedne strane groteskni ili naturalistički opisi bolesnika i brojnih sumnjivih operativnih zahvata kojima je mladi Bernhard podvrgavan, dakako prožeti njegovom urnebesnom ironijom, a s druge strane tu je dirljiv oproštaj s majkom na samrti i istraživanje vlastitog porijekla i identiteta.'

Indikativno je da tekst započinje citatom Novalisa, koji glasi 'Svaka se bolest može nazvati duševnom bolešću'. Što to duševno muči Bernharda, pitamo Pranjković. 'Kako je 1989. napisano u članku povodom autorove smrti, Bernhard je takoreći od rođenja u plućima nosio klicu svoje smrti, a već se kao osamnaestogodišnjak našao otpisan s posljednjim pomastima. Iako je umro sa svega 58 godina, za njegov je tip bolesti to, pogotovo s obzirom na uvjete u kojima je proveo mladost, zapravo dug vijek, koji može zahvaliti prvenstveno svojoj, unatoč svemu velikoj volji za životom i stvaralačkom žaru što ga je tjerao naprijed. Za života podršku svakako nije imao od svojih sunarodnjaka, od kojih je doživljavao šikaniranja, napade i sudske parnice. Ništa neočekivano budući da njegova kritika nije bila nimalo suptilna, već izravna i konkretna, dapače namjerno pretjerana i razorne snage, a nerijetko upućena i njemu (barem dotad) bliskim ljudima. Bernhardov karakter i ogorčenost na granici apsurda preplavljuju sva njegova djela i likove, čime se zamućuju granice između fikcije i autorova privatnog glasa', objašnjava Ana Pranjković.

Iako se 'Hladnoća. Izolacija' ubraja u autobiografske Bernhardove proze, i tu treba biti oprezan jer nije riječ o klasičnim memoarima: 'U Bernhardovom slučaju teško je dakle strogo odijeliti njegov lik i djelo. Unatoč nepopularnosti biografizma smatram da je upoznavanje s njegovom stvarnom biografijom korisno, upravo zato da bi se izbjeglo kod nas sveprisutno izjednačavanje Bernharda kao autora i čovjeka s literarnim Bernhardom, glasom iz njegovih djela. Neuzimanjem u obzir njegove stvarne biografije, previše se toga o osobi Thomasa Bernharda zaključuje samo na temelju onoga što u svojim djelima sam o sebi otkriva. Druga je stvar što to i jest jedino bitno. I njegov je autobiografski niz ipak u prvom redu književnost i ne poklapa se sasvim s činjenicama. Neki su dijelovi i detalji izmišljeni, namjerno iskrivljeni, a neki za njega vrlo važni događaji koji se poklapaju s periodom koji opisuje potpuno ispušteni. Neki smatraju da ono što Bernhard iskrivljuje ili ono o čemu ne govori u svojim autobiografijama o njemu otkriva i više od izrečenog. Na primjer, u ovome romanu Bernhard za svojega oca, kojeg nikada nije upoznao, kaže da je pod nepoznatim okolnostima nasmrt pretučen, a zapravo je počinio samoubojstvo, što Bernhard međutim nikad nije saznao. Za vrijeme boravka u Grafenhofu upoznao je i najvažniju osobu u svome životu, vjerojatno zaslužnu i za čitavu njegovu karijeru. Hedwig Stavianicek bila je 36 godina starija udovica, njegova najveća moralna i financijska potpora. Otad su bili nerazdvojni, sve dok mu 1984. u devedesetoj godini života nije umrla na rukama, a u njezinoj je grobnici pet godina kasnije na vlastitu želju pokopan i on sam. Priroda njihova odnosa nije sasvim jasna, a otkrit će se vjerojatno tek kad i ako njegova obitelj odluči objaviti njihovu korespondenciju. On ju je u društvu nazivao tetom, a za nju je govorio da je njegov 'Lebensmensch' (izraz koji je 2008. izabran za austrijsku riječ godine), što nije lako prenijeti, ali u svakom slučaju najvažnija osoba u njegovom životu kojoj, po vlastitim riječima, duguje više-manje sve. No u ovoj je knjizi uopće ne spominje.'


Je li Bernhard pisac koji vas uvuče u svoj svijet?

'Primijetila sam da Bernhard izaziva vrlo različite reakcije kod čitatelja. Doživljaji Bernhardova djela kao da su, i više nego drugih, odraz samih čitatelja. Osjetljivije bacaju u depresiju i doživljavaju ih kao mračno i nepristupačno štivo, posebno empatične ganu jer se sažale nad njim, onima koji očekuju priču neshvatljiva je, pa i naporna njegova redundantnost i kontradiktornost, dok su meni ta djela uvijek dizala adrenalin i volju za životom i radom, a posebno me oduševljavao njegov humor, koji obično iskrsava u najneprikladnijim situacijama. Namjerno ga ne nazivam cinizmom jer ga tako ni ne osjećam. Mene je, priznajem, kao i druge sljedbenike, potpuno uvukao u svoju mrežu i pretvorio u, rekla bi Daša Drndić, 'gotovo patološki privrženog suučesnika'.
Njegov je diskurs jedinstven, rečenice su izuzetno duge, s mnogo umetnutih dijelova, a način pisanja s mnogo ponavljanja zapravo podsjeća na govor, pa mjestimično i zapada u razgovorni stil. Tekst je gust, ali teče u svom ritmu bez zapinjanja, pa sam se trudila postići to isto', kaže Ana Pranjković.

http://www.tportal.hr/kultura/knjizevnost/236595/Prijezir-domovine-kao-vrhunsko-domoljublje.html#.UQpDN2faF8F

odličan text.

začudo, ovo delo je prvo objavljeno na srpskom (u okviru apsolutno must-have priceless AUTOBIOGRAFSKIH SPISA) pa tek evo sad na hrvatskom.

Pa ljudi, jeste l' vi nAormalni:

http://www.geopoetika.com/book.php?id=2976

Izaš'o novi Lu!!!!!!

QuoteNina Faber nikada i nije bila u skladu sa svojim vremenom. Nakon nekoliko objavljenih knjiga (uz važnu činjenicu da su je zaobišle sve značajne nagrade), nestala je iz javnosti. Narušena neuspehom i alkoholom, ona naizgled prevazilazi teškoće i susrećemo je na dan objavljivanja njene nove zbirke pesama, Bosfor. Nina je nervozna, a kada naleti na neutemeljenu, nerazumnu, negativnu kritiku, pada joj mrak na oči. Vreme je za payback!

Erlend Lu, o izdavaštvu piše s ironijskim otklonom, o susretu pesnikinje zašle u godine s jednim novim vremenom i o tome koliko se gneva može naći u njoj kada se odluči da stvari uzme u svoje ruke. Iako se ovaj roman može tumačiti pre svega kao jetka kritika nekompetentne književne kritike u sveopštoj krizi izdavaštva, u njemu su i izoštrena, vrlo slojevita oslikavanja psihologa, zaposlenih u Domu književnosti, prodavca i menadžera u knjižari a, posredno, i intelektualne i kulturne sredine uopšte. Haotičan niz epizoda, aluzija, alegorija, začinjen metaforičnim humorom, donosi slikovite opise neobičnih susreta među likovima ovog romana. I baš kada pomislimo da je Popis roman ovog norveškog pisca sa najviše gorčine od svih koje smo do sada pročitali, naletećemo na deo o ježu koji ne podnosi laktozu i nepogrešivo prepoznati luovski stil. Jednodnevni lični ponor glavne junakinje jeste mračna potka ovog romana, ali je njegova glavna tema zapravo položaj umetnika u današnjem vremenu.

uskoro...

Autor    Bernhard, Tomas, 1931-1989
Naslov   Seča šume : jedno uzbuđenje : roman / Tomas Bernhard ; prevela s nemačkog Bojana Denić
Izdavanje i proizvodnja   Beograd : LOM, 2013 (Beograd : Caligraph)
Fizički opis   161 str. ; 21 cm

Over the years, Samuel L. Clemens, a.k.a. Mark Twain, the most famous man in America, made dozens of attempts to write his autobiography. Each time, he failed to complete the job. He would file away the unfinished manuscript, and a few years later he would try again, and fail again and file again.
Finally he gave up the idea entirely because, he said, there's no such thing as an honest autobiography: "You cannot lay bare your private soul and look at it. The man has yet to be born who could write the truth about himself."

Yet the University of California Press has now published Volume 2 of what in a few more years will be the Complete and Authoritative Edition of the Autobiography of Mark Twain. Volume 1, published in 2010, the centennial of Twain's death, comprised 736 small-print pages of text. Volume 2 is 733 pages. When Volume 3 is published, the autobiography will be the approximate size and weight of an anvil and about as easy to lift and carry.

Don't blame Mark Twain for this unwieldiness. It's the scholars who buried his book in enough prefaces, notes, indices and other academic machinery to break its back. Mercifully, early this year, the University of California published a 400-plus-page Reader's Edition of Volume 1, in larger, more readable type without most of the scholarly apparatus, leaving Twain alone to entertain and enlighten his readers and make them laugh, which he's superbly capable of doing.

So what happened? How did Twain's belief that "there's no such thing as an honest autobiography" evolve into this massive Autobiography? The answer is one of the most fascinating things about this endlessly fascinating work.

Sometime around 1905, Twain got an idea. He wouldn't write an autobiography, he would talk one. He would dictate it to a stenographer. Furthermore, it wouldn't "patiently and dutifully follow a planned and undivergent course through gardens and deserts and interesting cities and dreary solitudes" as standard autobiographies do. Such books, when at last they reach their appointed goal "are pretty tired — and they have been frequently tired during the journey, too."

His own autobiography would follow no such plan. Indeed, it would follow no plan at all. For about two hours a day, he would say whatever came into his head, and the stenographer would write it down. He might begin a session talking about a letter he had just received, then in 10 minutes suddenly switch to a banquet he had attended or a conversation with Gen. Ulysses S. Grant, which would remind him of something one of his daughters had said, or something he read in a newspaper or something he saw in the West when he was a young man. Maybe he would come back around to his original topic, the letter. Maybe he would return to that topic another day, or maybe not. Sometimes he would insert into the transcript a newspaper clipping, a letter, a story that he had written years earlier but never published, or parts of some of one of his filed-away earlier attempts.

He was dictating not an autobiography but a long conversation, with himself doing all the talking. And he would express his strongest opinions about everything: No matter how pious and puritanical Americans are, their true god is money; nearly all politicians are corrupt because they worship money, too, and crave a lot of it; Theodore Roosevelt is the worst president the republic has ever had; the popular writer Bret Harte is a cheat and a scoundrel. Most book publishers are crooks. And he moaned about some of the disastrous business investments he had made.

His ire extended even to God and the Bible: On June 19-20, 1906, Twain spoke at length on these subjects. The God of the Old Testament is always punishing. "His acts expose His vindictive, unjust, ungenerous, pitiless and vengeful nature constantly." The Old Testament, he says, "is perhaps the most damnable biography that exists in print anywhere. It makes Nero an angel of light and leading, by contrast."

The "earthly half" of God, Jesus, portrayed in the New Testament, "requires us to be merciful, and sets us an example by inventing a lake of fire and brimstone in which all of us who fail to recognize Him as God are to be burned through all eternity."

"Ours is a terrible religion," he says. "The fleets of the world could swim in spacious comfort in the innocent blood it has spilt."

These were shocking views to hold in 1906 America, and remain so for many today. Also, many of his opinions of the people of his own time would have generated outrage and many lawsuits, had those citizens known of them.

But they didn't, for Twain arranged that his full autobiography wouldn't be published until 100 years after his death, when everyone he had ever known and written about or could have offended were as dead as he.

So what we've inherited is no ordinary book. You may begin at the beginning and read to its end; you may reach into it like a grab bag and enjoy whatever you pull out. It doesn't matter. Twain's Autobiography is, he said, "only a pleasure excursion, and it sidetracks itself anywhere that there is a circus, or a fresh excitement of any kind, and seldom waits until the show is over, but packs up and goes on again as soon as a fresher one is advertised."

And there always is another circus.

Bryan Woolley is the author of November 1963, recently republished by Brown Press.
books@dallasnews.com
Autobiography of Mark Twain, Volume 2
Edited by Benjamin Griffin, Harriet Elinor Smith and others
(University of California Press, $45)

http://www.dallasnews.com/entertainment/books/20131012-book-review-autobiography-of-mark-twain-volume-2..ece?nclick_check=1

ove knjige još nisu objavljene, valjda će uskoro, ne znam ništa o njima, ali naslovi su mi interesantni.

Lepra : bolest - religija - metafora / Nebojša Tumara, Službeni glasnik, 2013

Istorija poljske književnosti do 1914. godine / Ljubica Rosić, Zavod za udžbenike, 2013

Antologija nemačkog ukletog pesništva XIX i XX veka / prevod s nemačkog, predgovor i beleške Bojan Belić, Paideia, 2013

Đavo u brdima : roman / Čezare Paveze ; prevela s italijanskog Aleksandra Milosavljević, LOM, 2013

Isusovi memoari
Vuk Drašković

Roman koji nastavlja tamo gde je stao kultni roman Nož.

Datum objavljivanja: mart 2015.

Poznavaocima lika i dela Fjodora Mihailoviča Dostojevskog je poznato da je bio strastven kockar, o čemu uostalom svedoči i njegov roman istog imena.

Jedan deo života, Dostojevski je živeo i stvarao u Nemačkoj, u gradu Visbadenu, a odlazak u kockarnicu bio je njegov svakodnevni ritual.

U toj kockarnici kružila je priča da je Dostojevski ostao dužan današnjih 240.000 evra.

Sve do 2013. godine, tamo je stajala tabla: "U ovoj kockarnici, F.M. Dostojevski, ostao je dužan toliko i toliko..."

Međutim, pomenutom kazinu javio se vlasnik Čelsija Roman Abramovič. On je galantno "regulisao" ceo dug a svoj postupak je objasnio sledećim rečima: "Dostojevski nikome ništa nije dužan. Skidajte tu sramnu tablu."

u biti nikako da se sjetim te table, sve bih rekao patka, ali ja se u pravilu krecem bez registriranja okolisa, tako da je mogla stajati i tabla koja prolaznike grize za nogavicu.

u pripremi (filip višnjić)

ne znam baš koliko je VOLŠEBNIK dobar (tj. tačan) prevod za MAGUSA...

Dragan Velikić zvezda u Italiji: ,,Islednik" na 7. mestu najprodavanijih romana

Roman ,,Islednik", za koji je pisac svojevremeno dobio Ninovu nagradu, u Italiji se nalazi na sedmom mestu po prodaji sa izmenjenim naslovom ,,Sveska nestala u Vinkovcima", a lagano osvaja i francusko tržište.

Roman Dragana Velikića ,,Islednik" (na francuskom i italijanskom naslovljen "Sveska nestala u Vinkovcima" nalazi se na sedmom mestu po prodaji u Italiji, a njen autor je dobio veliki prostor u kulturnom dodatku vikend izdanja prestižnog italijanskog dnevnog lista ,,La Republika".

– Mene je to iznenadilo jer je u pitanju veliki tiraž i reč je o najznačajnijoj top lista romana u italijanskim medijima. Ja sam davno imao izdavača u Italiji koji je želeo da objavi sve moje romane, ali taj izdavač je bankrotirao. Onda je došla kuća ,,Keller editore" koja je odlučila da me prati. Pre dve godine kod njih je izašao moj roman ,,Bonavia", a sada i ,,Islednik", odnosno ,,Sveska nestala u Vinkovcima", u prevodu Estere Miočić. Prevodioce nikada ne treba zaboraviti – kaže Velikić za Nova.rs.

U kulturnom dodatku ,,La Republike" koji se zove ,,Robinzon" izašla je i kritika romana ,,Islednik".

- Izuzetno dobra recenzija. Simoneta Fiori je njihova poznata kritičarka. To je najznačajnije mesto u italijanskim medijima gde možete dobiti prostor za svoj roman – dodaje Velikić.

Takođe, pre nekoliko dana izašao je intervju sa našim piscem u rimskom listu ,,Manifesto".

- To je jedan politički intervju, u njemu sam pričao o aktuelnom Beogradu i svom ovom haosu. Tu sam plasirao svoje stavove iza kojih stojim već godinama kada je u pitanju grad u kojem sam rođen i u kojem živim.

Draganu Velikiću 13. januara u Francuskoj izlazi i knjiga ,,Ruski prozor". ,,Islednik" je već ranije objavljena, tako da možemo reći da je vrlo zastupljen u dve važne evropske zemlje.

- Francuski izdavač Agullo je smatrao da ,,Islednik" nije dobar naslov, jer će svako prvo pomisliti da je u pitanju kriminalistički roman ili triler. Ja sam davno objavljivan u Francuskoj, tako da trenutno nisam baš poznat njihovoj publici. I onda su tražili novi naziv i izabrali su ''Sveska nestala u Vinkovcima" i mislim da su pametno uradili. Meni je u početku bio malo čudan, ali ispostavilo se da izuzetno dobro prolazi i bio je u užem izboru za nagradu ,,Žan Mone". A onda se italijanski izdavač Keller editore priklonio tom naslovu, jer sam ja uslovio ili da bude ,,Islednik" ili kako su Francuzi izabrali, jer nije dobro da mi se na raznim jezicima knjiga drugačije zove – kaže Dragan Velikić.

Inače, najznačajnija francuska izdavačka kuća ,,Livre de Poche" je otkupila prava od kuće Agullo za džepno izdanje knjige ,,Sveska nestala u Vinkovcima" i izaći će sada u aprilu.

- Dobio sam poziv preko svog izdavača za učešće na književnom festivalu ,,Atlantida" u Nantu od 24. do 27. februara. Daj Bože da se ništa neće nepredviđeno desiti i da ću tamo otputovati – nada se Velikić.

Takođe treba reći da je roman ,,Islednik" pre mesec dana objavljen u Ukrajini sa originalnim naslovom, a u martu će izaći u Albaniji.

U pitanju je knjiga koja sadrži ono po čemu je Velikić prepoznatljiv: savršen osećaj za detalj, jezičku preciznost, briljantno izbrušen stil. Roman o majci postaje ispovest ali i priča o zemlji i ljudima kojih više nema. Po mnogima je ,,Islednik" najbolji Velikićev roman za koji je 2015. dobio po drugi put u svojoj književnoj karijeri NIN-ovu nagradu.

https://nova.rs/kultura/dragan-velikic-zvezda-u-italiji-islednik-na-7-mestu-najpodavanijih-romana/

Dobro je da je Perin u nastupu lucidnosti otvorio ovaj topik jer gde bismo inače čitali o tome da je Kormak Makarti sa 42 godine imao ljubavnicu od 16.

Cormac McCarthy's Secret Muse Breaks Her Silence After Half a Century: "I Loved Him. He Was My Safety."

Narod se trenutno više bavi činjenicom da je ovaj tekst napisan jednim... napadno literarnim stilom, kad bi TikTok bio literarni žanr, a autrejdž će valjda uslediti uskoro. No, kad se sve sabere i oduzme, u sedamdesetima je izgleda bilo MNOGO normalno da odrasli ljudi imaju tinejdž ljubavnice i, eto...

Ako je legalno onda je normalno, tako nas Tramp uči.

dje je otac te od 16

takodjer
ima 16 uzela 17 dakle 18
kako babe daju godine